Vera, RTS, 21. siječnja do 19. veljače, 20:05
Iz neobičnog spoja raznorodnih motiva – prepletenih interesa politike, telekoma, televizija i produkcijskih kuća – u Srbiji je došlo do jedinstvenog booma televizijskih serija. Godišnje ih se proizvede između 20 i 30 (možda i više, neki kažu do 50) u širokom žanrovskom rasponu od telenovela, preko serija s motivima iz suvremenog života do kostimiranih povijesnih drama. Po zakonu velikih brojeva, među nekoliko desetaka serija, jedna do dvije moraju biti izvrsne, četiri-pet je neminovno vrlo dobrih ili dobrih, nekoliko gledljivih, a ostalo je makulatura. Ako se taj trend ustali, pa preraste u industriju, puna šaka brade. “Vera” – recimo odmah – spada u gornji dom nove srpske dramske produkcije. Serija govori o mladoj ženi koja neposredno pred početak Drugog svjetskog rata iz Leskovca dolazi u Beograd. Ona je apolitična ljepotica konzervativna morala, koja u sudaru s metropolom u kojoj se, kao u Istanbulu ili Casablanci, nalaze obavještajci svih zemalja, postaje špijunka. Ne svojom voljom, i ne zbog koristi ili ideologije, nego stjecajem okolnosti. Kako je riječ o stvarnoj ženi, a ne o fikcionalnom liku, moramo pohvaliti dvije dimenzije priče. Povijesne ličnosti (njemački ambasador u Beogradu Von Heeren, general Borivoje Mirković, knez Pavle, pa i Hermann Göring kojeg glumi Bojan Navojec, očito predestiniran za role epohalnih zlikovaca) smještene su u vrlo realističan povijesni okvir, bez neuvjerljivih fikcionalizacija i naknadne pameti, što je – za naš ukus – česta smetnja u takvim serijama (ljudi više uče povijest putem filma i televizije nego putem knjiga). Drugo, ni u protagonistkinju nije upisan nikakav ideološki kod, ona je obična provincijska djevojka, ljepotica koja dolazi u glavni grad želeći raditi u novinama, odlaziti u kazališta, plesati, živjeti, ona je jedna od onih koje je Arsen Dedić opisao u pjesmi “Lijepe provincijalke”. No pjesnikove provincijalke žive u sretnijem vremenu, vremenu koje smo – danas to znamo – predugo nepotrebno prezirali, a sad nam dolazi iz dupeta u glavu. U Verino doba beštije nisu teatarske sjecikese, umjetnici i bonvivani, nego puno gore zvijeri: pripadnici Abwehra, kraljevi špijuni, ljudi koji rade za sovjetski GPU. U tom vrtlogu zgusnute povijesti Vera, u popularnoj žurnalistici opisivana kao srpska Mata Hari, sagorijeva brzo; prava je Vera strijeljana prije kraj rata (zadnja joj je želja bila da pucaju u srce, da joj meci ne unakaze lice). Karakteri su plastični, vizualni okvir serije impresivan. Autori su se očito predozirali noirom, najumjetničkijim podžanrom američkog krimića, pa u “Veri” možemo prepoznati diskretne, ali sjajne citate slavnih filmova iz tog razdoblja. Rekvizitarij beogradskih filmskih i TV studija očito je minulih godina narastao do impresivnih dimenzija, pa su kreatori serije mogli – što je zahtijevalo silan napor – uvjerljivo dočarati Beograd predratnih i ratnih godina – kostimi, ulice i automobili rekonstruirani su vrhunski, a serija ima i seksualno emancipatorski potencijal, jer su homoerotski motivi i parovi vrlo prezentni. “Vera”, ukratko, zaslužuje kritičarske preporuke – tko pogleda prvu i drugu epizodu, vidjet će i ostale.
RTL Direkt, 6. i 7. ožujka, 22:30
Bi li predstava o Lepoj Breni mogla gostovati u našem provincijskom teatru, kod onog nesretnika koji se proslavio zabranom koncerta Duška Kuliša i (ne)prijatelja? Dobro, Brena u Zagrebu nije pjevala već je gledala predstavu o sebi, ali ni Kerempuh nije Dom sportova, nego kazalište u kojemu smo prije Brene gledali likove iz Brechta, Čehova, Leca, Majakovskog, Shakespearea… Brena je nekoliko puta bez problema unajmila i rasprodala zagrebačku Arenu, a između nje i Ane Bekute baš i ne zjapi estetska provalija pa ispada da je gradonačelnik koji je zabranio narodnjake nekakav Mate Bukarica Bukara iz Mrduše Donje, pokondireni kulturtreger koji ne zna gdje živi. Karte za Brenu u kazališnom srcu metropole su planule – Kerempuh je najbliži banu Jelačiću – a za ulaznicu su se potezale najdeblje veze. U RTL Direktu, koji je Brenu pratio dvije večeri zaredom, vidjeli smo silan šušur i provalu emocija koje ta pjevačica izaziva i nakon 40 godina karijere, koja je započela kao vic. Trenutak rođenja Lepe Brene kao zvijezde je nezaboravan. Nedjeljno je popodne, emisija ide iz studija TV Beograd, a voditelj, Milovan Ilić Minimaks, aforističar i vicmaher, pušta mladu folk pjevačicu s novim hitom – “Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol”. Svakih deset minuta on iznova vrti te stihove, s neskrivenom namjerom izrugivanja “cajki”. U to doba, podsjetimo, postojale su komisije za šund, na gradske kulturne scene ta vrsta muzike nije mogla ni priviriti, a turbofolk nas je tek čekao. Minimaksa i cijelu državu sutradan je čekao šok: beogradska redakcija Nedeljnog popodneva bila je zatrpana pismima obožavatelja; Brena uskoro gazi Jugoslaviju, na koncert u Bugarskoj, održan pred 125 tisuća ljudi silazi iz helikoptera, snima filmove, stvara hitove. Postaje brend, industrija. Ona je tako popularna da se pojavljuju i kopije poput Lepe Lane, natječe se za Euroviziju, snima duete. Pa se ti zajebavaj! Letvica pada niže, dolaze Južni vetar i Šemsa Suljaković, hitovi kao što je “Mali mrav”, a trend zahvaća i druge sfere, Goran Bregović na pozornicu izvodi gusle, gajde, diple, Svetozara Vukmanovića Tempa. Ukratko, nakon Titove smrti Jugoslaviji se događa narod. Najprije jedan, pa onda svi ostali. Nakon prosvjetiteljskog, ali nasilnog komunizma – Krleža, Oskar Danon, “Bilećanka”, visoka umjetnost – Jugoslavija, kako bi 1941. nakon 27. marta rekao Churchill, “nalazi svoju dušu” – a ta duša ima muzičku formu Slatkog greha i pastirskog roka (novi val je zabava urbane manjine). Kad god Jugoslaveni nađu svoju dušu, možete se kladiti da će nakon toga početi štektanje mitraljeza. Četiri desetljeća kasnije Ana Bekuta, Keba i Duško Kuliš osvajaju Pulu, a Brena zagrebački teatar, ali ne kao predmet satire već kao dramsko-povijesni lik. Ana Trcol napravila je dobar prilog za RTL Direkt u kojemu smo vidjeli i jednu posve nevjerojatnu, zapanjujuću scenu – na jednom koncertu Brena je tako jako digla nogu da se pogodila palcem u glavu – i pala na binu od siline udarca! Pohvale novinarki. Cijela je muzička scena iz osamdesetih pala ravno do dna, pa se i Brena danas pričinja kao Netrebko. Ta žena kojoj se ne može osporiti genijalnost (prodala je 40 milijuna ploča), stvorila je samo jednu grandioznu umjetninu, chef d'oeuvre, jedno jedino, ali grandiozno remek-djelo – vlastiti život. I tome se nema što dodati. Lako se uspeti, ali toliko traju samo najveći. “Ona je promijenila muzičku scenu Jugoslavije, jer je bila iznenađenje, čak su je dočekali i s čuđenjem”, kazao je gledatelj Stjepan Mesić. “Onda je pokazala da je ona nešto drugo, da za nju ne postoje granice republika i pokrajina, promijenila je potpuno muzičku scenu.” “Predstava je nastala neovisno od bilo kakvih mojih intervencija, oni su napravili priču koja kroz ime, lik i djelo Lepe Brene prikazuje i jednu političku, ekonomsku i društveno-socijalnu tranziciju zemlje koja se zvala Jugoslavija”, kazala je Brena. Bauk kruži Hrvatskom, bauk nostalgije. Nakon “Tome” Brena, to nije slučajno. Sve te slike osamdesetih danas nalikuju na Miltonov “Izgubljeni raj”. A onda su se činile puno turobnije, Zapad je bio izlog jeftinih slatkiša, Jugoslavija tamnica naroda, a Brena drugo ime za šund. Mijenjaju se vremena, da, samo nagore…