foto: Dženat Dreković/NOMAD

Fišer: Riječ, (ne)djelo i namjera

Mračnija strana propagande, četrnaesti dio

Oni koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su i da vas navedu na nedjela.“

Voltaire („Pitanja o čudima”, 1765)

Digitalni mediji i postnovinarstvo
Kultura bjesnila – preobrazba medija i informativnog prostora
Ogled o modularnoj propagandi i mrzilačkoj praksi
Berba na plantaži činjenica
O jeziku, rode, da ti pojem
Medij kao generator mržnje, paradigmatski slučaj Juliusa Streichera
Učesnici i saučesnici
Propaganda očima pravosuđa
Defetišizacija ekspertnog svjedočenja
Naličje forenzičkog autoriteta
Nelagode ekspertnog kandidata
Okvir za sliku šumskog pejzaža
Neuhvatljivo biće delikta

Tradicija kamenovanja (lapidacija, od lat. lapis, kamen) zadržala se od drevnih pa do današnjih vremena u različitim kulturama kao uvjerljiv oblik iskazivanja kolektivnog nezadovoljstva nečijim ponašanjem. U doslovnom ili prenesenom značenju srećemo je kako u modernim zajednicama gdje je taj običaj ugrađen u penološku praksu (Afganistan, Brunei, Iran, Jemen, Katar, Mauritanija, sjeverna Nigerija, Saudijska Arabija, dijelovi Pakistana, Sudan, UAE), tako i (u) kulturama gdje još uvijek postoji prisutna u frazama i izrekama koje ukazuju na ozlojeđenost zajednice. Sudeći po tim sedimentima prošlosti očuvanim u jeziku, uz kamenje prekršitelju je sudilo i batinjanje toljagama, močugama, štapovima, ukratko – “drvlje i kamenje”, za koje i danas čujemo da se na nekog “baca”, “diže”, “sasipa” kad god se za to javnom mnijenju pruži mogućnost, a agitatori osjete priliku da svoju bezgrješnost obznane tako što će kamen baciti prvi.

Sredinom 19. stoljeća u Engleskoj je zabilježena dječija pjesma kojom se u još ranijim vremenima podučavalo vrlinama samokontrole i nepoželjnosti nasilja kao oblika komunikacije sa vršnjacima: “Drvlje i kamenje mogu mi polomiti kosti, ali riječi me ne mogu ubosti” (Sticks and stones may break my bones, but words will never hurt me).

Predpojmovno razlikovanje aktivnosti riječi i djela izrasta iz intuicije o njihovoj ontološkoj razlici: neposrednoj “fizikalnosti” djelatnog i “bezbolnosti” govornog čina. Ovaj potonji, van semantičkog uobličenja koje se zbiva u svijesti govornika, postoji tek kao “akustički prasak” (acustic blast), kako ga je nazvao John R. Searle. Otuda, izričaj riječi bi pripadao nekoj drugoj vrsti stvarnosti – u njoj riječ “kamen” ne može proizvesti posljedice na mojim kostima, u skladu sa vjerovanjem sažetim u popularnu izreku “zovi me i loncem (krčagom, ćupom) samo me nemoj razbiti.”

Filozofija jezika dovela je u pitanje demarkacionu liniju koja odvaja empirijski svijet čina od svijeta riječi, rasvjetljavajući prirodu njihove uzajamne povezanosti. U tom postupku pokazuje se da riječi, kao fizikalne i svjesne manifestacije ljudskog ponašanja, predstavljaju oblik djelatnosti u istom smislu kao i aktivnosti o čijem performativnom karakteru nemamo nikakvih dilema. Jedan od najistaknutijih savremenih filozofa koji su se bavili tim problemom, John L. Austin, svoje viđenje povezanosti izričaja i čina emfatički izriče 1962. godine u svome kapitalnom djelu “Kako riječima činiti stvari” (How to Do Things with Words): “Reći nešto znači učiniti nešto, ili ‘govoreći nešto mi činimo nešto’, pa čak i ‘time što govorimo nešto mi nešto činimo’”. Ovo Austinovo zapažanje, iskazano riječima teorije “govornog čina” (speech act), filozofijskog istraživanja kojeg je izrazito produktivno nastavio John R. Searle, ukazuje na tri razine govornog čina. Na prvom mjestu, to je “lokucijski čin” (Lat. locutio, govor, način govora), izricanje (ili ispisivanje) nečega što ima smisao. Istovremeno, naš izričaj može predstavljati i performativan čin, određen karakterom komunikacijskih konvencija, on “podrazumijeva” re-akciju i predstavlja aktivnost koja proizvodi efekat (npr. kada postavimo pitanje očekujemo da ono rezultira odgovorom, obećanje ukazuje na poduzimanje aktivnosti njegovog ispunjenja, kao što naređenje ili upozorenje podrazumijevaju adekvatan oblik ponašanja koje će uslijediti, i sl). Kada naš izričaj predstavlja sastavni dio lanca aktivnosti govorimo o “ilokucijskom činu”, u širem smislu: on je radnja koju izvodimo govornim činom (možemo nekoga uvjeriti, zatražiti odgovor, pohvaliti, optužiti, poučiti, i sl.).

Konačno, “perlokucijski čin” obuhvata govorne akte gdje je aktivnost ostvarena samim činom izricanja, bilo da se radi o “verdiktivima” (npr. iskazi kojim sud proglašava optuženog krivim ili nevinim, matičar sklopljeni brak, žiri dodjelu nagrade, država objavu rata i sl.), “egzercitivima” (npr. iskazi kojim ostvarujemo neko svoje pravo, izjašnjavamo se o nekom pitanju, glasamo, i sl.), “komisivima” (npr. iskazi kojim preuzimamo neku obavezu, dajemo obećanje, polažemo zakletvu i sl.), “ekspozitivima” (npr. učestvujemo u debati, vodimo razgovor, držimo predavanje i sl.) ili “behabitivima” (npr. iskazujemo reakciju na neku situaciju ili ponašanje, usvajamo stav, odajemo priznanje, grdimo, zahvaljujemo se ili se ispričavamo i sl.).

Upravo u perlokucijskim efektima govornih interakcija Jürgen Habermas, u svojoj seminalnoj “Teoriji komunikativne akcije” iz 1981. godine, nalazi razliku između komunikacijske i strategijske jezičke djelatnosti. Dok u prvoj sagovornici učestvuju u interakciji neodređenog ishoda i podrazumijevaju uzajamno intersubjektivno socijalno iskustvo i racionalnost (na kojima počiva ilokucijska povezanost učesnika, Bindungseffekt, sadržana u njihovim govornim aktima), u potonjoj jedna strana nastoji uticati na drugu sa jasno zacrtanim ciljem, čije će odbijanje biti sankcionirano a prihvatanje nagrađeno (čuveni izbor “između štapa i mrkve”).

Kao i svaka taksonomija tako i navedena klasifikacija govornih činova predstavlja samo konceptualnu alatku u razumijevanju totaliteta jezičkih komunikacija, skrečući pažnju na način na koji izjave utiču na postupke, misli ili emocije drugih. Govorni čin time biva posmatran na isti način kao što bi to bio slučaj sa bilo kojim djelom čije izvršenje proizvodi empirijski osvjedočive posljedice. Za Searlea osnovna funkcija jezika nije u deskripciji objekata i komunikaciji informacija o njima, već u realizaciji svrhovitih (intencijski zasnovanih) radnji. Otuda pitanje “značenja iskaza” prestaje biti predmetom interesa samo sa stanovišta njegove (ne)istinitosti već obuhvata znatno šire područje namjera, konvencija i već etabliranih formi komunikacijske prakse, semantičkih varijeteta i sl. Upravo tim aspektima bavi se analiza govornog akta kao ilokucijskog čina, ističući da je za cjelovito razumijevanje iskaza neophodno poznavati namjere govornika, tj. biti u stanju da se odgovori na pitanje kakvu je vrstu efekta na slušatelja govornik želio ostvariti. Da bi u njemu proizveo te posljedice, komunikator računa sa tim da i on i njegov slušalac dijele isto semantičko i simboličko polje, da dijele isti intencionalni i konvencionalni aspekt značenja, tj. da će namjera govornika biti prepoznata u realiziranom aktu komunikacije.

Filozofija jezika pružila je dragocjene teorijske osnove za ozbiljno juridičko razmatranje utuživih oblika propagande, ukazavši na nezaobilaznu potrebu razumijevanja svih dimenzija komunikacije sadržanih u govornom činu – od namjere komunikatora do konvencija koje tvore prostor semantike, značenja i konteksta unutar kojeg je njegova poruka interpretirana. Sama ideja “govornog čina” naglašava njegovu performativnu prirodu – govor nije tek “akustički prasak”, “riječi, riječi, (i samo) riječi” kako rezignirano i pomalo nervozno Hamlet saopštava Poloniju, nego akt koji ima kauzativnu moć, čin iza kojeg stoji ne samo namjera već i svijest o lingvističkim sredstvima za njeno ostvarenje.

Sadržaj propagande, ili aktivnosti koje ona proizvodi, ukazuju na intencije propagandiste, no u oblikovanju nečijeg ponašanja sama intencija (namjera, naum, želja) pojavljuje se u različitim oblicima. Na te razlike ukazala je još 1957. godine Elizabeth Anscombe, brilijantni filozof oksfordske analitičke tradicije, učenica Ludwiga Wittgensteina i mislilac čiju je monografiju “Intencija” Donald Davidson okarakterizirao kao “najznačajniju studiju o aktivnosti još od vremena Aristotela”. Anscombe razlikuje tri komponente koje koncept intencije sadrži: (1) postojanje ili formiranje namjere (ekspresija namjere) da se nešto učini, (2) namjeran čin, tj. realizirana intencionalna aktivnost, i (3) namjera sa kojom je neka aktivnost izvršena. Za demonstraciju ova tri osnovna pojavna oblika intencije ne treba ići dalje od ljetne terase kakvog ugostiteljskog objekta: “Baš bih popio pivo” (1), “Konobar, jedno pivo molim!” (2), “Hladno pivo me uvijek osvježi” (3).

U svjetlu krivičnog prava, slijedeći razlikovanje koje je uvela Elizabeth Anscombe, filozof H.L.A. Hart, istaknuti zastupnik oksfordske analitičke filozofije prava, u svome uticajnom eseju “Intencija i kazna” (Intention and Punishment) iz 1967. godine, tu podjelu formulira kao: (1) intencionalno počinjena aktivnost, (2) aktivnost izvedena sa daljnjom namjerom, (3) “gola namjera”, tj. prosta namjera da se u budućnosti nešto uradi, lišena bilo kakve aktualne aktivnosti u pogledu njenog ostvarenja. Autori koji se bave pravnim aspektima intencije i motiva formuliraju Hartovu podjelu na različite načine. Krivično pravo ne zanima pitanje intencionalnosti per se, već samo u kontekstu kriminalnog djela. Tako američko krivično pravo razlikuje tri vrste kriminalne namjere: (1) opštu namjeru koja se izvodi iz karaktera počinjenog djela (npr. prebrza vožnja), (2) specifičnu namjeru (npr. provala, koja zahtijeva pripremu i planiranje), i (3) konstruktivnu namjeru koja se (uprkos nazivu) odnosi na “sticaj okolnosti” (Lat. con-struere, sa-kupiti, sa-staviti, s-lučiti se), slučajan i nenamjeran ishod neke djelatnosti (npr. smrtni ishod saobraćajnog udesa izazvanog nesmotrenom vožnjom). U toku suđenja, međutim, utvrđivanje (ne)postojanja namjere vezane za počinjeno kriminalno djelo od izuzetnog je značaja po ishod procesa. U slučaju provale, čak i ukoliko počinitelj nije ništa ukrao (jer je, recimo, bio osujećen), naglasak optužnice nije na namjeri počinitelja da nezakonito uđe u tuđi posjed, nego na “aktivnosti izvedenoj sa daljnjom namjerom”, tj. da se izvrši krađa. Ta kvalifikacija neovisna je o tome da li je samo nedjelo uspješno realizirano ili ne. Na sličan način, u terminima daljnje namjere, definirani su i krvni delikti, npr. “ranjavanje žrtve sa namjerom da se ubije”. Konačno, čak i slučajevi gdje je intencija da se izvrši neki čin nesporna, ostaje otvoreno pitanje da li je intencija čina bila da dovede do posljedica koje su se dogodile. U prethodnom primjeru, može biti nesporno da je počinilac imao namjeru da upotrijebi vatreno oružje i povuče okidač na njemu ali za dokazivanje ubilačke namjere potrebno je više od toga. Moglo se dogoditi da počinitelj razložno vjeruje da je oružje prazno ili da ne sadrži bojevu municiju (kako nam pokazuje recentan slučaj holivudskog glumca Aleca Baldwina) ili da nije mogao vidjeti žrtvu u pravcu ispaljenja, o čemu govore brojni nesretni slučajevi koji se često događaju u lovu (tu isključujemo Markoviće i Babiće iz kultne komedije Dušana Kovačevića “Balkanski špijun”: “U našem selu kad neko nekoga mrzi, samo ga pozove u lov”).

U slučajevima najtežih zlodjela, poput ratnih zločina, Antonio Cassese, sudac i bivši predsjednik ICTY, koncept intencije objašnjava na sljedeći način: “Pod namjerom (dolus directus) podrazumijeva se svijest da će poduzimanje određene radnje ili propuštanje da se ona poduzme dovesti do određenog rezultata (kao što je, na primjer, smrt civila), spregnuta sa voljom da se izazove upravo takav rezultat.” Tehnički termin dolus directus uži je od opšteg pojma intencije utoliko što označava upravo “zlu namjeru”, intenciju da se počini zlodjelo koje ujedno i predstavlja krajnji cilj radnje. Nešto “blaža” verzija bio bi dolus indirectus, gdje sâmo zlodjelo nije krajnji cilj počinitelja, ali je on svjestan da će za postizanje tog cilja neizbježno morati da počini inkriminirano djelo. Konačno, dolus eventualis obuhvata one slučajeve kada počinitelj nije želio (namjeravao) da počini kažnjivo djelo mada je znao da postoji mogućnost da dođe do toga i prihvatio tu mogućnost. Svaki akcioni blockbuster obiluje primjerima nedjela iza kojih stoji neka od tri navedene vrste namjere, npr. pljačkaši upadaju u banku kako bi je orobili (dolus directus) i pritom pretuku čuvara koji ih je pokušao spriječiti (dolus indirectus), da bi potom prilikom bijega u puškaranju bilo pogođeno i nekoliko slučajnih prolaznika na ulici (dolus eventualis).

Sama latinska riječ dolus izvorno nije označavala zločin (crimen) niti namjeru (poput mens, intentio i sl.) nego smicalicu, dosjetku, varku, trik, obmanu – ne nužno u negativnom smislu. Prodavac koji želi podići cijenu svojoj robi izričući hvalospjeve o njenoj kvaliteti i pouzdanosti, mada zna da u svakom pogledu pretjeruje, koristi “Dobru (dopustivu) varku” (Dolus bonus). Ukoliko, međutim, svjesno obmanjuje navodeći kao činjenice neistinite podatke i nepostojeće osobine onda čini prevaru tj. “Zlu (nedopustivu) varku” (Dolus malus) koja je kažnjiva i dovoljna da se poništi svaka iz nje proistekla kupoprodajna transakcija. Vremenom, u pravnom smislu dolus počinje označavati svjesno počinjeno nedjelo obmane, tj. zlu namjeru. Kada i kako “dopustive smicalice” komercijalnog oglašavanja postaju “nedopustive obmane” govora mržnje, predstavlja pitanje u čijem rješavanju, kako se pokazalo, Ockhamova britva nije od prevelike koristi.

Prethodni paragrafi trebalo je da nam predoče samo dio juridičkih problema koji traže svoje odgovore kao preduslov za primjereno situiranje utuživih oblika propagande u kontekst savremenog pravosuđa. Uz uočljivi nedostatak forenzički priznatih nauka i tehnika, specijaliziranih za fenomen propagande, kao i saglasnosti u pogledu načina procjene probativne snage njihovih nalaza, nameću se i brojna specifična pitanja: gdje su granice pojednostavljenja u vjerodostojnoj prezentaciji načina funkcioniranja utuživih oblika moderne propagande, kako holistički obuhvatiti polje propagandnog djelovanja ne pokušavajući ga reducirati na egzemplarne instance “krunskog dokaza”, koji je karakter bića delikta o kojem je riječ, da li je ono crimen sui generis ili ga treba posmatrati kao “otpočeto nedjelo”, na koji način pristupiti govornom aktu kao djelatnom činu koji proizvodi posljedice, kako dokazati zlu namjeru počinitelja ukoliko je on sâm poriče, u kojem sve smislu možemo govoriti o “namjeri”… ??? Sva ova pitanja, taj mali uzorak teorijskih nedoumica, dio su objašnjenja kolebljivosti koja prati pokušaje da se sinergijom interdisciplinarnih spoznaja fenomen kriminogene propagande sagleda sa onom ozbiljnošću koju danas nedvojbeno zaslužuje. Ovim se područjem kompetentno i sistematično bavi teoretičar propagande Predrag Dojčinović, istraživač sa Instituta za ljudska prava pri univerzitetu u Connecticutu.

U jednom izlaganju o tehnikama propagande u procesu stvaranja ratnohuškačkog socijalnog okruženja, autor ovih redova je iskoristio činjenicu da su većinu auditorija činili polaznici postdiplomskih studija prava iz raznih dijelova svijeta i izrazio svoju nadu da će se neki od njih, u izboru između lukrativnih područja pravnih znanosti (recimo, korporacijskog prava) i onih u kojima se osjeća hronični nedostatak svježeg i teorijski relevantnog mišljenja (npr. legislacije utuživih oblika propagande), ipak odlučiti za manje unosnu ali intelektualno izazovniju oblast. Dogodilo se da je taj poziv privukao pažnju jedne mlade pravnice koja je upravo bila u mukotrpnoj fazi izbora teme za svoj doktorat, te je odlučila da sa tom idejom upozna svoga mentora. Saslušavši njen prijedlog ugledni profesor, značajne međunarodne akademske reputacije očinski ju je posavjetovao: “Kolegice, ja sam tu da vas podržim i da vam pomognem u onome što bude predmet vašeg istraživačkog interesa. Nemojte me pogrešno razumjeti ako tu pomoć otpočnem opažanjem da su mnogi izuzetno talentirani i afirmirani pravni eksperti na tom području polomili zube.” Suočena sa mogućnošću da dentalna protetika postane dijelom njene akademske karijere, doktorirala je cum laude na temi autorskih prava i intelektualne svojine.

Nenad Fišer

Fišer: Propaganda, prvi dio
Fišer: Propaganda, drugi dio
Fišer: Propaganda, treći dio
Fišer: Propaganda, peti dio
Fišer: Propaganda, šesti dio
Fišer: Pogrdni nazivi
Fišer: Svjedočanstvo
Fišer: Sjećanja jedne reklame

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti