Kada je Lepa Radić poslije trodnevnog zlostavljanja
dovedena među bagremove
između tunela i željezničke stanice u Bosanskoj Krupi
na nogama je imala samo vunene čarape
a ruke su joj bile vezane telefonskom žicom.
Bila je veljača ‘43, Lepa je bila 17-ogodišnje lijepa,
a u Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi brinula je o prijenosu ranjenika
i organizaciji zbjega u Grmeču.
Njemački vojnik koji joj je nataknuo omču na vrat
fotografiju njezina pogubljenja nosio je u novčaniku
sve do dana svoje smrti, na Savskoj cesti u Zagrebu,
iako je tek iznimno, u sasvim bijelim noćima,
čuo glas banditkinje koja je pokazala neviđen inat.
Bagremov cvijet je medonosan,
cvate čak i pod snijegom
u povremenim mirisnim zimama
kad se djeca razlatičenih lica
njišu na svijetlim granama.
Ne znaš da je najveći dio ljudskoga tijela
zvjezdana prašina
elementi što su u svemirskoj masi
prisutni tek u tragovima.
Pa u nekim ionskim sutonima
pogledaš prema mraku u kojem su sahranjene zvijezde
i dopustiš da ti vodik ispuni dušnik
kao i svakom drugom tinjajućem planetu.
