Bečka pošta
Ovoga maja navršilo se 35 godina od smrti Selmana Selmanagića. O ovome velikom bosansko-njemačkom arhitektu pisalo se mnogo posljednjih godina. Ipak, neki detalji iz njegove gotovo filmske karijere ostali su nezapaženi – kako u njemačkoj tako i bh. javnosti.
Cijeli svoj profesionalni život Selman Selmanagić posvetio je očuvanju principa umjetničke škole koju je sasvim slučajno upoznao 1929. godine. Sin imućne srebreničke porodice bio je prva osoba s prostora nekadašnje Jugoslavije koja je diplomirala na čuvenome Bauhausu, njemačkoj umjetničkoj i arhitektonskoj školi koja je imala nemjerljiv utjecaj na razvoj evropske, ali i svjetske arhitekture 20. stoljeća. Principi Bauhausa u kojima se ostvaruje sklad između forme i funkcije, između zanatskih i umjetničkih vještina uz jak osjećaj za društvenu odgovornost i dan-danas su ideja vodilja savremenim arhitektima i dizajnerima.
Selman Selmanagić dospio je na Bauhaus u njemačkome Desauu sasvim slučajno – svršeni stolar i potomak imućne bošnjačkomuslimanske porodice iz Srebrenice, čiji otac je bio zastupnik u Skupštini Prve Jugoslavije, a majka rođena Istanbulka, krenuo je put Njemačke u želji za novim znanjima i vještinama. Jedan saputnik u vozu uputio ga je na ovu avangardnu školu koju je 1919. u Weimaru osnovao Walter Gropius. Znanja koja je Selmanagić tamo usvojio postala su njegova profesionalna, ali umnogome i životna filozofija. Selmanagićeva kćerka, Azemina Bruch-Selmanagić, pejzažna arhitektica iz Berlina, kaže da je za njenog oca Bauhaus bio životno otkriće za čije je principe bio spreman boriti se cijeloga života. „I iako je u drugim stvarima morao praviti kompromise, načelima Bauhausa ostao je dosljedan do kraja života“, kaže Bruch-Selmanagić.
Vjeran principima Bauhausa
To najbolje pokazuje njegov cjelokupni profesionalni razvoj: na Bauhausu su mu predavale umjetničke veličine 20. stoljeća poput Paula Kleea i Wassilyja Kandinskog, a za velikoga Waltera Gropiusa vezivalo ga je čak i doživotno prijateljstvo. Još na studiju Selmanagića je, zbog neskrivanog talenta, jedan profesor prozvao „Le Corbusierom s Balkana“. I po završetku studija ovaj beskompromisni bauhausovac bio je željan iskustva i izazova – nakon kratkotrajnog rada u arhitektonskom birou Waltera Gropiusa u Berlinu zaputio se u Istanbul, a zatim i u tadašnji britanski protektorat Palestinu, gdje je radio u Jafi i Jerusalemu. Sredinom 30-ih godina prošlog stoljaća Palestina je postala dom velikome broju jevrejskih arhitekata iz Njemačke, među njima i bauhausovaca. Selmanagiću je tako uspjelo da angažman dobije u birou poznatoga arhitekta Richarda Kauffmanna, njemačkoga Jevreja koji je u kasnijim godinama položio temelj izraelske arhitekture. Iako je Kauffmann bio zadovoljan Selmanagićevim radom, morao ga je na kraju otpustiti – britanski protektorat tada je favorizirao doseljavanje stručnjaka Jevreja, a Selmanagić je bio musliman. Već tada nazirale su se tenzije između Jevreja i Arapa, pa Selmanagić u pismu svome prijatelju Haju Roseu, također bauhausovcu, kaže: „Da bi radio kod Jevreja, moraš biti Jevrej; da bi radio kod Arapa, moraš biti musliman. Tako sam i ja ‚mijenjao boju‘ zavisno od poslodavca, i vjerovali su mi…“
Neposredno pred izbijanje Drugog svjetskog rata, Selmanagić se vraća u Njemačku kako bi učestvovao u pokretu otpora protiv nacističke vlasti. „Komunistička ćelija postojala je u Bauhausu još od 1927. godine, a pretpostavka je da je Selmanagić bio njen član od samog početka studija. Upravo na nagovor svojih nekadašnjih kolega i članova komunističke ćelija s Bauhausa Selmanagić se vraća u Njemačku“, ističe Aida Abadžić-Hodžić, historičarka umjetnosti i autorica monografije o Selmanu Selmanagiću. Drugi svjetski rat provodi neopaženo u Berlinu i radi kao filmski arhitekt. Po završetku rata i oslobođenju Berlina, postaje jedan od osam vodećih arhitekata koji su bili zaduženi za obnovu razrušenog grada. Naime, poznati njemački arhitekt i urbanist Hans Scharoun, kojeg su saveznici imenovali za direktora Odsjeka za građevinarstvo i stanogradnju u gradskoj upravi Berlina, poziva Selmanagića i još šest priznatih arhitekata da uđu u Kolektiv za planiranje obnove grada. Njemačko-bosanskome arhitektu pri tome povjerava resor kulture i rekreacije.
Katedrala i Nova straža
Upravo će u ovoj funkciji Selman Selmanagić dati doprinos izgledu njemačke prijestolnice kakvu danas poznajemo. U razorenom gradu ovaj arhitekt i njegove kolege našli su se pred izazovom: da li sačuvati teško stradale spomenike kulture ili ih srušiti. Posebno oštećena bila je glavna berlinska katedrala, izgrađena na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u neorenesansnom i neobaroknom stilu. „U razgovoru s tadašnjim svećenikom katedrale Heinrichom Grüberom, koji mu je svjedočio o velikome značaju ove crkve za zajednicu evangelističkih vjernika, moj otac se u Gradskoj upravi založio za očuvanje i obnovu katedrale“, kaže Azemina Bruch-Selmanagić. O ovoj činjenici danas se u Berlinu i u njemačkim arhitektonskim krugovima još uvijek nedovoljno zna.
Sličan pothvat Selmanagić je učinio i u slučaju još jednog značajnog berlinskog historijskog objekta – spomenika žrtvama rata i nasilja Neue Wache (Nova straža) smještenog na glavnom berlinskom bulevaru Unter den Linden. Ovaj raskošni spomenik pruske neoklasicističke arhitekture projektirao je arhitekt Karl Friedrich Schinkel, a podignut je između 1816. i 1818. godine. Doznavši da je objekat već bio predviđen za rušenje jer je među ruskim savezničkim upraviteljima Berlina vrijedio kao izraz njemačkog militarizma, Selmanagić se zaputio do komandanta grada i tamo razgovarao s oficirom za kulturu Aleksandrom Lvovičem Dimšicom. U razgovoru ga je zamolio da Nova straža ne bude minirana, između ostalog i jer ju je projektirao poznati Schinkel. Na to je Dimšic navodno izjavio: „To je Schinkelovo ostvarenje? On je veliki umjetnik i arhitekt – Nova straža ostaje!“ Uz spašavanje berlinske katedrale i Nove straže Berlinci Selmanagiću mogu zahvaliti između ostaloga i za očuvane statue pruskih generala na bulevaru Unter den Linden.
Pedagoški rad
Ove činjenice tek su posljednjih godina došle u centar pažnje proučavanja historije njemačke arhitekture nakon Drugog svjetskog rata, posebno u nekadašnjem DDR-u. Kao član Scharounovog kolektiva Selmanagić je Berlincima poklonio i Stadion omladine svijeta koji je nakon ujedinjenja grada, nažalost, srušen. Vjernost profesionalnim vrijednostima Bauhausa Selmanagića je početkom 1950-ih koštala i padanja u nemilost tadašnjih vlasti Istočne Njemačke koje su mu zamjerale što nije želio potpasti pod diktat sovjetskog utjecaja u DDR-ovoj arhitekturi. Nakon toga posvetio se uglavnom pedagoškom radu na Visokoj umjetničkoj školi Berlin-Weißensee gdje je radio kao profesor za arhitekturu od 1950. do 1970. godine.
Zajedno sa svojim kolegom Peterom Flierlom projektirao je i dogradnju i adaptaciju zgrade ove visoke škole koja danas predstavlja jedino očuvano Selmanagićevo arhitektonsko ostvarenje u njemačkoj prijestolnici. Paralelno s profesorskim angažmanom Selmanagić je principe Bauhausa primjenjivao i u dizajnu enterijera. Kao dizajner namještaja u Njemačkim radionicama (VEB Deutsche Werkstätten) u Dresdenu ovaj njemački arhitekt bosanskih korijena je uspješno kreirao nekoliko modela komada namještaja koji se danas smatraju klasicima dizajna 50-ih godina.
Selman Selmanagić bio je zasigurno jedan od najvjernijih i najdosljednijih sljedbenika Bauhausove škole. Njegovim zalaganjem nisu samo sačuvani vrijedni historijski spomenici u Berlinu, već i principi ovoga jedinstvenog pokreta u umjetnosti i arhitekturi koje je Selmanagić s oduševljenjem i nevjerovatnom predanošću prenosio na generacije mladih arhitekata u Istočnoj Njemačkoj i šire. Njegov doprinos njemačkoj arhitekturi i 35 godina nakon smrti predmet je izučavanja arhitekata i historičara umjetnosti.
