foto: Dženat Dreković/NOMAD

Fišer: Arhitektura ruševina

Propaganda, osmi dio

Sada mi recite, Muze, stanarke olimpskih dvora
Jer božanske ste i svuda, i sveznajuće ste o svem’
A mi glasine čujemo samo i ništa ne znamo.

Homer, “Ilijada”

prvi dio
drugi dio
treći dio
četvrti dio
peti dio
šesti dio
sedmi dio

Svaki od masovnih fenomena koji postane prepoznatljivim izrazom duha jednog vremena, ma koliko se činio trivijalnim, u sebi krije skup socijalnih, kulturnih i ekonomskih indikatora nezaobilaznih za razumijevanje drugih, prividno nepovezanih procesa. Imajući u vidu da je središnja tema ovog ogleda propaganda, a na ovom mjestu reakcija na njene učinke u Prvom svjetskom ratu i otuda proizašle sentimente javnosti, pozabavili smo se nekim od značajki relevantnih za “sinoptički pogled” na recepciju propagande i stepen senzitiviziranosti javnog mnijenja u periodu između dva svjetska rata.

Bez uvida ne samo u manifestne nego i latentne silnice koje su definirale karakter dvadesetih godina, teško je razumjeti razornu moć potresa koji je uslijedio finansijskim kolapsom berze. Tu ne govorimo o procesu laganog propadanja i postepenog iščezavanja nekih ranije dostupnih dobara, koji se u povijesti obično dešava kroz niz generacija. Ovdje je riječ o drastičnoj promjeni koja se, gotovo doslovno, dogodila “preko noći”. Poput biblijskog podsjećanja da ono što Svevišnji dâ, Svevišnji može i da oduzme (Job 2:21), odakle najvjerovatnije vuče porijeklo i strašna kletva “Dabogda imao pa nemao!”, Velika depresija je predstavljala najteži oblik suočavanja sa mogućnošću kataklizmičkog obrata u poretku “životnih zadatosti”, uporedivim jedino sa onim kojeg donose ratovi i prirodne katastrofe.

Administracija predsjednika Herberta Hoovera inicirala je mjere koje bi, barem simbolički, doprinosile ublažavanju posljedica ekonomske krize. Tako su otpočeli radovi na podizanju ogromne brane na rijeci Colorado, najveće betonske konstrukcije do tada, koja će dobiti predsjednikovo ime (Hoover Dam). Izgradnja je bila dio opsežnog programa javnih radova koji su trebali omogućiti zaposlenje brojnim radnicima pogođenim talasom nezaposlenosti u prvim godinama Velike depresije. Na projektu su bile angažirane hiljade radnika (preko stotinu njih stradalo je na gradilištu), a izvođač radova, konzorcij “Šest kompanija” (Six Companies), završio je posao za manje od šest godina i predao branu na korištenje više od dvije godine prije roka – što je u svakom pogledu rijedak slučaj.

Hooverova predizborna godina nije mu donijela puno sreće. U septembru 1931., pritisnuta vlastitim problemima globalne ekonomske krize, Velika Britanija ukida “zlatni standard”, koji garantira pokriće novca u opticaju zlatnim rezervama države. To izaziva u Sjedinjenim Državama novi talas panike i očekivanja da slijedi još jedna katastrofa, građani masovno zatvaraju svoje bankovne račune i u par mjeseci iščezavaju stotine banaka širom zemlje.

Sasvim očekivano, predsjednik Herbert Hoover, nakon svog prvog mandata, gubi 1932. godine na izborima od Franklina D. Roosevelta. Bilo bi vrlo teško utvrditi neku njegovu odgovornost za pad njujorške berze i sve što je potom uslijedilo, ali činjenicu da se to dogodilo za njegovog mandata biračko tijelo je sankcioniralo na jedini način na koji je moglo iskazati svoje ogorčenje.

Povrh svega što se već dogodilo, a sasvim u skladu sa vjerovanjem svakog pesimiste, u tridesetim godinama se pokazalo da nevolja nikada ne dolazi sama. Suša i pješčane oluje počinju svake godine pustošiti brojne savezne države (Arkansas, Colorado, Kansas, Texas, Oklahoma…), uništavajući usjeve i ostavljajući hiljade ljudi bez doma (o čemu je književno svjedočanstvo ostavio nobelovac John Steinbeck u svome romanu “Plodovi gnjeva”), a u januaru 1937. istu sudbinu doživljava milion ljudi nakon nezapamćene poplave rijeke Ohio koja je najžešće pogodila savezne države Ohio, Indianu, Illinois, Kentucky i Zapadnu Virginiju, prouzročivši stotine žrtava i štetu ekvivalentnu današnjem iznosu od gotovo 9.000 miliona dolara.

U svome govoru, kojim je u julu 1932. godine na Nacionalnoj demokratskoj konvenciji prihvatio nominaciju na predsjedničkim izborima, Roosevelt se zavjetovao da će se boriti za New Deal u korist američkog naroda. Mada se ova fraza obično prevodi kao “Novi sporazum/pogodba” čini se da bi trebalo vjerovati urednicima Merriam-Webstera koji se priklanjaju “kartaškom tumačenju” riječi Deal u smislu podjele karata, čime se sugerira jedna “nova runda” ili “novo poglavlje”, sa svježim početkom i podjednakim mogućnostima za svakoga. Možda takva asocijacija zvuči manje dostojanstveno, ali je svakako bliža američkom duhu. Konačno, Rooseveltov nasljednik Harry S. Truman i sam je na svome radnom stolu u Bijeloj kući držao napis The Buck Stops Here. Suprotno vjerovanju da je na ovom mjestu Buck popularni naziv za dolar (te bi otuda fraza ukazivala na nepotkupljivost predsjedničkog ureda, otprilike “Ovdje dolar ne prolazi”), riječ se odnosi na preklopni nož sa koštanom drškom (Buck knife) koji je u kartaškim igrama kružio stolom, označavajući onoga ko dijeli karte, odnosno, onoga koji ima zadnju riječ.

Sam izraz New Deal, koji će označiti cijelu epohu američkog ekonomskog oporavka, djelo je Rooseveltovog pisca govora (speechwritera) Samuela Irvinga Rosenmana, kojeg je predsjednik imenovao za svoga savjetnika, prvog u istoriji Bijele kuće.

Novoizabrani predsjednik, jedini koji će biti izabran čak četiri puta, silovito je otpočeo svoj mandat uvođenjem niza mjera kako bi se zatečeno rasulo u ekonomskom i monetarnom sistemu dovelo u red. Sve banke su zatvorene na nekoliko dana dok Kongres nije proveo reformu zakonodavstva. Nakon donošenja zakona o vanrednim mjerama pomoći bankovnom prometu (Emergency Banking Relief Act) u toku jedne sedmice tri četvrtine banaka vratilo se redovnom poslovanju, a Rooseveltova administracija otpočela je dugotrajni proces revitalizacije američke privrede. Njegova bitna pretpostavka bila je restauracija povjerenja u mjere vlade, a samim tim i očuvanje političke stabilnosti. Nakon jedne decenije u kojoj su se “osvajači srca i duše javnosti” mahom bavili komercijalnom propagandom, vrijeme krize prizvalo je majstore zanata da osmisle i unesu neki vedriji pogled na budućnost ili barem ublaže resentiman javnosti. Njihov prvi korak bio je da predsjednik uđe u domove ojađenih građana i da od njega, iz prve ruke, saznaju kako stvari stoje i šta se čini da bi one postale bolje. Sa karakterističnim samopouzdanjem lidera Roosevelt je još u svome inauguralnom obraćanju naciji, kojeg su prenosile sve radio stanice, iskazao svoje uvjerenje da će i to teško vrijeme nacija prebroditi, kao što je to činila i ranije, da će ponovo oživjeti i napredovati – “Jedina stvar od koje moramo strahovati je sâm strah.” Početkom marta 1933. godine Roosevelt je kročio u domove ljudi kojima je obećao otvaranje jednog novog poglavlja, New Deal koji će značiti prekretnicu u njihovim životima. To je učinio putem radija, najmoćnijeg medija tog vremena, otpočevši seriju svojih obraćanja američkoj javnosti koji su nazvani “razgovori uz ognjište” (fireside chats). Već sam naziv tog medijskog projekta sugerirao je opuštenu, prijateljsku atmosferu, toplinu kućnog okruženja, neformalnu prirodu ćaskanja kojeg krasi uzajamno povjerenje. Prvi prenos pratilo je čak 60 miliona ljudi i odziv javnosti je potvrdio impresivnu djelotvornost takvog pristupa u odnosima sa javnošću. Radio je omogućio da Rooseveltov glas projicira mir, razboritost i staloženost u objašnjenju mjera koje njegova vlada poduzima. Sa propagandističkog stanovišta podjednako je značajna bila i činjenica da američka javnost kroz takve nastupe nije mogla vidjeti da predsjednik boluje od dječije paralize (poliomyelitis), oboljenja koje je vješto maskirano u njegovim javnim pojavljivanjima. Danas zvuči gotovo nevjerovatno da su novinari, dakako, znali za bolest predsjednika, ali su poštovali njegovu molbu da ga ne snimaju dok hoda ili kada mu osoblje pomaže da izađe iz automobila. Ideja da bi neko od novinara to spomenuo u tekstu bila je, naprosto, nezamisliva. Ukoliko bi se neki od foto-reportera ipak odlučio da prekrši “džentlmenski sporazum”, tajna služba zadužena za obezbjeđenje predsjednika bila je uvijek spremna da u indiskretnom snimatelju probudi džentlmena.

Nemoguće je precijeniti značaj radija u Rooseveltovom naporu da stekne povjerenje nacije. Početkom tridesetih godina 12 miliona američkih domaćinstava posjedovalo je radio prijemnik, da bi se krajem decenije njegova prisutnost popela na čak 28 miliona. To je značilo da je oko 80% američke populacije imalo dostupan radio program preko kojeg su pratili vijesti, okupljali se u seansama obiteljskih slušanja zabavnog programa, ili sa pažnjom pratili obraćanja svoga predsjednika. Radio nije bio samo sredstvo informiranja i zabave, već i pouzdan način ojačavanja socijalne kohezije.

Upravo to je bio jedan od prioritetnih ciljeva Bijele kuće, bez čijeg ostvarenja nikakav paket ekonomskih mjera nije obećavao željene rezultate. Službe zadužene za odnose sa javnošću našle su se pred zadatkom sličnim onom sa kojim se suočila Wilsonova administracija kada je trebalo promijeniti narodno raspoloženje u korist američkog učešća u Prvom svjetskom ratu. S jedne strane, apelirati na patriotizam i ohrabrivati povjerenje i optimizam u pogledu nacionalnog oporavka, a sa druge osigurati da postojeće napetosti ne eskaliraju u nekontrolirane sukobe i dovedu do konflikta među različitim interesnim grupama i društvenim slojevima.

Ta “pacifikacija javnosti”, ma koliko predstavljala tek palijativnu mjeru, imala je značajnu ulogu time što je usmjeravala pažnju na sadržaje koji su doprinosili “socijalnoj relaksaciji”, smanjujući nivo opšte frustracije. U aprilu 1933. ukinuta je prohibicija, a talas odobravanja popratio je duhoviti čin velike pivare Anheuser-Busch koja je svečano, tradicionalnom konjskom zapregom, u Bijelu kuću isporučila sanduk Budweisera.

Sve što je budilo interes i pomagalo da se drama iz neposredne zbilje preseli negdje drugdje bilo je dobrodošlo. Svaka vijest, loša ili dobra, imala je sposobnost da postane predmetom razgovora, oprečnih mišljenja, debata, i da za stanovito vrijeme apsorbira pažnju javnosti svojom stalnom prisutnošću na radiju ili u štampi. Kada je u noći 1. marta 1932., kidnapiran 20-mjesečni sin pilota Charlesa Lindbergha, nacionalnog heroja, radio je već za nekoliko sati obznanio tu vijest i pokrenuo diskusije i spekulacije koje su se nastavile i godinama nakon što je 1936. okrivljeni Richard Hauptmann osuđen i pogubljen. H. L. Mencken je cjelokupan slučaj otmice i ubojstva malog djeteta, potrage za počiniteljem i njegovog suđenja nazvao “najvećom pričom nakon Uskrsnuća”.

I druge nesreće tridesetih godina privukle su podjednaku pažnju i imale podjednako dug rok trajanja. Katastrofa cepelina “Hindenburg” u Lakehurstu, maja 1937., u kojoj je stradalo 36 ljudi, bila je snimljena brojnim foto-aparatima i filmskim kamerama, čak zabilježena i za potrebe radio prenosa koji je vodio Herbert Morrison, reporter CBS, našavši se u ulozi svjedoka nesreće koja je užasnula svijet. Dva mjeseca kasnije, avion sa karizmatičnom Amelijom Earhart, koja je pet godina ranije postala prva žena koja je sama preletjela Atlantik, iščezao je bez traga negdje nad Pacifikom tokom njenog pokušaja da postane prva žena koja je avionom obletjela cijeli svijet, nakon čega je u medijima otpočeo ciklus konspiracijskih teorija o njenom nestanku koji traje sve do danas.

Mada su crne hronike oduvijek bile predmetom javne fascinacije, prioritetni medijski sadržaji tridesetih bili su oni koji su uzbuđivali ljudsku imaginaciju i pokretali maštarije o veličanstvenoj budućnosti i blagostanju koji samo što nisu otpočeli. U razmaku od šest godina Sjedinjene Države bile su dva puta domaćin Svjetske izložbe. U Chicagu 1933. izložba je posvećena tehnološkom razvoju i nazvana “Stoljeće napretka”, a uz razna čuda transporta prikazani su i futuristički modeli kuća koje su samo čekale da budućnost konačno otpočne i ljudi se usele u njih. Izložba u New Yorku 1939. godine prikladno je nazvana “Svijet sutrašnjice”, gdje je najveća atrakcija bio paviljon General Motorsa i “Futurama”, utopijski svijet smješten u njemu. To djelo scenskog i industrijskog dizajnera Normana Bela Geddesa, na zadivljujući način je anticipiralo razvoj urbane arhitekture u narednim decenijama. Tu su predstavljeni automatizirani autoputevi, farme gdje se vještački gaje usjevi, građevine čiji su krovovi predviđeni za leteće mašine… Sa svoje strane, General Electrics (tj. njegov RCA) je na ovoj izložbi omogućio da najšira publika sa nevjericom gleda prvi američki elektronski televizor, napravu koja će za svega dvadeset godina od unikatnog čuda postati tehničkim proizvodom kojeg posjeduje 87% američkih domaćinstava, odnosno, njih 46 miliona.

Između te dvije izložbe, 1935. godine, uspješno je obavljen i prvi telefonski razgovor “oko svijeta”. Od početne tačke u New Yorku, poziv je proslijeđen u San Francisco, da bi potom preko Indonezije, Nizozemske i Velike Britanije pristigao natrag u New York “pozvanoj stranki”.

Taj trijumf telekomunikacija nastavio se sljedeće godine na Olimpijskim igrama održanim u Berlinu, koje su po prvi put bile praćene televizijskim kamerama – njemačkim, dakako. Do danas traje rasprava u kojoj su mjeri kamere Telefunkena i Fernseha AG bile izraz njemačke naučno-tehnološke superiornosti, a u kojoj rezultat krađe tehnoloških rješenja koja je razvio General Electricsov RCA. Ma čije da su bile, te su kamere prenijele i prizor vrijedan pamćenja – crnog atletičara Jesseja Owensa, koji osvaja četiri zlatne medalje pred očima vrlo neraspoloženog Führera i time na očigled svijeta daje svoj komentar na domaćinov zanos mitom o superiornosti arijske rase.

Telefunkenova TV kamera na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936.

Potreba za nekim drugim svijetom, bio to “Svijet sutrašnjice” kakav je obećavala “Futurama” ili svijet literarne fikcije, postala je prominentim obilježjem vremena.

Čak i naoko suhe vijesti iz domena naučnih otkrića, kao što je to bilo otkriće “Električnih smetnji vanzemaljskog porijekla”, koje je oktobra 1933. objavio Karl Jansky (kasnije prozvan “Ocem radio astronomije”) bile su dovoljne da pobude nezasitnu maštu javnosti. Još od sredine dvadesetih godina, kada je Edwin Hubble pred Američkim astronomskim društvom saopštio svoje rezultate mjerenja udaljenosti Andromede, čovječanstvo je počelo da se privikava na činjenicu da je naša gaslaksija (“Mliječni put”, za Rimljane via lactea, za Grke galaktikos kýklos), tek jedna od bezbrojnih sličnih struktura i da svemir nije naprosto “velik” – on je nezamislivo velik! Za maštu savremenog čovjeka to je značilo da kosmos vrvi najčudesnijim oblicima inteligentnog života: prijetećim ili dobronamjernim, divljim ili mudrim, zaostalim ili nedostižno razvijenijim… Dogodovštine odvažnih istraživača i pustolova koji otkrivaju nepoznate zemlje u prašumama egzotičnih krajeva, što je ranije silno uzbuđivalo maštu čitalaca avanturističkih romana i serijala, sada su ustupile mjesto naučnoj fantastici u svim njenim oblicima. Rađa se nova generacija heroja američke fikcije, kao što su Buck Rogers, Flash Gordon ili Superman, koja zauzima svoje svakodnevno mjesto u radio emisijama, stripovima, romanima… i dobiva ikonički značaj u američkoj kulturi.

Sa sociološkog stanovišta, najinformativnija je uloga jednog drugog lika koji nije kroz intergalaktičke putešestvije nudio eskapistički predah svojim ljubiteljima, niti se iz dana u dan zracima smrti ili mačem borio protiv tvrdokornih tirana ili zmajolikih čudovišta za slobodu potlačenih rasa. Dapače, taj junak nije imao nikakva obilježja superheroja, već samo onoliko dovitljivosti i odvažnosti koliko je svaki čovjek mogao u sebi samome prepoznati. Rođen je 18. novembra 1928. kada je predstavljen njujorškoj javnosti projekcijom u bioskopu Old Colony Theater. U sedam i pol minuta trajanja filma “Parobrod Willie” (Steamboat Willie), glavni junak – animirani miš Miki Maus (Mickey Mouse) – zaputio se putem planetarne slave, na koji će povesti i svoga kreatora, velikog Walta Disneya (u njegovoj sjenci, kako to nerijetko biva, na tom se putu pomalo izgubio čovjek koji je besmrtnom mišu dao njegov prepoznatljivi lik – Disneyev animator i saradnik Ub Iwerks).

Psihoterapijska moć Disneyevog junaka u vremenu Velike depresije biće predmetom istraživanja i decenijama nakon njenog okončanja. Tri godine poslije premijere, Klub ljubitelja Mikija Mausa imao je već preko milion članova koji su se okupljali u bioskopskim salama na svakoj projekciji novih dogodovština njihovog heroja. Miki je predstavljao lik nepretencioznog viteza plemenitog srca, posljednju liniju odbrane vjerovanja u postojanje dobrote i nesebičnosti, vrlîna koje će biti nagrađene sretnim životom. Kada su u februaru 1930. astronomi otkrili deveti planet sunčevog sistema i dali mu ime Pluton, po grčkom bogu podzemlja, Disney je uveo novi lik u svijet svoga animiranog junaka – dobroćudnog psa kojeg je nazvao istim imenom. Vrlo brzo, svi su znali za Mikijevog odanog saputnika Plutona, a tek poneko za istoimeni planet ili mračno grčko božanstvo.

Neizmjerna zasluga za Disneyev komercijalni uspjeh pripada Hermanu “Kayu” Kamenu, vlasniku firme za komercijalnu propagandu iz Kansas Cityja, kojem se Disney obratio 1932. godine sa željom da promovira lik Mikija Mausa, današnjim riječnikom govoreći – da ga “brendira”. Kako će vrijeme pokazati, obratio se pravom čovjeku za takav posao. U vrlo kratkom periodu Miki Maus postaje najtraženiji lik za sve vrste proizvoda koji su se mogli oblikovati prema njemu ili na kojima se on mogao odštampati: od prehrambenih proizvoda, odjeće i obuće, satova, sapuna, lopti, dječijih igračaka, čokolada i bombona, sportskih rekvizita, školskog pribora, kišobrana i suncobrana, torbi, presvlaka za posteljinu… Dvije godine nakon što je preuzeo posao, Kamen je upravljao prodajom proizvoda sa likom besmrtnog miša koja je Disneyu donosila desetine miliona dolara. Prema Disneyevim riječima, prihodi od prodaje prava korištenja Mikijevog lika na svim mogućim proizvodima bili su neuporedivo veći od zarada na crtanim filmovima u kojima se on pojavljivao.

Disneyeva samostalna produkcija jedna je od rijetkih koja nije osjetila pogubne efekte ekonomske krize. Kada se 1933. godine pojavio njegov laudama popraćeni film “Tri prasića” kritika je u njemu prepoznala rječitu osmominutnu parabolu Velike depresije. Pjesma “Ko se boji vuka još?” (Who’s Afraid of the Big Bad Wolf?), za koju je muziku napisao Frank Churchill, postaje hitom decenije, uklapajući se u duh Rooseveltovog inauguralnog poziva američkim građanima da se suprotstave očaju i malodušnosti, kao i poruke da je u borbi protiv pogibeljnih efekata ekonomske krize strah jedina stvar koje se treba plašiti. Kakav je odziv imao predsjednički apel na solidarnost i udružene napore u borbi protiv “velikog, zlog vuka” pokazalo se već na sljedećim predsjedničkim izborima, kada F. D. Roosevelt trijumfuje nad republikanskim protukandidatom Alfredom Landonom u jednoj od najvećih zabilježenih pobjeda, sa rezultatom 523:8 elektorskih glasova. Ovog puta, svoj inauguralni govor Roosevelt posvećuje osiromašenim i “zaboravljenim” zemljacima, milionima onih koji su ga tog dana, 20. januara 1937, slušali na svojim radio prijemnicima.

Kompanija Walta Disneya je nastavila slijediti razvojni put koji je trasirao Key Kamen i poslije njegove tragične pogibije u avionskom udesu na Azorima, 1949. godine. Danas je The Walt Disney Company 53. u grupi najvećih američkih kompanija i vodeća medijska korporacija koja zapošljava gotovo četvrt miliona ljudi i ostvaruje godišnju zaradu od 70.000 miliona dolara.

Potreba za mitom, kao generatorom socijalne koherencije, bila je izražena u svim zemljama zahvaćenim Velikom depresijom. Sticaj okolnosti doveo je do toga da u Njemačkoj ona poprimi najmaligniji oblik. Velikim dijelom to je bila zasluga inženjera mitova kakav je bio nacistički ideolog Alfred Rosenberg, koji je za potrebe “rekonstrukcije svijeta” 1930. godine napisao “Mit dvadesetog stoljeća” (Der Mythus des 20. Jahrhunderts), knjigu namijenjenu “intelektualcima kojima je potreban dublji uvid u povijesnu dimenziju Hitlerovog programa.”

Godinu dana nakon pada njujorške berze, nacionalsocijalistička partija postaje druga najveća politička stranka u Njemačkoj, potisnuvši komuniste. Za manje od dvije i pol godine, Hitler postaje kancelar, eliminira višepartijski sistem i uvodi autoritarno ustrojstvo države. Iste godine kada je prvi telefonski razgovor “oko svijeta” probudio nade da će svijet postati povezaniji, te otuda skloniji dijaloškom razrješavanju konfliktnih situacija, u Njemačkoj su ukinuta sva građanska prava za Jevreje, a Mein Kampf postaje “svetom knjigom” službene ideologije i njene političke izvedbe.

U vrijeme kada se javnost Sjedinjenih Država još oporavlja od masovne panike koju je 30. oktobra 1938. izazvao radio prenos fiktivne invazije vanzemaljaca u New Jerseyju, a koju je prema romanu H. G. Wellsa “Rat svjetova” za CBS priredio genijalni Orson Welles, u stvarnosti Njemačke dešava se sličan pogrom – “Kristalna noć” (Kristallnacht) kojom počinje sistematsko provođenje Holokausta.

Propaganda pod makroskopom

Govoreći u svojim “Skeptičkim esejima” o poslijeratnom periodu, Bertrand Russell 1928. godine sljedećim riječima opisuje duh vremena i pogled na svijet koji je ovladao među političkim elitama pobjednika u Velikom ratu, a otuda i u javnosti zemalja Antante:

“Ne volimo da nam se oduzima neprijatelj; potreban nam je kada patimo. Tako je depresivno misliti da patimo jer smo budale; pa ipak, gledajući čovječanstvo u cjelini, to je istina. Iz tog razloga političke stranke mogu razviti pokretačku snagu samo mržnjom; mora postojati neko ko će biti okrivljavan. Ako je nečija zla priroda jedini uzrok našeg jada, kaznimo ga i bićemo sretni. Vrhunski primjer ovakve političke misli bio je Versajski sporazum. I opet, većina ljudi samo traži nekog novog žrtvenog jarca koji će zamijeniti Nijemce.”

Istorija ne pamti periode u kojima je uzmanjkalo žrtvenih jaraca jer zbîlja nikada ne oskudijeva barem u nekoj vrsti poteškoća. Poslijeratna decenija, kako smo vidjeli, nije bila obilježena samo frenetičnom potragom za nekim drugim svijetom i novim smislom, nego je do punog izražaja dovela i već postojeće tenzije: rasne, klasne, kulturne, generacijske – od eskalacije rasizma i paranoje “Crvene pošasti” do buntovništva kontrakulture ili rezigniranosti “izgubljene generacije”. Šok Velike depresije i kolaps životnog stila promoviranog obećanjima konzumerizma, temeljito je uklonio sve tragove adrenalina iz socijalnog krvotoka za ogromnu većinu američkih građana. Nestaje flapperska kontrakultura, gubi se interes za članstvo u ekstremističkim organizacijama poput Ku-Klux-Klana, doba ludosti zamijenilo je vrijeme beznađa i nepovjerenja prema institucijama sistema.

Značajan dio talasa poslijeratnog razočaranja ishodom Velikog rata predstavljalo je i shvatanje da su tehnike manipuliranja javnim mnijenjem preuzele i različite interesne grupe, spremne da ih primijene na domaćem terenu, no taj se glas teško čuo u tutnjavi “ludih dvadesetih”. Njima je dominirala komercijalna propaganda, uglavnom shvaćena kao dobronamjerno i poželjno oglašavanje svega za čim se može posegnuti u kornukopiji kreditnog blagostanja. Sa dolaskom Velike depresije, opustošenim javnim prostorom dojučerašnjih frivolnosti zavladala je duboka rezignacija i još dublje nepovjerenje prema “službenim istinama” koji su u živote miliona unijeli očaj.

U ambijentu velike ekonomske krize postali su uočljiviji i izvještaji koji su pokazivali da prethodni rat nije bio do te mjere crno-bijel kako se to predočavalo javnosti. Post-monarhijske vlade Njemačke, Austrije i boljševičke Rusije otvorile su svoje tajne diplomatske arhive iz kojih je bilo vidljivo da odgovornost za izbijanje rata u značajnoj mjeri snose i Francuska i Rusija. Wilsonova vizija o ratu koji će okončati ratove i uspostaviti neku dugo željenu pravednost bila je inkompatibilna sa rezultatima Versajskog mirovnog sporazuma kojim su Francuska i Velika Britanija bile nagrađene novim kolonijalnim posjedima. Javnost savezničkih zemalja je polako počela apsorbirati gorko saznanje da je i sama bila manipulirana od strane vlastitih vlada, što je dovelo do porasta podozrenja da interesne grupe nastavljaju i dalje sa takvom praksom kako bi kontrolirale javno mnijenje. To dovodi do nastanka i razvoja komunikacijskih znanosti, a pojavljuju se i prve agencije za istraživanja javnog mnijenja, poput onih koje su osnovali George Gallup i Archibald Crossley.

U romanu “Zbogom oružje” Hemingway iskazuje svoju zgađenost jeftinom političkom demagogijom u dijalogu Henryja, veterana sa gorkim iskustvom ratišta, i mladog patriote Gina, zanesenog idejom žrtvovanja za domovinu, dok razgovaraju na ruševinama Bainsizze.

“Postojale su mnoge riječi koje su vam naprosto bile nepodnošljive za slušanje, da bi na kraju samo imena mjesta zadržala nekakvo dostojanstvo. Isto je bilo i sa nekim brojevima kao i nekim datumima – i oni su, zajedno sa imenima mjesta, predstavljali sve što biste imali za reći a da to uopšte ima neko značenje. Apstraktne riječi, kao što su slava, čast, hrabrost ili blagoslov, zvučale su skoro opsceno pored konkretnih naziva sela, putnih brojeva, imena rijeka, brojeva regimenti i datuma.”

Fenomenologija djelovanja zvonkih riječi i sugestivnih slika koje su bile u središtu pažnje agencija za odnose sa javnošću, stratega političkih kampanja, agenata za štampu, istraživača tržišta, promotora, oglašivača i reklamnih agencija, postala je predmetom ozbiljnih istraživanja koja su vrlo često imala sasvim različita polazišta. Praktičari propagande, kakav je bio Edward Bernays, vjerovali su u neizbježnost i socijalnu korisnost propagande, čija bi zloupotreba bila kontrolirana kroz sistem etičkih standarda profesionalaca u području javnih komunikacija. I znanstvenici, poput Harolda D. Lasswella koji je doktorirao istraživanjem o primjeni propagande u Prvom svjetskom ratu i razvio metode analize sadržaja, takođe su vjerovali da je budućnost razvijenog društva neodvojivo vezana za prisustvo propagande. U njoj su, na prvom mjestu, vidjeli sredstvo koordinacije aktivnosti masa, pogotovo u okolnostima kada zakažu svi drugi oblici održavanja socijalne kohezije. No, njihov pristup propagandi podrazumijevao je da se umjesto indiskriminativne primjene propagandnih tehnika, učenja “pokušajem i pogreškom” i kulturno uslovljenih etičkih procjena o legitimnosti njene primjene, ona prvo podvrgne laboratorijskom izučavanju i “objektivnoj, vrijednosno neutralnoj” znanstvenoj procjeni.

Bitno različito viđenje imali su intelektualci koji su se posvetili kritičkom proučavanju komunikacija, iz kojeg će se formirati istraživačko područje nazvano “analiza propagande” (propaganda analysis). Nju su najavile dvije značajne studije: “Limeni ček: studija američkog žurnalizma” (The Brass Check: A Study of American Journalism) Uptona Sinclaira iz 1919. godine i “Test vijêsti” (A Test of the News) Waltera Lippmanna i Charlesa Merza, objavljena godinu kasnije.

Sinclairova knjiga predstavlja vrhunske domete istraživačkog novinarstva (tada nazivanog muckraking, “kopanje po blatu”), pisana sa strašću političkog aktiviste (autor je 15 godina kasnije bio demokratski kandidat za guvernera Californije) i stilom književnika koji će biti nagrađen Pulitzerovom nagradom 1943. godine. Sinclair je već ranije, u svome romanu “Džungla” iz 1906. godine, nasrnuo na jednog privrednog giganta – američku mesnu industriju; potpuno odsustvo elementarnih higijenskih mjera u pogonima za pakovanje mesa, neljudskom odnosu prema imigrantskoj radnoj snazi i posvemašnjoj korumpiranosti businessmena koji upravljaju tom industrijom. Mada je to bilo, ipak, djelo fikcije, roman je izazvao silne reakcije javnosti, do te mjere da je iste godine donesen Savezni zakon o inspekciji mesnih proizvoda. U studiji “Limeni ček” Sinclair se prihvatio dokumentarne forme kako bi objelodanio skriveno lice američkog žurnalizma: privid “slobodne štampe”, moralnu (ne)odgovornost novinara, manipulaciju čitateljstvom koju podjednako provode respektabilne novinske kuće, poput Associated Pressa, i medijski imperatori kakav je bio William Randolph Hearst, otac “žutog novinarstva”. Već sam naslov njegovog djela nagovještavao je provokativni ton knjige; “Limeni ček” je bio naziv za metalnu pločicu koja se koristila kao “platežno sredstvo” u američkim javnim kućama.

U uvodu knjige, Sinclair nedvosmisleno navodi izvore svoje istraživačke motivacije:

“U ovoj knjizi sam odbacio ono što se obično smatra svetim; nikoga nisam poštedio, iznosio sam sramotne stvari. Nisam to učinio zato što nalazim nekakvo zadovoljstvo u skandalima; nemam takvog zadovoljstva jer po prirodi ne uzimam stvari lično. Ne mrzim niti jedno živo biće. Ljudi koje sam napao u ovoj knjizi za mene nisu pojedinci, već društvene snage; razotkrio sam ih, ne zato što su lagali o meni, nego zato što se danas pokušava roditi jedno novo doba bratstva, a oni, koji bi trebali pomagati pri tom rođenju, dave dijete u utrobi.”

Za razliku od Sinclairovog ekspozea o stanju u američkom novinarstvu, Lippmann i Merz su primijenili tehniku analize sadržaja na pisanje New York Timesa o samo jednoj temi – boljševičkoj revoluciji u Rusiji. Analizi su podvrgli više hiljada novinskih članaka objavljenih između 1917. i 1920. godine, u preko hiljadu izdanja ovog elitnog američkog lista. Ova studija od 42 stranice, objavljena u ljeto 1920. godine kao dodatak uz progresistički magazin The New Republic, pokazala je u kojoj mjeri je pisanje jednog lista, sa reputacijom uzora profesionalnog i odgovornog novinarstva, bilo spremno napustiti sva načela objektivnosti i pouzdanosti i poslužiti kao platforma sa koje bi se projicirala priželjkivanja njegove uprave. Nalazi Lippmanna i Merza vjerovatno su bili podsticaj Russellovim opaskama o potrebi političkih elita da uvijek imaju “dostojnog neprijatelja” – da se pronađe “neki novi žrtveni jarac koji će zamijeniti Nijemce”, koji će biti kriv za sve neuspjehe i čije će sâmo postojanje poslužiti kao mobilizacijsko gorivo za pokretanje masa. Taj “novi jarac” bila je “crvena opasnost” koja se ukotvila u američkoj kulturi dobrim dijelom zahvaljujući pisanju prestižnog New York Timesa, da bi u narednim decenijama izrasla u self-fulfilling prophecy, predskazanje čije sâmo postojanje dovodi do toga da se ono obistini.

Istraživanje je demonstriralo da su se tekstovi u New York Timesu pozivali na nepostojeće zločine i događaje koji se nikada nisu desili, a više od 90 puta sa velikim samopouzdanjem je najavljeno da je pad boljševičkog režima samo pitanje trenutka. Da li su vijesti bile podvrgnute cenzuri? Da li je ugledni list bio prisiljen da bude propagandistička ispostava neke interesne grupe? Na ta pitanja autori su dali nedvosmislen odgovor: “Glavni cenzor i glavni propagandist bila su priželjkivanja i bojazni u glavama reportera i urednika.”

“Sa stajališta profesionalnog novinarstva izvještavanje o Ruskoj revoluciji predstavljalo je pravu katastrofu. Što se tiče bitnih pitanja, ukupni učinak je gotovo uvijek bio pogrešan, a obmanjujuća vijest je gora od nikakve vijesti… (Novinari i urednici) su imali najznačajniju dužnost u demokratiji – pružanje informacija na osnovu kojih se formira javno mnijenje, a tu su obavezu potpuno zanemarili. Možda su imali odlične motive. Htjeli su pobijediti u ratu; htjeli su spasiti svijet. Bili su nervozno uzbuđeni uzbudljivim događajima. Bili su zbunjeni složenošću zbivanja i poteškoćama koje je proizveo rat. Ali bez obzira na izgovore, isprike i relativizacije, ostaje činjenica da jedan veliki narod u vrhuncu krize nije mogao osigurati minimum potrebnih informacija o jednom vrhunski važnom događaju.”

Za ovu mračnu epizodu iz svoje istorije New York Times se donekle iskupio tako što je 1938. godine svog bespoštednog kritičara, Charlesa Merza, postavio na položaj urednika. Na njemu se zadržao do 1961. godine i bio zapamćen po svojim žestokim uvodnicima kojima se obrušavao na senatora Josepha McCarthyja i njegov “lov na (crvene) vještice”, vjerovatno najmračnije doba moderne američke istorije.

Ova dva paradigmatska primjera analize propagande pokazuju da je u pitanju postupak koji seže u korijene mehanizama distribucije društvene moći, a nerijetko i žarišta socijalne korupcije. Oni pokrivaju izrazito široko područje: od industrije javnih komunikacija i informiranja, preko medijskih sadržaja i njihove forme, do plasiranja propagandnih narativa u školske udžbenike i institucije obrazovnog sistema. Još 1929. godine izvještaj komiteta Nacionalnog obrazovnog udruženja (National Education Association) upozoravao je da “propagandist kuca na školska vrata”.

Mada je značajan broj analitičara propagande dolazio sa “lijevog krila” političkog spektra – Sinclair je bio pobornik socijalističkih a Lippmann i Merz progresivističkih ideja – nisu svi pripadali istom ideološkom okruženju. Tako je 1920. godine istražni komitet Svjetskog međucrkvenog pokreta (Interchurch World Movement), koji se zalagao za saradnju crkvi protestantske denominacije, objavio knjigu o pisanju štampe u Pittsburgu povodom štrajka radnika u najvećem američkom centru industrije čelika. “Izvještaj o štrajku čeličana iz 1919” (Report on the Steel Strike of 1919) razotkrio je kako je lokalna štampa sistematski iskrivljavala izvještaje o štrajku radeći u korist industrijskih magnata i U.S. Steel Corporationa. Ovaj opsežni kritički izvještaj ne izostavlja ni način na koji se, u to vrijeme najintenzivnijih sukoba korporacijskih uprava sa organiziranim sindikatom, koristila vrlo omiljena optužba za “boljševizam”, kako bi se preko medija diskreditirao štrajk.

Proces odumiranja škole kritičke analize institucijske propagande i uspona “pragmatske analize” (bilo u smislu “eksperata empiričara”, kakav je bio Bernays, ili “posvećenih znanstvenika” poput Lasswella) izvanredan je primjer interakcije ideologije i znanosti.

Sa jedne strane, kritička analiza propagande ispitivala je mehanizme korporacijske, sistemske, a otuda i državne manipulacije javnim mnijenjem u korist povlašćenih interesnih grupa. S druge strane, pozitivistički orijentirani analitičari čvrsto su vjerovali da je pravo mjesto za izučavanje propagande laboratorija. Dok su se prvi orijentirali na pitanje cui bono, za potonje je od značaja jedino bilo quomodo. Čuveni istraživački tandem katedre za sociologiju pri Univerzitetu Columbia, Paul Lazarsfeld i Robert Merton, svečano su 1943. proglasili da je vrijeme “impresionističkih kritičkih analiza” prošlo i da je došlo doba dominacije funkcionalističkog pristupa fenomenu propagande i njene statističke analize.

Korisno je imati u vidu da se dva navedena pristupa međusobno ne isključuju, oni se naprosto razlikuju po vrsti pitanja na koje traže odgovor. U oba slučaja, predmet njihovog istraživanja je isti – propaganda, ali sve ostalo počiva na bitno različitim pretpostavkama. Kritička analiza propagande ima u znatno izraženijoj mjeri holistički pristup – ona posmatra propagandno sredstvo kao opredmećenu namjeru da se utiče na javno mnijenje i ono usmjeri u nekom željenom pravcu. Upravo je taj pravac ključ za detekciju onih entiteta koji bi imali najizraženiji interes od takve promjene. Odgovor na ovakvu vrstu pitanja nikada nije linearan, jer realizacija interesa, po svojoj prirodi, nikada nije jednodimenzionalan ili jednosmjeran proces. Po pravilu je riječ o mreži isprepletenih relacija, a isti propagandistički interesi povezuju vrlo različite entitete na raznim nivoima društvene moći.

Funkcionalističko-pozitivistički orijentiranim istraživačima i teoretičarima propagande predmet od primarnog interesa jeste djelotvornost propagande: koji kognitivni i afektivni kanali određuju efektivnost propagande, koji parametri okruženja i subjekata propagandnog djelovanja igraju ulogu u recepciji propagandnog sadržaja, itd. Ovdje je istraživački napor usmjeren prevashodno na dobivanje metrijskih vrijednosti za varijable koje su prepoznate u procesu djelovanja propagande. Njihova primjena naći će svoje mjesto kako u procesu kreiranja propagande tako i njenog “dešifriranja”, kada je upotrijebljena od strane nekog drugog propagandiste. Za razliku od kritičke analize propagande, koja uglavnom polazi od analize slučaja (case study), metodi funkcionalističke analize oslanjaju se na statističke podatke, bazirane na obradi značajno velikog broja slučajeva.

Navedene studije iz oblasti kritičke analize propagande nastale su 1919-1920, kada aktivnosti sindikata i radnički štrajkovi dostižu svoj vrhunac, a samim tim i interes javnosti za postojeću strukturu moći. Vrtoglavim porastom konzumerizma i opštim ekonomskim prosperitetom u dvadesetim godinama efekti klasnog raslojavanja postaju manje vidljivi i interes za spregu medija i krupnog kapitala donekle počinje da jenjava. Još bitnija, međutim, postaje eskalacija medijski pothranjivanog straha od “crvene pošasti”, jer je asociranje radničkih pitanja sa “boljševizmom” dovelo do toga da istraživači, koji bi raskrinkavali medijski modus operandi velikih korporacija, mogu biti stigmatizirani kao promotori anti-američke ideologije.

Velika depresija tridesetih u nekoj je mjeri razbudila interese za preispitivanje ustrojstva moći u Sjedinjenim Državama, ali i pokazala da se reformistički duh, čije je prisustvo bilo itekako osjetno u socijalnim očekivanjima nakon rata, neće baš tako lako razmahati. Veliki neredi i sukob više hiljada komunista i socijalista u njujorškom Madison Square Gardenu, 16. februara 1934, poslužili su da se u javnosti rasplamsa animozitet prema svemu što se moglo dovesti u vezu sa borbom za prava radnika, odnosno, što se moglo obilježiti kao “crveno”. U velikim štrajkovima radnika kompanije Remington Rand u Ilionu, tokom 1936. i 1937. godine, korporacija je primijenila dobro razrađenu strategiju razbijanja štrajka koja je čak dobila i svoje ime – Mohawk Valley formula. Ova “formula” uključivala je beskrupuloznu diskreditaciju sindikalnih vođa, zastrašivanje javnosti sveopštim neredima, angažiranje lokalne policije (odane interesima korporacije koja “hrani lokalnu zajednicu”), organiziranje razbijačkih i vigilantskih bandi koje figuriraju kao grupe “marljivih, svjesnih i lojalnih radnika”, dovođenje velikog broja “štrajkolomaca” (strike-breakers) tj. radnika koji će preuzeti poslove na mjestima onih koji štrajkuju, te konačno – prijetnje uprave da će, ukoliko se rad ne nastavi, jednostavno zatvoriti fabriku i preseliti je negdje drugdje, čime će egzistencija stotina porodica biti dovedena u pitanje.

Pokretačka snaga koju podrazumijeva postojanje “dostojnog neprijatelja”, o kojoj je u “Skeptičkim esejima” govorio Russell, nije promakla institucijama sistema. Medijski reciklirani motiv opasnosti od domaćih ekstremista, inostranih provokatora i infiltriranih sabotera poslužiće kao motiv da Predstavnički dom Kongresa 1934. godine (pa potom, ponovo, 1938.) oformi komitet koji bi istraživao “anti-američke propagandne aktivnosti.” Dolaskom Martina Diesa na čelo Komiteta, on postaje moćno sredstvo obeshrabrivanja kritičke analize propagande (ili “komunikacija”, kako se to područje počelo uopšteno nazivati), odnosno – kritičke analize društvene zbilje. Sam Komitet bio je poznat kao Diesov komitet i tek nakon Drugog svjetskog rata dobiva nešto “zvaničniji” naziv The House Committee on Un-American Activities (HCUA, koji je češće korišten u varijanti HUAC).

Osnivanje Komiteta i samo područje analize propagande postalo je, u izvjesnom smislu, “uzurpirano” od strane ideološki vrlo jasno opredjeljenih institucija kako bi se neprijatelj prokazao tamo gdje treba. Pritom, “analitički metodi” koje su saradnici Komiteta koristili, bili su mnogo bliži postupcima kakvim će obilovati era “lova na vještice” i mekartizma pedestih godina, nego što su nalikovali metodama minucioznih istraživanja kakva su provodili izvorni analitičari propagande.

Dok je svega deceniju ranije kritička Analiza propagande istraživala način na koji institucije društvene i finansijske moći posredstvom medija manipuliraju javnom sviješću o poziciji obespravljenih, Komitet izvodi veličanstven obrat u pozicijama sudionika u konfliktnim dešavanjima. Sada se istražuju procesi u kojima protivnici tih institucija moći podrivaju stabilnost cjelokupnog društva (tj. samih institucija), odnosno – provode aktivnosti koje se, vrlo arbitrarno, mogu kvalificirati kao “ne-američke”.

Sa američkim ulaskom u Drugi svjetski rat i njegovim hladnoratovskim nastavkom, zamire društvena kritika koju je sadržala Analiza institucijske propagande. Tadašnju situaciju dobro rezimira J. Michael Sproule, profesor emeritus komunikacijskih studija sa San Jose State univerziteta, koji se bavio istorijom kritičke analize propagande u periodu poslije Prvog svjetskog rata: “Glavna poteškoća u obnovi one vrste analize propagande kakva je postojala tridesetih godina bila je u tome da su akademski znanstvenici iz područja društvenih nauka smatrali da je privlačnije baviti se statistički utemeljenim istraživanjima o efektima komunikacije umjesto da kritički preispituju njenu etičnost i validnost.” Neki od njih stekli su značajan ugled u toku Drugog svjetskog rata. Harold Lasswell je u Kongresnoj biblioteci vodio grupu stručnjaka, čiji je rad finansirala Rockefellerova fondacija, koja se vrlo uspješno bavila analizom sadržaja i interpretacijom neprijateljske propagande. Značajan broj drugih priključio se armijskim istraživanjima kontrole stavova i ponašanja vojnika, koja je Carl Hovland nastavio eksperimentalnim studijama u oblasti masovnih komunikacija. Vremenom, sam naziv “analiza propagande” počeo se sve više koristiti za metode analize sadržaja kakve je razvio Lasswell, ili za područje “komunikacijskih istraživanja”, sugerirajući eksperimentalne oglede, ispitivanja javnog mnijenja, i sl. Proći će pola stoljeća dok “klasična” kritička analiza institucijske propagande ponovo bude 1988. dovedena u središte kako javne tako i akademske pažnje kapitalnom studijom Edwarda S. Hermana i Noama Chomskog “Proizvodnja saglasnosti: politička ekonomija masovnih medija”.

Vrijeme Velike depresije, međutim, stvorilo je okolnosti u kojima se kritička analiza propagande mogla pokazati kao dragocjen instrument za bolje razumijevanje socijalne zbilje i njenih formativnih procesa. Te okolnosti određene su pojavom “nove robe” na američkom tržištu ideja – nacionalsocijalizma.

Mada postoji rasprostranjeno vjerovanje da su Sjedinjene Države uvijek bile neplodno tlo za fašističku i nacionalsocijalističku ideologiju, uvid u zbivanja tridesetih godina razotkriva da je tu riječ o mitu koji više odražava kolektivna priželjkivanja negoli realnost jednog vremena. Otprilike u onoj mjeri u kojoj to čini fikcija da bi Sjedinjene Države znatno ranije stupile u rat sa silama osovine, samo da je javnost dovoljno znala o dimenzijama progona Jevreja u Evropi, ali, eto, nije. Za ilustraciju činjenične neutemeljenosti ove potonje tvrdnje bilo je potrebno istraživanje kakvo je provedeno projektom američkog Holocaust muzeja “Razotkrivena istorija” (History Unfolded) tek 2016. godine, gdje je prikupljeno više od hiljadu tekstova iz američke štampe tog vremena (dakle, saznanja iz domena javne riječi, a ne diplomatskih i obavještajnih izvora nedostupnih javnosti), u kojima se vrlo detaljno saopštava kako napreduje proces pročišćavanja arijske rase u Reichu. S druge strane, za prisjećanje na uspon nacionalsocijalizma u Sjedinjenim Državama i vrlo ozbiljne ambicije da se zastava sa svastikom zavijori “O'er the land of the free and the home of the brave” postoji obilje dokumentarne građe koja nam može poslužiti kako bismo osvijetlili socijalno okruženje i kontekst u kojem je progovorila kritička analiza propagande krajem dramatičnih tridesetih godina.

Svastika na Manhattanu

Nenad Fišer

Fišer: Propaganda, prvi dio
Fišer: Propaganda, drugi dio
Fišer: Propaganda, treći dio
Fišer: Propaganda, peti dio
Fišer: Propaganda, šesti dio
Fišer: Pogrdni nazivi
Fišer: Svjedočanstvo
Fišer: Sjećanja jedne reklame

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti