Legenda možda i nije zapis činjenica, ali postojanje legende je samo po sebi činjenica i zahtijeva objašnjenje.”
Voltaire je u svome romanu “L'Ingénu” još 1767. godine zabilježio da je cjelokupna istorija tek “lista zločina i nesreća”. To bi se možda i moglo razumjeti tek kao iskaz satiričkog duha tog manje poznatog djela velikog francuskog filozofa, književnika, prosvjetitelja i enciklopediste, no ipak u procjeni ozbiljnosti ovog upozorenja treba imati na umu da ga izriče jedan od najumnijih ljudi svoga vremena. Kao svoj doprinos istoriografiji, potomstvu je ostavio djela od neprocjenjivog značaja kao što su “Istorija Karla XII”, “Vrijeme Luja XIV”, “Ogled o običajima i duhu naroda” i dr. Ozbiljnost Voltaireove opaske o karakteru istorije dobro je shvatio njegov savremenik, engleski istoričar Edward Gibbon, preuzevši je u svome kapitalnom djelu “Opadanje i propast Rimskog carstva” riječima: “Istorija je zaista tek nešto malo više od registra zločina, bezumlja i nesreća čovječanstva.” Budimo pristrani i ustvrdimo da možda najpregnantniji iskaz ovakvog viđenja nalazimo u riječima Andrićevog Mustafe Madžara, koji gorko ponavlja: “Svijet je pun gada”.
Raskršće na kojem se svaki čovjek nađe kročivši iz bajkovitog svijeta vrijednosti u čijem je duhu odgajan (i vjerovanjā zasnovanim na njima) u tzv. realni svijet ispunjen beščašćem, obilježeno je dramatičnom dilemom: da li se prihvatiti vještine ovladavanja sveprisutnim umijećima podlosti ili se posvetiti njegovanju onoga što je, kako se čini, tek dragocjeni i rijetki izuzetak? Oni koji odaberu prvu od alternativa za ove druge obično kažu da “žive u oblacima”, tj. lišeni kontakta s čvrstim tlom iskustvene zbilje. Tim “idealistima” preostaje jedino da odgovore u duhu književnih klasika: “To je tačno, ali smo barem bliži suncu”. Naša procjena o tome u kolikoj mjeri će ih sunce ogrijati ovisi o stepenu optimizma s kojim posmatramo istorijske procese. Tu treba sačuvati barem modikum nade jer je razvoj civilizacije u posljednjih nekoliko milenija, ipak, u ljudskoj prirodi rezultirao neospornim pomacima ka boljem. U prilog tome nam svjedoči, naprimjer, činjenica da se praksa kanibalizma generalno smatra društveno neprihvatljivom, a čitalac će se sigurno i sam dosjetiti nekih drugih postignuća koja bi se mogla nadodati tom značajnom uspjehu.
Ideje dobra i zla nalaze svoj smisao samo u paru tih oprečnih pojmova, baš kao što je to slučaj s konceptom lijeve i desne strane, teorije i prakse i sl. Tako će primjena (teorijskog) etičkog imperativa “ljubi bližnjeg svog” (Levit. 19:18) praktički ovisiti o širini naše interpretacije bliskosti.
Formirani na preskriptivima izvedenim iz etičkih načela (koja su gotovo navlas identična u najraznolikijim kulturama) a potom suočeni sa zbiljom lišenom svih tragova njihove prisutnosti, sazrijevamo u stanju latentne shizofrenije, s punom sviješću o ambisu koji dijeli svjetove poželjnog i stvarnog, prepušteni vlastitom izboru strategije preživljavanja.
Frustracija koja proizlazi iz nespojivosti obilježja empirijskog svijeta i sistema vrijednosti koji bi trebalo da ga oblikuje razrješiva je na različite načine. S jedne strane moguće je cjelokupan korpus etičkih podučavanja proglasiti narativom koji pripada fikciji, korisnoj u manipulaciji neprosvijetljenim, dok istinsku pragmatsku vrijednost imaju samo makijavelijanske upute utemeljene na podjeli ljudi na “vukove” i “ovce”. S druge strane, iako se diskrepancija između domena deklarativnog i aktualnog ne može poreći, moguće je djelovati s uvjerenjem u transformativnu moć svijesti o dostupnosti onog boljeg, poželjnijeg i čovječnijeg. Negdje između “idealističkog” i “realističkog” doživljaja zbilje smješteno je i vjerovanje da bi svijet, barem u elementima ovisnim o ljudskoj aktivnosti, “po svojoj prirodi” mogao biti dobar, samo da nije mračnih, malevolentnih sila koje žele njime ovladati ostajući nevidljive oku javnosti. Tumačenja procesa i fenomena situiranih u takav okvir djelimično pripadaju tzv. teorijama zavjere. Mada u kolokvijalnoj upotrebi ta sintagma ima pogrdno značenje, sugerirajući neutemeljeno, nesuvislo ili iracionalno objašnjenje, postoje valjani razlozi da se ona koristi s oprezom.
Istoričarka Valérie Igounet, istraživačica konspiracijskih teorija i članica znanstvenog komiteta francuske Međuministarske delegacije za borbu protiv rasizma, antisemitizma i anti-LGBT mržnje (DILCRAH, Délégation interministérielle à la lutte contre le racisme, l'antisémitisme et la haine anti-LGBT), ističe da je teorija zavjere ambivalentan fenomen koji “odražava opstanak magičnog načina razmišljanja koje je u potpunosti usklađeno sa duhom moderniteta.” Ova lucidna opservacija oslanja se na ideju o potrebi za “ponovnim očaravanjem svijeta” (re-enchantment of the world), prema izrazu koji je uveo sociolog Peter L. Berger. U kontekstu teorija zavjere značaj tog koncepta prepoznao je francuski filozof Pierre-André Taguieff. Riječ je o ekstenziji stanovišta Karla Poppera za koga su teorije zavjere oblik sekularizacije religijskih praznovjerja. Spletke i zavjere Homerovih bogova koje, poput Trojanskog rata, dovode do dramatičnih zbivanja u ravni života smrtnika, sada bivaju zamijenjene korporacijama, monopolima, kapitalistima ili imperijalistima modernog doba. “Zapravo, mit o globalnoj zavjeri temelji se na sekulariziranom providencijalizmu koji Božju ruku zamjenjuje rukom lutkara od krvi i mesa koji skriveni iza scene povlače konce svijeta. Iznad svega, teorije zavjere dijele s modernom znanošću ideju da istina nije neposredno data, da se ona mora tražiti iza privida, da dogme i oficijelne tvrdnje zahtijevaju propitivanje“ (Valerie Igounet).
Izraz “Teorija zavjere” prvi put se pojavljuje 1863. godine u New York Timesu, u okviru rasprave o razlozima engleske podrške konfederaciji u toku američkog građanskog rata. Diskusiji se u izdanju od 11. januara priključio književnik i učenjak Charles Astor Bristed svojim prilogom “Engleska neiskrenost po pitanju ropstva”, gdje se osvrnuo na učestale tvrdnje da je britansko plemstvo u toku Građanskog rata smišljeno radilo na slabljenju Sjedinjenih Država kako bi ostvarilo svoje materijalne interese: “Ali naš puk, koji posjeduje samo površno opšte znanje o međunarodnoj politici i, sasvim očekivano, pomalo pretjeruje u svome vjerovanju u značaj koji zauzimamo u očima svijeta, ne shvata kompleksnosti koje takvu zavjeru čine nemogućom. Masa samo vidi iznenadni preokret u engleskoj štampi i javnosti koji je najlakše objasniti teorijom zavjere.”
Do danas se vrjednosne konotacije ovog izraza nisu bitno promijenile, ali se njegova upotreba proširila u takvoj mjeri da “teoriju zavjere” nalazimo asociranu sa pojavama koje imaju značajno različite karakteristike. O tome govori i postojanje izuzetno obimne literature u kojoj se obilježja teorija zavjere razmatraju iz različitih perspektiva, od onih koje pruža epistemologija do onih koje svoj interes fokusiraju na psihološkim i kulturološkim aspektima tog fenomena. Prema savremenim rječnicima (Webster, Oxford, Larousse, itd.) tim se izrazom u svakodnevnoj upotrebi uglavnom označava vjerovanje da je neka tajna ali moćna i uticajna organizacija odgovorna za neki događaj ili fenomen, odnosno, teorija koja ga objašnjava u terminima tajne urote nevidljivih konspiratora ili tvrdi da je od javnosti skrivena određena tajna od posebnog značaja.
Teorija o zavjeri i teorija zavjere
Kako bismo preciznije odredili značenje fraze “teorija zavjere” prihvatimo da ona ne znači isto što i “teorija o zavjeri”.
“Zavjera” je specifičan socijalni fenomen, a “teorija o zavjeri” je provjerljiva hipoteza koja taj fenomen prepoznaje kao instrumentalan za objašnjenje nekog stanja ili događaja. Izraz “teorija zavjere”, u idealnom slučaju, odnosio bi se na svako objašnjenje koje nekritički poseže za “zavjerom” kao ključem za razumijevanje nekog fenomena (uprkos postojanju provjerljivih objašnjenja lišenih konspiracijskih elemenata). U nešto širem smislu, tim izrazom se može označiti i slučaj kada se kao protagonisti nedvojbeno postojeće zavjere identificiraju subjekti za čije učešće u spornom fenomenu ne postoje provjerljivi ili prihvatljivi dokazi.
Pojednostavljeno govoreći: “teorija o zavjeri” ukazuje na interpretaciju i objašnjenje u kojem ključno mjesto zauzima postojanje konspiracije, dok izraz “teorija zavjere” ukazuje na kvalitet dokaza za takvu tvrdnju, tip argumentacije i njegov spoznajni status.
Svakako treba imati na umu da prizivanje “zavjere”, kao ključnog faktora za razumijevanje svakidašnjice, ponekad naprosto ima metaforički karakter koji funkcionira upravo zbog stalne prisutnosti ideje konspiracije u savremenom informacijskom prostoru. Retorički efektnu upotrebu tog koncepta odlično ilustrira izreka Josepha Sobrana (američkog publiciste iz reda tzv. paleokonzervativaca), koji definira politiku kao “zavjeru neproduktivnih ali organiziranih protiv onih koji su produktivni ali neorganizirani.”
Prethodno naznačena distinkcija može se ilustrirati primjerom jedne od najpoznatijih teorija zavjere (?) – one o ubistvu Johna F. Kennedyja u novembru 1963. godine. Desetomjesečna istraga Warrenove komisije, provedena odmah nakon atentata na 35. američkog predsjednika, zaključila je da je ubojica, Lee Harvey Oswald, samostalno počinio zločin tj. da nema nikakvih indicija o postojanju zavjere. U tom periodu svako ko bi tvrdio da je na djelu bila konspiracija sa ciljem likvidacije nepoćudnog predsjednika bio bi proglašen zagovornikom teorije zavjere. Vremenom, sve više dokaza ukazivalo je da su nalazi FBI i prethodnih komisijâ bili aljkavi i nepotpuni (nove izjave svjedoka, filmski snimci Abrahama Zaprudera itd). Do tog zaključka došao je i posebno oformljeni Odbor Predstavničkog doma Sjedinjenih Država (HSCA, House Select Committee on Assassinations) nakon istrage koja je trajala od 1976. do 1979. godine, dopustivši mogućnost da je više od jedne osobe bilo uključeno u pripremu i izvođenje atentata, tj. da je ipak riječ o uroti. Od tog trenutka hipoteze o pozadini Kennedyjevog ubojstva mogu se posmatrati kao “teorije o zavjeri”. Proces transformacije “teorije zavjere” u “teoriju o zavjeri” ilustriraju i nalazi Gallupa o vjerovanjima Amerikanaca o pozadini atentata. Longitudinalno anketiranje pokazalo je da je tri godine nakon ubojstva nešto više od 50% američkih građana vjerovalo u postojanje urote. Bilo je za očekivati da će se, s protokom vremena i novim krizama koje zaokupljaju pažnju javnosti (rat u Vijetnamu, rasni nemiri vezani uz pokret za građanska prava i sl.), relativni broj zagovornika tvrdnje o konspiraciji smanjivati, no dogodilo se upravo obratno. Istraživanje provedeno 1975. godine utvrdilo je da u postojanje zavjere vjeruje čak 81% ispitanika. U narednim godinama taj broj je konzistentno održavan na razini iznad 70%, da bi danas i dalje iznosio više od 60%. Ne treba sumnjati da je za revival vjerovanja u veliku konspiraciju koja je rezultirala atentatom u Dallasu zaslužna i stalna prisutnost te teme u pop-kulturi, medijima i filmskoj industriji, posebno nakon filma „JFK“ Olivera Stonea, nagrađenog sa dva Oskara.
Dakako, kvalifikacija neke hipoteze kao “teorije zavjere” ne ovisi samo o tome da li sama zavjera zaista postoji ili ne, nego i o tome ko su njeni navodni kreatori i pokretači, kojim sredstvima je ona realizirana i sl. Čak i kada bi se nedvojbeno pokazalo da je ubojstvo u Dallasu rezultat brižljivo pripremljene urote, tvrdnja da je ona izvedena tako što su vanzemaljska bića telepatski uticala na um atentatora, potpuno nesvjesnog svojih postupaka, takvu bi konstrukciju pouzdano smjestila u domen fantazmagoričkih teorija zavjere. Ukoliko se nekome takva ideja čini pretjeranom i isuviše fantastičnom da bi iko mogao ozbiljno povjerovati u nju dobro bi bilo uzeti u obzir prošireno vjerovanje da reptili, sposobni da mijenjaju svoj izgled, vladaju svijetom zauzimajući najznačajnije pozicije u hijerarhiji moći. Za prisutnost tog vjerovanja najzaslužniji je britanski teoretičar zavjera David Icke, bivši reporter BBC, koji je 1998. u svojoj knjizi “Najveća tajna” obznanio urbi et orbi da su članovi kraljevske porodice reptili prispjeli iz sazvježđa Zmaja. Pod kontrolom tih bića, koja se zovu Annunaki, nalaze se i cjelokupna porodica Rothschild, Georg W. Bush, Henry Kissinger, Al Gore, Bill i Hillary Clinton, pa čak i zabavljači i estradne zvijezde kao što su Bob Hope, Kris Kristofferson i mnogi drugi. Objašnjenje trenutnog stanja svijeta utemeljeno na tom “stigmatiziranom znanju” naročito se proširilo nakon smrti kraljice Elizabete II, septembra 2022. godine, kada su se takve tvrdnje udomile na društvenim mrežama, a uskoro su sličnom genealogijom obuhvaćeni i čelni ljudi američke politike, napose predsjednik Joe Biden. Da li vam se još uvijek čini nemogućim da bi neko mogao povjerovati u ulogu telepatskog uticaja u atentatu na Johna F. Kennedyja (prema Ickeu vjerovatno posljednjeg američkog predsjednika ovozemaljskog porijekla)?
Za početak razmotrimo šta uopšte mislimo pod pojmom zavjere, urote, komplota ili konspiracije?
Ovi sinonimi ukazuju na “organsko” jedinstvo vjerovanja (za-vjera), interesa, ciljeva i uzajamne poveznosti učesnika (u-rota, gdje praslavenski korijen *rota ima značenje “zakletva”, kao što je to i u riječi porota). Latinizam “konspiracija” naglašava njihovu saglasnost. Izvorno, pojam conspiratio značio je ne samo zavjeru nego i unisono oglašavanje ili pjevanje (con-spiro, doslovnije “u istom dahu”) i koristio se sinonimno sa izrazom “harmonizirati”, tj. “dovesti u sklad, sazvučje”.
Autoritativni Blackov pravni rječnik definira konspiraciju kao kombinaciju ili savez između dviju ili više osoba stvoren radi:
- činjenja, njihovim zajedničkim naporima, nekog protuzakonitog ili kaznenog djela, ili
- poduzimanja djela koje je samo po sebi legalno, ali postaje protuzakonito kada je učinjeno zajedničkim djelovanjem konspiratora, ili
- korištenja kaznenih ili nezakonitih sredstava za počinjenje djela koje samo po sebi nije protuzakonito.
Definicija uključuje i dogovaranje ili sporazum između dviju ili više osoba, bilo da se neko lažno optuži za nedjelo kažnjivo zakonom; ili nezakonito povrijedi ili ošteti na bilo koji način; ili počini bilo koji prekršaj kažnjiv zakonom; ili poduzme bilo koje djelo s namjerom da se spriječi provođenje pravde; ili ostvari zakonska svrha s koruptivnom namjerom ili nedopuštenim sredstvima.
U političkom kontekstu urota najčešće ima za cilj rušenje postojeće strukture moći ili provođenje aktivnosti koje koriste regularne mehanizme vlasti za protivpravno sticanje lične koristi. Grupu mogu činiti kako privatna lica ili neformalna skupina tako i pripadnici etablirane institucije, organizacije ili državne hijerarhije. Slijedeći opšte određenje grupe kao skupa dva ili više elemenata koji dijele neko zajedničko obilježje, u pravnom kontekstu pod tim pojmom se obično podrazumijevaju ljudi koji združeno djeluju kako bi ostvarili zajednički skup ciljeva. To uključuje „redovne kontakte, česte interakcije, uzajamni uticaj i neku vrstu osjećanja zajedništva“.
Navedene definicije zavjere, za razliku od onih koje tumače značenje “teorije zavjere”, ne sadrže elemenat tajnosti jer taj modus izvedbe irelevantan je u pogledu kriminalnosti samog čina. Tajnost je, sa stanovišta konspiratora, tek nužan preduslov uspješnosti realizacije zavjere. Za javnost, međutim, “tajnost” je riječ koja uvijek ima zlokoban prizvuk: ona ukazuje na zakulisne radnje, na prikrivanje istine koja je dostupna samo odabranoj i privilegiranoj eliti dok je ostatak svijeta uskraćen za uvid u to “kako stvari zapravo stoje”.
Prvi problem sa kojim se suočava svaki analitički pristup teoriji zavjere sadržan je u činjenici o nespornom postojanju zavjera, urota, komplota, konspiracija prisutnih u društvenom životu još od vremena kada su naši preci u pećinskoj zajednici uspostavljali temelje onoga što će kasnije postati politikom. Sve konspiracije su po definiciji tajne, ali nije svaka udružena djelatnost ljudi koja se s određenim ciljem realizira u tajnosti istovremeno i konspiracija. Tajnost po sebi, naime, ne uključuje nužno kriminalnu namjeru. Niz legitimnih aktivnosti planira se i izvodi u tajnosti: upravni odbori velikih korporacija u tajnosti planiraju svoje poslovne poteze, naučno-tehnološke institucije u tajnosti razvijaju svoje projekte, sportski klubovi u tajnosti pripremaju strategije svojih timova, a vlade moćnih država čuvaju svoju dominantnu poziciju provodeći operacije obavijene tajnošću. Sve dok se te od javnosti sakrivene aktivnosti mogu podvesti pod “obavljanje legitimnih službenih funkcija”, one neće biti tretirane kao zavjere. Barem ne u principu. Realno, što je moćniji protagonista tajnih poduhvata to je veća njegova sklonost da vrlo elastično tumači svoju “službenu funkciju”, pogotovo kada ona obuhvata maglovito određene ciljeve, poput “bezbjednosti građana”, “zaštite nacionalnih interesa” i sl. Danas znamo detalje mnogih američkih tajnih operacija te vrste, ponajviše zahvaljujući istrazi koju je nakon afere Watergate 1975. godine proveo senator Frank Church. Cilj formiranja tzv. Churchovog komiteta bio je da se ustanovi da li CIA i FBI djeluju u skladu sa zakonom. Na svjetlost dana izašle su sramne aktivnosti “zaštitnika nacionalnih interesa i bezbjednosti američkih građana”, izvođene tokom decenija hladnog rata. Na prvom mjestu tu su ubistva “nepoćudnih” političara i revolucionara širom svijeta (Mossadegha u Iranu, Allendea u Čileu, itd). Kasnija istraživanja još detaljnije su razotkrila zastrašujuće dimenzije takve prakse. Prema nalazima Lindsey A. O'Rourke, politologinje sa Bostonskog koledža i autorice vrlo zapažene studije “Prikrivene promjene režima: američki tajni hladni rat” (Covert Regime Change: America's Secret Cold War), u vrijeme hladnog rata (1947-1989) SAD su pokušale da promijene vlade drugih zemalja čak 72 puta: 66 puta pomoću tajnih operacija a 6 puta na transparentan način. Među tajnim operacijama te vrste, njih 26 je uspješno dovelo na vlast vladu po izboru SAD, dok su ostali pokušaji bili neuspješni. Prema nalazima O'Rourke, u 16 slučajeva pokušalo se uticati na izbore u drugim zemljama prikrivenim finansiranjem, konsultantskim uslugama i širenjem propagande u korist preferiranog kandidata, što se pokazalo uspješnim u 75% slučajeva. Ipak, završni bilans prikrivenih operacija kojima su SAD “štitile svoje nacionalne interese” u formiranju vlasti u drugim suverenim državama pokazao je da režim doveden na vlast tim putem rijetko funkcionira onako kako je bilo očekivano, a njegova vladavina često okončava devastacijom zemlje kojom upravlja.
Ne treba sumnjati da slične “intervencije” i “istraživačke programe” provode i druge svjetske velesile. Čak i ako za to ne postoji neki izražen geopolitički razlog uvijek je prisutna mogućnost “ako mi ne instaliramo svoje ljude, to će učiniti oni”, a “nas” i “njih” u svijetu međunarodnih odnosa nikada nije nedostajalo.
Prisustvo stranih uticaja u domaćim političkim kretanjima u tolikoj se mjeri uzima zdravo za gotovo u svijetu politike da je ta tema, generalno, rijetko prisutna u teorijama zavjere osim ukoliko se kao središnji protagonist zavjere ne pojavljuje neka država marginalnog značaja, od koje se tako nešto ne bi očekivalo. Tvrdnja da je ishod nekih predsjedničkih izbora rezultat aktivnosti američke, ruske, izraelske, britanske, njemačke ili, naprimjer, francuske tajne službe, predstavljala bi hipotezu vrijednu istraživanja. Svi smo čuli za obavještajne službe kao što su CIA, KGB, Mosad, MI6 i sl., znamo da su one sposobne za izvođenje najsloženijih operacija, da bi države kojima pripadaju mogle imati motive i strateške razloge za takav poduhvat, ukratko – hipoteza bi se mogla pokazati netačnom ali je barem plauzibilna. S druge strane, tvrdnja da iza svega, recimo, stoji islandska tajna služba, e to je već nešto drugo! Činjenica da u široj javnosti niko nikada nije ni čuo za Greiningardeild Ríkislögreglustjóra visoko preporučuje tu službu kao glavnog aktera jedne sočne teorije zavjere. Na kraju krajeva – kakva je to tajna služba za koju zna čitav svijet?!
Churchov komitet razotkrio je i niz nedopustivih aktivnosti realiziranih na “domaćem terenu”, poput operacije MKUltra (projekat istraživanja kontrole svijesti pomoću halucinogenih supstanci), Mockingbird (globalna propagandna operacija dezinformiranja medija), COINTELPRO (FBI program marginalizacije, diskreditacije, infiltracije i subverzije organizacija i grupa za zaštitu građanskih prava, borbu za rasnu ravnopravnost, prava žena i sl.), Paperclip (poslijeratno dovođenje nacističkih naučnika u SAD) i tome slično. Možemo samo zamisliti šta bi se sve ukazalo da su slične liste postale dostupne i u drugim zemljama. No, sve to jesu tajne aktivnosti, u većini slučajeva možda čak i konspiracije (ovisno o kriterijima kojim se određuje kriminalna priroda nekog djela kada ga izvodi državna vlast), ali teško da bi se moglo tvrditi kako su one ikada bile predmet neke proširene “teorije zavjere” za koju bi se kasnije ispostavilo da je bila tačna. Razlog tome je ponajviše u činjenici da u vremenu kada su se te aktivnosti odvijale u javnosti nije bilo prisutno saznanje o njima, niti je neki zviždač obznanio stvarnu prirodu takvih projekata i posljedično bio eksponiran kao zagovornik “teorije zavjere”.
Među akcijama koje je objelodanio Churchov komitet, posebno je zanimljiva operacija Northwoods iz 1962. godine. Plan je bio da se insceniraju teroristički napadi na civilne i vojne objekte u Miamiju i Washingtonu, kako bi se okrivila Kuba i kreirala podrška javnog mnijenja u korist rata sa Kubom i rušenja vlade Fidela Castra. Unatoč tome da je američki generalštab (Joint Chiefs of Staff) odobrio ovu operaciju, sa njom se nije složio predsjednik Kennedy i ona nikada nije realizirana.
Ova vrsta aktivnosti poznata je pod popularnim nazivom “lažna zastava” (False flag) koji se koristi još od 16. stoljeća označavajući perfidni metod pirata da se isticanjem lažne zastave na jarbolu približe brodu koji će napasti. Vremenom, izraz se počeo koristiti za svaki napad ili neprijateljski čin koji je poduzet tako da izgleda kao da ga je izveo neko drugi a ne stvarni počinitelj. Otuda, “lažna zastava” je česti oblik djelovanja u konfliktnim situacijama, kako bi se za neki nasilnički čin okrivila neprijateljska strana. Pritom, iza tog čina stoji upravo zemlja koja se želi predstaviti kao žrtva kako bi se stvorio izgovor za vojnu intervenciju, eskalaciju represije na domaćem terenu ili obmanula šira međunarodna zajednica i pribavila potrebna podrška diskreditacijom navodnog agresora. Ono što takve akcije čini posebno nemoralnim jeste spremnost režima koji ih poduzima da žrtvuje vlastite građane u korist “viših državnih ciljeva”. O tome svjedoči tmurna istorija oružanih sukoba i incidenata kojima su oni bili “izazvani”: od švedske inscenacije napada na Puumalu kojom je otpočeo rusko-švedski rat (1788-1790), japanske invazije na Mandžuriju 1931. godine (Mukden incident), bombardiranja ruskog sela Mainile koje je izvela sovjetska armija kako bi stvorila casus belli za invaziju Finske 1939. godine, pa sve do poznatog “incidenta” u Gleiwitzu iste godine, koji je Njemačkoj poslužio kao izgovor za napad na Poljsku. U novije vrijeme “lažna zastava” prethodila je, po svemu sudeći, ruskoj agresiji na Ukrajinu kada je ruska javnost mjesecima bila alarmirana “ukrajinskim napadima” na oblast Donbasa.
Mogućnost da se žrtva agresije ili terorističkog napada predstavi kao stvarni krivac, a javno prepoznati počinitelj kao žrtva “lažne zastave”, izdašno je korištena u brojnim teorijama zavjere od kojih je u današnje vrijeme najraširenija ona o američkoj ulozi u terorističkom napadu na WTC, 2001. godine.
Scenario blizak “lažnoj zastavi” mogli bismo nazvati “ignoriranom zastavom”, u kojem strana na koju se priprema napad zna da će se to dogoditi ali joj takav razvoj događaja odgovara. Drugačije iskazano, ključni protagonist za postizanje svojih ciljeva ne mora da lažira neprijateljski napad već dopušta da se on dogodi mada je upućen u njegovu pripremu i, baš kao i u slučaju “lažne zastave”, spreman na stradanje vlastitog ljudstva ne poduzimajući ništa u pogledu njegove zaštite. Jedna od teorija te vrste tvrdi da su američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta vlade Velike Britanije, Australije, Nizozemske, Perua, Koreje i Sovjetskog Saveza blagovremeno informirale o predstojećem japanskom napadu na Pearl Harbour, u decembru 1941. godine, te da je i sama američka obavještajna služba imala dešifrirane komunikacije japanskih snaga u periodu pripreme za napad. Prema zagovornicima ove teorije, Roosevelt je ignorirao upozorenja kako bi SAD imale povod da uđu u rat sa Silama osovine, protiv čega su u to vrijeme bili i Kongres i sama američka javnost.
Iako se u prethodnim primjerima država i njene institucije pojavljuju kao začetnici i izvođači konspirativnih operacija, one podjednako mogu biti i meta urote. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u operaciji nazvanoj Snow White, Scijentološka crkva Rona Hubbarda je infiltrirala svoje operativce u 136 vladinih organizacija i institucija u SAD (među kojima i poresku službu IRS, upravu za suzbijanje droga DEA, inostrane ambasade i sl.). Oni su pribavljali povjerljive dokumente i instalirali prislušne uređaje kako bi osujetili sve moguće operacije države usmjerene protiv Hubbardove organizacije i njenih finansijskih mahinacija.
Konačno, sama država može biti, kroz različite institucije, istovremeno i izvođač i žrtva konspiracije, što je ključna karakteristika državnog udara. U SAD to se zamalo dogodilo 1933. godine, kada je senator Prescott Bush (otac kasnijeg američkog predsjednika Georgea Busha i djed Georgea W. Busha) pokušao izvesti vojni puč protiv tadašnjeg predsjednika Franklina D. Roosevelta kako bi se uspostavila njegovom srcu privlačna fašistička diktatura. U zavjeri su učešće uzeli i banka Chase, korporacije Goodyear, Standard Oil i General Motors, te moćna porodica Du Pont. Za vođu udara je odabran general Smedley Butler, što je bila ključna omaška urotnika. Da su se potrudili malo detaljnije provjeriti njegova politička opredjeljenja vidjeli bi da je ovaj bio lojalni pobornik Roosevelta. Umjesto da vodi državni udar on je sakupio svu potrebnu dokumentaciju i predao je Kongresnom odboru kao dokazni materijal o zavjeri. Odbor je utvrdio nesumnjivo postojanje urote, vinovnici su porekli da imaju ikakve veze s tim i stvar se slegla bez ikakvih sankcija jer je “zlo spriječeno prije nego što se dogodilo”. Glavni urotnici ostali su grlati adoranti Adolfa Hitlera i njegovih ideja o društvenom poretku sve do ulaska SAD u Drugi svjetski rat, kada su morali smanjiti stepen javnog iskazivanja svoga oduševljenja njemačkim führerom.
Najčešće, međutim, srećemo scenario zavjera u kojima se država ili njene institucije pojavljuju kao protagonisti tajnih aktivnosti usmjerenih protiv vlastitih građana ili na štetu specifičnog segmenta populacije. U većini slučajeva sâmo postojanje inkriminirane djelatnosti drži se u strogoj tajnosti i javnost ne zna ništa o njenom provođenju (npr. masovna i neselektivna kontrola komunikacija građana, nelegitimno prikupljanje biometrijskih podataka, i sl.). Onda kada je provođenje takve aktivnosti nemoguće prikriti plasira se njeno plauzibilno ali lažno objašnjenje kojim se sporna djelatnost javnosti predstavlja kao prihvatljiva ili čak poželjna. Među najpoznatije slučajeve te vrste svakako spada “eksperiment” koji je provodila američka Služba za javno zdravstvo u saradnji sa Institutom Tuskegee, kada je 1932. godine iniciran lažni program za istraživanje medicinskog tretmana sifilisa. Tokom narednih 40 godina više stotina oboljelih crnaca (Tuskegee je bila prva crnačka visokoškolska institucija u SAD) podvrgnuto je eksperimentalnim “tretmanima” u kojima su korištene toksične hemikalije i bolne, sasvim nepotrebne medicinske procedure, usprkos tome da je naučnicima (ali ne i subjektima tih opita) već bilo poznato da je penicilin sasvim efikasno sredstvo u borbi protiv te opake bolesti. Projekat je obustavljen tek 1972. godine, a sud je preživjelim dodijelio obeštećenje i besplatno doživotno zdravstveno osiguranje.
I u ovim slučajevima ne postoji opravdanje da oni budu prepoznati kao instance “teorije zavjere”, na prvom mjestu zbog toga što nije postojalo javno dostupno “alternativno objašnjenje” spornog događaja. Riječ je o konspiracijama čija je pozadina raskrinkana i obznanjena bez značajnijeg uticaja nekog “trećeg lica” kojeg bi se, sve do potvrde njegovih tvrdnji, moglo nazvati teoretičarem zavjere.
Tipične teorije zavjere imaju svoje karakteristične odlike koje imamo na umu kada neku hipotezu označavamo tim imenom. Michael Barkun, emeritus politologije na univerzitetu Syracuse, u svojoj knjizi “Kultura zavjere: Apokaliptičke vizije u savremenoj Americi”, navodi nekoliko fundamentalnih premisa svake teorije zavjere:
(a) ništa se ne dešava slučajno,
(b) ništa nije onako kako izgleda, i
(c) sve je uzajamno povezano.
Ove pretpostavke apostrofira i Evropska komisija koja je, u vrijeme poplave konspiracijskih teorija vezanih za epidemiju kovida, u dokumentu “Kako identificirati teorije zavjere” 2020. godine navela njihovih šest prepoznatljivih obilježja: (1) Navodna tajna zavjera, (2) Postojanje grupe konspiratora, (3) ‘Dokazi’ za koje se tvrdi da podržavaju teoriju, (4) Lažna sugestija da se ništa ne dešava slučajno, da koincidencije ne postoje; da ništa nije onako kako izgleda i da je sve uzajamno povezano, (5) Podjela svijeta ne “dobar” i “loš”, te (6) Krivnja i odgovornost koji se pripisuju određenim ljudima i grupama.
S epistemološkog stanovišta, zagovornik teorije zavjere ima tendenciju da proponente argumenata koji je opovrgavaju predstavlja kao saučesnike zavjere, njen sastavni dio. Istovremeno, odsustvo takvih argumenata interpretira se kao potvrda utemeljenosti teorije. Time se oko hipoteze zavjere formira zatvoreni sistem koji je u principu neopovrgljiv, čime sugerirana teorija postaje stvar vjerovanja a ne ispitivanja karakterističnog za metode spoznaje u naučnom mišljenju. Na to je još 1945. godine, u svome seminalnom djelu “Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji”, ukazivao filozof Karl Popper zahvaljujući kojem je pojam “teorije zavjere” u kulturi današnjice postao opšte mjesto.
Caveat: činjenica da naprosto vjerujemo u istinitost neke hipoteze nikako ne implicira da ona samim tim ne može biti i tačna. Iz tog razloga, pretpostavke koje su do jučer bile smatrane pukim “teorijama zavjere”, preko noći mogu promijeniti svoj epistemički status ukoliko se pojave provjerljivi dokazi u korist izložene hipoteze. Zavjere postoje i gotovo je neminovno da će se u nekom slučaju pokazati kako je ranije opšteprihvaćeno “nevino objašnjenje” nekog događaja služilo kako bi se, iz ovog ili onog razloga, prikrila znatno složenija (i često mračnija) istina o njemu. Ukoliko je razlog tome kriminalne ili ne-etičke prirode postoji osnova da se govori o konspiraciji.
Čak i površno razumijevanje izraza “teorija zavjere” pokazaće da su njegove značenjske granice veoma difuzne. Iz tog razloga uputno je razmotriti barem neke osnovne elemente koje svaka teorija zavjere sadrži:
- specifikaciju spornog fenomena,
- službenu ili javno prihvaćenu interpretaciju/objašnjenje spornog fenomena, “laž za javnu upotrebu” (cover story), koju teorija deklarira kao netačnu,
- objašnjenje (interpretaciju) koje denuncijator saopštava, deklarirano kao tačno i istinito, a koje zavjera pokušava prikriti od javnosti,
- identitet konspiratora, benefaktora i/ili inicijatora opšteprihvaćenog lažnog objašnjenja,
- identitet propagatora lažnog objašnjenja (“izvođača radova”, proxy agenta), preko kojeg se ono plasira javnosti,
- identitet denuncijatora koji eksponira istinito objašnjenje i obznanjuje postojanje konspiracije, razotkriva prirodu lažnog objašnjenja, njegov izvor i saučesnike u njegovoj diseminaciji,
- neposredni cilj (agenda) kojeg konspirator želi postići promoviranjem lažnog objašnjenja,
- motivacija i krajnji razlog zbog kojeg konspirator sakriva istinito i promovira lažno objašnjenje.
Istovremeno postojanje različitih objašnjenja jednog te istog fenomena nije karakteristično samo za slučajeve teorija zavjere. Dapače, cjelokupno zdanje naučne spoznaje podignuto je kroz sučeljavanja različitih objašnjenja koja su pokatkada znala prerasti u prave “ratove” ostrašćenih pobornika suprotstavljenih, uzajamno isključivih teorija. U scenariju u kojem figurira teorija zavjere, međutim, od ključnog je značaja to da je konspirator svjestan lažnosti objašnjenja koje promovira, ili barem činjenice da argumenti u njegovu korist nisu validni. To još uvijek ne mora značiti da mu je poznato postojanje nespornih dokaza u korist interpretacije koju nudi denuncijator, mada “zrela” teorija zavjere obično insistira na tom detalju. U njoj konspirator po pravilu dobro zna šta je istina, ali je prikriva od javnosti propagiranjem pseudoobjašnjenja.
Različite teorije zavjere najlakše se mogu klasificirati na osnovu toga u kojoj su mjeri njeni ranije navedeni elementi definirani, što uveliko ovisi i o njihovoj “tematskoj određenost”, tj. prirodi spornog fenomena. Predmet teorije zavjere može biti bilo šta o čemu postoji opšteprihvaćeno objašnjenje, bilo da ono dolazi iz izvora koji se smatra autoritativnim ili je dostupno empirijskoj provjeri. Da bi neka teorija zavjere organski urasla u tkivo popularne kulture ne ovisi toliko o prirodi fenomena čije “ispravno tumačenje” denuncijator nudi koliko o identitetu i motivima konspiratora koje on razotkriva. Što je dramatičnija razlika između bezazlenosti javno prisutnog objašnjenja i malevolentnosti koju podrazumijeva tumačenje denuncijatora, to je veća njegova atraktivnost.
Često se “teorijama zavjere” nazivaju hipoteze u kojima su identitet konspiratora i motiv zbog kojeg on promovira lažno tumačenje potpuno neodređeni ili su artikulirani na krajnje apstraktan način. Među najrasprostranjenijim (ili barem najegzotičnijim) teorijama zavjere često se navodi ona koja tvrdi da je Zemlja ravna ploča i koju zagovaraju tzv. ravnozemljaši (flat-earthers). Pobornici tog viđenja obično označavaju kao konspiratora “naučni establishment” i njegove postojeće institucije, koji šire vjerovanje u sferni oblik naše planete. Razlog tome najčešće je neodređen ili se svodi na tvrdnju da oponenti “ne žele prihvatiti dokaze o pogrešnosti svog učenja”, ali su u nekim verzijama ideološki korijeni zavjere prepoznati kao napor moćnika da se u masama širi bezbožništvo i da se iz narativa o postanku Zemlje ukloni božanska uloga.
Prema ranije navedenim kriterijima, sama teorija o pljosnatoj Zemlji (u koju vjeruje između 5% i 10% Amerikanaca), lišena ideološki intonirane interpretacije i konspiracijske dramaturgije, formalno ne bi predstavljala primjer teorije zavjere. Preciznije, u pitanju bi bila naučna hipoteza. Ona je netačna ali je svejedno možemo smatrati naučnom jer je eksperimentalno provjerljiva.
nastaviće se…