foto: Dženat Dreković/NOMAD

Lovrenović: Netko bješe Vešoviću Marko

O Marku Vešoviću misliti, pisati nekrološki – ne može se, ne smije se. Niti to Marku pripada, niti bi on to oprostio. On je sav od književnosti, od poezije, a ona mu je sva – od života, od živog jezika. Najživlja onda kada se u njoj obračunava sa smrću. Živ je Marko Vešović!

Kao hommage Vešoviću donosim mali intervent koji sam pisao davno, povodom jedne od brojnih tipično vešovićevskih situacija u sarajevskoj javnosti:

Ko je taj Vešović!

(7. srpnja 2006)

„Ko je taj Vešović, i ima li ikoga u ovom gradu da mu već jedanput kaže: ‘Dosta, Vešoviću!’“ To je bio gnjevni refren u emisiji na jednoj sarajevskoj televiziji, u kojoj su se u demoniziranju Marka Vešovića natjecali dvojica akademika, jedan bošnjački, drugi crnogorski, uz tihu i mrmljajujuće-nerazumljivu ali vazda konstruktivnu asistenciju voditelja. Svašta se tu moglo čuti o Vešoviću i o njegovom skandaloznom nepoštivanju veličina i autoriteta, naravno, u liku dvojice govornika. Njihove nevolje s Markom doista nisu malene. Prvi stradava u aktualnoj polemici, u kojoj na bejan izlaze sižei iz stare sarajevske skandalozne kronike, nešto drukčije upakovani nego što godi akademikovu uhu. Drugi je fabulozni Crnogorac, s doista impresivnom javnom  karijerom – od četnika do bosnoljupca i bošnjakoljupca. Uporne i bespoštedne paskvile koje Vešović ispisuje o njegovoj bravuroznoj vještini etičko-političkoga prevrtanja i trgovanja uistinu su enervantne. Jedini problem s njima jest to što su – istinite.

Akademik, dakle, grmi u pravedničkom gnjevu: “Ko je taj Vešović!”, a kolega mu dolijeva i domeće. Pri tomu nije najgrotesknije što ovaj doktor književnih znanosti folklorističkoga usmjerenja, pisac i sam, Vešovića proglašava književno bezvrijednim. Lakardija nastaje u trenutku kada, prijetvorno ulizički, lamentira nad Sarajevom: Što se to dogáđa s ovîjem gradôm, pa trpi ovakve ‘rđe? Sarajevo je uvijek bilo grad, ponosan i snažan, što je ovo sad? Nemojte se ljutiti, ali ja moram reći: ovo je neki mazohizam, što li?

Zadivljujući doktorov kalambur: Sarajevo je mazohističko zato što trpi Vešovića, ono isto Sarajevo, koje nije mazohističko zato što u njemu ovome ex-četniku nitko nije rekao ni: crn ti obraz! Nitko, osim Vešovića, jedinog! Služiti se ovakvim krvavim cinizmom može samo beznadno glup i samoljubiv, ili beskrajno beskrupulozan čovjek. A za Sarajevo – lako ćemo! Ako ono i po čemu jest grad, jest po ogromnoj i uvijek jednako obnovljivoj energiji zaborava, drugom imenu za vitalizam. Pa, kome valja, kome ne valja!

A Vešović? Pa pokušajte zamisliti takav grad bez Vešovića. To je onaj njegov kroničar, pjesnički i esejistički, bez čijega bi sarajevskog glasa više od pola sarajevske ratne tragedije propalo u bezdan nepamćenja. To je onaj pisac i su-patnik, bez kojega bi bošnjačka tragedija bila lišena jednoga od svojih najvažnijih i najvjerodostojnijih svjedoka. To je, napokon i najvažnije, pjesnik koji je napisao Poljsku konjicu, pjesničku knjigu u kojoj su ovaj grad i ova književnost progovorili glasom kakvim progovorili nisu nikad.


Imena ne navodim iz elementarnoga pijeteta: svi akteri situacije su među pokojnima.

Ivan Lovrenović


Deduš: Ljubavni dvokut
Škrgo: Šibicara
Gudžević: Duga Poljana