Gornja Tramošnica 1940. - Sarajevo 2023.
U toj vječnosti moji su roditelji, brat i sestra, mnogobrojni rođaci,
djedovi i bake i ostala rodbina.
U toj vječnosti moji su mnogi prijatelji i dokazani neprijatelji.
U toj vječnosti moji su učitelj i profesori, autori pročitanih knjiga,
ratnici, konobari i konobarice, prodavači i prodavačice,
i slučajni poznanici, vojskovođe i ubojice, mučitelji i njihove žrtve.
Neznane osobe površno upoznate u raznim zemljama svijeta,
različitih nacionalnosti i vjera.
U toj vječnosti dočekat će me svi oni koji je nastanjuju otkad o njoj postoji
ova biblijska priča.
U toj vječnosti s roditeljima ću plemenitije nego što sam u životu,
sa sestrama i bratom isto tako, a i s rođacima ću imati vremena za opuštanje,
mnogo više negoli na Zemlji.
U toj vječnosti prijatelje ću uključiti u programe ljubavi, s njima i neprijatelje.
Svima ću pokloniti pažnju kakvu nisam u svojoj zemaljskoj svakodnevici.
Bit ću anđeo i bližnjem i nepoznatom.
Jer, u toj vječnosti neće biti žurbe, stresa, obveza i zadataka,
ni umora, ni bolesti, boravaka u ambulantama, iščekivanja specijalističkih
pregleda, operativnih zahvata, briga, strepnje. U toj vječnosti bit će
samo vječnost oslobođena od svega zemaljskog i ljudskog. Neće biti grijeha,
bit ću u njoj savršen do savršenstva.
U toj vječnosti, istina, neću, možda, gledati kako rastu trave i šume,
kako teku rijeke i kako dišu jezera, mora i oceani. U toj vječnosti
sve će zvijezde biti moje kuće,
neću ih iz nje gledati kao treperave točke,
i neću se iz nje gledajući sunce i mjesec više pitati
što su te točke, i čije su. U toj vječnosti cijeli kozmos bit će moje carstvo,
ja u njemu jedini vladar uz pomoć onog koji ga je stvorio i onih koji ga
s njim nastanjuju za vječnost.
Što ću u toj vječnosti kad u njoj obavim sve za vijeke vjekova, još ne znam.
Kad se u njoj od svega toga umorim i kad se vratim dosadi kao i u životu.
Što ću u toj vječnosti kad shvatim da povratka iz nje nema,
kad u njoj ne budem imao nikakvih novih uloga, ni to ne znam.
U toj vječnosti ostaje mi samo ta jedna opcija za nastavak u njoj:
vječnost, vječnost i vječnost.
A što ću kad i vječnost izgubi svoj sadržaj, i kad i ona prestane biti
vječnost, također još ne znam.
Hoće li tada nastati neka druga vječnost, ona što nije biblijska, kršćanska,
koja je hinduistička, budistička, ili mnogoboška, možda?
U kojoj ću vječnosti tada nastaviti biti, i to je nepoznato.
Tko će me u novoj vječnosti dočekati, i s kim ću se u njoj družiti,
to je pitanje svih pitanja.
Ali, zar je to bitno. Bez obzira na sve rečeno, bit ću i tada vječnost,
i bez obzira na sve neizrečeno, bit ću vječnost
u svijetu onoga u koga sam vjerovao. Bit ću vječnost čiji ću
sadržaj ponovno otkrivati i upoznavati,
dugo, dugo, cijelu vječnost koja nikada neće promijeniti
to svoje ime.
Zato nimalo ne strahujem što ću i u vječnosti,
zajedno s njom, bez obzira na to
čijeg svjetonazora i vjere tada bude,
doživjeti nešto posve obično: svoj konačni kraj.
I konačno saznanje da sam smrtan.
Da, zapravo, uopće nisam vječan.