U svojoj relativno novoj Knjizi odlazaka (Buybook, Sarajevo, 2021), francusko-bosanski pisac Velibor Čolić bolno ali duhovito opisuje svoj egzil nakon što je 1992. godine napustio domovinu: „Moje prezime zvuči poput isprike. Moje ime također. Ja sam apatrid. Jedno je sigurno: ja sam broj 35030002019-13/06/1964, kako je navedeno u mojoj boravišnoj dozvoli. Ja sam politička izbjeglica.“ Njegova brutalno taksativna izjava demaskira egzilantski identitet do granice birokratskog paradoksa i lišava ga nekih baznih karakteristika čovječnosti. Cijela knjiga svojevrsni je portret protagoniste koji je utočište potražio u Francuskoj i opisuje određene životne situacije, društvene relacije, intimu, radost i tugu, smatrajući se stranim tijelom u sredini tradicionalno konstruisane superiornosti.
Čolićeva Knjiga odlazaka zahvalan je interpretacijski okvir i pikantna ambijentalna podrška radu vizuelnog umjetnika Mladena Bundala, jer je i on svoj odlazak započeo bilježiti upravo u Francuskoj – tačnije 2011. godine kada je upoznao svoju sadašnju suprugu. Sa druge strane, povod ovoj analizi je predstavljanje njegove kinetičke instalacije naziva Hipermigracije u bihaćkom KRAK-u tokom marta 2022. godine u sklopu izložbe Zvono 2020. Bundalo je umjetnik koji gotovo u kontinuitetu i opetovano, a u kontekstu ekonomskih i nenasilnih seoba adresira pitanja migracija i pripadnosti koristeći sopstvenu poziciju kao iskustveno polazište. Iako tih i staložen, njegov rad je nervozan, isfragmentiran, intertekstualan, dakako melanholičan i nostalgičan.
Umjetničko bavljenje pitanjem migracija, u Bosni i Hercegovini je još uvijek aktuelna tema zbog obima, načina i karaktera kako emigracije i imigracije utiču i određuju život njenih građana. Zemlja je prema popisu stanovništva između 1991. i 2013. godine a uslijed ratnih dejstava, „izgubila“ gotovo milion stanovnika; ekonomske okolnosti i nepovoljne političke prilike potaknule su posljednjih nekoliko godina masovne odlaske; nekontrolisani dotok stranaca sa Bliskog istoka i iz Sjeverne Afrike u okviru tzv. Balkanske rute od oko 2018. godine, kreiraju socijalni ambijent i služe kao pojačivači interesa javnosti za složenim i slojevitim pitanjima odlazaka i dolazaka u lokalnom i širem društvenom kontekstu. Globalna kretanja sa juga ka sjeveru, bilo da se radi o Južnoj ili Srednjoj Americi, Africi, Aziji ili Evropi, izazovi su koji okupiraju svjetske vlade i međunarodne humanitarne organizacije, i svoj trag ostavljaju i u Bosni i Hercegovini.
Mladen Bundalo preklopio je svoje lično iskustvo sa globalnim situacijom i kroz umjetnički izražaj kreirao sopstvenu nišu promišljanja date problematike. Rad Hipermigracije iz 2021. godine, sastavljen od kinetičke skulpture i videa, promatra navedeni problem postavljen dosta široko. Rad govori o kulturalnim i povijesnim aspektima migracija u kojem stilizirana karta evropskog kontinenta, na način kako je osmišljena i dizajnirana, propušta milione zrnaca pijeska u raznim pravcima. Fluktuacija sićušnih granula postaje okosnicom umjetničke ideje ukazujući na protočnost, promjenjivost i fluidnost. U kontekstu pitanja migracija, radi se organskoj neminovnosti i zakonitosti svijeta od njegovog postanka.
Kinetička skulptura svojim neprestanim okretajima i izmjenom pozicije geografske karte, kreira uvijek drugačije mogućnosti i mijenja položaj. Karta tako nastaje i nestaje, formira se i rastače se – kratko rečeno, u neprekidnoj je promjeni. Kao takva, ona sugerira perpetuiranje promjene kao stalne konstantne postojanosti svijeta i njegove demografije – u ovom slučaju rasne, etničke, nacionalne, religijske, ali i brojnih drugih. Jedna rečenica iz Bundalovog videa ukazuje se kao eventualni lajtmotiv umjetničkoj namjeri: „Migracije su itekako fundamentalne snage evolucije, a ne neki provizorni moralni fenomeni koje je potrebno prihvatiti ili odbaciti“. Ta teza aludira da migracije nisu uslovljene podrškom savremenog morala već fundamentalno pravilo postojanosti povijesnosti zemljine kugle.
Ujedno, navedena konstatacija ide na kartu legitimnosti seoba savremenih migracija u kontekstu porasta nacionalističkih projekata u svijetu, a koji su gradili zidove i barijere kao vid zaštite od dolaska izbjeglica i migranata. Najambiciozniji primjeri izgradnje vještačkih prepreka na međunarodnim granicama danas, jesu najavljivanje velikog zida između Meksika i SAD-a u predsjedničkoj kampanji Donalda Trumpa 2016. i kasnije njegova izgradnja, postavljanje elektrificirane ograde od strane Mađarske na granici prema Srbiji 2017, ali i obimna sječa šume od strane Hrvatske na dijelu Plješevice prema Bihaću 2020. godine. Navedeni zahvati navodno su spriječili dotok „ilegalnih“ migranata, ali mnogo više, oni su poslužili za generiranje populističke retorike i kao sredstvo mobilizacije nacionalista i neofašista koji su se u pojedinim regijama organizirali kroz nezvanične jedinice dobrovoljaca namijenjene za lov na ljude u pokretu. Pored svega, ti zahvati su sistemski izvedeni ekocidi – akcije koje su u svome obimu brutalni zahvati radikalne izmjene prirodnog krajolika i neoprostive intervencije državnog aparata u izbalansiranom ekosistemu netaknute prirode.
Bundalov rad Hipermigracije predstavlja ideološku protutežu spomenutim ksenofobnim tendencijama i dakako stoji u skladu sa međunarodnom Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine koja zagovara olakšano kretanje i prava svima koji su izmješteni, obespravljeni i ugroženi. Također, njegov rad nastao je poslije nagomilanog migracijskog iskustva i selidbe kroz nekoliko evropskih gradova: Brno u Češkoj (od 2009. do 2011), Pariz (2011. i 2012), Mons u Belgiji (od 2012. do 2018), Brisel (od 2018. godine sve do danas). Upravo radi toga umjetnik je autor niza radova u kojima se obraća kroz iskustva „i percepciju okolnosti (i)migrantskog života u kojem se našao u zadnjih desetak godina“ (Karić Miroslav, 2017). U konačnici, sklapanje braka sa francuskom državljankom 2013. godine, novi je nivo administriranja sopstvenog identiteta viđenog kroz obrasce evropske birokratije, čije iskustvo je dakako dobilo i umjetničko uprizorenje.
U desetominutnom videu Zašto stupate u brak? koji nastaje u koautorstvu sa njegovom suprugom Lucie Bundalo 2015. godine, rekonstruisani je stvarni intervju organiziran od strane francuskog ureda za useljenike sa ciljem sprečavanja lažnih brakova i izmanipulisanog sticanja prava na boravak kod „miješanih parova“. Radi se o estetiziranom iskustvu minulog događaja, oslonjenog na apstraktne trenutke stvarnog intervjua. Umjetnički par rekreira nevjerovatnu mrežu socio-kulturnih faktora prepletenih sa osobnim emocijama u svojevrsni „psihološki pejsaž osobe“ (Karić). S obzirom da se radi o osobama iz dviju odvojenih kultura, taj psihološki pejsaž uprizoruje elemente dva različita konteksta i kroz njihov dijalog progovara jezikom inter- i kros-kulturalnosti. Eksplicitna i gotovo sublimna montaža, tiha ali implicitna i ironična polemika, ukazuju na apsurdnost procedure čiji cilj je birokratski intervju kojim se detektuje „lažna ljubav“.
Montirajući različite situacije, i igrajući se sa stvarnim okolnostima vezanim uz sklapanje braka, Mladen i Lucie u svome uratku pokušavaju ispričati priču o savremenom birokratskom paradoksu. Persone koje ih intervjuišu i provjeravaju njihovu ljubav, oni nazivaju „plavim hijenama“ jer im je zadaća da kroz administrativni razgovor pokušaju u njihovoj vezi pronaći manu kao izgovor nevaljalosti braka.
Tu skučenost i bezdušnu evropsku birokratičnost ismijava i Velibor Čolić. Odmah na početku Knjige odlazaka pisac ironično i uz sarkazam rekonstruiše posjetu uredu za strance: „Eto, mladiću, sada imate status!“, rekla mi je gospođa iz francuskog Ureda za zaštitu izbjeglica i osoba bez državljanstva (OFPRA). I to jasno i glasno, sa širokim osmijehom na licu. Kao da mi je obznanila da ću postati otac.“ Tim jezikom autor daje do znanja šta stvarno misli o uhodanim protokolima francuske birokratije, te progovara o traumi vezanoj uz dugogodišnji proces apliciranja, administrativnog moderiranja, objašnjavanja, iščekivanja, i na koncu sticanja određenog izbjegličkog statusa u zemlji duge kolonijalne tradicije i globalne geostrateške važnosti.
Ubjeđenje da „države ne vole one koji traže dokumente“ u potpunosti je evidentna kod obojice autora – i Bundala i Čolića, naprosto jer je „migrant kažnjen dugim i mučnim birokratskim procesom dobijanja dozvole za boravak“ (Dubravke Ugrešić, 2000). Svjedočeći o poniženju ljudskog dostojanstva, videorad Zašto stupate u brak? istražuje emotivne i socijalne implikacije imigrantskog života u Francuskoj te preuzima ulogu metafore savremenog birokratskog apsurda, odnosno konstrukta superiornosti jedne zapadne evropske nacije gdje egzil postaje stil, odnosno „strategija pripovedanja“.
Nakon nepunih petnaest godina provedenih van domovine, na bezakcentnom i tečnom francuskom jeziku Bundalo može govoriti i o „dodatnoj“ identitetskoj poziciji a to je kulturno-umjetnička. Pored toga što je imigrant, pripadnik prekarne klase, Bosanac-Srbin-Prijedorčanin, muškarac srednjih godina, s vremenom je teška srca spoznao da je biti umjetnik tek na osmom mjestu njegove identitetske hijerarhije. Poprilično ponižavajuće jer se nekada ranije, prema osobnim navodima, naivno nadao da u toj hijerarhiji umjetnik može biti na drugom mjestu, odmah poslije – imigranta.
Ovdje se radi o nekoliko kompleksnih perspektiva sa kojima su doseljenici i pridošlice suočavaju, a koje funkcionišu kao neka vrsta društvenog predodređenja. U slučaju etnički i jezički složene Belgije odnosno Brisela, gdje Bundalo trenutno živi, postoji neformalan obrazac raspodjele poslova i usluga među doseljenicima. Frizeri ili automehaničari po pravilu su Marokanci, noćne trgovine drže Pakistanci, pristupačne supermarkete vode uglavnom Turci, brza hrana servira se kod Libanaca, stambeni prostor najčešće renoviraju Rumuni, podrume sa pićima drže Brazilci, itd. Pored geografskih, tu su dakako i spolne uloge, jer žene uglavnom zauzimaju niže pozicije u zdravstvenom i uslužnom sektoru. U prizmi svih navedenih saznanja, postavlja se opravdano pitanje – a šta je sa sektorom kulture i umjetnosti? Odgovor je radikalno poražavajući.
U takvom socio-ekonomskom biotopu, Bundalo je sa porazom shvatio da umjetnici i kulturni radnici u pomenutom sistemu nemaju šta da traže – što se ispostavilo kao dodatna frustracija. Da bi njegova umjetnička pozicija u kontekstu razvučenosti između „zemlje“ i „domovine“ bila još razumljivija, korisno je saznanje da je većina projekata na kojima radi tematski vezana uz regiju iz koje dolazi, što znatno impregnira i konzervira njegov identitet. Iako je njegov izražajni jezik univerzalan, on se ipak obraća publici sa prostora sa kojih potiče.
Tragičnost egzila, traumatičnost iskustva, ali i pitanje osobnog nacionalnog identiteta rasvijetljenog u ogledalu drugog, postaju okvir latentnog života mimo stvarnog. Percepcija društva koje ga je ugostilo nakaradno je iskarikirano kroz književnu stilizaciju stambenog enterijera i njegovu dizajnersko-arhitektonsku standardizaciju u crtici Velibora Čolića: „Francuska je velika zemlja koju čine male sobe, uski hodnici i nepraktični liftovi. Imao sam utisak da živim u fliperu, prijetećem, uglatom svijetu. Po hiljadu puta udario bih se o rub stola, po stotinu puta lupio o preniska vrata, oklijevao sam.“ Taj subjektivni doživljaj prostorne skučenosti u stranom prostoru svojevrsna je sublimacija egzilantskog pogleda i osjećaja za prostor. Taj trenutak znakovito govori o ranjivosti imigrantskog tijela, bio stvaran ili ne, te više govori o subjektivnoj patologiji subjekta nego stvarnoj deformaciji fizičkog objekta.