Đerković: Kocka, kocka, kockica…

Samozvana "Nova IRA" koja stoji iza ubistva mlade novinarke, jedna je sasvim periferna skupina kako politički, tako i vojno.

Interesantni su ti klišei koje današnji novinari ponavaljaju, (ne)znajući da to što govore nema ama baš nikakve veze sa realnošću, no eto daju eksplozivnost jednom događaju koji bi bio jedan od mnogih, da se nažalost nije nesretno i smrtno završio i da se nije desio na obljetnicu nečega mnogo važnijeg, sa čim ga se želi povezati. 

U pograničnom gradu Derryju (nipošto Londonderryju), polovinom mjeseca je poginula mlada lokalna novinarka. Rutinske patrole policijskih postrojbi Sjeverne Irske (Police Service of Northern Ireland – PSNI), “rutinski” su napadnute kamenjem i molotovljevim koktelima, kada je nesretna mlada žena, inače perspektivna novinarka, koja je stajala iza blindiranih landrovera PSNI, pogođena zalutalim metkom.

Nesuvisli medijski napisi: “Ponovo se budi IRA”, “Otvaraju se stare rane” i takve gluposti, pokazuju totalno nepoznavanje lokalne istorije, mentaliteta i aktualne situacije. Sama činjenica da se nesretni događaj desio dok se na ulici nalazilo stotinjak ljudi koji su svojim mobitelima snimali landrovere u plamenu za svoje instagram naloge, pokazuje drastičnu razliku u ozbiljnosti nekadašnje “borbe” u ono pravo doba i današnje vojnikovanje. U ono doba, tokom sličnih događaja, nije bilo ni mačke na ulici, jer biti svjedokom, nije bilo baš poželjno. Jedina sličnost ovih samozvanih vojnika sa ondašnjim pravim borcima, jeste da nosaju iste UMBRO trenerke, što je nažalost, još jedan od regresivnih znakova, ovaj put, modne kreativnosti, koja sve više vraća retro, pa djeca ni ne znajući nosaju isto što su im nosali očevi u ono doba. 

Samozvana “Nova IRA” koja stoji iza ovog incidenta, jedna je sasvim periferna skupina kako politički, tako i vojno. Njihovo političko krilo “Saoradh” (u prevodu sa irskog “oslobođenje”) je neregistrovana partija ekstremno lijeve orijentacije, dok se “vojno” sastoje od nekolicine bivših paramilitaraca te većinu čini lokalna mladež kojoj je očito dosadno i pored svih PS igrica i društvenih mreža. Njihova isprika je istovremeno tragična i infantilna. Smrt Lyre McKee su nazvali srceparajućom, ali su inzistirali da je osoba koja je pucala branila zajednicu kad je otvorila vatru. Koju je zajednicu ta osoba branila, pokazali su sami članovi svih zajednica (veoma rijetka situacija) jednostavnom i direktnom porukom: “Not in my name” (Ne u moje ime). U povodu smrti mlade McKee, oglasio se i Sinn Féin, političko krilo one izvorne istorijske IRA-e, koji je osudio ubistvo i za isti okrivio “takozvane disidente”.

Grad Derry tragično je poznat po “Krvavoj nedjelji”, kada su 1972. godine britanski vojnici usmrtili 14 nenaoružanih civila tokom protestnog marša Nacionalne udruge za građanska prava (NICRA), što je bio jedan od najznačajnijih događaja sjevernoirskog sukoba i ovjekovječen je u pjesmi irske grupe U2 pod nazivom “Sunday Bloody Sunday” iz 1983. godine. Danas, Derry je drugi po veličini grad u Sjevernoj irskoj. Prije osam godina, otvoren je “Mirovni most” koji (treba da) simbolizira jedinstvo protestantske i nacionalističke katoličke zajednice koji su smješteni na obje obale rijeke Foyle.

U povodu ovog tragičnog incidenta, britanska ministrica za Sjevernu Irsku Karen Bradley, izjavila je: “Diljem Sjeverne Irske ostaje mali broj disidentskih republikanskih terorista koji i dalje ima namjeru ubijati, ali ono što smo vidjeli u danima poslije smrti mlade McKee, svjedoci smo da ih zajednica, koju oni misle da predstavljaju, više ne želi. Ono što želi, jesu mir, prosperitet i progres.” Sahrani je prisustvovalo više stotina ljudi, a misa koju je u katedrali St. Anne u Belfastu, svećenik fra Martin Magill počeo sa “Blagoslovljeni su mirotvorci”, služena je istovremeno od strane katoličkih i protestantskih svećenika. Akt toliko snažan i dovoljan da iskaže trenutno stanje volje cjelokupnog tamošnjeg društva. Naravno, još uvijek je tu i ostaće izgleda dovijeka istorijska etničko-nacionalistička netrpeljivost, no što je sigurno, jeste da je Sjevernoirski sukob (The Troubles) davno završen. 

Moj prvi kontakt sa Sjevernom Irskom je bio na Božić 1996. godine povodom poziva od Belfast Exposed Photography Community Group i kultnih fotografa Seana McKernana te Frankieja Quinna. Od tada do danas, uradili smo desetak samostalnih i kolektivnih postavki u Belfastu i Sarajevu. Iznad grada tada su konstantno 24 sata dnevno letjeli vojni helikopteri, centar grada je bio zatvoren od osam navečer do šest sati ujutro. Ulazilo se kroz metalne kružne ulaze za jednu osobu kao na fudbalski stadion, dok se transport odvijao isključivo taksijem, jer je javni saobraćaj bio previše riskantan zbog bombaških napada.

Belfast i njegovi stanovnici dobro znaju što su u zadnjim decenijama izgubili… izgubili su ono najvrednije, živote i vrijeme. Srećom, ljudi su se promijenili, političari također, grad je usvojio plavu neutralnu, ali i istorijski tradicionalnu boju na zajedničkim obilježijima (suprotno koloristici unionista ili republikanaca), grb naravno nisu (kao u Sarajevu) mijenjali, jer je grb istorijski simbol, mnogo važniji od jedne zajednice ili jednog vremena, što nažalost u Sarajevu nije slučaj. Obnovili su lučki kvart u kojem je sagrađen tragično čuveni Titanik i sagradili muzej koji mu je posvećen, a koji je prije nekoliko godina proglašen vodećom svjetskom turističkom atrakcijom. 

Gerry Adams, istorijski vođa Sinn Féina, političkog krila izvorne IRA-e, mi je prije dvadesetak godina kazao da Belfast postaje Sarajevo, no danas nažalost, prije će biti da je obrnuto, osim što eto, ne puca (“Ma šuti dobro je, samo nek ne puca”). Lyra McKee je izgubila život uoči obljetnice Mirovnog sporazuma na Veliki petak (Good Friday Agreement) iz 1998. godine, koji je okončao tri decenije sektaških sukoba i njena tragična smrt, samo je podcrtala ono što je (bilo) na kocki.