Krivica i odgovornost – Srebrenica i ostatak svijeta
Stanovnici Srebrenice i prograni iz regiona Podrinja, koji su u Srebrenici potražili utočište, mogli su zaista računati s tim da na svojoj strani imaju najjače saveznike koje čovjek može zaamisliti: Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, najviše tijelo svjetske zajednice, koje je njihovu enklavu proglasilo svojom sigurnosnom zonom; Holandski bataljon, zaštitne snage svjetske organizacije; zračne snage NATO saveza, najmodernije i najsnažnije sile svijeta, kao vojne pomoćnike u nuždi. Teoretski, ljudi u Srebrenici i okolnim selima bili su u sigurnim rukama, ali samo teoretski, jer: najviše tijelo svjetske organizacije se nije uspjelo probiti sa svojim odlukama; zaštitne jedinice svjetske organizacije su bile slabo opremljene i od napadača bez muke uklonjene; najjača vojska svijeta, mjereno prema onome što je bila u stanju, praktično nije bila ni upotrijebljena.
Šta je sa vlastitom državnom organizacijom uključujući i potčinjenu armiju?
„Ko je kriv?“, pitao je Alija Izetbegović na prvu godišnjicu pada Srebrenice. [1]
Bilo je od njega pronicljivo da ne otputuje u Tuzlu. Rizik da bude izvikan i ušutkan galamom razočaranih i traumatiziranih Srebreničana bio je veoma velik. Tako je na pitanje odgovorio sam Alija Izetbegović:
„Najkrivlji su ubice i njihovi naredbodavci, ali svi smo mi na neki način krivi koji smo preživjeli (…) Kad se dogodi tragedija ovog obima onda nema nevinih.“ Na prvi pogled protivrječnost izgleda vrlo teškom pogotovo što je Predsjednik još pridodao: „Svako od nas je kriv što je moguć svijet u kojem je moguća Srebrenica”. [2]
Ako su svi krivi onda na kraju niko nije kriv. Međutim, krivica je jasno podijeljena, krivi jesu oni koji su izdavali naredbe i oni koji su te naredbe sprovodili. Postavlja se drugo pitanje: Ko ih nije u tome spriječio? Ko je odgovoran da je toliko ljudi postalo žrtvom? Zašto je to dopušteno?
Alija Izetbegović je 11. jula 1996. godine sa svog gledišta naveo sve odgovorne: ratne zločince i međunarodnu zajednicu koja nije spriječila njihovo divljanje. O svojoj vlasti i vladi nije rekao ništa. Predsjednik je svojim kolektivnim „mi“ prekrio sve bez razlike ali i u državnom i u vojnom rukovodstvu Bosne i Hercegovine morao je postojati neko ko je bio odgovoran za zaštitu ljudi u Srebrenici, a historija pokazuje da to nije učinjeno.
Bez zaštite – nikakva zaštita od Vlade i Armije
Poziv za pomoć iz Srebrenice bio je jasan i nedvosmislen: „Preostalo nam je da apelujemo na sve državne i vojne organe Republike Bosne i Hercegovine da pomognu u prevazilaženju ovog teškog stanja“, uputio je alarmantni poziv za pomoć Ramiz Bećirović, zamjenik komandanta i načelnik štaba 28. divizije u svom vanrednom izvještaju od 10. jula 1995. godine Komandi Drugog korpusa u Tuzli. [3]
Vojna situacija je, tog 10. jula, bila očajna. Na ivici grada vodile su se borbe prsa u prsa. Napadači bosanskih Srba su prodirali sa četiri tenka i pješadijom. Bilo je mnogo mrtvih i ranjenih, ne samo na frontu. „Gradsko središte neprestano se razara artiljerijskom vatrom iz najvećih kalibara.“ [4] Veze grada s vanjskim svijetom su trajale još do podnevnih sati narednog dana. Ratno predsjedništvo je imalo vezu sa premijerom Vlade u Sarajevu, Harisom Silajdžićem, i sa samim Predsjednikom koji se nalazio u Zenici, u centralnoj Bosni. Zenica je služila kao neka vrsta „rezervne prijestolnice“, bila je lakše dostupna nego opkoljeno Sarajevo, zbog čega je grad bio preferiran od stranaka i skupštine. O čemu je Alija Izetbegović još razgovarao sa rukovodstvom Srebrenice ovog 11. jula nije poznato. [5]
Dvije kratke novinske zabilješke narednog dana upućuju šta je Predsjednik tog dana još radio u Zenici. Najprije je zajedno sa načelnikom Glavnog štaba, Rasimom Delićem, posjetio komandu Drugog korpusa, gdje je bio opširno informiran o aktuelnoj vojnoj situaciji. Nakon toga su obojica učestvovala na sjednici Predsjedništva vladajuće Stranke demokratske akcije, a zatim sjednici Kluba Bošnjaka poslanika u Skupštini Republike / Federacije Bosne i Hercegovine. Stranka je trebala imenovati jednog člana u državno Predsjedništvo umjesto Ejupa Ganića, koji je u saobraćajnoj nesreći bio teško povrijeđen. Druga tačka dnevnog reda bila je vojna situacija, o kojoj je izvijestio komandant lično. [6] Prisustvo Predsjednika, ustvari, nije ni bilo potrebno, međutim, izbor zamjenika se pretvorio u otvorenu borbu za vlast između njegovog tradicionalističko-vjerskog stranačkog krila i modernijeg, demokratski otvorenijeg krila oko premijera Vlade Harisa Silajdžića. Zbog toga je Alija Izetbegović toga dana, kada je dobrih stotinu kilometara istočno Srebrenica padala u ruke bosanskih Srba, bio potreban u Zenici. [7] U glavnom gradu je toga dana premijer Silajdžić neprestano davao izjave domaćim i stranim novinarima u vezi sa zbivanjima u Srebrenici. Oko 15 sati je kritizirao zakašnjelu intervenciju Ujedinjenih nacija: „Vjerovatno je prekasno. Razgovarao sam s ljudima u Srebrenici i oni su me pitali jesu li oni osuđeni na smrt, da li postoji neki dogovor, da li su oni prodani?“ [8] Haris Silajdžić je bio (i jeste) vrlo nadaren govornik i znao je vrlo dobro šta mora ponuditi međunarodnim televizijskim kanalima kako bi kod njih izazvao neophodnu pažnju. Ako je upravo u tom momentu kad je Srebrenica pala upotrijebio izraz „prodata“, potpuno je bio siguran kakve reakcije može izazvati u svojoj zemlji, a i na međunarodnoj sceni.
Haris Silajdžić nije naknadno objašnjavao da li je svojom primjedbom mislio samo na pasivno držanje međunarodne zajednice, koju je u prethodne tri godine najoštrije kritikovao i grdio. Vrlo je moguće da je premijer time neizgovoreno uputio strijelu u pravcu državnog, stranačkog i vojnog rukovodstva, koje se u to vrijeme u Zenici bavilo svojim unutarstranačkim šurovanjem. Tamo je Srebrenica u najboljem slučaju bila jedna sporedna tema u vojnom izvještaju, kojim je Rasim Delić otvorio zajedničku sjednicu stranačkog Predsjedništva i Parlamenta.
Dok je u prijestolnici premijer dramu u enklavi opisivao drastičnim riječima, u Zenici je komandant Generalštaba Armije RBiH, armijski general Rasim Delić, počeo svoje izlaganje viješću o napadu NATO avijacije, o čijim rezultatima nije ništa znao. Šta je o Srebrenici imao još reći odnosi se više na tamošnje vojne jedinice nego na aktuelnu situaciju, koju ionako nije poznavao jer nije sa Srebrenicom imao nikakvu vezu. Njegov opis je odavao sliku neke iznutra razjedinjene, nedisciplinirane gomile, koja je, međutim, pravovremeno dobila naoružanje.
„Za Srebrenicu smo izdavali naredbe, mi imamo dovoljno vojnika, sada tamo ima i dovoljno oružja. Na mjestima gdje je pružen otpor, tamo se nije ništa ni promijenilo“. Sa juga zone je izvršeno povlačenje, nakon što je UNPROFOR napustio svoje tamošnje punktove. Prema posljednjim informacijama „borbe su dostigle prve kuće u Srebrenici, što se ne može provjeriti i što je uopće nezamislivo“. [9] Grad je u tom momentu već bio potpuno napušten i prethodnica jedinice Vinka Pandurevića je već stigla skoro do središta grada. Ponovnim upućivanjem na razjedinjenost u enklavi i zadovoljavajuću opremljenost jedinica, tema Srebrenica je za najvišeg vojnika u državi bila završena, te je on prešao na izvještaje o svojim bitnim uspjesima. „Inače je situacija na ratištima u Bosni i Hercegovini za nas veoma povoljna. Možda četnici žele Srebrenicu upravo zato da jednom za svagda ustanove da li je međunarodna zajednica uopće spremna da interveniše na strani Bosne i Hercegovine, da bi onda i druge enklave zauzeli i s druge strane da pokažu vlastitom narodu da ima rezultata, da ima uspjeha“. [10]
Zapisnik pokazuje da je general u Zenici govorio oko 25 minuta, od toga najviše pet minuta posvetio Srebrenici i tamošnjim problemima, koji se mogu objasniti – prema njegovom viđenju – katastrofalnim rukovođenjem u enklavi. Ostatak vremena Rasim Delić je posvetio isključivo navodnim vlastitim uspjesima i drugim dijelovima fronta: „Četnici se nalaze u najtežoj situaciji od početka rata“, ponosno je objavio. „Mogu vam reći da mi od juna nismo izgubili stopu zemlje. Naravno mnogo smo oslobodili“. [11]
Sa prvom primjedbom u vezi sa Srebrenicom komandant Armije je već vrlo rano formulirao liniju odbrane, koju će on i drugi u narednim mjesecima i godinama koristiti kao objašnjenje za svoje činjenje, odnosno nečinjenje: branioci su dobili dovoljno oružja, ali nisu bili u stanju da organiziraju neophodni otpor, što dijelom, ali samo dijelom jeste tačno.
Uvečer 9. jula u Sportskoj dvorani u Srebrenici je održan jedan vojnički skup. Bilo je prisutno kompletno vojno i civilno rukovodstvo enklave. Vojska je imala problema da mobilizira dobrovoljce koji bi se suprotstavili nadiranju bosanskih Srba, koji su već bili dostigli granice grada. Šef policije je ponudio 5.000 njemačkih maraka svakome ko uspije uništiti neprijateljski tenk, svaka porodica onoga ko se prijavi za zadatak na frontu trebalo bi da dobije 200 maraka i vreću brašna. Do jutra se javilo oko 100 ljudi. [12]
„Bitka za Srebrenicu“ je poslijepodne 11. jula i za Aliju Izetbegovića zasluživala jedva koju riječ. Kao i njegov vojni komandant Predsjednik je na stranačnom sastanku u Zenici zatrpao vojsku pohvalama za njen angažman u borbama oko Sarajeva, koja je trajala od sredine juna i koja je već prouzrokovala stotine mrtvih. „Operacija do danas izgleda uspješnom. Mi nećemo prestati s ovom operacijom jer je bitka za Sarajevo odlučujuća bitka u čitavom ratu. Svi shvataju da se ovom bitkom odlučuje ishod rata. Dakle, operacija se nastavlja“. [13]
Za predsjednika, generala i stranačke prijatelje, izgleda, postojalo je samo Sarajevo. U zapisniku sa sjednice se ne mogu pronaći nagovještaji da je stanje u Srebrenici ovog sudbonosnog poslijepodneva kasnije bilo još nekada temom. Nasuprot tome može se naići na interesantna učešća u diskusiji poput one bugojanskog gradonačenika, Dževada Mlaće. On je kritikovao konzumiranje alkohola i psovanje u vojsci. U Bugojnu, naveo je, ima 195 regruta, „stotinu od njih klanja i oni ne podnose više oficire koji piju alkohol i psuju“. [14]
Oko 18 sati sastanak je završen i okupljeni su se uputili kućama. Pred vratima su čekali vozači službenih automobila. Jedan od njih je upitao Ekrema Ajanovića, poslanika iz Tešnja: „Šefe, jeste li čuli, Srebrenica je pala?“ [15]
[1] Generalni servis ONASA, Nezavisna novinska agencija, 11. jula 1996; Alija Izetbegović: Nema nevinih u zločinu nad Srebrenicom
[2] Na istom mjestu
[3] Komanda 28. divizije, broj 01-170/95, od 10.7.1995; ICTY, IT-98-33, Krstić, Dokazni predmet P903: Vanredni izvještaj komande Drugog korpusa, str. 2, u potpisu Ramiz Bećirović
[4] Na istom mjestu, str. 1.
[5] Prema Esadu Hežimoviću, „Kako su prodali Srebrenicu i sačuvali vlast“, objavljeno u časopisu DANI, specijalno izdanje septembar/rujan 1998, str. 11; ovo specijalno izdanje sedmičnog magazina DANI iz Sarajeva, obima 79 stranica, objavljeno u septembru 1998. godine je izazvalo kratkoročne unutrašnje političke turbulencije u Bosni i Hercegovini, a nakon toga se izgubio iz fokusa pažnje; ovaj prikaz je ostao jedino ozbiljno izdanje koje je na osnovi izjava svjedoka, zapisnika i analiza opširno i autentično prikazao slijed i tokove borbe za vlast u Vladi, vladajućoj stranci i Armiji Bosne i Hercegovine u toku 1995, uključujući i raniji razvoj; do sada ovaj prikaz nije osporen.
[6] Izetbegović u Zenici; „Bičakčić privremeno mijenja Ganića“, Oslobođenje, 12. jula 1995., str. 16.
[7] Hećimović: Kako su prodali Srebrenicu, str. 38-40.
[8] Na istom mjestu, str. 10.
[9] Rasim Delić, citat iz: Hećimović, Kako su prodali Srebrenicu, str. 11, citirano prema zapisniku sa sjednice. Inače je general ocijenio da je „odbrana Srebrenice i Žepe bila prevashodno političko pitanje i da su generalštab i Armija, pa i on lično učinili sve da se ne dogodi tragedija bošnjačkog naroda“.
[10] Na istom mjestu
[11] Na istom mjestu; Dok je nakon završetka izlaganja, praćen aplauzom, Delić napuštao govornicu Alija Izetbegović je tražio da doslovno ponovi poruku generala Atifa Dudakovića skupu, u kojoj izražava slijepu poslušnost. „Bilo je, i pored vreline julskog popodneva očito da takva vrsta obožavanja postaje svojevrstan širk, grijeh za dosljedne muslimane kakva je bila većina prisutnih. Ali, svako propitivanje, makar i sa islamskog stajališta, već je davno prije ljeta 1995. godine postao politički grijeh ravan ‘samoisključenju’ iz kruga posvećenih koji su brižljivo gradili kult predsjednika“.
[12] Prema Rohde, Die letzten Tage von Srebrenica (Posljednji dani Srebrenice); str. 114-115, 132.
[13] Alija Izetbegović, citat iz: Hećimović, Kako su prodali Srebrenicu, str. 13, citirano prema zapisniku sjednice.
[14] Prema Hećimoviću, Kako su prodali Srebrenicu, str. 13.
[15] Na istom mjestu