Ako stvari ne definišemo tačno ili ih ne nazovemo pravim imenom, dozvoljavamo biti žrtvom prodavača magle. Najveća magla kroz koju danas cijeli svijet luta je prihvaćena podvala po kojoj je liberalna demokratija vladavina naroda. Nije. Šta tek reći za etnokratiju?[1] Ali to nije tema ove priče. Ovdje se, ipak, radi o prevari (magli) koju bi trebalo lakše prepoznati.
Hajduk (tur. haydud) – odmetnik, drumski razbojnik, koji je, po ugledu na izmišljenog Robina Hooda, postao stvarni narodni heroj, borac protiv Turaka. Ima li danas kod nas Turaka? Nema, ali ima „Turaka“, onih kojima se Mladić (heroj a ne zločinac), zbog dahija, svetio dvjesto godina kasnije. Ima li hajduka i drumova? Ima, ali su u međuvremenu uznapredovali, pa se u raspršenoj magli bolje sakrivaju. A i drumovi su nešto drugačiji. Njima ne putuju konji, mazge i magarci natovareni robom, nego gas. A hajduci su… ima ih više, a žele im se priključiti i novi. Trebaće malo vremena i prostora na papiru (ili cloudu, jer ni papir više nije isti) za opisati njihovu genezu, metamorfozu i prilagođavanje „savremenosti“.
Ko su u ovoj priči „Turci“? Najveći potrošač gasa i jedini vrijedan pomena u Bosni, Sarajevo i Sarajlije. Ne postoji šansa da Sarajevo ikada tu poziciju prepusti nekome drugom. Sarajevo je životno ovisno o gasu, a na tu ovisnost se drumski razbojnici lijepe kao muha na…
Zašto, kako i kada dođe gas u Sarajevo, a u Bosni ga nigdje drugo toliko ne koriste? Krajem 60-tih godina XX vijeka grad je rastom prevazišao geografska ograničenja. Nije u pitanju nedostatak prostora – postoje gradovi s mnogo većom gustinom – već njegove specifičnosti. Kotlina okružena brdima – bez prirodne ventilacije, osim u vrijeme južnih strujanja kod nailaska ciklone, kada puše južni vjetar i temperaturnim inverzijama u vrijeme povišenog pritiska – nema mogućnost spriječiti akumulaciju smoga, još manje osloboditi ga se. Oko Sarajeva, pogotovo na planinama, lijepo i čak toplo, a u kotlini hladno, maglovito i zagađeno. Što visoki pritisak duže traje, to je u Sarajevu hladnije, maglovitije i zagađenije. Gore nego u Londonu, prvom velikom industrijskom gradu na svijetu, prije sto godina. I Sarajevo je imalo svoju industriju (danas nema), ni blizu onoj u Londonu, ali ipak značajnu. Sarajlije su, kao i gotovo svi tada u Jugoslaviji, za grijanje stanova i kuća koristili najjeftiniji i najdostupniji energent, pogotovo u Bosni – ugalj. Dvije i po tone ‘breze’, pola metra drva (za potpalu) i ‘kraljica’ peć grijali su stan mojih roditelja cijelu zimu. Dok su drugi uživali luksuz još neko vrijeme grijati se tako, Sarajevo ga je brzo izgubilo. Ugalj, za kotlinu bez prirodne ventilacije, proizvodi prevelike količine smoga. Zbog jednog od sporednih efekta zagađenja, košulju u kojoj sam prije podne išao na fakultet, nisam mogao nositi naveče zbog prljavog, gotovo crnog ovratnika. Tada mladi i zdravi, manje pažnje smo obraćali na posljedice po zdravlje, iako nam je, našim roditeljima pogotovo, upozoravajuće signale davao iritantni kašalj. Istina, ni meni se u tim uslovima nije bilo lako popeti uz Džidžu i Bjelave na povratku kući. Posljedica tog efekta je češće pranje košulja – sreća pa su u naše domove već bile ušle veš mašine – ali i njihova češća kupovina. Bez supstitucije uglja čišćim energentom, Sarajevo je bilo, a i danas je ponovo, osuđeno na propast.
U tom trenutku spas je ponudio zajednički interes Sarajeva i Energoinvesta. Onog, a ne ovog Energoinvesta. Većina danas nije svjesna koliko dobra je svima u Bosni, Sarajevu pogotovo, donosio. Smog nas je ubijao, a Energoinvest je namjeravao – kao obezbjeđenje sirovina za Aluminijski kombinat u Mostaru – kod Zvornika u Biraču graditi tvornicu glinice, polufabrikata aluminija, koja bi se proizvodila iz boksita kopanog u blizini Vlasenice. Koliko mi je poznato, trebala se graditi još jedna tvornica glinice u blizini Mostara, ali se proizvodnja od hercegovačkog boksita pokazala nerentabilnom, pa se od nje odustalo. Nažalost, nije se odustalo od tvornice glinice u Obrovcu (Hrvatska), a ona se pokazala najvećom promašenom investicijom iz tog vremena. Tvornica glinice u Biraču je, nasuprot tome, bila opravdana, ali je zahtijevala velik, siguran, kontinuiran i jeftin izvor energije. Za tu vrstu tvornice, električna energija je i tada bila preskupa. Osim toga nije je bilo dovoljno. Za zadovoljenje planirane elektrolize aluminija u Mostaru je zbog toga trebalo graditi potpuno nove elektrane. Rješenje za Birač je nađeno u prirodnom gasu, koji je osim energetskih i ekonomskih, za tu vrstu tvornice, imao i tehnološke prednosti. Energoinvest je namjeravao izgraditi gasovod do Zvornika, što nije bilo pretjerano teško s obzirom da je gas preko Ukrajine i Mađarske već bio došao do Srbije. Istovremeno je cijeli poduhvat namjeravao učiniti još isplativijim. Ako dovedete gas do te tačke, dobro je naći ili stvoriti barem još jednog velikog potrošača u Bosni kako bi ta investicija bila još opravdanija.
Može izgledati kao neopravdano skretanje s teme, ali nije. Ovo predstavlja možda i bolju ilustraciju opšte hajdučije nad onim što je u Bosni, u prošlom sistemu, građeno i izgrađeno. Riječ je o Energoinvestovom Aluminijskom kombinatu u Mostaru i prvenstveno zbog njega građenim hidroelektranama na Neretvi, od čega su tri protočne (Grabovica, Salakovac i Mostar) i jedna pumpno-akumulaciona (Čapljina). Ukupna investicija je prevazilazila moć Energoinvesta pa su iza njega stali i Bosna i Jugoslavija, koji su u proizvodnji aluminija i električne energije vidjeli i svoj veliki interes. Konačno, u Mostaru je bila i tvornica aviona Soko. Kombinat i elektrane, iako opterećeni vraćanjem kredita, poslovali su pozitivno i svima donosili dobit i povrat uloženog. Nisu Aluminij i Glinica građeni samo kreditima, već ih je Energoinvest gradio i od vlastite dobiti. Sjećam se kako je moj Institut u sastavu Energoinvesta, nekoliko godina za redom, cjelokupnu neto dobit i čak fond poslovnih rezervi usmjeravao u gradnju Aluminija i Glinice. Kako ne bi bilo zabune, nije nas Energoinvest pljačkao, nego smo samo vraćali ono što je Energoinvest ulagao u nas prije nego smo izrasli do nivoa da poslujemo pozitivno. Da, istina je. Čak su i Energoinvestovi instituti, čiji glavni zadatak nije bilo stvaranje dobiti nego novog znanja, tehnologija i proizvoda, poslovali pozitivno.
Još jedno pojašnjenje, bitno za shvatanje odnosa proizvodnje električne energije i proizvodnje aluminija. U proizvodnji aluminija glavna ulazna sirovina (trošak) nije glinica, nego električna energija, čija je nabavna cijena, svuda u svijetu, tada i sada, bila veća od cijene glinice. Mnoge svjetske elektrolize su izgrađene pored velikih hidroelektrana, na primjer u Kongu ili Brazilu, a glinica je dovožena brodovima preko okeana, jer jedino tako proizvedena električna energija cijenom može pokriti isplativost proizvodnje aluminija. Proizvodnja aluminija na bazi energije iz termo ili nuklearnih elektrana bi bila nerentabilna i nekonkurentna. Ne postoji jeftinija električna energija od one iz hidroelektrana. Pogotovo kada istu vodu, isti hidropotencijal, isti sliv s visokih snijegom pokrivenih planina (i snijeg je akumulacija), propuštate kroz kaskadu pet hidroelektrana u nizu. Pet, jer su na početku tog niza kod nas bile nešto ranije izgrađene hidroelektrane Jablanica i/ili Rama.
Danas, kada su krediti za izgradnju tih kapitalnih objekata otplaćeni, proizvodnja aluminija bi morala cvjetati. Ali ne, propala je i prodana u bescjenje. Zašto? Opljačkali su je hajduci. Kako? Prvo su pocijepali jedinstvene i dejstvujuće sisteme (Energoinvest i Elektroprivredu), a potom njihove pocijepane dijelove opljačkali. Dvije elektroprivrede krcate uhljeba i neznalica, ali i stranačkih poslušnika i visokim davanjima za dva naciokratska vrha, uspjele su i hidroenergiju učiniti skupom. Tako skupu energiju u Aluminiju je dočekala bulumenta još većih uhljeba i neznalica s još većim nezarađenim platama. Na vrhu su bili „akcionari i vlasnici”, a samo oni znaju kako su „kupili“ Aluminij i postali vlasnici umjesto Energoinvesta. Pljačka je postala orgijanje nezasitnih lopova i hajduka.
Zbog kile mesa, hajduci zaklaše kravu koja je davala mlijeko i rađala nove krave. Ko su hajduci? To je posebna tema, iako su oni svima poznati, ili bi morali biti.
Zašto ruski gas? Energoinvest je bio veliki izvoznik. Izvozio je i u SSSR. Trgovina sa zemljama tog bloka obavljala se, pojednostavljeno rečeno, prostom razmjenom, a vrijednost se obračunavala takozvanim klirinškim dolarima. Formalno su bili jednaki pravim dolarima. Međutim, za razliku od pravih dolara, kojima ste mogli kupiti svaku robu na svijetu, klirinškim dolarima ste mogli kupovati samo robu proizvedenu u istočnom bloku. Robe za koju bi bilo zainteresovano jugoslovensko tržište je tamo bilo malo, pa je Energoinvest u toj klirinškoj razmjeni uvijek bio debelo pozitivan. Najveći dio pozitive je poticao od izvoza opreme i tehnologije za ruske nuklearne elektrane. Kako potrošiti klirinške dolare? Pitanje od kojeg je direktora Energoinvesta Emerika Bluma boljela glava sve dok nije pronašao rješenje.
Rusi su imali gasa ‘na bacanje’, ali kako kupiti ruski gas kada za njega u Jugoslaviji, u Bosni posebno, ne postoji dovoljno veliko tržište. Sam Birač nije dovoljan da bi se potrošili viškovi klirinških dolara sa Energoinvestovog konta. Što nije mogao Birač, u smogu gušeće Sarajevo jeste. Tako Sarajevo Energoinvestu i Energoinvest Sarajevu dođoše kao kec na desetku. Ni Rusima nije bilo mrsko. Najveći trošak gasovoda od Zvornika do Sarajeva snosio je Energoinvest. Ne znam je li pri tome koristio kredit ili vlastita sredstva, ali to je bila korisna i tada, u odnosu na Birač, ne pretjerano velika investicija. Međutim, izgradnja tih stotinjak, ako ne i manje, kilometara gasovoda je najmanji dio troška gasifikacije velikog i ubrzano rastućeg grada. Mnogo više košta gradska distributivna mreža, a još više gasne instalacije unutar zgrada i stanova, mjerno-regulacioni setovi, prebacivanje postojećih kotlovnica i ložišta na novi energent, kao i izgradnja potpuno novih. Sve bez individualnih troškova za gasne bojlere, radijatore, peći i grijalice, štednjake, cijevi, projektovanje i certificiranje infrastrukture unutar stanova, koje je iz sigurnosnih razloga nužno i obavezno. Za pokretanje projekta Sarajevo (gradonačelnik je bio Džemal Muminagić) kod Međunarodne banke za obnovu i razvoj uzima 70 miliona dolara kredita. Onih para, kako kaže Tarik Haverić. Ovih para, pet puta više. Cijeli projekat bi danas, s uključenim troškovima građana, bio vrijedan između 500 miliona i milijardu dolara.
Projektom su rukovodili Emerik Blum, direktor Energoinvesta, i naredna dva gradonačelnika Dane Maljković i Anto Sučić. Tada sam već, bez straha da se obrukam, jednu košulju zimi mogao nositi barem dva dana. Stvar se kasnije ponovo pokvarila, ali je to sastavni dio i posljedica neke druge priče, za koju bi, samo iz moje vizure, trebale knjige.
Tada je, uzimajući u obzir samo Bosnu, postojao opravdan niz posrednika dostave gasa do potrošača u Sarajevu. Činili su ga Energoinvest, vlasnik klirinških dolara i uvoznik, BH Gas se brinuo o gasovodu i opremi visokog pritiska i Sarajevogas, u čijoj nadležnosti su bili distributivna mreža, mjerno-regulacioni uređaji i krajnji potrošači, uključivo naplatu potrošenog gasa od njih. Normalno, sve njih je plaćao i kredite otplaćivao krajnji potrošač – građanin Sarajeva. Barem je znao šta plaća, kakvu korist od toga ima i nisu ga pljačkali.
Gasovod je 1983. godine produžen segmentom Semizovac-Zenica. Na trasi se od većih mjesta nalazi još Visoko s kratkim odvajanjem prema Kiseljaku. Naknadno je (2013. godine) gasovod, za cijenu od 21 milion dolara, produžen do Travnika, ali, koliko je meni poznato, Travničani još uvijek ne koriste gas, jer se navodno čeka neka arbitraža. Kako god bilo, prema nekim podacima,[2] Sarajevo danas u ukupnoj potrošnji gasa u FBiH učestvuje s preko 90%.
Nakon historije, pređimo na sadašnjost kojom haraju hajduci.
Kako se nekada nužan dio pretvorio u hajduka
Kako je od nužnog, prvog i više nego korisnog dijela u lancu dostave gasa Sarajevu Energoinvest postao hajduk? Najjednostavnije rečeno, Energoinvest više nije Energoinvest. Blumov (i Kosovčev i Matićev) Energoinvest je bio najveći proizvođač i izvoznik u Jugoslaviji. Takvom Energoinvestu je trebalo Sarajevo, kao veliki potrošač gasa. Sarajevo je, ako ništa drugo, imalo spasonosni gas za dinare, kao da je domaća, a ne uvozna roba. Osim toga, ta roba je tada, zahvaljujući Energoinvestu, stagnaciji i čak nazadovanju SSSR-a, bila dosta jeftina.
Sadašnji Energoinvest, koga su oteli SDA hajduci, ne proizvodi ništa, ne prodaje ništa, ne izvozi ništa i, najgore od svega, ne zna ništa. Kada pokuša, a na račun stare slave dobije, neki izvozni posao, samo se obruka – poput srušenog dalekovoda u Albaniji – upropastivši tako svaku šansu za buduće poslove. Ne pamti se kada je Ispitna stanica na Alipašinom posljednji put testirala na izdržljivost neki dalekovodni stub. A proizvodnja i gradnja dalekovoda je bila jedna od najmanje složenih tehnologija kojima je nekada znanjem bogati Energoinvest vladao. Sada ta lokacija zjapi prazna, skupa ispitna oprema propada ili je već za bagatelu prodana, a visoke konstrukcije služe kao spomenik prošlog vremena. Možda ih treba proglasiti sarajevskim Eiffelovim tornjem. Neće moći, jer se oko atraktivne lokacije vrte lešinari ne bi li „neimari“ izgradili još jedan stambeno-poslovni objekt, trgovački centar ili hotel. SDA je uništila Energoinvest. Ne kažem kako se, nakon raspada Jugoslavije – koja je, htio to neko priznati ili ne, bila gotovo optimalno okruženje u kome je Energoinvest mogao nastati i rasti – cijeli mogao spasiti, ali dobar dio jeste. Nije morao biti pomnožen s nulom, tako što je prepušten neznalicama i razbojnicima, umjesto ljudima sa znanjem, koji su to znanje upravo u Energoinvestu stekli. Ovome sam lično svjedočio. Energoinvest sam napustio dvije godine poslije rata, bježeći, glavom bez obzira, od SDA neznalica i razbojnika. Ovo što danas nezasluženo nosi to časno ime, manjim dijelom živi od rentiranja poslovnih prostora (gigant je trebao i izgradio dosta prostora; patuljku je nepotreban), a najvećim od hajdučije nad potrošačima gasa u Sarajevu. Bez nje bi brzo nestao, kao što je nestao i njegov nekadašnji dio, Aluminijski kombinat.
Niz u kome je Energoinvest bio nužna i dobrodošla karika, u uslovima kada se ruski gas plaća pravim dolarima, a ne klirinzima, po svim normalnim (podvlačim normalnim) kriterijima bi trebalo svesti samo na transportera i uvoznika (BH Gas) i distributera (Sarajevogas). Niz ne samo da nije skraćen i sveden na potrebnu mjeru, nego se nizu priključio još jedan hajduk.
Otimanje
Gasovod koji su zajedno gradili Sarajevo i Energoinvest danas dijelom (oko 40 km) prolazi teritorijom naknadno formiranog entiteta Republika Srpska.[3] Vlasti entiteta tih 40 km, po principu ko je jamio, jamio, smatraju svojom imovinom, bez obzira što entitet nije postojao kada je gasovod građen, zbog njega nije građen, a još manje ga je gradio. Gasovod prema Sarajevu, čija je jedina svrha u trenutku gradnje bilo obezbjeđenje prirodnog gasa gradu koji se gušio u smogu, je hajdučki otet. Od čega se, osim cijevi pod zemljom, sastoji tih 40 km? Tu je još mjerna stanica u Zvorniku s pripadajućim ventilom. Na trasi, iz sigurnosnih, a ne razbojničkih, razloga postoji još po neki odsječni ventil, u terminologiji BH Gasa nazvan – blok stanica. Svrha je lokalizacija eventualnih curenja. Održavanje toga dijela gasovoda visokog pritiska, s obzirom da na njemu nema redukcionih i regulacionih stanica koje podrazumijevaju određen stepen složenosti, je prilično jednostavno. Logično bi bilo da BH Gas nekoj manjoj servisnoj grupi, najbolje istoj koju sam već posjeduje, za održavanje plaća dijelom paušalno, a dijelom po obavljenoj intervenciji. Servis mora postojati, mada je najbolje da nema posla. No, RS osniva paralelnu – tačnije serijsku, jer se radi o istom gasovodu – firmu za transport gasa na tih 40 kilometara bez priključenih potrošača. Dali su joj ime Sarajevo-gas Istočno Sarajevo, iako se i istočni dio Sarajeva gasom snabdijeva iz iste distributivne mreže, koju je grad izgradio krajem 70-tih godina. Za entitet je taj dio manje bitan. Bitan je dio gasovoda visokog pritiska i ventil – zbog važnosti treba pisati VENTIL – u blok stanici, daleko od Sarajeva. Kroz njega prolazi sav gas potreban Sarajevu, a novom hajduku je bitan, jer se lako zatvara. Kako bi ostao otvoren, a Sarajlije grijale, Sarajevo hajduku mora platiti drumarinu (gasarinu ili ventilarinu) za svaki kubik gasa koji prođe kroz njega. Kako se, nakon prijetnji, gasarina uvijek plati, hajduk se ne mora truditi ni oko zatvaranja ili ponovnog otvaranja ventila. Sama prijetnja je dovoljna. Ventil, napravljen zbog tehnoloških i sigurnosnih razloga, postade hajdučka kubura uperena u građane Sarajeva. Ko je hajduk? Sarajevo-gas Istočno Sarajevo nije. I sam je ventil na daljinsku komandu. Hajduk živi, drži prst na tasteru, tačnije telefonu, i zgrće novce Sarajlija, u Banjoj Luci. Hoćemo li ga imenovati? Uživa pročitati svoje ime, pa ćemo mu to, s uživanjem ovoga puta uskratiti.
Umjesto spasa, još jedno otimanje
O Južnoj gasnoj interkonekciji je riječ, tačnije o hajduku koji se hoće na njen VENTIL okačiti. Imati alternativu ruskom gasu, koja bi nas građane Sarajeva usput riješila oba naprijed pomenuta hajduka, na prvu, izgleda odlično. Odmah ću reći, ne vjerujem u bajke o pozitivnom uticaju konkurencije na pad potrošačkih cijena. Zašto? Umjesto odgovora, evo kontrapitanja. Zašto je benzin mnogo skuplji u odnosu na vrijeme kada je Energopetrol – još jedna firma žrtva hajduka – imao monopol? Energopetrol je uništen, jer nad njim hajduci nisu mogli, tako lako, ostvariti kontrolu. Sada su kriminalu naftnih derivata vrata široko otvorena. Alternativa ruskom gasu bi, uprkos tome, bila dobra ako bi ukinula ili barem smanjila hajdučiju. Nažalost, zbog novog hajduka koji se na nju hoće okačiti, neće.
Ko je, osim građana Sarajeva (i hajduka u najavi), zainteresovan za južni gasovod? Amerika i Hrvatska zbog širenja tržišta ukapljenog gasa. Amerika želi ovisnost Evrope o ruskom gasu, zamijeniti ovisnošću o američkom ukapljenom gasu, koji se dovozi namjenskim tankerima. Hrvatska na Krku ima terminal za prihvat i dalju distribuciju takvog gasa i svakako je zainteresovana za njegovu veću prodaju. Već je planirano i povećanje kapaciteta terminala. Hrvatska, osim postojećih gasovoda, gradi i gasovod kroz Dalmaciju, s težištem na industrijsku, a ne potrošnju u domaćinstvima, jer su domaćinstva u Dalmaciji, zbog klime, nedovoljan potrošač za opravdati skupu investiciju distribuciju gasa do njih. Osim toga, taj gasovod ima perspektivu spajanja s gasovodima u Crnoj Gori, Albaniji i Grčkoj. I SAD i Hrvatska znaju da se u zaleđu Dalmacije potencijalno nalazi mnogo veći potrošač gasa.
Planirano je spajanje dalmatinskog gasovoda na krak kroz Bosnu i Hercegovinu, koji bi preko Posušja, s odvojkom prema Mostaru, išao do Novog Travnika i spoja s već postojećim gasovodom kod Travnika. Gradovi novi potencijali korisnici gasa iz tog novog gasovoda su Posušje i Mostar. Računa se i na postojeće korisnike već izgrađenog gasovoda: Travnik, Vitez, Zenica, Visoko, Kiseljak i naravno Sarajevo. Prema dostupnim informacijama, investicija bi iznosila sto miliona eura (ovih para).
Podsjetimo, Sarajevo troši 90 (ili više) procenata ukupne potrošnje gasa u FBiH. Koliko će se povećati potrošnja gasa u Federaciji izgradnjom Južne interkonekcije? U prvom trenutku ni za jedan kubni metar. A u doglednoj budućnosti malo. Južna interkonekcija će biti ekonomski opravdana samo ako se svi potrošači u FBiH, Sarajevo prije svih, prebace s postojećeg gasovoda na novi, odnosno s ruskog gasa na američki. Nema razloga ne vjerovati kako će Amerikanci, što milom, što raznim zavrtanjima ruku, insistirati na takvom scenariju. Nažalost, takav scenarij, u postojećoj konstelaciji, odgovara i onom hajduku u najavi.
Zašto se potrošnja gasa Federacije u prvom trenutku neće povećati ni za jedan kubni metar? Gas prvo mora doći do potrošača, a da bi došao mora biti izgrađena distributivna mreža. Južna interkonekcija nema, barem za sada, distribuciju. U početku gasom može snabdijevati samo potrošače do kojih je distributivna mreža već došla. Njena izgradnja, kako smo vidjeli na primjeru Sarajeva, je mnogo zahtjevnija, dugotrajnija i skuplja od izgradnje gasovoda visokog pritiska.
Pogledajmo koji su to potencijalni potrošači i koliko realno mogu povećati potrošnju gasa, čak i ako se nekada (!) do njih izgradi distributivna mreža sa svim što uz nju ide. Novi potencijalni potrošači su Mostar i Posušje. Procjena njihove moguće potrošnje treba u obzir uzeti broj stanovnika i klimatske uslove. Već je jasno kako će prosječan Mostarac sasvim sigurno trošiti manje gasa nego Sarajlija.
Uzmimo mene za primjer. Ljeti mjesečno trošim malo (do 10 m3), u proljeće i jesen oko 30 m3, a zimi, zavisno od vanjske temperature, potrošnja naglo skače i kreće se između 120 i 200 m3. Sigurno bih trošio više, ali sam regulator temperature, prisiljen rastom cijene, podesio na 21,5℃, umjesto nekadašnja 23℃.
Nema šanse da se Mostarac i Posušak, na njihovu sreću, potrošnjom primaknu meni. Lako je procijeniti kako Mostar i Posušje, čak i s izgrađenom distributivnom mrežom, ne mogu sadašnji nivo potrošnje gasa podići za više od deset procenata, odnosno oboriti udio potrošnje Sarajeva ispod 80 procenata. Stanovnik Posušja za cijelu godinu može potrošiti plina koliko ja potrošim gasa u decembru. Cijeli Mostar se potrošnjom može mjeriti s kotlovnicom centralnog grijanja na Alipašinom polju. Daleko veći rast potrošnje u Federaciji, i to bez dodatnih investicija, bi se postigao aktiviranjem trenutno neaktivnih ili minimalno aktivnih potrošača u Sarajevu do kojih je distributivna mreža već došla. Oni posjeduju atestiranu kućnu instalaciju, nabavljene gasne potrošače i već ugrađene mjerno-regulacione setove. Prema podacima Vlade Kantona Sarajevo, na distributivnu mrežu je priključeno 87,5 hiljada mjernih mjesta, od čega je 11,5 hiljada neaktivno, odnosno ne troši ni jedan m3 gasa. Još oko 10 hiljada potrošača je svoju potrošnju namjerno svelo na minimum, odnosno gas troše samo za kuhanje i eventualno kupanje, dok su zagrijavanje stanova i kuća vratili na čvrsta (zagađujuća) goriva. Zbog toga je potrošnja gasa u posljednje vrijeme opala dvadeset procenata – čime je automatski povećano zagađenje u Sarajevu – ali i dalje čini preko 90% potrošnje u FBiH, s tim da vjerovatno nikada neće pasti ispod 80%. Ako se ikada, zbog povoljnije cijene, poveća potrošnja gasa ostalih gradova u FBiH, potrošnju će povećati i Sarajevo. Pri tome neće trebati dodatne investicije, nego samo aktiviranje sada neaktivnih ili slabo aktivnih potrošača. A ja bih podigao temperaturu u svom stanu.
Sarajevo je daleko najveći, sadašnji i budući, potrošač gasa u BiH. I ujedno, zbog klimatskih i geografskih uslova, na gas osuđeni potrošač. Uprkos svemu tome i dalje se uporno insistira, navodno zbog „ugroženih“ interesa hrvatskog naroda u BiH, na formiranju novog gasnog operatora sa sjedištem u Mostaru. Zašto? Pa zbog VENTILA u blok stanici Posušje, čija bi se otvorenost prema Travniku i dalje prema Sarajevu plaćala novom putarinom, pardon gasarinom. Jedina razlika je što novi hajduci Sarajlije ne nazivaju Turcima, nego muslićima.
Uželjeli se (gasni) drumovi Turaka.
Hoćemo li imenovati nove hajduke. A zašto bi, kada ih svi, još od vremena otimanja Aluminija od Energoinvesta i cijepanja Elektroprivrede, dobro znamo. Ni glavnom od njih, koji bi da drži taster na daljinskom ventilu u Posušju, nećemo pomenuti ime. To ne znači kako nećemo pomenuti njegov najnoviji bezobrazluk. A možda je samo htio ispasti duhovit. Evo smijem se. Reče hajduk nedavno, kako je novi gasni operator u Mostaru nužan zbog straha da stari, sa sjedištem u Sarajevu, ne zatvori dotok gasa Posušju. Nego šta će nego zatvoriti gas Posušju. Jednako kao što je „zatvorio“ i onaj u blok stanici kod Vlasenice, preko kojeg se „snabdijeva“ Zvornik. Nije VENTIL u Sarajevu, niti kroz Sarajevo teče gas ka Posušju, nego je u Posušju, kome gas praktično i ne treba, a kroz njega teče Sarajevu životno potrebni gas. Sarajevo je toliko ovisno o gasu, da hajduci dozvoljavaju sebi biti krajnje drski i bezobrazni pa stvarnu ugroženost Sarajeva pokušavaju pretvoriti u tobožnju svoju.
Na kraju vratimo se Sarajevu, koje mora riješiti problem zagađenosti. Dosta se može očekivati od poboljšanja gradske cestovne infrastrukture, povećanja kapaciteta javnog gradskog saobraćaja i uvođenja adaptivnog upravljanja saobraćajem. Iskustva drugih gradova govore kako adaptivno upravljanje može donijeti i do 30% manje saobraćajne gužve, time i manje zagađenje, u gradovima. U tome, po mojoj procjeni, samo produženje semaforskog ciklusa u špici s trenutnih 80s, na potrebnih 100s (minimalno), tamo gdje je to moguće, može donijeti oko 10%. Veće korištenje tramvaja, autobusa i trolejbusa, odnosno manje korištenje privatnih automobila, može dodati još 10%. Nadzorni sistem s kamerama i kažnjavanje onih koji ulaze u već zakrčenu raskrsnicu može donijeti novih 10%. Svako auto koje ne učestvuje u saobraćaju i/ili se kraće vrijeme, zbog bolje regulisanog saobraćaja, zadržava u prometu, doprinosi, pogotovo za vrijeme zimskih temperaturnih inverzija, manjem zagađenju. Ali…
Udio saobraćaja u ukupnom zagađenju Sarajeva, prema jednom dostupnom izvoru ne prelazi 20%, a prema drugom 30%. Čak i ako ga prepolovimo, Sarajevu to neće značajnije pomoći. Termička izolacija zgrada i stanova može i, tamo gdje je provedena, već pomaže. Trošim i do 30% gasa manje nego prije stavljanja dodatne termičke izolacije. Ali to je skup i dugotrajan proces. Mi, stanari naše zgrade, smo imali sreću dobiti pomoć nakon što smo za nju konkurisali. Povećanje procenta objekata koji se zagrijavaju gasom je jedina pomena vrijedna opcija za Sarajevo. Kako to postići? Subvencijom cijene gasa. Sebe, svojih građana i njihovog zdravlja radi, Sarajevo to mora uraditi. Iz primjera moje potrošnje gasa, a slično je ili isto kod svih nas koji se na gas grijemo, proizlazi kako bi trebalo subvencionirati gas samo zimi. Na primjer, januar i februar jedan procent subvencije, a decembar i mart upola manji. Svi ostali mjeseci subvenciju ne trebaju.
Sarajevu su, takođe, potrebna oba alternativna gasovoda. Sarajevo treba, i dodatno finansijski (iako to kao najveći davalac poreza u Federaciji već čini) podržati Južnu interkonekciju, s tim da njena gradnja ne smije ugroziti Sjevernu konekciju. Obje su potrebne kako se ne bi dolazilo u situaciju žrtve drumskog razbojništva. Sasvim sigurno će nakon izgradnje južnog gasovoda biti pritisaka, ako ni od koga drugog, onda od Amerike i/ili Hrvatske, na zatvaranje sjevernog gasovoda. Tome se Sarajevo mora suprotstaviti. Ne možemo, kako nam podmeću, zatvoriti ni ventil u Vlasenici, ni onaj u Posušju, ali možemo njihovu otvorenost ili zatvorenost učiniti manje bitnom ili čak irelevantnom, jer bez gasa koji teče prema Sarajevu nemaju svrhu.
Prije subvencioniranja gasa za građane Sarajeva u zimskim mjesecima, moramo se riješiti parazita i hajduka. Normalno, treba iskoristiti okolnost što su Amerikanci, zbog svojih interesa, protiv instaliranja novog hajduka na južnom kraku gasovoda. Subvencionirati gas u sadašnjim okolnostima znači toviti i množiti hajduke.
1 Razobličavanje pomenutih prevara je mnogo zahtjevniji i dugotrajniji posao. Njime se, uz mnoge druge povezane teme, bavim u još uvijek neobjavljenom ciklusu Znanje i njegovi neprijatelji.
2 Moguće BH Gas posjeduje tačne i cjelovite podatke, ali su meni nedostupni. Nalazim samo izvode, koji moguće nisu puna istina, ali su u svakom slučaju indikativni.
3 Ovdje nećemo ulaziti u pitanje kako, da ne bismo gubili fokus. Uostalom svi sve znamo. Čak i oni koji lažu.