Lutkari, marionete i publika (II)
Rubno područje između bizarnih vjerovanja i legitimnih naučnih hipoteza predstavlja ranije spomenuti domen tzv. stigmatiziranog znanja. Riječ je o propozicijama za koje pobornici tvrde da su istinite ali se sakrivaju od javnosti, ili nisu prisutne u onoj mjeri u kojoj bi trebalo da budu. Za razliku od “standardnih” teorija zavjere, ovdje su konspiratori obično nespecificirani “svjetski moćnici” ili prikriveni centri moći, motivirani samo njima znanim razlozima, najčešće podvodivim pod neodređeno “držanje masa u neznanju”. Ta formula je uvijek iznenađujuće djelotvorna, jer ukoliko znanje predstavlja moć, onda je njegovo uskraćivanje samo po sebi, neovisno o sadržaju i relevanciji tog znanja, u funkciji širenja bespomoćnosti i pokornosti.
U kategoriju stigmatiziranog znanja možemo uključiti teorije o drevnim ultranaprednim civilizacijama, njihovim kontaktima sa vanzemaljskim pridošlicama, sudbini Atlantide i sl. Značajan broj teorija te vrste pripada klasi tzv. “improvizacijskog milenijarizma”, vjerovanja u skoru propast postojećeg svijeta. U optimističnijim varijantama iz njega će nastati novi svijet, u kojem će sile Dobra trijumfirati nad silama Zla. U onim drugim – to će naprosto biti naš kraj. Čitalac boljeg pamćenja se možda sjeća da se on imao dogoditi 2003. godine kada su “znalci” najavljivali sudar našeg kosmičkog staništa sa tajanstvenim planetom Nibiru. Nije trebalo dugo čekati, nakon što se najavljena kataklizma nije dogodila, pa da se pojavi slično predviđanje obznanjujući da će, prema interpretatorima majanskog kalendara, 2012. godina biti posljednja u neslavnoj istoriji ljudskog roda. Na ovaj ili onaj način, iz godine u godinu neumorno se javljaju najave nadolazećeg kraja, a resentiman sadržan u njima sjajno iskazuje naziv čuvenog filma Aleksandra Petrovića “Biće skoro propast sveta, nek’ propadne – nije šteta”.
U nešto dobroćudniju varijantu stigmatiziranog znanja pripadaju bizarne tvrdnje o poznatim ličnostima: da su živi oni za koje javnost misli da nisu, ili da nisu živi oni za koje javnost misli da jesu. Lista imena selebritija čiji je život u tom smislu “doveden u pitanje” isuviše je dugačka pa ćemo se zadržati samo na nekoliko najpoznatijih. U prvoj skupini urbanih legendi te vrste (“živ je, živ!”) nedvojbeno dominira Elvis Presley, koji je 8. januara napunio 90 godina uprkos svima koji vjeruju da je već skoro pola stoljeća mrtav. Među onima koji su živi, zdravi i čili, ali su se malo “povukli iz javnosti” fingirajući vlastitu smrt, nalaze se i Curt Cobain, princeza Diana, Michael Jackson, Steve Jobs, Andy Kaufman, John Lennon, Bob Marley, Marilyn Monroe, Jim Morrison, Tupac Shakur, Natalie Wood…
S druge strane, Paul McCartney poginuo je u saobraćajnoj nesreći još davne 1966. godine, a dvojnik koji je ubačen na njegovo mjesto možda može obmanuti površan svijet, ali ne i znalce koji umiju čitati činjenice između redova. Istovremeno, impozantan je broj i onih koji su u nekom trenutku bili proglašeni tragično preminulim, a “pouzdani mediji” promptno prenijeli takve glasine kao utvrđene činjenice. Među onima koji su uspjeli (za svoga života) blagovremeno uvjeriti javnost u besprijekornost svojih vitalnih funkcija (i preduprijediti nastanak adekvatne teorije zavjere ili “razotkrivanje informacije skrivene od javnosti”), nalaze se Tom Cruise, Russell Crowe, Jackie Chan, Orlando Bloom, Jeff Goldblum, Natalie Portman, Dwayne Johnson, Brad Pitt, Tom Hanks, itd. Čini se da posao zvijezde u svijetu zabave naprosto zahtijeva barem nekoliko tragičnih smrti i pokoje uskrsnuće.
Zadržavamo se na glasinama jer one često postaju začetnikom razvijenijih formi “stigmatiziranog znanja”, da bi konstrukcijom motiva i razloga prerasle u prave teorije zavjere. Koliko lako se to može dogoditi, čak i kada ne postoji namjera da se kreira tabloidska senzacija, pokazuje nam slučaj Cher, kada je 2013. godine vijest o njenoj smrti zaprepastila milione njenih obožavatelja. Dezinformacija je nastala tako što se na društvenim mrežana pojavio hashtag povodom smrti britanske premijerke Margaret Thatcher. Tekst je bio nespretno formuliran kao #nowthatchersdead, odnosno “sada je Thatcher mrtva” (now Thatcher's dead), ali u njegovom “sabijenom obliku”, jedinom koji hashtag prihvata, moguće je i čitanje “sada kad je Cher mrtva” (now that Cher's dead) – sasvim dovoljno da čuvena pjevačica bude oplakana. Još poučniji je primjer preuranjene sahrane koju je preživio Sean Connery. Počelo je tako da je u saopštenju o smrti njegovog prijatelja, slavnog F1 vozača Jamesa Hunta, u štampi njegovo ime greškom napisano kao “James Bond”. Informacija je prenesena u Japanu u isto vrijeme kada je preminuo i teksaški guverner John Connally, što u “japanskom izgovoru” zvuči kao “Sean Connery”. Vijest je potom preuzeta u Francuskoj i Španiji, te je naziv popularnog filma o legendarnom agentu 007 “Samo dvaput se živi” poprimio sasvim novo značenje.
Morbidna navada medija da bez provjeravanja otpremljuje slavne ličnosti na drugi svijet nije novitet savremenog doba. Još davne 1897. godine Mark Twain je u štampi pročitao vijest o svojoj vlastitoj smrti i smjesta poslao demant: “Izvještaji o mojoj smrti su uveliko pretjerani.”
Kako je već naznačeno, današnji “oficijelni status” hipoteza prepoznatih kao instance “teorije zavjere”, može vrlo jednostavno biti promijenjen pribavljanjem validnih dokaza i/ili njihovim obznanjivanjem. Od svježijih primjera tranzicije jedne decenijama prisutne teorije zavjere u domen javno dostupnog naučnog interesa možemo navesti uklanjanje tajnosti sa dosijea vezanih za neidentificirane leteće objekte (NLO ili prema engleskom izvoru UFO, od Unidentified Flying Objects), koje je američki Pentagon nedavno proveo na inicijativu senatora Harryja Reida. Taj čin popratilo je diskretno distanciranje od teorija koje su tvrdile da američka vlada krije od javnosti da nas posjećuju letilice vanzemaljskog porijekla: novi službeni naziv za sporne pojave je, ovisno o preferencijama glasogovornika, “neidentificirani vazdušni fenomeni” ili “neidentificirani anomalni fenomeni” (UAP, Unidentified Aerial/Anomalous Phenomena). Neka ovdje ipak bude primijećeno da priznanje o dugogodišnjoj tajnosti podataka vezanih za neidentificirane leteće objekte (razumno obrazloženoj interesima nacionalne sigurnosti) ukazuje na realno postojanje spornog fenomena, ali ne potvrđuje i popularna objašnjenja njegove prirode i porijekla. Pogotovo ne dokazuje “laterarne” izvedenice izrasle iz hipoteze o vanzemaljskom porijeklu tih objekata (poput one o “ Zoni 51”, Roswell incidentu i sl.). Za tako nešto biće potrebni kredibilniji dokazi.
Teorije zavjere možemo grubo grupirati prema njihovom tematskom fokusu, dopuštajući da jedan te isti fenomen bude kategoriziran na više različitih načina (npr. teorija koja tvrdi da se strana obavještajna služba dokopala tajnih podataka o dugoročnim investicionim planovima neke države kako bi osujetila njen globalni razvoj, može biti prepoznata u kontekstu špijunaže, ekonomije, politike i sl.).
Kako je već naznačeno, teorije zavjere mogu se odnositi na bilo koje područje javnog života. Već smo, u drugom kontekstu, komentirali teorije vezane za smrtne slučajeve (navodne kao i stvarne) ili ubistvo neke znamenite ličnosti, a u istu kategoriju spadaju i nestanci značajnih osoba, njihove otmice i sl. Budući da događaje te vrste redovno prati dugotrajna službena istraga u toku koje se po pravilu ne saopštavaju nikakvi rezultati, takve afere predstavljaju plodno tlo za spekulacije iz kojih nerijetko izrastaju teorije koje popunjavaju stranice senzacionalistički orijentiranih medija i društvenih mreža. Prema načelu po kojem se ništa ne dešava slučajno i ništa nije onako kako izgleda, uvijek postoji nepregledan prostor da se “razotkriva” šta stoji iza nekog potresnog i neočekivanog događaja, čak i kada ne postoje ikakve naznake u korist kredibilnosti ponuđenog tumačenja. Upravo to je posao teorija zavjere.
U domenu biznisa, svjetskih finansijskih tokova i industrije one najčešće govore o vještački kreiranim krizama, kao što je to teorija prema kojoj naftna industrija stvara lažnu sliku o nestašici nafte i namjerno ne koristi ogromne raspoložive resurse kako bi mogla kontinuirano podizati cijene. U sličnom duhu koncipirana je i daleko poznatija i prisutnija teorija o zavjeri farmaceutske industrije (big pharma) koja krije spoznaje o medicinskoj djelotvornosti lako dostupnih prirodnih sredstava kako bi mogla prodavati svoje skupe i po pravilu toksične proizvode. Sa pandemijom COVID-19 ova teorija zavjere posebno je uzela maha, naročito nakon što je Kevin Trudeau objavio svoj svjetski bestseler indikativnog naslova “Prirodni lijekovi o kojima oni ne žele da znate”. Motiv opakih namjera farmaceutske industrije uvezao se sa učenjem o pogubnim efektima vakcinacije uopšte, da bi se potom proširio i na teorije o fatalnom uticaju 5G telekomunikacijske mreže na čovjeka i njenu ulogu u širenju COVIDa. “Alternativna viđenja” porijekla i uzroka zaraze krunisao je Bryan Ardis obznanjujući preko društvene mreže Rumble da se tu uopšte ne radi o virusu nego je riječ o zavjeri u kojoj katolička crkva, u saradnji sa američkim centrima za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), ubrizgava sintetizirane peptide i proteine iz zmijskog otrova u “određene ljude”, odnosno, da u vodu dodaje otrov kobre koji “paralizira sposobnost disanja”. Srećom, taj umirovljeni hiropraktičar i proizvođač sredstva protiv akni smjesta je svojim uznemirenim sljedbenicima ponudio svoj pripravak “Anti-V” – garantirajući da će pošast biti “kao rukom odnesena” za svega stotinjak dolara kao rukom odnesenih.
Oblast nauke i tehnologije jedno je od područja izrazito izdašnih za razvoj teorija zavjere zbog neupućenosti “običnog čovjeka” u tehnikalije čije je poznavanje neophodno za tačno razumijevanje spornih fenomena. Jedno međunarodno istraživanje provedeno 2011. godine pokazalo je da gotovo 17% ljudi vjeruje u postojanje tajnog, globalnog programa SLAP (Secret Large-scale Atmospheric Program), kojim vlada koristi avione kako bi zasijavala atmosferu štetnim hemikalijama ili mikroorganizmima, kontrolirala vremenske prilike (geoinžinjering) i sl. Riječ je o tumačenju kondenzacijskih tragova (contrails) koje u atmosferi za sobom ostavljaju mlazni avioni, a koji u kontekstu konspiracije postaju “hemijski tragovi” ili skraćeno “kemtrejls” (chemtrails), kako se ova teorija danas popularno naziva. Slična vrsta uticaja na meteorološke prilike pripisuje se i američkom projektu za istraživanje elektromagnetskih pojava u visokim slojevima jonosfere (HAARP, High-frequency Active Auroral Research Program), koji je iniciran 1993. godine. Nadležnost nad projektom je 2015. godine prešla sa Pentagona (aha!) na univerzitet u Fairbanksu (Aljaska). Aktivnost HAARP-a postala je univerzalno objašnjenje za najraznovrsnije prirodne katastrofe (oluje, poplave, suše, uragane, cunamije, zemljotrese i sl). Nesreće koje su pogodile stanovnike Filipina, Grčke, Haitija, Pakistana, Turske itd. direktno su povezane sa ovim programom, koji je okrivljen i za velike padove sistema snabdjevanja električnom energijom, misteriozne avionske nesreće, a osumnjičen je i za kontrolu svijesti ljudi i izazivanje hroničnog zamora… ukratko – da nije projekta HAARP valjalo bi za različite tragedije ili nedaće tražiti različita objašnjenja.
Većina teorija zavjere, vezanih za svijet nauke i tehnologije, ima obrazloženje proponenta sa kojim ciljem se ona po njegovom mišljenju izvodi. Neke su, međutim, lišene te komponente mada je ona očekivana kao nezaobilazan dio koherentnog i plauzibilnog objašnjenja konspiracije. U tom je smislu karakteristična tvrdnja o lažiranom spuštanju na Mjesec. Ova teorija zavjere pojavila se prvi put 1976. godine u knjizi Billa Kaysinga “Nikada nismo otišli na Mjesec: američka prevara od 30 milijardi dolara”. Nadahnut tom idejom Peter Hyams je 1977. godine snimio igrani film “Capricorn One” u kojem je obmana javnosti vezana za fiktivno spuštanje na Mars, poslije čega se priča proširila svijetom i stekla iznenađujuće veliki broj sljedbenika. Kao ni u drugim primjerima koje navodimo, nećemo se zadržavati na dokazima, komentarima ili opovrgavanjima, ali u ovom slučaju vrijedi navesti incident iz 2002. godine, kada je plodotvorni teoretičar zavjera Bart Sibrel pred hotelom u Beverly Hillsu presreo jednog od astronauta istorijske misije Apollo 11, nazvavši ga “kukavicom, lažovom i lopovom”. Buzz Aldrin, tada u svojoj 72. godini, krošeom je okončao raspravu sa svojim dvostruko mlađim oponentom, sugerirajući šta o tvrdnjama zagovornika ove teorije misle neposredni učesnici spornog događaja. Neka bude napomenuto da uz bok onih koji tvrde da je cjelokupan Apollo program bio lažiran, stoje i oni koji ne samo da priznaju da su se američki astronauti u šest navrata spustili na Mjesec, nego tvrde da je nakon Apolla 17 bilo još takvih misija, ali se one kriju od javnosti. Nek se zna, “zbog ravnoteže među zvijezdama”.
Najplodotvornije tlo za rast teorija zavjere nesumnjivo je u domenu politike i konflikta (svejedno da li političkih ili vojnih). To je sasvim očekivano jer se radi o segmentu stvarnosti koji je po definiciji netransparentan. Ono što je, gotovo po pravilu, dostupno javnosti tek je mali segment zbivanja koja se dešavaju “iza scene”. Dapače, čak i taj segment često može sugerirati stanje koje je potpuno oprečno onome što se zaista dešava. Zato je razumljivo da se najveći dio teorija zavjere odnosi na svijet u kojem se podrazumijeva funkcioniranje najrazličitijih konspiracija. Neke od njih biće “provaljene” još i prije njihove izvedbe, neke tek nakon nekoliko decenija skidanjem oznake tajnosti sa arhivskih materijala, a neke vjerovatno nikada.
Zanimljivo je pitanje trajnosti teorija zavjere. Neke od njih oslanjaju se na scenario koji zahtijeva izrazito veliki broj aktivnih konspiratora. Druge preferiraju mali ali moćni krug zavjerenika, pripadnika elite koji pažljivo prikrivaju svoje ciljeve i svoj identitet. Kako je to dobro poznato svakome ko se ikada povjerio nekoj drugoj osobi, vjerovatnoća da će njegova tajna biti obznanjena proporcionalna je broju ljudi kojima je ukazao povjerenje. Još se sredinom 17. stoljeća François de La Rochefoucauld mudro zapitao: “Kako možemo tražiti da neko drugi čuva našu tajnu, kad je ni sami nismo mogli sačuvati?” Zavjere u principu isključuju takvu dilemu jer se po definiciji radi o grupnom poduhvatu. Broj neophodnih učesnika u njemu, međutim, itekako utiče na očuvanje tajnosti. Irski fizičar David Robert Grimes pozabavio se upravo pitanjem u kakvoj relaciji stoje brojnost protagonista neke konspiracije i vrijeme proteklo dok njihova tajna ne postane poznata javnosti. U svome radu “O održivosti konspiracijskih vjerovanja” (On the Viability of Conspiratorial Beliefs, 2016) postavio je matematički model koji omogućava statističku analizu fenomena zavjere, preciznije – uspješnog očuvanja tajnosti pod pretpostavkom da niko “izvana” ne istražuje ono što se prikriva i da javnost može saznati za zavjeru samo zbog nedovoljne pažnje samih konspiratora ili zahvaljujući postojanju “zviždača” koji bi iz pozicije insajdera objelodanio stvar.
Svoja razmatranja Grimes je zasnovao na podacima o tri dobro dokumentirane zavjere i tajne operacije o kojima su informacije, nakon nekog vremena, dospjele u javnost: operaciji PRISM kojom je NSA vršila masovno i indiskriminativno prisluškivanje komunikacija američkih građana i koju je obznanio Edward Snowden 2013. godine, već spomenuti Tuskegee eksperiment sa oboljelim od sifilisa koji je razotkrio dr. Peter Buxtun 1972. godine, te skandal vezan za pseudonaučnu prirodu niza forenzičkih testova koje je koristio FBI a koji su koštali robije, pa i života, brojne nevino osuđene nesretnike prije nego što je cijeli slučaj javnosti učinio dostupnim dr. Frederic Whitehurst 1998. godine.
Na osnovu podataka o svakoj od ovih zavjera Grimes je došao do “zakonitosti” koje nam govore o tome koliko se vremena može očekivati da protekne od začetka zavjere do trenutka kada ona bude razotkrivena u ovisnosti o broju konspiratora koji su u njoj imali učešće. Time su date metrijske vrijednosti zdravorazumskoj intuiciji da je tajnu utoliko teže sačuvati ukoliko je veći broj ljudi upućen u nju. Parametri dobiveni analizom životnog vijeka razotkrivenih konspiracija potom su primijenjeni na četiri danas popularne i sveprisutne teorije zavjere. One govore o lažiranom spuštanju na Mjesec, neosnovanim tvrdnjama o klimatskim promjenama, prikrivanju pogubnih efekata vakcinacije i poricanju postojanja prirodnih lijekova za rak. Grimesovi nalazi su, dakako, samo približni jer ovise o procjenama koje je teško egzaktno utvrditi: kada je neka zavjera otpočela, koliko je ljudi (konspiratora) bilo involvirano i sl. Uzmemo li primjer hipotetske zavjere kojom se tvrdi da se vještački stvara panika zbog klimatskih promjena, njeni akteri bi, između ostalih, uključivali zaposlenike Američke geofizičke unije (njih 62.000), NASA (trenutno oko 58.000), Američke akademije za unapređenje nauke (120.000), članove britanskog Kraljevskog društva (16.000), Evropskog udruženja fizičara (120.000), čemu treba pridodati i tridesetak hiljada klimatologa, od kojih mnogi ne pripadaju pobrojanim institucijama, koji su objavili naučne radove vezane za područje klimatskih promjena. Tako broj potencijalnih učesnika u zavjeri varira od toga kome ćemo sve pripisati upućenost u “pravo stanje stvari”, a u navedenom primjeru on iznosi više od 400.000 ljudi. Globalne zavjere koje se odnose na područje medicine i epidemiologije moraju računati na nacionalne centre za kontrolu bolesti (samo američki CDC broji oko 15.000 namještenika) i Svjetsku zdravstvenu organizaciju (njih 7.000), a zavjere u domenu farmakologije podrazumijevaju saučesništvo ogromnog broja naučnika, tehničara i administrativnog osoblja gigantskih farmaceutskih kompanija koje se popularno nazivaju “Big pharma”. Najpoznatije među njima imaju desetine hiljada mjerodavnih uposlenika: Novartis (65.000), Pfizer (116.000), La Roche (79.000), Sanofi (105.000), Merck and Co. (70.000), Johnson and Johnson (122.000), GlaxoSmithKline (99.000), AstraZeneca (58.000) itd. Tako bi teorija o prikrivanju prirodnih lijekova protiv raka implicirala koordiniranu konspiraciju svih ovih kompanija, tj. više od 700.000 ljudi. Inače, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) bila je osumnjičena kao izvođač konspiracijskih radova još u vrijeme pojave AIDS-a, ponajviše zahvaljujući tvrdnjama dr. Williama Campbella Douglassa. Prema njemu, smrtonosni virus HIV je genetski proizveden 1974. godine kako bi se primijenio u Africi, a pobornici teorije nadogradili su je prepoznavajući u njoj plan da se smanji svjetska populacija, projekat iza kojeg je prema jednima stajala CIA, a prema drugima KGB.
Na sličan način može se posmatrati i nekoć popularna teza o skrivenim razlozima sveprisutnog dodavanja fluorida u pastu za zube – od uobičajnog interesa kompanija da profitiraju time što će zapravo izazivati zdravstvene probleme umjesto da ih uklanjaju, do teorija da aditivi sa fluoridom negativno djeluju na mentalne sposobnosti čovjeka pa se koriste kako bi se sistematski provodilo zaglupljivanje populacije.
Model koji koristi Grimesova analiza pokazuje maksimalni “rok trajanja” razmatranih zavjera, prije nego što one budu razotkrivene. Prema tim nalazima, zavjera o lažiranom spuštanju na Mjesec bila bi raskrinkana za nešto više od tri godine, zavjera o klimatskim promjenama mogla bi potrajati 27 godina ukoliko su njeni protagonisti samo individualni naučnici, ali kraće od 4 godine ako su u nju uključene i cjelokupne znanstvene institucije i udruženja. Sličnog je trajanja i očekivani životni vijek (manje od 4 godine) konspiracija iza kojih bi stajala Big Pharma.
U opštijem smislu, ovo istraživanje nam pruža odgovor na pitanje koliki je maksimalni broj učesnika u zavjeri da bi se ona održala u tajnosti određeni broj godina.
Ova tabela pruža nam osnovnu orijentaciju u pogledu procjena kredibiliteta neke teorije o zavjeri. Zavjere koje bi zahtijevale diskreciju desetak hiljada ljudi koji “znaju pravo stanje stvari” statistički bi morale biti razotkrivene u svega nekoliko godina. Ukoliko broj konspiratora ne prelazi nekoliko stotina, one mogu potrajati decenijama. U takve zavjere tipično možemo uključiti strogo povjerljive aktivnosti čiji su dokumentarni tragovi zaštićeni oznakom visoke povjerljivosti, kojima pristup ima vrlo ograničen broj ljudi, ili aktivnosti čiji kreatori (ne samo pokretači nego i izvršioci!) pripadaju veoma malom krugu ljudi. Na primjer, teorija o ubojstvu Kennedyja, iza kojeg stoje tamne sile američke obavještajne zajednice i/ili organizovanog kriminala, računala bi na svega par desetina konspiratora što znači, prema Grimesovom modelu, da bi tajnost tog poduhvata mogla biti uspješno očuvana duže od jednog stoljeća. U takvim slučajevima mnogo je vjerovatnije da će se istina saznati zahvaljujući djelovanju vanjskog faktora (npr. skidanjem oznake povjerljivosti sa relevantnih dokumenata) negoli intrinzičkim slabostima učesnika konspiracije (neoprezna izjava insajdera, dokument koji je izmakao kontroli, javni istup zviždača i sl.).
Da li je broj “teorija zavjere” u oblasti politike veći od broja stvarnih konspiracija u tom trenutku? Pitanje nije nimalo jednostavno. S jedne strane stoji razigrana ljudska imaginacija koja je u stanju da konstruira mnoštvo plauzibilnih objašnjenja tekućih događaja i da ih kontekstualizira u terminima postizanja partikularnih interesa. S druge strane, popularna imaginacija proteže se samo do granica vlastitog iskustva, van njenog domašaja ostaju svi elementi kauzalnih veza za čije poznavanje je potrebno ekspertno znanje ili poznavanje široj javnosti nepoznatih podataka. Teorije zavjere mahom teže holističkom pristupu, globalnoj interpretaciji, “velikoj slici”. Realne konspiracije, međutim, zbivaju se u specifičnom, relativno malom segmentu zbilje, a njihov krajnji ishod može, ali i ne mora, direktno doprinositi postizanju nekog velikog, krajnjeg, strateškog cilja. S obzirom da je broj fragmenata po definiciji veći od broja cjelina koje oni čine, čini se razumnim pretpostaviti da je aktualni broj konspiracija u areni političkih zbivanja i procesa zapravo uvijek veći od trenutnog broja javno prisutnih teorija zavjere koje se odnose na to područje.
Teorije zavjere mogu da se ugnijezde jedna u drugu, svaka od njih može se tumačiti kao funkcionalni dio veće cjeline. Ta hijerarhijska struktura nerijetko okončava velikim, globalnim teorijama koje obznanjuju postojanje elita sposobnih da upravljaju sudbinom svijeta, tzv. centara moći, razotkrivajući identitet onih koji iz sjene povlače konce i upravljaju kretnjama marioneta vidljivih javnosti. Njihov cilj je – a šta drugo? – postizanje apsolutne kontrole nad populacijom, kontrole koja će biti stavljena u funkciju pribavljanja apsolutne (nad)moći. Njena realizacija zahvata široki raspon područja: od inžinjeringa ključnih egzistencijalnih pretpostavki stanovništva, preko sistemskog prikrivanja relevantnih saznanja i informacija, do modusa oblikovanja svijesti ne samo na kolektivnom nego i individualnom nivou.
Pažnju javnosti u pogledu mogućnosti direktnog uticaja na ljudsku podsvijest skrenuo je još pedesetih godina Vance Packard, vokalni kritičar ideologije potrošačkog društva, knjigom “Skriveni nagovarači” (The Hidden Persuaders). Dvadeset godina kasnije to postaje tema koju je u svome djelu “Podsvjesno zavođenje” (Subliminal Seduction) elaborirao američki komunikolog Wilson Bryan Key, inače bliski prijatelj proslavljenog “oca medijskih studija” Marshalla McLuhana. U popularnoj kulturi, njegovo ime postalo je poznatije u toku suđenja američkoj heavy metal grupi “Judas Priest” optuženoj 1990. godine da su koristili subliminalne poruke koje su podsticale na samoubojstvo. Usprkos tome da ova tvrdnja nije dokazana, otvorena su vrata za brojne teorije o audio-vizuelnim porukama, koje su neprimjetne našoj svijesti ali bivaju registrirane na podsvjesnom nivou gdje nas, prema potrebama konspiratora, čine pokornim, navode na neobjašnjiva zlodjela i sl.
Ad hoc teorije zavjere, u čijem je središtu tek neki segment “velike slike”, skupno predstavljaju elemente “lanca dokaza” o konspiracijskim silama koje upravljaju svijetom. U martu 2024. godine The Cipher Brief je organizirao konferenciju na kojoj su se okupili obavještajni veterani, istraživači i novinari koji su proučavali uticaj teorija zavjere na nacionalnu sigurnost. Među brojnim primjerima čijom su se analizom učesnici pozabavili, ubjedljivo su dominirale upravo teorije “mikro-zavjera”, koje se lako integriraju u širi okvir. John Sipher, visoko odlikovani operativac CIA sa trideset godina iskustva, navodi slučaj napada ajkula na nekolicinu ruskih turista u egipatskom ljetovalištu Sharm-el-Sheik. Nakon incidenta plaže su trenutačno opustjele i slučaj je, sasvim razumljivo, izazvao strah među potencijalnim posjetiocima – ugovoreni aranžmani su masovno otkazivani što se itekako odrazilo na značajne prihode egipatskog turizma. Ubrzo je jedan od egipatskih zvaničnika komentirao da Izrael trenira ajkule ili čak koristi robotske ajkule kako bi naudio egipatskoj privredi, iz čega se razvila priča o projektu koji vodi Mossad i čiji je cilj da napadi morskih pasa budu selektivni, usmjereni upravo na ruske turiste. Na istom skupu Sipherov kolega podjednako impresivne biografije, Jerry O’Shea, podsjetio je da teorije zavjere koje se odnose na jedan te isti fenomen mogu biti nerazmrsivo isprepletene, često sa paradoksalnim posljedicama. Sredinom 19. stoljeća u sastavu britanskih kolonijalnih snaga u Indiji bile su i jedinice Indijaca angažiranih u “smirivanju” brojnih pobuna vlastitih sunarodnika koje su se rasplamsavale širom zemlje. Za razliku od britanskih vojnika te su jedinice bile naoružane već zastarjelim musketama (model Brown Bess, povučene iz upotrebe tek 1867. godine) koje su povremeno bile inovirane kako bi mogle, koliko-toliko, zadovoljiti vojne potrebe. Tako su 1857. uvedene nove patrone za punjenje ovog primitivnog vatrenog oružja. Riječ je o fišeku masnog papira ispunjenog barutom, čiji se vrh morao odgristi prije sipanja baruta u cijev muskete. Budući da su indijske jedinice pod britanskom komandom popunjavali i hindusi i muslimani, skupa sa novom municijom pojavile su se i teorije o njenoj skrivenoj i zlonamjernoj funkciji. Među sljedbenicima islama proširilo se vjerovanje da su papirne patrone nauljene svinjskom mašću, dok su njihovi hinduistički saborci “prepoznali” kravlju mast. U oba slučaja, zagristi u takav papirni kartuš predstavljalo bi ozbiljan prekršaj vjerskih propisa, što je prema tumačenju zagovornika novonastale teorije i bio skriveni cilj komande kolonijalnih snaga. Tako su dvije uzajamno isključive teorije zavjere koegzistirale među pripadnicima iste armije, ozbiljno zabrinuvši britansku vojnu komandu. Inače, sporni masni papir bio je impregniran uljem biljnog porijekla.
Najširi tematski okvir teorija zavjere obuhvata ekonomiju i društvo uopšte. Iz njega se izvode subordinirane teorije o funkcioniranju vladâ, političkim odnosima, prirodi konfliktâ, terorističkim napadima, obavještajnim operacijama, ekonomsko-monetarnim manevrima i sl. U njima redovno figurira nekoliko prepoznatljivih ključnih pojmova. Neki od njih naglašavaju čisto pragmatske ciljeve zavjerenika (globalna dominacija), kao što su to “novi svjetski poredak”, Soros, Rothschildovi, Bildberg, Jevrejska zavjera (jedna od najdugovječnijih teorija zavjere kojom se i danas hrani antisemitizam širom svijeta) itd. Drugi konotiraju i dublji sloj ezoterijske prirode: satanisti, masoni, Sionski priorij i sl. Među njima posebno mjesto zauzimaju iluminati, naziv kojim se označava (još jedna!) tajna i svemoćna elita koja upravlja sudbinom svijeta vođena svojim mističkim programom.
Udruženje tog naziva, čiji su pripadnici bili sljedbenici deističkih i republikanskih ideja, oformio je Adam Weishaupt 1776. godine u Bavariji, po uzoru na Slobodne zidare (masone). U SAD njihovo ime se pojavljuje dvadesetak godina kasnije, s izrazito negativnom konotacijom o čemu govori i knjiga Johna Robisona “Dokazi o zavjeri protiv svih religija i vlada Evrope” (Proofs of a Conspiracy against All the Religions and Governments of Europe) objavljena 1798. godine u Philadelphiji. Iste godine G. W. Snyder, luteranski propovjednik iz Marylanda, uputio je pismo Georgeu Washingtonu upozoravajući ga na postojanje tajanstvenih iluminata koji žele svrgnuti sve vlade i ukinuti sve vjeroispovijesti. Ta tema postaje predmet opširne prepiske između njih dvojice.
U novije vrijeme interes pop-kulture za ezoterične pokrete pogodovao je širenju mita o iluminatima i njihovoj odgovornosti za stanje svijeta. U SAD teorije zavjere su dio kulturnog naslijeđa, neizbježno se pojavljujući u vremenu socijalnih kriza: od anti-masonskog pokreta u prvoj polovini 19. stoljeća, do anti-katoličkog na početku i anti-komunističkog sredinom 20. stoljeća. Posebno mjesto u procesu integracije iluminata u tematski repertoar New Age kulture pripada američkom književniku, duhovitom mistiku i ikoničkoj ličnosti američke kontrakulture tog vremena, Robertu Antonu Wilsonu. Od sredine 70-ih, u periodu od 15 godina, Wilson je objavio više zapaženih romana u čijem se središtu nalaze iluminati. U skladu sa literarnim postupcima postmodernizma pokazao se kao veliki alhemičar faktografije i fikcije, a njegovo najuticajnije djelo u tom smislu predstavljala je trilogija „Istorijske hronike Iluminata“ (The Historical Illuminatus Chronicles). Iluminati su time ušli u jezik svakodnevnice kao savršen označitelj za neznanog svemoćnog uzročnika svih znanih nedaća nas bespomoćnih, istisnuvši masone koji su donedavno obavljali sličnu funkciju sve dok nisu, kroz proces banalizacije, postali passé.
nastaviće se…