Prošlo je već više od pola tisućljeća otkako je u Rimu na Kapitolskom brežuljku, pred glavnim oltarom bazilike Santa Maria in Aracoeli obavljen pogreb posmrtnih ostataka bosanske kraljice Katarine Kotromanić (1425-1478), a sasvim blizu je i 600. obljetnica njenog rođenja. U kraljičinom liku su istraživači prepoznali velevažan simbol bosanske državnosti, a kao svojevrsno priznanje takvog statusa toj velikoj ženi služi i inicijativa, inače predstavljena u Sarajevu u mjesecu februaru ove godine, da se ovjekovječi na jednoj od državnih novčanica. Baš zbog toga smo se odlučili da ovdje najprije podsjetimo na njen golemi značaj za državnost zemlje Bosne, inače primjeran za usporedbu jedino sa značajem zasjedanja ZAVNOBiH u Mrkonjić-Gradu 25. novembra 1943. godine, na kojem je donesena Odluka o obnovi državnosti Bosne i Hercegovine sa historijskim srednjovjekovnim granicama Kraljevine Bosne. Za bosansku državnost je žrtvovala čak i vlastitu malodobnu djecu: kćerku Katarinu i sina Sigismunda. K tomu treba još pridodati, da je zaista teško povjerovati, kako je sasvim slučajno u sačuvanim historijskim izvorima kraljica prvi put spomenuta 25. novembra 1442. godine, a isključivo pukom slučajnošću nije moguće smatrati ni činjenice da je dvadeset i peti dan u mjesecu novembru u crkvenom kalendaru Dan Svete Katarine Aleksandrijske, te kraljičin imendan odnosno rođendan. Uostalom, čak je i na tvrđavi Sokol sklopljeni brak njenih roditelja Jelene Balšić i Stipana Vukčića Kosače datiran inače u vrijeme oko 25. novembra 1424. godine. Dakle, čini se, da se je upravo na zasjedanju ZAVNOBiH dogodilo nešto slično onome što je prilikom sahrane revolucionara Ive Lole Ribara (1916-1943) u Jajcu 2. decembra 1943. godine u znamenitom ratnom dnevniku “Slovensko poslanstvo: dnevnik s poti v Jajce” slovenski književnik i pjesnik Edvard Kocbek (1904-1981) opisao riječima: “…preko nas se je spreletela zgodovina, zaslišali smo šelest njenih peruti, obstali smo kot spomeniki, marmorno zgoščeni in vendar eterično zbrani.” S tim u vezi se nameće i pretpostavka da je tek nakon obnove bosanske državnosti na zasjedanju ZAVNOBiH u Mrkonjić-Gradu konačno našla smiraj duša kraljice Katarine.
O njoj smo raspravljali u članku s naslovom “Spominak n(j)e pi(n)ezom postavl(j)en v Bohoričevi slovnici. Bosenska kraljica Katarina Kotromanić v delih učenjakov in likovnih umetnikov”, koji je na slovenskom jeziku objavljen u ljubljanskom časopisu “Umetnostna kronika”, početkom aprila ove godine. Tu su sakupljeni prilično vrijedni i zanimljivi podaci, a ovdje ćemo se dotaknuti samo nekih od njih. Najprije želimo pobliže pojasniti u uvodnom dijelu članka iznesenu tvrdnju da je Katarina bila posljednja bosanska kraljica. Naime, istina je da se nakon nasilne smrti posljednjeg bosanskog kralja Stipana Kotromanića (1461-1463) samo Katarina oduprla imperijalističkim planovima osmanskog sultana Mehmeda II. Osvajača (1444/1451-1481) i mađarskog kralja Matije Korvina (1458-1490), te posljednja branila državnost Kraljevine Bosne. Zbog toga je zajedno sa svojim dvorjanima zadnjih dvanaest godina života provela u Rimu, gdje je bila na glasu i kao članica kuće antičkog rimskog cara Konstantina Velikog (306-337) i njegove majke Svete Jelene Križarice. Jesu li joj humanisti i drugi intelektualci u njenom neposrednom okruženju skrenuli pažnju na važnu činjenicu, da je još od davnih antičkih vremena historija uvijek bilježila kao časno i pošteno djelo svaki otpor prema okupatorima, okupatorskim slugama i kolaborantskim vojnim formacijama? Bilo kako bilo, njene geste, diplomatsku aktivnost i listine s pečatom prvog bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića (1377-1391) treba ubrojiti među časna i velika djela s neizbrisivim tragovima u historiji Kraljevine Bosne. Nažalost, istraživači o tome nisu vodili dovoljno računa i zato su kao zadnju bosansku kraljicu uglavnom isticali udovicu zadnjeg bosanskog kralja Maru, koja se na području Osmanskog carstva poprilično brzo i posve slizala sa ubojicama svojeg muža i rušiteljima institucija Bosanskog kraljevstva.
U članku u časopisu “Umetnostna kronika” naročitu pažnju posvetili smo kraljičinoj nadgrobnoj ploči i epitafu u rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli, koje je u stručnu literaturu uveo slovenski lingvist Adam Bohorič (1524?-1601/2). Upozorili smo, da su se upravo zbog premještanja nadgrobne ploče ispred glavnog oltara na drugu lokaciju kod istraživača pojavile sumnje u vjerodostojnost heraldičkih simbola i latinskog epitafa, gdje posebno bode u oči činjenica da je kraljica pogrešno predstavljena kao sestra svojega oca Stipana Vukčića Kosače. Inicijatore i izvođače tog projekta tražili smo među članovima više porodica, koje su inače živjele na teritoriju Dubrovačke republike, ali su služile napuljskim i španskim vladarima te si tako pridobile veliku društvenu i ekonomsku moć. Zbog želje za napredovanjem na društvenoj ljestvici oni su na temelju različitih legendi tražili veze sa uglednim pojedincima i porodicama iz Bosanskog kraljevstva i drugih susjednih zemalja. Tako je rodbinske i druge veze sa bosanskom kraljicom Katarinom i njenim mužem kraljem Stipanom Tomašem pokušao dokazati admiral Petar Ohmućević (1540?-1599), kojem je namjesnik napuljskog kralja dodijelio plemićki status 17. maja 1594. O tome svjedoče natpis i rodoslovlje Kotromanića na poleđini slike Krist i kralj Stipan Tomaš iz 1461. godine, koju istraživači pripisuju dubrovačkom slikaru Lovri Dobričeviću (1420?-1478).
Pošto su na rodoslovlju prisutni grb Ilirije kao i ideja o obnovi antičkog Ilirskog carstva, koja se je inače rodila ubrzo poslije dviju velikih pobjeda kršćanskih armija nad Turcima kod Lepanta 1571. godine i kod Siska 1573. godine, istraživači su ga datirali oko 1585. godine i svrstali u tako zvanu »ilirsku heraldiku«. Polumjesec i zvijezda na grbu Ilirije vjerovatno nisu stariji od identičnih heraldičkih simbola na kraljičinoj nadgrobnoj ploči, i zato ih je moguće smatrati dokazom da su svi grbovi na kraljičinoj nagrobnoj ploči nastali oko 1590. godine. Polumjesec i zvijezdu vidimo također i u djelu koje je napisao hrvatski polihistor Pavao Ritter Vitezović (1652-1713). Kao simbole Ilira od njega su ih preuzeli Ljudevit Gaj (1809-1872) i svi drugi predstavnici ilirskog nacionalneg pokreta. O velikom interesovanju Iliraca za kraljičine heraldičke simbole, nadgrobnu ploču i njenu sudbinu svjedoče akvareli slikara Ferdinanda Quiqereza (1845-1893) i činjenica, da je polihistor Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889) kao kraljičin portret predstavio portret vojvotkinje od Mantove Isabelle d’Este (1474-1539).
Najdalje su svakako otišli hrvatski politički predstavnici, koji su polumjesec i zvijezdu označili za najstariji hrvatski grb, te ih postavili u krunu grba Republike Hrvatske u decembru 1990. godine. O tome svjedoče i rečenice iz članka s naslovom “Znate li zašto ‘najstariji poznati grb Hrvatske’ sadrži zvijezdu s mladim mjesecom?”, koji je na splitskom Dalmatinskom portalu objavio hrvatski povjesničar Mate Božić:
“Iako je to znamenje od kraja prosinca 1990. godine ‘prepoznato’ kao ‘najstariji poznati grb Hrvatske’ te se tako našlo u službenoj uporabi na suvremenom grbu i zastavi Republike Hrvatske, kao i na grbu te zastavi predsjednika Republike, treba istaknuti kako ono u tom obliku nije nikada bilo korišteno u svojstvu nekog povijesnog (pokrajinskog, zemaljskog ili nacionalnog) hrvatskog grba. Stoga bi se moglo zaključiti kako je tijekom posljednjih trideset godina, primjenom navedenog Zakona u javnoj heraldičkoj praksi, u sklop aktualnog hrvatskog državnog znamena nesmotreno uveden jedan očigledni falsifikat.”
U članku u časopisu “Umetnostna kronika” nismo spomenuli, da je u početnoj fazi tog nadasve spornog poduhvata proglašenja polumjeseca i zvijezde hrvatskim državnim simbolima, kratku ali zapaženu ulogu imao ilirskim idejama zadojeni đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815-1905), koji je iz bosanskog franjevačkog samostana sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci 1873. godine najprije vješto otuđio već spomenutu sliku Krist i kralj Stipan Tomaš zajedno s još nekim drugim umjetninama, a zatim je sutješkim franjevcima doslovno podvalio portret kralja Stipana Tomaša ukrašen heraldičkim simbolima, koji sa Bosanskim kraljevstvom nemaju apsolutno nikakve veze.
O tome je u svojoj autobiografiji s naslovom “Uspomene jednog pionira” među prvima pisao kustos i ravnatelj sarajevskog Zemaljskog muzeja Ćiro Truhelka (1865-1942), a brojni bosanski franjevci i istraživači kulturne historije i dan-danas upozoravaju da otuđene umjetnine imaju neprocjenjivu duhovnu i materijalnu vrijednost za sutješki franjevački samostan i državu Bosnu i Hercegovinu. Smatramo da bi se postupak vraćanja tih umjetnina iz zagrebačke Strossmayerove galerije u sutješki samostan mogao najjednostavnije pokrenuti preimenovanjem jedne od najljepših sarajevskih ulica, Strossmayerove, a zatim nastaviti u okviru kvalitetne rasprave u Europskom parlamentu, koja bi se proširila i na sporne državne heraldičke simbole. Kao posljednju mogućnost vidimo tužbu protiv države Republike Hrvatske na nekom od međunarodnih sudova.
Zaista je nedopustivo da se i dalje tako bezobzirno svojata kraljica Katarina i sve što je s njom u bilo kakvoj vezi. Pošto je baš ona sa svojim kršćanskim (rimokatoličkim i pravoslavnim) i islamskim rodbinskim korijenima jedna od rijetkih historijskih ličnosti s mogućnošću da pod svojim plaštom uvijek okupi sve državljane Bosne i Hercegovine, povodom 600. obljetnice njenog rođenja, u rimskoj baziliki Santa Maria in Aracoeli trebalo bi postaviti novi dvojezični (bosansko-latinski) i dvopismeni (bosanska ćirilica-latinica) epitaf u kojem bi bila konačno predstavljena kao kćerka bosanskog vojvode Stipana Vukčića Kosače, čija je titula “herzog” dala ime jednom značajnom dijelu Bosanskog kraljevstva. S tim bi se bar djelomično moglo popraviti veliku historijsku nepravdu.
U spomenutom članku u časopisu “Umetnostna kronika” predstavili smo i najnovija istraživanja kraljičinog portreta u vatikanskoj sobi Konstantina Velikog (Sala di Costantino), a iz njih se sve jasnije i ljepše pruža pogled na činjenicu da kraljica niti je htjela niti je mogla Bosansko kraljevstvo pokloniti rimskim papama. To naravno znači da kao grubi falsifikat iz kasnijeg vremena ne možemo proglasiti samo kraljičinu nadgrobnu ploču (epitaf i grbove s heraldičkim simbolima), već i oporuku. Velike zasluge zato ima i već spomenuti slovenski protestant Adam Bohorič, koji je epitaf s kraljičine nadgrobne ploče objavio u prvoj gramatici slovenskog jezika, te na taj način potkrijepio slavnu slavensku i bosansku prošlost u pojmu i riječi “slava”.
* izvor: Stjepan Ćosić, Ideologija rodoslovlja. Korjenić Neorićev grbovnik iz 1595, Zagreb 2015.