Krivica i odgovornost – Srebrenica i ostatak svijeta
Nesib Mandžić, (silom) izabran za predstavnika izbjeglica iz Potočara, očajnički je pokušavao da uspostavi kontakt sa Vladom u Sarajevu. „Gospodin Mandžić je bio veoma nervozan. On je gotovo bio u panici. Mi smo razgovarali i on je želio da razgovara sa svojom vladom. Pokušali smo to i da učinimo uveče, ali nismo mogli ni s kim da stupimo u kontakt“, izjavio je zamjenik komandanta Holanskog bataljona Robert Alexander Franken kao svjedok pred Tužilaštvom u Den Haagu. [16]
Svakako da se stiglo do biroa ministra za veze sa UNPROFOR-om Hasana Muratovića. On je ranije istoga dana isticao da lokalni predstavnici iz Srebrenice nisu ovlašteni da pregovaraju u ime Vlade. Kasnije, kada su Robert Franken i Nesib Mandžić pokušali da ga kontaktiraju, nije bio dostupan. „Naravno, postojao je odgovorni ministar u Vladi BiH, ali njega nisu smjeli ometati zato što je večerao“. [17] Narednog dana, 12. jula, preko konferencije za novinare oglasio se u javnosti i Alija Izetbegović. Pored glavnih zločinaca prilično slobodno je grdio i UNPROFOR, spočitavajući mu „kukavičluk“. On treba ponovo uspostaviti sigurnosnu zonu. „Ako to neće ili ne mogu tražimo da to javno kažu“. [18] Ovakve izjave o vojnicima sa plavim šljemovima iz usta Alije Izetbegovića ne treba da čude. Za njega je UNPROFOR bio samo „nužno zlo“, kao što je stranačkim prijateljima i prijateljicama u Zenici objasnio. „Mi ih ne volimo ali su potrebni za određene zadatke kao što je snabdijevanje i zaštita sigurnosnih zona“. [19] Međutim, u Srebrenici nisu uspjeli osigurati zaštitu i zbog toga je „međunarodna zajednica“, prema bosanskom Predsjedniku, zajedno sa zločincima bosanskih Srba predstavljala glavne krivce za pad Srebrenice.
Sasvim drugačije je reagirao jedini bošnjački član državnog Predsjedništva koji nije pripadao vjerski orijentiranoj Stranci demokratske akcije – Nijaz Duraković, posljednji generalni sekretar Saveza komunista Bosne i Hercegovine i nakon jednopartijskog sistema suosnivač Socijaldemokratske partije (SDP). Dan nakon osvajanja enklave, dok još uopće nije bilo jasno šta će se sljedeće dogoditi, Nijaz Duraković je govorio o „našoj odgovornosti“.
„Dugo se zna da je Srebrenica jedna od najslabijih tačaka naše odbrane, zna se za pripreme četničkih ofanziva na enklavu. Zašto se, bez obzira na izuzetno teške uslove, nije bolje pripremila odbrana Srebrenice, zašto neki potezi nisu valjanije planirani, preduprijeđene akcije? Nadam se da će, kada se smiri ovaj teški emocionalni naboj i ova pitanja doći na dnevni red. Dugo se tolerira odgovornost za mnoge očite promašaje“. [20]
Prebacivanje krivice i odgovornosti je doista već počelo i zadugo neće prestati. Glavni protagonisti su javno označeni – bosanski Srbi i međunarodna zajednica. Iza zatvorenih vrata je njima pribrajano i lokalno rukovodstvo enklave, što je zapravo za glavnokomandujućeg Armije bila istinska tema: „Srebrenica nije pala vojnički, niti politički. To je psihološki“, objašnjavao je Rasim Delić početkom augusta poslanicima SDA. Nažalost, javno ne smije informirati šta je sve učinjeno za Srebrenicu, jer je enklava morala da se smatra demilitariziranom zonom. [21]
Budući da je Srebrenica formalno važila za demilitariziranu zonu, bila je upućena na vanjsku pomoć, objašnjavao je Alija Izetbegović na istoj sjednici. Ali je onda došlo do „ove nezamislive izdaje međunarodne zajednice“. [22] Vjerovatno su opkoljeni u enklavi mogli izvjesno vrijeme pružati otpor, ali niti Srebrenica niti Žepa nisu imale šansi, prema njegovom shvatanju: „Bojim se da je Srebrenica već davno bila osuđena i sve je predstavljalo samo odugovlačenje međunarodne zajednice“. [23] Shodno tome, pad Srebrenice ne može predstavljati neuspjeh Vlade ili Armije.
Nekoliko dana kasnije zasijedala je Skupština. Zauzimanje enklave, deportacija više od 25.000 osoba iz Potočara, masakr kolone i strijeljanje zatvorenika – sve je već bilo poznato, međutim, Srebrenica se uopće nije našla na dnevnom redu. Na ovoj tački se rasplamsala, već dugo vremena u internim pismima i govorima prisutna borba između premijera i predsjedavajućeg Predsjedništva. Haris Silajdžić je već duže vremena isticao da Alija Izetbegović sve jače preuzima ulogu jedinog odlučujućeg faktora u upravljanju državom. On sam je bio isključen iz najužeg kruga moći oko Predsjednika i pribojavao se da Alija Izetbegović sa svojom pratnjom i „starim drugovima“ iz mladomuslimanskog pokreta žele od Bosne i Hercegovine napraviti jednu islamski orijentiranu državu Bošnjaka čak i pod cijenu njene podjele, dok je on (Silajdžić) insistirao na jednoj jedinstvenoj, multietničkoj državi. [24]
Premijer je žestoko kritikovao što Srebrenica nije na Skupštini u Sarajevu uoće bila tema. „Boli me broj zaklanih ljudi, dok se mi ovdje bavimo drugim stvarima“. [25] Umjesto da učestvuje u radu Skupštine, demonstrativno se odvezao u Tuzlu, među srebreničke prognanike: „Ja sam računao s tim da će događaj na prošloj sjednici Skupštine biti istraženi“, objasnio je tamo. „Zajedno s vama sam mišljenja da nakon svega što se u Srebrenici dogodilo ništa ne može ostati kao što je bilo“. [26] To je uključivalo i najavu njegove ostavke na mjesto premijera koju je nakon nekoliko dana povukao.
Usprkos spektakularnom nastupu premijera Vlade, Srebrenica nije zasada postala predmetom unutrašnjopolitičke rasprave o krivici i odgovornosti. Upućivanjem na nedjelotvornost i izdaju međunarodne zajednice, državno i vojno rukovodstvo je moglo već u ranom stadiju brzo okončati raspravu o vlastitim propustima i odgovornosti. Bilo im je olakšano zbog katastrofalnog raspoloženja koje je vladalo u zemlji. Stanovništvo je psihički i fizički doseglo najnižu tačku, kao što je UNPROFOR u sedmičnom izvještaju od 15. jula opisao stanje na primjeru glavnog grada:
„Stanovništvo Bosne i Hercegovine je demoralizirano. Broj onih koji žele dezertirati iz vojske i uopće napustiti zemlju izgleda da raste. Generalno vlada atmosfera straha i razočarenja. Mnogi lokalni saradnici UNPROFOR-a govore o tome da će pokušati otići. Ljudi govore otvoreno o tome da ne bi mogli izdržati još jednu zimu u opkoljenom gradu“. [27]
Alija Izetbegović nije o takvom defetističkom raspoloženju želio ništa znati. Sasvim suprotno. Bosna i Hercegovina se nalazi na jednoj prekretnici, objašnjavao je 5. augusta stranačkim prijateljima, skupštinskim poslanicima:
„Bosna i Hercegovina se, prema nekima, nalazi na prekretnici. Krizni trenuci su oni kada stvari mogu krenuti nagore, ali i nabolje. Ja se nadam da ćemo mi iz sadašnje situacije izaći jači. Upravo su u toku vojne operacije koje bi, prema ocjeni mnogih, mogle dovesti do preokreta u ovom ratu. Nakon 40 mjeseci rat se približava svom raspletu i završetku“. [28]
Pod „upravo ovim vojnim operacijama“ aludirao je na napade vojnih snaga na sjeverozapadu zemlje gdje su bošnjačke snage zajedno sa hrvatskom vojskom prijetile da bosanske Srbe dovedu u neprilike. Još nije ništa bilo odlučeno, ali su jedinice Ratka Mladića prvi put od početka rata bile potisnute u defanzivu, Srebrenica i Žepa su možda bile izgubljene, ali je Predsjednik izgledao olakšanim da su se stvari počele razjašnjavati. Nije dugo potrajalo dok Srebrenica nije više bila dominantna tema pa Predsjednik i armijski šef nisu imali poteškoća spriječiti da se uopće pokrene istinsko istraživanje uzroka.
Tek mirovni sporazum iz Daytona, koji je svečano potpisan u Parizu decembra 1995. godine, ponovo je u javnosti uzburkao ratne strahote i vodio ka tome da se razmjere srebreničke drame nešto konkretnije rasvijetle. Sa posljednjom razmjenom ratnih zarobljenika, što je sporazumom bilo predviđeno, umrle su i posljednje još preostale nade u povratak nestalih. Jedan novi snažni val tuge i bijesa preplavio je Bosnu i Hercegovinu. U Tuzli je 29. i 30. januara 1996. godine kulminirala mješavina ogorčenja i očajanja gdje su desetine hiljada prognanih, koji su bili smješteni u nužnom smještaju i loše opskrbljeni, učestvovali u tzv. „Pobuni Srebreničana“, kako su javile najveće novine u zemlji. [29] Hiljade ljudi se sakupilo prijepodne 29. januara pred zgradom u kojoj je bio smješten Međunarodni komitet Crvenog križa. Raspoloženje je dovedeno do usijanja. „Za nas se niko ne brine, niko nas ne štiti!“, žalila se jedna žena novinskom reporteru. A jedna druga žena – najveći dio učesnika u protestima bile su žene iz Srebrenice – je već označila krivce. „Ovi gore se bore za svoje položaje, a niko se ne bori za nas. Njihovi položaji su im važniji od naroda. Ovi gore su nas izdali, pa se sada mučimo po ovim školama i logorima“.
Ovo veoma eksplozivno raspoloženje preraslo je u nasilništvo: prozori su bili razbijani, vrata provaljivana, automobili demolirani, ulice blokirane. Protest je trajao dobrih šest sati.
Narednog dana su žene nastavile s protestom. To je označilo nastanak njihove organizacije koja će u budućnosti zastupati njihove interese: Žene Srebrenice. Ovaj put je protest protekao mirno, ali je zahtjev žena bio nedvosmislen i svi su ga mogli čuti: „Obznaniti istinu o Srebrenici“, kao što je pod tim naslovom izvijestilo Oslobođenje. [30]
Nepune dvije sedmice kasnije, došao je u Tuzlu sam predsjednik Alija Izetbegović kako bi saslušao pritužbe i zahtjeve prognanika. Od svih pitanja sa kojima je Izetbegović bio konfrontiran, dominiralo je ono kojim se tražila informacija o sumnji koja je slušateljice u sportskoj areni u Tuzli mučila: „Da li je Srebrenica prodata?“, a ona se pretočila u pojedinačna pitanja: „Ako jest, zašto je žrtvovano 10.000 ljudi?“; „Zašto u Skupštini nije do sada o tome raspravljano?“; „Zašto i po čijoj naredbi je Naser Orić napustio Srebrenicu?“; „Zašto su komandanti bili poslani na taj trening i zašto se nisu do pada Srebrenice vratili?“; „Da li će neko iz državnog predsjedništva ili drugih institucija preuzeti odgovornost, i ako da – ko?“; „Da li ste Vi krivi?“; „Zašto za odlazak iz Srebrenice nije osiguran jedan koridor?“; „Zašto nije ni jedan oficir sa slobodne teritorije došao u Srebrenicu da pomogne?“ [31]
Pitanja iz publike najočitije svjedoče osjećaj beznađa i očaja koji su preživjele progonili od jula 1995. godine, ali prije svega, svjedoče sumnju da su potpuno bili ostavljeni od vlastite države, njene Vlade i Armije. Predsjednik je uzvratio: „Teško je na devet od deset vaših pitanja dati ispravan odgovor, jer jednostavno odgovor ne postoji“. (?!) Ni sedam mjeseci nakon pada enklave Alija Izetbegović nije imao nikakav odgovor ili barem ne takav kojim bi više hiljada slušateljki u velikoj areni mogao umiriti i ohrabriti. „O sudbini nestalih i palih ne mogu vam dati konačan odgovor – ne zato što me ta pitanja ne bi boljela. Ona me strašno bole. Ali mi stojimo leđima uza zid. Mnogo ljudi jednostavno nije tu. Kao da su u zemlji propali. Ja se bojim da mnogi od njih jesu“.
[16] Izjava Frankena, ICTY, IT-05-88, 16. oktobra 2006., Transkript, str. 2.487; Podsjećanje: Svi procesi pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju su snimani na magnetofonske vrpce. Na osnovu njih je napravljen tekstualni prijepis – TRANSKRIPT. U podnožju svake stranice transkripta stoji napomena: „Ovaj transkript je izrađen na osnovu zvaničnog zvučnog zapisa na jeziku regiona, načinjenog tokom sudskog postupka, poštujući verbatim pravilo (doslovan zapis, od riječi do riječi). Kako su na suđenju korišteni bosanski, hrvatski i srpski jezik, ovisno o izvornom govorniku odnosno prevodiocu, tako su sva tri jezika zastupljena i u transkriptu. Ukoliko se govornik na suđenju služio nekim drugim jezikom osim navedenih, zapisan je simultani prijevod prevodioca na B/H/S. članom 33 Statuta Međunarodnog suda utvrđeno je da su radni jezici Međunarodnog suda engleski i francuski. U slučaju razlike između ovog transkripta i verzije na engleskom ili francuskom jeziku, verzija transkripta na radnom jeziku bit će mjerodavni dokument. Numeracija stranica transkripta je u potpunosti usklađena s transkriptom na engleskom.“
[17] Izjava Frankena, ICTY, IT-05-88, Popović i drugi, 16. oktobra 2006., str. 2.487.
[18] Alija Izetbegović, citat iz „Kukavičluk svijeta“, Oslobođenje, 13. jula 1995. godine, str. 3.
[19] Citat iz Hećimović, Kako su prodali Srebrenicu, str. 13, citirano prema zapisniku sjednice.
[20] „Naša odgovornost“, Oslobođenje, 13. jula 1995. godine, str. 3.
[21] Rasim Delić, citat iz Hećimović, Kako su prodali Srebrenicu, str. 62.
[22] Izetbegović, Govori, str. 85.
[23] Na istom mjestu, str. 87.
[24] Hećimović, Kako su prodali Srebrenicu, str. 39-42, 61-63.
[25] Na istom mjestu
[26] Haris Silajdžić, 5. augusta 1995., citat iz: Bougarel, Reopening the Wounds (Ponovno otvaranje rana), str. 107.; Haris Silajdžić je ostao premijer do januara 1996., kada je definitivno prekinuo sa SDA i osnovao sa drugim disidentima Stranku za Bosnu i Hercegovinu (S BiH).
[27] Sedmični izvještaj UNPROFOR-a, sektor Sarajevo, 15. jul 1995., ICTY, IT-05-88, Popović i drugi, Dokazni materijal P02502: UNPROFOR Weekly situation report, str. 5.
[28] Izetbegović, Govori…, str. 84.
[29] Oslobođenje, 30. januara 1996. godine.
[30] „Obznaniti istinu o Srebrenici“, u listu: Oslobođenje, 31. januara 1996.
[31] „Za hiljade ljudi nema nade“, Oslobođenje, 11. februara 1996. godine