foto: Dženat Dreković/NOMAD

Fišer: Kultura bjesnila – preobrazba medija i informativnog prostora

Mračnija strana propagande, drugi dio

Oni koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su i da vas navedu na nedjela.“

Voltaire („Pitanja o čudima”, 1765)

Digitalni mediji i postnovinarstvo

Transformacijom pretplatništva u članstvo, u modelu finansiranja medija, pozabavio se istraživački projekat „Zagonetka članstva“ (Membership Puzzle Project) pod rukovodstvom Jaya Rosena, profesora sa njujorškog univerziteta. Jedno od teorijskih polazišta tog projekta kreće od razlike između pretplate i članstva. Pretplata je transakcijski odnos u kojem klijent za uplaćeni iznos dobiva medijski proizvod poštanskom isporukom ili slobodan pristup web stranicama digitalnog medija. Članstvo, sa druge strane, pretpostavlja da se klijent pridružuje naporima za ostvarenje nekog društvenog cilja (cause) jer vjeruje u njegovu opravdanost i značaj onoga što taj cilj zagovara. Na taj način, prema viđenju Andreya Mira, novinarstvo mutira u ideološko-politički aktivizam a mediji u sredstva za crowdsourcing propagande. Umjesto dojučerašnje proizvodnje duha konzumerizma i saglasnosti, mediji sada proizvode polarizaciju, ogorčenje i bijes.

„Ne samo da model članstva subvencionira sadržaj koji se besplatno isporučuje onima koji ga ne žele kupovati, već i unaprijed odabire taj sadržaj tako da on odgovara ideji cilja za koji su se čitaoci opredijelili. Time sadržaj postaje ideološki nabijen i namijenjen besplatnom širenju. To su, u biti, tehničke karakteristike propagande. Model članstva potiče novinarstvo da mutira u propagandu.“

Do hibridnog modela kojim se kombinira pretplata i donatorstvo (kao finansijski surogat članarine) došlo se uvidom da je savremeni medijski potrošač spremniji da plaća za novinarstvo nego da kupuje proizvod tog novinarstva. Istraživanje Emily Van Duyn i njenih saradnika sa teksaškog univerziteta u Austinu je 2018. godine pokazalo da su ljudi znatno skloniji donirati određeni iznos besplatnoj web stranici sa vijestima nego li platiti naknadu u istom iznosu za pristup tim vijestima. Psihološki mehanizam u pozadini čina donacije kreira osjećaj aktivizma i pripadnosti grupi istomišljenika kojim pojedinac postaje insajder u nekom kolektivitetu (ingroup), dok tradicionalnom naknadom on naprosto biva bezlični pretplatnik, kojem je nešto omogućeno ili dopušteno jer je to tražio i za to platio. Ono što nas u svojstvu pretplatnika povezuje sa medijem jeste samo uzajamna ugovorna obaveza. U slučaju donacije mi postajemo aktivista, dobrovoljni dio kolektiva, lično involvirani u ostvarenje njegovih ciljeva iz relativno bezbjedne pozicije indirektnog angažmana.

Model naplaćivanja koji počiva na postojanju antagoniziranih kolektiviteta zahtijeva od medija stalnu polarizaciju stavova koje zastupaju konzumenti vijesti i informacija na čije preferencije mediji računaju. Polarizacija ne znači samo postojanje dvodijelnog političkog okruženja nego i postojanje zajedničke tačke interesa oko kojeg dolazi do razilaženja u stavovima, isto bojno polje na kojem se suprotstavljene strane mogu boriti. Da bi se sukobile, one moraju doći u kontakt na terenu zajedničke teme što vodi fenomenu koncentracije diskursa. Opsesivna usredotočenost medija na „goruću temu”, koja omogućava maksimalnu polarizaciju gledišta i eskalaciju emotivnog naboja, dovodi do toga da sva druga zbivanja od javnog interesa budu zasjenjena, što podriva glavnu funkciju medija u savremenom društvu. Uz to, kako tu situaciju opisuje Mir,„kada svi vode jednu te istu priču, svaki naredni iskaz mora biti glasniji od prethodnog da bi se uopšte čuo. Treba dati nove i radikalnije argumente i tvrdnje. Koncentracija diskursa pridonosi histeriji, vjernom pratiocu polarizacije.”

Novoformirani poslovni model dovodi do stratifikacije štampe, jer su na najvišoj cijeni mediji čiju validaciju vijesti jamči njihova reputacija. To dovodi do efekta „rojenja” (swarming effect) gdje svi streme okupljanju oko istog odredišta. U ovom slučaju, čitaoci se okreću prema mediju koji se doživljava kao primjeran u pogledu ozbiljnosti, pouzdanosti, autoriteta i kompetencije. Drugim riječima, spremni su da plate samo za medijski „prvoklasnu robu”, u skladu sa njihovim shvatanjem šta takva superiornost znači. Ta medijska roba podrazumijeva vještačenje o utemeljenosti uznemirujućih vijesti, kao i uzrocima i posljedicama zbivanja na koja se one odnose. Naš izbor institucije kojoj ćemo vjerovati u tom poslu uporediv je sa izborom procjenjivača koji će za nas utvrditi vrijednost nekog objekta čiji smo vlasnici. O mogućoj cijeni neke stare, potencijalno dragocjene poštanske marke možemo se informirati kod susjeda koji ih sakuplja, posjetiti sastanak lokalnog filatelističkog društva, ili se obratiti kakvoj aukcijskoj kući, kakve su Christie's ili Sotheby’s, gdje će vrhunski svjetski eksperti dati svoje mišljenje. U svijetu novinskih izdavača, ovisno o svojim ideološkim gledištima, čitalac liberalnog opredjeljenja potražiće mjerodavno mišljenje u New York Timesu ili Washington Postu dok će se njegov konzervativni oponent za tako nešto obratiti Washington Timesu ili New York Postu.

Manjim, još uvijek nedovoljno afirmiranim medijima, preostaje da se pokušaju izboriti za pažnju javnosti tako što će prezentirati svoje vlastito, drugačije viđenje ili da se priključe prevalentnom tumačenju kojeg diktiraju priznati medijski velikani hermeneutike svakodnevnice. U prvom slučaju originalnost sadrži rizik „medijskog protivudara”, a u potonjem konformiranje vodi utapanju u već postojeću maticu (koja vodi ka etabliranim medijima) i gubljenje individualne prepoznatljivosti. Tako većina prihoda odlazi u pravcu velikih novinskih izdavača, što rezultira gašenjem svih onih koji u takvom ambijentu ne mogu opstati. Samo u SAD tranzicija u modelu poslovanja dovela je do nestajanja hiljada manjih i lokalnih novinskih glasila. Dok je prosječni dnevni novinski tiraž 2000. godine iznosio gotovo 56 miliona primjeraka, dvije decenije kasnije pao je ispod 24 miliona, a proporcionalno je prepolovljen i broj profesionalnih novinara. Tako je proces ideološke polarizacije vodio koncentraciji medija – u javnom prostoru djeluje sve manji broj izdavača koji održavaju i pothranjuju osjećanje ugroženosti među svojim čitaocima: „Mediji moraju održavati frustraciju i poticati polarizaciju kako bi donatori ostali uplašeni, ogorčeni i angažirani. Mediji podsjećaju čitaoce koliko su dešavanja nečuveno sramna i njihov fokus usmjeren je upravo prema takvim događajima.” Takva usmjerenost ima poguban efekat u pogledu tematske širine i cjelovitosti informacija kojima čitalac biva upoznat sa svim drugim relevantnim zbivanjima u zemlji i svijetu, a time se rastače osnovna funkcija medija kao sredstva koje građane čini obaviještenim političkim subjektom.

Pojava nadglasavanja i kakofonije u medijima i socijalnim mrežama neizbježna je posljedica mnoštva gromoglasnih učesnika kojima je Internet omogućio da iskažu svoja mišljenja, da komentiraju i budu komentirani.

„…kada se uklone granice izražavanju mišljenja na djelo stupaju granice apsorpcije mišljenja. Ne možemo se svi mi nositi sa mišljenjima svih drugih. Emancipacija izražavanja ne garantira sposobnost njegove recepcije. Naprotiv, što više ljudi razgovara, to im je teže čuti jedni druge. Glasovi moraju biti bučniji, a retorika radikalnija kako bi se uzajamno čuli i uzeli u razmatranje. Tako će sadašnji oblik demokracije umrijeti u kakofoniji dreke i vrištanja.”

Svoju dijagnozu o nadolazećoj smrti postojećeg oblika demokratije Mir saopštava referirajući na krilaticu „U mraku demokratija umire” (Democracy Dies in Darkness), koju je 2017. godine usvojio Washington Post kao svoj službeni slogan. Za Mira suprotnost onome što bi novinarstvo trebalo da predstavlja ne nalazi se u „mraku nedovoljnog izvještavanja” (underreporting), nego u haosu „pretjeranog izvještavanja” (overreporting). Značaj i značenje informacija više nisu uzrok nego postaju posljedicom njihovog širenja.

Proces kroz koji emancipacija iskazivanja mišljenja okončava paroksizmom zagušenja svake smislene komunikacije među stranama angažiranim u javnom dijalogu zahtijeva preispitivanje karakteristika i načina funkcioniranja društvenog života u kojem se oblikuje javno mnijenje – oblasti koju je Jürgen Habermas, jedan od najznačajnijih zastupnika kritičke teorije u modernoj filozofiji, još 1962. godine nazvao „sferom javnosti”.

U svojoj knjizi „Strukturalna transformacija sfere javnosti” (Strukturwandel der Öffentlichkeit) Habermas tu oblast određuje kao područje okupljanja privatnih individua koje čine javnost i artikuliraju potrebe društva formiranog u državu. U tom procesu mediji su od središnjeg značaja, a sfera javnosti nezaobilazna je za razumijevanje ideje „radikalne demokratije” koju u svojim djelima elaborira Habermas. Njegova viđenja vremenom su se mijenjala ali sfera javnosti uvijek je ostajala u središtu njegovog interesa.

Moć komunikacija koja je krajem prošlog stoljeća postala temeljnim obilježjem tzv. kompleksnih društava, uvela je niz novih varijabli u dinamiku odnosa javnosti i države, te Habermas svoju pažnju sve više usmjerava ka ograničavajućim efektima koje rastuća složenost društva ima na projekat realizacije predstavničke demokratije. U tom smislu može se reći da je Habermas u teorijskom smislu pripremao kritičku teoriju na suočavanje sa emergentnim svojstvima savremene društvene zbilje čije su se konture već nazirale na prelasku stoljeća. Kada su nagovještaji tih promjena prerasli u manifestne oblike jedne nove, internetske stvarnosti, pokazalo se da sfera javnosti, ta „arena u kojoj se u modernim društvima političko sudjelovanje ostvaruje kroz medij razgovora” (kako to područje oblikovanja javnog mnijenja označava američka filozofkinja Nancy Fraser), u sve većoj mjeri ustupa prostor mehanizmima interakcije između javnosti i države karakterističnim za direktnu demokratiju.

Direktna demokratija znači izjašnjavanje javnosti koje isključuje posredništvo izabranih predstavnika. Očigledno, ograničenje plebiscitarnog načina provođenja javne volje predstavlja veličina zajednice o kojoj je riječ. Najznamenitiji istorijski primjer direktne demokratije vezuje se za velikog Perikla i drevnu Atinu koja je u 5. stoljeću p.n.e. brojala tek tridesetak hiljada punopravnih građana, muških stanovnika u životnoj dobi koja ih je činila zrelim za političko odlučivanje. Ta politički aktivna populacija danas odgovara broju gledalaca na polupraznom prosječnom fudbalskom stadionu.

Porastom broja pojedinaca „koji se pitaju” u stvarima političkog odlučivanja predstavnički oblici demokratskog izjašnjavanja neminovno postaju dominantniji, kako pokazuje iskustvo Rima. Već u vremenu prvog imperatora Cezara Augustusa (Gaius Octavius, koji je vladao od 27. godine p.n.e. do 14. godine n.e.) u gradu je živjelo najmanje četvrt miliona paterfamiliasa. U svome testamentu „Djela božanskog Augustusa” (Res gestae divi Augusti) osnivač prvog rimskog principata ponosno ističe da „njegova velikodušnost nikada nije dosezala manje od 250.000 ljudi” što daje uporište istoričarima koji procjenjuju ukupnu populaciju grada u tom vremenu na nekih milion stanovnika.

Sa pojavom Interneta i digitalnih medija, fizička ograničenja efektivne direktne demokratije iščezavaju – sada svi imaju mogućnost da iskažu svoje mišljenje, a socijalne mreže omogućavaju da to učine i kroz svoje višestruke avatare, da daju glas svojim ranije prigušenim porivima čiji je izvor sada zaštićen anonimnošću ili lažnim identitetom…

Eksplozija političkog aktivizma koju je proizvela dostupnost komunikacijskih platformi predmet je analize koju je 2014. godine izložio Martin Gurri u svojoj knjizi „Revolt javnosti i kriza autoriteta u novom mileniju” (The Revolt of the Public and the Crisis of Authority in the New Millenium). Gurri je bivši analitičar medija u CIA, koji se prelaskom u privatni sektor poduzetništva posvetio proučavanju uticaja savremenih medija na geopolitičku sliku svijeta. Na to ga je potaknuo uvid u korelaciju između globalnog porasta digitalnih komunikacija i globalne političke nestabilnosti, posebno uočljiv u periodu nakon 2014. godine. Rezultati do kojih dolazi ovaj po mnogo čemu istomišljenik Andreya Mira, upućuju ka zaključku o krizi autoriteta koja nastaje kolapsom ranije postojećeg povjerenja javnosti u institucije poput vlade ili medija. Do tog urušavanja ne bi moglo doći da vladajuće elite nisu izgubile monopol nad informacijama, a otuda i sposobnost da kontroliraju javni diskurs. Novonastajuća neposredna virtuelna demokratija „uništava status quo predstavničke demokratije”, kako to objašnjava Mir.

„Revolt javnosti“, o kojem govore i Martin Gurri i Andrey Mir, svoje žarište u pravilu nalazi u tzv. mladoj generaciji, u kojoj omjer životne energije, motivacije i idealizma vodi sklonosti političkom aktivizmu kakav „onim iskusnijim“ tako često nedostaje. Odsustvo zazora od promjene i novoga čini da upravo ta generacija bude ujedno i najprijemčivija u prihvatanju tehnoloških inovacija koje imaju uticaj na dotadašnji životni stil. Spoj spremnosti na promjenu postojećeg i informacionih tehnologija koje omogućavaju komunikaciju i akcionu koordinaciju velikog broja korisnika, pokrenuo je mahom urbanu i obrazovanu omladinu u pravcu masovnog iskazivanja bunta protiv onog što je doživljavano kao akutni društveni problem proistekao iz postojeće hijerarhije moći. Od 2009. godine širom svijeta demonstracije, protesti, čak i revolucije, pokazale su da su „ideje čije je vrijeme došlo“ našle i sredstva kojima će prerasti u djelotvornu akciju. U svega par godina mobilne telekomunikacije i socijalne mreže postale su ključnim „nevidljivim akterima“ u nemirima poput Arapskog proljeća (2009-2011), studentskih protesta u Grčkoj (2010-2011), „Occupy Wall Street“ u New Yorku (2011), demonstracija protiv Putina u Moskvi (2011-2012), pokreta za socijalnu pravdu u Izraelu (2011), španskog 15-M (Indignados) pokreta (2011), demonstracija na trgu Taksim u Turskoj (2013), itd.

Svaki od ovih događaja imao je, naravno, svoj skup uzroka, ali svi su posjedovali nekoliko zajedničkih značajki. Prva je demografija sudionika – oni su bili digitalizirani, urbani, obrazovani i napredni mladi ljudi. Drugo, prosvjedi su se općenito protivili establišmentu, bez obzira na ideologiju, od režima Hosnija Mubaraka i Vladimira Putina do ekonomskog i političkog sistema SAD za vrijeme predsjedništva Baracka Obame. Društvene mreže su u prvi plan dovele izvore progresivnog diskursa: intelektualce, boeme i aktiviste u borbi za socijalnu pravdu. Glavno društveno obilježje novog medija – intenzitet samoizražavanja u potrazi za odgovorom – težilo je da pretvori privatno izjašnjavanje u javni aktivizam i tako učini da aktivizam postane način razmišljanja (mind-set), a ne tek puka aktivnost.”

U svojoj studiji Mir se poziva na hipotezu, proisteklu iz komparativne analize proliferacije društvenih mreža, prema kojoj online aktivnost neke demografske grupe rezultira političkom aktivacijom” kada njena veličina pređe prag osviještenosti” (awareness threshold). Empirijski nalazi sugeriraju da se to događa kada 60% date grupe koristi društvene mreže. Kohorta (kako se u demografiji naziva segment populacije u kojem svi članovi dijele ista obilježja) urbane, visokoškolski obrazovane populacije u starosnoj dobi između 18 i 49 godina prešla je taj prag 2011. godine. Prisustvo starijih, manje urbanih i desnije orijentiranih korisnika socijalnih mreža doseglo je tu kritičnu veličinu 2016. godine i od tada se može govoriti o plimnom talasu digitalnog aktivizma snaga koje predstavljaju politički zagovornici konzervativnog mišljenja. Njihov glas bio je usmjeren ne samo protiv njima suprotstavljenih digitalnih uporišta liberalne orijentacije, nego je bio i izraz ogorčenja i ressentimenta prema velikim izdavačima koji su, prema njihovom viđenju, bili nenaklonjeni idejama desnice.

U sjenci političke polarizacije i sveopšteg izjašnjavanja o svemu i svačemu, ispunjenog potragom za istomišljenicima i nemilosrdnim napadima na one koji to nisu, ostalo je manje primijećenim nastajanje dva nova izvora moći: sa jedne strane ostrašćene digitalne mase, a sa druge – monolitne digitalne oligarhije preko čijih medija se taj proces konfrontacije odvija.

Tradicionalni mediji našli su se ukliješteni između njih: prilagođeni opsluživanju interesa etabliranih institucija, sa piramidalnom strukturom moći oslonjenom na hijerarhijsku distribuciju materijalnih resursa, sada su se suočili sa višesmjernim, svestranim i oscilirajućim silama rođenim u živim interakcijama ravnopravnih korisnika i strukturiranim od strane viralnog urednika”, kako svijet društvenih mreža vidi Mir. Ta nova struktura moći oslanja se na koagulaciju priloga pristiglih iz informacijskih resursa” čiju formu ovaj istraživač medija smatra uporedivom sa idejom oblaka” (cloud), po analogiji sa načinom distribucije i organiziranja podataka i računarskih servera u svijetu informacionih tehnologija.

Na američkoj medijskoj sceni svi elementi mozaika koji čine bîće postnovinarstva konsolidirali su se u jasnu sliku u vrijeme boravka Donalda Trumpa u Bijeloj kući. Studija Andreya Mira, izdašno citirana u prethodnim redovima, s razlogom nosi podnaslov Mediji nakon Trumpa: proizvodnja bijesa i polarizacije”. On diskretno evocira koncept proizvodnje saglasnosti”, karakterističan za klasično doba medija” čija su obilježja 35 godina ranije analizirali Herman i Chomsky.

U periodu kojim se bavi Mir, sve bitne karakteristike postžurnalizma postale su do te mjere izražene da ih je moguće vrlo detaljno analizirati: poslovni model zasnovan na donskripciji”, preseljenje fokusa sa vijesti na efekat koji one proizvode (impact), devalvacija profesionalnih standarda novinarstva, naglasak na negativizmu i agitaciji, podsticanje aktivizma, koncentracija diskursa, proliferacija postfaktualnosti, itd.

Sva ta (emergentna?!) svojstva proizvode ne samo novu medijsku realnost, nego i društvenu zbilju unutar koje prosperira postnovinarstvo. Mir ga prepoznaje kao karakteristično postmodernistički fenomen simulacije i autoreferencijalnosti, koji …slijedi trag drugih kulturnih ‘post-‘ fenomena, poput postmodernizma i post-istine, upivši njihova bitna obilježja u svome odnosu prema medijima.” Vrijednost onoga što proizvodi postnovinarstvo

…ne sastoji se od upotrebne ili simboličke vrijednosti; njegova upotrebna vrijednost jeste simbolička vrijednost. Postnovinarstvo komodificira dobro koje zapravo niko ne konzumira. Javnost – publika koja daje donacije – ne konzumira agendu koju plaća, jer ona plaća kako bi se ta agenda plasirala drugima. Ironično je, međutim, da osim samih donatora, nema tih drugih koji bi slijedili datu agendu.”

Ako produkcija agende ne rezultira njenom potrošnjom postavlja se pitanje: koja je uopšte njena svrha? Sugerirani odgovor je da nam postnovinarstvo nudi objašnjenje postojanja neprijatelja, njegove motive i razloge njegove pomahnitalosti. No takva agenda (kako ćemo nazivati vrjednosno definirano problemsko područje na koje se želi usmjeriti pažnja, ono što je na dnevnom redu rasprave”) nema nikakav uticaj na protivnika, budući da on ne konzumira suprotstavljene sadržaje kao informaciju nego kao izvor energije kojim će još više pothranjivati svoj vlastiti bijes. Svi protagonisti u tom procesu uzajamnog razjarivanja zatvoreni su u autokatalitički ciklus, u kojem pozitivna povratna sprega dovodi do jačanja svake naredne reakcije i sve radikalnije polarizacije.

Kakva bi se budućnost postojećih medija mogla očekivati na osnovu svega izloženog? Mirova predviđanja, zasnovana na uočenim trendovima, nisu nimalo ružičasta. Za 10-15 godina on najavljuje potpuni nestanak novinske štampe, tačnije – to će se dogoditi kada današnja studentska generacija preuzme bitne funkcije u društvu. Globalne posljedice odumiranja štampe kao sredstva javnog informiranja Mir sažima u ponešto simplificiranu konstataciju: Prije novina nije bilo revolucija, a neće ih biti ni poslije njih; jedino neredi (i možda državni udari)”.

Medij televizije doživjeće podjednako duboke promjene, koje su već nagoviještene nestajanjem programiranog, kolektivnog gledanja sadržaja kojeg istovremeno prate svi konzumenti. On biva zamijenjen individualnim i selektivnim izborom i njegovom konzumacijom u vremenu koje odgovara krajnjem korisniku a ne kreatorima programske šeme. Koncept televizijskog programa”, kao definirane sekvence emisija” različitog sadržaja i formata isporučenih na kanalu dodijeljenom televizijskom signalu proizvođača tog programa, postaje u sve većoj mjeri stvar prošlosti. Ljudi će gledati ono što žele a ne ono što je programirano da gledaju”.

Analogno transformaciji poslovnog modela štampe, i ova tendencija dovešće do odumiranja oglašavanja i pretplata usmjerenih na program nekog datog kanala. Središnje mjesto zauzeće internetske platforme za distribuciju video sadržaja: Centralizaciju proizvodnje zamijenit će centralizacija konzumacije. To znači da kanali bivaju zamijenjeni platformama, a vlasnici kanala gube u odnosu na vlasnike platformi.” Najveće televizijske kuće vjerovatno će mutirati u proizvođače video sadržaja koji će biti usmjeravani ka distribucijskim platformama. Tu će se naći okruženi …drugim talentiranim i sve moćnijim proizvođačima video sadržaja i vijesti, koji dolaze iz redova današnjih influensera i stranačkih ili reklamnih medija. No, kao zasebna industrija, televizija će odumrijeti ili, bolje rečeno, rastvoriće se u novom okruženju.”

Sličnu sudbinu Mir predviđa i radiju. Sumrak tog medija on vidi u masovnom uvođenju automobila sa automatskim upravljanjem. Statistički podaci govore da ubjedljiva većina slušalaca prati radijski program samo dok voze. Jednom kada tehnologija oslobodi njihove oči, ruke i pažnju, preuzevši kontrolu nad kretanjem vozila, oni će se obratiti alternativnim audio-vizuelnim platformama, a ono najbolje što preostane od radija …pridružiće se govornom odjeljenju metaverzuma, podcastima prema kojima već teže.”

Konačno, na koji način transfer medija u digitalni prostor utiče na oblike njegovog korištenja u propagandne svrhe? Preciznije, da li postnovinarstvo, kako ga razumijeva Andrey Mir, predstavlja „obećanu zemlju“ za kreatore javnog mnijenja, barem u onim dijelovima razvijenog svijeta gdje su tradicionalni mediji u velikoj mjeri već doživjeli takvu transformaciju? Mirov odgovor nije jednoznačan i ukazuje na razliku u razlozima ideološke opredijeljenosti koju podrazumijeva propagandna aktivnost i one koja je naprosto conditio sine qua non za samo postojanje medija u ambijentu postnovinarstva:

Slično propagandi, postnovinarstvo otvoreno promovira ideološki stav. Međutim, ono što ga razlikuje od propagande je to što postnovinarstvo kombinira otvorene ideološke namjere sa skrivenim poslovnim imperativom neophodnim za preživljavanje medija… Novinarstvo je težilo da njegova slika odgovara svijetu. Postnovinarstvo želi da svijet odgovara njegovoj slici, što je definicija propagande. Postnovinarstvo je pretvorilo medije u ministarstva istine koje finansira masa… Njihova produkcija agende ne uključuje i njenu potrošnju. Iz te agende niko ne saznaje novosti. Ona čak nema nikakvog uticaja na pretpostavljenu publiku. Prava propaganda teži širenju ideja i vrijednosti. No, postnovinarstvo ni to ne može. Oni do kojih bi ono trebalo doprijeti i preobratiti ih i sami su već zarobljeni u mjehuru vlastite agende.”

Ovo naglašeno pragmatičko razlikovanje propagande i postnovinarstva, u dimenziji ideološke indoktrinacije i njene (ne)transparentnosti, zahtijeva određenu mjeru opreza.

Za propagandistu, kao stručnjaka angažiranog na poslovima uticaja na javno mnijenje, njegovo lično ideološko opredjeljenje nema nikakvog značaja u pogledu ideoloških efekata koje on svojom porukom želi postići. Dapače, i sami krajnji ciljevi njegove poruke mogu biti prikriveni – jedino što je bitno jeste da efekti propagandne komunikacije proizvedu željene rezultate u stavovima i ponašanju recipijenta. U tom pogledu, vještina propagandiste korespondira sa Aristotelovim određenjem retoričara kao onog koji je u stanju da za svaki dati slučaj iznađe sva raspoloživa sredstva uvjeravanja”, neovisno o njegovim vlastitim ubjeđenjima.

U tome je postnovinarstvo slično propagandi – njegova funkcija je u kreiranju i artikuliranju specifičnog odnosa (ovdje – antagonizma) prema nekoj drugoj ideološkoj platformi, jer to u informativnom prostoru stvara proces polarizacije od kojeg žive svi uzajamno suprotstavljeni medijski protagonisti. Parafrazirajući Aristotela, svaki od njih mora biti u stanju da za svaki dati slučaj iznađe sva raspoloživa sredstva njegove kompromitacije i diskreditacije.” Najuočljivija razlika, međutim, leži u tome da je prevashodni modus operandi postnovinarstva u fortifikaciji pozicije sa koje dati medij nastupa, bez značajnije ambicije da se time navede konzumenta na kvalitativnu promjenu svoga stava. Terminima teorije društvenog prosuđivanja, o kojoj je već bilo riječi, postnovinarstvo ne teži tome da stavove recipijenta pomjeri iz zone odbijanja ka zoni prihvatanja, ili obratno. Ono kreće sa punom sviješću da se stavovi javnosti kojoj se obraća i sadržaj poruka kojim komunicira sa tom javnošću nalaze u istoj zoni, da je na djelu interakcija istomišljenika”. Jedini uticaj kojem takvi mediji streme jeste pomjeranje sidrišnog stava” recipijenta ka još ekstremnijoj poziciji unutar istog vrjednosnog određenja: od umjerenijeg odbijanja do bezuvjetne isključivosti, ili od razboritog odobravanja do bespogovornog prihvatanja. Utoliko Mir prepojednostavljuje usporedbu postnovinarstva i propagande sugestijom da postnovinarstvo ne može imati propagandnu funkciju jer ne dospijeva do recipijenta čije bi stavove moglo promijeniti. Ideja da promjena” znači samo tranziciju iz jedne zone u drugu (od odbijanja ka prihvatanju, ili obratno), zanemaruje kontinuum stavova koje svaka od tih zona sadrži. Upravo teorija društvenog prosuđivanja skreće pažnju na intenzitet” stava, ukazujući da njegova promjena nije od nimalo manjeg značaja u odnosu na njegovu binarnu, kvalitativnu” transformaciju.

Budući da je za postnovinarstvo jedina dimenzija promjene ona koja određuje intenzitet stavova, to predstavlja jedan od razloga zašto je diskurs postnovinarskog medija, za razliku od onog koji je karakterističan za propagandu, izrazito transparentan i nedvosmislen. Jezik postnovinarstva ne opterećuje recipijenta zahtjevom da on bilo šta odgoneta” (ili – gluho bilo – pogrešno razumije). Umjesto toga on nudi uvijek novu, modificiranu ili usavršenu retoričku municiju za najrazličitije vrste naoružanja usmjerenog ka jednom te istom cilju. Kalibri te municije su različiti, a njihova raznovrsnost takva da svaki korisnik može odabrati onaj koji ponajbolje odgovara njegovom ličnom naoružanju.

Načelno, priroda medija determinirana je ekonomskim i političkim sistemom okruženja u kojem oni funkcioniraju. Andrey Mir, Martin Gurri i njima bliski analitičari savremenih medija, uspon onoga što je nazvano postnovinarstvom” (ili postžurnalizmom”) posmatraju u okviru modernog, visokorazvijenog kapitalizma, gdje su mediji i društvene mreže po pravilu u privatnom vlasništvu, individualnom ili korporativnom. Njihov poslovni uspjeh mjeri se prema ostvarenom profitu, a on proizlazi iz modela poslovanja prilagođenom postojećim uslovima tržišne borbe, ponude i potražnje, i sl. Situacija je bitno različita tamo gdje je područje slobode (slobode tržišta, izbora, javnog govora…) pod nadzorom države i represivnog aparata koji uspostavlja granice te slobode. Između ekstrema koji određuju vezu države i medija, čiji raspon sa jedne strane predstavlja laissez-faire pristup a sa druge totalitarna državna kontrola, smješteni su različiti modusi njihovog odnosa ispoljeni kroz mehanizme koji posreduju u realizaciji tzv. javnog/društvenog interesa (kako je on već definiran u postojećoj zajednici). Govoreći o nadolazećoj dominaciji postnovinarstva, njegovi teoretičari usvajaju neminovnost globalne ekonomske tranzicije u pravcu liberalnog kapitalizma uz sve prateće fenomene u području medija koje njihova analiza, oslonjena u prvom redu na američko iskustvo, uočava. Takva ideja o konvergenciji ka istom krajnjem ishodištu je problematična na više načina, ali za naše potrebe izgleda razumnim usvojiti hipotezu da ustrojstvo koje rezultira postnovinarstvom predstavlja realan atraktor” za medije situirane u društveno-ekonomskim sistemima i kulturama uporedivim sa onim kojim su se pozabavili istraživači čije smo glavne nalaze prethodno naznačili.

Pretpostavka, čije usvajanje se čini manje upitnim, govori o tome da svi oblici komunikacija, u uslovima informacijskog preplavljivanja javnog prostora, poprimaju bitno drugačija obilježja interakcije sa recipijentima. Otuda, eksponencijalni rast naše svakodnevne izloženosti informacijama sugerira da cjelovitije razumijevanje svojstava propagande i njenih efekata mora uzeti u obzir sinergijske karakteristike tog procesa.

Jedna od njegovih značajki, koju smo već napomenuli ranije (v. Lična karta stava u poglavlju Sokrat u kabinetu ministra odbrane”) jeste sve efikasnija primjena modularizacije propagandne poruke”. Znakovi navoda tu treba da ukažu da ne govorimo o poruci” u istom smislu u kojem bismo to činili u neko ranije, predinformatičko vrijeme. Ovdje je možda prigodnije o njoj misliti kao o virtuelnoj poruci”, onoj koja nema svoje cjelovito opredmećenje ni u kakvom mediju, nego se u svijesti recipijenta asemblira od segmenata koji su, svaki zasebno, upućeni u javni prostor preko odvojenih, uzajamno neovisnih komunikacijskih kanala.

Pojam modula” ovdje na prvom mjestu ima smisao kakav srećemo u njegovoj upotrebi u tehnici, gdje označava funkcionalni dio obuhvatnijeg sistema, dio koji se može dodati, prilagoditi ili zamijeniti nastavljajući da obavlja istu funkciju. Taj širi sistem” obuhvata raznolika tematska područja interesa koja srećemo u prostoru javnih komunikacija. Svaki modul otuda pripada nekoj tematskoj oblasti ili nekoj od njenih specifičnih podgrupa: znanost, tehnika, umjetnost, književnost, istorija, zabava, sport, medicina, psihologija, porodični i sentimentalni odnosi, vjerska pitanja, hobiji, moda i sl. Pritom, nije od posebne važnosti da li se, u striktno taksonomskom smislu, neke od tih tema preklapaju” ili jedna uključuje drugu (npr. u prethodnom primjeru: umjetnost i književnost, ili znanost, medicina i psihologija), sve dok na dovoljno precizan način ukazuju na područje ljudskog interesa. Na primjer: unutar tematskog određenja Zabave i razbibrige” nekoga zanima sve što je vezano za život zvijezda estradne scene, drugog interesuje strip i muzika, trećeg film i ukrštene riječi, itd. Svako od tih tematskih područja može imati svoj zaseban propagandni modul” ili biti uključeno u opštiji, a njegova realizacija koristiće različite medije, komunikacijske kanale i formate koji stoje na raspolaganju propagandisti. Podjednako, moduli mogu uzajamno dijeliti isti sadržaj, koji će biti obrađen na način karakterističan za dati modul. Neka odabrana ličnost, pogodna za propagandnu eksploataciju, može se pojaviti u modulu posvećenom istorijskoj tematici (ukoliko je u pitanju neko čiji su život ili djelo značajni sa tog stanovišta), kao i u modulu koji tematizira znanstvena pitanja (ako je to oblast u kojoj je data ličnost ostavila značajan trag), književnost (npr. objavljena knjiga ili serija eseja o njenom životu i radu), ili naprosto zabavu (npr. televizijska serija, strip i sl.) i razbibrigu (npr. pitanja u kvizu, pojavljivanje u ukrštenim riječima, i sl.). Što je ta intermodularna” razmjena intenzivnija, to su efekti plasmana objekta javne promocije povoljniji.

Ranije smo koordinirane propagandne aktivnosti visokog intenziteta nazivali „kampanjama“. I u ovom slučaju to bi bio primjeren izraz, ali je neophodno ukazati na neke razlike.

Riječ „kampanja“ dolazi od latinskog campus gdje je izvorno značila polja ili ravnice, da bi kasnije campania obilježavala ravnu zemlju”, kako se i danas naziva oblast na jugozapadnoj obali Italije čije je središte Napulj. Riječ je prisutna u svim savremenim romanskim jezicima, a izvedenice nalazimo u širokom rasponu internacionaliziranih riječi: od kampusa” (kako se u engleskom, još od 1774. kada je tom riječju prozvan univerzitet u Princetonu, naziva mjesto gdje se nalazi univerzitetski kompleks,) do šampanjca” (pjenušavog vina koje se proizvodi u francuskoj regiji Champagne). No, pojam kampanje” u značenju vojne operacije, znatno je stariji i potiče iz vremena kada su vojske zimi mirovale u svojim logorima (kampovima”) a dolaskom ljeta izlazile na bojna polja u sezonske okršaje”, tj. kretale u kampanje”. Iz istog korijena dolazi i riječ šampion”, bilo da se radi o borcu (campiō), nečijem favoritu u okršaju, ili pobjedniku u kakvom javnom nadmetanju.

Sa krajem 18. stoljeća kampanja” se u opštijem smislu počinje koristiti za bilo kakvu kontinuiranu i održivu agresivnu operaciju sa jasno definiranom svrhom i ciljem”, a u političkom kontekstu za predizbornu djelatnost obilježenu organiziranom aktivnošću uticaja na birače”. Obje ove odrednice, u tradicionalnom smislu, obuhvaćene su i idejom „propagandne kampanje”, kao sinhroniziranih dejstava koja se vode da bi se pridobili duša i srce javnosti”. Svako od tih dejstava izvedeno je angažiranjem operativno neovisnih borbenih jedinica” koje istovremeno zaposjedaju različite komunikacijske kanale kako bi plasirale poruku istog smisla, prilagođenu jeziku medija kojeg koriste. Prema Lindsay Kolowich Cox prednost kampanje nad samostalnom reklamom je u njenoj sposobnosti da promovira istu ideju na različite načine, posredstvom raznih medija i kroz duži vremenski period, a da pritom ne postane isuviše repetitivna i dosadna za javnost.” Svaka od poruka uključenih u takvu vrstu kampanje predstavlja zaokruženu cjelinu, koja bi mogla u datom mediju funkcionirati neovisno o drugim porukama. Dodatni kvalitet koji se postiže time da se mnoštvo istorodnih poruka spregne u zajedničku propagandnu aktivnost proizlazi iz njihove sveprisutnosti u javnom prostoru, čime one neizbježno prodiru u svijest recipijenta: sa stranica štampe, radio-televizijskih programa, postera, plakata, bilborda, internetskih stranica, i sl. Sličnosti reklamne i vojne kampanje su brojne: pažljivo se pripremaju na osnovu saznanja o rasporedu neprijateljskih snaga, odvijaju se pod nekim bojnim pokličem (sloganom), koriste prepoznatljive identitetske oznake, itd.

Cilj takve usredsređene aktivnosti jeste stvaranje neke vrste euforije i pomamne spremnosti na prihvatanje onoga što je predmet propagandne akcije (hype), neovisno da li se radi o potrošačkom dobru, političkoj platformi, ili nečem trećem. Ukoliko se to dešava u uslovima socijalne konfuzije reakcija javnosti može poprimiti čak i obilježja masovne histerije (tzv. psihogena epidemija).

Prije nego što razmotrimo bitna svojstva modularne propagandne kampanje korisno je uočiti da svaka propagandna poruka, baš kao i svaka mema sa svojim viralnim potencijalom, ima svoj „životni ciklus“. U periodu nastanka i uvođenja u javni prostor, njeno širenje je postepeno i gotovo neprimjetno, da bi u jednom trenutku počelo sve agresivnije ovladavati postojećim diskursom i postalo nezaobilaznom komponentom svakodnevnih komunikacija. Viralna ideja je postala „in“: njena sveprisutnost nije naprosto rezultat povođenja za trendom i prolazne pomodnosti uz koju pristajemo vlastitim izborom, ona postaje nametnik nad čijim bivanjem u našem vlastitom duhovnom prostoru nemamo potpunu kontrolu, poput uzrečice koju stalno koristimo i ne uspijevamo je odstraniti iz našeg govora. Konačno, kada je svaki raspoloživi prostor za dalju proliferaciju zauzet, to eksponencijalno širenje se usporava i nastupa faza zasićenja za kojom slijedi period opadanja njene prisutnosti.

Životni ciklus propagandne poruke
Životni ciklus propagandne poruke

Mema koja je jednom bila „in“ rijetko će u potpunosti iščeznuti. Ona može postati „out“ u smislu očekivanih paralingvističkih efekata koje je njena upotreba ranije podrazumijevala, ali će svejedno ući u mentalno skladište ideja kolektiviteta u kojem je „odrasla“ (i prema potrebi biti na raspolaganju za buduću upotrebu). Razumno je pretpostaviti da će u nekom segmentu populacije ona ostati podjednako voljena i prizivana kao što je bila u vremenu njene burne mladosti, no njena viralna sposobnost zahtijevaće duži vremenski period za efektivan (i neizvjestan) oporavak.

Posmatrajući svojstva izolovane propagandne poruke, njen „rok trajanja” istječe sa fazom zasićenja. Za produženu kampanju neophodno je uobličiti novu poruku istog smisla koja će blagovremeno zamijeniti onu koja je već potrošena. S druge strane, već nam je poznato da ponavljanje iste poruke, čak i ako je ona uobličena kroz medijski različite izvedbe, ne može neograničeno proizvoditi željene rezultate. Baš kao što neprestano ponavljanje neke individualne propagandne poruke dovodi do zasićenja i postaje kontraproduktivno, tako i hiperprodukcija različitih poruka koje propagiraju jednu te istu stvar lako dovodi do iritacije recipijenta kojem su bile namijenjene.

Obilje mogućnosti koje stoje na raspolaganju propagandisti u komunikaciji sa javnošću, dovelo je do značajnih promjena u inžinjeringu propagandnih kampanja, pogotovo kada su one usmjerene na kreiranje stavova o stvarima i pitanjima koja nisu jednodimenzionalna poput izbora nekog potrošačkog dobra ili usluge.

Ukoliko bismo kampanju rasijavanja propagandnih poruka uporedili sa poljoprivrednom aktivnošću sjetve, tradicionalni model težio bi što većoj masi sjemena kako bi se obezbijedilo da se dovoljan broj sjemenki primi, proklija i urodi plodom. Raspoloživost sve većeg broja komunikacijskih kanala, pogotovo medija poput društvenih mreža kojima upravlja „viralni urednik”, pomjerila je cjelokupnu strategiju diseminacije propagandnih poruka u pravcu pripreme terena za njenu realizaciju. Rječnikom poljoprivrednih tehnika, ta „predsjetvena priprema zemljišta” omogućava višestruko veći urod jednom kada je sjeme posijano. Istovremeno, povećana prijemčivost tla obezbjeđuje izraženo viši stepen optimizacije drugih parametara od značaja za uspjeh sjetve, poput razmaka među sadnicama, uzajamno blagotvornog uticaja različitih usjeva (tzv. međuusjevi, gdje jedni pored drugih rastu npr. mahunarke i kukuruz), kombinirane upotrebe različitih sorti, i sl.

U propagandi, ovakvu „pripremu terena” možemo posmatrati kao operaciju kojom se u ciljnoj populaciji povećava mentalna provodljivost za određenu konfiguraciju ideja. Masovne propagandne kampanje, pogotovo kada su rezultat planski izvođene nacionalne mobilizacije koju provodi država, po pravilu počinju takvom vrstom aktivnosti. Uvođenju (indukciji) ključnih stavova na koje će se fokusirati propagandne poruke, kada jednom budu stavljene u opticaj, prethodi priprema idejnog pejsaža u mentalnom prostoru recipijenata. Njen je cilj da obezbijedi „vezivno tkivo” kojim će se poruka ne samo bezbolno integrirati u cjelokupnu strukturu stavova i vjerovanja recipijenta, nego i biti odgovorom na niz „otvorenih pitanja” u njegovoj svijesti. Često je funkcija ove pripremne operacije upravo u tome da ta pitanja budu formulirana tako da odgovor, kada konačno bude ponuđen, ostavlja dojam svrsishodnosti i jedinog mogućeg (razumnog, efektivnog, pravednog, neizbježnog…) rješenja.

Vrativši se analogiji sa zemljoradnjom, priprema terena vrši se različitim sredstvima: od mehaničkog prilagođavanja tla i istrebljivanja korova do upotrebe hemijskih gnojiva, prašenja njiva, rasijavanja pesticida, i svih onih operacija za koje svestrana neupućenost autora u toj oblasti ne zna čak ni naziv. Ovo nabrajanje različitih ratarskih radnji treba poslužiti ilustraciji procesa modularizacije poruka karakterističnog u savremenim i ekstenzivnim propagandnim kampanjama. Za razliku od ranije prakse, ovdje segmenti koji treba da se sklope u propagandno funkcionalnu cjelinu, po sebi ne moraju posjedovati prepoznatljiva propagandistička obilježja. Oni mogu pripadati prividno nepovezanim područjima poput prirodnih nauka, statistike, lingvistike, istorije, industrije zabave, i sl. Svaki od tih segmenata biće isporučen preko njemu najprimjerenijeg medija i formata, a svi zajedno proizvešće efekat planiranog uticaja na stavove recipijenta.

Princip funkcioniranja kompozitne propagandne poruke
Princip funkcioniranja kompozitne propagandne poruke

Segmentiranje propagandne poruke i radnje koje prethode iskazivanju njenog eksplicitnog sadržaja mogu se najlakše pratiti u medijskom prostoru pod kontrolom ideologije koja proklamira upotrebu nasilja i „eliminaciju drugoga”. Istorijski, prve velike operacije te vrste, izvođene posredstvom tada raspoloživih medija, karakteristične su za totalitarne države u periodima pripreme za vojne agresije ili obračun sa „unutarnjim neprijateljima”. Selektivno podsticanje ratobornosti (belikoznosti) uz kultivaciju ksenofobije i paranoje ne počinje preko noći eksplozijom „govora mržnje” (koji najčešće predstavlja ekstremni izraz nekog oblika rasističke ideologije, npr. „bijelog suprematizma“) i zazivanjem radikalnih rješenja. Ono slijedi razvojnu liniju eskalacije u kojoj svaki prethodni stadij služi kao temelj na kojem će se izgraditi naredni. Od tog temelja se očekuje da sadrži sve elemente obrazloženja opravdanosti ili neizbježnosti onoga što će biti zagovarano tek u narednom koraku.

Preokupiranost „govorom mržnje“ (hate speech) zamagljuje cjelokupnost procesa koji rezultira tim fenomenološki najuočljivijim aspektom propagandnog djelovanja. Ono najčešće počinje uticajem na kognitivne elemente propagiranog stava tj. njegovu argumentacijsku konstrukciju, potom obuhvata emotivnu komponentu dodajući retoričko gorivo njenoj interiorizaciji, da bi konačno bilo aktivirano i odgovarajuće ponašanje, konativni ili bihevioralni sloj usvojenog stava. „Govor mržnje“ predstavlja tek jednu od manifestacija završne faze tog mehanizma. Iza afektivne agitacije po pravilu stoji objašnjiv i konkretan interes, mada prvoborci samog čina retoričkog rasplamsavanja mržnje mogu biti (i najčešće jesu) pokretani sasvim iracionalnim motivima.

Sličnu postepenost pokazuje i tranzicija istinosne (veridičke) vrijednosti sadržaja samih poruka. U ranom stadiju indukcije one obično kreću od korektne informacije, da bi preko vješto komponiranih malinformacija konačno dospjele u sferu bezočnih dezinformacija.

„Govor mržnje“ teži da mobilizira javno mnijenje u toj mjeri da iskazani stavovi budu percipirani kao opšta volja i zahtjev javnosti (naroda, građana…) kako bi država tu volju prepoznala, usvojila i legitimizirala. Ta relacija volje mase i „demokratske responsivnosti“ vlasti često funkcionira i tako da i sama država, kada joj to odgovara, pokreće „spontanu akciju“ mase, kako bi se potom odazvala „pozivu“ i poduzela mjere koje inače ne bi imale masovnu podršku. Paradoksalno, ali „govor mržnje“ i sve što iz njega proizlazi, baš kao i brojne druge forme oblikovanja i upravljanja javnim mnijenjem, pojavljuju se samo u društvima koja se, barem nominalno, predstavljaju kao demokratska. U autokratskim državama kauzacija je po definiciji jednosmjerna i isključuje uzajamne transakcije između vlasti i podanika.

„Govor mržnje“ rezultira i reakcijom onih koji su njegova meta, bilo da u njima stvara osjećanje straha i ugroženosti koje proizvodi pokornost ili gnjeva koji vodi u revolt. U potonjem slučaju manifestacije bunta postaju povod za daljnju eskalaciju „govora mržnje“, „samoorganiziranje“ nasilja, intervenciju države kroz represivne mehanizme pod njenom kontrolom, itd.

Da bi ideologija iz koje progovora „govor mržnje“ uopšte došla do riječi, potrebno je indoktrinirati kritičnu masu pojedinaca. Teorija društvenog prosuđivanja pokazuje da radikalni stavovi, tipično sadržani u „govoru mržnje”, nemaju sposobnost da preobrate neistomišljenike. Njihova propagandna djelotvornost ne seže dalje od već opredijeljenih sljedbenika čija će gledišta kampanja samo učvrstiti ili eventualno pomjeriti ka ekstremnijim stanovištima unutar iste zone prihvatanja ili odbijanja. Zato je privlačenje onih koji drugačije posmatraju stvari, ili su neopredijeljeni u pogledu ključnih pitanja koja definiraju ciljnu ideološku poziciju, moguće tek kroz postepenu transformaciju njihovih stavova. Za takvo nešto neophodno je adekvatno pripremiti teren u svim područjima koja mogu biti od značaja za prihvatanje ili odbijanje stavova kojem propagandista teži. U oblasti ideoloških opredjeljenja i njihovih političkih izvedbi ta su područja u pravilu brojna, budući da zagovarani stavovi mogu doći u koliziju sa nekim od već čvrsto formiranih uvjerenja recipijenta. Iz tog razloga neophodno je prvo umanjiti moguću frikciju između njih, ponuditi perspektivu iz koje proizlazi da zapravo tu nema nikakve protivrječnosti, ukratko – eliminirati potencijalnu kognitivnu disonancu.

Za ilustraciju možemo uzeti skup ideja koje tipično sadrži šovinistička ideologija ma koje provenijencije. Ovdje ćemo pod pojmom „šovinizma“ (čiji je eponim Nicolas Chauvin, apokrifni Napoleonov adorant i vjerni vojnik) podrazumijevati njegovo šire značenje u smislu naglašenog glorificiranja i iracionalnog vjerovanja u superiornost ili dominaciju vlastite grupe čiji su članovi obilježeni snagom i vrlinom, u odnosu na druge koji se doživljavaju kao slabi, bezvrijedni, nedostojni ili inferiorni. Pritom, kriterij grupne pripadnosti može biti nacija, rasa, etnička pripadnost, pol, stalež, ili bilo koja druga odlika kolektiviteta sposobna da postane agensom individualne ostrašćenosti. Gotovo po pravilu koheziju šovinističkih grupa u znatno većoj mjeri održava zajednički antagonistički stav „prema drugima“ negoli nadahnuće vlastitim kvalitetima. Kada taj stav poprimi razmjere neobuzdane mržnje i postane primarnim razlogom postojanja same grupe, govorimo o „mrzilačkim grupama“ (hate groups). Mada ne postoji saglasnost u pogledu njihove precizne definicije, tim pojmom obično označavamo grupe (koje mogu biti formalno registrirane ili spontano formirane) čije je prepoznatljivo obilježje „opsesivna i iracionalna mržnja usmjerena protiv neke manjine ili manjinske grupe.” Kada mrzilačke grupe pređu sa govora mržnje na praktičnu realizaciju svoga viđenja „konačnog rješenja“, govorimo o terorističkim organizacijama (osim ukoliko njihov program ne zastupa ideološku platformu same države, čime one ne gube svoje zločinačke karakteristike ali dobivaju patriotski status).

Nenad Fišer

Fišer: Propaganda, prvi dio
Fišer: Propaganda, drugi dio
Fišer: Propaganda, treći dio
Fišer: Propaganda, peti dio
Fišer: Propaganda, šesti dio
Fišer: Pogrdni nazivi
Fišer: Svjedočanstvo
Fišer: Sjećanja jedne reklame

Levy: Svi su krivi osim nas
Rodić: Kazaljke