Istorija diplomacije (gr. diplōma, presavijeni dokument, putna isprava ili propusnica) prepuna je primjera koji ilustriraju metamorfozu „date riječi” od svojevrsnog kosmičkog regulativa do potrošne robe, koja ima svoju cijenu, rok trajanja i ne sadrži garantni list ili uputstvo za upotrebu.
Najstariji pisani tragovi postojanja diplomacije i međudržavnih sporazuma sežu do Pisama iz Amarne, kolekcije od nekoliko stotina glinenih ploča ispisanih akadskim klinastim pismom, nastalih sredinom 14. stoljeća p.n.e. za vladavine Amenhotepa III i Akhenatena, faraonā 18. dinastije. Ova korespondencija egipatskih vladara sa svojim „ambasadorima” i kraljevima susjednih bliskoistočnih velesila tog vremena, sadrži sve elemente koji su i danas sastavni dio diplomatske aktivnosti. Najčešće su u pitanju potraživanja vojne ili materijalne pomoći, dogovori o saradnji, izvještaji o lokalnim konfliktima, iskazivanja pažnje, pa i obećanja lojalnosti egipatskih vazala, kraljeva kananskih gradova-država poput Tira, Biblosa i Jerusalema. Par stoljeća kasnije, niti jedno kanansko vazalsko kraljevstvo više nije bilo pod egipatskom kontrolom.
Kako je istorija pokazala bezbroj puta u minulim stoljećima, kada krenu uvjeravanja o lojalnosti mudro je očekivati grdne nevolje. Riječima Emersona: “Što je on više govorio o svojoj časti, to smo mi sve užurbanije provjeravali je li srebrenina na broju”. Nije potrebno biti naročito mrzovoljan kako bi se zaključilo da su cjelokupnu povijest međudržavnih političkih odnosa u najvećoj mjeri obilježile upravo pogažene riječi, izigrani zavjeti, iznevjerena savezništva i ignorirane garancije. Samo na „starom kontinentu”, od vremena procvata diplomacije u kasnom srednjevjekovlju, sklopljeno je desetak hiljada sporazuma u formi bilateralnih ugovora o prijateljstvu ili nenapadanju, vojnih saveza i sporazuma o uzajamnoj odbrani, mirovnih ugovora kojima se okončava rat ili oružani sukob, konvencija kojima se reguliraju teritorijalni sporovi ili provodi neki oblik međunarodne arbitraže. Ne treba ni spominjati „posredne” oblike savezništva kao što su nekoć bile alijanse stvorene sklapanjem dinastičkih brakova a danas su trgovinski sporazumi, carinske unije i multilateralni investicioni ugovori. U toj papirnoj poplavi ljubavi, lojalnosti, časti i zavjetovanja, otrežnjujuće djeluje podatak da je u Evropi test istorije, od 14. stoljeća do danas, izdržao samo jedan dogovor o savezništvu. Riječ je o englesko-portugalskoj alijansi, sklopljenoj Windsorskim sporazumom davne 1386. godine, koja je i danas na snazi. Kroz krvlju natopljena stoljeća – Stogodišnji rat, Napoleonske ratove, a potom i dva svjetska rata – Velika Britanija i Portugal nikada nisu bili u međusobnom sukobu.
Dag Hammarskjöld, negdašnji generalni sekretar UN, definirao je prije sedam decenija diplomaciju kao „vještinu da se prava stvar kaže u pravo vrijeme i na pravi način, s ciljem izgradnje mira, a ne premoći”. U tom kontekstu, diplomati su bili mnogo više od funkcionera, državnih službenika ministarstva vanjskih poslova. Njihovo zvanje podrazumijevalo je visoki stepen autonomije i posjedovanje vrhunskih pregovaračkih vještina poput majstorstva uvjeravanja, taktičnosti i suptilnosti. Američki publicista Caskie Stinnett duhovito je opisao diplomatu kao osobu koja će vam reći da idete k vragu na takav način da jedva čekate to putovanje. Neke od nezaobilaznih sposobnosti karijernog diplomate izgrađivane su kroz svestrano obrazovanje, neke iskustvom, a neke su naprosto prisutne kao predispozicije ličnosti, njenog karaktera i temperamenta. Diplomaciju takve vrste Kofi Annan je okarakterizirao kao „strpljivo, uzajamnim poštovanjem ispunjeno traganje za zajedničkim jezikom”.
Kada toga nema, dešava se ono što je još prije jednog stoljeća, povodom Pariške mirovne konferencije 1919. godine, zaključio tadašnji član britanske delegacije, književnik i političar Harold Nicolson: „Amaterska diplomacija vodi u improvizaciju.” Političku realnost kojom ne upravlja Djed Mraz i koja ne konformira sa idealističkim priželjkivanjima Hammarskjölda i Annana, slikovito ocrtava zajedljiva opaska koju je navodno izrekao Groucho Marx: „Tajna života je u iskrenosti i fer-pleju. Ako to možeš glumiti, uspio si.”
Savremena diplomacija je, po mišljenju nekih politologa, doživjela korjenite promjene revolucijom u svijetu telekomunikacija, omogućivši nacionalnim liderima da direktno komuniciraju, lišeni posredničke uloge adekvatno obučenih diplomata. Time njihove personalne manjkavosti, (ne)sposobnosti i idiosinkrazije lako mogu dovesti do katastrofalnih i dalekosežnih posljedica. Nicolson je još u osvit tog doba upozoravao da „nema ništa pogubnije od navade državnikā da lično komuniciraju sa svijetom”, ali današnja praksa da državni čelnici koriste društvene mreže kao medij za vođenje vanjske politike zasjenila bi i njegove najstrašnije mȍre. Diplomatski predstavnici prestaju biti „realizatori” ciljeva vanjske politike (barem u smislu njene artikulacije) i u najboljem slučaju preuzimaju ulogu kurira u primopredaji poruka. Takvo stanje Stephen Brown, urednik platforme Politico, naziva „ledenim dobom diplomacije”. Kada umijeće vođenja kvalificiranog dijaloga zapadne u stanje glacijacije, redovito slijedi period uzavrelih erupcija nasilja.
Iznevjerena obećanja
Kada se prašina istorijskih sjećanja slegne, u njoj ostaju životi ljudi čija imena neće dospjeti ni u kakve arhivske spise i hronike burne prošlosti, kao gorko podsjećanje na starozavjetno upozorenje o prahu iz kojeg smo postali i kojem se neminovno vraćamo (Postanak, 3:19). Svijet onih koji su ta vremena doživjeli i preživjeli ponovo će ispunjavati nada o boljoj budućnosti, pothranjivana obećanjima onih koji mogu uticati na njen karakter.
Živimo u epohi grandioznih obećanja koju ukrašava vatromet zavjetovanja i zakletvi. Njihova brojnost ukazuje ne samo na mehaničko održavanje tradicije i obesmišljenu ritualnost, nego i izrazito nizak nivo očekivanja vezanih uz njih. Zaklinjemo se na vjernost idealima, idejama, načelima i ljudima, na poštivanje digniteta profesije, lojalnost institucijama i njihovim otjelovljenjima. Mladenci se zavjetuju jedno drugome, vojnici polažu svečanu zakletvu državi i svojoj vrhovnoj komandi u istom duhu u kojem to čine i policajci, liječnici daju Hipokratovu prisegu a sličnu praksu, ovisno o zemlji, slijede i pravnici, sudije, prosvjetni radnici, naučnici i inženjeri… I naravno, oni za koje su zavjeti i obećanja „kruh nasušni“ – nosioci najviših političkih funkcija.
Prije dva milenija rimski pisac Publilije Sirijac upozoravao je da nikada ne treba, ni u javnim ni u privatnim poslovima, obećavati više od onoga što se može izvršiti. Njegova izreka „Mnoštvom obećanja gubi se povjerenje” (Multa promittendo fides excluditur) očigledno podrazumijeva da će neka ostati neispunjena, te će povećanjem njihovog broja i kredibilitet davatelja opadati. Možda je tako bilo u starom Rimu, pogotovo u Publilijevo vrijeme, kada su pripadnici glasačke elite i lično poznavali kandidate za visoke pozicije u Rimskoj Republici. Vjerovatno su i tada ambiciozni političari bili skloni da nemilice obasipaju izborno tijelo svojim obećanjima, ali ono što se u međuvremenu promijenilo jeste trajanje njihovog mandata, ograničenja u procesu reizbornosti i, najbitnije, karakter javnosti kojoj se obraćaju.
Savremeni političar ne treba brinuti o svome kredibilitetu, njega će svakako prema potrebi oblikovati interesno lojalni mediji. On nije opterećen izazovima privrženosti nekoj političkoj ideji ili platformi, niti bilansom svojih prošlih (ne)uspjeha, jer je pamćenje javnosti zadivljujuće kratkotrajno. Njegov napor ne mora biti usmjeren na očuvanje ličnog integriteta i besprijekornost vlastitog moralnog habitusa, dovoljno je da identificira prigodnog neprijatelja koji će biti odgovoran za sistematsko provođenje kampanje blaćenja. Realizacija ranije proklamiranih ciljeva takođe nije faktor koji bi ga uznemiravao u obavljanju vlastitih poslova i unovčavanju svoje trenutne pozicije u hijerarhiji moći. Tvrdnja da „političari daju obećanja koja ne mogu ispuniti i ispunjavaju obećanja koja nikada nisu dali“ dosta precizno odražava takav modus operandi – sve što treba jeste prisvojiti uspjehe za koje nemamo nikakve zasluge. S druge strane, za transparentne neuspjehe, ako baš ne postoji način da se pripišu drugome, dovoljno je pozvati se na narodnu mudrost prema kojoj „ko radi, taj i griješi“, tu sjajnu krilaticu nesposobnih političara koji su je recitirali još u rimska vremena (Qui facit, errat).
U takvoj perspektivi, obećanja nikada nisu iznevjerena, njihovo ispunjenje je samo odloženo. Riječ nikada nije pogažena nego se odnosila na nešto drugo. Za obećanjima slijede izgovori, a za njima zaborav iz kojeg će izniknuti nova obećanja. Moralnu pustinju svakodnevnice tako natapa kiša obećanja, koja su u najboljem slučaju tek saopštenja o namjerama i ni na čemu utemeljenim ambicijama. Često nisu čak ni to, nego su tek paradna izricanja priželjkivanja onih kojima su upućena. Demagog od zanata odlično zna da njegov slušalac ne želi ikakve tegobe na putu u sretnu budućnost, on bi čak radije da se ne zamara idući ka njoj već da ona sama pristigne gdje treba. Stoga se čuda obećavaju bez zamaranja javnosti tehnikalijama vezanim za njihovo izvođenje, preduslovima koji se moraju zadovoljiti ili ičim drugim što bi moglo asocirati na neku vrstu napora ili odricanja.
Ipak, pokatkada se desi i to da neka velika, povijesna ličnost, stavi naglasak na cijenu ostvarenja namjere i cilja kojeg zagovara, sa punom sviješću da se obećanja ne ispunjavaju njihovim pukim izricanjem i da su ona poput djece – lako se prave a teško donose na svijet. Garibaldi je 1849. godine svojim sljedbenicima poručio: „Ne nudim ni platu, ni smještaj, ni opskrbu; nudim glad, žeđ, forsirane marševe, bitke i smrt.” Ta potresna otvorenost je stoljeće kasnije nadahnula britanskog premijera Churchilla da na početku Drugog svjetskog rata poslanicima Donjeg doma jasno stavi na znanje: „Nemam ništa drugo za ponuditi osim krvi, muke, suza i znoja.”
Iskrenost te vrste moguća je samo u periodima akutne krize, kada nema vremena i prostora za uljepšavanje i umotavanje gorke istine u retorički celofan. Kada to nije slučaj, suočavanje javnosti sa neprijatnom stvarnošću se izvodi što je moguće delikatnije, a po mogućnosti odlaže do isteka mandata kada će neugodne i nepopularne odluke biti prepuštene narednoj administraciji. U mirnodopsko vrijeme jedna od najneprijatnijih stvari sa kojima se aktuelna vlast može sresti jeste ekonomska kriza izazvana enormnim javnim dugom, budžetskim deficitom ili najezdom kreditora. Država tada uvodi tzv. mjere štednje kojim bi se povratilo povjerenje investitora i otvorio pristup finansijskoj pomoći i zajmovima: u javnom sektoru se smanjuju plate, penzije i sve vrste subvencija, povećavaju se porezi i uvode novi i sl. U mnogim jezicima (npr. engleskom i romanskim jezicima) za ove mjere se koristi izraz koji u korijenu ima grčku riječ austeros (lat. austeritas), u značenju težak, strog, oštar, surov ili grub, što dovoljno govori o njihovom karakteru. U zemljama sa izraženom društvenom sviješću i ekonomijom koja se može nositi sa najtežim izazovima, „stezanje kaiša” je samo dio opsežnijih mjera koje će dati rezultate tek nakon nekoliko godina. Primjeri Kanade, Švedske i Njemačke, od prije nekoliko decenija, pokazali su da takav pristup može dovesti ne samo do privrednog oporavka jedne zemlje, nego je učiniti i ekonomskom velesilom. Nasuprot tome, primjer Grčke uvjerljivo govori da dugotrajno ekonomski iracionalno ponašanje može dovesti do rasula koje nikakva društvena askeza više ne može korigirati.
Vlada koja pokrene proces društvene štednje ne može biti popularna. Ona je nerazdvojno vezana za osjetan pad kvaliteta života građana i godine njihovih odricanja u ime neke bolje budućnosti koja će možda doći, a možda i neće („Krepaj magare dok trava naraste”). Budući da period oporavka, koji takve mjere donose, obično traje duže od mandata vlade koja ih proglašava, njeni pripadnici najvjerovatnije neće dočekati plodove njihove bolne ali neizbježne odluke. Štaviše, biće uglavnom zapamćeni po tegobama koje su obilježile njihovo vrijeme. Stoga nijedan političar ne žudi za tim da bude dio vlade koja uvodi drastične restriktivne mjere i mnogo radije će se situirati u poziciju njenog kritičara, u kampanji koja obećava bezbolni instant-preporod.
Političku bazu svih populističkih režima mahom čine ljudi nesposobni da uoče razliku između kratkoročnih i dugoročnih posljedica poteza vlasti. Takvom kratkovidnošću se gradi iluzija permanencije trenutačnog blagostanja, osigurava privremeno zadovoljstvo i obezbjeđuje izborna podrška. Dugotrajno stvarani mit o političkoj odvažnosti i dovitljivosti državnog rukovodstva obično se raspada u onom trenutku kada krediti počnu pristizati na naplatu. Čudnom koincidencijom, ispostava računa zna zateći glavne protagoniste takve politike upravo u trenutku njihovog dolaska u neko drugo podneblje, gdje mogu nesmetano lamentirati o prolaznosti off-shore patriotizma.
U vremenu proteklom od doba epskih heroja, ponavljanje istih obrazaca potvrđuje nam otpornost ljudske prirode na promjene. Grčki kraljevi su prisegli da će poštovati brak Helene i Menelaja (Tindarejeva zakletva), ali nakon njene otmice mnogi su odbili da to provedu u djelo tako što bi se priključili ratu sa Trojom. Neke nije trebalo podsjećati na datu zakletvu i dovoditi njihovu čast u pitanje. Među takvima su prednjačili kralj Salamisa Ajaks Veliki i kritski kralj Idomenej. Drugi su se, međutim, pravili ludim (Odisej, kralj Itake), neki skrivali i morali biti potkupljeni obećanjima (Ahilej, princ Ftije i vođa Mirmidonaca), dok su neki fingirali lojalnost, pretvarali se da će pružiti vojnu podršku i na kraju poslali lažnu pomoć (Kinira sa Kipra).
Za dalekog potomka antičkih autora epskog ciklusa, nazovimo ga Sienenije Atlantski, koji svoje spjevove saopštava u zvanju političkog analitičara kakve ugledne medijske agencije, danas bi izvještavanje o takvoj situaciji predstavljalo rutinski dio komentatorske svakodnevice.
Od drevnih vremena kada je Sparta okrenula leđa Atini, sa kojom je bila vezana Delskim savezom i zajednički ratovala protiv Perzijanaca da bi se potom priklonila svom dojučerašnjem neprijatelju, pa do modernog doba obilježenog sličnim zaokretima i napuštanjima ranijih saveznika (npr. Egipat i Sovjetski Savez u vrijeme Sadata, SAD i Pakistan 2011. godine i deset godina kasnije SAD i Avganistan, Zaljevske zemlje i Katar 2017. godine i sl.) ponavlja se priča o odbacivanju onih koji više nisu potrebni. No, to je u naravi realpolitike: mijenjaju se strategijski prioriteti, razilaze ideološki i politički interesi, prihvataju „ponude koje se ne mogu odbiti”, ažuriraju kalkulacije isplativosti. Još češće je prisutan analogan scenarij u kojem umjesto država figuriraju političke ličnosti. Tu se jučerašnja pobratimstva okončavaju nožem u leđima neopreznog (Zar i ti, sine Brute!?), preko noći se pristupa suparničkim političkim strankama i prihvataju nova opredjeljenja, često potpuno suprotna prethodnim. Za Sienenija Atlantskog to ne bi bila nikakva novost niti breaking news. O lakoći sa kojom se zaboravlja pomoć negdašnjih saboraca još je u davna vremena govorila pripovijest o Tezeju i Arijadni („Kada izađeš iz lavirinta, zaboraviš ko ti je dao konac”).
O podijeljenosti i prevrtljivosti javnog mnijenja u prosuđivanju tuđih postupaka podučava nas sudbina Prometeja, u jednom vremenu smatranog za izdajnika koji je izigrao povjerenje samog Zeusa, da bi potom bio slavljen kao najveći dobrotvor čovječanstva. Sličan obrat dogodio se i sa reputacijom već spomenutog Marka Junija Bruta (koji uprkos tračevima tadašnjeg Rima i Shakespeareu koji ih je preuzeo iz dramatskih razloga, nije bio Cezarov sin, ali jeste njegove prilježnice Servilije). U javnosti sklonoj republici Brut je bio moralni heroj i jedan od osloboditelja Rima, dok je za pobornike imperije bio nitkov, izdajnik i ubojica. Ista vrsta dijametralno suprotstavljenih mišljenja danas prati sudbinu tzv. zviždača (whistleblowers), ljudi koji su denuncirali nedjela vlastite države, uprkos prisegama kojim su se obavezali na šutnju kakvu je zahtijevala njihova pozicija (npr. Edward Snowden, Chelsea Manning) ili su slijedili etička načela koja su smatrali nadređenim postojećim zabranama (npr. Julian Assange).
Da „nije svakome po selu zviždati” uvjerava nas slučaj iz 2017. godine kada se predsjedniku Trumpu, na sastanku sa ruskim ministrom vanjskih poslova Lavrovom i ambasadorom Kisljakom, „omaklo” pa je društvu prepričao neke od najpovjerljivijih informacija na osnovu kojih su mogli biti identificirani i sami izvori obavještajne službe. Kada je u medijima prozvan zbog toga, sa sebi svojstvenom prefinjenošću ukazao je da je on vrhovni komandant oružanih snaga i neće njemu niko određivati šta može a šta ne može nekome reći. Na kraju krajeva, nije li i sam Zeus, čuvar i garant svetosti date riječi, bio pošteđen posljedica vlastitih izigranih zavjeta? Povijesno iskustvo i njegova mitološka sublimacija nedvosmisleno nam govore da moć daje imunitet, da uvjerljiv spin čini izdajstvo i prevaru prihvatljivim i da popularnost i personalna karizma dramatično ublažavaju svaki oblik odgovornosti. Pogažena riječ predstavlja se kao nužnost koju iziskuje ostvaranje nekog višeg ili fundamentalnijeg cilja, a obmana postaje dio strategijske snalažljivosti. Izdajstva zahvaljujući kojima smo ostvarili pobjedu biće zaboravljena, a ona koja su nas dovela do poraza biće opjevana kao neprispodobive podlosti.
Kada se na pozornici političke tragikomedije zavjesa spusti i svjetla pogase, u prostoru ostaje da lebdi eho Riječi iza koje više niko ne stoji. Davno su prošla vremena kada bi ona, kao prepoznatljivi znak urušavanja poretka svijeta, izazivala užas i nevjericu. Danas utihnuli posmatrač rezignirano prihvata, na maloj sceni svoje privatnosti, posljedice i pouke sverastuće kulture nepovjerenja. U njoj, kao relikt neke romantične prošlosti, blijedi i nestaje praktički smisao ideje „časti”, riječi koja u svome indoevropskom korijenu (k̑ed-, keh₂d-) znači da držimo do nečega, da to poštujemo i tome težimo. Neminovno, s njom iščezava i koncept „srama” (čije osnove ḱrem- i sker- upravo znače „obeščastiti” i „izopštiti”). Umjesto riječi „čast” sada se preferiraju izrazi kao što je „integritet ličnosti”, jer zvuče neutralnije i „znanstvenije”, poput inžinjerskog opisa strukture neke građevine ili artefakta. Pritom, ideja integriteta ukazuje na organsku uvezanost različitih elemenata, na dosljednost ili principjelnost, ali nam ništa ne govori o prirodi principā na kojima počiva ta integrirana cjelina. Temeljito korumpirane ličnosti, koje u svakom aspektu svoga bića i pod svim okolnostima manifestiraju takvu narav, nedvojbeno imaju visok stepen „integriranosti”, no to ih nikako ne čini etičkim uzorom.
Metaforički govoreći, „izgubiti” obraz (lice, lik, eîdos) na prvom mjestu znači biti lišen esencijalnog obilježja ličnosti dostojne poštovanja, a ne samo postati „bez-obrazan”, bestidan čovjek brz ikakvih moralnih autoregulativa. „Iščezavanje obraza”, paradoksalno, najčešće se dešava njegovim umnožavanjem, kreiranjem lažnih lica čiji karakter njihov vlasnik oblikuje shodno postojećim okolnostima. Izraz „licemjerje” upravo naglašava čin prilagođavanja ili samjeravanja lica koje će biti prezentirano drugima, te je otuda blisko izvornom značenju riječi „hipokrizija” (gr. hypokritḗs: glumac). Srodna riječ „dvoličnost” govori o istovremenom postojanju dva lica istog čovjeka: onog lažnog koje izlaže javnosti (i prema potrebi mijenja) i skrivenog koje mu istinski pripada, kako je to ovjekovječio Oscar Wilde pričom o Dorianu Grayu.
Kakva je budućnost kulture date riječi u vremenu hiperinflacije obećanjā i njihovog nezadrživog obezvrjeđivanja? Da li će se ona iz svakodnevice preseliti u svijet fikcije, kako se to nekoć dogodilo sa kulturom viteštva, ili će boraviti još samo u svome tradicionalnom mrijestilištu – svijetu političke i komercijalne propagande?
Ni govora! Pad vrijednosti obećanja učinio je da ono postane svima dostupno i uđe u masovnu upotrebu kako u javnom tako i privatnom životu. Neopterećeno obavezom ispunjenja, kao ni pretjeranim očekivanjima onih kojima je upućeno, obećanje postaje javno dobro, govorna figura i ritualno-simbolička gesta koja niti traži ispunjenje ikakvih preduslova, niti proizvodi ikakve posljedice. Kulturu uzajamnog nepovjerenja tako prati demokratski zagarantirana sloboda nesmetanog obećavanja.
Ozbiljnost sa kojom ih prihvatamo izravno je vezano za naše povjerenje u onoga ko ih daje. Podjednako, način na koji drugi tretiraju naša vlastita obećanja pokazuje kakvu vrstu reputacije uživamo u njihovim očima. Da bismo imali pouzdan uvid u tu relaciju, neophodno je dobro poznavati i davaoca i primaoca obećanja. Budući da svako ponajbolje poznaje upravo sebe, to nas upućuje na razmatranje sudbine obećanjā koja smo dali sami sebi: od onih svakodnevnih ili prigodničarskih do izuzetnih, nastalih u posebnim okolnostima i potaknutih sudbinskim iskušenjima. Rezultat takve introspekcije će nam dati prilično jasnu sliku o stepenu naše (ne)pouzdanosti ili (ne)promišljenosti.
Hoće li takva spoznaja uticati na bolje razumijevanje motivacije koja nas pokreće, na realniju procjenu odgovornosti s kojom pristupamo preuzetim obavezama i kritičnosti s kojom posmatramo postupke drugih? Ukratko: može li ona promijeniti naš život? Dakako da može, baš kao što je i meni, časna riječ!