Kukić: Digitalna obmana, slučaj Hastahana

O (hiper)realističnim vizualizacijama, njihovoj dopadljivosti i etičnosti.

Neoliberalni okvir djelovanja arhitekata posljednjih desetljeća je uslovio ciljeve savremenih arhitektonskih vizualizacija, a digitalizacija i tehnološki razvoj obezbijedili su sredstva da se ti ciljevi i ostvare. Tako danas imamo hiperrealistične trodimenzionalne vizualizacije kao prioritet u odnosu na druge konvencionalne načine prikazivanja neizgrađene arhitekture, poput tehničkih nacrta, maketa i ostalih prezentacijskih materijala u formi skica ili kolaža. Iako u svijetu već gotovo desetljeće traje trend post-digitalne prezentacije koja objedinjuje narativ, historijske aluzije i softverom omogućene tehnike kolaža, u Bosni i Hercegovini ni ovo nije dio glavnog arhitektonskog diskursa. A kako bi i bio? Današnji domaći mladi arhitekti nisu formalno obrazovani u području vizualizacija, a slaba konkursna kultura te ekonomska situacija države nisu plodno tlo za pomjeranje granica vizualizacija u etičnom smjeru. Tako svjedočimo obilju manje ili više uspješnih hiperrealističnih prikaza arhitekture koji svi međusobno liče, a uporište pronalaze u svjetskim digitalnim bibliotekama materijala i 3D modela koji se koriste neovisno o kontekstu. Estetski cilj vizualizatora je dostići tzv. uncanny valley nivo kojim se briše razlika između stvarnog i nestvarnog, pri čemu to nevjerovatno tehnološko dostignuće baca sjenu na sve ostale aspekte prikaza, dok kritičkog pristupa gotovo i nema.

U mnogim zemljama razvijenijih kulturnih scena često na arhitektonskim konkursima nisu dopuštene hiperrealistične vizualizacije, jer je prepoznat potencijal selektivnog prikazivanja i uticanja na mišljenje javnosti ili žirija. Naime, problem nastaje kad se posmatraču prikažu stvari koje on ne može evaluirati jer ne posjeduje znanje potrebno za razlučivanje istine od laži. Javnost nema arhitektonsku naobrazbu, a tendencije savremene gradnje u BiH su ostavile pojedincu malo ili nimalo prostora za učenje i razvijanje kritičkog mišljenja iz primjera neposredne okoline. Trend prezentacije projekata od društvenog značaja (a u ovako prostorno i ekonomski ograničenoj sredini je svaki izgrađeni projekat od društvenog značaja) animacijama upitne iskrenosti prikazivanja arhitekture i pomno odabrane atmosfere nerealnog instant progresa česta je pojava u mainstream medijima BiH. (Da ne bude zabune – česta je pojava na mnogo mjesta u svijetu, ali ih prati i artikulirana reakcija kritičke mase i zakonska regulativa koja ih uspijeva ograničiti.) Tako smo za mnoge „kapitalne projekte“ bh općina imali fantazirane prikaze preporoda lokacije na kojoj se želi graditi (često problematičan) projekat.

Digitalna obmana

Bez želje da ulazim u razloge zbog kojih su nastojanja prekrajanja Hastahane i drugih prethodno vizualiziranih mjesta problematična, voljela bih ukazati na ulogu arhitektonskih vizualizacija u obmanjivanju ciljne skupine građana kojima su vizualizacije u ovom slučaju namijenjene. Uspjeh potencijalnog projekta zavisi od njegove reakcije na potrebe i probleme lokacije. Iz tog razloga se često, kao i na primjeru videa o novoj Hastahani, prije budućeg izgleda prikaže i pažljivo izrežirana slika “loše realnosti”, koristeći se metodama zastrašivanja poput krupnih kadrova neposredne opasnosti (šprice, izvori zaraze i sl.) računajući da će ovi vizuali izazvati primarnu reakciju straha i želje za promjenom, umjesto svijesti o tome da je današnja situacija takva zahvaljujući dosadašnjoj sistemskoj politici vlasti; “Javna dobra, naročito prostori, namjerno se zapuštaju da bi se onda stanovništvu sugerisalo da se nešto mora učiniti a da za to nešto nema novca, pa se mora dati privatniku na raspolaganje.”

Nakon ove pripreme gledatelja, prikazuje se gotovo renesansni napredak lokacije u slučaju gradnje željenog objekta. Pojačana saturacija (jake i vedre boje), objekat dekontekstualiziran neutralnim materijalizacijama i zanemarenim stvarnim stanjem i izgledom okolnih objekata, obavezna sunčana i vedra atmosfera, i gomila drveća čije bi korijenje u stvarnosti zauzelo mnogo prostora podzemne garaže (odnosno, ne bi se ni zasadilo zbog financijskih prioriteta lokacije) sastojci su ovog mnogo puta prikazanog recepta za vizualno manipuliranje mišljenjem javnosti. Koja je uloga vizualizatora u borbi za etičnije upravljanje prostorom?

Prepoznavanje problema

U doba kad smo svakodnevno bombardovani informacijama koje kroje naša očekivanja i stremljenja, neophodno je imati sposobnost ocjenjivanja kvaliteta istih i biti svjestan posljedica njihovog usvajanja. Nažalost, evaluiranje arhitektonskih vizualizacija u Bosni i Hercegovini gotovo po pravilu znači samo utvrditi stepen (hiper)realističnosti i dopadljivosti prikaza, bez nastojanja da se ostvari dijalog o etičnosti istog. Kao dva fundamentalna problema na različitim polovima djelovanja mogu se uočiti nedostatak artikulirane kritike i regulacije od strane struke i vizuelno manipuliranje identitetom lokacije od strane investitora i vlasti:

1.U svom djelu Theorizing a New Agenda for Architecture. An Anthology of Architectural Theory 1965–1995, Kate Nesbitt uspoređuje odnos trgovine, morala i etike sa arhitektonskom praksom, kritikom i teorijom. Etika koja logički i argumentovano opravdava moralni red u društvu za Nesbitt je paralela arhitektonskoj teoriji koja bi dala uporište kritici trenutne prakse. Uzevši u obzir da arhitektonska teorija nije prikladno (ni količinski ni sadržajno) izučavana u obrazovnom sistemu arhitekture u BiH, te da se istoj pridaje malo značaja u vanobrazovnom diskursu, ne čudi što je stručna arhitektonska kritika gotovo nepostojeća u našoj sredini. To se oslikava i u vizualizacijskom dijelu arhitekture, gdje je zbog nedostatka dijaloga o istom on postao tek alat u rukama investitora, pri čemu su vizualizatori (arhitekti, CGI artisti, itd.) sprovodioci ove agende. Odgovor na ovaj problem leži prvenstveno u edukaciji, pri čemu se paralelno sa tehničkim znanjem o vizualizacijama mora sticati i znanje o teoriji arhitekture, kao i društveno-ekonomskom poretku koji postavlja okvir djelovanja korisnicima i stvarateljima arhitekture. Nakon toga se iznalaze argumenti za dijalog sa investitorima i kritičko promišljanje.

2.Pohlepno prekrajanje regulacionog plana te promjena funkcija mnogih urbanističkih lokacija iz potrebnih u profitabilne dešava se pod krinkom unapređenja lokacije, što se vizualizacijama nastoji bezbolno – čak i poželjno – predstaviti javnosti, poput prikazivanja naizgled neoborivih dokaza o pozitivnom uticaju projekta na okolinu. Jedna od osnovnih tema savremenog arhitektonskog diskursa, a koja igra veliku ulogu u arhitektonskim vizualizacijama i njihovoj problematici, jeste ekologija. Kritička perspektiva Erika Swyngedouwa o eko-planiranju, a zapravo reciklirana marksistička izjava o religiji, postulat je kojim on oslovljava problem: Ekologija je novi opijum za narod. Ono što su Marks i Lenjin govorili o religiji, za mnoge teoretičare danas vrijedi za održivi razvoj, a svaki projekat koji je zasnovan na ekološkom pristupu nije podoban za kritikovanje bez obzira na njegove ostale značajke – baš kao je religija ranije bila posmatrana kao neupitna i nedodirljiva moralna vertikala. Pomoću nje se depolitizira i skreće pažnja, i ne propituju se uslovi postizanja eventualne kvalitete toliko dugo dok je projekat simboliziran zelenošću i održivošću (još jedan lokalni primjer: prošlogodišnji propali projekat zelenog zida pod nazivom “Pluća grada” u Sarajevu). Ovaj argument vidljiv je i u animaciji nove Hastahane, gdje se argumenti javnosti protiv gradnje i betonizacije nastoje obezvrijediti lažnim prikazom “zelene oaze”. Obilje drveća i ozelenjenih površina zauzima veliku površinu 3D prikaza odnosno animacije, krivo ukazujući na “primarni” ekološki smjer razvoja lokacije. Ovo je naročito groteskno uzimajući u obzir da je postojeći karakter Hastahane svakako “zeleni” – iako neodržavan i trenutno u lošem stanju. Zabrinutost javnosti se vizualizacijama pokušava diskreditovati – i uspijeva, u očima mnogih pojedinaca koji nemaju znanje o ciklusu rasta i uzgoju zelenila ni o uslovima njihovog uspijevanja, te troškovima istih koje bi snosili građani.

Odgovornost vizualizatora je da prikazivanju neizgrađene arhitekture i urbanizma pristupi kritički a ne kapitalistički, uzimajući u obzir stvarne posljedice razvoja projekta i nastoji vizualizirati i njih, a ne samo neutemeljene prognoze investitora. Kvalitet vizualizacije ne leži u ostvarenom stepenu estetskog hiperrealizma, već u ostvarenom stepenu etičnosti i reflektiranja problema koje budućnost donosi.

Tekst je preuzet sa portala Asocijacije arhitekata BiH.