Fišer: Defetišizacija ekspertnog svjedočenja

Mračnija strana propagande, deveti dio

Oni koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su i da vas navedu na nedjela.“

Digitalni mediji i postnovinarstvo
Kultura bjesnila – preobrazba medija i informativnog prostora
Ogled o modularnoj propagandi i mrzilačkoj praksi
Berba na plantaži činjenica
O jeziku, rode, da ti pojem
Medij kao generator mržnje, paradigmatski slučaj Juliusa Streichera
Učesnici i saučesnici
Propaganda očima pravosuđa

Za Williama Dauberta vjerovatno nikada ne bismo čuli da po njemu, kao jednom od podnosilaca tužbe protiv američke farmaceutske firme iz Delawarea, nije prozvan već spomenuti slučaj “Daubert vs. Merrell Dow Pharmaceuticals, Inc., 509 U.S. 579” iz 1993. godine.

U najkraćim crtama, tužbu su podnijele dvije porodice, Daubert i Schuller, u kojima su rođena djeca sa ozbiljnim deformacijama ekstremiteta. Za takav nesretan ishod osumnjičen je preparat Bendectin, proizvod Merrell Dow Pharmaceuticals, kojeg su masovno koristile trudnice za ublažavanje tipičnih jutarnjih stomačnih tegoba. U razumijevanju okolnosti vezanih za ovaj proces treba imati na umu da kongenitalne deformacije ekstremiteta novorođenčadi nisu posebno rijetka pojava (u SAD jedna od 2.000 beba rođena je sa nekim oblikom takve deformacije). Ipak, 80-ih godina – kada su Jason Daubert i Eric Schuller rođeni – još uvijek je bilo živo sjećanje na aferu vezanu za lijek iste namjene koji je doveo do strahovitog porasta broja djece rođene sa tjelesnim deformacijama. Riječ je o proizvodu njemačke farmaceutske kompanije Chemie Grunenthal, koja je 1954. godine razvila Talidomid, lijek za ublažavanje mučnine kod trudnica. Prije nego što se otkrilo da je upravo Talidomid uzrok neviđenih nesreća koje su se munjevito proširile Zapadnom Evropom, pod različitim imenima ovo sredstvo je preplavilo tržište 50-ih i ranih 60-ih godina. Mada sastav Talidomida i “optuženog” Bendectina ni po čemu nije sličan (Bendectin je kombinacija piridoksina, poznatijeg kao vitamin B6, i antihistaminika doksilamina), reputacija jednog dovela je u sumnju drugi i uslijedila je tužba.

Merrell Dow Pharmaceuticals je sudu priložio pismenu izjavu (tzv. affidavit) i studiju doktora Stevena H. Lamma, epidemiologa i priznatog eksperta za zdravstvene rizike proistekle izlaganjem različitim hemijskim supstancama. Za potrebe analize mogućih teratogenih efekata Bendectina, tj. nenasljednih defekata nastalih toksičkim djelovanjem na embrion ili fetus, Lamm je proučio sve naučne studije vezane za taj preparat, njih preko 30, koje su obuhvatale više od 130.000 pacijenata. Njegov konačni zaključak bio je da ne postoje nikakve indicije kako bi uzimanje Bendectina u toku trudnoće moglo predstavljati faktor rizika u pogledu nastanka urođenih deformiteta djeteta.

Sa svoje strane, tužitelji nisu doveli u pitanje Lammove nalaze bazirane na već postojećim studijama, nego su angažirali osam ekspertnih svjedoka, podjednako impresivne naučne reputacije, čije analize su ukazivale da Bendectin može imati teratogene efekte. Do svojih zaključaka došli su objedinjavanjem analiza različitih testova efekata preparata na životinje, od kojih su neki bili provedeni “u epruveti” (in vitro) a neki uživo (in vivo), farmakološkim studijama sličnosti hemijske strukture Bendectina i supstanci za koje je već utvrđeno da izazivaju razvojne poremećaje, kao i kritičkom revizijom postojećih epidemioloških studija.

Na koncu, sud je odbacio ekspertske nalaze tužitelja sa obrazloženjem da primijenjena metodologija nije opšteprihvaćena u medicinskoj i znanstvenoj zajednici, te okončao proces skraćenom presudom (summary judgment) kojom se Merrell Dow oslobađa odgovornosti. Publicitet koji je pratio ovaj proces doveo je do toga da Bendectin bude povučen sa tržišta. Sredstva istog generičkog sastava, ali pod drugim komercijalnim imenima, nastavila su se uspješno prodavati širom svijeta. U godinama koje su uslijedile njihovo štetno djelovanje nikada nije utvrđeno.

Ključno mjesto u odluci suda o neprihvatanju nalaza vještaka jeste konstatacija da “primijenjena metodologija nije opšteprihvaćena u medicinskoj i znanstvenoj zajednici”. Do ovog procesa, naime, pri odlučivanju da li će neko ekspertno svjedočenje biti prihvaćeno kao dokaz na sudu, presuđivao je standard proistekao iz slučaja Frye vs. United States 293 F 1013, još davne 1923. godine. Tu se odlučivalo o tome da li se mogu prihvatiti nalazi dobiveni uređajem koji je predstavljao preteču kasnijih “detektora laži”. Uređaj je mjerio promjene u sistoličkom krvnom pritisku, registrirajući epizode uzbuđenja ispitanika koje su, prema teoriji, indicirale lažan odgovor na postavljeno pitanje. Sud je stao na stanovište da takve nove metode, o kojima znanstvena zajednica još nije formirala čvrsto mišljenje, ne mogu biti prihvaćene u dokaznom postupku. U obrazloženju odluke sud je tada objasnio šta se podrazumijeva pod prihvatljivom, etabliranom naučnom metodom:

“Frye standard”, kako je kasnije prozvan, pitanje dokazne prihvatljivosti ekspertnog svjedočenja prepustilo je nadležnom sudiji, a njegovo izjašnjavanje se očekivalo samo u onim slučajevima kada vještačenje podrazumijeva primjenu novih naučnih principa, nove metode i tehnike koje prethodno nisu etablirane u forenzičkoj upotrebi. Način na koji bi se njihova valjanost utvrđivala upućivao je na konsultacije sa drugim stručnjacima iz date oblasti: “Sam sud ne mora razumjeti nauku koja se primjenjuje… jedino se mora uvjeriti da se među ljudima koji se bave datim područjem, ta tehnika smatra prihvatljivom i pouzdanom.” Jednom kada je utvrđeno da je predloženo forenzičko svjedočenje prihvatljivo poroti je prepušteno da sama procijeni njegovu ubjedljivost i utemeljenost.

Ovako relaksirani kriteriji procjene prihvatljivosti i pouzdanosti oslanjaju se na nedefinirani uzorak kompetentnih mišljenja koja bi ilustrirala stanovište podjednako nedefiniranog apstraktnog kolektiviteta obuhvaćenog pojmom naučne zajednice. Problem je uočio i Vrhovni sud u Massachusettsu upozoravajući da sudac ne smije definirati “relevantnu naučnu zajednicu” tako usko da se mišljenje vještaka neizbježno smatra opšteprihvaćenim. Ukoliko ta zajednica uključuje samo one stručnjake koji zastupaju ista uvjerenja kao i sudski vještak onda će njegov pristup uvijek biti prihvatljiv. Zato relevantna naučna zajednica mora biti određena dovoljno široko kako bi postojala i mogućnost neslaganja, tj. njen uzorak mora uključiti i mišljenja znanstvenika koji bi mogli imati kritički stav prema pristupu predloženog vještaka. U istom smislu u pitanje se može dovesti i sam znanstveni status discipline koju predstavlja pozvani ekspert, i u tom pogledu kriterij opšte prihvaćenosti unutar zajednice praktikanata postaje još osjetljiviji – neki astrološki metodi mogu biti opšteprihvaćeni u zajednici astrologa, ali to neće učiniti astrologiju pouzdanom znanošću.

Ograničenje kojim se sudsko ispitivanje validnosti forenzičkog znanja odnosilo samo na nove metode i tehnike za posljedicu je imalo da one stare, koje su do tada rutinski nalazile svoje mjesto u sudnici, dobiju svojevrstan carte blanche i bez ikakvog preispitivanja produže sa radom, okrunjene autoritetom dokazanih i opšteprihvaćenih spoznaja. Tome je uveliko pomogao princip koji dominira anglosaksonskim sudstvom prema kojem precedent ima izuzetno značajno mjesto u procesu prosuđivanja. Načelo po kojem se treba “pridržavati onog što je već ranije odlučeno” (stare decisis) omogućilo je da postupcima koji su jednom bili prihvaćeni i usvojeni, automatski bude obezbijeđen status neupitnosti i u svim narednim slučajevima, bez ikakvog dodatnog preispitivanja njihove znanstvene utemeljenosti.

Slučaj Daubert vs. Merrell Dow Pharmaceuticals iz osnova je promijenio tretman forenzičkih znanosti u sudskim procesima ne samo u SAD već i drugim zemljama poučenim tim primjerom. U sedam decenija proteklih od slučaja Frye vs. United States, i definicije sudske prihvatljivosti naučnih dokaza proistekle iz njega, korpus naučnih saznanja i specijaliziranih disciplina dosegao je ranije nezamislive razmjere, a od šezdesetih godina dinamika te diversifikacije i ekspanzije obilježena je eksponencijalnim rastom. Sa takvim iskustvom iza sebe, pitanje kredibilnosti i pouzdanosti naučnih spoznaja u sudskim procesima, zahvaljujući slučaju Daubert, postavljeno je na neuporedivo ozbiljniji i rigorozniji način. Novonastali “Daubert standard”, koji postaje mjerilom prihvatljivosti naučnih dokaza, prošao je kroz nekoliko kasnijih modifikacija ali je ovdje nepotrebno baviti se tehnikalijama tih poboljšanja. Dovoljno je navesti da je nakon jednog procesa iz 1999. godine (Kumho Tire Company Ltd vs. Carmichael 526 US 137), u kojem je ekspertno vještačenje dovedeno u pitanje shodno odredbama “Daubert standarda”, njegova prvobitna formulacija uz striktno znanstvena znanja uključila i sva druga specijalistička znanja i umijeća u forenzičkoj funkciji, zahtijevajući ravnopravan tretman u procjeni njihove probativne vrijednosti. Taj pristup ugrađen je i u Savezna pravila o dokazima (Federal Rules of Evidence, #702) koja ne prave razliku između naučnog, tehničkog ili bilo kojeg drugog specijalističkog znanja. Svi forenzički stručnjaci, kako je ispravno primjećeno, čak i kada njihova svjedočenja počivaju na naučnim osnovama pod kojima se podrazumijeva postojanje jasnih pravila i koncepata, svoje nalaze često daju u formi mišljenja, zaključaka i procjena čija validnost, po sebi, nije naučno mjerljiva.

Preporuke i kriterije koji predstavljaju sastavni dio “Daubert standarda” nemoguće je potcijeniti u nekom (hipotetskom) pravnom postupku vezanom za utužive oblike propagande. Stoga ćemo se zadržati na nekoliko najbitnijih postavki i ilustrirati njihove posljedice.

Uputstva i preporuke koje sadrži “Daubert standard” upućeni su sudiji nadležnom za proces u kojem svjedoči forenzički stručnjak bilo koje vrste. Sa stanovišta procesnog prava najznačajnija novost koju je Daubert uveo sadržana je u tome da sudac postaje instancom koja odlučuje o tome da li će forenzičko svjedočenje biti prihvaćeno kao dio dokaznog postupka ili ne, tj. da li će porota biti u prilici da ga čuje u sudnici. Dok je Frye prepuštao laičkoj poroti da procijeni validnost svjedočenja nekog forenzičkog eksperta uzimajući u obzir i ishod njegovog unakrsnog ispitivanja kao i nalaze vještaka suprotne strane, Daubert je cjelokupan teret arbitriranja o prihvatljivosti ekspertnog svjedočenja usmjerio na sudiju koji vodi slučaj.

Na taj način sudac postaje “vratar” (gatekeeper) na kapijama sudnice, sa diskrecionim pravom da propusti ili odbije predloženo stručno svjedočenje. Njegova odluka ovisi o tome da li su zadovoljena tri kriterija koja se pred takvo svjedočenje postavljaju:

• Predloženi ekspert mora biti adekvatno kvalificiran na osnovu svoga “znanja, umijeća, iskustva, osposobljenosti ili obrazovanja”,
• Ekspertna analiza mora biti zasnovana na pouzdanim temeljima u oblasti znanstvenog, tehničkog ili specijalističkog znanja,
• Predmet analize mora biti relevantan u kontekstu slučaja u kojem se takvo vještačenje traži.

Pojam “relevantnog svjedočenja” znači da će ono pomoći u razumijevanju dokaza ili utvrđivanju spornih činjenica, tj. da “postoji tendencija da svjedočenje omogući uvid u fakte koji bi učinili donošenje neke sudske odluke više ili manje vjerovatnim nego što bi to bio slučaj da je takvo svjedočenje izostalo.”

U tom pogledu, sudac mora procijeniti da li postoje aspekti svjedočenja koji dovode u pitanje njegovu probativnu vrijednost (npr. opasnost da svjedočenje doprinese mogućim prejudicijama, dovede do konfuzije porote ili je navede u krivom smjeru, i sl.), kao i da uzme u obzir da li bi svjedočenje zahtijevalo neopravdano usporavanje ili odgađanje procesa, gubljenje vremena, ili nepotrebno ponavljanje već predočenih dokaza o istoj stvari. Tu se lista faktora koje treba uzeti u razmatranje pri evaluaciji forenzičkog svjedočanstva ne završava: da li je ono rezultat istraživanja provedenog neovisno o slučaju u kojem se prezentira ili je realizirano upravo za potrebe svjedočenja, da li je vještak ekstrapolirao zaključke koji zapravo ne proizlaze iz predočenih premisa, da li je razmotrio i izložio moguća alternativna objašnjenja, da li je njegovo mišljenje formirano sa istom razinom intelektualne rigoroznosti kakvu bi imao u svojoj normalnoj, “vansudskoj” istraživačkoj praksi, da li iskustvo pokazuje da stručna disciplina koju on predstavlja daje pouzdane rezultate u datoj oblasti, i sl.

Istraživanje razloga sudijskog odbijanja ekspertnih svjedoka, provedeno 2000. godine, pokazalo je da se najčešće radi o tome da je nadležni sudac procijenio da vještačenje nije relevantno po sam slučaj (47%), ili da ono neće pomoći u utvrđivanju činjenica (40%). U znatno manjoj mjeri među razlozima iz kojih su nekim predloženim forenzičkim svjedocima vrata sudnice ostala zatvorena, nalazi se bojazan da bi svjedočenje u većoj mjeri moglo doprinijeti prejudicijama nego što bi imalo dokaznu vrijednost (21%) ili da je upitna pouzdanost teorije, metoda ili tehnike na kojoj vještak zasniva svoje svjedočenje (20%).

Više od proceduralnih pravila ovdje nas zanimaju kriteriji koje je definirao novi standard prihvatljivosti stručnog vještačenja. Prema njemu, sudac mora utvrditi da li su zadovoljeni sljedeći zahtjevi:

• Predloženo ekspertno svjedočenje mora biti zasnovano na adekvatno testiranim spoznajama što znači da primijenjena teorija ili tehnika moraju biti podvrgljive nekom objektivnom načinu provjere i ne odražavaju tek subjektivno donesene zaključke čija se valjanost i pouzdanost ne mogu procijeniti. To testiranje hipoteza na kojima počiva dati oblik spoznaje zahtijeva pristup koji je filozof Karl Popper obrazložio u svome djelu “Logika naučnog otkrića” 1934. godine kao princip opovrgljivosti (falsifiability). Ukratko (tj. jasno ali neprecizno), za dokazivanje validnosti i pouzdanosti neke teorije nema puno koristi od ogleda osmišljenih tako da pokažu kako je ona tačna/istinita. Popper je sugerirao, kao daleko produktivniji put u odnosu na zahtjev za “verifikacijom teorije”, da se teorija testira tako što će se tragati za dokazom da je ona lažna, tj. netačna, tj. neistinita. Drugim riječima, ako istinitost neke empirijske teorije nije apsolutno dokaziva, na način koji ne ostavlja mjesta sumnji da bi “stvari ipak mogle stajati drugačije”, ono što je moguće jeste pokazati van svake sumnje da je teorija netačna (ukoliko ona to jeste). Takav pristup je upravo ono što razlikuje znanstveno od drugih područja ljudskog istraživanja i Daubert, u nedostatku moćnijeg metodološkog instrumenta, s pravom insistira na njemu.

Michael J. Saks, profesor prava na državnom univerzitetu u Arizoni ali i istaknuti istraživač u domenu socijalne psihologije, parafrazirajući Popperov primjer dokazivanja/opovrgavanja hipoteze da su svi labudovi bijeli kaže: “Sve dok se suzdržavamo od traganja za crnim labudovima, naše vjerovanje da su svi labudovi bijeli biće zaštićeno od opovrgavanja”. “Daubert standard” svojim naglaskom na princip opovrgljivosti upravo primorava forenzičke eksperte da snagu svojih teorijskih uporišta demonstriraju odsustvom dokaza o postojanju onih slučajeva u kojima se teorija pokazala pogrešnom.

• Pouzdanost tehnike primijenjene od strane forenzičkog vještaka mora biti iskazana poznatom ili potencijalnom vjerovatnoćom greške, kako u pogledu lažnih pozitivnih tako i lažnih negativnih nalaza. U istom smislu mora se pokazati postojanje standarda u primjeni date tehnike i način kontrole pridržavanja tako propisanim normama. Procjena vrijednost statistički iskazane vjerovatnoće greške i postupak njenog utvrđivanja moraju biti jasno dokumentirani.

• Primijenjena teorija ili tehnika mora biti poznata znanstvenoj zajednici tako što je publicirana u naučnoj ili stručnoj literaturi i što postoje njeni kritički prikazi i recenzije čiji su autori stručnjaci sa etabliranom kompetencijom u toj oblasti.

• U znanstvenoj zajednici mora postojati načelno prihvatanje validnosti date teorije ili tehnike.

Težinu i značaj ovih zahtjeva najlakše je ilustrirati posljedicama koje su u američkoj sudskoj praksi one proizvele u pravnom tretmanu jedne od tradicionalno krunskih forenzičkih disciplina – daktiloskopiji.

Čini se opravdanom pretpostavka da je tehnika identifikacije otisaka prstiju (gdje bi nas sitničavi ali precizni forenzičar ispravio ukazavši da zapravo govorimo o “individualizaciji”) u najgrubljim crtama poznata čitaocu, pa ćemo cjelokupan postupak naprosto prepričati.

Uobičajno se govori o tri vrste otisaka prstiju:

• očigledni (ili “patentni”), poput onih koje ostavljamo kada nečistim prstima dodirnemo neku površinu. Prsti na kojima je boja, tinta, čokolada i sl. (a u kriminalističkim filmovima obično krv), ostaviće vidljiv trag na bilo kakvoj čvrstoj podlozi sa kojom su stupili u dodir.
• plastični, koji nastaju kada mehanički pritisak prsta ostavi “otisak” (ili tačnije – “utisak”), u materijalu poput blata, sapuna, voska i sl.
• latentni (od latinskog lateo, skriven), koji su nevidljivi golom oku, ali depozit masnoće ili vlage prisutan na prstima ostavlja trag koji je moguće učiniti vidljivim i “podignuti” (vrlo različitim metodama koje se stalno usavršavaju) sa površine objekta.

Ma kojoj vrsti pripadali, otisci prstiju gotovo nikada nisu jasni i čisti poput onih koji se registriraju za potrebe administracije ili u policijskim stanicama, kada tehničar asistira pri njihovom uzimanju nanošenjem potrebne količine boje na prst i njegovim pažljivim otiskivanjem na registracijsku podlogu. Otisci nađeni u realnim situacijama u pravilu su parcijalni, razmrljani zbog kretanja prsta u trenutku dodira, deformirani usljed pritiska mekog tkiva jagodica na površinu predmeta, onečišćeni prisustvom čestica na površini podloge ili prstiju i sl. Govoreći ranije o pouzdanosti tehnike i zahtjevu da se ona iskaže vjerovatnoćom greške, imali smo na umu upravo takvu vrstu poređenja, u kojoj se ne porede dva idealna, “službena“ otiska, nego se otisak pronađen na mjestu nedjela – deformiran, djelomičan i kontaminiran – poredi sa idealnim otiskom osumnjičenog lica.

Takvi kakvi jesu zabilježeni otisci podvrgavaju se laboratorijskoj analizi karakteristika epidermalnih krivulja (grebena) za koje je još Francis Galton tvrdio da su jedinstvene za svakog čovjeka. Galtonova klasifikacija otisaka polazi od utvrđivanja karakterističnih mjesta na svakom otisku, tačaka koje se i danas nazivaju po njegovom imenu. Svaka od tri generalne kategorije obilježja (petlje, lukovi i vijuge) sadrži desetine podtipova (klasificirane prema nivou detaljnosti), a njihove jasno definirane karakteristike čine skenirane otiske prstiju lako prepoznatljivim automatiziranim računarskim sistemima za identifikaciju otisaka. U SAD oni su od 1981. godine obuhvaćeni sistemom AFIS (Automated Fingerprint Identification Systems).

U principu, dva otiska se smatraju identičnim ukoliko se određeni broj karakterističnih Galtonovih tačaka uzajamno podudara. Koliki je taj broj varira od zemlje do zemlje. U nekim je uspostavljen standard koji definira minimalni broj podudarnih tačaka, na primjer: Švedska traži minimalno sedam podudarnih Galtonovih tačaka da bi se moglo tvrditi da su dva poređena otiska istovjetna, u Australiji je ta granica postavljena na 12 tačaka, u Italiji, Francuskoj i Engleskoj na 16, dok se u Brazilu i Argentini zahtijeva čak 30 podudarnih Galtonovih tačaka. U SAD takav standard nije postojao nego je formiran prema potrebi, različito od jedne do druge laboratorije koja analizira otiske, pa čak i od jednog do drugog istraživača.

I tako je daktiloskopija, to trofejno oružje forenzičkih stručnjaka, živjela kao i svi monarsi čije je nasljedno pravo na dominaciju neupitno. To pravo je “sa koljena na koljeno” nasljeđivano Freyovim standardom koji je od svog početka prihvatio da nije riječ ni o kakvoj inovaciji nego o staroj i provjerenoj metodi koja je iznad svake sumnje i skepse. Kada je Daubert standard otvorio pitanje validnosti znanstvenih, tehničkih, i svih drugih specijalističkih svjedočenja, bez obzira na dužinu staža takvog oblika znanja u forenzičkoj upotrebi, bilo je pitanje trenutka kada će se i daktiloskopija podvrći “sistematskom pregledu”. Do tog trenutka trebalo je ipak sačekati da protekne pet godina od donošenja Daubert standarda, ali on se konačno dogodio 1998. godine, sa slučajem United States vs. Mitchell.

Proces se odnosio na oružanu pljačku koja se u Philadelphiji dogodila 1991. godine. Trojica počinilaca su pobjegla vozilom, ukradenim sat ranije, koje je pronađeno nedaleko od mjesta pljačke. Na mjenjaču brzina i vratima vozača nađena su dva latentna otiska prstiju koje je laboratorija FBI identificirala da pripadaju palčevima lijeve i desne ruke izvjesnog Byrona Mitchella, protiv kojeg je podignuta optužnica. Kako bi dokazna valjanost bila osigurana tužilaštvo je odlučilo da prije suđenja utvrdi da nalazi konformiraju sa zahtjevima Daubert standarda. Dva latentna otiska poslana su sa policijskim kompletom od 10 “službenih otisaka” osumnjičenog na adrese 53 institucije koje su imale potvrdu da se bave identifikacijom otisaka prstiju za sudske potrebe. Na zahtjev suda da njihovi stručnjaci izvrše vještačenje i utvrde da li latentni otisci odgovaraju policijskom predlošku, odgovorile su 34 agencije. Njih devet (27%) poslalo je negativan odgovor, tj. da ne mogu potvrditi da latentni otisci pripadaju Mitchellu.

Urušavanje ugleda daktiloskopije poprimilo je dramatične razmjere u slučaju United States vs. Llera Plaza. U seriji suđenja, gdje je stanoviti Carlos Llera Plaza uz još dvojicu saučesnika optužen za trgovinu drogom i ubojstvo, sudac Louis Pollak je 2002. godine odbio prihvatiti predložena svjedočenja daktiloskopskih eksperata FBI sa obrazloženjem da ne zadovoljavaju zahtjeve Daubert standarda. Mada se kasnije sudac predomislio i ipak dozvolio vještačenje koje je zatražio tužilac (obrazloživši tu promjenu prostodušnim priznanjem: “Ne slažem se sa svojim mišljenjem”), argumentacija koju je prvotno dao označila je početak procesa defetišizacije ekspertnih svjedočenja u sudskim procesima. On je sadržan u zahtjevu da za svako takvo mišljenje, prije nego što je prezentirano u sudnici, mora biti utvrđena njegova validnost i stepen pouzdanosti. Samo bi na taj način oni koji odlučuju o krivici ili nevinosti optuženog svoje mišljenje mogli formirati vodeći se elementima ustanovljenim “van svake razumne sumnje”, ma gdje ta probabilistička granica bila postavljena.

U datom slučaju sudac je zaključio da nije naučno demonstrirana sposobnost daktiloskopskih eksperata da izvedu validnu individualizaciju latentnih otisaka. Poražavajuća konstatacija o neznanstvenom karakteru dojučerašnje perjanice forenzičkih vještačenja proizašla je iz činjenice da se ona oslanja na dvije fundamentalne premise: (1) da ne postoje dvije osobe sa identičnim karakteristikama otiska prsta i (2) da analitičari otisaka mogu pouzdano, sa apsolutnom sigurnošću, individualizirati latentni otisak prsta čak i kada je on parcijalan i deformiran, kako je to slučaj sa većinom takvih otisaka.

Niti jedna od bazičnih pretpostavki daktiloskopije nije nikada bila dokumentirana na znanstveno zadovoljavajući način. Dapače, još od ranih dana forenzičke primjene daktiloskopskih nalaza, eksperti su sa izraženim samopouzdanjem saopštavali svoju apsolutnu sigurnost u rezultate analize. Individualizirani otisak prsta postao je bespogovorna činjenica, smoking gun u koji se nije moglo sumnjati. Sudske odluke da se ipak, u svjetlu Daubert standarda, sagleda i procijeni pouzdanost daktiloskopskih svjedočenja, dovele su do niza kontroliranih testova provedenih u SAD i Velikoj Britaniji. Njihove rezultate 2002. godine je prezentirao Robert Epstein, američki psiholog i emeritus Centra za bihevioralne studije na Cambridgeu, u jednom od najutjecajnijih radova iz te oblasti naslovljenom „Otisci prstiju sreću Dauberta“. U njemu je jedan od najpoznatijih takvih testova, koji su još 1996. godine za potrebe Scotland Yarda proveli vodeći forenzički autoriteti Ian Evett i Ray Williams, rezimiran na sljedeći način:

Može li biti gore? Prirodno da može, o tome govori iskustvo svakog pravog pesimiste koji uvijek ima optimistična očekivanja u pogledu ostvarenja njegovih mračnih očekivanja.

Uslijedio je ambiciozan “Lockheed eksperiment”, prozvan po prestižnoj laboratoriji Lockheed Martin, zamišljen tako da se utvrdi vjerovatnoća da dva otiska prstiju različitih ljudi budu identična. Iz centralne datoteke FBI uzeto je 50.000 službenih otisaka (cjelovitih i besprijekorno jasnih), a posao poređenja obavljao je kompjuterski sistem AFIS. Prvi eksperiment obuhvatao je međusobno poređenje svih otisaka (uključujući i kontrolno “poređenje sa samim sobom”, ukupno 1.250 miliona poređenja). U drugom pokusu svaki službeni otisak poređen je sa svojim fragmentom koji je obuhvatao oko petine centralne površine referentnog otiska, kako bi se simulirala parcijalnost realnih latentnih otisaka.

U svome komentaru eksperimenta, Epstein je ukazao na besmislenost koncepta „identičnosti“ u takvom poslu. Čak ni dva službena otiska, uzeta sa istog prsta, neće biti identična usljed različitih distorzija koje se javljaju u postupku pritiskanja prsta na podlogu. To se potvrdilo i u samom eksperimentu, jer je skup analiziranih otisaka sadržavao i nekoliko onih koji su u različitim okolnostima uzeti od iste osobe. „Indikativno je“, piše Epstein, „da je u svakom od ovih slučajeva mjera sličnosti koju je generirao AFIS poredeći dva različita otiska jednog te istog prsta bila znatno niža od one dobivene kada je otisak poređen sam sa sobom. Zapravo, u nekim slučajevima, rezultati dobiveni za dva različita otiska jednog te istog prsta bili su tako niski da su se kretali u rasponu vrijednosti dobivenih u poređenjima otisaka različitih osoba. Otuda je bilo slučajeva da za neke otiske različitih osoba AFIS tvrdi da su u većoj mjeri uzajamno slični nego u slučaju dva različita otiska jednog te istog prsta.“ U završnici, Epstein nedvosmisleno zaključuje: „Lockheed test, na koncu, nije ništa utvrdio u pogledu jedinstvenosti otisaka prstiju.“

I prije „Daubertijanskog obrata“ uočeni su problemi koji nastaju uslijed nedostatka standarda u nekim forenzičkim vještačenjima. Spomenuli smo već značajne razlike koje postoje između nacionalnih standarda u pogledu minimalnog broja podudarnih Galtonovih tačaka na osnovu kojih se tvrdi istovjetnost otisaka prsta. Kako je rečeno, u SAD takav standard nije postojao i ta neodređenost stvarala je značajne probleme pravne prirode, barem za neke savjesnije suce. Na njih je još 1991. godine, u slučaju United States vs. Parks, vrlo rječito ukazao savezni sudac reagirajući na svjedočenje forenzičkog eksperta za otiske prstiju. Policijski stručnjak je u svojoj analizi koristio „standard“ koji propisuje minimum od osam Galtonovih tačaka, našavši na latentnom otisku sa mjesta zločina između 10 i 12 tačaka koje odgovaraju otisku osumnjičenog. Budući da je to više od minimuma potrebnog da bi se utvrdila identičnost dva otiska, minimuma koji je vještak sam deklarirao, te na osnovu toga ustvrdio da je van sumnje dokazano da otisci pripadaju osumnjičenom licu, predsjedavajući sudac je izgubio strpljenje:

Svoju skepsu u pogledu izloženog vještačenja, sudija je zaključio opservacijom u pogledu daktiloskopije kao forenzičke discipline uopšte:

U literaturi se navodi slučaj u kojem su izraelski daktiloskopski eksperti pronašli čak sedam podudarnih Galtonovih tačaka u otiscima dviju različitih osoba, a jedan je vještak na sudu naveo slučaj od, ni manje ni više, deset korespondirajućih tačaka.

Kada su pomnije bili pregledani raniji rezultati policijskih istraga i sudskih procesa, na vidjelo su izašle brojne greške prouzrokovane krivom individualizacijom otisaka prstiju. Navešćemo neke od najkarakterističnijih i najpoznatijih.

Nakon serije eksplozija bombi postavljenih na željezničkoj stanici u Madridu, 11. marta 2004, kada je stradala 191 osoba, analiza otisaka koju su proveli stručnjaci FBI, zamoljeni da asistiraju u istrazi, ukazala je na čovjeka za kojeg se ispostavilo da nema nikakve veze sa tim terorističkim činom. Osumnjičeni Brandon Mayfield, advokat iz Portlanda, proveo je 17 dana u pritvoru dok se nije ustanovilo da je prethodno utvrđena istovjetnost njegovih otisaka i otisaka nađenih na ostacima torbe u kojoj se nalazio eksploziv, bila netačna. Do tog trenutka, korespondencija između otisaka bila je proglašavana 100% pouzdanom. Srećom po Mayfielda, španska policija je izvršila nezavisnu analizu i došla do pravog počinitelja. Laboratorija FBI potvrdila je (i ovaj put) istovjetnost otisaka sa mjesta zločina i onih koji pripadaju novoosumnjičenom alžirskom teroristi, izrazivši svoje žaljenje zbog neugodnosti koju je njihov prethodni, 100% pouzdani ali pogrešni, nalaz izazvao.

Otisci prstiju ne služe samo da bi se ustanovio identitet počinitelja nekog kriminalnog djela, nego često i žrtve zločina. Policija u Las Vegasu je 2002. godine na osnovu otisaka prstiju “identificirala” žrtvu ubojstva, no pokazalo se da je imenovana osoba živa i zdrava, možda tek malo indisponirana preuranjenim oglašavanjem njene tragične smrti. Najdramatičniji su, ipak, slučajevi u kojima su otisci doveli do toga da nevina osoba bude osuđena za djelo koje nije počinila, da bi se tek godinama kasnije utvrdilo da je bila nedužna. Tako je 2004. godine osoba osuđena zbog ubojstva na osnovu daktiloskopske analize, kasnije oslobođena zahvaljujući DNK nalazima koje je odbrana, kao nove dokaze, priložila u obnovljenom postupku.

Pa kada stvari tako stoje u pogledu otisaka prstiju, u kojoj su mjeri nalazi forenzičkih stručnjaka iz drugih oblasti subjektivni? Pod “subjektivnošću” ovdje podrazumijevamo situaciju u kojoj isti postupak kod različitih analitičara daje različite rezultate. Neki su uspješniji od drugih, ali šta je “ono nešto” što ih čini uspješnijim ne može biti precizno određeno. Otuda, njihova vještina ne može biti prevedena u instrukcije ugrađene u protokol analitičke procedure koji bi slijedili i drugi, subjektivno manje nadareni istražitelji.

Šta sa svjedočenjima eksperata koja se odnose na, recimo, psihološko profiliranje, ili grafološko vještačenje rukopisa, ili spektrografsku identifikaciju glasa, ili procjenu sposobnosti očevica da tačno opiše i prepozna osumnjičenu osobu (pogotovo kada je druge rase nego sam očevidac), ili sposobnosti psa da identificira osumnjičeno lice na osnovu mirisa, itd. Za mnoge od takvih ekspertnih svjedočenja ne postoje metrijske procjene pouzdanosti, niti postoji naučna teorija na osnovu koje bi one bile izvedene. U najboljem slučaju postoje empirijski statistički pokazatelji čija je upotrebna vrijednost u svakoj konkretnoj primjeni vrlo ograničena.

Američki kriminalisti John I. Thornton i Joseph L. Peterson predočili su pregled nekih karakterističnih forenzičkih disciplina i faktora subjektivnosti prisutne u njihovoj primjeni. U međuvremenu, razvoj forenzičkih tehnika i metoda značajno je promijenio tu sliku – u nekim slučajevima reducirajući faktor subjektivnosti analitičara, a u nekim (kao što je to slučaj sa daktiloskopskom analizom) dodatno ga naglašavajući. Mada je Thornton-Petersonov pregled zastario on dobro ukazuje na varijabilnost egzaktnosti i provjerljivosti koju nude različite forenzičke discipline, pa i naše preferencije u odnosu na kvantitativne i kvalitativne metode analize.

Ako je daktiloskopija podložna greškama nastalim arbitrarnošću procjena analitičara, za očekivati je da savremenije metode individualizacije, zasnovane na neuporedivo egzaktnijim znanstvenim temeljima, nisu podložne takvim iskušenjima. Ono što je početkom prošlog stoljeća među forenzičkim disciplinama bila daktiloskopija – precizna i nepogrešiva – to je osamdesetih godina postala analiza dezoksiribonukleinske kiseline (DNK), genetskog materijala izolovanog iz organskih tragova. Britanski genetičar Alec Jeffreys, koji je razvio ovaj metod 1984. godine, bio je u toj mjeri oduševljen njegovim mogućnostima da ga je prozvao postupkom za utvrđivanje “DNK otiska prsta” (DNA fingerprinting), ni ne sluteći da će već u narednoj deceniji slavljeni “otisak prsta” izgubiti svoj paradigmatski prestiž. Štaviše, ne samo da će daktiloskopija biti podvrgnuta preispitivanju, nego da će se sa sličnim problemima sresti i njena “DNK posestrima”.

Nenad Fišer