Morana Kasapović pozvala je u goste sjajnog Ivana Lovrenovića, koji je održao sat anatomije povijesti. Njegov roman “U sjeni fantoma”, za koji je 2023. dobio nagradu Gjalski, bavi se obiteljskom i narodnom traumom: Bleiburgom, porazom, bježanijom, obiteljskim tabuom. Lovrenović je 1945. ostao bez oca. “Pojam Bleiburg i sama riječ Bleiburg, barem u svijetu u kojem sam ja odrastao, naprosto nije postojala, nije bila u upotrebi”, rekao je voditeljici. “U upotrebi su bili drugi pojmovi koji su u mom doživljaju imali to teško značenje. Koji su to pojmovi? Dva su: jedan je pojam povlačenje. Ja sad ne mogu objasniti, a i neću, koliki spektar tegobnih značenja je imala ta riječ. Druga riječ je Slovenija, jer se išlo u povlačenje preko Slovenije.”
Izbjegavanje imenovanja pokušaj je bijega od traume, način da nesreća bude manje bolna. Kasnije, kad je osvijestio događaj, Lovrenović se zapitao kako je do njega uopće došlo. “Nema jednog odgovora i nema jednostavnog odgovora… Ali mogu reći ovo – taj uzrok, u krajnjoj liniji, sadržan je u postojanju četverogodišnje NDH, sa svime što je ona nosila u sebi, što je radila, kako je postupala, na kojim temeljima je počivala, ideološkim, etičkim, političkim… I ja do danas nisam zadovoljan načinom na koji je javni hrvatski diskurs izašao na kraj s tim uzrocima”, kazao je, a mi bismo mirne duše mogli reći da nijedan naš narod nijednu svoju kalvariju nije reflektirao na valjan način, poput Lovrenovića. To je, ipak, privilegija – ili pokora – kritičkih intelektualaca.
Pisac je smireno govorio “o prokletstvu kolektivizma i o prokletstvu historije koju modeliraju ideološki kolektivizmi” zaključujući da je cijelo naše 20. stoljeće predstavljalo “užasnu orgiju ideoloških kolektivizama”. Tegobno je interiorizirati sve to, bivajući podijeljen između službene, propisane, kanonske povijesti i one koja ne postoji u javnom prostoru, “ali je tebi silno važna jer je ti osjećaš u duši, osjećaš je u životu, osjećaš je u načinu na koji to tvoji bližnji proživljavaju i ponekad u škrtim naznakama komuniciraju.” Sraz između te dvije razine bio je temeljni Lovrenovićev motiv pisanja romana.
Čovjek se ne smije predati ni jednom od ta dva demona. Ako se predaš demonu službene historiografije, prestaješ biti individuum, svoj čovjek i postaješ kotačić u stroju. Ako se predaš demonu nepriznate historijske ljudske stvarnosti, onda postaješ “otrovano čeljade”. “Između ta dva demona treba izabrati gledište koje u punoj mjeri uvažava i jedno i drugo, ali se ne zadovoljava ni jednim ni drugim, nego traži neki svoj kut i put. Taj svoj kut i put moguće je naći isključivo u književnosti”. Pokušaj razumijevanja čovjekovih motiva, konteksta – na to bi se mogao svesti napor da se stvar pokuša iznutra doživjeti, pokušati razumjeti ljudske geste, rekao je pisac koji je, svjestan osamljenosti svoje pozicije, izabrao dobru samoću kao “najbolji oblik individualnog života jer podrazumijeva da je to u osnovi aktivan život”.