Mračnija strana propagande, jedanaesti dio
Oni koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su i da vas navedu na nedjela.“
Digitalni mediji i postnovinarstvo
Kultura bjesnila – preobrazba medija i informativnog prostora
Ogled o modularnoj propagandi i mrzilačkoj praksi
Berba na plantaži činjenica
O jeziku, rode, da ti pojem
Medij kao generator mržnje, paradigmatski slučaj Juliusa Streichera
Učesnici i saučesnici
Propaganda očima pravosuđa
Defetišizacija ekspertnog svjedočenja
Naličje forenzičkog autoriteta
Izlet iz oblasti propagande u područje forenzičkih nauka, koji smo poduzeli u prethodnim poglavljima, trebalo je da nas učini receptivnijim za vrstu pitanja koja se postavljaju u sudskoj praksi u vezi sa prihvatljivošću i pouzdanošću predočenih dokaza. Neka od ključnih pitanja ilustrirali smo primjerima iz nadležnosti tzv. egzaktnih ili “čvrstih” nauka (ili “znanja”, uvažimo li u toj klasifikaciji probleme znanstvenosti daktiloskopije). Obje tematizirane forenzičke discipline (daktiloskopija i DNK analiza) fokusirane su na identifikaciju počinitelja nekog kažnjivog djela. One stupaju na scenu tek kada se utvrdi postojanje kriminalnog djela. Nije svaki slučaj “neprirodne smrti” rezultat ubojstva niti je svaki manjak na bankovnom računu nastao pljačkom ili pronevjerom. “Bîće zločina”, na prvom mjestu, utvrđuju specijalizirane forenzičke nauke, poput forenzičke patologije ili toksikologije, forenzičkog računovodstva ili knjigovodstva, forenzičke informatike, i sl. Ukoliko je utvrđeno da je neki slučaj kriminalne prirode, uslijediće istraga koja će, eventualno, dovesti do podizanja optužnice i sudskog procesa. Uz sve ostale svjedoke, tu će se najvjerovatnije pojaviti i relevantni forenzički stručnjaci koji će prezentirati svoje nalaze u korist ili suprotno tvrdnjama optužnice ili odbrane.
U slučaju propagande hipotetički tužilac se sreće sa ozbiljnim poteškoćama već na prvom koraku.
Kada je u pitanju slučaj sa smrtnim ishodom, na raspolaganju nam stoji niz kategorija koje preciznije određuju da li je u pitanju kriminalni delikt ili ne. Svaki slučaj nasilne smrti neke osobe predstavlja homicid, ali kada vojnik u ratnom sukobu usmrti neprijateljskog vojnika u toku borbe nije riječ o kriminalnom činu, kao što nije ni u slučaju ubojstva u samoodbrani ili krajnjoj nuždi, izvršenju zakonski izrečene smrtne kazne, provođenju legalno odobrene eutanazije, i sl. Kada se radi o kriminalnom djelu, postoji niz termina koji karakteriziraju prirodu počinjenog umorstva: ubojstvo sa predumišljajem (planirano i provedeno sa punom sviješću o posljedicama), ubojstvo bez predumišljaja ili ubojstvo u afektu (npr. u toku tuče, svađe, i sl.), slučajno ubojstvo ili ubojstvo iz nehata (npr. kao posljedica saobraćajne nesreće, pada saksije sa cvijećem sa soliterskog balkona, i sl.), itd. Te raznovrsne kvalifikacije razlikuju kriminalni čin po okolnostima događaja i mentalnom stanju počinitelja, ali njihov konačni ishod je isti – smrt druge osobe tj. homicid.
Ako bismo razmotrili sastavne elemente kriminalnog djela ubojstva i utuživog oblika propagande, postalo bi nešto jasnije poređenje situacije tužilaštva u dva navedena slučaja. U oba nalazimo okolnosti i motiv počinitelja, sredstvo kojim je kriminalni čin ostvaren, i efekte koje je on proizveo na žrtvu. U petparačkom scenariju, u slučaju ubojstva, ta trijada bi mogla biti “ljubomora – ručak od probranih gljiva – otkazivanje vitalnih organa”. Za sada pretpostavimo da u slučaju propagande prva komponenta nije sporna – propagandna kampanja ima neki svoj cilj i njega ćemo, provizorno, derivirati iz sadržaja propagandnih poruka. Uzmimo i da je sredstvo izvođenja te propagandne kampanje neupitno, štaviše, njega je najlakše dokumentirati jer po definiciji propaganda djeluje u javnom prostoru. Njene posljedice… zbilja – kako odrediti a potom i dokazati “van razumne sumnje” njene posljedice? A potom pokazati da su upravo te i takve posljedice bile sastavni dio namjere propagandiste, intencije koju smo ranije već identificirali kao mens rea počinjenog djela?
Kao što je posao istražitelja u našem hipotetičkom slučaju ubojstva sa predumišljajem da utvrdi motive počinitelja, a forenzičkog toksikologa i patologa da identificiraju sredstva njegove realizacije i prirodu letalnih posljedica, za očekivati je da u slučaju utužive propagande odgovarajuća forenzička nauka predoči sudu njeno djelovanje i proizašle posljedice. Time bi bio postavljen okvir razumijevanja cjelokupnog kauzalnog lanca koji povezuje mens rea (namjeru propagandiste) sa actus reus (počinjeno djelo, potaknuto ili ohrabreno propagandnim uticajem). Takva nauka, koja se bavi istraživanjem područja unutar kojeg operira propaganda, postoji već duže od jednog stoljeća. Ideju socijalne psihologije, kako se ona naziva, naznačio je još 1868. godine njemački psiholog Wilhelm Wundt (Völkerpsychologie). Do Drugog svjetskog rata razvijeni su njeni fundamentalni koncepti i instrumenti, da bi svoj procvat doživjela u poslijeratnom periodu, velikim dijelom i zahvaljujući ekspanziji medija, razvoju propagande, i motivaciji izraženoj kroz izdašno finansiranje istraživanja koje je pokrenula hladnoratovska realnost.
Nauka, dakle, postoji ali – još uvijek ne u forenzičkoj formi. Nijedna lista savremenih forenzičkih disciplina ne sadrži “forenzičku socijalnu psihologiju”, mada su svjedočenja vještaka u drugim oblastima forenzičke psihologije tradicionalno prisutna u policijskim istragama i sudnicama: od kriminalnih slučajeva u kojima se kreira “psihološki profil” hipotetskog počinitelja do brakorazvodnih parnica u kojima se rješava sudbina malodobne djece, od utvrđivanja uračunljivosti počinitelja u trenutku zločina do utvrđivanja sposobnosti svjedoka da pruži pouzdan iskaz o onome čemu je prisustvovao. U svakom od takvih i sličnih slučajeva, predmet psihološkog vještačenja je pojedinac, jasno određena individua. Entitet kojim se bavi socijalna psihologija neuporedivo je fluidniji – u pitanju je grupa čija su empirijska obilježja poznata u mjeri preciznosti koju nam pruža statistika. Realnost kojom se ona bavi smještena je u području preklapanja dviju podjednako “mekih” opštih nauka: sociologije i psihologije. Svi problemi vezani za njen status “kandidata forenzičkih nauka” dobro su sažeti dosjetkom da je u pitanju “znanost koja se bavi nematerijalnim umom nekog nematerijalnog entiteta koji proizvodi materijalne učinke”.
Sa uvidom u zahtjeve koje su postavili moderni standardi sudske prihvatljivosti stručnog svjedočenja (npr. Daubert), izloženi u prethodnom poglavlju, postaje jasno da potencijalnog eksperta u području socijalne psihologije u sudnici očekuje nimalo opuštena prezentacija.
Objektivnosti radi treba naglasiti da glavni razlog nepostojanja “forenzičke socijalne psihologije” ne leži u “sumnjivoj pouzdanosti njenih nalaza”. Ta epistemološka rezerviranost, kako smo već vidjeli, postoji i prema nalazima daleko “egzaktnijih” nauka. Zahtjev za statističkim iskazom pouzdanosti svakog naučnog mišljenja saopštenog u sudnici, neovisno o tome koliko “tvrdog” ili “mekog”, svjedoči o tome da svaka utemeljena znanost mora demonstrirati kritičku rezerviranost prema svojim nalazima. Čak i manje problematične “meke” humanističke nauke, posebno bihevioralne, bore se za realističnije sagledavanje ideje pouzdanosti u kontekstu spoznaja koje prezentiraju. Nalazi iz tih oblasti rijetko imaju odlučujuću ulogu u sudskoj procjeni činjeničnog stanja, ali predstavljaju element koji povećava ili smanjuje vjerovatnoću neke pretpostavke, i njegova težina dobiva na značaju tek u kontekstu svih ostalih predočenih dokaza.
Tvrdnja forenzičkog psihologa da je optuženi bio u stanju počiniti neko nedjelo, izražena sa procjenjenom pouzdanošću od 90% (tj. mogućnošću vještakove greške od 1:10) nikako ne može biti samjeravana sa pouzdanošću kojom balistički ekspert tvrdi da su dva poređena puščana zrna bila ispaljena iz istog oružja (sa procjenjenom vjerovatnoćom slučajne podudarnosti brazdi na njima od, recimo, 1:100 miliona). U prvom slučaju, naime, psiholog iskazuje vjerovatnoću da je on sâm izvor pogrešne procjene, dok u drugom balistički ekspert ne procjenjuje vjerovatnoću svoje pogrešne interpretacije, nego pod pretpostavkom njene tačnosti (tj. vlastite nepogrešivosti) iskazuje vjerovatnoću slučajne podudarnosti njegovog nalaza sa nalazom vezanim za zrno ispaljeno iz nekog drugog, nasumično odabranog oružja istog tipa.
Šta bi, onda, bio razlog odsustva eksperata socijalne psihologije u sudskim procesima, ako to već nije neki oblik suzdržanosti suda s obzirom na preciznost i pouzdanost rezultata koje ona pruža? Odgovor bi trebalo da je očigledan: nije bilo potrebe za njom. Za koju bi vrstu nedjela, osim krivično definiranih oblika propagande, socijalna psihologija pružila relevantna saznanja u procesu donošenja sudske odluke o odgovornosti optuženog? Činjenica da se glas stručnjaka iz te oblasti još nije čuo u sudnicama posljedica je već izrečene konstatacije da takvim deliktima ili nije bila posvećena odgovarajuća pažnja, ili su predstavljali pravno manje izazovne forme propagande, ili su bili procesirani po standardima daleko manje zahtjevnim nego što su danas – barem u većini zemalja u kojima je pravosuđe izraz liberalnih i demokratskih političkih opredjeljenja.
Kada socijalna psihologija dobije i svoj forenzički oblik – a sudeći po ulozi propagande u kreiranju socijalne zbilje to će se neminovno dogoditi – mnoge stvari od juridičkog značaja moraće biti preciznije formulirane, a postojeći korpus relevantnih pravnih odredbi inoviran ili revidiran.
Sličan razvojni proces legislature pratio je i ekspanziju informacionih tehnologija, regulirajući fenomene koji ni u naznakama nisu postojali prije svega nekoliko decenija. Svaku promjenu koja proizvodi nove elemente zbilje sa izraženom kauzativnom moći, prati i napor da se ona sagleda u kontekstu pravnog mišljenja. Već sada se jasno ukazuju područja kojima tek predstoji takva vrsta situiranja, od prakse genetske manipulacije do vještačkih inteligencija.
Oba razvojna procesa (empirijske zbilje i njenog pravnog normiranja) možemo posmatrati u perspektivi evolucione teorije, tačnije – njene neodarvinističke formulacije kakvu je promovirao britanski biolog Richard Dawkins. Središnje mjesto te teorije, koje opravdava analogiju u kojoj je prizivamo, sadržano je u naglasku na činjenicu da svaki “novi gen” mora da bude kompatibilan sa cjelokupnom, već postojećom genetskom mašinerijom. Da bi imao ikakvu šansu za uspjeh u procesu selekcije, set instrukcija koje on nosi ne smije protivrječiti instrukcijama kodiranim u drugim genima, one se kroz evolucioni razvoj mogu samo uzajamno prilagođavati.
Juridičko viđenje fenomena propagande posebno je zahtjevno jer traži funkcionalnu definiciju pojmova najapstraktnije prirode. Na isti način kao što pravno reguliranje pitanja pobačaja zahtijeva preciznije određenje npr. pojma “života”, genetske manipulacije pojma “prirodnosti”, a vještačke inteligencije pojma “svijesti”, tako i fenomen propagande traži pravna razjašnjenja ne samo njegovih bitnih odrednica, nego i relacija koje slijede u odnosu na već postojeće elemente normativnog prostora – npr. ideju “slobode javnog izjašnjavanja”.
Ni sam status utuživih oblika propagande nije lišen nedoumica. Da li je takva propaganda nedjelo po sebi, ili tek njegov saučesnik? U anglosaksonskom pravu postoji kategorija “otpočetog nedjela” (inchoate offence, od latinskog inchoare ili incohare, “ono što prethodi”, tj. “što je prvo”) koje je kažnjivo samim time što je otpočeto djelo kvalificirano kao crimen, neovisno o tome da li je ono izvršeno (tj. dovršeno) ili ne. Po tom osnovu učesnici u planiranju pljačke banke biće suđeni čak i ukoliko je sam čin blagovremeno osujećen i pljačka nije izvedena. Najčešće, indikacija “početnog” ili “nedovršenog” zločina prepoznatljiva je po izrazu “pokušaj” (npr. “pokušaj pljačke”, “pokušaj ubojstva”, i sl.) a jedna od definicija otpočetog nedjela određuje ga kao “ponašanje koje se smatra kriminalnim iako nije počinjena stvarna šteta, pod uvjetom da je šteta koja bi se dogodila one vrste koju zakon pokušava spriječiti.” U evropskom kontinentalnom pravu postoji analogna kategorizacija kojom se kao “formalni prekršaji” (infractions formelles) označavaju nedjela koja po sebi predstavljaju krivično djelo, neovisno o tome da li su realizirana. Ukoliko su proizvedene posljedice, tj. nedjelo izvršeno, govorimo o institutu “materijalnih (tj. ostvarenih) prekršaja” (infractions matérielles). Kada su u pitanju radnje koje mogu proizvesti izuzetno teške posljedice (npr. podsticanje na genocid), otpočeto ili formalno nedjelo će biti tretirano (ili bi trebalo da bude) sa istom rigoroznošću sa kojom bi se pristupilo realiziranom zločinu. Na to ukazuje i konvencija UN usvojena na zasjedanju Generalne skupštine 9. decembra 1948. godine pod nazivom “Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida”. Već sam pojam “sprječavanja” jasno ukazuje da nije potrebno da se zločin i desi da bi bio pravno sankcioniran. Upravo 3. član konvencije specificira kao kažnjive zločine, uz sam genocid i saučesništvo u njemu (kao izvršena zlodjela), i njegovo planiranje, neposredno i javno podsticanje na vršenje genocida, kao i pokušaj genocida.
U tom smislu, u slučaju propagande ne podrazumijeva se da je ona morala proizvesti posljedice kako bi bila kažnjiva. Ukoliko je ona usmjerena na stvaranje okolnosti za koje zakonodavac smatra da vode u društveno pogibeljna zbivanja, propaganda je tretirana kao kriminalno djelo čiji pokretač je odgovoran neovisno o tome da li je u svome naumu uspio ili ne. Klizavi teren u prethodnoj konstataciji predstavlja asumpcija o uzročno-posljedičnoj vezi propagiranih stavova i (potencijalno ili aktualno) pogibeljnih zbivanja, te implikacija da je upravo njihovo ostvarenje bilo “naum” propagandiste (mens rea). Sjetimo se da je u svoju odbranu Julius Streicher žestoko poricao namjeru da potiče antisemitsko raspoloženje Nijemaca. Prema njegovom viđenju on je samo želio da ih “informira” i “prosvijetli”. Na sreću tužilaštva, bogata arhiva njegovih izdavačkih poduhvata nedvojbeno je pokazala da je njegovo shvatanje “informiranja i prosvjetljavanja” nesvodivo na bilo koje opšteprihvaćeno određenje tih djelatnosti u civiliziranoj ljudskoj zajednici. No, ostaje otvorenim pitanje šta bi se dogodilo da uređivačka politika Der Stürmera nije bila do te mjere sirova, da je propagandno-uzbunjivačka agitacija mržnje, koju je sistematski provodila, sadržala barem modikum “plauzibilne opovrgljivosti” koju savremene kampanje slične namjene pažljivo njeguju?
Ukoliko koristimo naše građansko pravo na javnu riječ i saopštavamo svoja opažanja o nečemu za šta vjerujemo da je od opšteg značaja i interesa, naša namjera je da probudimo svijest javnosti o problemu na koji ukazujemo, a otuda pokrenemo društvenu aktivnost koja bi trebalo da ga razriješi, otkloni ili sankcionira. Kada i kako naše privatno viđenje izrečeno u javnom prostoru komunikacija postaje uzrokom ili katalizatorom destruktivnog ponašanja, zakonski okvalificiranog kao crimen? U kojoj mjeri je autor odgovoran za način na koji će njegova riječ biti shvaćena i ponašanje koje će proisteći iz takvog razumijevanja?
Zadržimo li se samo na narativnim oblicima propagandne djelatnosti, nije li javno saopštavanje vlastitih stavova i viđenja neotuđivo ljudsko pravo i zaštićena vrijednost svakog slobodnog društva? Kako lijek ne bi postao pogubniji od problema koji bi trebalo da riješi čini se nužnim razlučiti barem neke značajne elemente u razmatranju “zdravlja, bolesti i lijeka”.
Da bismo donekle operacionalizirali šta podrazumijevamo pod propagandom uputno je razmotriti pretpostavke sadržane u njenom određenju – pretpostavke koje posmatramo kao činjenice u istom smislu u kojem balistički ekspert u iznošenju svojih nalaza ne mora detaljno obrazlagati prirodu gravitacije i njene efekte na putanju projektila, ili abrazije koja na tom projektilu ostavlja tragove u toku njegovog kretanja kroz cijev.
Opredjeljujući se, u izboru između “jasnog” i “preciznog”, za razumljivost koja blagonaklono dopušta određeni stepen nepreciznosti, mogli bismo u najgrubljim crtama reći da je stvarnost u kojoj propaganda nalazi svoje mjesto određena nizom eksplicitno ili implicitno prihvaćenih tvrdnji. Navešćemo neke od njih, bez namjere da one tvore iscrpan i čvrsto povezan pregled propozicija relevantnih za sistematično razmatranje fenomena propagande. Jednostavnosti radi, u njihovoj formulaciji ponegdje ćemo koristiti termine pod kojima ćemo podrazumijevati više nego što oni, u strogo tehničkom smislu, dopuštaju. Naprimjer, mogli bismo reći da:
- Ideje imaju odlučujuću ulogu u ljudskom ponašanju.
- Postoji veza između ideja i koncepata, tj. njihove lingvističke ekspresije.
- Ideje i koncepti ne djeluju samo na kognitivnom nego i visceralnom nivou tj. sposobni su da izazivaju tjelesne reakcije i osjećanja asocirana sa emocijama. Tako je ubrzani rad srca asociran sa uzbuđenjem, strepnjom ili uznemirenošću, osjećaj mučnine sa gađenjem i sl. (takve tjelesne ekvivalente Antonio Damasio naziva “somatskim markerima”).
Sve tri komponente učestvuju, svaka na svoj način i u drugačijoj mjeri, u procesu individualnog odlučivanja, ali ćemo ih jednostavnosti radi obuhvatiti jednim pojmom i o njima govoriti kao o “idejama”.
Dakle, nastavljajući prethodne tri tvrdnje:
- Ideje imaju tendenciju da se uzajamno povezuju i formiraju asocijativne grupacije (klastere).
- Mediji predstavljaju najmoćnije sredstvo diseminacije ideja.
- Ideje u javnom prostoru utiču na javno mnijenje u statistički značajnoj mjeri, a pod određenim okolnostima dinamika njihovog širenja poprima viralne razmjere.
- Promjena u “javnom mnijenju” implicira da je na statistički značajan broj pojedinaca djelovao jedan te isti proces i ostavio svoj trag. Taj proces možemo posmatrati kao specifično restrukturiranje mreže uzajamno povezanih ideja i njihovog asocijativnog “susjedstva”, te konačno – vrijednosti i vjerovanja koja rezultiraju takvom transformacijom.
- U najširem smislu, u kolokvijalnoj upotrebi tog pojma, pojmom propagande obilježavamo jedan od načina upravljanja ljudskim ponašanjem i njegovim usmjeravanjem u željenom pravcu. U vrijednosno definiranom i užem smislu podrazumijevamo da inducirano ponašanje nije u korist individue na koju je propagandna aktivnost usmjerena, nego je poželjna za samog propagandistu. Ovakvo određenje naglašava manipulativni aspekt propagande, odnosno, njen viralni uticaj na pretpostavljenu “slobodnu volju” pojedinca.
- Mediji su najdominantniji izvor informiranja i direktno oblikuju (in-formiraju) “personalnu ontologiju” subjekta, tj. njegovo viđenje cjeline i elemenata socijalne zbilje i svijeta uopšte.
- Ponašanje subjekta je konzistentno samo unutar njegove “personalne ontologije”. Nju naseljavaju, između ostalog, i brojni entiteti sa kojima subjekat rijetko ili nikada nema direktno iskustvo, niti je u poziciji da ih upozna i prouči u bilo kojem supstancijalnom smislu. To područje predstavlja domen vjerovanja, hipoteza, neprovjerljivih tvrdnji i netestiranih stavova, što nikako ne znači da na subjektivnom nivou njihovo prihvatanje ili odbijanje odražava kolebljivost u pogledu njihove zasnovanosti, istinitosti ili opravdanosti.
- U statističkom smislu zajednički klasteri ideja, spoznaja, stavova i vjerovanja sačinjavaju “kolektivnu svijest”. Taj izraz služi samo kao konceptualna alatka i označava emergentno svojstvo koje se ukazuje kada se razmjer analitičke perspektive prenese sa individualne na kolektivnu razinu.
- “Kolektivna svijest” determinira “kolektivno ponašanje”, kreira “kolektivnu intencionalnost”, i uspostavlja “institucijske fakte” (J. B. Searle), tj. one fakte koji postoje time što su kolektivno prepoznati i prihvaćeni kao takvi (npr. gol se faktički “dešava” kada lopta uđe u prostor omeđen prečkom i stativama).
- Svaki kolektivitet podrazumijeva sposobnost komunikacije među njegovim članovima (zajednički jezik), a mediji predstavljaju “neuralnu mrežu” koja posreduje između njih, kako to slikovito predočava politolog Karl W. Deutsch.
- Postoji empirijski utvrdiva veza između promjena u sadržaju ideja prevalentnih u prostoru javnih komunikacija i događaja koji ih prate. Pretpostavka je da ta veza nije samo korelativne već i uzročno-posljedične (kauzativne) prirode.
Ovdje ćemo prekinuti listu pred-postavki našeg razmišljanja o propagandi, da bismo razmotrili u kojoj mjeri nam se svaka od njih čini bjelodanom i neospornom. Nekima ćemo pripisati visoki stepen plauzibilnosti, neke ćemo usvojiti kao neupitne, od nekih ćemo tražiti temeljitiju empirijsku potvrdu ili dodatno pojmovno razjašnjenje. Za svaku od njih, međutim, pravni ili hipotetski forenzički ekspert mora biti spreman da pruži zadovoljavajuću argumentaciju u sudskom procesu, ukoliko pretpostavka bude dovedena u pitanje. Kao i u ranije spominjanim primjerima pravnog viđenja vještačke inteligencije ili manipulacije ljudskim genomom, gdje su od centralnog značaja određenja pojma “svijesti”, “života” ili “prirodnosti”, i ovdje se u korijenu nekih propozicija nalaze eminentno filozofijske pretpostavke (npr. koncept “slobodne volje”, “autonomije individualnog mišljenja i izbora”, odnos “riječi i djela” i sl.), a njihovo razumijevanje i interpretaciju daće “sudačko mišljenje” (opinio juris). Stoga je od ključnog značaja da to razumijevanje bude adekvatno informirano.