Koliko uzastopnih nevolja čovjek može podnijeti da ne poklekne, kakvu snagu treba imati da se ostane na nogama dok se život mrvi u krhotine a vrijeme nesmiljeno, iz dana u dan, steže svoj obruč nad sve slabijim i starijim ljudskim tijelom? Priupitali smo to 85-godišnju Milku Vorkapić iz zaselka Vorkapići podno Petrove gore, ženu čija je silazna putanja započela s Olujom, akcijom za koje je njezin sin Stevan ubijen u izbjegličkoj koloni negdje oko Dvora. I ona je, naravno, bila u masi onih koji su bježali iz svojih domova u paničnom strahu i pokušaju da spase tek osnovno, živu glavu.
– Grmljavina topova i ostalog oružja postajala je iz sata u sat sve jača: bilo nam je jasno što se približava, pa smo i mi brže-bolje, samo s najnužnijim stvarima, odlučili pobjeći, iako isprva s nadom da ćemo se brzo vratiti u svoje Vorkapiće. Ali kad sam vidjela kolika je kolona kojoj smo se priključili, shvatila sam da nas čeka dug put i da brzog povratka kući neće biti. Približavali smo se Dvoru kad je moj Stevan rekao da ide natrag potražiti svoju sestru Ranku i njezinu tek rođenu bebu. Okrenuo se i otišao, a mi smo pod puščanom paljbom koja je oko nas započinjala ubrzali dalje, nastojeći uhvatiti korak s bezglavom kolonom. Poginuo je naočigled drugih očajnika, naših poznanika koji su vidjeli kad je pao, ali mi to nisu htjeli reći, znajući za moje slabo srce. Kazali su mi to tek kad smo se dokopali Srbije, nakljukavši me prije strašne istine nekakvim tabletama – prisjeća se Milka suznih očiju.
Na dug put u neizvjesno krenula je cijela porodica na čelu sa suprugom i ocem Markom. Ranka i druga kći, Draga, u Srbiji su zasnovale svoje obitelji, pa su ostale ondje, dok su se roditelji sami, čim je miris rata počeo jenjavati, vratili u Vorkapiće. Dijelili su teško breme stvarnosti sve dok Marko nije umro na samom početku novog milenija.
– Godinama smo tražili Stevanovo tijelo, dali smo krv na analizu čim smo se vratili. Tek kad su nas pozvali da dođemo u Zagreb po ostatke, u meni je umrla nada da ću opet vidjeti svog sina. Rekli su mi da je poginuo još u koloni, ali tko bi u to povjerovao: bilo mu je samo dvadeset godina – kaže nam Milka.
Nedugo nakon što su Stevanovi posmrtni ostatci sahranjeni na mjesnom groblju, preminuo je i Marko, koji je danima nakon sinove sahrane kopnio i onda samo izdahnuo od tuge. Markova smrt snažno je djelovala na Milku, a spoznaja da će živjeti sama gotovo ju je slomila. No uspjela je nekako pronaći posljednje atome snage i nastavila se boriti sa životom koji nije bio jednostavan ni prije tragedija. Malo po malo, njezina se samotna svakodnevnica pretapala u nekakvu podnošljivu kolotečinu. Bilo je tako sve dok epidemija uzrokovana koronavirusom i banijski potres nisu u staričin život unijeli novu dozu strepnje i strahova. Na njezinu su kuću statičari nakon trešnje nalijepili crvenu naljepnicu, upozorivši je i usmeno da u nju više ne smije ulaziti.
– Lako je to njima bilo reći, pa potom uteći. Obećali su da će se vratiti, ali ovamo više nisu navraćali. Preselila sam u staru drvenu kućicu, ali ne odgovara mi baš boraviti u njoj, sjeverac probija kroz daske i nikako da se ugrijem. Nakon potresa su mi došla djeca da vide kako sam, obložili su zidove nekakvim papirima, ali nije baš pomoglo. Kad je vjetar, jednako je hladno, samo što sada papir šuška na sve strane. Zato sam zamolila susjedu da u moje ime podnese zahtjev za obnovu. Ja zbog posljedica srčanog udara koji me zadesio još na Stevanovoj sahrani ne mogu nikuda. Tako da mi možda i obnove kuću, ali sve nekako sumnjam da će do toga doći – tumači nam starica kojoj 1.400 kuna mirovine jedva dostaje za najosnovnije životne potrebe, režijske troškove i ponešto hrane.
Doktora ne posjećuje jer prijevoz do prve ambulante nema čime platiti, pa joj najnužnije lijekove pošalju ili donose kćeri kad je uzmognu posjetiti. Posljednjih par godina život joj dodatno zagorčava i jedan susjed.
– Neću vam reći kako se zove taj napasnik, jer se bojim da mi ne napravi još veće zlo. Posjećuje me noću pa lupa na vrata, a nekad mu se pridruži još jedan. Onda me zajedno plaše, viču da nemam pravo ovdje biti i psuju mi sve žive i mrtve. Jedan moj rođak ih je prijavio, ali mi se nekako čini da policija štiti te razbojnike. Možda imaju plan da me spakuju u nekakav dom, pa da onda zagospodare mojim imanjem. Kad smo bježali u Oluji, ostavili smo iza sebe 29 krava s par telića, svinje i živad, a kasnije sam doznala da ih je napasni komšija prisvojio i prodao. Ma neka mu, sretno mu sve bilo, no što me sad ne ostavlja da se u miru borim sa svojom mukom – kaže naša sugovornica.
I tu nije kraj nevoljama Milke Vorkapić. Naime, nije priključena na vodovod, pa svaku litru potrebnu za piće, pranje ili pripremu hrane mora izvlačiti iz bunara, a kanta postaje teža sa svakom godinom na njezinim plećima.
– Tražili mi neki majstori pet stotina kuna samo za ruke, pa još na to da sama kupim pumpu i sve drugo što je potrebno. A ja te pare jednostavno nemam i zato i dalje moram sama kantom vaditi vodu. Nakon toga mi srce toliko uzlupa, pa se moram odmarati kao da sam cijeli dan provela na njivi i kopala – zaključuje svoju priču Milka Vorkapić.