Pozadinska buka
Po završetku prošlog rata, jedna sarajevska knjižara povezala se s tada kultnom beogradskom izdavačkom kućom koja je raspolagala i odlično opskrbljenim prodajnim punktom. Poslali su joj punu kutiju knjiga bh. autora, objavljenih u godinama tuge, patnje i užasa. Nije prošlo mnogo vremena prije nego što je paket vraćen u dolinu Miljacke, uz komentar da se malo nešto prodalo, ali, što se ostalog tiče, pa… niko neće da kupuje muslimane.
Nije se, naravno, mislilo na društveno prihvatljive bestselerovce potekle iz islamskog civilizacijskog kruga, na svjetska imena poput Tarika Alija, Salmana Rushdija, Orhana Pamuka. Oni su okej, oni su cool. Mislilo se na bosanske muslimane. Poruka iz beogradskog književno-izdavačkog miljea mogla se protumačiti i u grubljem maniru: “Ovo ne ide. Niko neće da potroši dinar na ovo. Na čitanje balija.”
Moguće da se u međuvremenu čitalačka publika u Srbiji više otvorila za pisce i spisateljice s tim orijentalnim imenima koja paraju uho svakom čestito odgojenom ksenofobu. U minulim desetljećima XXI vijeka neki od tih autora su uspjeli da se probiju čak do najvećih, da ne kažem režimskih, izdavača s one strane Drine. Vidljivo je po tome da postoji određeni interes za njihovu literaturu, led se otapa. Na žalost, barijere predrasuda i dalje su ogromne. Međukulturna razmjena između ove dvije tako bliske a tako zakrvljene zemlje na niskim je granama.
Na takvo stanje presudan uticaj ima politička klima koja se u Srbiji nije suštinski izmijenila od devedesetih. (Neki će uprijeti prstom i na još dublju prošlost.) Velikosrpski ultranacionalizam se pokazao iznimno žilavim. Uz njega se održala i kolektivna paranoja koja u cijelom svijetu prepoznaje samo neprijatelje “nebeskog” naroda. S izuzetkom razbojničkog Putinovog imperija i kineskog totalitarizma. Tu je onda ukorijenjena, široko rasprostranjena i normalizovana mržnja prema muslimanima, prije svega balkanskim, Albancima i Bošnjacima. A ona ide ruku pod ruku s plebiscitarnim poricanjem kolosalnih zlodjela nad nesrbima koja su potanko opisali, dokazali i presudili međunarodni tribunali. Sve su to faktori, tako duboko ušančeni u Srbiji, koji onemogućuju da se odmaknemo od jezive ostavštine “balkanskog koljača” i zakoračimo ka horizontima s barem naznakama vedrine i selameta.
Vladarske garniture u Beogradu decenijama opsesivno pokušavaju uništiti Bosnu i Hercegovinu za ljubav ekspanzionizma obilježenog jakim rasističkim crtama. Prema slavenskom komšiluku uporno su se odnosile i odnose potcjenjivački, zlostavljački, s izrazito krvavom epizodom koncem prošlog vijeka.
Dobro, biranjem Đinđića za premijera desio se kratki predah između dva poluvremena maltretiranja. Ali njegove upravljačke moći bile su prilično ograničene. Uostalom, ubijen je kao pas. Sretao sam domaće ljevičare, zaguljene hvalitelje boljševizma, koji su se baškarili na doktorskim studijima u EU i cvjetali od radosti kad je ustrijeljen. Smijali su se besjedama ovog Habermasovog učenika, načinu kako se obraćao narodu. Baš ih je nasmijavao tako mrtav, bio im je patetičan, lažan, predaleko od najljevlje ljevice.
Je li bilo vode
Od prestanka rata nevladin sektor i neki strani donatori nastojali su da eksjugoslovensku književnu scenu umreže i okrupne. Na okupljanjima pisaca iz Regiona lijepo se družilo uz vatromete nezaboravnih sentencija i doskočica. Bilo je fantastičnih švedskih stolova, krkanluka za pamćenje, ali i podosta licemjerja i nekog tegobnog, taktičkog izbjegavanja da se ljudski progovori o ratnim devedesetim.
Pojedini učesnici su pribjegavali raznim tehnikama eskivaže. Jedna od najbezdušnijih mi je bila ritualno zazivanje partizanskog pokreta i modernog jugoslavenstva, kao nedostižnih savršenstava. Hajde da naklapamo o blistavoj epohi titoizma, o herojstvima NOB-a, klasnim sukobima, to nas objedinjuje, samo nemoj da se dotičemo onog najvažnijeg. Nemoj da “idemo u detalje”. Nemoj da spominjemo masovna silovanja Bošnjakinja u Podrinju, opsadu Sarajeva i Mostara, Omarsku, paljenje Vijećnice, fenomen tercijarnih grobnica, genocid u Srebrenici i, najzad, odsudni značaj jedne slabo naoružane vojske u suprotstavljanju osvajačkim trupama dirigiranim iz Beograda.
Gostovao sam na nekim ex-yu književnim festivalima i simpozijima, ali urijetko, jednom u par godina. Stoga moje viđenje ne treba shvatiti kao definitivno, jer mu ipak nedostaje dovoljno ulaznih podataka. Govorim na osnovu onog što sam doživio, dopuštajući mogućnost da mi je ocjena pregruba, krnjava.
Sjećam se ćaskanja sa Slobodanom Šnajderom u Parizu, na jednom od tih literarnih druženja. Stari pisac me je sa znatiželjom ispitivao o tome kako se preživljavalo, uz svakodnevno granatiranje po civilnim metama, u opkoljenom Okrugu Bihać. Zanimalo ga je kako smo se hranili, je li bilo vode, struje, kako smo održavali higijenu, kako su prolazili moji vojnički dani i noći.
I nakon četrnaest godina pamtim taj decembar i našu večernju šetnju po hladnim ulicama Modianovog univerzuma. Pamtim je tako dobro baš zato što su takvi, da ih nazovem empatijski, razgovori bili tako rijetki na kulturnim događajima te vrste. Poređenja radi, uvijek se nalazilo mjesta za isprazne rasprave o ulozi autobiografije u pisanju, Joyceovim narativnim prosedeima i sličnim pitanjima.
Ta tradicija rječitog prešućivanja, negovorenja o bitnom opstala je u sjajnoj formi sve do naših dana. Pola godine već traje secesionističko rovarenje u izvedbi zlog čarobnjaka iz Laktaša. Na rasturanje vlastite zemlje Dodik i njegovi zavjerenici ne bi se usudili da ne uživaju svesrdnu podršku Vučićeve diktature (plus Kremlj). Od izvanredne pomoći im je i hrvatski državni aparat, kojim i dan-danas suvereno upravlja Tuđmanova ruka iz groba, barem kad je riječ o sijanju beznađa i zla u Bosni i Hercegovini.
Početkom ove godine, u srcu Mordora održan je nedvosmislen fašistički igrokaz. Pokraj svečane bine, na kojoj se pečio i jedan osuđeni ratni zločinac, promarširali su narogušeni specijalci skandirajući budnicu prepunu etničke i vjerske mržnje. Ta nekrofilna svečanost nije bila ništa drugo do prijetnja ratom. “Ne bude li po našem, ima da se puca i kolje.”
Ovo višemjesečno pojačano izluđivanje Bosne od strane Beograda i Zagreba nije pobudilo bogzna kakvo zanimanje kod literata iz neposrednog susjedstva. Svakako, ima časnih izuzetaka, ali to je šačica smjelih.
Koji su razlozi tolikog neosvrtanja? Ne mora se redovno reagovati dugim analitičkim člancima, ali katkad izraziti neslaganje sa zlotvorima nekim tekstićem, usputnom izjavom u intervjuu, kratkom objavom na FB-u ili šerovanjem kakvog kritičkog sadržaja, javnom gestom, šta je problem?
Kad smo već kod javnih gesta, ima jedna od prije dva mjeseca. Dirljivo je bilo posmatrati na YouTubeu romansijera Vladimira Arsenijevića kako se u poodmaklim pedesetim nagurava s nabildanim mlađahnim siledžijama koje je cloaca maxima izbljuvala na ulice Beograda. Za neupućene: stao je u odbranu aktivistice Aide Ćorović, na koju su se mrcine obrušile zato što je bacila jaja na mural jednog masovnog ubice, slavljenog kao heroja. To su te male geste koje puno znače, i Vladimirova i Aidina.
Primiri se
Međutim, čovjek se zapita: kako to da u njihovom društvu nije bilo barem pedeset uglednih književnika i književnica, posebno onih mlađih, uzdanica postjugoslovenske lit-scene? Kako to da nijedan kozmopolitski poeta u svojim, kažimo, dvadesetim-tridesetim nije pritrčao kolegi piscu u pomoć? Arsenijević će kasnije izjaviti za medije: “Tu zapravo nije bilo nikoga, izuzev mene, Aide i još neke devojke.” Šta su drugi radili u tim satima? U tom velegradu, zar su svi tada bili zaokupljeni borbom za egzistenciju, zdravstvenim nevoljama, umjetničkim flowom? Je li književnost mogla malo da sačeka?
Zapravo, nije isključeno da su neki velemajstori beletristike stajali u prikrajku i prostreljivali svojim pravedničkim pogledom mural starca djecoubice. Poznato je da brojni umjetnici pate od socijalne fobije i boje se kamere. Biće da ih zato na videosnimku, meni dostupnom, nema.
Nije zapisano na nebu da se književnici moraju oglašavati o političkim aferama, krizama i najavama rata, o svakoj bešćutnoj izjavi vlastoljubaca. Prečesto pisanje o tome zna se srozati u bljutavilo. Preslaguju se uvijek iste lego kockice, uz bezukusan vokabular i predvidive misaone konstrukcije, pa čak i ako se brane ideje pravde i humanizma. Mada, primjeri stare i nove literarne garde, Mirka Kovača, Filipa Davida, Predraga Lucića, Tomislava Markovića, Andreja Nikolaidisa, Ante Tomića i drugih vrsnih pera pokazuju da se nedjela političara mogu raskrinkavati kreativno, duhovito, s originalnim, prosvjetljujućim rakursima.
Pisci, rekoh, nisu obavezni da budu politički angažovani u stilu Sartrea ili Krleže. Na svakome je da, prema svojoj savjesti i poimanju umjetničkog poziva, odabere vlastiti stvaralački put. Pa ipak, kad se uzme u obzir da je mnoštvo književnika iz Srbije i Hrvatske u recentnom periodu propustilo da se osvrne na aktuelne pokušaje demoliranja Bosne i Hercegovine, taj muk valja shvatiti i kao opomenu i kao naravoučenije.
Nije valjda da su se svi zatvorili u kule od bjelokosti, posvećeni stvaranju vrhunske literature? Zar se toliko raširilo uvjerenje da politika nema nikakve veze s istinskim životom, s intimom, s tvojim pupkom? Iluziju da svijet tako funkcioniše lako je odbraniti u nordijskim zemljama, ali na Balkanu? Šta je sa brigom za komšiju u najbližem dvorištu? Najbolje je ne talasati, ne zamjerati se vlastima? Znamo, državni fondovi ipak finansiraju stipendije piscima, objavljivanje njihovih rukopisa, prevode na svjetske jezike, otkupe naslova za biblioteke.
Ili je po onoj: “Primiri se, šuti i čekaj”? “Ako se ta krparija od pseudodržave razvali i ako napokon nastane Velika Srbija i za njom Velika Hrvatska, super. U suprotnom, ako Bosna jednom postane ta njihova građanska, opet dobro. Imaću prolaz na gostovanjima u Sarajevu, Tuzli. Vrata će ostati otvorena za distribuciju mojih knjiga.”
Jedan visoki mornarički oficir u romanu Lijua Cisina (u izvrsnom, obogaćujućem prevodu s kineskog Bojana Tarabića) veli:“Prijateljstva dođu i prođu, samo je dužnost večna.” Prođu tako i ex-yu književna sijela, prekrije ih prašina, a situacija zagusti i pofin broj pisaca se tiho prikloni svome jatu, tamo gdje ih sveta dužnost prema svome narodu zove. A ta dužnost može se ispunjavati na mnogo načina. Podrška Mordoru i njegovim dogmama ne mora se iskazivati samo otvorenim djelovanjem, nego i revnom, navijačkom šutnjom.