Krajem maja i u prvim danima juna 1463. godine vojska osmanskog sultana Mehmeda II. Osvajača (1444/1451-1481) zauzela je veliki dio teritorija Kraljevine Bosne i u tvrdim zidinama Ključa zarobila posljednjeg bosanskog kralja Stipana Kotromanića (1461-1463). Ubrzo zatim kraljev život nasilno je prekinut u Jajcu, a u historijskim izvorima nema baš nikakvih podataka o sudbini njegovih posmrtnih ostataka.
Unatoč tome, u to vrijeme mladi hrvatski povjesničar umjetnosti Ćiro Truhelka (1865-1942) otkopao je skelet čovjeka ispod jednog stećka u Zastinju kod Jajca 8. juna 1888. godine, koji je odmah proglašen za skelet posljednjeg bosanskog kralja. Nekoliko mjeseci kasnije isti taj skelet pohranjen je u stakleni sarkofag i gotovo sve vrijeme čuvan u muzejskoj zbirci Franjevačkog samostana sv. Luke Evanđeliste u Jajcu, gdje se i danas nalazi.
Posljednji bosanski kralj je na taj način zauvijek otet od zaborava, a inače će ostati upamćen i po tome što je od svoje žene Mare Branković (1447-1495?) kao miraz dobio relikviju, skelet svetog Luke, koja je od 1459. do 1463. godine čuvana u Jajcu. Danas u tom gradu osim franjevačkog samostana na znamenitu relikviju podsjećaju još Zvonik sv. Luke uz nekadašnju crkvu sv. Marije i dio relikvije – prst svetog Luke. Zanimljivo je, da je značajne dijelove svečeva skeleta dobila kraljeva maćeha, kraljica Katarina Kotromanić (1425-1478), a to potvrđuju i rečenice, koje je ugledni bosanski povjesničar Đuro Tošić (1946-2019) objavio na stranicama 82 i 101 drugog toma beogradskog “Zbornika za istoriju Bosne i Hercegovine” iz 1997. godine.
“Kazivanje starijih autora da se već bivši srpski despot i budući bosanski kralj Stefan Tomašević za živog oca nije dobro gledao sa maćehom ne nalazi punu podršku u riječima koje slijede. Naime, njegova mlada žena Jelena, odnosno Mara je, kada se povlačila sa mužem iz Smedereva, ponijela sa sobom kao bogati miraz mošti sv. evanđeliste Luke u srebrenom i pozlaćenom kovčegu svoga oca i prenijela ih preko utvrđenog Teočaka u prestoni grad Jajce. Tamo ih je podijelila sa svekrvom Katarinom, tako da je lobanju, rebra, desnu nogu i desnu ruku ostavila sebi, a lijeve ekstremitete i bedrene kosti ustupila staroj kraljici. Svaka od njih je svoj dio mošti čuvala u crkvi koja joj je pripadala: Katarina u crkvi sv. Katarine, a Marija u crkvi sv. Marije. Da su odnosi kraljice Katarine sa pastorkom i njegovom mladom nevjestom bili tako rđavi, kako to neki misle, oni joj sigurno ne bi prepustili takvu vrijednost kakve su bile mošti sv. evanđeliste Luke…
I na kraju, u znak iskrenog sjećanja i duboke zahvalnosti prema franjevačkom redu u vlastitoj zemlji, kraljica Katarina je ostavila neke svoje, djelimično u srebro optočene, a djelimično u jednom kovčežiću slobodne, relikvije crkvi sv. Katarine u Jajcu. Bio je to, bez sumnje, onaj dio mošti sv. evanđeliste Luke koje je kraljica čuvala u toj crkvi do pada bosanske države, a potom ih odnijela sa sobom čak do Rima. Za razliku od dijela koji je mlada kraljica Mara prodala Mlečanima, o sudbini Katarininog dijela moštiju ne znamo ništa”.
Pošto je Đuro Tošić tvrdio da je nepoznata sudbina dijela relikvije, koji je kraljica Katarina odnijela u Rim i navodno oporučno namijenila jajačkoj crkvi svete Katarine, ovdje namjeravamo upozoriti na neke historijske činjenice, koje bi nam možda mogle pomoći u potrazi za njima.
Naime, najstariji poznati statut ceha rimskih likovnih umjetnika iz kojeg je ponikla”Università dei Pittori, Miniatori e Ricamatori” nastao je u Rimu 17. decembra 1478. godine, a sadrži minijaturu na kojoj vidimo četvoricu članova ceha odnosno posjednika novih regula dok kleče pred legendarnim slikarom prve ikone Blažene Djevice sa djetetom, te nadaleko poznatim zaštitnikom likovnih umjetnika svetim Lukom Evanđelistom i njegovim simbolom, krilatim volom: dvojica od njih bili su znameniti slikari Antoniazzo Romano (1430?-1510?) i Melozzo da Forli (1438-1494) kao “pictor papalis”.
Od 15. do 20. stoljeća iz već spomenutog ceha razvila se je današnja rimska “Accademia Nazionale di San Luca”, što se uostalom vidi iz jedne rečenice objavljene na akademijinoj službenoj web stranici:
“L’ Accademia di San Luca ha origine dalla Universitas picturaeac miniaturae che svolgeva la sua attività in Roma sin da tempi assai remoti e della quale furono rinnovati gli statuti all’epoca di Sisto IV, il 17 dicembre 1478.”
Dakle, da li je statut rimskog ceha sasvim slučajno nastao nepuna dva mjeseca nakon smrti kraljice Katarine, koja je nastupila 25. oktobra 1478. godine?
Negativan odgovor na to pitanje nameće nam se prije svega zbog interesa pape Siksta IV. (1471-1484), koji je još za života kraljice Katarine sagradio znamenitu kapelu što danas nosi njegovo ime i odmah tražio najbolje likovne umjetnike da je uljepšavaju. Čini se da se papa Siksto IV. zaista svojski trudio da u vječnom gradu zauvijek ostanu dijelovi skeleta svetog Luke pa i mnoge druge dragocjenosti u posjedu posljednje bosanske kraljice, te je tako omogućio da vječno traje i uspomena na nju u likovnim djelima.
Prošlog mjeseca u zapisu na blogu upozorili smo na kraljičin lik na jednoj Sikstovoj medalji nastaloj oko 1482. godine, koju je izradio venecijanski kipar i medaljer Vittore Gambello (1455?-1537), inače poznat pod nadimkom Camelio: radi se očito o nekoj audijenciji kod pape Siksta IV. Na istoj medalji su također ovjekovječene ciparska kraljica Carlotta Lusignan (1444-1487) i bizantinska princeza Zoe Sofija Paleolog (1445?-1503). Podatke o tome našli smo u kraćem tekstu pohvalnog značaja, elogiju pape Siksta IV, koji je objavio italijanski povjesničar Giovanni Palazzi (lat. Johannes Palatius 1646-1703?) u trećem tomu djela s naslovom “Gesta pontificum Romanorum ab Innocentio IV Romano Pontifice CLXXX vsque ad Leonem X P.O.M. CCXIX. Additis Pontificum Immaginibus ad viuum aere exculptis, cum Hieroglificis, Nummismatibus, Signis, Sigillis, &co”.
Pošto su u elogiju kraljice spomenute kao “Tres reginas”, smatramo da je potrebno razmišljati o mogućnosti da su se za njihove likove zanimali i znameniti slikari, koji su stvorili freske na zidovima Sikstinske kapele: Cosimo Rosselli (1439-1507), Sandro Botticelli (1445-1510), Pietro Perugino (1446-1524) i Domenico Ghirlandaio (1449-1494). Rossellijeva freska “Govor na gori” na kojoj vidimo lik ciparske kraljice Carlotte tu mogućnost svakako dozvoljava. Nadamo se da će biti ubrzo poznati i novi podaci o sudbini dijela relikvije svetog Luke, koji je s kraljicom Katarinom dospio do Rima.