Ima većih pitanja i dilema u prostoru i vremenu koje živimo, a na neka iznenađenja još jako zabole osjetljivije oči, jer čini se zbilja neće se moći pogledom više u miru pomilovati sklad jedne strane utabanijeg ulaza u Sarajevo. Orkestar Ciglane već zadugo tupo remeti jeftin vrtni tabure od objekta desno, kad Alipašinom pođeš nešto do grada.
– Pa šta te briga?
Časnoj neukaljanoj odbrani grada dižu spomenik. To je uspomena na nešto korisno i lijepo što se dogodilo gradu dok je zlo kipilo i prljalo sve redom. Hrabrost ne bi smjelo biti dozvoljeno skrnaviti slabom maštom onih koji bi da podsjećaju i grade. Ne bi se smjelo krojiti idiotarije gradu koji još silno može da se upristoji i uljepoti. Pa se pitam ko je koga uvjerio da ovo nije još jedna uvreda i gradu i razumu.
Praktično, na vratima grada, pored škole, nasred parka niče tenk. Sve jest problematično i upitno oko nekog tenka u parku pored gimnazije. Tenk koji nije ni zakoračio, a kamoli stigao tako duboko u čaršiju. Tenk bilo gdje, a tek ovakva made in china spomen-igračka u Sarajevu. Nađemo se kod tenka, dole kod tenka, produži do tenka, prođi tenk.
Spomenik čemu tačno, tenku? Čijem tenku?
To je lice grada. To je jedna od ulica kojom uđeš i izađeš iz Sarajeva. Sa te strane na tom potezu stiče se prvi dojam. Grad ti pruži ruku dok Alipašinom možda prvi put stižeš, svraćaš ili tek prolaziš. Prvi pozdrav tu, a u daljini narasle planine gledaju očima kuća, Zetra ti lijevo, kliziš dole nekim točkovima i sve se odjednom približi, utisci već tu birkaju detalje. Bum, uhapsi te tenk. Kaže na borbenoj si liniji.
Tim putem i masa svijeta silazi u grad svaki dan s Bara, iz Vogošće, s Jezera. Djece i studenata gomile u školu i onih što će u bolnicu i iz bolnice, s groblja i na groblje. Nije pristojno na toliko strana. Krnjav da bude prvi osmijeh grada s nekom porukom mira za dugo sjećanje uz oklopnu zvijer, ploča iza da govori: Uništit ću te. Uznemiravam te. Kao nespretna, ružnjikava tetovaža izložena na nekom ti dragom.
Tenk koji tu nije bio, tenk tuđi pored škole, ispod prozora, domova, između arterija grada Alipašine i Kralja Tomislava, Koševske, na sloju zemlje koji je značio hranu kroz oskudicu rata, a zimi poslužio za ogrijeva. Takozvani Park Safeta Isovića, vrt cvjetale zemlje plodonosne na koju se moglo računati u muci, djelić sa smislom iz prošlog vremena, lanca života. Na tom tragu se moglo misliti o nekom dostojanstvenom spomeniku. O nekom zdanju koje ne hapsi banalnošću, koje bi djeca gnjavila i pripitomila, a i ono njih.
Drugo je dvjestotinjak kilometara sjevernije, oklopni voz zaustavljen na ulazu u Gradačac. Zaustavljeno je tada opremljeno oklopno zlo, a sad živi dokaz borbe i stradanja, opipljiv dokument u koji možeš ući, izvoliš opipati i provlačiti se, iznova iznenađen pred neprijateljem. To je pravi podsjetnik i na heroje odbrane i đavolske godine nesreće i muke. Možda se tek negdje usput čulo za neku takvu uspomenu. Spriječena je zla namjera, raskupusana skoro golom voljom i smjelošću pred samim vratima grada. I tamo i ostala.
Tenk je lažan. Tenk je surovo zatvoren simbol divljaštva koje ne ublaži nikakav dopisani koncept. U parku kod gimnazije. Bogdanović je pisao o ikonografiji zla kao uvijek jačoj ali varljivoj, pisao je kako ne treba ići tim putem u smišljanju spomenika jer put počinje i završava uvijek na istom mjestu. Takvo je sjećanje nekulturno. Tri su Bogdanovićeva izvanredna spomenika u Bosni i Hercegovini, ona tri što mirno mogu i ponosno da se prostru na zelenilo oko tornja u Parizu, bolje bi se čuvali, a i čitali se tako da osvijeste u nadu. Mostarsko Partizansko groblje za primjer godinama crtano, crtežima se mislilo jer su morale, majstorski s ukusom i stilom, da se slože razne dimenzije svih pominjućih stvari. I spomen-groblje i jasenovački Cvijet godinama je majstor tragajući prepoznavao da bi svaki kamen i oblik imali svoje vlastito zašto-zato.
Ideja s tenkom je pogrešna, poruka mira nišani samu sebe. Dole ti tenk da te smiri ujutro kad se digneš do prozora vidjeti vrijeme kakvo je, je li pao snijeg. Nije kuća s okućnicom za lutke pa da se igramo, redamo radioaktivne igračke za – ukras. Moć je ružnog što neprimjereno muči oko, nasilno se utiskujuć duboko osjećajem gađenja i negodovanja. Odbjegle cirkuske zvijeri, lavovi, tigrovi, snjeguljicini patuljci ispred kuća u predgrađu, stižu i u Titove i Alipašine. A bilo je već jedno doba sapetih spomenika socijalizma, pa je već prošlost i slobodna memorijalna arhitektura i skulptura mislećih ljudi koji su se svojski potrudili pa uspijevali u toj gradnji uspomena na život uz toliku smrt. Tako nekad, nije bilo mjesta predimenzioniranim igračkama neodraslih. Nisu bile izražajne figure za ključne priče vrijedne pomena.
Pretjeruje se duž Titove, istina sa urednijim rješenjem ali ćilimom detaljne obrade za vrat slomiti, Tvrtkom upoređenim s Ajfelovim tornjem, neautentičnom hladnoćom obnovljenih fasada, sve to i puno više plus jedan tenk gore u parku. Da se zabrineš jer možda već sutra u nekom drugom parku.
Nedopustive su to greške u kompromisima. Ta ista ignorancija, ta nedoraslost, nepraktičnost vidljiva je i na drugim spomen-obilježjima. Krila slobode nejaka bezizražajna forma neshvatljivih krivina i oštrina, prazan je od smisla izvedbe spomenik kao tuđeg naziva, zbog promašenog citiranja valjda drugih spomeničkih krila širenih tokom prošlog stoljeća. Sve češće je i rasprostranjenije manipulisanje sarajevskim pričama za lige prvaka u plitkosti.
Dio kulture može postati samo ono što povećava, širi nam svijest o nečemu. Mogu se graditi i pominjati velike stvari ali na način koji dosjetljivo pokazuje idemo dalje i bolje – bolji mi. Ovdje se upravo najmanje osjeti svijest o slobodi kreacije koju takav zadatak prepušta autoru. Predstavljeno rješenje spomenika nema nikakvu umjetničku vrijednost, ima izmišljenu dokumentarnu pa doprinosi nevaljalštini. Priča s jednog kraja grada dovukla se na drugi. To preniske su manipulacije imenima velikih ljudi u ovom vremenu poplave bahatosti i ludila. Čak ne ide ni kao hvala vođa jak si kao tenk, kao pošten si beskompromisan čovjek – oklop ti ljudskost. Veliko hvala borcima i jest vrijedno pismenog spomenika. A kad je tako onda se za najbolje angažuju najbolji.
Grad je ipak živa uspomena na silinu njihove spremnosti i hrabrosti što mu je poslužila kad je najviše trebalo. Pa čemu ovaj grad u miru zasipati površnostima?