Borba poljskih žena za pravo na izbor neće stati
O Crnim prosvjedima u Poljskoj, kao i onim održanim u oktobru prošle i januaru ove godine pod geslom To jest wojna (Ovo je rat) a kasnije i ljutito Wypierdalać! (Idite u onu stvar!), ponešto se zna u zemljama regiona, naročito među onim dijelom javnosti uključenim u borbu za ljudska prava.
Ali, koliko se izvan Poljske zaista zna o genezi rigoroznog i po žene pogubnog zakona o abortusu i općenito o sukobu pro-choice i pro-life struja?
Borba na ulicama poljskih gradova nije počela u oktobru 2020. godine kada je Ustavni sud donio odluku kojom se zakon, odnosno konkretna točka zakona o planiranju obitelji, obrani ljudskog fetusa te uvjetima za dopuštenost prekida trudnoće (koji je bio na snazi još od 1993) proglašava protuustavnom.
Tada se jeste dogodio val prosvjeda, koji je privremeno zaustavio ingerenciju Ustavnog suda u postojeći zakon, no nije promjenio njegovu odluku. Presuda je stupila na snagu 27. januara kasno uvečer, u trenutku objave u Službenom glasniku.
Šta se zapravo desilo sa objavljivanjem presude? Desilo se još jedno u nizu gaženja prava žena na izbor i na kontrolu nad vlastitim tijelom, realno uskraćivanje dostupnosti legalnog i medicinski sigurnog abortusa. Do objavljivanja presude 27. januara 2021. u Poljskoj je pitanje pobačaja regulirao prilično rigorozan zakon, u kojem stoji da se abortus smatra pravno dopuštenim tek u tri slučaja:
- kada je trudnoća rezultat kaznenog djela,
- kada ugrožava zdravlje i život žene,
- kada je velika vjerojatnost opasnog i nepovratnog oštećenja fetusa ili neizlječive bolesti opasne po život.
Treći slučaj je presudom Ustavnog suda ukinut, što znači da pobačaj vezan uz ozbiljno oštećenje fetusa prestaje biti legalan, a liječniku koji se ogluši o zabranu i svejedno provede medicinski zahvat prijeti kazna od tri godine zatvora.
Ni k od kompromisa
No, za pravu sliku prilika u Poljskoj, nužno je napraviti nekoliko koraka unatrag.
Od 1956. godine pa sve do početka demokratskih promjena, u Poljskoj je na snazi bio zakon o legalnom abortusu. Prve političke rasprave o obrani prava embrija na život u Poljskoj počinju još 1991, što je vodilo ka zaoštravanju propisa. Godine 1992. propala su dva prijedloga referenduma predložena u Parlamentu. Umjesto javne rasprave, na inicijativu kršćanski orijentirane stranke ZCHN, izglasan je spomenuti zakon o tri legalna slučaja (zakon koji je 1993. stupio na snagu).
Od tada se u narednim sastavima poljskog parlamenta pitanje abortusa pojavilo više od dvadeset puta.
Sedam se parlamentarnih inicijativa zalagalo za prijedloge zakona o zaštiti začetog života ili o totalnoj zabrani abortusa, devet se odnosilo na liberalizaciju postojećeg zakona, a bile su i neke incijative koje su tražile garanciju da se zadrži postojeći zakon, tj. da se po svaku cijenu zadrži takozvani kompromis. Pišem takozvani jer se u političkom diskursu taj termin (kompromis po pitanju abortusa) često koristi kao sinonim za zakon iz 1993, no teško ga je realno doživljavati kao kompromis s obzirom na sadržaj te s obzirom na svijest da se taj zakon u nekim slučajevima i kršio, često nevoljko koristio ili zaobilazio (liječnici se već nekoliko godina mogu pozvati na prigovor savjesti).
Od godine 2015. konzervativna i desno orijentirana stranka Prawo i Sprawiedliwość (Pravo i pravda) ima većinu glasova u poljskom parlamentu. Ta je činjenica u velikoj mjeri mobilizirala sredine koje odbijaju ideju pravne zabrane abortusa. Mobilizacija je rasla prije svega zbog toga što je brojčana dominacija predstavnika stranke u donjem domu parlamenta u kombinaciji s kompetencijama predsjednika (koji je na funkciju postavljen kao kandidat iste te stranke), političkoj desnici dala realno neograničenu moć.
Od 2015. novi su se zakoni, tako, uvodili neopisivom brzinom, nerijetko na sjednicama koje su bile sazivane u zadnji čas, u kasnovečernjim satima.
Svepoljski štrajk žena
A onda je napokon 19. augusta 2016. u parlamentu predstavljen prijedlog zakona o potpunoj zabrani abortusa kojeg je dostavila inicijativa Stop aborcji (Inicijativa Stop abortusu).
Tu su počeli veći prosvjedi. Prvi šire zapažen je bio onaj od 3. oktobra 2016, kada su tisuće ljudi raznih generacija i političkih uvjerenja izašle na ulice najvećih poljskih gradova. Tadašnje medijske slike su po prvi put potvrdile da ideja zaoštravanja propisa nema podršku u društvu. Parlament je prijedlog odbacio 6. oktobra, no ta odluka nikako nije značila da je igra završena.
Uslijedio je odgovor Parlamenta koji je odbacio prijedlog ljevice koja u suradnji s društvenom inicijativom Ratujmy Kobiety (Spasimo žene) radila na koncepciji liberalizacije zakona o abortusu. Prijedlozi se naizmjence vraćaju, što vodećoj stranci očito i odgovara – nekako daje garanciju da će nesuglasje i spor u društvu potrajati.
Kad se 22. oktobra 2020. umiješao Ustavni sud, atmosfera prosvjedovanja postaje znatno drukčija od one na početku Crnog protesta. Ono što se dotad činilo domenom velikih gradova, što se od strane konzervativnih sredina kritiziralo kao proces koji kontroliraju intelektualne gradske elite ne mareći za provinciju, uzdrmalo je i najmanje sredine u Poljskoj.
Upravo gaženje prava žena i oduzimanje mogućnosti da same donose odluke o pitanjima ključnim za njihovo zdravlje i život, pokazalo je da se mišljenje provincije ne razlikuje tako jako od stava velegradskih sredina. Ključnu ulogu u novim oblicima protesta igra Ogólnopolski Strajk Kobiet (Svepoljski štrajk žena), poljski feministički društveni pokret osnovan 2016, nakon što je parlament odbacio prijedlog zakona o legalnom abortusu.
Uključivanje poljskog predsjednika
Nakon masovnih prosvjeda, napokon se oglašava i, inače prilično šutljiv, poljski predsjednik, obećavajući da će on osobno pripremiti bolju verziju zakona (što je i učinio), u kojoj će se ipak neke vrste poteškoća ili oštećenja u razvoju fetusa moći izdvojiti kao dovoljan razlog za legalan abortus (u pozadini je i jedna nebulozna rasprava o pravu na život djece s Downovim sindromom).
Štrajk žena je, dakako, odbio raspravljati o tom prijedlogu.
Trenutno, dakle, parlamentarne komisije rade na tom predsjednikovom prijedlogu, dok dva nova prijedloga zakona (o legalizaciji abortusa i nekažnjavanju liječnika) mjesecima čekaju registracijski broj.
Ustavni sud, inače, svoju presudu pravda ustavom koji štiti pravo na život od začeća, dodajući, pri tome, da je tako shvaćeno pravo na život temelj civilizacije!
Ovo jeste rat!
Tako u najkraćim crtama izgleda pozadina jedne od podjela poljske javnosti, podjele na dva svijeta: pro-choice (Pravo na izbor) i pro-life (Pravo na život).
Dok su pro-choice pripadnice hodale u crnim povorkama, protivnici bi se organizirali, pa marširali u bijelome.
Dok se govorilo o pravima žena na protestima pristaša liberalizacije zakona, pripadnici pro-life strane razvijali bi ogromne plakate s morbidnim fotografijama komadića fetusa te puštali potresne audio snimke. Na društvenim se mrežama profilne fotke jednih ukrašavaju crvenim munjama, parolama Izbor ne zabrana, dok si drugi dodaju srdašca sa fetusom te natpise: Život ne izbor ili Snaga žena je obrana života. I tako već godinama svatko na svojoj strani, bez dijaloga.
Ja sam na pro-choice strani. U mom najbližem okruženju nema nijedne osobe koja bi bila aktivno angažirana na strani protivnika.
Novi društveno-politički kontekst verificirao je neka prijateljstva. Iako ne volim militaristički jezik, sve se češće uhvatim kako ga usvajam zbog svakodnevne uporabe.
Ovo je borba, ovo jest rat, kako glasi parola aktualna odavno, skovana ujesen.
Rat u javnom prostoru, rat na društvenim mrežama, rat u obiteljima i prijateljskim krugovima. Neću lagati, nemam previše prilika da svoje mišljenje na lijep i odmjeren način prenesem neistomišljenicima. Rasprave se uglavnom vode u zatvorenim krugovima.
Uz to, kad idemo prosvjedovati, često se dogodi da se realno bunimo u prazno, pogotovo mi koji prosvjedujemo van Varšave. Iznosimo svoju pravdu, svoje postulate, svoj gnjev, a oni (vladajuća stranka) svejedno realiziraju vlastiti plan.
Zašto i dalje izlazim na prosvjede?
Zaista, zašto? Ja koja živim u Krakovu, predajem na sveučilištu, ne idem u crkvu, ne jedem meso, odvajam otpad? Zašto sudjelujem u crnim prosvjedima preimenovanim nedavno u otvoreni rat s vladom?
U mom slučaju, priča o prosvjedovanju protiv zabrane abortusa dio je ličnog otpora brojnim apsurdima koje nam u zadnje vrijeme servira vladajuća stranka, apsurdima koji nam nažalost postaju zakoni i važeća pravila.
Od 2015. godine gledam postepeno ukidanje temelja demokracije. Dobro se sjećam pravosudne reforme koja ostavlja prostora za kontroliranje najviših sudova, a danas daje i jasne argumente za raspravu o tome da li je posljednja presuda Ustavnog suda uopće važeća. Promjene uvođene na brzaka u obrazovanje i visoko školstvo vidim kao niz udaraca protiv mlade generacije, ali i nas učitelja i predavača.
Sa istinskim užasavanjem gledam i grozne intervencije u svijet prirode: sječa i krčenje prašume pod izlikom zaštite od insekta; masovno ubijanje divljih životinja i uvođenje zakona povoljnih za lovce, izgradnja novog izlaza u more samo su neke od groznih ideja naše vlade.
Boli me karikiranje nacionalnih, nekada profesionalnih, medija, ukidanje njihove slobode.
Primjere kršenja ljudskih prava mogla bih nabrajati dugo, navest ću samo uspješnu kampanju straha od izbjeglica, odobravanja otvorene diskriminacije LGBTIQ zajednice te najaktualnije dopuštanje policiji da se služi brutalnim metodama prema sudionicima prosvjeda i osobni, upućen patriotima, poziv lidera vodeće stranke na fizičku obranu Crkve od onih koji prosvjeduju (dakle i od mene).
U mom se slučaju, ali i u mnogim drugima za koje znam, ne radi samo o prosvjedovanju zbog obrane prava žena.
Iskreno, ne vjerujem da će naše prosvjedovanje promijeniti planove vodeće stranke. Svjesna sam toga da političari posežu za škakljivim pitanjima kad god imaju potrebu nešto zataškati, tj. da su neki naši izlasci na ulice dio njihovog plana.
Zakon o abortusu stavljen na dnevni red usred pandemije dobar je primjer – pa bilo je i više nego očito da će se ulice opet napuniti. Prosvjedovanje, gomilanje ljudi dok vrijedi zabrana okupljanja, lagan je recept za stvaranje opasnosti u javnom prostoru – sve to sjajno prikriva brojne greške aktualne vlade u zdravstvu i gospodarskim pitanjima, ako ne prikriva skroz, bar na neko vrijeme može skrenuti pažnju velikog dijela društva.
Dokle tako – ne znamo.
Mislim da nam je spas u novim izborima, u demokratskoj promjeni vlasti i političarima (svih orijentacija) osvještenijim po pitanju prava žena, ne u burnoj uličnoj revoluciji.
Čekajući izbore, izlazim na ulicu prvo: da zadržim svoje pravo na javno i slobodno izražavanje otpora, drugo: da drugima pokažem da nas ima. Glasno izgovaranje svoje nesuglasnosti, pa čak i u prazno, ima značajan psihološki učinak. Prosvjedujem i zbog toga. Ne odustajem, ali svjesna sam da je moj prosvjed simboličan.