Fišer: Naličje forenzičkog autoriteta 

Mračnija strana propagande, deseti dio

Oni koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su i da vas navedu na nedjela.“

Digitalni mediji i postnovinarstvo
Kultura bjesnila – preobrazba medija i informativnog prostora
Ogled o modularnoj propagandi i mrzilačkoj praksi
Berba na plantaži činjenica
O jeziku, rode, da ti pojem
Medij kao generator mržnje, paradigmatski slučaj Juliusa Streichera
Učesnici i saučesnici
Propaganda očima pravosuđa
Defetišizacija ekspertnog svjedočenja

Fundamentalni problem sa DNK analizom nije iste prirode kao problem daktiloskopije, koji je Daubertovim standardom izašao na vidjelo. Ovdje nije riječ o nedostatku naučnih temelja koji bi legitimirali valjanost forenzičkih nalaza. Dapače, riječ je o najpropulzivnijoj naučnoj disciplini današnjice. Pitanja validnosti forenzičke primjene DNK analize bila su pretežno metodološke vrste: kako se precizno definira istovjetnost dva uzorka DNK, koji su objektivni kriteriji da se oni proglase identičnim, koliko su tačne procjene o genetskim obilježjima populacije na osnovu kojih se izračunava vjerovatnoća pogrešne DNK identifikacije, kakva je statistika grešaka koje se dešavaju u laboratorijama gdje se obavlja analiza i komparacija DNK uzoraka, itd. Zahvaljujući kritikama formuliranim u ranom periodu forenzičke upotrebe DNK analize, neka od tih pitanja su otklonjena, ali su ujedno i neke od zamjerki pokazale dublje korijene problema.

Kako bismo dali osnovni uvid u način izvođenja genetske analize i istovremeno izbjegli nepotrebne tehničke detalje, poslužićemo se grubom analogijom sa metodom daktiloskopije. U oba slučaja analitičar izolira karakteristične detalje i istovjetnost testiranog uzorka sa referentnim predloškom, tj. uzorka DNK nađenog na mjestu nedjela sa uzorkom uzetim od osumnjičenog lica, vrši se poređenjem tih detalja. U slučaju otisaka prstiju govorili smo o “Galtonovim tačkama”, kojima u DNK analizi odgovaraju tzv. “genetski markeri”. Više od 99% gena su zajednički i istovjetni kod svih ljudi, ali preostali su izrazito specifični i razlikuju se od jedne do druge osobe. Neki od njih pokazuju visoki stepen varijabilnosti (genetskog polimorfizma), što ih čini idealnim za potrebe forenzičkog individualiziranja.

Šta je “genetski marker”? Kompletan set genetskih informacija koje sadrži naš DNK (tzv. genom) možemo zamisliti kao nisku ogrlice na kojoj su nanizane “perle” – u ovoj bižuterijskoj analogiji one predstavljaju gene. Svakog čovjeka, otuda, karakterizira njegova vlastita niska koja sadrži između 20.000 i 25.000 perli. Poređenje dvije različite niske pokazalo bi da se u više od 99% slučajeva na istom mjestu u tom lancu nalaze perle iste boje. U terminologiji genetike, pozicije se nazivaju loci (od locus, “mjesto” tj. lokacija). Na stotinjak specifičnih mjesta, međutim, “dizajner” je pokazao stanovitu kreativnu slobodu postavljajući u niz perlu nasumično odabrane boje. Na takvim mjestima broj različitih “kolorističkih varijanti” (alela) koje se mogu pojaviti varira od 6 do 18, ali ćemo, jednostavnosti radi, pretpostaviti da je na svakom od njih moguća jedna od 10 boja. Otuda vjerovatnoća da dvije niske perli na istom markeru imaju istu boju iznosi 10% ili 1:10. Vjerovatnoća da su parovi istobojnih perli prisutni na dva markera je 1:100, na tri markera 1:1000… dok bi vjerovatnoća slučajne korespondencije boja na deset markera iznosila 1:10.000.000.000. Kompozitna slika analiziranih markera predstavlja tzv. DNK profil. Forenzički nalaz o istovjetnosti ili različitosti uzorka za koji se vjeruje da pripada počinitelju sa uzorkom uzetog od osumnjičenog lica zasniva se na poređenju takvih profila.

Ova pojednostavljena slika, koja će za upućenog ali manje tolerantnog čitaoca biti neprihvatljivo neprecizna (jer se u stvarnosti porede tzv. tandemi ponovljenih sekvenci genetskog koda, a broj tih ponavljanja je ono što razlikuje, u našem primjeru, jednu boju od druge), ipak je principijelno dovoljno tačna da posluži kao upotrebljiva analogija.

Kao što utvrđivanje istovjetnosti otisaka prstiju zahtijeva određeni broj podudarnih Galtonovih tačaka, tako se i u DNK analizi koristi više genetskih markera – obično njih 13. Kako je to slučaj sa većinom tehnika, i metodi forenzičke analize DNK se rapidno mijenjaju: nalaze se novi markeri, povećava se njihov broj, usavršava tehnika njihove identifikacije i registracije i sl. Nevolje sa kojima se suočava ova forenzička nauka leže u velikoj mjeri u osjetljivosti DNK i njenoj sklonosti da se vremenom raspada, čime se gube markeri neophodni za pouzdana poređenja, ali i u lakoći kojom njeni uzorci mogu biti kontaminirani kontaktom sa drugim biološkim supstancama. Naravno, tu su i “ljudske greške”, prouzročene od strane laboratorijskog osoblja, a složenost samog postupka je takva da u procesu postoje brojne etape gdje se takva greška može počiniti. A zabrinjavajuće često – i počini!

Jedan od problema koji prati nalaze DNK analize sadržan je u jeziku statistike kojim se konstatira vjerovatnoća greške tj. stepen pouzdanosti dobivenih rezultata, u skladu sa zahtjevom Daubert standarda. Obično se radi o formulacijama poput “vjerovatnoća greške je 1 u milion”, što zvuči vrlo ohrabrujuće za optužnicu jer govori o tome da je u milion slučajeva moguće da se jednom desi slučajna podudarnost, tj. da se markeri nađeni na uzorku DNK stvarnog počinitelja podudare sa markerima u DNK nevino optužene osobe. Takav podatak ohrabrujući je i za advokata odbrane, ali iz drugih razloga. U SAD ovakva vjerovatnoća greške ukazuje da u populaciji od 330 miliona registriranih američkih građana njih 330 bi moglo, na osnovu svojih DNK markera, biti optuženo za počinjeno nedjelo, što stvar postavlja daleko od zahtjeva utvrđivanja krivice “van razumne sumnje”. Zato sud preferira što je moguće manje vjerovatnoće greške, a forenzički stručnjaci se trude da njihove metode proizvedu rezultate u skladu sa takvim očekivanjima. U nekoliko slučajeva ispostavilo se da je entuzijazam analitičara bio toliko izražen da su morali intervenirati i sudski organi.

Naime, komparacija DNK markera vrši se kroz seriju testova od kojih svaki, zahvaljujući svojoj osjetljivosti, daje rezultate koji se razlikuju od ostalih po procijenjenoj vjerovatnoći greške. Ustanovljeno je da neke forenzičke laboratorije za potrebe svjedočenja uzimaju najimpresivniji rezultat, tj. onaj sa najmanjom mogućom greškom, prešućujući postojanje ostalih testova gdje ta statistička procjena ukazuje na veći stepen nesigurnosti. Birajući između dva testa, od kojih jedan pokazuje vjerovatnoću slučajne podudarnosti (tj. da analizirani uzorak DNK zapravo ne pripada osumnjičenom) od “1:100.000.000” a drugi “1:10.000”, prvi će biti trijumfalno prezentiran sudu a drugi će biti mudro prešućen. Takav “odabir trešanja” (ili “odabir markera”) prekinuo je Daubert zahtjevom da svi provedeni testovi moraju biti predočeni sudu na razmatranje.

Od 1. oktobra 1997. godine forenzička laboratorija FBI uvela je standard prema kojem je potrebno, za potvrdu identičnosti dva uzorka DNK, da vjerovatnoća njihove slučajne podudarnosti (RMP, random-match probability) bude manja od 1:260.000.000.000 (tj. 1:2.6*10¹¹). Imamo li u vidu procjene da je u cjelokupnoj istoriji naše vrste na ovoj planeti živjelo dvostruko manje ljudi, čini se da ovaj kriterij rezultate analize sasvim realno smješta u zonu “apsolutne sigurnosti”. Uz jedan nužni caveat: jednojajčani blizanci imaju identične genetske profile, i u tom slučaju je teorijski moguće da DNK test dovede do toga da jedan od njih bude osuđen za djelo koje je počinio njegov genetski dvojnik. Vrlo slično, bliski srodnici imaju i bliske genetske profile. Ako je vjerovatnoća slučajne podudarnosti vašeg DNK profila sa nekim nasumično odabranim profilom iz populacije onih koji nisu vaši bliži ili dalji rođaci svega 1:260.000.000.000 ta će se vjerovatnoća u odnosu na vaše srodnike izrazito povećati: za prve rođake vjerovatnoća podudarnosti DNK profila biće veća za 18 puta, za nećake, nećakinje, tetke i teče za 180 puta, za roditelje ili djecu za 6.500 puta, dok će u slučaju braće i sestara vjerovatnoća podudarnosti biti 3 miliona puta veća nego u slučaju nasumičnog uparivanja (tj. 1:81.000).

Kako se došlo do navedene granične vrijednosti od 260 hiljada miliona nije objašnjeno, ali je razumno pretpostaviti da je ona izračunata na osnovu broja mogućih kombinacija različitih varijanti gena (alela) na pozicijama određenog broja usvojenih genetskih markera. Statističar Bruce Weir izračunao je da je vjerovatnoća da dva nasumično odabrana čovjeka (koji nisu srodnici) imaju identične profile u svih 13 genetskih markera iznosi između 1:2*10¹⁴ (jedan prema dvjesto miliona miliona) i 1:2*10¹⁵ (jedan prema dvije hiljade miliona miliona).

Na sličan način daju se procjene vjerovatnoće slučajne podudarnosti i za druge, „neponovljivo rijetke“ slučajeve. Naučnici koji se bave izučavanjem procesa formiranja snježnih kristala zaključili su da je broj mogućih razmještaja molekula vode u pahuljici oko 10¹⁵⁸, što je gargantuanski broj čak i u poređenju sa procijenjenim brojem pahuljica koje su ikada pale u istoriji naše planete (pukih 10³⁶). U svjetlu tog podatka, ideja o jedinstvenosti svake od njih čini se sasvim plauzibilnom. Preciznije govoreći, nije nemoguće da su se u dugoj istoriji snježnih padavina našle (barem) dvije identične, ali vjerovatnoća da se prošlog decembra nad visočkom piramidom pojavila pahuljica identična nekoj koja je prije 450 miliona godina dolepršala nedaleko od današnjeg Kaira, statistički je infinitezimalno mala.

Ukoliko vjerujemo da ne postoje dvije istovjetne pahuljice, tako jednostavne u svojoj fizikalnoj određenosti, za očekivati je da će nam biti još lakše da prihvatimo istu stvar kada je u pitanju neuporedivo kompleksniji ljudski genom. Stručnjaci FBI procijenili su da vjerovatnoća koincidencije genetskih markera u dva različita uzorka manja od 1:260.000.000.000 predstavlja garanciju da oba uzorka dolaze od istog donora. Rigorozno, ali neophodno da bi se izbjegle kompromitirajuće greške koje neko može platiti životom. Nažalost, deklariranje visokih kriterija u interpretaciji rezultata analize nema nikakav uticaj na ispravnost same analize. Kada je ispitivanju podvrgnut rad najprestižnijih laboratorija za forenzičku DNK analizu pokazali su se upozoravajući razmjeri mita o njenoj nepogrešivosti. Negdje u isto vrijeme kada je novi standard po prvi put primijenjen u slučaju dvostrukog silovanja u Wisconsinu, kalifornijska Asocijacija direktora kriminalističkih laboratorija (California Association of Crime Laboratory Directors) provela je test osposobljenosti vodećih forenzičkih laboratorija koje pripadaju FBI i kompanijama Lifecodes i Cellmark. Rezultati su bili poražavajući: ustanovljeno je da je čak 1% nalaza pogrešan, i to najčešće (70%) tako što je u pitanju lažno pozitivan nalaz. Drugim riječima, od 1.000 ljudi koji su (o)suđeni na osnovu DNK analize njih 7 će biti nevino, a trojica krivih će se izvući zahvaljujući lažno negativnom nalazu. Riječima jednog komentatora: “Takav stepen grešaka (1:100) čini prag od 1:260.000.000.000 naprosto smiješnim.”

O forenzičkoj zloupotrebi DNK analize William C. Thompson, emeritus kriminologije sa kalifornijskog univerziteta u Irvineu, u svojoj studiji “Forenzički DNK dokaz: Mit o nepogrešivosti” (Forensic DNA Evidence: The Myth of Infallibility), detaljno obrazlaže argumente u korist opreza u bezrezervnom prihvatanju njenih rezultata, skrećući pažnju na propagandni hype koji je pratio forenzičku promociju DNK analize:

Uz svoje dugotrajno iskustvo u svijetu realne upotrebe DNK testova i njihove forenzičke prezentacije, Thompson se prihvatio upravo takvog zadatka: da iskaže sumnju i argumentira neutemeljenost mita o DNK analizi kao krunskom dokazu.

Već u početku svoje studije Thompson odbacuje argument zagovornika DNK analize koji, suočeni sa greškama koje se dešavaju u tom području, ukazuju na distinkciju između “grešaka samog testa” (kojih, prema njima, nema) i “grešaka ljudi koji koji ga izvode i interpretiraju” (koje se događaju, jer “ljudski je griješiti”). Za njega, u skladu sa mišljenjem Jonathana Koehlera, profesora prava na čikaškom Northwestern univerzitetu, takvo razlikovanje predstavlja “zlonamjernu semantičku igru”:

Greške (ali i mahinacije koje bi se teško mogle nazvati “greškama”) koje rezultiraju netačnim DNK profilima ili neosnovanim proglašavanjem njihove identičnosti, Thompson klasificira u više karakterističnih grupa u rasponu od kontaminacije uzorka, pogrešnog obilježavanja, pogrešne interpretacije djelimičnog ili degradiranog DNK profila, sve do pogrešne statističke interpretacije, koincidentalne podudarnosti profila (!), ali i nemara, nedoličnog naučnog ponašanja, pa i bezočnih prevara.

Prije nego što ilustriramo svaki od tih tipova potrebno je ukazati na par detalja koji pomažu da steknemo realističniju sliku o situaciji sa kojom se suočavaju istražitelji, forenzičari i juristi koristeći rezultate DNK analize.

Kao što je to bio slučaj i sa otiscima prstiju, postoji ogromna razlika između školskog primjera i realnog stanja. Kao što su latentni otisci prstiju po pravilu deformirani, parcijalni, razmazani i sl. tako i uzorci DNK uzeti na terenu mogu biti degradirani (pogotovo ako su već stariji) ili pomiješani sa nekom drugom DNK, što je vrlo često slučaj sa uzorcima koji se uzimaju kod žrtava seksualnog nasilja, gdje se u uzorku može naći mješavina DNK i žrtve i silovatelja. Ispravan način statističkog izračunavanja u takvim slučajevima normiran je u SAD tek 1992. godine.

Magija velikih brojeva koji iskazuju vjerovatnoću slučajne podudarnosti dva nasumično odabrana DNK profila lako vodi krivim zaključcima, u grešku koju statističar David Balding naziva “greškom jedinstvenosti” (uniqueness fallacy). Ona je posebno izražena kada se ta vjerovatnoća iskazuje kao “1:N”, gdje je N neki ogromni broj koji desetinama puta premašuje ukupni broj ljudi na svijetu. Ma koliko N iznosilo, vrijednost 1/N nikada neće biti nula, a procjena kolika vrijednost je prihvatljiva kao mjera da je nešto u praktičnom smislu “nemoguće”, stvar je arbitrarne odluke, kao što je to bila odluka forenzičke laboratorije FBI da se granica postavi na vrijednosti N od 260 hiljada miliona.

Problemi nastaju uzme li se u obzir vrlo značajna razlika u načinu na koji se pomoću DNK profila dolazi do osumnjičene osobe. U jednom slučaju, moguće je da je osumnjičeno lice identificirano drugim, uobičajnim istražnim metodama i da je DNK analiza urađena kao provjera u odnosu na uzorak DNK nađen na mjestu zločina. Podudarnost profila imala bi izrazitu probativnu težinu, imajući u vidu da bi se to slučajno moglo dogoditi svega jednom u 260.000.000.000 slučajeva. Sasvim je drugačija situacija kada istražitelji nemaju nikakve tragove koji bi vodili identifikaciji počinitelja, pa potraže u arhivi pohranjenih DNK profila ranije registriranih prekršitelja (ili čak običnih građana) da li neki od njih odgovara uzorku DNK sa mjesta zločina. Ovaj metod “pecanja”, u kojem se istražitelj nada da će naletjeti na identičan arhivirani profil, obično se naziva cold hit (“pogodak naslijepo”) i definira se kao “postupak u kojem se, u nedostatku direktnih istražnih tragova, pokušavaju ustanoviti veze između žrtve, počinitelja i/ili mjesta zločina”.

Dokazna vrijednost DNK profila, pronađenog pretraživanjem baze podataka sa već registriranim profilima i uparenog sa DNK uzorkom za koji se vjeruje da pripada počinitelju, statistički je neuporedivo niža od one u kojoj je podudarnost utvrđena kod već osumnjičenog pojedinca. Ukoliko je, na primjer, statistička učestalost nekog profila u populaciji 1:10.000.000.000, onda vjerovatnoća da će isti takav profil biti pronađen u populaciji od 250 miliona međusobno nepovezanih lica iznosi svega 1:40. “To može zvučati kao mali nivo rizika”, ukazuje Thompson, “ali u sistemu u kojem se hiljade dokaznih profila sa frekvencijama pojavljivanja reda 1:10.000.000.000 svake godine pretražuju u bazama podataka koje sadrže milione profila, neizbježno je da budu pronađene slučajne podudarnosti”. Konačno, uzimajući u obzir da se i kod DNK profila, kao i kod latentnih otisaka prstiju, vrlo često radi o “parcijalnim” uzorcima, gdje je pronađen samo dio cjelokupne slike (u slučaju DNK to znači da nedostaju neki signifikantni markeri), vjerovatnoća slučajnih podudarnosti postaje dovoljno velika da izazove opravdanu zabrinutost u pogledu neosporne identifikacije.

Da se ne radi samo o teorijskim mogućnostima pokazalo je više istraživanja provedenih u SAD i Velikoj Britaniji. Među DNK profilima sakupljenim u periodu između 2001. i 2006. godine u bazi podataka britanskog ministarstva unutarnjih poslova utvrđeno je da četvrtina njih ima barem jednog “parnjaka” upravo zato što je veliki dio registriranih profila parcijalne prirode.

U engleskom gradu Boltonu, 1999. godine, izvršena je pljačka a prikupljeni DNK tragovi potraženi su u bazi podataka postojećih DNK profila. Rezultati su upućivali na Raymonda Eastona protiv kojeg je podignuta optužnica. Vjerovatnoća slučajne podudarnosti (RMP) šest upotrebljivih markera iznosila je 1:37 miliona. U Engleskoj, sa 60 miliona stanovnika, to bi značilo da se mogu očekivati oko dva identična profila, što se ispostavilo da je ovdje bio slučaj. Osumnjičeni Easton živio je u Swindonu, tristotinjak kilometara daleko od mjesta pljačke i bio u poodmaklom stadiju Parkinsonove bolesti zbog koje nije bio u stanju ni da vozi auto a pogotovo ne da se upušta u pljačkaške avanture. Ponovljeni i precizniji DNK test uklonio je Eastona sa liste osumnjičenih.

I američki slučajevi pokazuju slične omaške, što nam potvrđuje primjer provale koja se 2010. godine dogodila u saveznoj državi Ohio. Vlasnik kuće se sukobio sa provalnikom i u hrvanju mu iščupao pramen kose. Provalnika je opisao kao “niskog, nabijenog i proćelavog”. Analiza DNK (na parcijalnom uzorku, pomoću svega šest markera) dala je profil sa vjerovatnoćom slučajne podudarnosti od 1:1.600.000. Deset godina kasnije, pretraživanjem baze podataka, identificiran je upravo takav profil izvjesnoga Stevena Meyersa. Na nevolju istražitelja, on je bio “visok i mršav, dvadesetpetogodišnji mladić”, za kojeg nije ustanovljeno da je i na koji način ikada bio povezan sa gradom u kojem se dogodila provala. Svejedno, uprkos tome što se njegov izgled ni u čemu nije slagao sa opisom koji je dao vlasnik kuće, i uprkos činjenici da je u vrijeme provale imao svega 15 godina, Meyers je proveo 7 mjeseci u zatvoru čekajući suđenje. Pušten je tek nakon negativnih rezultata ponovljene analize sačuvanog pramena kose provalnika.

Da ne bismo pogrešno zaključili kako je periodično “pročešljavanje” baze podataka sa pohranjenim DNK profilima izraz nemoći istražitelja ili tek očajnički pokušaj da se nešto “ulovi u mutnom”, treba se prisjetiti da se ta baza svakodnevno ažurira stotinama novih profila prestupnika i kriminalaca, prikupljenih rutinskim radom policijskih službi. Stoga uvijek postoji mogućnost da u nekom novom slučaju bude priveden i evidentiran prestupnik čiji se DNK profil već duže vrijeme nalazi pohranjen među još uvijek neriješenim, starim slučajevima (tzv. hladni slučajevi, cold cases). Mnogi uhvaćeni prekršitelji tako su identificirani i kao počinitelji drugih nedjela iz njihove kriminalne prošlosti, u kojima su ostavili svoj DNK trag ali on ranije nije mogao biti individualiziran. To, svakako, ne znači da kriminalci ne mogu i sami biti žrtve nesretne koincidencije. Jedna je žena 2004. godine u Chicagu na osnovu podudarnosti DNK profila bila osumnjičena za provalu, a optužba je odbačena samo zahvaljujući vrlo uvjerljivom alibiju – u vrijeme provale nalazila se u zatvoru na odsluženju kazne vezane za jedan sasvim drugi, neovisan slučaj. Takođe, to ne znači i da istražitelji trebaju do te mjere vjerovati u impresivne vrijednosti RMP da iz razmatranja isključe parametre zdravorazumskog zaključivanja. To se, čini se, dogodilo kada je kriminalistička laboratorija vašingtonske policije u bazi podataka registriranih prekršilaca naišla na DNK profil koji je odgovarao uzorku nađenom na žrtvi jednog davnog, dugo neriješenog slučaja silovanja. Trebalo je da prođe neko vrijeme dok se nije utvrdilo da pronađeni profil osumnjičenog jeste registriran u bazi podataka delinkvenata – ali maloljetnih. U vrijeme kada se dogodio zločin, za koji je osumnjičen na osnovu DNK profila, on je tek učio da hoda.

Mada se čini da svi sporni rezultati DNK analize mogu biti korigirani ponovljenim testom, preciznijim i pouzdanijim, to se ne dešava često. “Obični smrtnici” i njihovi advokati teško da si mogu priuštiti ponavljanje testa, pronaći ovlaštenu laboratoriju koja bi to blagovremeno obavila, ili ishoditi sudski zahtjev za provođenjem takvog postupka. U nekim slučajevima, takav ponovljeni test ni tehnički nije moguće izvesti jer je sav raspoloživi genetski materijal bio potrošen u prvobitnom testu. Konačno, neke greške su takve prirode da bi novo testiranje samo ponovilo netačne rezultate prethodnog. Razmotrićemo najupečatljivije među njima, u skladu sa klasifikacijom koju slijedi Thompson u svojoj studiji.

Kontaminacija je najčešće spominjani problem vezan za (ne)pouzdanost DNK nalaza. Tim terminom (Cross-contamination) obilježava se slučajni transfer ćelijskog materijala ili DNK iz jednog izvora (uzorka) na drugi. Iako sama riječ “onečišćenje” sugerira nekakav oblik nemara i nedostatka propisne brige, pogotovo kada je u pitanju ambijent laboratorije, riječ je o pojavi koju je izuzetno teško kontrolirati. U svijetu mikrobiologije savršena sterilnost je ideal kojem se praksa veoma rijetko može približiti. Ako u taj svijet uključimo instrumente koji stupaju u kontakt sa različitim supstancama, materijalima i objektima, kontaminacija postaje stalno prisutna i aktivna opasnost. U tome nisu “čista posla” ni sa samim laboratorijskim osobljem – čak i da ne stupa u kontakt ni sa čim (tj. da ne obavlja svoj posao nego samo fizički prisustvuje) u mikroskopskoj perspektivi čovjek je rasadnik organskog otpada: od mikroskopskih kapljica koje izdišemo ili iskašljavamo, do neprekidnog zasijavanja našeg okruženja mrtvim ćelijama kože. Svaki dan za sobom ostavljamo između nekoliko desetina i nekoliko stotina miliona mrtvih ćelija epiderma sa kojima se uglavnom srećemo u formi kućne “prašine”, uprkos rasprostranjenom i pogrešnom uvjerenju da nju sačinjavaju dominantno anorganske čestice prispjele iz građevinskog materijala ili naprosto “izvana”.

Ne postoji način da se fizički razdvoji ili filtrira DNK čije markere želimo registrirati od DNK koja je prisutna kao kontaminirajući uljez. Danas rasprostranjen metod analize često koristi tzv. PCR tehniku, što je skraćenica zvučnog naziva “lančana reakcija polimeraze” (polymerase chain reaction). Prepričana razumljivijim jezikom, ona se svodi na tehniku kojom se izrazito mali uzorci DNK, koji bi po sebi bili nedovoljni za propisnu analizu, naprosto umnože do količine dovoljne za takav zadatak. Nažalost, takav postupak će umnožiti segmente DNK ne samo “domaćina” nego i “uljeza”. A ovaj potonji može pristići na najrazličitije načine: uzimanje tragova DNK sa objekta kojeg je dodirivao pretpostavljeni počinilac nekog nedjela može pokupiti i DNK osobe koja je isti objekat dodirivala prije ili poslije njega, laboratorijski instrument može doći u kontakt sa jednim genetskim materijalom i prenijeti ga na drugi, laborant može ostaviti svoj DNK trag na objektu koji će potom dodirnuti njegov saradnik, pokupiti ga i ostaviti na drugom predmetu, odakle će biti prenesen na treći sve dok ne završi u DNK uzorku koji treba analizirati. U poređenju sa putovanjem molekule u prostoru mikrouniverzuma Odisejeve putešestvije su tek dosadni izletić po obližnjoj barici. Stoga, konstatacija da je neki DNK uzorak bio “zagađen”, te su rezultati njegove analize bili pogrešni, naprosto odražava realnost tog nevjerovatno osjetljivog forenzičkog procesa kao i nepredvidivost izvora kontaminacije.

U Njemačkoj je svojevremeno policija očajnički tragala za ženom poznatom pod medijskim nadimcima “Fantom iz Heilbronna” ili “Žena bez lica”. Njen DNK profil pronađen je na više od 40 mjesta najrazličitijih zločina, od provala do serije ubistava, pokupljen sa površine revolvera, sa omota kutije cigareta, prazne čaše, šprice sa heroinom, brojnih vozila korištenih u pljačkama, čak i ostataka keksa dopola pojedenog na mjestu zločina. Analiza je mogla samo utvrditi da se radi o ženi i da je najvjerovatnije iz Istočne Evrope ili Rusije. Još intrigantnija bila je činjenica da je misteriozna osoba u periodu između 1993. i 2009. godine harala i Austrijom i Francuskom i Njemačkom. U januaru 2009. godine nagrada za bilo kakvu informaciju koja bi vodila identifikaciji “Žene bez lica” dosegla je 300.000 eura. Konačno, u martu te godine, fantomski DNK tajanstvene žene pronađen je i na otiscima prstiju ubijenog muškarca, na njegovom formularu za odobrenje azilantske vize. DNK žene na otisku prsta muškarca! To je bio presudan događaj koji je preusmjerio istragu u novom pravcu, mada su i ranije postojale sumnje da bi zec mogao ležati u nekom drugom grmu. Ustanovilo se da DNK ne pripada nikakvoj monstruoznoj zločinki, već tek prilježnoj radnici u fabrici koja je mahom zapošljavala žene iz Istočne Evrope i proizvodila pamučne štapiće za medicinsku upotrebu. Mada su bili sterilni za medicinsku upotrebu, ti štapići nisu bili odobreni i za forenzičko prikupljanje uzoraka DNK ali su, kako se pokazalo, korišteni i u te svrhe. Na njima su bili prisutni genetski tragovi nedužne radnice, koji su kasnije “uočeni” u uzorcima DNK pokupljenim na mjestima najrazličitijih zločina od strane forenzičkih tehničara svih policijskih laboratorija koje su koristile takve necertificirane štapiće istog proizvođača. Time je objašnjena i zagonetna činjenica da “Fantom iz Heilbronna” nikada nije registriran u Bavariji, iako je ta oblast u neposrednoj blizini mnogih mjesta gdje on jeste “operirao”. Bavarska policija je, naime, svoje pamučne štapiće dobavljala od drugog proizvođača.

Ukoliko se kontaminacija genetskog materijala još i može objasniti fizikalnim okolnostima pod kojima dolazi do te neželjene pojave, teže je naći “opravdanje” drugoj najčešćoj greški koja prati forenzičke analize DNK – pogrešnom obilježavanju (mislabeling). Ne, nije riječ ni o kakvim “markerima” ili kakvim egzotičnim aspektima analitičke procedure – radi se o najeklatantnijem obliku šlamperaja koji se, na finiji način, obično naziva “ljudskom greškom”. Njegova rasprostranjenost pokazuje da on podjednako prebiva i u praksi aljkavih provincijalnih birokratskih ureda kao i najmodernijih high-tech laboratorija. “Pogrešno obilježavanje” znači upravo to – na nešto je stavljena kriva oznaka, što rezultira pobrkanim uzorcima, a to vodi pogrešnim nalazima, te konačno – osudi nevinih ljudi ili oslobađanju krivaca. U Las Vegasu je 2011. godine došlo do toga da identifikacijske naljepnice u procesu analize budu stavljene na uzorke kojima ne pripadaju pa je na kraju sudskog procesa počinitelj pušten na slobodu a nedužan čovjek je proveo gotovo četiri godine u zatvoru dok nije utvrđena greška. Do njegovog oslobađanja nikada ne bi došlo da pušteni počinitelj nije uhvaćen u novom zločinu, a DNK profil koji mu je tom prilikom uzet pokazao da je u pitanju isto lice koje je za nedjelo iz Las Vegasa, prema policijskoj evidenciji, službeno osuđeno i još uvijek boravi u zatvoru. Nemoguće je procijeniti koliko se takvih slučajeva događa, jer tek mali dio takvih grešaka sticajem okolnosti bude otkriveno. Pogrešno identificirani uzorci DNK u bazi podataka (gdje je uz profil uneseno krivo ime donora) mogu podjednako dovesti do osude nevine osobe kao i oslobađanja krivca. Greška zamjene uzoraka dovela je do toga da zloglasni londonski “Noćni prikradač” (Night Stalker) bude oslobođen svake sumnje (i u narednim mjesecima nakon puštanja nastavi seriju od 140 silovanja), a bude priveden i zadržan njegov nedužni imenjak.

Slične takvim “zbrkama” etiketa i objekata na koje se one odnose su i greške krive interpretacije rezultata testa. Svaki DNK profil dobiva svoju klasifikacijsku oznaku i ukoliko laboratorija pogriješi u upisu te oznake onda će dati profil, u svakom praktičkom pogledu, postati neprepoznatljivo različit.

Između 2003. i 2007. godine u kalifornijskom okrugu Santa Clara ustanovljeno je 14 slučajeva u kojima su dokazni uzorci bili kontaminirani sa DNK laboratorijskog osoblja, tri slučaja kontaminacije od strane neidentificiranih lica, i šest u kojima je DNK iz jednog slučaja prenesen na DNK drugog. Dodatno, utvrđena su tri slučaja u kojima su uzorci greškom zamijenjeni, jedan u kojem je analitičar pogrešno klasificirao profil i tri gdje je pogrešno izračunata statistika prisutnosti datog profila u populaciji (RPM). U poređenju sa ukupnim brojem forenzičkih analiza DNK u petogodišnjem periodu to možda i nije veliki broj (detektiranih) grešaka. U odnosu na pojedinačne sudbine onih čije su živote takve greške trajno promijenile, to je itekako mnogo.

Autoritet koji DNK analiza uživa u očima javnosti i pravosuđa čini dokazivanje greške izrazito teškim. To je iskusio čovjek koji je 1993. godine osuđen za divljačko silovanje djeteta i pljačku u Tulsi (Oklahoma). Zločin se dogodio 1991. godine i nakon što istraga više od dva mjeseca nije dala nikakve rezultate, uhapšen je Timothy Durham, sitni prestupnik i raniji ovisnik o alkoholu i drogama. Optužnica se temeljila na tome da je zlostavljana djevojčica identificirala Durhama, forenzičkom nalazu da su vlasi kose nađene na mjestu zločina mikroskopski slične njegovim, te DNK testu koji je tvrdio da prikupljeni uzorci DNK silovatelja odgovaraju Durhamovom genetskom profilu. S druge strane, odbrana je predočila sudu jedanaest svjedoka da je optuženi u vrijeme zločina bio sa njima u Dallasu, 400 kilometara daleko od Tulse, na takmičenju u gađanju glinenih golubova. Taj alibi podupirale su i Durhamove potvrde o kupovini kreditnom karticom izdate u Dallasu. Ipak, porota je svoje povjerenje poklonila tome da je žrtva prepoznala nasilnika, i da je njegova identifikacija potvrđena komparativnom analizom DNK profila. Rezultat: Durham je osuđen na 3.320 godina robije.

Nakon donošenja presude, u slučaj se umiješao “Projekt nevinost” (Innocence Project) iz njujorške Škole prava Cardozo (Benjamin N. Cardozo School of Law). Srećom po optuženog, još uvijek su postojali uzorci DNK počinitelja nađeni na tijelu žrtve i testovi su ponovljeni. Na osnovu njih utvrđeno je ne samo da Durham nikako ne može biti počinitelj, nego i da je prethodni test bio fundamentalno pogrešno interpretiran. Sud je preinačio svoju odluku, odbacio sve navode protiv Durhama i on je, nakon pet godina provedenih na robiji, pušten na slobodu. Država nije ni na koji način obeštetila Durhama za nepravično zatvaranje, ali jeste platila odštetu od 50.000 USD za povrede koje je nedužni Durham pretrpio od drugih zatvorenika dok je boravio u zatvoru. Ovaj nesretnik nije jedini koji je završio iza rešetaka zbog brzopletosti, nemara, pa i korumpiranosti forenzičkih stručnjaka, ali je njegov slučaj (uz Josiaha Suttona i Gilberta Alejandra) među najpoznatijim.

“Projekt nevinost” bio je uključen u još jedan slučaj koji je privukao ogromnu pažnju javnosti. U Culpeperu (Virginia), 4. juna 1982. godine u svome stanu silovana je i ubijena 19-godišnja Rebecca Lynn Williams, majka troje djece. Izbodena je 38 puta nožem. Na samrti uspjela je reći da je napadač bio crnac. Nepunu godinu kasnije, u okrugu Fauquier četrdesetak kilometara od Culpepera, uhapšen je crnoputi Earl Washington Jr., dvadesetdvogodišnji radnik sa obližnje farme, nakon što je provalio u kuću svoje susjede i bacio stolicu na nju. Zadržan je dva dana na ispitivanju i za to vrijeme ne samo da je priznao upad u susjednu kuću, nego i niz drugih zločina uključujući i onaj u Culpeperu. Problem sa tom provalom priznanja je u tome što je Washington osoba sa kvocijentom inteligencije desetgodišnjeg djeteta. Kako su zapisnici sa tog dvodnevnog saslušanja kasnije pokazali, čini se da je njegov jedini cilj bio da ispuni ono što su “ozbiljni ljudi” od njega očekivali i time zasluži njihovo odobravanje. Tokom ispitivanja on je dao niz odgovora koji nisu odgovarali utvrđenom činjeničnom stanju, ali su pitanja ponavljana sve dok ne bi “pogodio” šta treba reći. Na pitanje da li je žena koju je ubio bila crna ili bijela isprva je odgovorio da je bila crna ali nakon ponovljenog pitanja se “ispravio”. Na pitanje da li je bila sama u kući odgovorio je potvrdno mada je bilo prisutno i njeno dvoje djece. Na pitanje koliko puta ju je udario nožem rekao je “jednom ili dvaput” mada je žena iskrvarila nakon 38 uboda nožem. Provjera utvrđenih činjenica vezanih za Washingtonova “priznanja” svih drugih zločina pokazala je da on nikako nije mogao biti počinitelj, ali mu se mogao pripisati zločin u Culpeperu.

Uprkos svim inkonzistencijama Washington je u januaru 1984. godine izveden pred sud i osuđen na smrt. Godinu dana kasnije, američki Vrhovni sud je uvažio preporuku suda iz Virginije i potvrdio smrtnu kaznu. Datum izvršenja kazne određen je za 5. septembar 1985. godine, mada Washington u tom trenutku nije imao ni advokata. Pet dana prije no što će biti pogubljen, na intervenciju “Projekta nevinosti” i njujorške advokatske firme Paul, Weiss izvršenje kazne je odloženo i počinje višegodišnji košmar ponovljenih procesa. Na njima se pokazalo u kojoj mjeri jedan korumpirani mehanizam može raspolagati životom nedužne osobe koja čak nije ni u stanju da u potpunosti razumije šta joj se dešava. Ključne poluge tog mehanizma bili su policijski istražitelj Curtis Reese Wilmore, koji je fabricirao navodno Washingtonovo priznanje zločina, i forenzička laboratorija policije u Virginiji koja je krivotvorila DNK nalaze i prikrila testove koji su nedvosmisleno ukazivali na nedužnost optuženog, proglasivši ih “inkonkluzivnim”.

Nakon 17 godina provedenih u zatvoru Washington je oktobra 2000. godine oslobođen svake krivnje i 12. februara 2001. pušten da se vrati ostatku svoga života na slobodi. Duže od devet godina proveo je u odjeljenju osuđenih na smrt (death row), sve dok mu na jednom od procesa smrtna kazna nije preinačena u doživotnu robiju. Pet godina nakon njegovog oslobađanja, policijskog istražitelja Wilmorea, koji je krivotvorio navodno Washingtonovo priznanje, porota saveznog suda osudila je da isplati odštetu od 2,25 miliona dolara. Konačno, 2007. godine, periodična kontrola arhiviranih DNK profila registriranih zločinaca pronašla je profil koji odgovara uzorku nađenom na mjestu zločina u Culpeperu četvrt stoljeća ranije. Profil je pripadao stanovitom Kennethu Tinsleyju, koji je već služio “višestruku” doživotnu robiju zbog niza drugih zločina. U toku saslušanja koje je uslijedilo, Tinsley je priznao silovanje i ubojstvo zbog kojih je Earl Washington mogao završiti svoj nesretni život na električnoj stolici.

Neke američke laboratorije su zahvaljujući neodgovornoj praksi zasluženo dobile posebno lošu reputaciju. Policija u Houstonu je 2003. godine zatvorila svoje Odjeljenje za serološku i DNK analizu nakon što su u njegovom radu televizijski istraživači razotkrili niz skandaloznih slučajeva, potvrđenih od strane nezavisnih kontrolnih laboratorija. Nevini ljudi su završavali u zatvoru, u desetinama slučajeva za koje su rađeni ponovljeni testovi ugledne laboratorije su pokazale neispravnost prethodnih nalaza, godinama nikakve naučne procedure kontrole nisu primjenjivane, statistička značajnost nalaza je rutinski preuveličavana, a zabilježeni su i slučajevi kada su oslobađajući nalazi bili zatajeni i ostali van sudskog uvida. Odjeljenje je poslije tri godine ponovo otvoreno, sa novom upravom, da bi dvije godine kasnije njegova čelnica bila smijenjena kada je otkriveno da je pomagala u lažiranju testa osposobljenosti jednog od DNK analitičara njenog odjeljenja.

U saveznoj državi North Carolina, serija novinskih tekstova objelodanila je 2005. godine brojne greške koje su u DNK analizi počinili forenzičari Državnog istražnog biroa, a pet godina kasnije dva supervizora iz FBI, zadužena za kontrolu laboratorijskog rada, otkrila su da je jedan od analitičara ovog Biroa prikrio ili pogrešno prezentirao rezultate testova na prisutnost tragova krvi u više od 200 slučajeva.

Falsificiranje ili prikrivanje rezultata testa doveli su do otpuštanja forenzičara u nizu uglednih institucija, kao što je laboratorija FBI, Orchid Cellmark, ured glavnog medicinskog istražitelja u New Yorku, kriminalistička laboratorija čikaške policije, pa čak i Laboratorija za kriminalna istraživanja američke armije. U ovoj posljednjoj zaposleni DNK analitičar je rutinski kontaminirao uzorke DNK, kršio sve protokole laboratorijskog rada i falsificirao rezultate testova. Neovisna istraga pokazala je ozbiljne propuste u čak četvrtini svih slučajeva u koje je bio uključen, a uprava laboratorije ne samo da o tome nije obavijestila advokate koji su na tim slučajevima radili, nego je učinila sve da se takvi problemi prikriju.

Thompsonova studija ne predstavlja samo “crnu hroniku” forenzičke prakse (zlo)upotrebe DNK analize, već nudi i rješenja koja bi pomogla da se ova nauka približi onome što javno mnijenje vjeruje da ona predstavlja. Striktna kontrola poštovanja protokola naučnog rada i osposobljenosti analitičara za tako zahtjevan posao, kao i uspostavljanje kompetentne supervizije spornih nalaza predstavljaju samo jedan dio rješenja. On bi morao preduprijediti neke slučajne omaške kao i svjesne manipulacije rezultatima testova, ali čini se da je od ključnog značaja prisutnost jasno definiranih očekivanja od rezultata analize koja dovode do prejudicije analitičara. Činjenica da DNK analitičari najčešće znaju detalje slučaja na kojem rade neminovno vodi do svjesne ili podsvjesne pristranosti, na štetu objektivnosti testova koje provode i njihove interpretacije. Taj “višak znanja” dovodi do toga da analitičar ima sklonost ka prešućivanju detalja koje procjenjuje kao irelevantne ili potencijalno zbunjujuće (diskrepancije između kompariranih profila, problemi sa kontrolama i sl.), mada on nije u poziciji niti je to njegova uloga da procjenjuje relevantnost svih elemenata do kojih je analiza došla. Thompson navodi karakterističan slučaj: “Kada sam jednu analitičarku zamolio da objasni zašto je odlučila da zanemari diskrepancije između dva ‘podudarna’ DNK profila u jednom slučaju silovanja i pljačke, odgovorila mi je: ‘Znam da je to dobra podudarnost – našli su torbicu žrtve u stanu osumnjičenog’.” U dosijeu slučaja u koji analitičar ima uvid često se nalaze opaske istražitelja koje djeluju gotovo kao narudžbe rezultata predstojećeg DNK testa: “Ovaj čovjek je osumnjičen i za druga silovanja ali ne mogu se locirati žrtve. Ovaj nam slučaj može pomoći da ga uklonimo” ili “Osumnjičeni – poznati član bande – stalno ‘isklizava’ optužnici i nikada nije bio zatvoren. U ovoj pljački udaren je stolicom po glavi i ostavio je krvav trag. Miller (tužilac koji vodi slučaj) želi da ga poveže sa mjestom pljačke pomoću DNK nalaza”. Pa ti razočaraj Millera!

Istraživanja motiva analitičara koji su se odlučili da u svojim nalazima ne saopšte baš “istinu, samo istinu i ništa osim istine”, već da u njih ugrade i poželjne kozmetičke intervencije pokazala su da su mnogi od njih zaista vjerovali da time čine dobru stvar, da pomažu policiji i sudu kako bi bili kažnjeni oni koji su “to zaslužili”. Istina, u nekim slučajevima u pitanju su mnogo pragmatičniji razlozi: nekada se time pokušavaju prikriti nedostaci obavljene analize, nekada je u pitanju pritisak posla i preopterećenje zahtjevima za novim analizama, i sl. Kada kontrolni uzorak pokaže da je došlo do kontaminacije, to po sebi pripada svakodnevnici laboratorijskog rada, ali lako može izazvati bojazan analitičara da će to od strane pretpostavljenih biti protumačeno kao posljedica manjka tehničke osposobljenosti, nedostatka pažnje u rukovanju uzorcima, i sl. Stvar dodatno otežava i činjenica da kontaminacija znači da se svi testovi moraju ponoviti, što predstavlja nenadoknadiv gubitak vremena i kašnjenje u obavljanju drugih zadataka sa “liste čekanja”. Time iskušenje da se kontaminacija naprosto prešuti postaje izrazito veliko. Nemali broj DNK analitičara uhvaćenih u krivotvorenju rezultata testa prethodno je imao u svojoj laboratoriji reputaciju radišnih i produktivnih saradnika. Budući da se ta produktivnost najčešće mjeri brojem obavljenih analiza nastaje situacija u kojoj je “okončano” važnije od “pouzdano”, sa svim posljedicama koje takav prioritet sa sobom nosi. Još ako je zadatak okončan na zadovoljstvo policije ili tužilaštva i forenzičar za svoju prilježnost dobio čestitke za “dobro obavljen posao”, put od oportunizma do svjesnog i bezočnog kriminalnog krivotvorenja postaje znatno lakši. U toj posljednjoj oblasti neka su imena našla svoje mjesto u nečasnoj istoriji kompromitacije forenzičkih nauka i njihove uloge u modernom sudstvu.

U američkoj saveznoj državi West Virginia otkriveno je da je glavni serolog policijske kriminalističke laboratorije, Fred Zain, u periodu između 1979. i 1989. godine krivotvorio nalaze u najmanje 134 slučaja. Druga istraga pokazala je da je njegov raniji angažman u Texasu doveo do 180 neutemeljenih presuda. Zain je podnosio izvještaje o testovima koje nikada nije proveo, negativne rezultate predstavljao kao pozitivne, nedvosmislene nalaze odbacivao kao inkonkluzivne i sl. Na osnovu Zainovog serološkog izvještaja izvjesni Glen Woodall je 1987. godine osuđen na 335 godina robije za brutalno silovanje. Na njegovu sreću, naredne godine je u SAD dopuštena upotreba rezultata DNK testa kao dokaza pred državnim sudom i Woodallov slučaj je bio prvi u kojem je ta mogućnost iskorištena. Test je van svake sumnje dokazao njegovu nedužnost, ali i stavio pod lupu Zainovu dugogodišnju praksu sudskog vještaka.

Možda najnotorniji primjer zloupotrebe autoriteta forenzičkog stručnjaka predstavlja slučaj Joyce Gilchrist, policijske hemičarke iz Oklahoma Cityja, koja je tokom 20 godina svoga rada dala svoja forenzička vještačenja u par hiljada slučajeva. Prema onome što je kasnije utvrđeno, svako sedmo je bilo krivotvoreno – rezultati su bili pogrešno predočeni ili čak potpuno izmišljeni. Gilchrist je svjedočila u čak 23 slučaja u kojima su njeni “nalazi” imali odlučujuću ulogu u izricanju smrtne kazne. U trenutku kada je skandal oko njenih svjedočenja objelodanjen, 11 osuđenika je već bilo pogubljeno, dok je preostalih 12 još uvijek čekalo na izvršenje najteže kazne. Za neke od pogubljenih postoje jake indicije da su bili nedužni. Na suđenju Malcolmu Rentu Johnsonu, Gilchrist je prezentirala slajdove sa mikroskopskim snimcima sperme nađene na mjestu zločina za koji je Johnson optužen. Na osnovu njene analize koja je predočena poroti, taj uzorak inkriminirao je optuženog. Ispitivanjem utemeljenosti forenzičkih izvještaja Joyce Gilchrist ustanovljeno je da prezentirani snimak uopšte ne pokazuje prisustvo sperme. Johnson nije imao koristi od “spore ali dostižne istine” – njegova egzekucija bila je već obavljena u januaru 2000. godine. Za one sretnije, razotkrivanje kriminalne prakse Joyce Gilchrist značilo je rehabilitaciju, iako tragično zakašnjelu. Harold “Gene” Weatherly proveo je 15 godina na robiji zahvaljujući tome što je Gilchrist krivotvorila nalaze o identičnosti vlakana nađenih na njemu sa vlaknima tepiha sa mjesta zločina.

Uvođenjem Daubert standarda u sudsku praksu većine američkih saveznih država značajno se suzio prostor za zloupotrebu neupitnog autoriteta forenzičkih stručnjaka jer njihova svjedočenja i sama postaju predmetom vještačenja drugih eksperata iz iste oblasti. Kriteriji po kojima predočeni dokazi mogu biti okvalificirani kao činjenice “van svake razumne sumnje” postaju neuporedivo zahtjevniji, a mogućnosti njihovog osporavanja raznovrsnije. U kojoj mjeri će ti kriteriji biti realistično postavljeni u velikoj mjeri ovisi o našem razumijevanju optimalne “efikasnosti prava”: da li je prihvatljivije da neki krivci budu oslobođeni jer raspoloživi dokazi ne zadovoljavaju u željenoj mjeri postavljene standarde, ili da neki nedužni ljudi budu osuđeni jer su ti standardi manje rigorozni? Drugačije formulirano: da li zakonodavac vidi veću opasnost u oslobađanju krivih ili osuđivanju nevinih? Mjerodavna mišljenja o tome razlikuju se od jedne sredine do druge. Ona se mijenjaju pod uticajem juridičkog iskustva sa najrecentnijim, paradigmatski kompleksnim slučajevima, ali i načina kako su takvi slučajevi medijskom prezentacijom skrenuli pažnju javnosti na postojeće slabosti. Vrhovni sud Floride je 15. oktobra 2018. godine, u okviru slučaja DeLisle vs. Crane Co., odlučio da u pogledu sudske prihvatljivosti ekspertnog svjedočenja treba slijediti gotovo stoljeće stari i tolerantni Frye standard, a ne preporuke Dauberta po tom pitanju. Prošlo je manje od godinu dana i isti sud je, 23. maja 2019. godine, promijenio mišljenje priklonivši se Daubert standardu.

Nenad Fišer