Postoji određena vrsta bola u trbuhu koji sa javlja samo kada se na vratima vama poznatog svijeta pojavi katastrofa i počne po njima lupati. Imate osjećaj kao da vam čelična kugla drobi utrobu. Ništa drugo nije nalik tom osjećaju: u nekim trenucima mi se činilo da čujem kako se kugla vrti. Osjećaj je istovremeno poznat i potpuno nepoznat; nesumnjivo je poznat poput običnog straha, iako u pojačanom obliku, ali je također nepoznat u svojoj jedinstvenosti: to je strah od nezamislive budućnosti kako ju vidimo iz ovog posebno užasavajućeg trenutka.
Takav me osjećaj obuzeo u vrijeme kada je moja kćerka Izabela bolovala i potom umrla. Takav strah se probudio, protegnuo i raširio u mom trbuhu 8. novembra 2016, kada je postajalo sve jasnije da će Donald jebeni Trump pobijediti na predsjedničkim izborima. U dva sata iza ponoći, omamljen vlastitim adrenalinom i nevjericom, zurio sam u zblanute TV analitičare kako nesigurno smišljaju glupava objašnjenja ne bi li prikrili svoju prethodnu glupost. Strah se naselio u mom trbuhu, udobno protegnuvši svoje papke.
Moja žena se probudila kada sam se napokon spremao leći i razmišljali smo šta nam je dalje činiti. Moj prvi poriv je bio da se oprostimo od Amerike i njezine sada već potpuno bjelodane dubinske patologije i odjurimo u Kanadu, u Bosnu, u najdalje predjele oslobođene Gdjegodzemske, u raspoložive manje vruće krugove Pakla. Iako mi je bol u trbuhu svom snagom prevrtao utrobu, nisam bio zabrinut za vlastitu sigurnost, niti za sigurnost svoje porodice; niti sam se plašio rata, fašizma, raseljavanja, policije, tajne ili one druge, niti društvenog kolapsa i haosa na ulicama, koje će bez sumnje prouzrokovati Glavnokomandujući Psihopata.
Jedina nepodnošljiva posljedica izbornog ishoda je bila da je stvarnost – svijet u kojem živim – trenutačno postala nezamisliva. Bilo mi je jasno ne samo da ništa neće biti kako je bilo, nego da ništa nije ni bilo kako je bilo. Nisam znao ni šta je bilo ni šta će biti. Preko noći Amerika – njezina prošlost, sadašnjost i budućnost – su postali nestvarni.
Sve ovo možda djeluje kao nejasno i neutemeljeno pretjerivanje, ali mogu posvjedočiti da je ovakvo razmišljanje blisko nama koji smo proživjeli početak rata, proživjeli vrijeme kada se, brzo i posvuda, počne dešavati ono što je bilo nemoguće da se desi. Mnogi moji prijatelji iz Bosne, na primjer, će lako prepoznati na koji način se poznata i ugodna stvarnost počinje demontirati dio po dio. Ideološki markeri se iznenada mijenjaju (recimo Jugoslovenska narodna armija postaje Srpska armija, ili fanatični rasizam u hipu postaje prihvatljiv). Fizički prostor se preobražava, na primjer neprijatelj formira položaje oko grada, u brdima oko Sarajeva, ili, uskoro, u predgrađima vašeg liberalnog grada. Prijatelji postaju neprijatelji bez da to ikom kažu osim onima iste etničke pripadnosti. Mi znamo prepoznati kada je narušen kontinuitet između sadašnjosti i budućnosti kada niko ne zna šta će se desiti – osim onih koji pripremaju liste za pogubljenje.
Ujutro 9. novembra sam se probudio, nakon kratke noći ispunjene uznemirujućim snovima, u osvetoljubivoj zemlji razljućenih rasista koji su, kao prikladnu kaznu za koje god bjelačke pritužbe nakupljene tokom godina Obaminog mandata ili čak tokom ranijih desetljeća, izabrali najgoru osobu u Americi. Dok sam se vozio bicklom na odavno dogovoreni doručak s prijateljem, lišće na tlu mi je izgledalo drugačije, kontaminirano. Kad god sam ugledao osobu bijele boje kože nisam mogao a da se ne zapitam: „Da li je on(a) trampist?ˮ
Podsjećam da se ovo dešavalo u Chicagu, gradu gdje je Trump otkazao predizborni skup zbog velikih protesta, i gdje je, kako će se kasnije ispostaviti, 88 posto birača glasalo protiv njega – nema mjesta koje nije kontaminirano. U restoranu gdje doručkujemo, moj prijatelj i ja smo pretresali krhotine izborne havarije, dok je stariji bijelac, kojeg sam poznavao kao redovnog gosta, listao novine. „Da li nas prisluškuje?”, pitao sam se. „Da li je trampist?” Ovo bi se lako moglo otpisati kao obična paranoja, ali ja sam to skloniji posmatrati (poput svake paranoične osobe) kao nešto što je povezano s činjenicom da u novoj stvarnosti sve ima novo značenje, još uvijek neprihvaćeno i nepotvrđeno.
Neprestano sam mislio na onog Gregora Samsu koji se, kako priča kaže, budi nakon noći pune uznemirujućih snova pretvoren u ogromnog insekta. Također i na njegovog saučesnika u zločinu, Josefa K., kojeg, ni krivog ni dužnog, hapse jednog jutra u spavaćoj sobi. Kafka je znao da nema razloga vjerovati da se naša poznata i pouzdana stvarnost neće iznenada i proizvoljno promijeniti. Znao je da se pretpostavka kontinuiteta zasniva na stvarnosnoj inerciji, na vjerovanju da će sve ostati kako jeste jednostavno zato što je uvijek tako bilo.
Ali ono što se nikad nije moglo desiti se prosto desilo 8. novembra i uslijedila je svojevrsna jurnjava za zaštitnim ontološkim ogrtačem stvarnosne inercije. U poruci odaslanoj u izbornoj noći Obama je uvjeravao da „šta god da se desi, sutra će izaći sunce”. Devetog novembra su širom nacije osvanuli naslovi Predsjednik Obama: Sutra će izaći sunce.
Predsjednika Obamu je odavno opovrgnuo Ludwig Wittgenstein, još 1921. godine, kada je objavljen njegov Tractatus Logico-Philosophicus. Kao i Kafka, čestiti Ludwig je nakon proživljenog Prvog svjetskog rata postao stručnjak za carstva u raspadanju i svjetove u nestajanju. Wittgenstein je zapisao: „To da će sutra izaći sunce je pretpostavka: što znači da ne znamo da li će sunce zaista izaći.”
Ako su svijet i život jedno, ako sam ja moj svijet, kako je tvrdio Wittgenstein, onda pucanje čvrste strukture tog svijeta mijenja i mene, neovisno o mojoj volji i namjeri. Ovo je teško prihvatiti. Pošto je ljudski um ovisan o iluziji ontološkog, psihološkog i moralnog kontinuiteta – oduvijek sam bio osoba koja sam sada, okupljena oko istog sebstva – on insistira na postojanoj vezi između sadašnjosti i budućnosti, između onog što znamo i onog što ne znamo, tako da ono što ne znamo uvijek djeluje kao produžetak onog što već znamo i što nam je poznato. Pošto um može postojati jedino u sadašnjosti, on opaža samo ono što pripada sadašnjosti. Stoga budućnost može biti samo produžetak onog što jeste, repliciranje struktura sadašnjosti.
U Americi osjećaj ugodne povlaštenosti dodatno otupljuje i umrtvljuje imaginaciju – teško je zamisliti da američki način života nije jedini zamislivi način, da ima ikakvog razloga odbaciti ga, jer je razumljiv baš ovakav kakav je i sve je kako treba biti. Uloga književnosti u buržujskoj kulturi se, između ostalog, često sastoji u tome da nas uvjeri da je život kakav poznajemo beskonačan i univerzalan, da je savršeno logičan, mada na ugodno kompliciran način, da sadrži sve što je potrebno za uvijek utješne procese našeg samorazumijevanja. Književnost postaje ontološka propaganda, mašinerija za stvaranje privida da je stvarnost nepromjenljiva. Ogromna većina angloameričke književne produkcije služi toj svrsi i potvrđuje već ustanovljeni konsenzus o onome što je spoznatljivo.
Društva generiraju stvarnosti i predstavljaju ih kao očigledne („smatramo da su ove istine očigledne…ˮ [početak Deklaracije nezavisnosti, op. prev.]), a umjetnost igra ključnu ulogu o ovoj operaciji. Kada dođe do velikog napuknuća, cijela struktura očiglednosti se raspada, a šok razotkriva koliko loše je bila održavana. Ispostavlja se da ništa nije onako kako smo mislili da jeste; nismo zemlja kakva smo mislili da jesmo; ljudi nisu onakvi kakvi smo mislili da jesu; lišće na ulici nije lišće koje prepoznajem; moj susjed bi mogao biti trampistički ubica, ili barem špijun; stvarnost više ne ispunjava moja razumna očekivanja, više se ne uklapa u ono što znam. Trenutak kada ni na koji način ne možemo povezati ono što se dešava i ono što znamo je traumatičan, jer se postojanost stvarnosti – uvjerenje da je njezin kontinuitet nepromjenljiv – katastrofalno urušava.
Nešto kasnije smo u stanju jasno sagledati taj trenutak kao nešto što dijeli kontinuitet postojanja na prije i poslije, kao trenutak kada se vrijeme iščašilo. Sjetimo se 9/11, kada su sama postojanost objekata – tornjeva blizanaca – i njihov fizički kontinuitet skršeni.
Traumatični šok, međutim, nikada ne vodi ka trenutačnom razumijevanju nove stvarnosti. Ono što se dešava je naprosto rastakanje poznatog, bez ičega što bi ga moglo nadomjestiti. Ontološka destrukcija uglavnom uzrokuje izmještenost i konfuziju. Uobičajena i predvidljiva reakcija je panična potraga za kontinuitetom, za znacima da stanje nije tako loše kako se čini, da će sunce sutra izaći, da novi predsjednik nije psihopata izabran kako bi kaznio one uobražene druge, već neko čiji je mogući korektiv nepobitna, čvrsta stvarnost Amerike i – neka nam je svima Bog na pomoći – njezinih mehanizama kontrole i ravnoteže.
Ljudi će očajnički ustrajavati u uvjerenju da je staro stanje održivo dok god mogu, uključujući zauvijek. Plaše se da će ukoliko izgube stvarnost koja ih je definirala iskusiti stanje nepostojanja, da će iskusiti raspad njihovog postojanog sebstva, koje im se činilo neuništivim poput same stvarnosti. Kada sam 1992. dok se spremala opsada Sarajeva zvao majku iz Chicaga, govorila bi: „Već pucaju manje nego jučer.”
Nastojanje da se održi stari poredak se pojačava upravo kada novi postaje nepromjenljiv: možda se neće desiti; možda ne može biti drugačije nego ovako; možda neće biti tako loše; možda je sve to zavjera, koja će, kad se razotkrije, urazumiti ljude da su pogriješili pa će ponovo postati oni dobri stari likovi od prije; možda postoji pozicija iz koje će sve izgledati gotovo kao što je nekad bilo; možda će mene zaobići; možda meni neće provaliti u stan, nego samo mom komšiji muslimanu.
No tijelo razumije situaciju, prepoznaje krizu prije uma. Ne samo da razumije čeličnu kuglu koja prevrće utrobu, nego aktivira čula i podešava ih na frekvencije preko kojih prima signale novih opasnosti. Ti signali se onom ranijem – predratnom – umu javljaju kao buka, kao prekid u komunikaciji. Novi um, koji tijelo preplavljuje adrenalinom, počinje – poput zeca u šumi punoj lisica – dešifrirati sve te signale, iako ih nije sposoban uklopiti u ikakvu priču. Jedinstveni, ontološki spokojan um se raspolućuje: s jedne strane, predratni um odbija mogućnost katastrofe, s druge, ratni um sve opaža kao signal da je kraj svijeta blizu. Vjerujem svojim strahovima dok se borim da ih ignoriram. Postajemo bića od dva uma, koja se ne mogu dogovoriti oko toga šta je stvarno. Svijet izgleda čudan i nepouzdan, krhak i opasan. I jeste on i nije. Ja sam ja i neko drugi.
Koju deceniju ranije, kad sam bio mlad, rutinski sam švrljao po Sarajevu i razgledao u potrazi za malenim otkrićima. Neposredno pred rat u Bosni u glavi su mi se počele javljati misli tokom tih izleta, misli koje su poprimale oblik proročanstva. U susjednoj Hrvatskoj je već bio počeo rat, pristizali su izvještaji o čarkama u nekim dijelovima Bosne; u samom Sarajevu rat je bio nevidljiv, ali prisutan, takoreći, kao pretpostavka. Na nekom križanju bih pogledao uvis prema neboderima i pomislio: „Vrh ove zgrade bi bio dobar snajperski položaj.” Također sam utvrđivao mete: Narodna banka, recimo, ili Narodno pozorište, i zamišljao artiljerijske položaje u brdima odakle bi mogle doći granate. Ovo se dešavalo sasvim spontano – nikad nisam svjesno prizivao ove misli, nikad ih nisam tražio, i one su me plašile.
Sada shvaćam da je ratni um počinjao sa svojim operacijama. Predratni um je i dalje bio zaokupljen samouvjeravanjem da se rat može, mora, izbjeći, jer je naprosto besmislen – ko bi želio rat? Svoje prisilne misli sam protumačio kao simptome manjeg nervnog sloma i potrudio sam se da ih zanemarim. Međutim kada sam dospio u Chicago dok su rat i opsada Sarajeva zaposjedali naslovnice američkih novina, ove vizije su dobile drugačije značenje.
Ljudi su me pitali da li sam znao da dolazi rat – jesam, odgovarao bih, ali nisam znao da znam, jer je moj um odbijao prihvatiti mogućnost da jedini život i stvarnost koje poznajem mogu biti tako lako uništeni. Promatrao sam i primao informacije, ali ih nisam mogao obrađivati i pretvarati u znanje, jer um nije bio u stanju prihvatiti nezamislivo zato što nisam raspolagao alternativnom ontologijom.
U mom slučaju, simptom tog iskustva je neprestana traumatična budnost, užasna, iscrpljujuća potreba da se obrati pažnja na sve i svakog, i da se ne podlegne iskušenju posezanja za utješnim tumačenjima. Kako kažu Bosanci: „Koga su grizle zmije i guštera se boji.” Trauma sve pretvara u abnormalno, ali živjeti s umom i unutar uma kojem ništa nije normalno ili stabilno ima dobru stranu da posjedujete najbolji protuotrov za normalizaciju.
Dodatnu nagradu predstavlja određena retroaktivna budnost, koja nam omogućava da prvobitno normalnu prošlost vidimo kao krajnje abnormalnu – ništa ne može ikad više biti kao što je bilo. Ili, banalnom političkom terminologijom rečeno, Trump je američki baš kao što je pita od jabuka; Obamina nada je bila samo dim trave koja nas je kratkotrajno digla do euforije i odvojila od stvarnosti; trampisti su oduvijek bili tu, samo ih mi nismo primjećivali niti smo ozbiljno shvatali njihovo prisustvo; krivicu snose, što bi se reklo, baš svi; ovo je oduvijek bila u prvom redu kapitalistička zemlja, a tek onda demokratska; „veliki američki eksperiment” nikad nije imao izgleda da uspije jer nikad nije zaista ni započet.
Drugim riječima, nema drugog izbora do živjeti s raspolućenim umom koji propituje i testira Ameriku, sve njezine dijelove, sve njezine laži, sve nas. „Stvarnost” je najzad zaslužila svoje navodnike. To je, nesumnjivo, posljedica nezamislive katastrofe, no dobar pisac nikad ne treba propustiti priliku da iskoristi kvalitetnu katastrofu. Neophodno je pretvoriti šok u iznimnu budnost koja sprečava da išta uzmemo zdravo za gotovo – da se suočimo sa strahom i zavolimo način na koji strah sve očuđuje.
Zavolimo nove frekvencije; sadašnja buka će kasnije postati muzika. Rasap poznatog svijeta pruža mogućnost da se igramo s mnogobrojnim dijelovima i koristimo ih u stvaranju alternativa, pri tom svjesni da su jednostavni načini predstavljanja u najboljem slučaju sedativi, a u najgorem sredstva prisile.
Ja se zalažem za književnost koja žudi za konfliktom i priznaje uništenje, književnost raspolućenog uma koja tematizira strah i obrađuje šok, koja očiglednu „stvarnostˮ bezbjedno smješta unutar navodnika. Nikad ne bismo trebali pretpostaviti da će sutra izaći sunce, da Amerika ne može biti fašistička država, ili da dobroćudni komšija neće postati ubica zato što dijeli slatkiše za Noć vještica.
Amerika, zajedno sa svojom književnošću, je sada u ruševinama, a sljedeće četiri godine [prvog Trumpovog mandata, op. prev.] će biti mnogo gore nego što je iko mogao zamisliti. Stoga ih moramo i dalje zamišljati dok se borimo da ih preživimo. Da bi pisali u i o Americi moramo biti spremni da izgubimo sve, da prije svega shvatimo da nikad ništa nismo ni posjedovali, da odbacimo nadu i prigrlimo borbu, da se borimo na ulicama i unutar vlastitih rečenica. To neće biti nimalo ugodno. Oni koji budu preživjeli nepoznatu budućnost biće nagrađeni nezamislivim iskustvom. Ako vam teška kugla sada melje utrobu – ako vam je um sada raspolućen – možda ste spremni za ono što dolazi.