"Glavni cilj je devedesetih bila rehabilitacija ustaškog pokreta, a sada je demonizacija komunizma, Jugoslavije u svakom njenom obliku."
Hrvoje Klasić, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, istoričar je koji se nalazi na meti desničara, često je prozivan zbog stavova o stvaranju i raspadu Jugoslavije, o karakteru rata, ali i zbog analiza trenutne političke situacije u regionu.
Za portal Remarker iznosi svoje stavove o ratu u Hrvatskoj, prekrajanju istine o događajima u bliskoj prošlosti, ratnim zločinima, o zabludama i nekim neshvatljivim pratiocima srbijanskog društva, poput umišljenosti i manije večite žrtve.
Srbija se i prilikom stvaranja bivših država nije odrekla hegemonije, štaviše, hegemonija se podrazumevala?
Vrlo je teško odgovoriti na to pitanje. Postoji potreba srpskog društva da krivac uvijek bude negdje drugdje, da bude žrtva. Što je već debelo problematično. Ne znam kako se ljudi već ne pitaju je l’ moguće da smo mi u pravu, a svi drugi oko nas u krivu. Da smo mi uvijek nevine žrtve, a svi oko nas zločinci. Da su za probleme u srpskom društvu uvijek krivi drugi, a nikad mi sami. Ja sam povjesničar, mislim da bi na to možda odgovore mogli dati pripadnici drugih struka. Medicinske, recimo. Možda čak i psihoterapeuti. Odgovora nema, jer, kada u vlastitom životu pomislim da svi oko mene nisu u pravu, a samo sam ja u pravu – a to se ponavlja iz dana u dan, nešto tu ne valja.
Srbi ne žive bolje iz dana u dan. Posljednjih sto godina ne žive bolje. A i dalje su drugi krivi. Srbija 25 godina ima svoju izabranu vlast. A i danas će tu biti krivci i NATO, i Amerika, i Hrvati. Ne kažem da su stvari crno-bijele, ali mislim da taj pristup nije dobar, prije svega za Srbiju. Mislim da Srbija nema više ni političkog, niti vojnog, niti ekonomskog kapaciteta da ugrozi bilo kog, ali ima veliki kapacitet da ugrozi samu sebe.
I Srbija i Hrvatska suočile su se sa revizionizmom, opasnim novim čitanjem istorijskih falsifikata i negiranjem antifašističke borbe. Da li će otpor takvim pojavama rasti, iako je diktiran iz državnih kabineta?
Problem sa revizionističkim pojavama u Hrvatskoj kreće sa uspostavom demokratske vlasti 1990. S jedne strane, dobija se predsjednik antifašista, ratni general, u Ustav dobivamo antifašizam kao vrijednost, praznik Dan antifašističke borbe, a u praksi se ruše antifašistički spomenici, ulice gube partizani, dobivaju ustaški ministri, uzvikuje se “Za dom spremni!”. I danas, nažalost, žanjemo plodove te nedosljednosti.
Ona nije službena, nećete pročitati u udžbenicima, čuti u izjavama dužnosnika ništa pozitivno o NDH i ustaškom pokretu. Ali, postoji niz nijansi koje vidimo mi koji se time bavimo, kako to ulazi u javni prostor godinama. Neće niko reći da “Za dom spremni!” treba izvikivati zato što je to ustaški pozdrav, već će reći da je to stari hrvatski pozdrav. Što je totalna besmislica.
Dalje, predsjednica dođe u Buenos Ajres i govori o emigrantima koju su tu došli u potrazi za slobodom. To su potomci ljudi koji su podržavali, na ovaj ili onaj način, Nezavisnu državu Hrvatsku. S jedne strane, nemamo kao u Srbiji rehabilitaciju čitavog pokreta, ali tu su govori pojedinih svećenika, pojedinih političara, finansijska podrška društvu koje relativizira postojanje Jasenovca kao logora. Opet, Vlada kaže, mi ne podržavamo negiranje Jasenovca, ali podržavamo istraživanje o tom logoru. Mi ne podržavamo negiranje, ali znamo da postoji čitav niz nijansi u toj priči. A dobro znamo da je iza toga želja da se relativizira, revidira.
Glavni cilj je devedesetih bila rehabilitacija ustaškog pokreta, a sada je demonizacija komunizma, Jugoslavije u svakom njenom obliku. Dakle, ako nisu uspjeli u rehabilitaciji ustaškog, onda će na svaki način pokušati da se izjednače ustaški i komunistički pokret, NDH i Jugoslavija. To rade mnogi u mejnstrim medijima, ali i mnogi političari.
Intervju u cijelosti možete pročitati na portalu Remarker.