Fišer: O labilnim genijima i stabilnim šarlatanima

Iz skladišta pripovjedačkog materijala

Prije dvadesetak godina sa zadovoljstvom sam pročitao opsežnu biografiju velikog matematičara Johna Forbesa Nasha koju je 1998. godine napisala Sylvia Nasar pod naslovom “A Beautiful Mind” i iste godine za nju bila okrunjena Pulitzerovom nagradom. Par godina kasnije pojavio se istoimeni film koji je, sasvim očekivano, postao hit našavši se među 15 najgledanijih filmova u svijetu te godine. Na toj listi prednjačili su filmovi fantastičkog žanra poput „Harry Pottera“, „Gospodara prstenova“, „Povratka mumije“ ili „Planete majmuna“. Sa više od 300 miliona dolara zarade, osam nominacija i četiri dodijeljena Oskara “Genijalni um” (kako je naziv filma preveden), pokazao je da nije potrebno zaroniti u svijet magije ili naučne fantastike da bi se formirala uzbudljiva priča o stvarnosti koja “nadilazi” fikciju. Život Johna Nasha nedvojbeno je sjajan oslonac za takvu priču – jedina osoba koja je dobila i Nobelovu memorijalnu nagradu za ekonomske nauke i prestižnu Abelovu nagradu, koja uz Fieldsovu medalju predstavlja najviše priznanje u svijetu matematike. Jedan od utemeljitelja matematske teorije igara, nezaobilazne alatke savremenih ekonomskih nauka (i ne samo njih), John Nash je istovremeno vodio bitku na dva bojišta gdje su izgledi za uspjeh bili ništavno mali. S jedne strane, rješavanju problema kojeg su se klonili i najveći matematičari i sa druge – duhovnim košmarima paranoidne shizofrenije od koje je bolovao. Čuveni holivudski scenarista Akiva Goldsman prepoznao je u knjizi Sylvie Nasar dragocjeni dramaturški potencijal i prihvatio se posla čiji će se rezultat pojaviti u formi filmskog scenarija “baziranog” na njenoj knjizi i nagrađenog Oskarom za najbolji adaptirani scenario 2001 godine.

Napomena da je film “baziran” na knjizi obično kazuje da je na izvornom sadržaju intervenirano u onoj mjeri u kojoj to zahtijeva njegov iskaz u jeziku drugog medija. Kada je u pitanju fikcija takve intervencije mogu biti izrazito široke – shodno onome što licentia poetica podrazumijeva. Ako su kao predložak, međutim, poslužili biografija realne ličnosti ili istorijski dobro dokumentirana zbivanja, postavlja se pitanje do koje je mjere takva pjesnička sloboda legitimna.

“A Beautiful Mind”, po mišljenju Američke akademije filmskih umjetnosti i nauka najbolji film 2000. godine, jeste sjajan i inspirativan film, no njegova faktografska korespondencija sa Nashovom stvarnom biografijom je zanemarivo mala tako da je upitna “baziranost” Goldsmanovog scenarija na knjizi Sylvie Nasar. Da li je trebalo očekivati nešto drugo od majstora koji je potpisao scenarije za filmske hitove poput “Batman Forever”, “Batman & Robin”, “I Am Legend”, “Cinderella Man”, “The Da Vinci Code”, “I Robot”, “Angels & Demons”, “Constantine”, “Rings”, “King Arthur: Legend of the Sword”, “Transformers: The Last Knight”, da nabrojimo samo neke od njih? Pretpostavljam da nije. Moje žaljenje što jedan odličan film neće gledaocu približiti ono što je doista bio život stvarnog Johna Nasha prvenstveno leži u tome što je taj realni život, prema studioznoj biografiji na koju se ova filmska fikcija poziva, bio još zanimljiviji i kompleksniji nego što je to njegova holivudizirana maštarija.

Srećom, posljednjih godina filmovi u čijem se središtu nalaze znanstvenici koji su obilježili moderno doba, pokazali su umjetnički napor autora da prepoznaju i iskažu poetsku dimenziju tih čudesnih života ostajući pritom vjerni faktografskom materijalu. U isto vrijeme (2014) pojavili su se filmovi „Teorija svega“ (“The Theory of Everything”) posvećen životu Stephena Hawkinga (scenarij inspiriran knjigom “Putujući u beskonačnost: Moj život sa Stephenom”, iz pera Jane Hawking, njegove prve žene), te film „Igra imitacije“ (“The Imitation Game”) o životu Alana Turinga, „oca kompjuterskih znanosti“, začetnika biotopologije i kriptoanalitičara čiji je doprinos savezničkoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu naprosto nemjerljiv. Scenarij tog filma slijedio je Turingovu romaniziranu biografiju koju je 1992. objavio matematičar i publicista Andrew Hodges („Alan Turing: Engima“). Godinu dana nakon filma o Turingu pojavljuje se “The Man Who Knew Infinity”, posvećen životu Srinivasa Ramanujana i snimljen prema istoimenoj knjizi Roberta Kanigela. Mada naslov ima svoju komercijalnu privlačnost on zapravo ne karakterizira Ramanujana u onoj mjeri vjerno koliko to čine nazivi druga dva filma u odnosu na njihove centralne ličnosti (“Teorija svega” kao fokalna tačka Hawkingovih fizikalnih istraživanja ili “Igra imitacije” kao naziv čuvenog Turingovog testa vještačke inteligencije). Ramanujanu bi mnogo više odgovarao naslov “Čovjek koji je poznavao brojeve”, a u svijetu matematike onog koji je poznavao beskonačnost možda ponajbolje epitomizira Georg Cantor – još jedan tragični gigant koji čeka svoj holivudski certifikat.

U čemu je tajna te rastuće fascinacije životima matematičkih genija?

Razumljivo je da je nama smrtnicima njihov unutarnji svijet u svakom pogledu intrigantan, pogotovo kada ta genijalnost počiva u tako apstraktnom području kao što je to matematska logika. Prema riječima nobelovca Paula Diraca, matematika je “alatka posebno prilagođena za rad sa apstraktnim konceptima” i nečija potpuna uronjenost u takav svijet ne pripada našem mundanom iskustvu. Dapače, ta izmaknutost od svakodnevne empirije u našim očima matematičare smiješta u neki transcendentalni svijet u koji samo rijetki i posvećeni imaju neposredan pristup.

Uz znatiželjom oblikovanu potrebu da se priviri u taj tajanstveni svijet posebno mjesto zauzima činjenica da su, prema mjerilima “običnih ljudi”, geniji posebna vrsta rijetkih čudaka i ekscentrika čije duhovno stanje vrlo lako i nerijetko završava u mračnim područjima ljudske psihologije. U korist tog vjerovanja svjedoči ne samo život Johna Nasha, već i Georga Cantora koji je proveo godine po sanatorijima u liječenju manične depresije – da navedemo samo one koje smo prethodno spomenuli.

Prema prirodi svojih interesa matematičari žive osamljeničkim životom. Uzroke reducirane socijalne komunikacije sugerirao je matematičar Alfred W. Adler:

U društvu prijatelja pisci mogu diskutirati o svojim knjigama, ekonomisti o stanju ekonomije, pravnici o svojim posljednjim slučajevima, poslovni ljudi o svojim najnovijim postignućima, ali matematičari ne mogu diskutirati o matematici kojom se bave. I što je njihov rad dublji, utoliko je manje razumljiv.“

No, koja obilježja modernog vremena podstiču taj interes? Sa kojom vrstom socijalnih potreba ili stanja svijesti on korespondira? Možda objašnjenje djelimice leži u prevalentnom modu mišljenja koji karakterizira moderno doba, u nereflektiranom mišljenju koje Hegel, u polemičkom duhu, naziva onim koje je zapravo „apstraktno“ i koje, posljedično, proizvodi apstraktne, sadržajno ispražnjene živote. Egzistencijalna nesigurnost u svijetu rastuće anomije i segmentiranih, inkoherentnih apstrakcija proizvodi ljude izgubljene u detaljima svakog malog koraka koji poduzimaju prije no što se odvaže na naredni i time na koncu bivaju „toliko koncentrirani na posmatranje svojih nogu da im promiče uvid da se kreću u pogrešnom pravcu“ (Ian Stewart). Možda je, dakle, ta znatiželja o životima posvećenim navigaciji kroz prostore apstrakcije izraz vjerovanja da, čak i po cijenu radikalne ekscentričnosti, takvi umovi razumijevaju zbilju na način koji nama izmiče.

Ta mogućnost zacijelo ima svoje uporište i u pradavnom razumijevanju svijeta koje je ostavilo svoje tragove u vjerovanjima, običajima, pa i jezicima najrazličitijih kultura. Oni koji „čuju glasove“ (kao što ih je čuo Nash) danas su mahom klasificirani u neku od brojnih podvrsta shizofrenije i stigmatizirani na način primjeren svjetonazoru po kojem se ljudi dijele na normalne i abnormalne. „Devijantnost“ ovih potonjih koštala je života i jednog Sokrata, za kojeg je njegov savjetodavni unutarnji glas bio „nešto božansko“ (daimonion), pa je po odluci svojih normalnih sugrađana, zbog nepoštivanja bogova i kvarenja mladeži, osuđen da ispije vrč ekstrakta kukute, vrlo djelotvorne u trajnom utišavanju kako unutarnjih tako i vanjskih glasova.

U vremenu drevne Grčke, ideja o demonima nije podrazumijevala zloćudne nadprirodne entitete, već nevidljiva bića koja posreduju između ovozemaljskog i božanskog, obavljajući funkciju koju će razvojem monoteističkih religija preuzeti anđeli. Kod Hesioda demoni su benevolentni duhovi prirode (daimones), za Platona su to tutelarni (starateljski, zaštitnički) duhovi, slučajnošću dodijeljeni (daiō) svakom novorođenčetu, duhovi koji će odrediti njegov karakter i prirodu. Kako je i za očekivati od Sokratovog najčuvenijeg učenika, Platon je vjerovao da je riječ daimōn (božanstvo) istoznačna sa rječju daēmōn (mudar).

Ideja da život čovjeka određuje priroda demona koji ga kroz njega vodi i koji mu je nasumično zapao rođenjem (kojim mu je “dodijeljena sudbina”), preuzeta je u Rimu pojmom genius, od glagola gignere (poroditi, stvoriti) koji svakodnevno srećemo u riječima poput “generacija”, “generirati”, “general” i sl. Na taj način sve duhovne osobine, predispozicije i talenti nekog čovjeka bile su objašnjene prirodom njegovog “genija”, ili u grčkoj vizuri – njegovog “demona”. Vremenom, subjekat vođen genijem postao je identificiran sa svojim vodičem; izraze kao što su “imati genij za nešto” ili “biti genijalan u nečemu”, zamijenila je odredba da je neko naprosto, po sebi, genij. Dva izvorno istoznačna pojma, genij i demon, poprimila su vrijednosno suprotne konotacije: latinski termin počeo je obilježavati božansku nadarenost, dok je njegov grčki pandan pripao mračnim, htonskim silama. Priča o “unutarnjem glasu” seže znatno dublje od interesa psihijatrije i nalazi se u središtu savremenih istraživanja o prirodi svijesti, kako filozofskih tako i znanstvenih. Jednu od najkontroverznijih i najinspirativnijih studija na tu temu napisao je Julian Jaynes pod nazivom “Porijeklo svijesti u slomu dvodomnoga uma” (“The Origin of Consciousness in the Breakdown of the Bicameral Mind”), za koju je Richard Dawkins, među velikim znanstvenicima vjerovatno jedan od najoštrijih kritičara pseudoznanstvenih teorija, rekao da je to “… knjiga koja je ili u cijelosti glupost ili je djelo istinskog genija; tu nema sredine. Vjerovatno je ono prvo ali ne bih se kladio u to.”

Ova pohvala, formulirana na način koji sjajno odražava credo čovjeka preko kojeg je prije gotovo pola stoljeća u naš svijet ušao pojam “meme”, kao da upozorava da je pokatkada granica između genijalnosti i šarlatanstva maglovita (čak i u očima najbistrijih umova), upravo kao što je takvo i područje koje odjeljuje genijalno od patološkog. Čini se da je John Littlewood, jedan od Ramanujanovih profesora na Cambridgeu, govoreći o matematičarima s pravom upozoravao: „Matematika je opasno zanimanje i značajan broj nas poludi“.

Ako ništa drugo, mnogobrojne studije fenomena genijalnih umova pokazale su da ne postoji korelacija između karaktera i temperamenta s jedne strane, i genijalne nadarenosti s druge. Ograničivši se samo na svijet fizikalnih nauka, galerija velikana obuhvata ljude u rasponu od asocijalnog i introvertnog Isaaca Newtona do iskričavog i neodoljivog Richarda Feynmana. Ne bez razloga, popularna predodžba genija po pravilu priziva kolosalni lik Alberta Einsteina, prve istinske pop-zvijezde modernog vremena. Provesti dio života ili znanstvene karijere u njegovoj blizini značilo je neopisivo mnogo čak i za one velikane koji su u domenu kvantne fizike krenuli putem koji je Einstein posmatrao sa dubokim podozrenjem (i bio u krivu). Lista njihovih imena i zasluga bila bi preduga i pripovjedački nepotrebna. Umjesto navođenja onih čije je znanstveno pregalaštvo pokretala i inspirirala Einsteinova prisutnost, potražimo radije ko je takvu ulogu imao u njegovom životu, onoga čija je bliskost za velikog fizičara imala duhovno osvježavajuću i opčinjavajuću moć kakvom je on sam obilježio stvaralaštvo čitavih generacija mladih fizičara prve polovine 20. stoljeća. Ta nas potraga vodi do jednog od Einsteinovih najbližih prijatelja prema kojem je čuveni znanstvenik, usprkos značajnoj razlici u godinama, osjećao duboko poštovanje. Ime Kurta Gödela, izuzmemo li krug matematičara i logičara, relativno je nepoznato u svijetu popularne kulture. Po svemu sudeći, takvo će i ostati sve do pojave kakvog holivudskog block-bustera inspiriranog njegovim izuzetnim životom.

Već nekoliko godina, još od dolaska Velikog Demiurga virtualne stvarnosti u Bijelu kuću, gotovo svakodnevno pomislim na Kurta Gödela. Budući da nije u pitanju prosta asocijacija na tragu samoproglašene „stabilne genijalnosti“ jednog bizarnog banauza, vjerujem da ta povezanost sadrži narativni potencijal vrijedan interesa dobronamjernog čitaoca.

Teško da bi se u višemilenijskoj istoriji velikana logike našla ličnost koja bi se mogla porediti sa Kurtom Gödelom – ne samo po njegovoj intelektualnoj ostavštini već i životu koji kao da sabire sve odlike naših fantazija o tragičnim genijima. Među savremenim logičarima i matematičarima postoji vjerovanje da cjelokupna zapadna tradicija tih znanosti počiva na temeljima koje su postavili Aristotel prije 2.500 godina, Gottlob Frege u drugoj polovici 19. vijeka, te konačno Kurt Gödel, pola stoljeća kasnije. Gödelovo životno djelo sjajna je ilustracija za ono što T.H. Huxley naziva „velikom tragedijom znanosti: fatalni trenutak u kojem prelijepu teoriju pogubi ružna činjenica“. Ta prelijepa matematsko-logička hipoteza odnosila se na mogućnost izgradnje skupa pravila (formalnog aksiomatskog logičkog sistema) na kojem bi počivala cjelokupna matematika. Time bi se konačno pokazalo da je matematika u cijelosti izvedena iz logike, razvijajući se od elementarnih aksioma ka sve kompleksnijim propozicijama na način uporedan sa metodom kojom je prije više milenija Euklid utemeljio geometriju.

„Ružna činjenica“ došla je sa Gödelovim dokazom da svaki matematički sistem sadrži iskaze za koje se može pokazati da su istiniti ali se ta njihova istinitost ne može dokazati unutar samog sistema. Istovremeno, ukoliko je logički sistem cjelovit tj. ukoliko su sve istinite propozicije koje on sadrži u potpunosti dokazive, onda taj sistem, prema Gödelu, neminovno sadrži unutarnju protivrječnost. I tu je bio, u istorijskom smislu, kraj istraživačkim naporima koji će ostati zapamćeni kao „Hilbertov program“ (po velikom matematičaru Davidu Hilbertu).

Svoj ključni rad Gödel objavljuje sa 25 godina, kada u „Mjesečniku za Matematiku i Fiziku“ 1931. godine izlazi njegov prilog „O formalno neodlučivim propozicijama u Principia Mathematica i sličnim sistemima“. To je životna dob karakteristična za kapitalna djela mnogih genija. Annus Mirabilis Alberta Einsteina je u njegovoj 26. godini (1905), kada u „Analima Fizike“ objavljuje čak četiri revolucionarna rada: o fotoelektričnom efektu (za šta dobiva Nobelovu nagradu 1921. godine), Brownovom kretanju, specijalnu teoriju relativiteta i čuvenu jednačinu E = mc2. „Čudesna godina“ Isaaca Newtona bila je u njegovoj 24. godini (1666) kada praktički utemeljuje cjelokupnu savremenu fiziku studijama o kretanju, optici i gravitaciji i pritom „konstruira“ osnovnu alatku tih i svih kasnijih prirodnih nauka: diferencijalni račun.

Dolaskom Hitlera na vlast 1933, mnoge su se stvari drastično promijenile za Kurta Gödela, koji je u to vrijeme bio Privatdozent na univerzitetu u Beču. Naredne dvije godine (1934-1935) provodi kao gost Američkog matematičkog društva držeći, između ostalog, predavanja u Princetonu na prestižnom Institutu za napredne nauke. Tu, kao mladić od 27 godina, upoznaje dvostruko starijeg Alberta Einsteina čime otpočinje njihovo duboko prijateljstvo koje je potrajalo do Einsteinove smrti 1955. godine.

Po povratku u Austriju Gödel zatiče dramatično izmijenjen svijet čija brutalna realnost za njega kulminira ubojstvom filozofa Moritza Schlicka, jednog od osnivača logičkog pozitivizma i tzv. „Bečkog kruga“ kojem je, barem kao posmatrač, pripadao i Gödel. Taj tragični događaj dovodi do nervnog sloma i razvija se u paranoju koja će ga pratititi do kraja života. Anschlussom Austrije 1938. godine intelektualci koji se nisu bespogovorno stavili u službu propagandnog aparata postali su režimu zanimljivi jedino kao regrutacijski materijal. Gödelov život dodatno je nesigurnim činilo njegovo prijateljevanje sa Jevrejima filozofima i logičarima iz „Bečkog kruga“, posebno njegovim doktoralnim mentorom Hansom Hahnom. Usprkos pokušajima Gödelovih prekookeanskih prijatelja Einsteina i Oskara Morgensterna (velikana matematske teorije igara) da ga nagovore da emigrira dok je to još uvijek moguće, Gödel se odlučuje na nastavak teškog života u Beču. Međutim, sa početkom rata u septembru 1939. biva regrutiran i konačno se odlučuje na bijeg u Ameriku, gdje ga je čekalo mjesto na Institutu za napredne nauke u Princetonu.

Krajem 1939. sa svojom suprugom Adele, sa kojom se godinu dana ranije oženio usprkos žestokom protivljenju roditelja (šest godina starija razvedena plesačica), započinje dugo putovanje transsibirskom željeznicom do pacifičke obale Azije, potom brodom od Japana do San Francisca gdje pristiže u martu 1940. i nastavlja vozom 4.000 km dugo putovanje do Princetona, na suprotnoj, atlantskoj strani SAD-a. Ideja da se iz Austrije pobjegne na zapad preko Sovjetskog Saveza i Japana svakako nam govori nešto o Gödelovom analitičkom umu. Po završetku rata postaje redovni član Instituta naprednih nauka i mada nastavlja sa matematičkim istraživanjima prestaje da publikuje svoje radove (za života je objavio svega par stotina stranica). Postaje redovni profesor 1953. godine, i emeritus 1976. O doprinosu Kurta Gödela modernoj logici John von Neumann, jedan od najvećih modernih američkih matematičara i prvi među njima koji je prepoznao duboki značaj Gödelovog rada iz 1931. godine, ustvrdio je da „predstavlja jedinstven i monumentalan orijentir koji je potpuno promijenio logiku i naše razumijevanje njene prirode i njenih ograničenja“.

Prema riječima nobelovca fizičara Freemana Dysona „Gödel je bio jedini među nama koji je šetao i vodio ravnopravne razgovore sa Einsteinom“. Sam Einstein se u to vrijeme povjerio Oskaru Morgensternu kako osjeća da je usponom kvantne fizike njegovo vrijeme prošlo, i da na Institut dolazi samo da bi taj dan imao privilegiju da se vrati kući šetajući i razgovarajući sa Gödelom. Može se pretpostaviti da je u razvoju njihovog prijateljstva odlučujuća bila slična “mentalna dispozicija prema svijetu”. Obojica su polagali vrlo malo na ideju “autoriteta”, bilo u znanosti bilo u socijalnom okruženju uopšte. Njihov nemirni i znatiželjni duh (Gödelov kućni nadimak, u djetinjstvu, bio je Herr Warum – „Gospodin Zašto“) bio je opčinjen činjenicom da je cjelokupno ustrojstvo zbilje dokučivo sredstvima racionalnog mišljenja i strastvenom odgonetanju te tajne u cijelosti su posvetili svoje živote. No, u mnogo čemu Gödel je bio potpuna suprotnost Einsteinu. Dok je ovaj, kao planetarno prepoznatljivo lice, bio izrazito dobroćudan, ekstrovertan i druželjubiv, sa idiosinkrazijama koje su prerasle u stereotip genijalnog rasijanog profesora (neformalan i ležeran odnos prema vlastitom izgledu i odijevanju), Gödel je bio sumorni i pesimistični introvert, čiji je duhovni prostor, sa izuzetkom najapstraktnijih znanosti, bio duboko pomračen. Nakon što je kao dijete preležao reumatsku groznicu živio je u ubjeđenju i strahu da njegovo srce svakog časa može stati. Od ubojstva njegovog prijatelja filozofa Moritza Schlicka (kojeg je na stepenicama Bečkog univerziteta ustrijelio Schlickov student Johann Nelböck), Gödelov život je određen teškom paranojom i vjerovanjem “da ga žele ubiti”. Ni dolaskom u Ameriku Gödelova paranoja nije oslabila – ostala je ista, mijenjali su se samo “protagonisti”.

U Princetonu provodi vrijeme isključivo u samoći svoga kabineta, izbjegava svaki kontakt sa javnošću i nepoznatim ljudima, a vremenom počinje da odbija bilo kakvu hranu osim one koju je pripremila njegova Adele, iz straha da bi mogao biti otrovan.

Kao rezultat revolucije koju su njegovi radovi unijeli u svijet logičko-matematičkih istraživanja, ali i potpune povučenosti iz svijeta svakodnevnice, Gödel je među savremenicima poprimio gotovo mitski status. Njegovo je ime bilo do te mjere vezano sa periodom monumentalnih naučnih otkrića između dva svjetska rata, da veliki broj vrhunskih naučnika 70-ih godina uopšte nije bio svjestan da je Gödel još uvijek živ. Rebecca Goldstein svjedoči o svome susretu sa filozofom Richardom Rortyjem kojeg je jednom prilikom zatekla kako stoji kao okamenjen u samoposluzi, povjerivši joj se u poluglasu da je upravo vidio Kurta Gödela u odjelu smrznute hrane.

Krajem 1977. Adele zbog zdravstvenih problema dospijeva u bolnicu gdje će provesti pola godine. U njenom odsustvu Gödel prestaje da jede ubijeđen da bi ga nevidljive ali sveprisutne mračne sile s lakoćom otrovale. Umire u Princetonu januara 1978. godine, a kao razlog smrti medicinska dokumentacija konstatira “izgladnjelost i iscrpljenost uzrokovane psihičkim poremećajem”. U trenutku smrti težio je svega 29 kilograma.

Jedino područje koje je u Gödelovom životu ostalo nezahvaćeno košmarom paranoičkih fantazmagorija bila je logika. Teško bi bilo pronaći nekog ko bi se mogao sa njim mjeriti u sposobnosti kretanja kroz apstraktni svijet logičkih propozicija i njihovih relacija imajući na umu da je njegov forte u logičkim znanostima bila teorija dokaza. Ta konstatacija dobiva poseban značaj u kontekstu događaja koji se desio 1947. godine, u vrijeme kada se Gödel pripremao za ispit čiji bi mu povoljan ishod priskrbio američko državljanstvo.

Nakon dužeg nagovaranja, u kojem su prednjačili njegovi najbliži prijatelji Einstein i Morgenstern, Gödel podnosi zahtjev za državljanstvo i počinje da se priprema za ispit koji će polagati pred sudijom okružnog suda u New Jerseyu. Te pripreme Gödel je shvatio na sebi svojstven način – ne kao formalnost koju treba obaviti uz najmanji utrošak vremena i energije, već kao predmet izučavanja kojem treba posvetiti punu pažnju. Uslijedilo je proučavanje bazičnih dokumenata na kojima se temelje Sjedinjene Države, zakona koji se izvode iz njih ili se na njih oslanjaju, interpretacija potencijalno dvosmislenih odredbi, amandmana i presedana, istorije ključnih ideja i njihove implementacije… Nakon više mjeseci Einstein i Morgenstern uspijevaju privoliti Gödela da prihvati činjenicu da je dovoljno spreman i dogovori datum ispita.

U svojim sjećanjima Oskar Morgenstern svjedoči kako ga je nekoliko dana prije ispita Gödel nazvao kako bi mu, veoma uzbuđen, saopštio da je u temeljnim aktima pronašao kontradikciju sa dalekosežnim posljedicama. Prema Morgensternu:

Vrlo uzbuđeno mi je rekao da je proučavajući Ustav, na svoje zaprepaštenje, otkrio neke unutarnje protivrječnosti na osnovu kojih bi mogao pokazati da je na potpuno legalan način moguće da neko postane diktator i uspostavi fašistički režim…“

Morgenstern smjesta alarmira Einsteina – poznavajući Gödela obojica su bili sigurni da on neće propustiti priliku da diskutira o tom svom otkriću tokom ispita za prijem u državljanstvo, što bi moglo biti presudno za ishod takvog ispita. Pomalo djetinjasto odlučuju da tokom preostalih dana prije ispita u društvu sa Gödelom ne dozvole da to postane tema razgovora, skrećući njegovu pažnju uvijek na nešto drugo. Kako se i moglo očekivati ta se strategija pokazala kontraproduktivnom jer je samo pojačavala Gödelovu frustraciju time što niko ne želi da sasluša detalje o njegovom otkriću. Konačno, 05/12/1947. Einstein i Morgenstern puni strepnje kreću sa svojim prijateljem na ispit u Oblasni sud u Trentonu, gdje ih dočekuje Phillip Forman, isti sudija koji je sedam godina ranije predsjedavao dodjeli državljanstva Einsteinu.

Ne treba sumnjati da je Forman bio impresioniran pridošlicama: veliki Albert Einstein i Oskar Morgenstern koji se pojavljuju kao karakterni svjedoci kandidata za kojeg ne štede riječi pohvale i poštovanja. Ne znamo na kakva je pitanja Gödel odgovarao tog dana, zacijelo su se barem neka odnosila na američki Ustav i Povelju o pravima, diobu vlasti i ustrojstvo Kongresa i Senata, no Morgensternove zabilješke kažu da je vrlo brzo razgovor postao ležerniji i neformalniji. Morgenstern se prisjeća da je u jednom trenutku sudija Forman upitao Gödela odakle je porijeklom i razgovor je poprimio sljedeći tok:

Na užas Einsteina i Morgensterna dogodilo se upravo ono čega su se pribojavali. Srećom, sudija Forman je osjetio da bi mogao uslijediti njemu potpuno nerazumljiv logički solilokvij, kakvom su genijalni znanstvenici često skloni, pa je na veliko olakšanje Gödelovih prijatelja skrenuo razgovor u drugom pravcu i okončao službeni dio ispita. Tema “Gödelova otkrića” time nestaje sa dnevnog reda njihovog prijateljevanja i o tome kod njih ne nalazimo više nikakvog pomena. Na neki način to svjedoči i o tada postojećem dubokom povjerenju u kontrolne mehanizme ugrađene u američki politički sistem (“checks-and-balances”), povjerenju na osnovu kojeg bi svaki scenario moguće uzurpacije vlasti bio smatran za teorijski možda i moguć ali praktički neostvariv kuriozum. No, u ovom slučaju to sigurno nije bio scenario kakav bi zgotovio Akiva Goldsman ili kakav drugi holivudski pripovjedač. To je bio lanac uzročno-posljedičnih veza i logičkih implikacija koje je uočio um kojem u takvoj vrsti opažanja nije bilo takmaca. Nažalost, ostalo je nepoznato kako bi, prema Gödelu, izgledao taj proces legitimnog uvođenja fašističke diktature u okolnostima američkog političkog sistema.

Vrlo je nerazumno pretpostaviti da je Gödel naprosto “pogriješio” i da takva formalna staza kroz džunglu zakonodavnih odredbi, koja okončava uspostavom totalitarnog režima, zapravo ne postoji. Trebalo bi vrlo ozbiljno prihvatiti Gödelovu tvrdnju da ona postoji. Podjednako bi bilo neozbiljno očekivati da se ta pukotina u korpusu američkog zakonodavstva nalazi u nekoj trivijalnoj interpunkcijskoj greški koja bi otvorila prostor dvosmislenim interpretacijama (kakvih ima u temeljnim dokumentima američkog političkog sistema); ona mora biti sistemske prirode da bi je Gödel uopšte primijetio.

Već desetinama godina entuzijasti pravnih (i ne samo pravnih) nauka bezuspješno pokušavaju da rekonstruiraju komponente Gödelovog otkrića. Nedostatak bilo kakvih čvrstih smjernica u toj potrazi je posebno frustrirajući budući da se sa priličnom sigurnošću može pretpostaviti da je Gödel, pripremajući se za ispit i prijem u američko državljanstvo, ostavio pisani trag svojih opažanja tokom iščitavanje obimne literature koju je koristio. Njegove brojne, tematski kategorizirane bilježnice svjedoče o navici da se notiraju bitne stvari i ideje, te bi otuda bilo za očekivati da se rješenje zagonetke, barem značajnim dijelom, nalazi u Gödelovoj zaostavštini (tzv. Nachlass ili Nachgelassene Schriften), pohranjenoj u Firestone biblioteci prinstonskog univerziteta.

Tu stvari postaju kompliciranije. Na osnovu liste bilježnica, koju je Gödel svojeručno sastavio i koja je među dokumentima u arhivi, znamo da neke od njih nedostaju u postojećoj kolekciji, između ostalih i nekolicina sveski koje pripadaju Gödelovim filozofskim i teološkim bilješkama.

Nakon Gödelove smrti 1978. godine administracija univerziteta u Princetonu pažljivo je pohranila u arhivu sve dokumente nađene u Gödelovom kabinetu. Manje je sigurno šta se dešavalo sa materijalima u njegovoj kući, u ulici Linden Lane 145, gdje je živio sa Adele koja će tu boraviti sve do svoje smrti, tri godine nakon Gödelove. Za pretpostaviti je da su potom sve zatečene knjige, rukopisi, prepiske i drugi dokumenti nađeni u njihovoj kući bili premješteni u Univerzitetsku arhivu, no ostaje nepoznato šta se sa njima događalo u trogodišnjem periodu u kojem je Adele tu živjela sama. Bilo kako bilo, radi se o svega nekoliko nedostajućih bilježnica i najveći dio Gödelovih rukopisa bio je pohranjen u Firestoneu i bibliotečki obrađen, spreman za prevođenje sa njemačkog jezika kojim se Gödel služio (sa Einsteinom je, primjera radi, uvijek razgovarao na njemačkom) i konačno objavljivanje. I tu počinju pravi problemi.

U srednjoj školi Gödel je naučio stenografiju, i to poseban sistem koji je u Njemačkoj i Austriji postao standardom, a u nekim školama čak i obavezni predmet. Riječ je o metodu koji je 1817. kreirao Franz Xaver Gabelsberger, po kojem je ta vrsta stenografije dobila ime. Gödel je bio vjerni korisnik Gabelsbergerove stenografije (među knjigama u Gödelovoj zaostavštini, na primjer, nalazi se i bečko izdanje Welzmannovog udžbenika Gabelsbergerove stenografije iz 1915.) i sa rijetkim izuzecima sav tekstualni materijal njegovih radnih bilježnica (Arbeitshefte) ispisan je na taj način.

Značajan broj čuvenih njemačkih intelektualaca njegovog vremena, među kojima i Heidegger, Husserl, Schrödinger i Zermelo, koristio je Gabelsbergerovu stenografiju. Na nesreću, ona je bila hit samo u germanofonom području Evrope, pa i tu je potrajala samo do 1926. kada je zamjenjuje drugi, unificirani standard. U Americi je takav status imala Pitmanova stenografija, jedan potpuno različit stenografski sistem razvijen u Engleskoj dvadeset godina nakon Gabelsbergerovog.

Odjednom, naoko jednostavan zadatak da se angažiraju vrsni prevodioci njemačkog jezika (pomalo usložnjen potrebom da im mora biti bliska karakteristična filozofska i logička terminologija) postao je dramatično zakompliciran potrebom da ujedno moraju dobro poznavati arhaični njemački sistem stenografije koji, pritom, nikada nije bio prisutan u Sjedinjenim Državama. Sve to značilo je da će relativno mali broj kompetentnih prevodilaca biti u stanju da se angažira na izrazito zahtjevnom projektu objavljivanja Gödelovih sabranih dijela i da će taj poduhvat potrajati mnogo duže no što se ranije pretpostavljalo. Suočen sa brojnim ograničenjima, kolegij urednika izdavačke kuće Oxford University Press bio je prisiljen da prioritet dodijeli logičko-matematičkim rukopisima kao i prethodno objavljenim radovima i Gödelovoj korespondenciji pošto oni nisu zahtijevali stenografsku transkripciju. U zadnjih tridesetak godina publicirano je svega pet tomova (od kojih samo neki uključuju prethodno neobjavljene eseje i predavanja).

John Dawson, jedan od najznačajnijih Gödelovih biografa i član uređivačkog odbora zaduženog za objavljivanje Gödelovih radova, vrlo slikovito predočava stanje tih rukopisa govoreći o dvogodišnjim naporima da se na osnovu radnih bilježnica rekonstruira jedno Gödelovo predavanje:

… nekoliko cijelih stranica je prekriženo i nadodana su dva niza interpolacija: prvi koji se sastoji od umetaka u glavni tekst i drugi koji sadrži fusnote. Redoslijed tih interpolacija u tekstu je haotičan a njihove međusobne veze su nerazmrsivo zapetljane: postoje dijelovi umetnuti u druge umetke, umeci u fusnotama, fusnote umetaka, čak i fusnote drugih fusnota…”

Oni koji su istraživali “stanje radova” na zaostavštini tvrde da su neke zabilješke koje je Gödel pravio tokom priprema za prijem u američko državljanstvo već transkribirane sa stenografskog zapisa na standardni njemački i čak provizorno prevedene na engleski, ali još uvijek nisu publicirane jer postojeća redaktura ne zadovoljava uspostavljene standarde. Nije poznato da li su među još uvijek neobrađenim dokumentima i druge Gödelove bilježnice sličnog sadržaja, ali ukoliko i postoje – za urednike projekta to su spisi nižeg prioriteta.

Dok se ne ukažu novi rukopisi koji bi nam pomogli u rekonstrukciji Gödelovog otkrića formalne mogućnosti uvođenja diktature u brižno njegovano okruženje “checks-and-balances” američkog političkog sistema, brojni entuzijasti pokušavaju da to samostalno pronađu. Kreirani su raznorazni scenariji, ispitivani dugački lanci uzročno-posljedičnih veza, kao npr.

Prema uvjerenju Stephena Hawkinga, iskazanom u knjizi “Bog je stvorio cijele brojeve”, Gödel je vidio mogućnost da Predsjednik popuni slobodna mjesta bez odobrenja Senata, u vrijeme dok je Senat na odmoru, što bi vodilo u zavođenje diktature. Neki od teoretičara obratili su pažnju na činjenicu da su rekurzije bile centralna tema Gödelovih istraživanja, pa su fokusirali svoju pažnju na činjenicu da Ustav predviđa moć da bude amandmanski nadopunjavan i mijenjan, na način kako član 5. Ustava specificira, koji – ipso facto – i sam može biti promijenjen. Time bi se mogao uvesti amandman koji snižava postojeći prag većine potrebne za donošenje ustavnih amandmana (on zahtijeva 2/3 glasova u Kongresu i glasove 3/4 američkih država), što bi posljedično omogućilo… itd. itd. Svi scenariji koji su do sada predloženi kao moguće rješenje Gödelove zagonetke potvrđuju stav Laurencea Tribea, sa Harvard Law School, prema kojem je nerealistična ideja “da bilo kakav ustav može utemeljiti skup osnovnih prava i principa tako čvrsto da on bude otporan na sistemsko pobijanje.”

Za razliku od scenarija koje konstruiramo iz anegdotskog otpada, postoji Gödelovo sistemsko rješenje… koje nemamo. Izvjesno je da ovdje nije riječ o nečemu nalik Fermatovoj marginalnoj opaski o “postojanju jednostavnog i elegantnog rješenja (jednog matematičkog) problema” za kojeg se pokazalo, u narednih par stoljeća potrage za njim, da ukoliko takvo korektno rješenje uopšte postoji onda nikako ne može biti “jednostavno i elegantno”. Ne, Gödel jeste pronašao legitiman lanac logičko/pravnih uzroka i posljedica – ali mi ne znamo kako se on razvija. Možda su njegovi detalji u nekoj od arhivski još neobrađenih bilježnica? Moguće je i da bi već postojeći fragmenti, u kompetentnijoj redakciji, rezultirali preciznijom rekonstrukcijom argumenta? Konačno, moguće je i da je bilježnica, koju je Gödel koristio spremajući se za ispit, među onim sveskama koje su naprosto izgubljene… tj. one su negdje ali mi ne znamo gdje (ili naprosto fizički više ne postoje, čime bi pojam “izgubljenosti” poprimio metaforičko značenje).

Sasvim je zamislivo da je jednog dana, tokom tri godine u kojima je živjela sama, Adele odlučila da temeljito pospremi kuću, da raščisti tragove prošlosti obesmišljene prolaznošću godina, možda se time pripremajući i za svoj vlastiti odlazak. Nije li moguće da je u čišćenju ostave u podrumu ili potkrovlju kuće u Linden Lane 145, u toku izbacivanja starih kutija sa hrpama prašnjavih papira i bilježnica jedna od njih završila u rukama radnika koji je, recimo, poželio da zadrži nešto što je pripadalo čovjeku koji je nekoć tu živio i za kojeg se govorilo da je neviđeno pametan? Da li je isključena mogućnost da je, po Gödelovoj smrti, neko došao da utješi njegovu udovicu i izrazi svoju sućut, i za uspomenu uzeo ili dobio malu neuglednu sveščicu koja je pripadala preminulom velikanu? Da bi potom otkrio da je ona za njega potpuno nečitljiva.

Putovanje i sudbina takve bilježnice, sa preciznim algoritmom za transformaciju demokratske u autokratsku državu, bila bi izazovna okosnica još jednog holivudskog trilera. Ulog u tom zapletu bio bi nemjerljivo veći od onih kakve obično susrećemo u sličnim pričama. Dok u njima figuriraju vrijednosti mjerene desetinama ili stotinama miliona dolara (kojekakve pljačke kazina, nacionalnih trezora, preprodaje državnih tajni, prototipova svemoćnih čipova, i šta sve ne!) u ovom zapletu ulog bi sadržao know-how za proceduru uzurpacije cjelokupne države, i to ne nekog minijaturnog otočkog utočišta za off-shore kompanije već (još uvijek) najmoćnije vojno-industrijske velesile savremenog svijeta.

Lako je zamisliti dramatične zaplete u čijem bi središtu stajala potraga za decenijama zagubljenom bilježnicom i ličnost sa grandioznom ambicijom i resursima dovoljno velikim za takav poduhvat. Neko poput, recimo, Donalda Trumpa.

U prvim mjesecima Trumpove vladavine američkim političkim životom silno me je zabavljala ta mogućnost, no ubrzo se pokazalo zašto bi takav scenarij bio krajnje neuvjerljiv, možda čak i za imaginaciju jednog Akive Goldsmana. Jedina bilježnica koja bi i po formatu i po sadržaju mogla biti interesantna za Donalda Trumpa jeste ona koja pripada Broju Jedan (“Il Numero Uno”), lideru TNT grupe iz kultnog strip serijala „Alan Ford“ kojeg su prije pola stoljeća stvorili scenarista Luciano Secchi (Bunker) i crtač Roberto Raviola (Magnus).

Knjižica koja sadrži registar prljavih tajni i grijeha svih ljudi, idealan instrument u zanatu svakog pregovarača ili ucjenjivača, svakako je prikladnije štivo za „stabilnog genija“ Trumpovog kalibra nego što bi to bile stenografske zabilješke nekog njemačkog mudraca, pa još pritom i imigranta, ma koliko moći one obećavale.

Očekivao sam umirujuće efekte moga uvjerenja da ni u svijetu fikcije Gödelove bilješke ne bi mogle poslužiti Donaldu Trumpu, čak i da su smještene nasred predsjedničkog radnog stola („Resolute Desk“!) u Ovalnom uredu Bijele kuće, sa sve transkripcijom, prevodom, sažetkom i ilustracijama za lakše razumijevanje. Nažalost, ti su efekti izostali, ponajprije zahvaljujući tome što je za ozbiljan egzistencijalni Angst već sasvim dovoljno ukoliko je Gödel doista otkrio latentno postojanje legitimnog puta u neopozivu autokratiju.

Naime, da bi stigao do tog cilja putniku nije nužno potreban nikakav proceduralni „Tom-Tom“, poput hipotetske Gödelove knjižice – dovoljan je i „Pijančev hod“ („Drunkard's walk“), kako se naziva matematički izraz koji opisuje proces nasumičnog kretanja u kojem ne postoji nikakva pravilnost ili trend. Slikovitije rečeno, to je kretanje napitog veseljaka koji na svakom raskršću (dosegnutom nakon mukotrpnog bauljanja i pridržavanja uz zidove i usputne bandere) može nastaviti ili u istom pravcu, ili skrenuti lijevo, ili desno, ili se vratiti nazad, a svaka od njegovih odluka o daljem kretanju podjednako je vjerovatna kao i bilo koja druga. Može zvučati čudno, ali „Pijančev hod“ je značajna matematička alatka u nizu nauka koje dolaze do novih saznanja modeliranjem procesa koji uključuju slučajnost: od fizike i računarskih znanosti do ekonomije i populacijske genetike. Ovakvo kretanje nam govori da će, dopustimo li dovoljno vremena, pijanac neminovno stići do svoga odredišta (podrazumijevajući da ono postoji), pa čak i ako to znači da će proteturati svim postojećim ulicama, a nekim i po više puta.

Ovdje su gradske četvrti, ulice i njihove raskrsnice samo geometrijska analogija za razne „vrste prostora“ kroz koje je moguće kretanje. Zakonodavno ustrojstvo države jedan je od takvih prostora, gdje možemo zamisliti da raskrsnice predstavljaju mjesta političkih odluka i aktivnosti koje imaju kauzativnu moć. Govoreći jezikom te metafore ono što je tvrdio Gödel jeste da postoji put kojim je moguće iz četvrti „Demokratija“ pristići u kvart „Autokratija“ krečući se postojećim, zakonski sankcioniranim ulicama.

Drugim riječima, raspolažući potrebnim vremenom statistički je izvjesno da proverbijalna ćorava koka prije ili kasnije nađe svoje zrno. Čak i bez Gödelove mape kretanja ka uspostavi diktature, sadašnji bi američki predsjednik, u dovoljno dugom lancu pokušaja i pogreški, mogao pristići u ciljnu tačku svojih grandomanskih fantazija. Budući da se za realizaciju takvog ishoda neumitno približava kraj „prvog poluvremena“, za očekivati je da na teren bude izvedena inženjerija koja će eksplozivom i buldožerima skratiti put. Pripremni radovi su već obavljeni: lojalni istomišljenici instalirani u širokom rasponu institucija od armije do pravosuđa, mobiliziran paramilitarni potencijal, naučene inkantacije kako o unutarnjim i vanjskim neprijateljima („koji nikada ne spavaju“, sjećate se?) tako i mesijanstvu bogomdanog vođe. Izvedbeni radovi fortificiraju pozicije za dva moguća scenarija.

Po jednom, vlast se može legalno zadržati na predstojećim izborima uz pomoć niza mjera kojim se „filtrira“ nepoželjni dio glasačkog tijela. „Poželjnijem dijelu“ elektorata biće ponuđeno ushićenje kozmetičkim intervencijama na imageu lidera, vojskovođe, političara, diplomate i pregaoca građevinskih radova, bilo tako što će on izazvati eskalirajuću vojno-političku krizu pa je potom „razriješiti“ (model „palikuće vatrogasca“), ili što će posredovati kao ključni faktor u kakvom sporazumu, lišenom svake substance, između nekih dviju antagoniziranih strana od kojih, igrom slučaja, svaka duguje uslugu velikom mirotvorcu (model „quid pro quo“).

Kako je iz dana u dan sve manje vjerovatno da bi bilo kakav talas ideološke intoksikacije doveo do značajnijeg porasta Trumpove popularnosti, pokrenut je mehanizam indoktrinacije o „namještenim izborima“ (tj. izbornoj prevari), obilno korišten i 2016. godine dok se činilo da je izglednija pobjeda Hillary Clinton. Ova inokulacija biračkog tijela, za slučaj izbornog poraza, oslonjena je na konglomerat mračnih sila „identificiranih“ kao „Duboka država“ (deep state) ušančena u nikada imenovanu močvaru korupcije u čije se isušivanje vitez vrline tako odvažno upustio („drain the swamp“), boreći se istovremeno sa medijima koji tu močvaru servisiraju pomoću „lažnih vijesti“ (fake news) čija je jedina funkcija da onečiste intelektualno i moralno neprikosnoveni lik vrhunaravnog čudotvorca. Za svaki slučaj, kao nadopunu svojim propovjedaonicama na Twitteru ili Fox Newsu, oktobra 2018. predsjednik je sebi osigurao direktan pristup na nacionalni sistem uzbunjivanja preko kojeg se može direktno obratiti svim posjednicima mobilnih telefona u slučaju „prirodne katastrofe, terorističkog čina ili drugih nesreća koje prouzrokuju ljudi ili su prijetnja javnoj sigurnosti.“

Desi li se ono šta bi se moglo desiti, on će zasjesti za „Rezolutni stol“ i rezolutno odbiti da preda moć silama mraka i haosa, podstaknuti revolt i nasilje pa proglasiti vanredno stanje, suspendirati civilno pravosuđe i habeas corpus, federalizirati nacionalnu gardu, a bude li trebalo – pod stijegom neke nove konfederacije pohrliti u svoju viziju američke budućnosti ustoličenjem dinastije Trumpovića…

Zvuči kao fantastika? Ni govora – fantastika bi bila kada bismo parafrazirali Kafkino preobraženja Gregora Samse u golemog kukca:

To bi bila fantastika; od nje se ne očekuje da je nešto vjerovatno, čak niti da je moguće, već da stvori imaginacijski i poetski prostor u kojem će zbilja progovoriti još razgovjetnijim glasom.

U epizodama svojih duševnih pomračenja, John Forbes Nash je znao pisati brojnim političarima, pa i Ujedinjenim nacijama, predstavljajući se kao „Princ mira“. Za sebe je pokatkada vjerovao da se zapravo zove Johann von Nassau, ili da je „lijevo stopalo Boga na zemlji“ (možda inspiriran Ivanovim/Jovanovim otkrivenjem 10:2), a jednom je prilikom odbio mjesto na čikaškom univerzitetu ispričavši se kako upravo očekuje da bude imenovan za Imperatora Antarktika. Zašto baš Antarktika, ne znam. Možda zbog odsustva ljudi, ili zbog kraljevskih pingvina koji bi zacijelo bili lojalni podanici svog dobroćudnog imperatora, ili nečeg trećeg što je bilo očigledno samo Nashu.

Kada je prije godinu dana Trump obznanio svoju namjeru da od Danske kupi Grenland, nije trebalo spekulirati o korijenima takve ambicije imajući u vidu da se radi o jednom od resursno najbogatijih i praktično netaknutih područja svijeta, neprocjenjivog geostrateškog značaja. Osim silne radosti koju bi takva akvizicija pričinila Trumpovim drugarima u industriji fosilnih goriva i rudarstva, cijela ta zamisao možda ima i neku ličniju dimenziju, barem u pripovjedačkoj fikciji. Sigurno je da Trumpu, u njegovoj neutaživoj žeđi za znanjem koju je raskošno demonstrirao proteklih godina, nije promaklo da su nizu najvećih istorijskih ličnosti, od Supermena do Djeda Mraza, rezidencije bile smještene unutar polarnog kruga. Već sama istorija naseljavanja Grenlanda, na izvjestan način, nosi pečat njegove očekivane prisutnosti. Prvu trajnu grenlandsku naseobinu uspostavio je, u 10. stoljeću, Erik Crveni tj. Erik Riđi, za kojeg sam uvjeren da bi Trump sa lakoćom pokazao da je dobio ime po njegovom vlastitom sinu Ericu. Ta Trumpova paragnostička, nadnaravna moć osmišljavanja svemira i istorije, nužno uključuje i islandsku „Sagu o Eriku Riđem“ (Eiríks Saga Rauða), iz koje saznajemo da otac Erika Riđeg nije bio nikakav Donald (od proto-keltskog Dumno-ualos, “Gospodar svijeta”, nego šta!?) već podjednako bogobojazni i fini Viking Thorvald Asvaldsson, koji je zbog par sitnih ubojstava protjeran sa cijelom porodicom iz rodne Norveške da bi se skrasio, sa tada desetogodišnjim Erikom, na Islandu. Tu se Erik udomljuje na neko vrijeme, oženi prelijepu Thjódhild, pa nastavi obiteljsku tradiciju dobrosusjedskih odnosa tako što njegovi robovi zatukoše nekolicinu komšija a neuviđavne plemenske starješine protjeraše Erika na tri godine. On se zaputi morem još dalje na zapad da bi konačno pristigao na nepoznatu teritoriju i ukotvio se na ušću fjorda koji je, skromno, nazvan Eriksfjordom, gdje su on i malobrojna posada uspostavili naseobinu i počeli istraživati okoliš. Kada se tri godine kasnije Erik vratio na Island (“Zemlju leda”) i saopštio da je otkrio novo prostranstvo, nazvao ga je “Zelenom zemljom” ne bi li time lakše privukao perspektivne očajnike da krenu u kolonizaciju tog netom otkrivenog zemaljskog raja. I do dana današnjeg “fake news” predstavljaju Grenland kao ledom pokrivenu pustoš, ali Zelena Zemlja (samo ti ime kaže!) je mahom pokrivena gustom šumom, uvijek osunčanim proplancima, prošarana rijekama, jezerima i potocima krcatim ribom i pratećim delicijama. Opijeni obećanjima Riđokosog zemljoposjednika stotine isploviše sa njim, nakrcani u 25 brodova, da u nekoj prijatnoj hladovini zelenog raja otpočnu novi život. Pod njegovim sigurnim i mudrim vođenjem posada polovine brodova dovrši svoje putovanje na piktoresknom dnu sjevernoatlantskog oceana, gdje ih je prizor naprosto ostavio bez daha. Preostali se dočepaše Zelene Zemlje da bi tu, vidjevši bajkovitu pitominu u koju su prispjeli, iskazali Riđem Eriku (na najvećem javnom skupu dotada održanom na tlu Grenlanda) svoju najdublju zahvalnost.

I kako sada vjerovati da Grenland nije naprosto sudbinski predodređen da postane dijelom američke federacije, ili da SAD postanu dijelom Grenlanda? Pa da ta hiperborejska ljepotica dobije svog gubernatora sa neograničenim mandatom koji bi imao svoju Snježno-bijelu kuću, najbjelju građevinu ikada podignutu, tik do najvećeg golf terena na planeti gdje bi posluga promptno bušila rupe tamo gdje padne njegova loptica. Tu bi gubernator instruirao najumnije glave izrasle na kompostu njegovih ideja, tu bi se tumačili njegovi recentniji snovi i profetičke vizije, raspravljalo o dizajnu zastave i novčanica sa njegovim likom, bistrile semantičke začkoljice ustavnih amandmana i zakonskih akata, a u ležernijim trenucima divilo razmjerama njegovog potpisa, sve uz tradicionalnu hidroksiklorokinjaču, to znamenito piće dvjestogodišnjaka sa Grenlanda…

Fantazija nam sugerira da se ponovo vratimo na Phillipa Formana, suca koji je dodijelio američko državljanstvo Einsteinu i Gödelu. Zamislimo kako bi naša svakodnevnica izgledala da je njegov dijalog sa Gödelom poprimio drugačiji tok, da je na Gödelovu tvrdnju kako i u Americi može doći do uspostave diktature, naprosto upitao: „Kako to mislite?“ Ali Forman je, na ogromno olakšanje Einsteina i Morgensterna, razgovor skrenuo u pravcu ležernog ćaskanja. Je li to bio džentlmenski akt, ili izraz spremnosti da se formalni dio procedure što više ubrza i pojednostavi do razine uzajamnog smješkanja, ili je možda u pitanju bio refleks zazora i odbrane pred nepoznatim, pred onim što je već imanentno umu genija?

Mada ne znamo Gödelovu mapu procedure uzurpacije vlasti (koja ne sadrži nijedan korak koji bi bio u suprotnosti sa zakonom), možemo sa velikom pouzdanošću reći da ona ne odslikava aktualne procese u Sjedinjenim Državama. Ona pripada formaliziranom svijetu pravnih propozicija i da bi se prošlo zacrtanim putem nisu potrebni nikakvi spinovi, semantičke obdukcije, rasprave o „slovu i duhu zakona“, a pogotovo ne sistemsko razaranje integriteta postojeće socio-političke strukture, kakva god ona bila. Gödelova mapa, bila ona negdje još uvijek sačuvana ili ne, proizvod je genija, makoliko on bio labilan ili disfunkcionalan u brojnim drugim aspektima svoga života. Trumpovo pustošenje američke kulture ne pokazuje ništa što bi nagovijestilo prisustvo viših funkcija intelekta – ono je tek planetarno toksičan paket nasumične i banalne brutalnosti. Njoj nije potrebna nikakva mapa kretanja po postojećoj teritoriji sve dok može demolirati i preoblikovati teritoriju po mjeri svoga kretanja.

„Razlika između gluposti i genijalnosti jeste u tome da genij ima svoje granice“, upozoravao je Einstein. Nažalost, istorija nas ne ohrabruje u pogledu sposobnosti i spremnosti društva, kroz koje se glupost širi, da sa svoje strane toj ekspanziji blagovremeno postavi granicu. Svako očekivanje da će se glupost sama od sebe izmoriti ukazuje na ozbiljno nerazumijevanje obilja resursa na kojima počiva njena virulentnost. Bojim se da će predstojeća jesen to učiniti bjelodanim.

Iz skladišta..., Nenad Fišer