Fišer: Svakome prema potrebama

Lutkari, marionete i publika (III)

Lutkari, marionete i publika
Šta nema u izlogu, ima u radnji

Prethodne tvrdnje, ma koliko nam plauzibilno zvučale, nisu potkrijepljene rezultatima istraživanja o nastanku i rasprostranjenosti teorija zavjere. Dapače, postojeća istraživanja ukazuju na njihovu neutemeljenost. Na primjer, Internet je pouzdano globalni rasadnik “velikih” teorija zavjere, ali one su u pravilu generirane negdje drugdje i bivaju tek “prenesene” u prostor digitalnih komunikacija. Njihovo širenje je dobrim dijelom rezultat postojanja političkih i komercijalnih interesa zahvaljujući kojim je nastao čitav “eko-sistem” (dez)informacijskih sadržaja koji definiraju tzv. “konspiracijsku sferu” Interneta. Nju čini skup internetskih stranica, foruma i blogova koji su u cijelosti posvećeni promociji tumačenja tekućih događaja u duhu teorija zavjere. “Stranice koje tvore ovu ‘sferu konspiracije’ ne dijele istu istoriju, ne pripadaju nužno istom političkom krugu niti istim jezičnim ili kulturnim područjima, ali svima im je zajednički nazivnik naglašeni zavjerenički tropizam” (Valerie Igounet).

Ono što jeste specifičani doprinos Interneta proliferaciji teorija zavjere manifestira se, u prvom redu, u dinamici njihovog širenja, brzini kojom one zaposjedaju prostor javnih komunikacija. Poslije terorističkog napada na WTC, 11. septembra 2001. godine, trebalo je gotovo mjesec dana da se na socijalnim mrežama pojave dijagnostičari urote: niko od 4.000 Jevreja zaposlenih u Svjetskom trgovinskom centru tog dana nije došao na posao, niko od njujorških taksista muslimana nije bio u blizini u vrijeme napada, tokom napada primijećeni su neidentificirani leteći objekti i sl. U Francuskoj je Thierry Meyssan, osnivač konspiracijskih internetskih stranica Voltaire Network, nekoliko mjeseci kasnije objavio knjigu “Strašna obmana: Nikakav avion se nije obrušio na Pentagon” (L'effroyable imposture: Aucun avion ne s'est crashed sur le Pentagone), nakon čega je teorija o ulozi “dijela američkog vojno-industrijskog kompleksa” u organizaciji i izvedbi terorističkog napada postala međunarodni hit, posebno u zemljama Bliskog istoka.

Trinaest godina kasnije, nakon pariškog napada na redakciju satiričkog časopisa “Charlie Hebdo”, 7. januara 2015. godine, već isti dan se na društvenim mrežama pojavilo više desetaka takvih teorija. “Društveno vrijeme za iskazivanja nepovjerenja postalo je kraće”, rezimira svoje nalaze francuski sociolog Gérald Bronner, ponajviše zahvaljujući tome da tumačenje nekog dramatičnog događaja u samom začetku polazi od pretpostavke da “stvari nisu onakve kakvim se čine”.

Teorija o zavjeri koja se zasniva samo na tome da je zavjera moguća, ali ne i na vjerovatnoći njenog postojanja na koju bi ukazivali pouzdani dokazi, izrasta u teoriju zavjere. Kako je ideja konspiracije stara koliko i sposobnost čovjeka da nagađa o namjerama i aktivnostima drugih ljudi, očekivano je da su i teorije zavjere postojale kroz cjelokupnu povijest civilizacije. Neke od njih, stare više milenija, i danas su prisutne, stopljene u istorijski narativ kao dio pseudofaktografije. Jedna od najpoznatijih odnosi se na veliki požar u Rimu, koji se dogodio 64. godine i u nekoliko dana pretvorio taj velegrad starog doba u prah i pepeo. U očima preživjelih, nesreća tih razmjera mogla je imati svoj uzrok samo u činu božije kazne ili u zločinu čovjeka sposobnog za takvo nedjelo. Kako stanovnici Rima pouzdano nisu počinili ništa što bi na njih navuklo Jupiterov bijes (a što nisu redovno činili i ranije bez ikakvih sličnih posljedica), za objašnjenje katastrofe preostalo je samo zlodjelo demona u ljudskom obličju – imperatora Nerona koji je već stekao zavidnu reputaciju psihopate i tiranina, čak i po rimskim mjerilima tog vremena. Zgarišta se još nisu ni ohladila a već se proširila teorija da je Neron sa kolaboratorima namjerno podmetnuo požar kako bi mogao izgraditi novi Rim u skladu sa svojim urbanističkim zamislima. Kako pokazuju istorijski dokazi Neron u to vrijeme nije ni bio u Rimu, ali je priča ušla u narodnu predaju i još dodatno bila nakićena slikovitim detaljima poput onog da je posljednji izdanak julijevsko-klaudijevske dinastije zaneseno pjevao posmatrajući vatrenu stihiju kako guta drvene rimske građevine. Stoljećima kasnije ta je slika nadopunjena tvrdnjom da je u svojoj razdraganosti svirao violinu, mada je violina izmišljena tek u dobu renesanse, petnaest stoljeća kasnije. Sa svoje strane, Neron se revanširao vlastitom teorijom zavjere okrivljujući hrišćane i za požar i za širenje glasina o njegovoj personalnoj odgovornosti, pa je uslijedio period u kojem je uveseljavao i sebe i rimsku svjetinu njihovim razapinjanjem i spaljivanjem.

Anegdotalne indicije o istorijskoj prisutnosti teorija zavjere nisu dovoljne da bismo mogli prosuđivati o tome da li je u proteklim epohama njihov broj rastao ili ne, jer su u predgutembergovsko doba ostajale nezabilježene šireći se usmenom predajom. To možemo, međutim, učiniti istraživanjem sadržajâ kojima je štampa, jednom kada je postala nerazdvojni dio javnog života, poklanjala svoju pažnju. Rezultate takvog istraživanja objavili su 2014. godine, u studiji “Američke teorije zavjere” (American Conspiracy Theories) američki politolozi Joseph E. Uscinski i Joseph M. Parent. Između ostalih izvora koristili su i 105.000 slučajno odabranih pisama američkih čitalaca publiciranih na stranicama prestižnih novina kao što su New York Times i Chicago Tribune u periodu između 1890. i 2010. godine. Njihovi nalazi su ukazali da, uz periodične uspone i padove, broj teorija zavjere ne pokazuje znakove porasta, a pogotovo da se današnje, digitalno doba ne može okvalificirati kao “vrijeme ekspanzivnog konspiracionizma”. Joseph Uscinski, politolog sa univerziteta u Miamiju koji se bavi izučavanjem teorija zavjere, s pravom naglašava: “Danas poklanjamo mnogo više pažnje teorijama zavjere nego što je to bio ranije slučaj, ali bitno je ne brkati povećano obraćanje pozornosti na nešto s povećanjem prisutnosti onoga što je predmet naše pažnje.”

Povremeni skokovi u prisutnosti teorija zavjere uočeni su u periodima kada se dešavaju izražene kvalitativne društvene promjene. Krajem 19. stoljeća one koincidiraju s vrhuncima druge industrijske revolucije (radikalne promjene u strukturi moći, nastanak velikih korporacija i dotada nezapamćen tehnološki razvoj). Sličan porast zabilježen je i krajem 40-ih i početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, u periodu eskalacije hladnog rata i rasplamsavanja antikomunističke histerije koju je predvodio američki senator Joseph R. McCarthy i njegov Odbor za neameričke aktivnosti (era tzv. mekartizma).

Slične studije provedene u drugim kulturama pokazuju da teorije zavjere nikako nisu “specifičnost Zapada”. Psiholozi Karen Douglas i Jan-Willem van Prooijen, koji su se bavili tim pitanjem, ukazuju da se može zaključiti kako je “tendencija vjerovanja u teorije zavjere dio ljudske prirode i da su ljudi bili podložni takvim vjerovanjima kroz cjelokupnu povijest”. Antropološka istraživanja pokazuju da teorije zavjere postoje i među tzv. primitivnim narodima, kao što su plemenske zajednice Yanomamö u Venecueli i Brazilu (kako pokazuje studija “Žestokog naroda” koju je nakon dugogodišnjeg istraživanja objavio antropolog Napoleon Chagnon 1983. godine) ili etnička grupa Azande koji naseljavaju dijelove Centralnoafričke Republike, Konga i Južnog Sudana (Edward E. Evans-Pritchard, 1963). Prisustvo teorija zavjere čak i u lovačko-sakupljačkim društvima uvjerava nas u kojoj su mjeri one univerzalan fenomen.

Transkulturalna sveprisutnost teorija zavjere ne znači da u raznim podnebljima ljudi u podjednakoj mjeri vjeruju u iste stvari. Ispitivanje javnog mnijenja koje je 2020. godine proveo YouGov-Cambridge Globalism Project, anketirajući 22.000 ispitanika iz dvadesetak zemalja svijeta (Australija, Brazil, Danska, Egipat, Francuska, Grčka, Italija, Japan, Južnoafrička republika, Kanada, Mađarska, Meksiko, Nigerija, Njemačka, Poljska, SAD, Saudijska Arabija, Španija, Švedska, Turska i Velika Britanija), pokazalo je vrlo zanimljive rezultate u pogledu sklonosti vjerovanju u teorije zavjere na nacionalnom nivou kao i varijacijama u sadržaju teorija kojima građani neke zemlje poklanjaju više ili manje povjerenja.

Ispitanicima je ponuđeno osam rasprostranjenih teorija kojima se tvrdi:

1. U napad na Svjetski trgovinski centar 11. septembra 2001. umiješana je američka vlada,
2. Tim Donalda Trumpa sarađivao je sa ruskom vladom u američkim predsjedničkim izborima 2016. godine,
3. Farmaceutske kompanije kriju od javnosti štetne posljedice vakcinisanja,
4. Svijetom upravlja jedna tajna grupa ljudi,
5. Klimatske promjene i globalno zagrijavanje su podvala,
6. Od javnosti se krije da je ostvaren kontakt sa vanzemaljcima,
7. Virus AIDS je vještački proizveden i namjerno proširen svijetom,
8. Američko spuštanje na Mjesec 1969. godine je bilo lažirano.

Tabela 2. prikazuje rezultate ovog istraživanja, gdje je za svaku od zemalja uključenih u projekat prikazan procenat ispitanika koji vjeruju u utemeljenost svake od osam ponuđenih teorija zavjere.

Utvrđeno je da, u prosjeku, gotovo 30% ispitanika vjeruje u barem jednu od osam ponuđenih teorija zavjere. Prema stepenu iskazanog kredibiliteta, na listi prednjače teorije o Trumpovoj saradnji sa Rusima i kontroli koju nad sudbinom svijeta ima neka tajna grupa, u koje vjeruje gotovo polovina ispitanika u zemljama obuhvaćenim istraživanjem. Najmanje povjerenja poklonjeno je tvrdnjama o lažiranom spuštanju na Mjesec, neutemeljenosti upozorenja o klimatskim promjenama i globalnom zagrijavanju, te o vještačkom porijeklu AIDSa. No, čak i u neku od tih teorija vjeruje svaki peti ispitanik (Tabela 3).

Ovisno o stanju nacije, stepenu njene razvijenosti i lokalnim okolnostima, teorije zavjere mogu imati visok stepen prisutnosti u društvenom životu ili biti prihvatane sa izraženijom skepsom, baš kao što i neka specifična teorija u jednom okruženju može imati veliki broj pristalica a u drugom biti zanemarena.

Na listi zemalja čiji su građani najskloniji da prihvataju teorije zavjere prednjače Turska, Nigerija, Meksiko i Južnoafrička Republika. Na začelju su Švedska, Japan, Velika Britanija i Danska, zemlje čije stanovništvo ima najmanje razumijevanja za takve teorije. Jasno je da stepen prijemčivosti neke kulture za teorije zavjere ne ovisi o jednom ili dva faktora, nego je riječ o kompleksnoj mreži uzajamno povezanih karakteristika socijalne zbilje. Ipak, neki od faktora imaju izraženiju kauzativnu moć, a među njima prednjači stepen stabilnosti i društvenog prosperiteta. U studiji “Teorije zavjere kao dio istorije: Uloga stanja društvene krize” (Conspiracy theories as part of history: The role of societal crisis situations), već spomenuti Van Prooijen i Douglas navode: “Nalazi upućuju na to da averzivni osjećaji koje ljudi doživljavaju kada su u krizi – strah, neizvjesnost i osjećaj da nemaju kontrolu – potiču motivaciju da se situacija shvati, povećavajući vjerovatnoću da u stanju društva vide zavjere… Želja za razumijevanjem svijeta ključni je motiv koji leži u pozadini vjerovanja u teorije zavjere.” Otuda, teorije zavjere primarno imaju “smislotvornu” funkciju: one pomažu ljudima da shvate kompleksne događaje, teško razumljive na drugi način, tako što će ih pripisati zlonamjernom i skrivenom uzročniku. Na sličan način one funkcioniraju i u vremenu neposredno nakon neke izuzetne tragedije: terorističkog napada, avionske nesreće, prirodne katastrofe, masovne pucnjave sa civilnim žrtvama i sl. Besmisleni gubici ljudskih života, nevine žrtve i šokantne nesreće, u kontekstu odgovarajuće teorije zavjere dobivaju svoj smisao i objašnjenje. Ono neće promijeniti naš osjećaj (ne)sigurnosti ali će ublažiti dojam prepuštenosti hirovima slučajnosti, gdje se stvari događaju bez razloga i povoda.

Analiza rezultata brojnih istraživanja usmjerenih na psihološke razloge atraktivnosti teorija zavjere, koju su 2017. godine proveli Karen M. Douglas, Robbie M. Sutton i Aleksandra Cichocka, pokazala je da takve teorije ispunjavaju fundamentalne epistemičke, egzistencijalne i socijalne potrebe sljedbenika. “Teorije zavjere nude neku vrstu transmutacije, zamjenjujući neizbježne neizvjesnosti života opipljivim, iako plitkim i krajnje iluzornim osjećajem sigurnosti. Ta sigurnost, sa svoje strane, stvara dojam kontrole umjesto bespomoćnosti, a osjećanje anomije i otuđenja zamjenjuje kolektivnim i individualnim ponosom – uvjerenjem sljedbenika ne samo da je u pravu, nego čak i da spašava svijet.” Cijena terapije kojom se ponovo uspostavlja stabilnost poljuljanog ega plaća se ekstremno pojednostavljenom slikom svijeta. “Kao istoričar, skeptičan sam prema teorijama zavjere jer je svijet daleko kompliciraniji da bi njime moglo upravljati nekoliko bilionera koji iza zatvorenih vrata ispijaju viski”, kaže Yuval Noah Harari, komentirajući sklonost glasača da se na izborima opredjeljuju pod uticajem aktuelnih teorija zavjere, i dodaje sljedeće: “Međutim, vjerujem da su glasači u pravu kada osjećaju da doista gube moć. Kao reakciju, ljutito će raspaliti po sistemu.”

Stanovništvo zemalja čija je svakodnevnica u dužem vremenskom periodu obilježena krizama sklonije je da objašnjenje svoje zle sudbine nalazi u mračnim zavjerama moćnika i da aktuelna zbivanja i socijalna previranja tumači u konspiracijskom duhu. Da li tu pretpostavku potvrđuju navedeni nalazi iz 2020. godine o prisutnosti teorija zavjere u različitim zemljama?

Meksiko je opterećen visokom stopom kriminala, izraženim političkom nemirima, sveprisutnošću narko-kartela, birokratskom korupcijom i dramatično neproporcionalnom distribucijom bogatstva. Ovo posljednje obilježje izražava se kroz tzv. Gini koeficijent koji ima vrijednost između 0% (savršena materijalna jednakost) i 100% (situacija u kojoj jedan pojedinac posjeduje sve nacionalno bogatstvo). U Meksiku taj koeficijent materijalne nejednakosti ima vrijednost od 49% – najvišu od svih zemalja OECD.

Južnoafrička Republika je zemlja posvemašnjeg kriminala, sveprisutnog siromaštva i nejednakosti. Gini koeficijent nacionalne distribucije bogatstva iznosi gotovo 70% što ovu zemlju stavlja u sam svjetski vrh zemalja koje odlikuje materijalna nejednakost stanovništa – ogromna koncentracija ukupnog bogatstva u rukama veoma malog broja ljudi.

U Nigeriji caruje neviđena korupcija – samo za Jonathanove administracije netragom je preko nacionalne naftne kompanije iščezlo 20.000 miliona dolara. Zemljom vlada divljački teror koji provodi pobunjenički džihadistički pokret Boko Haram o čijim zlodjelima ostatak svijeta tek povremeno saznaje preko stravičnih klanica kao što je bio masakr u Gwozi ili otmica djevojčica u Chiboku 2014. godine. Vjerovanje da uzrok svih nesreća leži u urotničkom djelovanju zlih sila koje žele uništiti nedužno stanovništvo pothranjuju kako politički tako i vjerski čelnici. Tokom 2003. godine u oblastima Kano, Zamfara i Kaduna na sjeveru Nigerije, jednoj od rijetkih zemalja svijeta gdje je još uvijek prisutna endemska dječija paraliza, roditelji su pozivani da ne dozvole vakcinaciju svoje djece uz objašnjenje da su vakcine kontaminirane hormonima koji sprječavaju trudnoću (estradiol), kancerogenim tvarima, HIV virusom i sl. što je dovelo do 15-mjesečnog bojkota vakcinacije i stravičnog porasta broja oboljele djece. Identična teorija bila je prisutna i u Pakistanu ranih 90-ih godina prošlog stoljeća. U zemlji u kojoj je takođe prisutna dječija paraliza (sa par desetina hiljada registriranih oboljenja godišnje) učinak kampanja u korist masovne vakcinacije bio je osujećen vjerovanjem da su one dio urote koju provodi CIA kako bi muslimane učinila sterilnim.

Tursku, mada je prosperitetna zemlja čije je bogatstvo ravnomjernije raspoređeno (Gini koeficijent oko 40%), obilježava visok stepen političkih turbulencija, posebno nakon pokušaja državnog udara 2016. godine i masovnih hapšenja i zatvaranja koja su potom uslijedila. U tom periodu oficijelna retorika predsjednika Erdoğana počela je koristiti frazu üst akıl (u značenju engleske riječi mastermind) koja se ukorijenila u medije i javne komunikacije kako bi označila zle umotvorce skrivenih sila koje upravljaju svijetom.

U kulturološkom smislu posebno je informativan podatak o tome koje su teorije u nekim zemljama izrazito prihvaćene (tj. procenat njihovih zagovornika primjetno odskače od procenta onih koji u toj zemlji svoje povjerenje poklanjaju ostalim teorijama), kao i podatak prema kojim su teorijama ispitanici u podjednako izraženom stepenu skeptični.

Kao kriterij procjene rasprostranjenosti poslužićemo se podatkom o prosjeku vjerovanja uzimajući u obzir svih osam ponuđenih teorija. Teorije koje prihvata dvostruko više ispitanika od nacionalnog prosjeka vjerovanja u zavjere tretiraćemo kao izrazito prisutne, dok ćemo teorije u koje vjeruje manje od polovine tog prosjeka smatrati sporadičnim. Time se podrazumijeva da ima i zemalja u kojima nema posebno (ne)popularnih teorija, tj. procenat zagovornika svake od osam testiranih tvrdnji nije u značajnoj mjeri udaljen od prosjeka. To možemo ilustrirati primjerom Saudijske Arabije i procentima ispitanika koji su u istraživanju iskazali svoje vjerovanje u neku od osam ponuđenih teorija zavjere. Kako pokazuje Tabela 2, najveći procenat sljedbenika (44%) ima teza da svijetom upravlja neka tajna grupa moćnika, a najmanje zagovornika (20%) ima vjerovanje da se od javnosti skriva kako je ostvaren kontakt sa vanzemaljcima. Budući da u prosjeku u Saudijskoj Arabiji 32,6% ispitanika vjeruje barem u neku od osam ponuđenih teorija zavjere, prema usvojenom kriteriju slijedi da nijedna od osam teorija nije izrazito prisutna (za šta bi bilo potrebno dvostruko više sljedbenika od nacionalnog prosjeka, tj. barem 65,2%) niti izrazito ignorirana (za šta bi trebalo da ima manje od polovine tog prosjeka, tj. manje od 16,3% zagovornika).

Pregled rezultata prikazanih u Tabeli 2 pokazuje da je teza o Trumpovoj saradnji sa ruskom vladom u američkim predsjedničkim izborima 2016. godine (teorija #2) uvjerljivo najizraženija u Australiji, Danskoj, Francuskoj, Kanadi, Njemačkoj, Švedskoj i Velikoj Britaniji. Procenat onih koji vjeruju u nju je barem dvostruko veći od prosjeka vjerovanja u svih osam ponuđenih teorija zavjere. U tom smislu prednjače Danska, Velika Britanija i Švedska gdje je broj ispitanika koji vjeruju u tu teoriju više nego trostruko veći od prosječnog broja sljedbenika svih testiranih teorija. Iznimna popularnost ove teorije u navedenim zemljama lako je objašnjiva činjenicom da se radi o zemljama ekonomski i politički tijesno vezanim za SAD, te je i interes za zbivanja u Americi znatno izraženiji nego u drugim područjima svijeta. U samim SAD u vezu Trumpa i ruskih službi vjeruje “tek” 46% ispitanika, što dosta vijerno odražava konstelaciju političkih odnosa u toj zemlji.

Podjednako su instruktivni nalazi o teorijama zavjere spram kojih su ispitanici izrazito skeptični. Uz Japan, tu ponovo nalazimo Australiju, Dansku, Njemačku, Švedsku i Veliku Britaniju, kao zemlje u kojima je najizraženija skepsa u pogledu teorije da je HIV virus namjerno kreiran (broj zagovornika je barem dvostruko manji u odnosu na prosjek vjerovanja u svih osam teorija). U Velikoj Britaniji podjednak nivo skepse pokazan je i u odnosu na teorije o lažnosti tvrdnji o klimatskim promjenama i o fingiranom slijetanju na Mjesec. U stepenu javne nevjerice, ova druga teorija prednjači u Francuskoj i Kanadi. Uopšteno govoreći, u znanstveno visokorazvijenim zemljama neke teorije zavjere koje se oslanjaju na konspiracije u području nauke i tehnologije imaju primjetljivo manju prođu. Podjednako vrijedi i za zemlje gdje teorija protivrječi neposrednom iskustvu žitelja. Tako je u Meksiku, već notiranom kao zemlji izrazito prijemčivoj za sve vrste teorija zavjere (u kojoj, u prosjeku, više od 40% ispitanika vjeruje barem u neku od testiranih teza o uroti), njih svega 17% vjeruje da su tvrdnje o klimatskim promjenama lažne. U odgovoru na pitanje “vjeruješ li više meni ili svojim očima?” bolno iskustvo najčešće nema dileme.

Iako se čini plauzibilnim tumačenje prema kojem je širenje teorija zavjere karakteristično za krizne situacije (vrijeme anksioznosti i osjećaja bespomoćnosti), neophodno je ukazati da je najveći broj socioloških studija, provedenih kako bi se ova hipoteza testirala, korelacijske prirode. Takvi rezultati nam ne govore ništa o tome da li osjećaj nesigurnosti uzrokuje pojavu konspiracijskih vjerovanja ili pojava tih vjerovanja uzrokuje osjećaj nesigurnosti. Ogledi u domenu eksperimentalne psihologije (Jennifer A. Whitson, Adam D. Galinsky, Daniel Sullivan, Mark J. Landau, Zachary K. Rothschild, Jan-Willem Van Prooijen, Michele Acker i dr.), međutim, daju osnove tvrdnji da osjećaj neizvjesnosti, egzistencijalne ugroženosti i nedostatka kontrole povećava subjektivnu sklonost vjerovanju u teorije zavjere, odnosno – da su intenzitet i rasprostranjenost teorija zavjere posljedica kriznih okolnosti u kojima one nastaju. Sasvim je drugo pitanje da li postojanje takvih teorija pomaže njihovim pobornicima da se oslobode ili barem ublaže osjećanje bespomoćnosti i vlastite beznačajnosti. Upravo suprotno! Istraživanja provedena u tom pravcu indiciraju da izloženost teorijama zavjere zapravo povećava osjećaj subjektivne nemoći i rezignacije i podstiče različite forme maladaptivnog ponašanja. Drugim riječima, sredstvo za olakšanje tegobe anksioznosti i samo proizvodi patološke posljedice.

Vjerovanje u teoriju zavjere ne proizvodi iste efekte kao vjerovanje u neku neistinitu informaciju. U potonjem slučaju riječ je o neizbiježnosti koja prati svaki proces spoznaje: neke stvari krivo razumijevamo ili izvodimo netačne zaključke, naše interpretacije mogu biti pogrešne jer imamo svoje prejudicije, opterećeni smo raznolikim “kognitivnim pristranostima”, naše pamćenje nije savršeno i sl. Vjerovanje u neku teoriju zavjere znatno je složenije i ozbiljnije jer, riječima jednog istraživača, “fragmenti pogrešnog razumijevanja i neutemeljenih vjerovanja srastaju u širi narativ koji nastoji dati smisao svijetu, navodno otkrivajući ne samo šta se događa, već i zašto.”

Otuda, vjerovanje u neku teoriju zavjere ne znači tek pogrešno pripisivanje istinitosti nekoj pojedinačnoj tvrdnji već obuhvata i utiče na specifična počela na koja se oslanja razumijevanje socijalne zbilje. Jedno od njih, kod zagovornika konspiracijskog svjetonazora, po pravilu podrazumijeva sveprisutnost Zla i prikrivenost sila kojima ono upravlja.

Nedvojbeno je da nesposobnost ili odbijanje da se Zlo prepozna omogućava da se ono nesmetano širi. Paradoksalno, ali isti efekat proizvodi i sklonost da se nekritički u svemu prepoznaje Zlo. Kada ta sklonost dosegne takve razmjere da više ne ostavlja nikakav prostor za Dobro, i sami postajemo dio mehanike cinizma kojom se to Zlo reproducira.

Naš odnos prema teorijama zavjere trebalo bi da ima u vidu postojanje tih dviju krajnosti: posljedica kako neprepoznavanja negativnih efekata proširenog vjerovanja u teorije zavjere tako i onih koje proizvodi olako odbacivanje hipoteza koje zaslužuju pomnije istraživanje ali su, iz ovih ili onih razloga, diskreditirane takvom etiketom.

Tematska raznolikost konspiracijskih teorija ukazuje da ih je nemoguće jednoznačno okvalificirati s obzirom na njihove moguće posljedice. U domenu teorija relevantnih za politička opredjeljenja, mnoge od njih koncentrirane su na grupnu dinamiku tako što demoniziraju autsajdere, a među insajderima pothranjuju osjećaj viktimiziranosti. Druge delegitimiziraju neslaganje ili, pak, predstavljaju nasilje kao neophodni oblik samoodbrane, čime se podrivaju neki od temelja funkcioniranja demokratskog društva. Empirijska istraživanja pokazuju da su ljudi sa izraženim sklonostima ka prihvatanju konspiracijskih teorija primjetno manje zainteresirani da glasaju ili se angažiraju u podršci političkim programima i aktivnostima, ali su istovremeno i znatno naklonjeniji odobravanju nasilja kao oblika političkog djelovanja. Teorije zavjere proširene su ne samo među protivnicima postojećeg establishmenta i sljedbenicima političkih stranaka koje su suočene sa nepovoljnim izbornim rezultatima, nego i pobornicima vladajućeg režima tamo gdje su ozbiljno narušene demokratske norme društvenog života, kako bi se legitimiziralo jačanje represivnih mehanizama autoritarne kontrole.

Na širem socijalnom planu teorije zavjere mogu dovesti do dramatične erozije javnog i osobnog blagostanja. Istorija nas podsjeća da su sve velike epidemije pratile i teorije koje su njihov uzrok prepoznavale u djelatnosti mračnih sila – po pravilu etničkih ili vjerskih manjina. Među najpoznatije svakako spada epidemija kuge u 14. stoljeću, čiji je uzrok “prepoznat” u jevrejskoj zavjeri da se zatruju bunari, što je rezultiralo pogromima širom Evrope. Sličan obrazac pratio je i kasnije epidemije kolere, velikih boginja i tifusa. Među “odgovornim” na koje su ukazivale tada proširene konspiracijske teorije, nalazili su se čak i zdravstveni radnici, kako ilustrira istraživanje Samuela K. Cohna sa univerziteta u Glasgowu (“Pandemije: talasi bolesti, talasi mržnje, od kuge u Atini do AIDSa”, 2017). Recentna iskustva sa virusom COVIDa i teorijama zavjere utemeljenim na antiazijatskoj ksenofobiji uvjeravaju nas da ovaj model nikako ne pripada iskustvu prošlosti. Dok su u Americi i Zapadnoj Evropi dominirale teorije o kineskoj odgovornosti i virusu koji je razvijen i namjerno proširen kao oblik biološkog ratovanja, u Indiji je teorija prilagođena lokalnim okolnostima pa su optuženi muslimani, za koje je “lokalna teorija” tvrdila da namjerno šire bolest kao dio tzv. korona džihada.

Konačno, ekstremno prihvatanje konspiracijskih teorija ostavlja i duboke ožiljke u društvenom tkivu koji ne moraju nužno biti fizičke prirode. Nečije iskazano vjerovanje u teoriju spram koje u neposrednom okruženju postoji izrazita skepsa, može dovesti do ostrakizma, socijalne izolacije sljedbenika ili njegovog vlastitog povlačenja iz društva i, otuda, težih psiholoških posljedica. Tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća u američkoj javnosti je među teorijama zavjere dominantno mjesto zauzimala teorija o podzemnoj mreži satanista koji za svoje bestijalne rituale kidnapiraju, muče i zlostavljaju djecu. Uslijedio je svojevrstan “lov na vještice” kojem je nemjerljiv doprinos dao televizijski voditelj Geraldo Rivera svojim specijalnim prilogom “Obožavanje đavola: Razotkrivanje satanskog podzemlja”. Taj “dokumentarni” senzacionalistički uradak, koji je emitirao NBC 28. oktobra 1988. godine, spada među najgledanije u istoriji televizije. U njemu je, između ostalog, Rivera dramatično saopštio “Postoji preko milion satanista u ovoj zemlji. Sasvim je vjerovatno da ih ima i u vašem gradu”. Posljedice po “osumnjičene” i uništeni životi cijelih porodica pokazale su razornu moć masovne histerije izazvane senzacionalističkom teorijom zavjere, koja i danas ima svoje brojne pobornike. Tokom američkih predsjedničkih izbora 2016. godine u središtu afere Pizzagate, našla se Hillary Clinton označena kao član pedofilskog kruga satanista, pripadnika Demokratske stranke. Optužba je ponovo uskrsnula 2020. godine, zahvaljujući neumornom radu pokreta QAnon, glavnom rasadniku svih konspiracijskih teorija u SAD, te je u doglednoj budućnosti realno očekivati njeno periodično reaktiviranje. U prilog toj pretpostavci govori opažanje Karen Douglas da su “teorije zavjere utoliko uspješnije ukoliko potvrđuju ono što ljudi žele vjerovati. Vjerovatnoći njihovog uspjeha podjednako doprinosi i ako su zanimljive ili uzbudljive i ako nude ‘veliko’ objašnjenje za ‘veliki’ događaj”.

S druge strane, podjednako je ozbiljan i problem socijalno relevantnih tvrdnji koje sadrže konspiracijske elemente ali bivaju olako diskvalificirane kao “puka teorija zavjere”. U svome radu “Teorija zavjere kao hereza”, australijski teoretičar David Coady – jedan od rijetkih koji u svojim istraživanjima stavlja naglasak na pozitivne aspekte teorija zavjere – poziva na oprez u tom pogledu:

Između prividne objektivnosti i objektivnog privida

Još je biblijski prorok Izaija upozoravao “Ne zovite urotom sve ono što ovaj narod zove urotom; i onoga čega se on boji, ne bojte se i ne plašite se!” (8:12). Sa distance od 23 stoljeća njegove riječi i dalje zvuče razumno i ohrabrujuće, kao što se čini da je njegova zabrinutosti i danas podjednako opravdana – možda i više nego ikada ranije. Kao nadopunu uputstvu starozavjetnog proroka mogli bismo navesti riječi Petera Bergena, američkog publiciste i profesora Škole za političke i globalne studije pri državnom univerzitetu u Arizoni: “U većini ljudskih aktivnosti nesposobnost je bolje objašnjenje od zavjere”.

Iako se veliki broj ljudi zacijelo slaže sa konstatacijom da inkompetencija nije rijedak gost među funkcionerima institucija (pogotovo političkih) u kojima se često donose dalekosežne odluke od strateškog značaja, postoji uočljiva sklonost da posljedice njihovih odluka pripisujemo zaplotnjačkim mahinacijama nevidljivih urotnika, igri koju vode bjelosvjetski moćnici i njihove sluge. Prethodno smo naznačili nekoliko razloga takvoj predispoziciji, među kojima je najizrazitija potreba da se u haotičnu pojavnost svijeta unese smisao i u košmarnim zbivanjima prepozna razložnost. Čak i kada ona ukazuje na kolektivnu bespomoćnost pred kobnim prisustvom zla, na individualnoj razini uvjerenje u vlastitu sposobnost da “pročitamo” šta se zapravo događa, da rasuđivanjem prozremo kroz veo privida i obmane, pomaže barem očuvanju elementarnog osjećaja samopoštovanja.

O tome da proponiranje neke teorije zavjere ne predstavlja samo intelektualnu nego i emocionalnu investiciju rječito govori stepen ostrašćenosti kojom ljudi reagiraju na tuđe neslaganje sa teorijom u koju vjeruju. Podjednako je prisutna i iracionalna isključivost kojom skeptici odbijaju svako razmatranje hipoteze koju prepoznaju kao instancu teorije zavjere, na šta upozorava ranije citirani David Coady.

Možemo se složiti da je “čitati otvorenu knjigu zatvorenih očiju podjednako teško kao i čitati zatvorenu knjigu otvorenih očiju”, no ako je rezultirajuće neznanje u oba slučaja isto, preferiranje otvorenih očiju (aktivne pažnje) ima više smisla jer dopušta mogućnost da bi se stanje knjige, nad kojim nemamo nikakvu kontrolu, pod nekim okolnostima moglo promijeniti – da se ona “rastvori”, te bude pročitana i kritički prosuđivana. Ukoliko imamo zatvorene oči, potpuno je irelevantno da li je zbilja transparentna ili ne – naše nerazumijevanje njene prirode će ostati isto.

Baš kao što se pobornik neke teorije zavjere izlaže mogućnosti ostrahizma u okruženju skeptika, tako se i skeptik u okruženju pobornikâ neke teorije zavjere nalazi u simetričnoj situaciji. Njegovo iskazano neprihvatanje tvrdnje s kojom se većina ostalih slaže dovodi ga u poziciju da bude smatran za neinformiranog, sklonog nekritičkom prihvatanju “oficijelnog mišljenja” iz strahopoštovanja prema autoritetima, lakovjernog i indoktriniranog, nesposobnog da uoči bitne stvari i shvati njihovu povezanost. Svako naše vjerovanje u sebi nosi barem zrnce želje da mu se priklone i oni koji ga ne dijele sa nama, kao i spremnosti da uložimo napor kako bi bile usvojene pretpostavke na kojima se naši stavovi temelje. Kod teoretičara zavjere ta je prozelitska ambicija posebno izražena, što obećava da će se dijalog o spornim tvrdnjama vrlo brzo preobratiti u polemički okršaj – po pravilu osuđen na obostrani neuspjeh.

Čini se neizbježnim da svako vjeruje (barem neko vrijeme) u niz teorija o zavjeri od kojih, najvjerovatnije, dio njih predstavlja kvalificirane teorije zavjere, u skladu sa distinkcijom koju smo ranije usvojili. Kriteriji prihvatanja takvih teorija razlikuju se od čovjeka do čovjeka; ono što se nekome čini krajnje iracionalnom propozicijom, u čiju istinitost može vjerovati samo osoba sa ozbiljnim poremećajima rasuđivanja, drugome je sasvim plauzibilno ako ne i bjelodano. Granice kredibiliteta je na duhovit način testirao 2017. godine Peter McIndoe tako što je “konstruirao” teoriju zavjere koja tvrdi da – ptice ne postoje (barem ne u SAD)! Njegova izvorna namjera bila je da parodira dezinformacije kojima su preplavljeni pripadnici generacije Z (Gen Z) kojima i sam pripada, tj. da “Americi pruži ogledalo u dobu Interneta”. Dijelu te Amerike, po svemu sudeći, u tom se ogledalu ukazala nepatvorena istina i pokret “Ptice nisu stvarne” (Birds Aren’t Real) proširio se konspiracijskom zajednicom. Njegovi pripadnici vjeruju da je savezna vlada u periodu između 1959. i 1971. godine istrijebila sve ptice i zamijenila ih pticolikim dronovima kako bi nadzirala građane. Atentat na predsjednika Kennedyja organizirala je upravo tajna služba zbog njegove nespremnosti da se eliminiraju baš sve ptice na američkom području.

Sjedeći na električnim kablovima te “ptice” pune pogonske baterije, a njihovo “probavno olakšavanje” po automobilima parkiranim ispod krošnji stabala na kojima borave predstavlja oblik sofisticiranog markiranja vozilâ kako bi ona mogla biti praćena (barem do narednog pranja). Ubrzo su se počeli pojavljivati oglasni panoi pokreta, 2021. godine organizirane su demonstracije pred uredima Twittera u San Franciscu gdje se tražila promjena simbola kompanije (cvrkutave ptičice), a slogan “Ako leti onda špijunira” (If it flies, it spies) štampan je na bezbrojnim majicama, šoljicama i drugim površinama pogodnim za masovno prosvjećivanje. Prema tvrdnjama MSNBC televizije, pokret danas ima više stotina hiljada pobornika, no tu treba dopustiti da je barem dio njih svjestan njegove satiričko-artističke prirode.

Nezaobilazno, i vještačka inteligencija (AI) našla je svoje mjesto u svijetu konspiracijskih teorija. Na prvom mjestu riječ je o njenoj upotrebi kao sredstva za detektiranje i “razumijevanje” teorija zavjere koje se distribuiraju preko društvenih mreža. Impresivan trust mozgova pri RAND korporaciji, koji predvodi sociolingvista William Marcellino, istražuje i modelira procedure mašinskog učenja koje bi unaprijedile prepoznavanje tekstova karakterističnih za teorije zavjere. Istovremeno, razvijaju se i specijalizirani AI “sagovornici” koji su u stanju da “demontiraju” takve teorije, kao što to čini DebunkBot na kojem radi MIT psiholog Thomas H. Costello sa saradnicima. Mnogo manje se zna o upotrebi AI u generiranju i (re)konstrukciji teorija zavjere, ali ne treba sumnjati da raspoloživi resursi (poput ChatGPT) u tom pogledu predstavljaju dragocjene savjetnike. Nije nerazumna pretpostavka da će uskoro konspiracijski prostor Interneta postati bojište na kojem će vještačke inteligencije istovremeno i stvarati i opovrgavati raznolike teorije, zadovoljavajući uvjerenja ljudi koji se tim prostorom kreću. Budući da se ljudsko učešće u ukupnom internetskom prometu rapidno smanjuje (danas oko 50% tog prometa pripada botovima) biće vrlo zanimljivo pratiti sudar različito školovanih AI indoktrinatora i AI prosvjetitelja. Nema mjesta sumnji da će vještačka inteligencija u sve većoj mjeri postajati protagonistom ili saučesnikom sve maštovitijih scenarija zavjere, ali i zauzimati centralno mjesto u njihovom razobličavanju.

Podjednako je za očekivati da će i struktura teorija zavjere postajati sve kompleksnija, odnosno, da će se početi pojavljivati teorije zavjere o teorijama zavjere, u kojima se sâmo postojanje neke teorije zavjere (A) tumači kao instrument jedne druge teorije zavjere (B), tj. da “stvarna” zavjera B kao sredstvo svoje realizacije koristi “fiktivnu” zavjeru A. Do koje mjere teorije mogu biti uzajamno upletene govori i postojanje teorija čija je funkcija upravo da budu raskrinkane. Tako u arsenalu sredstava za manipuliranje javnim mnijenjem nalazimo urotničku praksu kreiranja teorija zavjere koje se plasiraju pod “lažnom zastavom”, sa namjerom da budu javno razobličene, a time i njihov navodni propagator (na kojeg ukazuje lažna zastava) diskreditiran. Time je navodni denuncijator zavjere A, zapravo žrtva zavjere B.

Ova rekurzivnost nam dopušta formulaciju modela meta-zavjere kojom bi se tvrdilo da su sve teorije zavjere nastale kao dio univerzalne, globalne zavjere kojom se kroz stalnu produkciju i proliferaciju različitih teorija želi preokupirati ljudska pažnja i usmjeriti na fundamentalno irelevantne spekulacije. Na taj se način imaginacija i intelektualne sposobnosti populacije angažiraju na “odgonetanju” konstrukcijâ koje su komponirane tako da stvaraju dojam otkrića od egzistencijalnog značaja, što područja od zbiljske važnosti ostavlja “ispod radara”.

Primjedbe koje zagovornici neke teorije globalne zavjere upućuju onima koji ne dijele njihovo oduševljenje ponuđenim objašnjenjem često sadrže i moralističku notu o “zatvaranju očiju”, odbijanju da se prihvati ova ili ona očiglednost, potrebi da se umjesto suočavanja sa stvarnošću radije predajemo umirujućim efektima naše fantazije. Time se sugerira stanovita trodjelna podjela svijeta na one koji vide i razumiju šta se dešava, one koji ili ne vide ili nisu u stanju razumjeti, i one koji naprosto ne žele da se opterećuju prepuštajući se svome omiljenom obliku eskapizma. Biti skeptik u pogledu teorija zavjere, međutim, nipošto ne znači zatvarati oči pred neprijatnom slikom svijeta i uljuljkivati se u osjećaj lažne sigurnosti.

Razmotrimo dvije krajnje pojednostavljene perspektive razumijevanja svijeta. U jednoj su zlo i nesreća rezultat svjesne, planske aktivnosti beskrupuloznih gospodara života i smrti. Druga dopušta da se takve stvari mogu događati i “same po sebi”, bez ljudske intervencije, bez nečijeg unaprijed zacrtanog plana, kao neizbježna posljedica činjenice da kosmos ne funkcionira po mjeri preferencija čovjeka, da ljudi griješe (“Griješiti je ljudski, a da bi temeljito zabrljali stvar potreban je računar”), da glupost i ignorancija nisu rijedak gost na mjestima gdje su ponajmanje dobrodošle.

Ukoliko treba birati između njih, svijet ispunjen zavjerama čini se znatno povoljnijim od svijeta kojim vladaju stohastički procesi, svijeta nasumičnosti i slučajnosti. Zavjera podrazumijeva racionalni plan, uvid u koherentnu povezanost uzroka i posljedica. To istovremeno znači da njen konačni cilj može biti osujućen tako što će kauzalni lanac biti prekinut na nekom kritičnom mjestu. Svijet proizvoljnosti lišen je takve mogućnosti jer su ključna zbivanja nepredvidiva, ona ne moraju nužno slijediti kao konsekvenca postojećih okolnosti i logike prethodećih zbivanja.

Na predodžbenoj razini, ideja globalne zavjere invocira sliku konspiratora u foteljama kakvog luksuznog salona “u visokom dvorcu”. Nepoznati moćnici planiraju sudbinu svijeta, zbivanja o čijoj realizaciji izvan tog posvećenog kruga niko ne zna ništa. S licima u sjenci nisko postavljenog svjetla usmjerenog na površinu impresivnog stola, nagnuti nad rasprostrtim kartama ili dijagramima, oni su poput generala koji u vrhovnoj komandi pripremaju odlučujuću vojnu operaciju, minuciozno razmatrajući njene detalje i alternative. S druge strane, svijet lišen prisustva takve vrste urotnika ili svevidećeg Velikog brata, svijet je u kojem je sasvim moguće da ključni pokretači i protagonisti velikih zbivanja donose odluke preko par kila pečenja, poneseni trenutkom nepredvidivog alkoholnog nadahnuća, “unutarnjim glasom” ili nekom od blistavih ideja kakve obično naseljavaju mentalni prostor inkompetentnih ljudi, s krajnjim rezultatom koji je i njima samima nejasan i nedokučiv.

Teorija zavjere, u tom smislu, predstavlja posljednju (mada iracionalnu!) liniju odbrane vjerovanja u racionalno ustrojstvo zbilje. U svijetu čiji su žitelji izloženi sverastućem osjećaju obesmišljenosti, haosa i nemoći da se on obuzda, dugovječnost i reproduktivna moć teorija zavjere su zagarantirane.

Nenad Fišer