Đerković: K'o pijan plota

Ima nečeg totalno arogantnog i bezobraznog u tom mentalitetu francuskih novinara i drugih koji su tokom opsade pohodili Sarajevo.

Ima nečeg totalno arogantnog i bezobraznog u tom mentalitetu francuskih novinara i drugih koji su tokom opsade pohodili Sarajevo, što se ne može ni vidjeti, ni osjetiti kod ostalih stranih novinara.

Opsada Sarajeva, tragedija prošlog vijeka, prošlog vremena, nikako da izađe iz njihovih glava. Francuski novinari i (po)neki intelektualci koji su doprinijeli, nekad čak i (na)vodili francusku vanjsku politiku, nikako da puste na miru taj grad za kojeg su početkom devedesetih otkrili da je bio “dva sata avionom od Pariza” i u kome je njihova spoljna politika utjelovljena u Mitterrandu odnijela toliko naših života.

Nerijetko gledam francusku emisiju “Quotidien”, koja je zabavnog karaktera, te iako nekad imaju površne i nedorečene priloge, koliko-toliko imaju taj neki kritički osvrt prema vlastitom društvu. Prema vanjskom društvu, imaju kao što je navedeno, taj generacijama urođeni kolonijalni gen da su samo oni ti koji znaju što se dešava vanka, tamo u nekoj Venecueli, Bosni, u Jemenu… i da su baš oni predodređeni da pokažu pravu istinu. I tako umjesto novinara iz tih zemalja, pa makar preko skypea, u emisiju im dolaze s vremena na vrijeme, francuski novinari, kako ih oni samodopadno zovu “grand reporter” u stilu da su kao “iskaljeni na terenu”, koji su napravili neki dokumentarni film ili objavili knjigu na osnovu njihovih vlastitih iskustava.

Neki dan u emisiji koju vodi simpatični, nekad infantilni, no dosta odrješit voditelj Yann Barthès, gostovala je reporterka Martine Laroche-Joubert povodom izlaska njene knjige “Une femme au front: Mémoires d'une reporter de guerre” (Žena na frontu: Sjećanja ratnog izvještača). Žena sređena sa lokica frizurom, odmah je na početku htjela pokazati sve ono što u svojim dotadašnjim reportažama iz zemalja u ratnom okružju, nije. Žena koja je i sama priznala da je u Sarajevu zbog straha ostala i protiv svoje volje, ovako, sada nakon toliko godina sa dignutom bradom i totalno neuvjerljivo kaže da se tokom prvih demokratskih izbora na Haitiju 1987., osjetila legitimnom da izvještava iz konfliktnih zona i da je shvatila da je sposobna nemati strah i ne popustiti panici. 

Egocentričnost ove žene i istovremeno, onu arogantnu ignoranciju perfektno pokazuje naslovnica knjige. Na naslovnici je fotografija dotične (u to doba veoma fotogenične žene) u pancirnom prsluku kako čuči pored nekog dječaka koji joj pokazuje rukom u nekom pravcu. Kada je voditelj pita: “Što prikazuje fotografija i tko je na fotografiji?”, ona odgovara: “Fotografija je iz Sarajeva, juni 1992., kada smo ušli u Sarajevo sa kamermanom Jean-Marie Lemaireom, tada nije bilo nijedne strane novinarske ekipe u Sarajevu (?!), i taj dječak mi nešto pokazuje, ne znam točno što, no mislim da je to veoma lijepa fotografija, jer su djeca prve žrtve rata, te za mene ona mnogo govori”.

Sama njena izjava o naslovnoj slici (!) vlastite knjige govori o njihovom osobnom shvatanju opsadnog Sarajeva kao safariju, pa se eto i ta slika u stilu današnjih selfija, može tako čitati, gdje je ona “spontano” u kontaktu sa lokalnim stanovništvom, u ovom slučaju sa dječakom. To što ona ne zna niti se sjeća što on to pokazuje, govori više o njenom osobnom osjećaju i čitanju mjesta gdje se u tom trenutku nalazila, pa je ovom izjavom očito da joj je i bilo svejedno, važno je da ima fotografiju sa nečim (u ovom slučaju sarajevski dječak) što joj u današnje doba selfija sa tim nečim (poznatom osobom, spomenikom, životinjom) može dati neko duboko značenje.

U vezi s tim da su u junu, dva mjeseca nakon početka opsade, bili prva strana novinarska ekipa, što reći osim no comment, no treba reći da je u Sarajevu pored mnogih, tada već mjesec dana boravio njen kolega iz New York Timesa i koji je za ta svoja izvješća dobio i Pulitzerovu nagradu. Ne spominjem mu ime, jer je njegovo značenje za nas, mnogo vrijednije da bi moglo stajati u istom tekstu sa dotičnom gospođom. Sličnu nebulozu o tomu da su bili prva strana novinarska ekipa negdje, često koristi jedna sarajevska novinarka: da je među prvima ušla u Prištinu, iako je budući kosovski glavni grad, tada vrvio od stranih novinara, baš zbog očekivanog pada/oslobođenja grada. 

Kada jedan od novinara u studiju konstatuje da na snimku iz Iraka ne nosi prsluk, ona kuražno odgovara: “Ne, u tom trenutku nemam prsluk, stavljam ga veoma rijetko.” (?!) I onda na korice knjige stavi svoju fotografiju u pancirnom prsluku u Sarajevu, da se može imati dojam da je ona “ratni reporter”, da je ona “une femme au front”, jedna žena na frontu. Sarajevo nije bilo front, bio je klaonica. Front je na prvoj crti, gdje se smrt odlučuje, biti u opsjednutom gradu je sasvim suprotno, mjesto je gdje se život odlučuje. 

Yann Barthès: “Koji je momenat kada ste se najviše uplašili u vašoj karijeri?”
“Mislim da je to bilo u Sarajevu, u junu 1992. godine” i onda (opet!) ponavlja kako je ušla u Sarajevo i kako su oni bili jedina novinarska strana ekipa u Sarajevu i prvu noć slušajući detonacije osjetila je istinski strah i pomislila je na svoju djecu i da ih neće više nikada vidjeti.

Yann Barthès: “No, niste se vratili u Francusku?”
“Ne, nisam se vratila, jer sutradan ujutro kada sam kazala jednoj mladoj ženi iz (ne)vladine udruge Pharmaciens Sans Frontières (Farmaceuti bez granica), da je ovo sve previše za mene, imam djecu i želim ići nazad doma, ona me je pogledala i kazala: ‘Ne možes otići, nisi još ništa vidjela’ i ja sam rekla OK. I ostala sam.”

Žena koja je stjecajem okolnosti kao izvještač bila u Bagdadu, Sarajevu, kasnije Tripoliju… na svakom snimku u tim gradovima je prestravljena, što je sasvim prirodno i humano, no govoriti sada o tim trenucima, tako arogantno i kuražno, ženi u njenoj sadašnjoj dobi baš i ne stoji. Ne bih želio da kudim njen život i profesionalnu karijeru, jer ipak u svom životopisu ima dovoljno referenci, i baš zbog svih tih referenci, spominjanje i stavljanje Sarajeva u prvi plan, iskreno iritira. Iritira jer njihovo izvještavanje i shvatanje opsade kao Diznilenda koji je bio odskočna daska za njihove karijere, je dovelo do banalizacije sarajevskog svakodnevnog horora i dovelo do potpuno suprotnog od onoga što se od njih očekivalo, a to je da njihovi izvještaji navedu ljude da shvate da se opsada Sarajeva “dva sata avionom od Pariza” mora prekinuti odmah. Suprotno od toga, nijhova nacionalna vlada, njihova novinarska politika kao nacionalne televizije France 2 za koju je radila, kao konsekvencu imaju 1425 dana opsade i sve pripadajuće im žrtve, i poslije svega, nemoralno je i dalje se pozivati na taj grad koji predstavlja njihov osobni, profesionalni i moralni neuspjeh.  

Slična situacija je i sa dokumentarnim filmom “Opsada”. Film je dokumentovan materijalom samog autora, no može se prepoznati i dosta materijala drugih medijskih kuća. U offu možemo čuti autora i njegove audio izvještaje iz opsjednutog grada i većinom samo njega, te se na kraju dobija dojam, da je isti bio jedini (kao i naša heroina) koji je kao strani novinar izvještavao iz Sarajeva. Da u filmu nema tako iskrenih svjedočenja mrtvozornika koševske bolnice o vlastitoj tragediji, dragog ratnog druga Čamca i moje tadašnje i sadašnje sugrađanke dr. Jasmine Alibegović, mogao bi se, kako reče jedna moja poznanica, zvati “Opsada Delikatesne”, popularnog sarajevskog kafića.

Poslije atentata u Parizu 2015. godine, napisao sam jedan tekst, u kojem sam postavio pitanje koje u svim mogućim diskusijama poslije atentata, ama baš nitko nije postavio… “Gdje je nestao narcisoidni pozer Bernard-Henri Lévy? Gdje je nestao čovjek od kojeg je sve počelo? Zašto se sad ne slika ispred Bataclana, kao što pozira na barikadama u Kijevu, na ruševinama u Tripoliju i svim tih mjesta kojima je po njemu bilo potrebno uvesti demokratiju? Ako netko ima bilo kakve informacije o dotičnoj osobi, neka se javi najbližem Uredu za nestale osobe Međunarodnog crvenog križa/polumjeseca”. 

I uskrsnu BHL sa svojom predstavom “Looking for Europe” (U potrazi za Europom). I eto doći će i u Sarajevo. Prateći temat i ime njegove predstave, te ako je po njemu Europa umrla u Sarajevu tokom opsade, totalno je apsurdno da je ide tražiti ovdje, u tom istom gradu. Sarajevo nikako da se otarasi Bernard-Henrija Lévyja, ustvari on nikako da se odlijepi od tog grada kojeg izvlači iz rukava, svaki put kada mu spasenje nekog naroda za koji je on od Boga dan, doživi fijasko… U Libiji je podržavao rušenje Gadafija, sada su na vlasti plemenske vođe, u Ukrajini se na barikadama slikavao sa paramilitaristima koji danas čine nacionalistički desni blok pod imenom Pravy sektor (Desni sektor) u kojem djeluje više frakcija ekstremne desnice: Svoboda, Trizouba, Ukrajinska nacionalna skupština – Ukrajinska narodna samoodbrana (UNA-UNSO), dok su u iračkom Kurdistanu njegovi odabranici optuženi za “etničko čišćenje” sunitskih Arapa. Sve u svemu, što god je on sebi dao na znanje, džaba mu znanje, što se kaže. I onda on, vadi iz rukava svoje ispeglane bijele košulje za taj grad, koji mu daje alibi jer je kao on tu bio (baš kao naša heroina gore) kada (kao) nikoga nije bilo. 

U jednoj televizijskoj konfrontaciji ekstremni desničar, no isto tako ekstremno popularan, Eric Zemour kazao mu je da on provodi život uništavajući postojeće nacionalne države (État-nation). Dalje je nastavio: “Rezultat je svaki put još više rata, još više masakra, još više mafije i ekstremista. U vezi Libije bi se trebali izvinjavati svaki dan, ako ne i nekoliko puta na dan”. Koliko god je Zemour zbog svojih desničarskih shvatanja klasični idiot, može mu se priznati da je djelomično u pravu. Libija, Ukrajina, Irak, nacionalne države pretvorene su danas plemenske države, većinom sa teokratskim poretkom. Da li je ona Bosna i Hercegovina iz 1992. godine, do danas išla slijedom navedenih zemalja, to svatko od nas zna u sebi, pa i sam Lévy, no lijepo zvuči kao alibi.

Nažalost, još uvijek nije našao alibi za njegovu mise en scène tokom jednog intervjua i fotografiju agencijski naslovljenu sa: “Fotografija BHL-a koji preuzima ‘veliki rizik’ u Sarajevu za vrijeme rata u Jugoslaviji”. Srećom, tu je satirični dnevnik Le Canard enchaîné koji je 1993. godine uz fotografiju na kojoj BHL “rizikuje” svoj život, objavio gros plan na kojem u istom trenutku dok se BHL “skriva od snajpera” iza zidića, sa druge strane istog u laganom hodu prolaze dva pripadnika kanadskih unproforaca. Aferim.

U izvedbi svog monologa krajem prošle godine u Njujorku, spominje i ima kuraž da se poredi sa našom dragom Susan Sontag i njenim (za razliku od njega) iskrenim osobnim angažmanom u opsjednutom gradu. No, naša hrabra ratna sugrađanka Susan, njega je, čiji su inicijali BHL, cinično nazivala DHS (Deux heures à Sarajevo, u prevodu Dva sata u Sarajevu). Kratko i jasno.

Idući mjesec će biti 27 godina od dolaska tadašnjeg francuskog predsjednika Francois Mitterranda, koji je 28. juna 1992. godine, u cik NATO-ove intervencije na položaje pobunjenih Srba oko Sarajeva, ničim pozvan slavodobitno doletio u Sarajevo helikopterom te iste francuske vojske, iako je to bilo dozvoljeno samo letjelicama UNPROFOR-a i proklamovao humanitarnu misiju (humanitarni spektakl kako ga je opisao Rony Brauman u Le Mondeu 1993. godine) koja je rezultirala sa 1425 dana opsade i skoro jednim ubijenim djetetom za svaki dan iste. “Sarajevo je blizu kao i Varšava”, kazao je tada geografski osviješten Mitterrand. Poslije njegove posjete, komparacija Sarajeva sa Varšavom je bila kredibilna jedino u kontekstu riječi: geto. 

Nije on bio baš “ničim pozvan“, kao što napisah. Došao je na nagovor Lévyja. Miterrand je došao potpuno nenajavljeno, sletio na zatvoreni (!) Sarajevski aerodrom. Prošetao se sa Bernardom Kouchnerom po gradu pod opsadom i tom posjetom otvorio “plavi put” tj. dostavu humanitarne pomoći i, nažalost, zaustavio akciju zračnih udara na položaje bosanskih Srba sa kojima najvjerojatnije do nastavka opsade ne bi došlo. Sličnim manirom, Lévy je nagovorio bivšeg predsjednika Sarkozyja da smakne Gadafija i, nažalost, doprinese uništenju Libije i tragičnom migrantskom valu koji je u vodama Mediterana do sada odnio toliko života. Prije dvije sedmice u emisiji televizijskog maga Thierry Ardissona, kroničarka Monia Kashmire je doslovno zakucala Lévyja i kazalu mu: “Vaše košulje su čiste, ali vaše ruke su prljave”. 

Trenutno najuticajniji francuski mislilac Michel Onfray za Levyja je kazao da je “angažovan na suprotnoj strani, sa druge strane barikade. On je prototip onoga što ne volim na polju filozofije i slobodne misli. Bliskost sa vlastima, prezir prema malom čovjeku, ignorancija siromašnih, mržnja ljudi skromnih primanja, sve to je on”. Slijedeći tu njegovu iznenađujuću pasivnost prema svojim sunarodnjacima, u jednoj emisiji Television Suisse Romande (TSR) u kojoj je bio gost, švicarski pisac Slobodan Despot mu je gledajući njegovu ignoranciju aktualnih dešavanja u njegovoj vlastitoj Francuskoj i pokreta “žuti prsluci”, preporučio da stavi žuti prsluk ako želi pozirati kao spasitelj i da stane na čelo demonstracija na koje će biti pucano pravim mecima, čak i ako su gumeni; riskirao bi gubitak oka, ali bi ušao u istoriju o čemu on stalno i sanja, jer je do sada uspio samo dobivati krem pite u lice. A da ih je dobio u lice, jeste i to godinama. Njegov snobizam i arogancija, brzo su dobili svoju reakciju u aktivizmu koje je počeo belgijski anarho-šaljivi agitator Noël Godin još 1985. godine i tokom kojeg je do danas Lévy dobivao krem pitu u lice u Liježu, Nici, Kanu, Briselu, Parizu i nedavno u Beogradu. Taj proces, ovjekovječen je čak i u pjesmi kultnog pjevača Renauda iz 2002. godine: 

Žrtva napada poslastičara
Ah, što nas je nasmijavao 
Filozof iz prekrasnih kvartova 
Bijela košulja u izrezu

U Bosni se dobro trudio 
Igrati heroja, Hemingveja
Ratni novinar u zasjedi
Pogođen krem pitom da, bombama ne

Kada se, simultano sa padom Tripolija, u Tunisu prateći “Arapsko proljeće” desila revolucija jasmina, Lévy nije mogao doći sebi od sreće, da može nastaviti svoju “demokratizaciju” svijeta. No, sletivši na aerodrom Tunis-Carthage, umjesto osmijeha dočekala ga je masa sa uzvicima “BHL ubojica”, “odlazi”, što je rezultiralo da su ga tuniške vlasti “zamolile” da isti dan napusti zemlju. Daleko od sjevera Afrike, posred te Europe koju Lévy tako energično traži, u Ženevi i Lozani, njegov monolog otkazan je po riječima organizatora “iz razloga neovisnih o našoj volji”, kratko rečeno, ljudi imaju preča posla.

(Ne)sreća je što se Sarajevo sve više pretvara u beton (Beton, beton, samo beton! – Rambo Amadeus) i sve manje je ostalo drvenih taraba (Marijin dvor, Novo Sarajevo), pa je možda i to neki, iako tragičan znak, gore navedenim strvinarima (vautour kako ih doma zovu) da više ovaj namučeni grad ostave na miru i da ga se više ne hvataju k'o pijan plota.

Članak iz “Le Canard enchaîné”,  22. decembar 1993.