Iz skladišta pripovjedačkog materijala
Među pojmovima koje svakodnevno koristimo riječ „priroda“ i njene izvedenice u tolikoj su mjeri prisutne da ih više gotovo i ne primjećujemo. Iz teoloških, filozofskih i znanstvenih rasprava prošlih stoljeća, priroda je izrasla u nezaobilaznu temu savremenosti. Tu se pojavljuje u rasponu od „taknute“ do „netaknute“ prirode – od rasprava o čovjekovoj okolini i klimatskim promjenama do fantazija o bajkovitim turističkim odredištima, zadržavši pritom i svoja brojna „tradicionalna“ značenja. Rečenica: „Prirodno, u prirodi prirodnjaka je interes za prirodu fenomena u svijetu prirode“ zacijelo nije primjer stilske profinjenosti ali može ilustrirati brojne dužnosti dodijeljene ovoj izuzetno angažiranoj riječi.
Na prvom mjestu, tim pojmom označavamo fenomene sveukupnog fizičkog svijeta, sila i zakonitosti koje njim upravljaju, od onih kosmičkih do ovozemaljskih. U potonje uključujemo biljke, životinje, krajolik, klimu, ukratko – sva ona obilježja koja nisu proizvod ljudske djelatnosti. Kada je riječ o životnim procesima o prirodi često govorimo kroz različite oblike personifikacije: ona je Majka priroda, ona reagira, pronalazi rješenja, osposobljava, daje i uzima, ima svoje ćudi i hirove, čovjek komunicira s njom, nalazi se u njenoj milosti i nemilosti ili njom, u skladu sa svojim militantnim sklonostima, „ovladava“ ili je „pokorava“.
Prirodom nazivamo i temeljne osobine, suštinu, specifičnost, karakter ili bitni kvalitet nečega. Tako govorimo o „prirodi virusa“, „prirodi autoritarne vlasti“, o svetkovinama „ritualne prirode”, dokumentima „povjerljive prirode“… Kada su u pitanju ljudi ili životinje, „prirodnost“ se koristi ukoliko se želi ukazati na inherentne, urođene osobine, izvorna ili autentična obilježja, način kako se neko ponaša, njegov temperament i lične predispozicije. Neko je druželjubive, čangrizave, vesele, romantične, osjetljive prirode, neka životinjska vrsta „po svojoj prirodi nije agresivna“, nekome je određeno svojstvo „druga priroda“, a u sličnom smislu zagovaramo i restauraciju nekog „prirodnog stanja“ ili prizivamo „povratak prirodi“. Taj povratak ne treba povezivati sa „zovom prirode“ na kojeg se ne odazivamo slijedeći drugačiji životni stil i svjetonazor, nego posjetom prostoriji u kojoj se na njega odgovara na najprimjereniji način.
Konačno, riječ će nam dobro poslužiti i da bismo ukazali da je nešto uobičajeno, „normalno“ i očekivano ili da odstupa od toga: nešto se dešava „po prirodi stvari“, nečija je reakcija bila prirodna s obzirom na „neprirodno ponašanje“ nekog drugog i sl.
Uz ponudu takve značenjske raznolikosti teško je oduprijeti se pitanju o „prirodi prirode“, o načinu na koji je doživljavamo, o mjestu koje ona zauzima na skali interesa i prioriteta modernog čovjeka?
Kakvo god gledište o tome imali, sigurno je da možete pronaći njegov iskaz u riječima nekog od velikih mislilaca, znanstvenika, književnika ili ličnosti prisutnih u javnom životu na način koji opravdava zašto bismo njihovim stavovima pridavali ikakvu pažnju. Citati izreka o prirodi koji kruže internetom, stvarni ili izmišljeni, mogu popuniti poveliku biblioteku u punom rasponu vrednosnih intonacija.
Na jednom ekstremu prevladavaju iskazi romantičke egzaltacije, estetičke ushićenosti i zadivljenosti kreativnim savršenstvom prirode. Tu ćemo naći nadahnjujuće misli o prirodi kao uzoru življenja (“Svako jutro bilo je veseli poziv da svoj život učinim jednako jednostavnim, a mogu reći i nevinim, kakva je i sama priroda”, Henry David Thoreau), njenom poetičkom karakteru (“Priroda nije ništa drugo nego zagonetna pjesma”, Michel de Montaigne) ili inženjerskom savršenstvu obično iskazanom isticanjem da priroda uvijek obavlja posao na najkraći ili najjednostavniji način. Uz njih su i stihovi koji su nam još u djetinjstvu poticali ljubav prema očaravajućem karakteru prirode, u vjerovanju da će sjećanja na opjevanu čudesnu raskoš grana male voćke, u kooperaciji sa leptirovima, bubamarama i zekama, donekle amortizirati sklonost ciničkom viđenju svijeta koju sa sobom, nažalost često, donosi životna zrelost.
Na vrednosno suprotnom kraju su oni koji sa izraženom skepsom posmatraju ideju bezrezervnog prepuštanja naručju Majke prirode (“Da je priroda udobna čovječanstvo nikad ne bi izmislilo arhitekturu”, Oscar Wilde) ili nedvosmisleno odbacuju romantiziranu predodžbu o njoj, kako to čini pjesnik Alfred Tennyson, sažimajući svoje impresije o prirodi u opažanje da je ona “crvena u zubu i kandži”. Još temeljitije takav duh iskazuje Friedrich Nietzsche komentirajući poziv stoika da treba živjeti u skladu sa prirodom. On biće prirode predstavlja kao rastrošno i ravnodušno preko svake mjere, u svome djelovanju bez ikakvog plana i nakane kao ni osvrtanja na ono već učinjeno, biće lišeno milosrđa i pravičnosti, istovremeno i plodonosno i jalovo i neodlučno.
Bitna razlika između vrednosno bliskih opažanja Tennysona i Nietzschea leži u tome da je priroda za Tennysona zadatost određena činom Stvoritelja. On daje statičku sliku “stanja stvari” u svijetu prirode, preciznije govoreći – u svijetu kičmenjaka. Svi akteri i njihove uzajamne relacije definirani su na nepromjenjiv način, oni su bogomdani takvi kakvi jesu. Nietzsche, međutim, govori o načinu djelovanja prirode, o procesu kroz koji se stanja i obilježja svih učesnika mijenjaju.
Do dramatične promjene u razumijevanju prirode kakvo je imao 1850. godine engleski pjesnik i onog koje je iskazao njemački filozof 36 godina kasnije, došlo je zahvaljujući grandioznom djelu Charlesa Darwina „O nastanku vrsta“. U ovoj studiji, objavljenoj 1859. godine, izložene su osnove teorije evolucije koja se smatra jednim od najvećih dosega ljudskog uma u istoriji znanosti. Pritom, riječ je o fundamentalnoj teoriji čije razumijevanje ne zahtijeva posebno specijalističko znanje, niti onu posebnu i rijetku vrstu imaginacije dostupne samo onima sposobnim da eidetski interpretiraju matematske iskaze, da „vide“ njihove fizikalne posljedice.
Teorija evolucije objašnjava diversifikaciju živog svijeta prirode, taj najsloženiji fenomen u domenu stvarnosti koji bismo mogli nazvati mezo-univerzumom (gr. mesos, “srednje”, ono što je između). Za razliku od makro-univerzuma astrofizikalnih i mikro-univerzuma kvantnih fenomena, ovaj “srednji” nivo zbilje i zakonitosti koje ga definiraju predstavlja izvorište našeg iskustva svijeta. Prema njemu, mi smo bića čija je fizikalna intuicija aristotelijanska a ideja prostora euklidska – koliko god one bile netačne ili nepotpune, sasvim su adekvatne našim empirijskim potrebama. Nema tu zakrivljenosti prostora i relativističkih paradoksa, niti superpozicija i interferencija kvantnih stanja, ustrojstvo svijeta je jasno i nedvojbeno, upravo u onoj mjeri samopouzdanja koju posjeduje svako neznanje. Otuda, sve što je paradoksalno, što je neprispodobivo, onkraj našeg postojećeg mnijenja (gr. para-, različito od, onkraj; doxa, mnijenje, mišljenje) ne može biti istinito. Najveći uspjesi znanosti po pravilu se dešavaju kada se um odupre nagonu poricanja činjenica u cilju očuvanja naslijeđenog (ne)znanja i postojećih intuicija. “Ukoliko ste u stanju pojmiti kvantnu mehaniku a da vam se ne zavrti u glavi, onda je niste dobro razumjeli”, rekao je danski nobelovac Niels Bohr, jedan od osnivača najobuhvatnije provjeravane fizikalne teorije današnjice. Njegov “pobratim po Nobelu”, Richard Feynman parafrazirao je to opažanje utjehom upućenom njegovim studentima koji bi se mogli osjetiti intelektualno insuficijentnim u suočavanju sa izazovima koje “zdravom razumu” postavlja kvantni svijet: “Mislim da mogu sa pouzdanjem reći da niko ne razumije kvantnu mehaniku”.
Pojednostavljeno govoreći o “poimanju” nekog fenomena i teorije (preciznije: hipoteze) koja ga objašnjava, mogli bismo se u pogledu njene iscrpnosti orijentirati prema tome u kojoj mjeri ona daje odgovore na pitanja “šta?” i “kako?” (odgovor na teleološko pitanje “zašto?” najčešće je formuliran u terminima određenog filozofskog stanovišta). Darwinova hipoteza o prirodnoj selekciji konceptualno je ponudila objašnjenje razvoja vrsta (“šta se događa?”) ali mehanizam i način na koji se to dešava (“kako?”) ostao je u njegovoj studiji neobjašnjen, iako je značajan dio odgovora već postojao u repozitoriju ljudskog znanja tog vremena. Nažalost, on se nalazio izložen u opskurnom saopštenju koje je pod naslovom „Eksperimenti u hibridizaciji biljaka“ pripremio augustijanski sveštenik opatije sv. Tome u Brnu (Moravija) i izložio na skupu Prirodoslovnog društva koji se u tom gradu održavao 1865. godine. Rad ovog botaničara amatera, lokalnog predavača fizike sa diplomom bečkog univerziteta, ostao je neprimijećen u međunarodnoj naučnoj zajednici. Za ime Georgea Mendela pročulo se tek nakon što su dva druga istraživača, Hugo de Vries i Carl Correns, pozicionirana na prestižnim evropskim univerzitetima u Leidenu i Tübingenu, pola stoljeća kasnije nezavisno došla do istih otkrića o principima nasljeđivanja. Time su postavljene osnove klasične genetike, znanosti koja je svoje ime dobila po kovanici „gen“ koju je uveo 1909. godine danski botaničar Wilhelm Johannsen kako bi opisao osnovnu fizikalnu i funkcionalnu jedinicu nasljeđivanja. Darwinova teorija evolucije time je dobila i odgovor na pitanje „kako?“ U narednom stoljeću ona se razvila do oblika tzv. „moderne sinteze“ koja objedinjava niz ranije nepovezanih domena ljudske spoznaje o „zakonima prirode“ i njenom funkcioniranju i predstavlja jednu od najznačajnijih nauka modernog doba.
Od ničega do svačega u šest radnih dana
Suprotno učenju prisutnom u „kulturama knjige“, tj. starozavjetnom predanju gdje je u šest radnih dana Stvoritelja postavljena kosmogonijska scena i svi njeni akteri sa svojim zadatim obilježjima, teorija evolucije je svijet prirode predstavila kao neprekidnu i nepredvidivu statističku dramu u kojoj se svi zapleti i raspleti svode na genetske varijacije, tj. njihove mutacije i rekombinacije. U odnosu na mitopoetičku sliku svijeta, mehanizam evolucije je u svakom pogledu uznemirujući, što ubjedljivo iskazuje navedena Nietzscheova opservacija. U recepturi primordijalne organske supe iz koje će se razviti život, izostao je sastojak koji je bio od ključnog značaja kroz milenije ljudskog zlopaćenja. Darwinova teorija nije sadržala nikakve tragove božanske pravde o kojoj se stara vrhunaravni arbitar i zahvaljujući kojoj sve ima svoj smisao i svrhu, čak i kada su one ljudskom umu nedokučive (ili pogotovo tada). Božansko proviđenje bilo je to koje održava savršenu i postojanu uređenost svijeta i u takvom poretku stvari nije na čovjeku da zna nego da se ponaša na očekivan i propisan način. Mada, kako kazuje Prva knjiga Mojsijeva, Stvoritelj se nije sustezao od radikalnih preinaka u dizajnu svijeta. Štaviše, one su u osnovi ideje o dvije podjednako moguće stvarnosti: one u kojoj smo zatečeni i koju najpregnantnije nazivamo „dolinom suza“, i one prvobitne i savršene, koja je izvorno postojala i mogla bi biti restituirana „kada se za to steknu uvjeti“.
Prva od dvije prirode o kojima govori knjiga Postanja, uobličena je nakon dvodnevne pripreme kosmičke scene. Trećeg dana, uspostavljen je živi svijet, isprva samo biljni: „I pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme po svojim vrstama, i drvo, koje rađa rod, u kojem je sjeme njegovo po njegovijem vrstama.“ Iz ovog šturog saopštenja možemo saznati o ponekoj neobičnosti u karakteru praflore, kao što je to izostanak fotosinteze budući da je Sunce („veliko vidjelo“) instalirano na nebeski svod tek narednog, četvrtog dana.
Petog dana stvoreni su „kitovi veliki i sve žive duše što se miču, što provrvješe po vodi po vrstama svojim, i sve ptice krilate po vrstama njihovijem“ te su naseljeni prostori mora i zraka. Svim tim letećim, plivajućim i ronećim bićima preporučeno je da se sami postaraju o svome potomstvu: „Rađajte se i množite se, i napunite vodu po morima, i ptice neka se množe na zemlji.“
Konačno, dođe i dan šesti u kojem i zemlja bi naseljena. Tu se nađoše „zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem, i stoka po vrstama njezinijem, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovijem“. Konačno, kao kruna cjelokupnog projekta, stvoren je i sam čovjek, muško i žensko, „koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se miču po zemlji“. Njegov bi se zadatak u tom okruženju mogao današnjim rječnikom nazvati prokreativno-starateljsko-menadžerskim: „Rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zvjerinja što se miče po zemlji.“
Tako nasta prva verzija prirode, harmonična, idealna, hijerarhijski organizirana cjelina, nastanjena bićima vegetarijanskih afiniteta: „Dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu… A svjemu zvjerinju zemaljskom i svjema pticama nebeskim i svjemu što se miče na zemlji i u čem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu“.
Naši mitski praroditelji nisu pretjerano žurili sa rađanjem, množenjem i naseljavanjem zemlje, nego su se prepustili istraživanju nepreglednog i čudesnog svijeta u kojem su se zatekli. I desilo se ono što se desilo – zmija, voćka, smokvin list i trajna deložacija iz vrta Edenskog.
Priroda svijeta s one strane kapija rajskog vrta, svijeta u kojem se i sami „rađamo i množimo“ do granica njegove izdržljivosti, drastično je različita od naše mitske prapostojbine. Žitelji koji naseljavaju vodu, zrak i zemlju otkrili su proteinsku ishranu i svijet je poprimio obilježja brutalne klanice, čak i tamo gdje ona nije rezultat prehrambenih potreba. Kada bismo bili skloni ironijskim komentarima mogli bismo reći da je to svijet u kojem način življenja vjerno odražava astronomske posljedice planetarne vrtnje: da bi nekome svanulo drugome mora da omrkne.
Uznemirenost koju je Darwinova teorija donijela sa sobom lakše je objašnjiva onim što ona ne uključuje, negoli tvrdnjama na kojima je zasnovana. Za razliku od svijeta kojim se bavi teorija evolucije, onaj mitski sadrži obećanje obnove izgubljenog raja, povratka u „zlatno doba“ ili Milenijum koji najavljuje završno novozavjetno poglavlje, knjiga Otkrivenja. Odsustvo te vrste nade i spiritualne utjehe u teoriji evolucije učinilo je Nietzschea njenim velikim pobornikom, mada je zamjerao Darwinu da je prenaglasio ideju „preživljavanja“ u odnosu na poriv za dominacijom, „voljom za moć“ koja je zauzimala središnje mjesto njegove filozofije.
Zamisao o obnovi ovozemaljskog raja oslanja se na vjerovanje o reciprocitetu nastanka i nestanka: sve što može biti sačinjeno podjednako može biti i raščinjeno, i obratno. Kao primjer tog idealnog stanja sveopšteg blaženstva najčešće se koristi motiv predatora i njegovog tipičnog plijena koji spokojno uživaju, jedan kraj drugoga, u ljepoti svijeta lišenog očajničke borbe za neizvjesno preživljavanje. Ikonička scena u hrišćanstvu najčešće prikazuje lava i jagnje koji se na sunčanom proplanku prepuštaju blagodatima edenske sieste. Pozivanje na riječi biblijskog proroka koji najavljuje takvo idilično drugovanje najmoćnijeg i najbespomoćnijeg neizbježno je u vatrenim govorima predikanata kojima unose ushićenje u srca svoje kongregacije. Ima u Svetoj knjizi takvih simboličkih prizora nespornog duhovnog nadahnuća. Nažalost, ovaj nije među njima, jer nigdje u biblijskom štivu lav i jagnje ne liježu zajedno, uprkos stotinama ilustracija koje nam dočaravaju taj trenutak idilične rajske kohabitacije. Najsličniju scenu nalazimo u riječima proroka Isaije (11:6), no tu uz jagnje leži vuk. Za pretpostaviti je da se kroz milenije protekle od nastanka spisa pripovjedačima učinila prikladnija majestička figura lava s već utvrđenom heraldičkom reputacijom. Tako je u konačnici alegorijska slika prilagođena mašti slušalaca, a vuk je poslan da kontrolira građevinske radove prasića ili po šumama spopada djevojčice s korpicom u ruci.
Kada je s Darwinovom teorijom na vidjelo izašlo da krvavi očnjaci o kojima govori Tennyson nisu tek epizoda u realizaciji božanskog nauma, nego leže u temeljima razvoja prirode (sa takvim naumom ili bez njega), zavladalo je osjećanje dubokog ogorčenja među onima kojima je teško prihvatljiva ideja svijeta u kojem ne postoji ugrađen mehanizam gratifikacije vrline „po mjeri čovjeka“. Takav resantiman je i danas prisutan u različitim oblicima i potrebna je posebna vrsta duhovnosti i senzibiliteta da bi se priroda razumijevala i prihvatala na način na koji to čine jedan David Attenborough ili Arne Næss.
Integracija različitih znanstvenih oblasti u korpus teorije evolucije, koja se desila tokom posljednjeg stoljeća, u kulturama oblikovanim abrahamskim religijama nije dovela do izrazitijih trajnih potresa. Nekoliko intervencija bilo je dovoljno da se smire duhovi uskovitlani idejom postepenog razvoja života i proklamiranim srodništvom sa primatima. Prva je da Knjigu ne treba čitati doslovno već kao narativ sročen po mjeri duhovno još nezrelog čovjeka, priču lišenu njemu nepojmljivih tehnikalija. Druga prilagodba slijedila je obrazac uočljiv i u post-kopernikanskom razvoju astronomije u okrilju Vatikana, gdje danas djeluje ugledna astronomska opservatorija (Specola Vaticana). Taj obrazac se oslanja na gledište da nijedna znanstvena spoznaja ne dovodi u pitanje fundamentalne teološke dogme već samo potvrđuje veličinu Stvoriteljevog djela. Upravo kao što je napušteno parohijalno vjerovanje o Zemlji kao središtu univerzuma, tako je prihvaćena i teorija evolucije živih bića, uz proviso da ona ne obuhvata i nastanak čovjeka ili, ako već i obuhvata, da je čovjek supstancijalno određen time što je u njemu upaljena božanska iskra spiritualnosti, makar i onako kako je taj događaj dočarao Stanley Kubrick u veličanstvenom filmu „2001.: Odiseja u svemiru“.
Moderna kreacionistička verzija nastanka života, a implicite i onoga što mu prethodi, već nekoliko decenija pokušava se pod nazivom„teorija inteligentnog dizajna“ (TID) pozicionirati uz bok teorije evolucije kao njena „legitimna znanstvena alternativa“, koja bi pomirila fundamente teorije evolucije s vjerovanjem o ulozi i mjestu Stvoritelja u nastanku života. To je, svakako, fenomen od posebnog značaja za razumijevanje procesa u savremenoj kulturi Zapada, koji traži pažnju znatno veću od par lapidarnih komentara, te ćemo ih iz tog razloga ovdje izostaviti.
Teorija inteligentnog dizajna, dakle, predstavlja pokušaj da se kreacionistička ideja nastanka svijeta činom Stvoritelja dovede u sklad sa nalazima teorije evolucije. Zagovornici ovog svjetonazora spremni su prihvatiti principe razvoja života koje ta teorija postulira, ali smatraju da su upravo ti principi način kojim je Stvoritelj začeo svekoliki život i čovjeka obdarenog sposobnošću da poima grandioznost tog djela.
Ugradnjom rezultatā znanstvene spoznaje u ideološki korpus vjerskog učenja sve ono što bi moglo dovesti u pitanje njegove kosmogonijske pretpostavke predstavlja se kao tehnika, način ili metoda kojom se Demijurg poslužio u svome stvaralačkom činu. O djelotvornosti takve kombinacije govori anegdota o studentici sociologije, inače časnoj sestri, koja je polagala ispit iz teorije marksizma. Profesor je bio fasciniran njenim sjajnim razumijevanjem filozofijskih postavki tog učenja i na kraju ispita obratio se svojoj studentici: „Nadam se da mi nećete zamjeriti na jednom ličnom pitanju, ali kako to da vi kao časna sestra tako temeljito poznajete čak i najsloženije aspekte Marksove teorije?“ „Profesore“, uzvratila je ona, „ja duboko vjerujem da je Bog stvorio svijet po principima dijalektičkog materijalizma.“
Dublji razlozi odbijanja da se prihvati utemeljenost mehanizama genetske selekcije preko kojih funkcionira proces evolucije, najvećim dijelom leže u našoj navici da nepoznate fenomene tumačimo na osnovu analogija sa onim što nam je blisko, čak i onda kada to rezultira neprimjerenim redukcionizmom. U slučaju procesa evolucije „remetilački faktor“ je u našem uvjerenju da svaka složena struktura nužno podrazumijeva postojanje konstruktora, njegovu intenciju i izvedbeni plan. To ubjeđenje dodatno ojačava i iskazuje naša sklonost već spomenutom personificiranju prirode.
Kompleksnost i uzajamnu usklađenost svih bezbrojnih elemenata svijeta posmatramo prema analogiji sa artefaktima koje smo i sami u stanju načiniti. U takvoj perspektivi ideja samoregulirajućeg procesa čini se sasvim nevjerovatnom, pogotovo kada zanemarimo da se evolucija odvija u vremenskoj dimenziji zbilje sa kojom nemamo nikakav personalni iskustveni uvid, kao što ga nemamo ni sa fenomenima kvantnog ili makrokosmičkog univerzuma. Personificirajući prirodu likom „slijepog časovničara“ (Blind Watchmaker), Richard Dawkins temeljito objašnjava na koji način nastaju vrhunska preciznost i skladnost čija realizacija ne zahtijeva nikakav unaprijed koncipirani plan i izvođača koji potom materijalizira svoju zamisao. Podjednako čitalačko zadovoljstvo pružiće i „Čudesni život“ paleontologa Stephena Jay Goulda, a filozofsko razmatranje teorije evolucije vrlo temeljito prezentira „Darwinova opasna ideja“ američkog filozofa Daniela Dennetta.
Ovdje ćemo se, međutim, fokusirati samo na jedan detalj koji dobro ilustrira ograničenja naše imaginacije sa kojima se suočavamo transponirajući iskustva o fenomenima prisutnim na vremenskoj skali naše svakodnevnice na fenomene koji se zbivaju na vremenskoj skali kosmičkih procesa, među kojima je i sama evolucija života.
Mračna strana idealnog stanja
Poslužićemo se pripovjedački legitimnim postupkom kombiniranja činjenica i fikcije, zamislivši prvobitni svijet kakav nam predočava Knjiga postanja, sa postojećim saznanjima o razvoju života. Mitsko rajsko okruženje i život u njemu određeni su ničim ograničenom slobodom razmnožavanja i besmrtnošću svega što ga naseljava. Želimo li taj krajolik i njegove žitelje situirati u kontekst poznatih činjenica o našem svijetu moraćemo razmotriti nekoliko relevantnih parametara vezanih za njegovu starost.
Stoljećima duge teološke rasprave o starosti Zemlje i života na njoj okončane su utemeljenjem geologije u 19. stoljeću. Tada je postalo jasno da je naše kosmičko prebivalište neuporedivo starije nego što su to sugerirale kalkulacije izvedene iz premisa sadržanih u biblijskom štivu. Na osnovu njih stotine autora (a među njima su bili i neki od najvećih znanstvenika svih vremena, poput Keplera i Newtona) su došli do rezultata koji su ukazivali da je svijet, usvajajući biblijsku hronologiju kao nespornu, nastao prije manje od 10 hiljada godina, negdje u periodu između 35. i 70. stoljeća p.n.e. Današnja saznanja nam govore da je Majka Zemlja gospođa značajno zrelije dobi, oko 500.000 puta starija nego što su njena najumnija djeca još nedavno pretpostavljala. Najstariji poznati tragovi mikrobijalnog života sežu 3.500 miliona godina u prošlost, te ćemo prema tom vremenskom okviru ukratko komentirati kakve bi bile posljedice razvoja života kada bismo doslovno razumijevali mitologijsku pripovijest o njegovom nastanku.
U jednoj se stvari to predanje slaže sa Darwinovom teorijom: cjelokupan živi svijet vođen je imperativom „rađajte se i množite se“, u ovoj ili onoj izvedbi. Slušalac kojem se obraća Prva knjiga Mojsijeva govoreći o postanju, svoj svijet doživljava kao neograničen prostor koji se može neograničeno ispunjavati. Ta je predodžba sasvim razumljiva – u vremenu egzodusa i okončanja egipatskog sužanjstva (oko 1400. godine p.n.e.) u koje se obično smiješta nastanak prve verzije Knjige postanja, na cijeloj našoj planeti živjelo je manje od 100 miliona ljudi, populacija koja bi se mogla smjestiti u tri grada veličine današnjeg Tokija.
Za potrebe ovog ogleda (kojeg je izvorno koncipirao imunolog Ian York), zamislimo da je naseljavanje takvog svijeta obavljeno i dovršeno u jednom danu i da se u njemu umjesto složenih bića vode, zraka i kopna „po vrstama njihovijem“ našao samo jedan, najprostiji mikroorganizam. Uzećemo da je on svojom jednostavnošću nalik na ešerihiju koli (Escherichia coli), bakteriju prisutnu u crijevnom traktu ljudi i životinja gdje čini značajan dio mikroflore probavnog sistema. Budući da ćemo joj u našem scenariju pokloniti čitav novostvoreni edenski svijet, čini se opravdanim da je nazovemo Edenija (kao skraćeni oblik pompeznijeg imena Pramajka Edenija, Edenia Progenitrix).
Neopterećena smrtnošću, ova zamišljena pramajka svih bakterija, te najprisutnije forme života na našoj planeti, i sama će slijediti nalog Stvoritelja da se umnožava i do mile volje popunjava golemi svijet koji joj stoji na raspolaganju. Pitanje je: kojom brzinom?
Današnja E. Coli se razmnožava prostom diobom svakih 20 minuta, jer u stvarnosti njen život ne uživa bezuslovnu sigurnost i egzistencijalnu zaštitu koju pruža benevolentni Stvoritelj fiktivnog svijeta u koji smo smjestili Edeniju. Preživljavanje realne E. Coli ovisi o raspoloživosti hranjivih tvari poput ugljika, dušika i fosfora, o fizičkim i hemijskim karakteristikama okruženja, da ne spominjemo uvijek prisutnu prijetnju njenih antibiotičkih arhi-dušmana. U svijetu zamišljenom kao edenska inačica po mjeri prabakterije nalik na E. Coli, Edeniji ne prijeti nikakva pogibelj te stoga nema potrebe za nekim mahnitim ritmom kojim bi se razmnožavala. Dopustićemo stoga da ta fiktivna bakterijska praforma života nema nikakvog personalnog razloga i motivacije za proizvodnju vlastitih kopija, te bi takvom poslu pristupala znatno ležernije, dopuštajući sebi više vremena za ono što njena savremena, zbiljska rodbina poput E. Coli, pritisnuta rizicima preživljavanja, mora obaviti tri puta u sat vremena. Zamislimo, stoga, da se ovaj bakterijski predak iz alternativnog Edena prihvata razmnožavanja ne stotinu, niti hiljadu, niti milion puta rjeđe od svoje realne savremenice, nego to čini hiljadu miliona puta rjeđe – jednom svakih 50.000 godina. To bi značilo da bi se u cjelokupnom istorijskom vremenu obilježenom postojanjem homo sapiensa Edenija odazvala Stvoriteljevom pozivu na reprodukciju svega četiri ili pet puta.
No, od vremena pojavljivanja prvih mikroorganizama na našoj planeti do trenutka kada se ukazao naš vrli predak, proteklo je oko 3.000 miliona godina razvoja života i njegovog usložnjavanja. Pretpostavimo da se u prvih 1.000 miliona godina iz Edenije nije razvila nikakva drugačija forma života, nego je naprosto uživala u blagodatima rajske bezbrižnosti, slobodna od ikakvog evolucionog pritiska, i s vremena na vrijeme, svakih 50.000 godina, obavila svoju dužnost proste diobe. To bi, ipak, značilo da je u 1.000 miliona godina takvog lagodnog života čak 20.000 puta osjetila čari povećanja porodice tj. bila svjedokom nastanka 20.000 novih generacija.
Svaka nova generacija znači da se njenim nastankom broj pripadnika vrste udvostručio. Tačnije, nakon 20.000 prostih dioba koje su se dogodile u 1.000 miliona godina (a vrijeme brzo prolazi, čak i kada ga ima na pretek) broj rođaka Edenije iznosiće 220000 replika pramajke, što je broj na čijem početku stoji cifra 4 za kojom slijedi više od šest hiljada nula. Za njegovo ispisivanje bilo bi nam potrebno više od tri standardne stranice teksta ispunjene nulama, što je po svakom mjerilu ne samo jako veliki broj, nego i izrazito dosadno štivo.
S druge strane, ma koliko da je to impresivan broj, bakterije su ipak veoma male. E. Coli, koja nam je poslužila kao model za fiktivnu Edeniju, nalik je štapiću dužine mikron ili dva. Tipična težina bakterije iznosi milioniti dio milionitog dijela grama. Otuda, razumno je da umjesto nepojmljivo velikog broja gotovo zanemarivo sićušnih elemenata njihovu ukupnu količinu izrazimo na lakše predočiv način, npr. kao njihovu zbirnu masu. Ta ukupna masa Edenija, grubo izraženo, iznosila bi 106000 kilograma, broj čije bi ispisivanje i ovdje zahtijevalo više od tri stranice za smještaj 6.000 nula. Dosta je to kilograma, ali da bismo imali nekakvu orijentaciju o gargantuanskoj veličini te vrijednosti uporedimo je sa nekim poznatim parametrima. Za brojčani izraz mase naše planete, izražene u kilogramima, dovoljne su 24 nule (6*1024 kg), za Sunce će poslužiti 30 njih, za supermasivnu crnu jamu u središtu galaksije dovoljno je 37 nula, dok broj koji iskazuje masu naše cjelokupne galaksije zahtijeva tek mizerne 42 nule… Kolonija Edenija nastala u vremenskom periodu od 1.000 miliona godina, s dinamikom repliciranja svakih 50 milenija, rezultirala bi crnom jamom s masom dovoljnom da u nju kolabira čitav klaster galaksija iz našeg kosmičkog susjedstva.
Navedeni primjer, kako je upućeni čitalac zacijelo prepoznao, zasniva se na karakteristikama eksponencijalnog rasta. Njegovu najpopularniju ilustraciju nalazimo u priči o izumitelju šaha koji je od vladara za nagradu zatražio da mu se dodijeli onoliko zrna žita koliko se može smjestiti na šahovsku ploču i to tako da se na prvo polje stavi jedno zrno, na drugo dva, na treće četiri, na četvrto osam, i tako redom udvostručujući na svakom od 64 šahovska polja broj zrna u odnosu na njihov broj na prethodnom polju. Konačni iznos (1.8 * 1019) odgovara količini žita za čiju bi proizvodnju, po njenom današnjem intenzitetu, trebalo 2.000 godina. Još slikovitije, taj je broj desetak puta veći od procijenjenog broja kapljica vode u svim okeanima na našoj planeti (1.3 * 1018). Istovremeno, to je broj infinitezimalno mali u poređenju sa brojem jedinki Edenije iz našeg primjera (4 * 106020), nastalih kroz 20.000 udvostručavanja, a ne samo njih 64 kao što je slučaj sa šahovskom pločom.
Prethodni izlet u svijet bakterija, žitarica i kapljica poslužiće nam da na trenutak razmotrimo ideju “savršenstva”, posebno kada se ona dovodi u vezu s prirodom. Pokazali smo da besmrtnost, kao obilježje savršenog postojanja u mitologijskom naslijeđu zapadnih kultura, proizvodi posljedice koje nismo uzimali u obzir označivši je kao manifestaciju idealno uređenog svijeta. Još od Platona realna zbilja viđena je tek kao aproksimacija savršenstva sadržanog u domenu apstraktnih, transcendentalnih, idealnih entiteta (εἶδος). S takvog stanovišta ono što je realno postojeće po definiciji je manjkavo u odnosu na ono kakvo bi moglo, u „idealnom smislu“, biti. Problem je u tome da svijet ne postoji kao puka nakupina uzajamno neovisnih elemenata, gdje bismo svakog od njih mogli procjenjivati sa stanovišta njegovog „savršenstva“ zanemarujući sve ostalo, uključujući i posljedice koje to savršenstvo proizvodi. Ne bismo pogriješili kada bismo tvrdili da je „savršenstvo“, na koje najčešće mislimo govoreći o prirodi ili bilo kojem njenom složenom segmentu, uvijek odlika cjeline i proizlazi upravo iz uzajamne usklađenosti njenih sastavnica.
Sve što znamo o svijetu u svim njegovim dimenzijama, u rasponu od mikro do makro struktura, ukazuje da je njegova raznolikost i kompleksnost rezultat postojanja upravo nesavršenosti – odstupanja od platoničkog uzora idealnih formi. Kosmos i sve što on u sebi sadrži razvija se dinamikom koju diktiraju devijacije: simetrije se urušavaju, a iz sveprisutne heterogenosti razvijaju se ranije nepostojeći kvaliteti.
Mada uz predodžbu svijeta kao božanske tvorevine estetički pristaje ideja o Zemlji kao savršeno uglačanoj kugli ili elipsoidu, za sve kopnene oblike života velika je sreća da to nije slučaj, jer bi tada čitava planeta bila prekrivena morem dubokim 2.5 km. Zahvaljujući nesavršenosti njene površine, reljefu planetarne kore kojeg čine nepravilni nabori, izbočine i udubine na njoj, formirani su ekološki sistemi koje nastanjuju milioni različitih vrsta. Međutim, ta se površinska izbrazdanost, baš kao i sama ljepota, nalaze „u oku posmatrača“. Posmatrajući ovaj svijet „Božjim okom“, on je gotovo savršeno uglačan. Najdublji usjek na njegovoj površini predstavlja Marijanska brazda, u kojoj je Challenger Deep smješten na gotovo 11 km ispod morske površine, dok se iznad rezine mora uzdiže najviša tačka zemljine površine, Mt. Everest visok 8,9 km. Razlika između te dvije ekstremne tačke deformacije zemljine kore svega je dvadesetak kilometara. Koliko je ona (bez)značajna možemo si predočiti kada bismo Zemljinu loptu, prosječnog prečnika od 12.756 km uporedili sa standardnom bilijarskom kuglom prečnika 57 mm. Na njenoj površini urez proporcionalan onome kojeg određuje vrh himalajskog giganta i dno marijanskog ambisa iznosio bi oko 170 mikrona. Taj nivo uglačanosti zadovoljavao bi službene kriterije prihvatljivosti koje za bilijarske kugle postavlja Međunarodna bilijarska asocijacija. Ne ulazeći u teološke implikacije, postoji nešto utješno u saznanju da je naš planet kvalificiran, ako ni za šta drugo onda barem da posluži u kakvoj partiji kosmičkog bilijara.
Kakva je da je, Zemlja i priroda živog svijeta na njoj u posljednjih pedesetak godina postali su predmetom sve izraženije javne pažnje. Iskustvo pokazuje da je nježnost osjećanjâ koja gajimo prema našem prirodnom prebivalištu obratno proporcionalna njegovoj preostaloj prisutnosti, te je za očekivati da ćemo vrhunac brižnost dosegnuti kada ga više ne bude bilo. U kojoj će mjeri taj sentiment potaknuti djelotvornu promjenu u ljudskom ponašanju ostaje da se (ne) vidi. Jedna otrežnjujuća činjenica ipak mora biti konstatirana kako bismo u adekvatniju perspektivu postavili pitanje o očuvanju prirodnog okoliša.
Personificirajući Prirodu skloni smo da je posmatramo, u holističkom smislu, kao jedno veliko biće a sebe u njoj kao životno opasnu prijetnju uporedivu sa stanicama malignog raka na zdravom tkivu nekog organizma. Tu analogiju valja doreći do kraja. Kancer predstavlja, metaforički govoreći, „iracionalnog agresora“. Za razliku od parazita, koji mogu da se presele iz jednog domaćina u drugog, aktivnost ćelija zloćudnog raka je samoubilačka, jer smrt domaćina predstavlja i njihov kraj. Takav modus operandi rijetkost je među strategijama preživljavanja usavršenim kroz proces evolucije.
Uloga i mjesto čovjeka u procesu destrukcije prirodnog okoliša ne može se u potpunosti transponirati na sudbinu organizma kojeg razaraju ćelije raka. Priroda nema nikakve preferencije prema ovom ili onom obliku života. Mi smo ti koji ih imamo, jer svijet prirode posmatramo vlastitim očima, kao njen sastavni dio. Ono što priroda čini jeste „proizvodnja života“, i u tome će svaka prilika da on prosperira biti iskorištena. Čak i najprimitivniji oblici života poslužiće kao osnova za njegovu dalju proliferaciju. Jedino što može u potpunosti dokrajčiti život na ovoj planeti jeste kataklizma planetarnih razmjera u kojoj niti jedna ekološka nîša ne bi bila sačuvana dovoljno dugo da evolucioni proces pokrene adaptaciju oblika života koji su u nju već smješteni, ma koliko primitivni oni bili. Zapravo, cjelokupna istorija našeg svjeta je istorija katastrofa nakon kojih su malobrojne preživjele forme života poslužile obnovi i razvoju života u nekom sasim novom smjeru, shodno novonastalim okolnostima. Ta masovna iščeznuća postojećeg života dešavaju se svakih 50-100 miliona godina. Prema savremenim saznanjima počelo je Ordovicijskom kataklizmom, globalnim zahlađenjem i padom razine okreana što je prije nekih 450 miliona godina dovelo do nestanka 60% morskog života. Sedamdeset miliona godina kasnije uslijedila je Devonijska kataklizma, iz ne baš jasnih razloga, koja je ponovo opustošila morsku floru i faunu. To je gotovo sitnica u poređenju sa narednom katastrofom, najvećom od poznatih. Permijska kataklizma, nastala globalnim zagrijavanjem i masivnim vulkanskim erupcijama izazvanim tektonskim kretanjima prije 252 miliona godina u području današnjeg Sibira, zbrisala je ne samo većinu morskog života, nego je pogodila i kopneni život u toj mjeri da je Majka Priroda bila primorana da se prihvati posla skoro ispočetka. Nije se čekalo dugo da se slična stvar dogodi i u području Atlantika. Već nakon pedesetak miliona godina, krajem Trijasa, vulkanske erupcije dovele su do izumiranja brojnih stanovnika mora, pa i mnogih kopnenih vrsta među insektima i kičmenjacima. A da nije sve do hirovite planete i procesa u njenoj utrobi, pokazalo se prije 66 miliona godina kada je, nakon udara asteroida, nestalo tri četvrtine svih oblika života, među njima i grandiozni kopneni dinosauri. Ukratko, svijet prirode kakav poznajemo danas, sa svojom nevjerovatnom raznovrsnošću, razvio se iz sitnih ostataka vrsta preživjelih u ruševinama te katastrofe.
Ova kratka rekapitulacija uspona i padova različitih oblika života u posljednjih 500 miliona godina daje za pravo Georgeu Carlinu, visprenom američkom piscu i doajenu komičara kontrakulture, koji je sa neponovljivom sklonošću ciničkom posmatranju svijeta sasvim precizno predočio našu poziciju u odnosu na Prirodu: “Planeta je preživjela puno gore pošasti od nas. Prošla je kroz zemljotrese, vulkane, kretanje kontinenata, magnetske oluje, komete… Planeta ne ide nikuda. Mi idemo! Planeta će tu biti dugo, dugo nakon što mi nestanemo i zaliječit će se.”
Od nas ovisi samo to koliko ćemo dugo, kao vrsta, boraviti na njoj. Naša su očekivanja u tom pogledu pogolema, ponajviše zahvaljujući vjerovanju da je već sâmo posjedovanje razuma po sebi garancija sretnog razrješenja svake moguće globalne katastrofe. Kako taj razum nije pokazao posebno spektakularne rezultate ni kada su u pitanju lokalne katastrofe, razumno je biti suzdržan u takvim predviđanjima.