Propaganda, deseti dio
Sada mi recite, Muze, stanarke olimpskih dvora
Jer božanske ste i svuda, i sveznajuće ste o svem’
A mi glasine čujemo samo i ništa ne znamo.
prvi dio
drugi dio
treći dio
četvrti dio
peti dio
šesti dio
sedmi dio
osmi dio
deveti dio
U nesigurnim vremenima tridesetih, poput labuđeg pjeva humanističkom pristupu analizi propagande, u Sjedinjenim Državama pojavljuje se organizacija čije će ime postati nezaobilazno u svim istorijama propagande i napora da se njena prisutnost blagovremeno prepozna.
“Institut za analizu propagande” (IPA, Institute for Propaganda Analysis) nastao je kao sretni spoj troje ljudi vrlo različitih sposobnosti koji dijele isto uvjerenje.
Prvi među njima bio je Edward A. Filene, izuzetno uspješan poslovni čovjek iz Bostona koji je, sa svojim bratom Abrahamom Lincolnom Fileneom, od nekoliko relativno skromnih prodavnica koje je 1881. godine otvorio njihov otac, stvorio lanac robnih kuća William Filene & Sons Co. Braća Filene postali su krupno ime u svijetu američkog biznisa. Bili su poštovani kao odvažni inovatori čija su se rješenja pokazala efikasnim i dobrodošlim kako za trgovce tako i njihovu klijentelu, da bi konačno postala sastavnim dijelom “formule uspjeha” u svijetu trgovine (npr. koncept rasprodaje robe, politika “ukoliko niste zadovoljni, vraćamo novac”, i sl.). Filene je bio istaknuti pobornik formiranja američke trgovinske komore 1912. godine (iz koje je istupio 1936. proglasivši je “alatkom neprosvijećenih businessmena”), jedan od osnivača Međunarodne asocijacije robnih kuća 1928. godine i najznačajniji borac za formiranje američkih kreditnih unija. Uz sve to, Filene je, u partnerstvu sa britanskim vojnim inženjerom Alanom Gordonom Finlayem, izumitelj uređaja za simultano prevođenje, kojeg je otkupio IBM 1926. godine i patentirao kao Hushaphone Filene-Finlay sistem. Dvije decenije kasnije, taj će sistem biti korišten u Nüremberškim procesima nacističkim ratnim zločincima.
Za priču o nastanku IPA, međutim, najbitnija je Fileneova odlika da je bio iskren i prosvijećen filantrop. Ne od one vrste (i kalibra) kojoj su pripadali Andrew Carnegie, John D. Rockefeller, Henry Ford, Jean Paul Getty i slični multimilioneri sa početka dvadesetog stoljeća, čiji su hvalevrijedni legati i donacije često služili i kao paravan za manje uzorne epizode vezane za proces kojim su stekli svoje bogatstvo. Edward Filene je bio spreman da finansijski podrži svaku inicijativu za koju je vjerovao da će poslužiti za dobrobit čovječanstva, ne mareći pritom da li će njegovo ime biti uklesano u mramor ili poslužiti kao naziv kakvog izdašnog fonda.
Kao dijete njemačkog emigranta koji je ostvario svoje snove u Sjedinjenim Državama, ono čega se tridesetih godina Filene najviše plašio dolazilo je iz njegovog osjećanja da je američka demokratija ugrožena kroz dominaciju propagande u medijskom prostoru i da se u javnosti rapidno gubi sposobnost kritičkog rasuđivanja.
Svoje strahove saopštio je drugoj ključnoj ličnosti u nastanku IPA – Kirtleyju Matheru, bliskom prijatelju i sugrađaninu. Profesionalni interesi Filenea i Mathera imali su međusobne veze upravo onoliko koliko trgovina i logistika robnih kuća imaju sa, recimo, mineralogijom i geologijom naftnih nalazišta. A upravo je to bila oblast koju je Mather predavao na Harvardu, tom najelitnijem od američkih univerziteta. Njegovi pogledi na svijet i društveni interesi, međutim, bili su veoma bliski Fileneovim – Mather je bio zagovornik akademskih sloboda i ljudskih prava, a kasnije će biti jedan od prominentnih kritičara Josepha McCarthyja i svega što je njegovo ime značilo pedesetih godina. Nakon Drugog svjetskog rata bio je predsjednik upravnog odbora Američkog udruženja za unapređenje znanosti (American Association for the Advancement of Science), kao i Američke akademije umjetnosti i znanosti (American Academy of Arts and Sciences).
Kirtley Mather je bio izdanak loze puritanskih crkvenih velikodostojnika i teologa, čiji se predak, poznati propovjednik Richard Mather, doselio u kolonijalni Boston sredinom 17. stoljeća. O integritetu Matherove ličnosti dosta govori podatak o njegovom učešću u čuvenom sudskom procesu poznatom kao “Majmunski proces” (Monkey Trial), na kojem se jula 1925. godine sudilo srednjoškolskom nastavniku Johnu T. Scopesu jer je podučavajući učenike teoriji evolucije prekršio zakon savezne države Tennessee (tzv. Butlerov zakon) kojim se to zabranjuje u državnim školama. U širem kontekstu, to je suđenje predstavljalo ne samo sukob kreacionizma i evolucionizma (tj. darvinizma), već fundamentalističke i modernističke ideologije uopšte. Usprkos svojim striktnim vjerskim ubjeđenjima, Kirtley Mather se stavio na stranu odbrane i kao vrstan poznavalac teoloških pitanja pripremao Scopesovog branitelja Clarrenca Darrowa za sva moguća pitanja i argumente koje bi tužitelj, William Jennings Bryan, mogao postaviti ili predočiti sudu. Profesor geologije Kennard Bork, u svojoj knjizi o Matherovom životu “Razbijanje stijena i odbrana demokratije” (Cracking Rocks and Defending Democracy) navodi: “Do 1924. godine Mather je već uočio prijetnju koju predstavlja biblijska doslovnost u rukama nekih ogranaka vjerske desnice. Indigniran metodama i tvrdnjama antievolucionista izjavio je da su ga njegova ljubav prema religiji, kao i njegova predanost znanosti, naveli da se suprotstavi Williamu Jenningsu Bryanu i progoniteljima teorije o organskoj evoluciji.”
Kirtley Mather je dobro razumio bojazni svoga prijatelja Edwarda Filenea da je sistemska prisutnost propagande, kao surogata za autonomno i kritičko razmišljanje, ozbiljna opasnost za opstanak demokratskih temelja društva. Stoga je ponudio da se u Univerzitetskom klubu u Bostonu održi skup koji bi se bavio pitanjem “obrazovanja za demokratiju”. Tu su se, 29. marta 1937. godine, okupili stručnjaci iz vrlo različitih područja koja su imala dodirnih tačaka sa vrlo široko formuliranom temom razgovora: od čuvenih psihologa poput Alfreda Adlera, osnivača škole tzv. “individualne psihologije”, preko edukatora i medijskih stručnjaka kakav je bio Lyman Bryson, bard obrazovnog programa na CBS-u, do veterana javnih komunikacija kao što je Edward Bernays. Među njima je bio i Clyde R. Miller, treća ključna ličnost u priči o formiranju Instituta za analizu propagande.
Miller je predavao na Pedagoškom fakultetu Columbia univerziteta i iza sebe je imao bogato aktivističko iskustvo iz Prvog svjetskog rata. Ono je možda u njemu potaknulo proces propitivanja vlastitih motiva i mladalačkih iskustava iz tog vremena, koje ga je približilo uvjerenju da propaganda može imati razorne efekte na demokratske institucije sistema. U toku rata Miller je pisao patriotske tekstove i bio uključen u “lov na špijune” kojim je rukovodila Američka odbrambena liga (American Protective League). Ova volonterska organizacija, formirana (uz blagoslov predsjednika Wilsona) na inicijativu A. M. Briggsa, čikaškog direktora jedne reklamne agencije, služila je kao kadrovska ispomoć Ministarstvu pravosuđa u traganju i identifikaciji simpatizera Njemačke, ali i pacifista, radikala, ljevičarski usmjerenih sindikalnih i političkih organizacija, anarhista, ukratko – Liga je brzo “prerasla” svoju patriotsko-bezbjednosnu funkciju i postala rasadnikom denuncijantske kulture sa “službenim ovlaštenjima”, ponosno tvrdeći da okuplja četvrt miliona pripadnika u stotinama američkih gradova. Miller se čak pojavio i kao svjedok tužitelja u procesu protiv Eugena V. Debsa, višestrukog predsjedničkog kandidata američke Socijalističke stranke i jednog od osnivača međunarodnog sindikata industrijskih radnika (Industrial Workers of the World), kojem je suđeno zbog njegovih antiratnih stavova na osnovu Zakona o špijunaži iz 1917. godine.
Tridesetih godina, Miller ima znatno trezveniji i kritičkiji stav prema svome mladalačkom zanosu. Član je komisije za istraživanje odnosa obrazovanja i javnog dobra koju je osnovalo Američko udruženje školskih uprava. U izvještaju komisije, publikovanom godinu dana prije susreta u bostonskom Univerzitetskom klubu, Miller se bavio nekim od tipičnih karakteristika propagande i ta preokupacija je sigurno odigrala značajnu ulogu u njegovom istupu na razgovoru kojeg su organizirali Filene i Mather. Već na sljedećem sastanku, održanom u New Yorku, Filene je uručio Milleru ček u iznosu od današnjih 200.000 USD kako bi Institut za analizu propagande bio formiran, da bi potom preko svoga “Fonda dobre volje” (Good Will Fund) preuzeo trogodišnje finansiranje njegovog rada. Institut je zvanično registriran 23. septembra 1937. godine. Tri dana kasnije, Edward Filene u Francuskoj umire od upale pluća i ta vijest prenesena je na naslovnim stranicama vodećih svjetskih listova. U Sjedinjenim Državama predsjednik F. D. Roosevelt se nadahnutom eulogijom oprostio od čovjeka “…koji je vjerovao u učenje i potragu za putevima ljudskog progresa”. Nastanak Instituta za analizu propagande bilo je posljednje Fileneovo ostvarenje u toj potrazi.
Nisu se svi sudionici inicijalnog sastanka u bostonskom Univerzitetskom klubu priključili radu Instituta. Edward Bernays će, na primjer, u svojoj knjizi “Odnosi sa javnošću” (Public Relations) reći da se aktivnost Instituta sadržala u “propagandi protiv propagande”, što objašnjava i odsustvo njegove želje da se pridruži obrazovnoj organizaciji čiji je cilj bio “da nauči ljude kako da misle umjesto šta da misle”. Značajan dio njih ipak jeste nastavio sa učešćem u aktivnostima IPA, privukavši i brojna druga, ugledna imena iz akademske zajednice, svijeta medija i politike.
Tu nalazimo Leonarda W. Dooba, emeritusa katedre za psihologiju Yale univerziteta i vodećeg američkog teoretičara u oblasti kognitivne i socijalne psihologije i istraživača fenomena propagande i komunikacijskih studija. Dvije godine prije formiranja IPA, Doobs je objavio svoje najpoznatije djelo “Propaganda: psihologija i tehnike njene primjene” (Propaganda: Its Psychology and Techniques). U Drugom svjetskom ratu Doobs će biti direktor Biroa za prekomorske obavještajne službe, dijela američkog Ureda za ratne informacije, gdje je razvio metode efikasne statističke analize propagande.
Među sociolozima koji su se priključili Institutu isticao se Robert S. Lynd, sa Columbia univerziteta, koji je reputaciju stekao dubinskim terenskim istraživanjem života malih gradova. U godini osnivanja IPA izašla je njegova zapažena knjiga “Middletown u tranziciji: studija kulturnih konflikta” (Middletown in Transition: A Study in Cultural Conflicts), nastavak empirijskog istraživanja koje je sa svojom suprugom Helen Lynd proveo deceniju ranije i objavio 1929. godine u knjizi “Middletown: studija savremene američke kulture” (Middletown: A Study in Contemporary American Culture). Ove dvije analize, bazirane na opažanjima iz gradića Muncie u Indiani, i danas predstavljaju djelo od posebnog značaja budući da je prvo izvedeno u vrijeme ekonomskog procvata, a naredno na istom mjestu ali u dobu Velike depresije.
Nisu svi saradnici Instituta bili već afirmirani znanstvenici, poputa Dooba i Lynda. Neki će to postati tek kasnije: Edgar Dale koji je razvio metode analize filmskog sadržaja i popularizirao koncept “Piramide učenja” (ili “Konusa iskustva”), Harold Lavine koji je sa Jamesom Wechslerom, veoma cijenjenim američkim političkim komentatorom, za Institut napisao knjigu “Ratna propaganda i Sjedinjene Države”, da bi nakon Drugog svjetskog rata postao jedan od čuvenih urednika Newsweek magazina, a u šezdesetim i Forbesa, istoričar James T. Shotwell, koji će biti istaknuti zagovornik uključenja deklaracije o ljudskim pravima u Povelju UN, itd.
Institut nije zazirao ni od saradnje sa izrazito kontroverznim intelektualcima, od kojih je bez premca bio istoričar i politolog Charles A. Beard. Ovaj profesor sa Columbia univerziteta našao se u centru (ne samo akademske) oluje svojom knjigom “Ekonomska interpretacija Ustava Sjedinjenih Država” (An Economic Interpretation of the Constitution of the United States), objavljenom još davne 1913. godine, na koju se sve do današnjih dana američki političari i komentatori, vrlo različitih idejnih orijentacija, povremeno pozivaju. Knjiga je bila ozbiljan pokušaj reinterpretacije rane američke istorije i klasnih motiva kreatora Ustava iz 1787. godine, koji je prema Beardu predstavljao kontrarevolucionarni udar bogatih vlasnika obveznica usmjeren protiv farmera i plantažera, sa krajnjim ciljem da se spriječi “pretjerana demokratija”. Kada je nakon višegodišnjih sukoba sa svojim kritičarima, koji se nisu ustručavali da njegovo djelo nazovu blasfemičnim i izdajničkim, u oktobru 1917. Beard odlučio da napusti Columbia University (i više nikada se ne priključi ikakvoj akademskoj instituciji), okarakterizirao je svoju alma mater ne baš pohvalnim riječima, kao instituciju “…pod kontrolom male i aktivne skupine povjerenika koji nemaju nikakav ugled u svijetu obrazovanja, koji su reakcionarni i lišeni svake vizije u politici, uski i srednjovjekovni u religiji”. Dvadeset godina kasnije, Beard je postao dobrodošlim članom Instituta za analizu propagande.
U skladu sa svojom funkcijom obrazovne institucije, IPA je objavljivao mjesečne biltene i opskrbljivao stotine škola svojim publikacijama. Prvi broj biltena Propaganda Analysis distribuiran je u oktobru 1937. u 3.000 primjeraka pozivajući interesente da postanu pretplatnici. U prvih 14 dana publikacija je imala 750 pretplatnika, da bi nakon godinu dana taj broj porastao na 2.500. Mada je imao svega sedam zaposlenika, Institut je razvio impresivnu mrežu aktivnosti koje su pokrivale cjelokupne Sjedinjene Države. Uspostavivši saradnju sa magazinom Scholastic, IPA je u toku 1939. i 1940. godine distribuirao u američkim školama seriju publikacija pod nazivom “Zbog čega tako mislite? Stručna uputstva koja će vam pomoći da mislite jasno i prepoznate propagandu u svakom obliku” (What Makes You Think So?; Expert Guidance to Help You Think Clearly and Detect Propaganda in Any Form). Na osnovu nje oko milion djece je naučilo koristiti metode IPA za prepoznavanje propagande, a Institut se povezao sa 2.500 nastavnika i učitelja zainteresiranih za dalju primjenu i razvoj obrazovnih sadržaja te vrste u školskom programu.
Približavanjem Drugog svjetskog rata obim djelatnosti Instituta počeo je da opada: neki od članova upravnog odbora odlučili su da napuste organizaciju, kritičari su zamjerali da usprkos svojoj proklamiranoj edukativnoj ulozi Institut više doprinosi širenju destruktivnog skepticizma nego što osposobljava ljude za kritičko prepoznavanje demagogije, fondovi iz kojih su finansirane njegove aktivnosti počeli su da presušuju. Konačno, IPA je u potpunosti obustavio svoje aktivnosti 1942. godine jer se ulaskom Sjedinjenih Država u rat suočio sa problemom izloženom u zadnjem biltenu, januara 1942. godine, kao dio obrazloženja prestanka rada Instituta:
“Objavljivanje nepristrasnih analiza svake vrste propagande, ‘dobre’ i ‘loše’, lako se može krivo razumjeti u okolnostima vanrednog stanja rata, a što je još važnije – takve se analize mogu zloupotrijebiti u neželjene svrhe od strane osoba koje se protive vladinim naporima. S druge strane, za sam Institut, kao Institut, svako promicanje propagande, pa čak i privid da on to čini, bacilo bi sumnju na njegov integritet kao znanstvenog tijela.”
U svojoj knjizi “Propaganda i demokratija: Američko iskustvo medija i masovnog ubjeđivanja” (Propaganda and Democracy: The American Experience of Media and Mass Persuasion) koja se velikim dijelom bavi radom Instituta za analizu propagande, J. Michael Sproule prezentira ono što su bili glavni ciljevi IPA sljedećim riječima: “Za IPA su nacizam, komunizam, konzervativni antikomunistički pokret, engleska vanjska politika i diktature Latinske Amerike svi bili nedemokratski. Obilježavajući ih kao takve, IPA je promovirala demokratsko društvo zasnovano na slobodi govora i sudjelovanju građana u vlasti, istovremeno pokušavajući da postigne i neke konkretne ciljeve kao što je sprečavanje uspona nacizma u Americi.”
Upravo taj napor doveo je ultradesničarske organizacije u središte pažnje IPA. Među njima poseban analitički interes privukli su govori velečasnog Charlesa E. Coughlina. Njegova dugogodišnja izlaganja mogla su biti temeljito analizirana, a po svojoj prirodi bila su zanimljiva kao “…tipično preuzimanje inostranih metoda antidemokratske propagande od strane jednog američkog propagandiste”.
U toku svoga petogodišnjeg rada Institut je objavio dvije knjige, studije propagande koje i danas imaju izuzetnu vrijednost. Prva, već spominjana, objavljena je 1940. godine kao djelo Harolda Lavinea i Jamesa Wechslera “Ratna propaganda i Sjedinjene Države”. Ona se bavila analizom propagande u Velikoj Britaniji i Njemačkoj, dvjema zaraćenim zemljama koje su na početku Drugog svjetskog rata imale vrlo jasne ciljeve u odnosu na SAD: prva da pridobije Sjedinjene Države za savezničku stranu u ratu protiv sila osovine, a druga da to spriječi.
Autori druge, mnogo poznatije studije kojoj ćemo posvetiti više pažnje, bili su Alfred McClung Lee i Elizabeth Briant Lee, izuzetno produktivan bračni par dvoje vrsnih sociologa i antropologa. U knjizi “Umjetnost propagande: Studija govora oca Coughlina” (The Fine Art of Propaganda: A Study of Father Coughlin's Speeches) iz 1939. godine, autori su podvrgli analizi Coughlinova radijska obraćanja javnosti kako bi demonstrirali neke od najefikasnijih propagandnih tehnika korištenih u njima.
Alfred McClung Lee se bavio izučavanjem američkog novinarstva, propagande i međurasnih odnosa. Njegova prva knjiga iz 1937. godine, “Dnevna štampa u Americi”, bila je posvećena ekonomskim i sociološkim aspektima novinske industrije od 1710. do 1936. godine, pitanjima zaposlenih, vlasništvom i ulogom reklamne industrije u njenom razvoju. Karijera njegove supruge, Elizabeth Briant Lee, predstavlja odličan primjer tretmana žene u “muškom svijetu” znanosti – ignorirana u akademskoj zajednici i posmatrana sa podsmjehom rezerviranim za one koje odluče da istraju u svome pozivu. Njena doktorska disertacija, “Eminentne žene: Kulturološka studija”, bavila se upravo tim fenomenom. Početkom pedesetih godina, ovaj znanstveni par osnovao je “Društvo za izučavanje socijalnih problema” (The Society for the Study of Social Problems), neprofitnu, interdisciplinarnu zajednicu koja još uvijek postoji i okuplja sve zainteresirane za kritički, znanstveni i humanistički pristup istraživanju vitalnih društvenih problema.
Istorijski razlozi samo su djelimično objašnjenje zašto se “Umjetnost propagande” tako često nalazi u spisku referentne literature o propagandi. Riječ je o seminalnoj studiji u kojoj je obrađeno sedam propagandnih tehnika koje su analitičari IPA ilustrirali primjerima iz Coughlinovih političkih propovijedi. Tih “sedam trikova” ili “sedam sredstava” (seven devices) propagande, postali su nezaobilaznim dijelom nebrojenih seminara i kurseva o zanatu oblikovanja javnog mnijenja, a njihova decenijama duga prisutnost u procesu edukacije pokazuje da je Institut, barem u tom pogledu, u potpunosti ispunio svoju obrazovnu funkciju.
Mada su Alfred McClung Lee i Elizabeth Briant Lee svojom knjigom 1939. godine predstavili te tehnike široj javnosti i učinili ih opštepoznatim, sam format sedam karakterističnih propagandnih postupaka razvio je Clyde R. Miller, njihov prijatelj i jedan od osnivača Instituta. Kao predavač na univerzitetu Columbia, gdje je držao kurseve “Javno mnijenje i obrazovanje” i “Analiza propagande u opštem obrazovanju”, Miller je nekoliko godina ranije počeo istraživati tipske oblike propagandnih postupaka, identificirati njihova obilježja i mehanizme putem kojih oni postižu željene efekte. Svoje nalaze prilagodio je potrebama obrazovnog procesa, a autori “Umjetnosti propagande” preuzeli su Millerove instrumente, primijenili ih na Coughlinove govore, i učinili poznatim. Miller je bio i pisac predgovora njihovoj knjizi, gdje ni jednom rječju nije dao ni naslutiti kakva je njegova uloga u tome bila – za knjigu je rekao da je “iskrena i nepristrana studija o sredstvima i manifestnim ciljevima stručnjaka za iskrivljavanje javnog mnijenja.”
Milleru nikada nije zasmetala činjenica da “sedam trikova” propagande niko ne asocira sa njegovim imenom nego sa analitičarima koji su tu alatku vrlo plodotvorno primijenili. Ta njegova samozatajnost dovela je do toga da se J. Michael Sproule, osamdeset godina kasnije, upusti u pravo detektivsko istraživanje koje je okončalo konačnim odgovorom na pitanje porijekla “sedam trikova”, odnosno, identitetom kreatora tog edukacijskog formata. Za Millera, kao i za njegove saradnike iz IPA, pitanje “autorstva” bilo je irelevantno. Svoju misiju su vidjeli u tome da javnosti pruže korisne uvide u tehnike kojima se služe “stručnjaci za manipulaciju javnim mnijenjem” i time pomognu u prepoznavanju takvih pokušaja. Iste godine kada je objavljena “Umjetnost propagande”, kod njujorškog izdavača pojavila se i Millerova knjiga “Kako prepoznati i analizirati propagandu” (How to detect and analyze propaganda) čiji naslov iskazuje upravo samu svrhu postojanja Instituta. Za njegove saradnike je temelj demokratskog društva predstavljala združena refleksija autonomnih pojedinačnih mišljenja o stvarima od opšteg značaja. Riječima Millera iz uvoda u “Umjetnosti propagande”: “Što se pojedinaca tiče, umjetnost demokracije je umjetnost mišljenja i diskutiranja koji su nezavisni i zajednički.”
Prije više desetina hiljada godina, preživljavanje naših predaka ovisilo je o njihovoj sposobnosti da razlikuju jestive od nejestivih plodova prirode, da prepoznaju latentnu, po život opasnu prirodu ovih potonjih čak i kada su zaodjenuti u privlačne boje i pozivaju na izdašan obrok. “Ekološki sistem” u kojem prebivaju ideje i koji je prirodno stanište modernog čovjeka zahtijeva slične vještine, izgrađene i testirane iskustvom koje je sistematizirano u teorije. Te teorije, govoreći o propagandi, nikada nisu dovoljno sveobuhvatne da bi pretendirale na status neke “opšte teorije”, čije bi poznavanje rezultiralo individualnom “otpornošću” na sve različite pojavne oblike propagande. Sama priroda interakcije čovjeka i ideja, oblikovana istorijskim odrednicama u razvoju različitih kultura, takvu ambiciju čini nerazumnom. No, ma koliko te teorije bile parcijalne ili primjenjive samo pod specifičnim okolnostima, one nas ipak osposobljavaju da se sa većom sigurnošću krećemo kroz prostor uticaja različitih ideja, vrjednosnih stavova i argumenata (u njihovu korist ili protiv njih), i da autonomno prosuđujemo o njihovoj valjanosti.
Pregled “sedam trikova propagande” čini se dobrim početkom takvog putovanja.
Ovo je posljednji, deseti dio Historijskog uvoda u propagandu.
Slijedi poglavlje Vježbe iz topologije propagande – Blistave opštosti