foto: Midhat Mujkić/NOMAD

Fišer: Propaganda, treći dio

Sada mi recite, Muze, stanarke olimpskih dvora
Jer božanske ste i svuda, i sveznajuće ste o svem’
A mi glasine čujemo samo i ništa ne znamo.

Homer, “Ilijada”

prvi dio
drugi dio

Kuća Wellington i njeni stanari

Sa druge strane Kanala, po ugledu na Njemačku koja je formirala centraliziranu službu za propagandne aktivnosti, i u Velikoj Britaniji ministar finansija David Lloyd George (kasnije britanski premijer) pokreće Biro za ratnu propagandu (WPB, War Propaganda Bureau), poznatiji kao Wellington House, na čije čelo postavlja književnika i svog partijskog kolegu iz Liberalne stranke, Charlesa Mastermana.

Charles Frederick Gurney Masterman

Za razliku od njemačkih menadžera ratne propagande, Masterman je razlučio koordinativnu i kreativnu funkciju Biroa. Kuća Wellington je određivala strategijske smjernice propagande, njenu koordinaciju, ciljeve i teme, a način realizacije prepušten je onima koji to najbolje umiju raditi. Početkom septembra 1914. Masterman okuplja 25 renomiranih britanskih književnika i publicista da bi čuo njihovo viđenje o tome kako na najbolji način unaprijediti britanske ratne interese i uključio ih u planirane djelatnosti Biroa. Među okupljenim piscima našli su se publicisti, romanopisci i pjesnici u rasponu od Rudyarda Kiplinga, Johna Galsworthya, G. K. Chestertona i Thomasa Hardyja do H. G. Wellsa i Arthura Conana Doylea. O njihovom angažmanu u Prvom svjetskom ratu, kao i o operacijama koje je provodio Biro za ratnu propagandu, nije se znalo sve do 1935. godine. Izdavačku djelatnost Biroa servisirale su brojne ugledne izdavačke kuće poput Oxford University Pressa ili Macmillana. Samo u prve dvije godine rata WPB je objavio oko 2,5 miliona primjeraka knjiga, govora, pamfleta i službenih dokumenata na 17 jezika, u većini slučajeva uspješno prikrivajući od čitalaca da iza njih stoji britanska vlada.

Najveću ulogu u kreiranju domaćeg javnog mnijenja svakako je imala britanska štampa sa kojom je Kuća Wellington tijesno sarađivala. Medijska imperija na čijem je čelu stajao Alfred Harmsworth, Lord Northcliffe, još prije izbijanja rata prednjačila je u žestokim antigermanskim istupima, do te mjere da je londonski The Star napisao “uz Kaisera, Lord Northcliffe je učinio više od bilo koga da dovede do rata”. Harmsworthov utjecaj na britanske i američke stavove o Njemačkoj bio je toliko izražen da je u toku rata njemačka mornarica poslala razarač koji je 26. februara 1917. granatirao Harmsworthov posjed u Elmwoodu, gdje je on tada boravio. Mjesec dana kasnije, njemačka propaganda u Zürichu štampa lažno izdanje The Daily Maila posvećeno raskrinkavanju propagandnih krivotvorina plasiranih kroz štampu pod Harmsworthovom kontrolom.

Značaj izdavača u strukturi propagandnih službi možda je najuočljiviji u njihovoj velikoj reorganizaciji izvedenoj marta 1918. godine. Lord Beaverbrook, vlasnik Daily Expressa, postaje ministar informacija, John Buchan (autor romana “39 stepenica” po kojem je Alfred Hitchcock 1935. godine snimio svoj čuveni film) je imenovan za direktora obavještajne službe, Lord Northcliffe, koji je posjedovao The Times, Daily Mail i Daily Mirror, preuzeo je kontrolu nad propagandom usmjerenom prema neprijateljskim zemljama, dok je propaganda namijenjena neutralnim zemljama dodijeljena Robertu Donaldu, uredniku lista Daily Chronicle.

Najznačajniji izdavački poduhvat Kuće Wellington predstavljalo je publiciranje “Izvještaja o navodnim njemačkim zločinima” (Report on Alleged German Outrages), koji se pojavio kao reakcija na njemačku invaziju Belgije i belgijske izvještaje o zvjerstvima počinjenim nad civilnim stanovništvom. Ovaj dokument je takođe poznat i kao “Bryceov izvještaj”, jer je britanski premijer H. H. Asquith na čelo komiteta zaduženog za njegovu izradu postavio jednog od najuglednijih jurista, istoričara i britanskog ambasadora u SAD do 1913. godine, akademika Jamesa Brycea.

U ljeto 1914. belgijska vlada publicirala je tri izvještaja o njemačkim ratnim zločinima počinjenim tokom invazije, sa zahtjevom da Velika Britanija provede vlastitu istragu o tome, koja je okončala prikupljanjem iskaza 1.200 svjedoka intervjuiranih od strane istražnog tima odvjetnika. Do tog trenutka gotovo dva miliona Belgijanaca pobjeglo je iz zemlje, a 120.000 njih se našlo u Velikoj Britaniji.

Pregled prikupljenih iskaza i drugih dokaza povjeren je početkom decembra Komitetu (Committee on Alleged German Outrages) kojim je predsjedavao Bryce, sa zadatkom da svoje nalaze saopšte u formi izvještaja. Uz Brycea, komitet su sačinjavali jurista i renomirani istoričar prava Frederick Pollock, oksfordski istoričar i prorektor Sheffieldskog univerziteta Herbert A. L. Fisher, ugledni pravnici Edward Clarke i Alfred Hopkinson, te ekonomista Harold Cox, urednik Edinburgh Review.

Za britanskog premijera i njegove savjetnike izuzetno je bio značajan ugled koji je Bryce uživao u Sjedinjenim Državama. Tokom svog šestogodišnjeg mandata, kao predratni britanski ambasador u Washingtonu, Bryce je postao jedan od najpopularnijih diplomata; blizak prijatelj američkog predsjednika Wilsona, čovjek koji je izvanredno poznavao američku kulturu proputovavši sve krajeve zemlje, vrstan znalac američke istorije i političkog sistema, sa brojnim poklonicima među intelektualcima, političarima i predstavnicima sedme sile. To je značilo da će sa druge strane Atlantika izvještaj iza kojeg stoji Bryce imati ogroman odjek.

James Bryce

Još bitnije je bilo da je izborom Jamesa Brycea za predsjednika “Komiteta za navodne njemačke zločine” britanska vlada željela naglasiti nepristran rad komiteta i objektivno prosuđivanje prikupljenih svjedočanstava. Znanstveni ugled Brycea svakako je predstavljao određenu vrstu garancije kredibiliteta, ali on ni u kojem slučaju nije bio jedini među akademicima čija bi reputacija imala takav učinak. Ono što je njegovim postavljanjem na funkciju predsjednika Komiteta imalo posebnu težinu bila je činjenica da je Bryce bio posljednja osoba za koju bi se moglo pomisliti da gaji bilo kakva antigermanska osjećanja: studirao je u Heidelbergu, primio počasne doktorate u Jeni i Leipzigu, bio je nosilac visokih njemačkih priznanja za znanstvene zasluge, a sve do invazije na Belgiju zalagao se za sporazum sa Njemačkom. Bryce se nije ustručavao, čak i po imenovanju na položaj predsjednika Komiteta, javno iskazivati svoju nadu da će istraga pokazati neutemeljenost optužbi protiv njemačke armije. Sa takvim predispozicijama čelnog čovjeka Komiteta može se postaviti pitanje na osnovu čega je britanska vlada imala takav stepen samopouzdanja i sigurnosti da će konačni izvještaj doprinijeti političkim, vojnim i propagandnim ciljevima Antante.

Odgovor na takvo pitanje leži u preciznom razumijevanju zadatka koji je postavljen pred “Komitet za navodne njemačke zločine”, a to je bio pregled i analiza svjedočanstava, iskaza i drugih dokaza (npr. pronađenih dnevnika poginulih njemačkih vojnika i sl.). Kako i sam naziv Komiteta pokazuje, to nije bio komitet za “istraživanje (investigation) navodnih njemačkih zločina”, već njihovo prosuđivanje na osnovu analize materijala koji su već prikupljeni u procesu prethodne istrage. Tim odvjetnika koji su se bavili istragom imenovao je George Aitken, pomoćnik ministra unutarnjih poslova, i dokumenti do kojih se došlo tokom istrage predati su Bryceovom komitetu na daljnju obradu.

Već na samom početku rada, Bryce je zatražio da se Komitetu omogući da intervjuira svjedoke, ali je taj zahtjev odbijen sa obrazloženjem da takvo ponavljanje nije potrebno. Tokom rada Komiteta među njegovim članovima raslo je nezadovoljstvo takvim restrikcijama. U tome se posebno isticao Harold Cox, koji je kao novinski urednik itekako imao razvijenu svijest o problematičnosti svake informacije koja ne može biti podvrgnuta nezavisnoj provjeri. Bryce je čak dao svoju saglasnost Coxu da isključi svaku izjavu čija mu se autentičnost ili istinitost učini upitnom. Cox je insistirao i na tome da u preambuli završnog izvještaja Bryce posebno naglasi da Komitet nije učestvovao u prikupljanju dokaza, nije obavio razgovor ni sa jednim svjedokom, da se bavio isključivo evaluacijom izjava koje su obezbijedili drugi, izjava datih bez formalne zakletve svjedoka ili istraživača, te da su kao dokazi korištena i “svjedočanstva iz druge ruke” (tzv. hearsay) za koje se smatralo da imaju neovisnu potvrdu u drugim izjavama ili dokumentima.

Kada je predstavljen javnosti 12. maja 1915. godine, “Izvještaj o navodnim njemačkim zločinima” postao je prvorazredna senzacija u savezničkim i neutralnim zemljama, posebno u SAD. Mastermanova Kuća Wellington isporučila je odmah po objavljivanju više od 40.000 kopija u Sjedinjene Države. Izvještaji govore da je 27. maja svaki njujorški list objavio Bryceov izvještaj. Masterman u svome pismu Bryceu sa neskrivenim zadovoljstvom kaže: “Vaš je izvještaj preplavio Ameriku. Kako vjerovatno znate, čak su i najveći skeptici promijenili mišljenje samo zato što on nosi vaš potpis.”

Za mjesec dana izvještaj je već bio preveden na deset jezika i u velikoj mjeri odredio odnos javnosti neutralnih zemalja prema Njemačkoj.

Sam “Izvještaj o navodnim njemačkim zločinima” sadrži 61. stranicu ekspozea i zaključaka Bryceovog komiteta, gdje se potvrđuju navodi o sistematskom provođenju torture nad belgijskim građanima, ratnim zločinima i grubim kršenjima tada postojećih pravila ratovanja. Ono što je, međutim, postalo središtem pažnje svjetske javnosti bilo je sadržano u 320 stranica dodatka izvještaju gdje su prezentirani iskazi svjedoka i dokumenti koji su poslužili donošenju konačnih zaključaka. Uz ekscerpte iz 37 ličnih dnevnika nađenih kod mrtvih njemačkih vojnika i oficira, u izvještaj je uključeno i 500 od 1.200 pregledanih svjedočanstava uručenih Komitetu po okončanju istražnog postupka.

Riječ je o dotada neviđenoj kolekciji horora i bestijalnosti u kojoj su se smjenjivala svjedočanstva o odsijecanjima dječijih šaka i stopala, nabijanjima beba na bajonete, spaljivanjima ljudi, torturi staraca, silovanjima žena i rezanjima dojki, vađenjima očiju…

Izvještaj je postao neiscrpnim vrelom inspiracije novinara, propagandista, ali i ozbiljnih znanstvenika koji su koristili navode iz njega kao ilustraciju svojih teza (npr. Arnold Toynbee u “The German Terror in Belgium” iz 1917. godine).

Bryceov izvještaj pojavio se nekoliko dana poslije potapanja Lusitanije, u atmosferi već skandalizirane međunarodne javnosti, duboko ukorijenjujući stereotip o Nijemcima kao “Hunima”, krvoločnim i izopačenim barbarima. Svjestan rasističkog potencijala koji izvještaj sa sobom nosi, Komitet je u njemu na više mjesta eksplicitno odvojio njemački narod od karaktera Kaiserove armije i militarističkog duha u kojem se podizao njen kadar. Njemački ljudi, stoji u izvještaju, “…dobroćudni su koliko i bilo koji drugi narod u Evropi. Ali za pruske oficire, čini se da je rat postao nekom vrstom svetog poslanja… Duh Rata je deificiran. Poslušnost državi i njenom Vojskovođi ne ostavlja prostor nikakvoj drugoj dužnosti ili osjećanju. Okrutnost postaje legitimnom ukoliko ona obećava pobjedu.”

Već 17. maja, pet dana nakon prezentacije izvještaja, Njemačka objavljuje svoju “Bijelu knjigu”, kao odgovor na Bryceov izvještaj, u kojoj se obznanjuju “zločini koje su belgijski civili počinili nad njemačkim vojnicima”. Sasvim očekivano, efekti ovog kontra-izvještaja naslovljenog “Kršenja međunarodnog prava u Belgijskom narodnom ratu” (Die völkerrechtswidridge Führung des belgischen Volkskriegs) potpuno su izostali, a već samo postojanje takve publikacije bilo je okvalificirano kao izraz krajnjeg cinizma. Pojava ovog dokumenta, koji slijedi strukturu Bryceovog izvještaja, dosta rječito govori o potpunom nedostatku inicijative njemačkih propagandista u formiranju međunarodnog javnog mnijenja, pa čak i nedoraslosti takvom poslu. Njihovo vjerovanje da je prosto kopiranje dovoljno da poluči efekat originala pokazalo se više puta u toku propagandnog rata vođenog između centralnih i savezničkih sila. Kada je Mastermanov Biro u augustu 1916. postigao neviđen uspjeh prikazivanjem filma “Bitka na Sommi” (The Battle of the Somme), njemačka propaganda je pet mjeseci kasnije producirala svoju verziju iste priče, film “Sa našim herojima na Sommi” (Bei Unseren Helden an der Somme) koji na domaću publiku nije ostavio poseban utisak. U njemu su inscenirani prizori borbi, a snimci sa njemačkih vojnih vježbi i manevara trebali su “dočarati” bitku na Sommi. Produkcijski schlamperei dao se vidjeti već i time da u nizu scena njemački vojnici nose zastarjele šljemove koji u vrijeme bitke više nisu ni bili korišteni.

“Izvještaj o navodnim njemačkim zločinima” će još decenijama nakon rata biti predmetom istraživanja istoričara, publicista i novinara. Premda su se zaključni nalazi Bryceovog komiteta pokazali tačnim, vremenom je rasla sumnja u autentičnost svjedočanstava koja su na najslikovitiji način opisivala nezamislive zločine njemačkih vojnika. Te sumnje su još više porasle kada se po okončanju rata ispostavilo da su originalni dokumenti sa izjavama belgijskih svjedoka nestali iz britanskog ureda unutarnjih poslova gdje su trebali biti pohranjeni. Nezavisni istraživači nisu uspjeli naći potvrde za mnoge od najdrastičnijih zločina opisanih u izjavama uključenim u Bryceov izvještaj. Wythe Williams, šef pariškog dopisništva New York Timesa za vrijeme rata, uporno je istraživao priče i glasine o mučenjima i svirepim ubistvima koje su kružile u štampi da bi konačno zaključio da one nemaju temelja.

Možda najveća zasluga da se prepozna propagandna dimenzija Bryceovog izvještaja pripada Haroldu Lasswellu, polihistoru fascinantnog znanja i jednom od najvećih teoretičara komunikacija i politologa 20. stoljeća, koji je u svojoj knjizi “Propagandne tehnike u Svjetskom ratu”, objavljenoj 1927. godine, posebnu pažnju posvetio upravo analizi Bryceovog izvještaja. Sumnja u vjerodostojnost izvještaja i dokumenata iza kojih je stajala Kuća Wellington poslije rata će se odraziti i na recepciju odgovornosti Otomanskog carstva za Armenski genocid, u čijem je objelodanjivanju Mastermanov biro odigrao značajnu ulogu. Bryce je bio prvi koji je o zločinima počinjenim nad Armenima govorio u britanskom Gornjem domu (House of Lords), u julu 1915, da bi naredne godine sa istoričarem Arnoldom Toynbeejem učestvovao u izradi “Plave knjige” koja se bavi dokumentiranjem njihovog istrebljenja.

Međutim, u vrijeme dok su novinske stupce širom svijeta ispunjavali napisi o Bryceovom izvještaju kojeg još uvijek nije obilježila stigma krivotvorine (barem djelomične), njegov je sadržaj označio početak jednog novog doba – ere nekrofilskog senzacionalizma. U poređenju sa užasima o čijoj je vjerodostojnosti svjedočio izvještaj britanskih uglednika, svaka fabrikacija objavljena u štampi činila se podjednako prihvatljivom. Time je otvorena sezona publicističkog natjecanja u pronalaženju “što skandaloznijih istina”, koje će isprva čitateljstvu lediti krv u žilama a potom dovesti do njenog ključanja, uvijek dobrodošlog u centrima za regrutaciju ili provođenju mjera ratne ekonomije.

U gotovo orgijastičkom zanosu svakodnevno su se pojavljivali novi motivi, još strašniji od prethodnih, da bi se neki od njih počeli umnožavati kroz brojne varijacije “pouzdanih svjedočanstava”, poput onih o razapinjanju zarobljenih savezničkih vojnika ili civila koje su “Huni” pribijali bajonetima na stabla, drvena vrata ili na zidove kuća (zanimljivo, ali identične priče pojavile su se krajem Drugog svjetskog rata, samo su sada žrtve bili njemački civili a ulogu Huna preuzela je Crvena armija koja je nadirala kroz Njemačku).

Kada je bilo potrebno ojačati uvjerenje da je neprijatelj na izmaku snaga pojavili su se izvještaji o podjednako morbidnim aktivnostima koje on poduzima čak i protiv vlastitog ljudstva. Tako je u proljeće 1917. godine britanska štampa, sa primjerenim zgražavanjem, bila preplavljena napisima inspiriranim člankom koji se u izdanjima u vlasništvu Lorda Northcliffea pojavio pod naslovom “Fabrika za preradu leševa” (alternativno, kao “Nijemci i njihovi mrtvi”). U njemu se tvrdilo da Nijemci koriste tijela vlastitih vojnika kako bi destilirali masti i glicerin potrebne za proizvodnju sapuna i mašinskog ulja. Priča je “izgrađena” modifikacijom tačnog podatka da je postojao takav pogon za preradu mrtvih konja (Kadaververwertungsanstalt), a sporadično se pojavljivala i nekoliko godina ranije, na nivou glasina i “provjerenih saznanja”. Najveći odjek imala je u zemljama srednjeg i dalekog istoka, u kulturama gdje je prisutna izrazita osjetljivost po pitanju odnosa prema mrtvima.

“Vijesti” o “preradi poginulih vojnika” u izdanjima u vlasništvu Alfreda Harmswortha (“Times”, “Daily Mail” i “Daily Express”)

Nakon rata pokazalo se da tragovi velikog dijela priča o neprijateljskim zvjerstvima vode ka jednom čovjeku – brigadnom generalu Johnu Charterisu, šefu britanske vojne obavještajne službe. Prema vlastitom priznanju, njegova služba je radila na serijskoj proizvodnji takvih “svjedočanstava” koja su dalje prosljeđivana štampi. Tu su smišljene “atrocity stories” od one o njemačkim vojnicima koji maloj djeci daju ručne bombe da se njima igraju, do priče o fabrici za preradu mrtvih vojnika. Poslije rata, Charteris je sa neskrivenim ponosom govorio o uspjesima postignutim na tom “području javnog informiranja”, a neophodnost kampanje demonizacije neprijatelja vrlo pregnantno je obrazložio riječima: “Da bi pokrenuli armije na uzajamno ubijanje potrebno je izmišljati laži o neprijatelju.”

John Charteris

Ukoliko su scene osmišljene i ispripovijedane ovom industrijom horora bile teško zamislive za imaginaciju prosječnog čitaoca, njihov predodžbeni potencijal predstavljao je bogomdanu priliku za ilustratore. U svojim proizvodima Kuća Wellington je znalački kombinirala tekstualne i vizuelne sadržaje; brojni pamfleti proizašli iz Bryceovog izvještaja bili su popraćeni ilustracijama nizozemskog umjetnika Louisa Raemaekersa, čiji su radovi, osim u njegovom matičnom listu De Telegraaf, bili prisutni i u Velikoj Britaniji, a kasnije i u Sjedinjenim Državama. U albumu njegovih ilustracija (Raemaekers Cartoons), popraćenih tekstovima britanskih književnika i publicista i prevedenim na 18 jezika, Raemaekers je još 1916. iskoristio već postojeće glasine o “Fabrici za preradu leševa”, koje će godinu kasnije u štampi postati “utvrđena činjenica”. Uz njegovu mračnu grafiku na kojoj se upakovani tovari mrtvih njemačkih vojnika ukrcavaju na kola, priložen je kratki tekst književnika i esejiste Horacea Vachella koji, između ostalog, kaže: “Rekao mi je jedan ugledni hemičar da se iz tijela relativno uhranjenog Huna može dobiti oko tri kilograma glicerina… Ti su nesretnici, za života, bili nemilosrdno poslani u neizbježnu klanicu. Podjednako bešćutno otpremljeni su u visoke peći. Milion mrtvih ljudi pretvori se u 3 miliona kilograma glicerina.”

Odmah po invaziji Belgije Raemaekers je postao vatreni kritičar Njemačke i zagovornik pridruženja Nizozemske silama Antante. Svaki od događaja koji su demonstrirali njemačku brutalnost našao je svoje mjesto na potresnim Raemaekersovim ilustracijama: od potapanja Lusitanije do pogubljenja britanske bolničarke Edith Cavell, koja je bila stacionirana u Briselu i strijeljana u oktobru 1915. zbog toga što je pomogla da 200 savezničkih vojnika prebjegne u neutralnu Nizozemsku. Tragična sudbina nesretne bolničarke postala je simbolom “Silovanja Belgije”, kako je nazivana njemačka invazija, ali i herojske borbe za vrijednosti humanizma.

Louis Raemaekers i njegova ilustracija povodom pogubljenja bolničarke Edith Cavell

Raemaekersovi radovi su imali toliki utjecaj na javnost da su u njegovoj zemlji proglašeni najozbiljnijom opasnošću po očuvanje nizozemske neutralnosti, a on izveden pred sud (i oslobođen). Navodno je u septembru 1915. Njemačka raspisala nagradu od 12.000 guldena za Raemaekersa “živog ili mrtvog”, nakon čega se ovaj preselio u Veliku Britaniju i smjesta izjavio kako je uvrijeđen da je Keiser za njegovu glavu ponudio tako mali iznos.

Iako će se fraza o “slici koja vrijedi hiljadu riječi” pojaviti tek nakon rata, svijest o toj relaciji postojala je kod novinskih urednika i izdavača kroz cjelokupnu istoriju štampe, a u ratno vrijeme vrijednost ilustracije bila je nemjerljiva. Procjenjuje se da je Mastermanov Biro tokom rata, uz mape, karikature, pa i slajdove koji su prikazivani uz predavanja ili prije filmskih projekcija, sedmično distribuirao preko 4.000 propagandnih fotografija. Tek manji dio njih prikazivao je prizore sa evropskih bojišta, usprkos tome što je javnost bila najzainteresiranija upravo za takve informacije. Razlog tome bio je u striktnoj kontroli, pa i zabrani fotografiranja na bojištu. U vremenu u kojem još uvijek nije postojalo mnogo ratnih dopisnika a pogotovo foto-reportera, čovjek sa foto-aparatom na bojištu mogao je lako biti optužen za špijunažu. Sa savezničke strane tek nekolicina službenih fotografa, uniformiranih oficira, pokrivala je zapadni front. Prvi među njima bio je fotograf kraljevske porodice Ernest Brooks, koji je snimao za vrijeme katastrofalne kampanje u Galipolju, a čije su rane fotografije već tada među snimateljima pokrenule pitanja dopuštenosti inscenacije. Rasprava o tome rezultirala je uvođenjem uputa nazvanih “Propaganda činjenicama”, kojima se zabranjuje naknadno fotografsko “rekreiranje događaja” sa obrazloženjem da takav postupak narušava kredibilitet dokumentarnog svjedočanstva.

Zahvaljujući lordu Kitcheneru, britanskom državnom sekretaru za rat, u prvim godinama rata prisustvo civilnih fotografa bilo gdje u blizini britanskih ekspedicionih jedinica na Zapadnom frontu bilo je najstrožije zabranjeno, a vojnicima koji su posjedovali kamere bilo je zaprijećeno vojnim sudom. U tom pogledu, Njemačka je imala znatno bolju procjenu značaja fotografije u opremanju izvještaja sa ratišta, pa je sa Kaiserovim dopuštenjem napad na Belgiju, augusta 1914. godine, pratilo čak 19 dvorskih fotografa.

Suočen sa ograničenjima nametnutim fotografskoj ilustraciji razvoja ratne situacije na kontinentu, Masterman 1916. godine, na preporuku uglednog slikara i teoretičara umjetnosti Williama Rothensteina, imenuje grafičara Muirheada Bonea kao prvog britanskog ratnog umjetnika. Bone odlazi u Francusku i u pet mjeseci provedenih na frontu izrađuje 150 crteža čije objavljivanje u štampi pobuđuje toliko interesovanje javnosti da u naredne dvije godine preko 90 velikih britanskih umjetnika odlazi na Zapadni front. Djela nastala na osnovu njihovog, često traumatičnog, iskustva već cijelo stoljeće izložena su u najprestižnijim svjetskim galerijama.

Umjetničke ilustracije su britanskoj javnosti otvorile uvid u jednu novu, dotada nepoznatu dimenziju ratnih zbivanja, odsutnu na strogo kontroliranim fotografijama puštenim u opticaj – umjetnikov lični doživljaj užasa koji ga okružuje. Upravo to je bila zadnja stvar koju su dežurni cenzori priželjkivali i povremeni sukobi između umjetnika i službenih ocjenjivača motivacijske upotrebljivosti njihovih djela bili su neminovni. U njihovom središtu najčešće se pojavljivao potpukovnik Arthur N. Lee, britanski vojni cenzor u Francuskoj zadužen za procjenu radova službenih ratnih umjetnika koji su tamo stvarali. Među najpoznatijim je njegov konflikt sa Christopherom Nevinsonom, futuristom i ubijeđenim pacifistom, koji se sa Zapadnog fronta vratio sa šezdeset slika. Nevinson je u sebi nosio duboki prezir prema institucijama britanske imperije, napose vojnim, ali je odlazak u rat smatrao umjetničkim imperativom: “Čvrsto sam uvjeren da bi se svi umjetnici morali prijaviti za front, bez obzira koliko malo duguju Engleskoj zbog njenog prezira modernog slikarstva, kako bi ojačali svoju umjetnost fizičke i moralne hrabrosti, kao i neustrašivu želju za avanturom, rizikom i odvažnošću.” Samo na taj način, smatrao je Nevinson, moguće je “osloboditi se pošasti profesora, arheologije, cicerona, antikvara i obožavatelja ljepote.” Za slikarsku tehniku futurizma vjerovao je da predstavlja “jedini mogući medij sposoban da iskaže sirovost, nasilnost i brutalnost emocija koje se mogu vidjeti i osjetiti na današnjim evropskim ratištima.”

Potpukovnik Arthur Lee zacijelo nije bio likovni kritičar niti teoretičar umjetnosti, nego oficir kojeg je na prvom mjestu zanimala propagandistička upotrebna vrijednost umjetničkih radova koji su mu povjereni na arbitražu. Stoga je njegov sukob sa Nevinsonom, koji je već stekao reputaciju izrazito konfliktne ličnosti, bio gotovo neminovan. Na jednoj strani našao se vojni cenzor sa svim pripadajućim ovlaštenjima, a na drugoj beskompromisni slikar kojeg je istoričar umjetnosti Charles Lewis Hind upečatljivo okarakterizirao 1920. godine rekavši: “Nije mala stvar kada je neko u svojoj 31. godini među najkontroverznijim, najuspješnijim, najperspektivnijim, najcjenjenijim i najomrznutijim britanskim umjetnicima”.

Arthur Lee će imati slične sporove i sa drugim službenim ratnim umjetnicima, ali oni nisu dospijevali u toj mjeri u središte javne pažnje. Sa slikarom Williamom Orpenom, čija je slika “Špijunka” postala predmetom cenzorske pažnje, Lee je čak kasnije razvio dugogodišnje prijateljstvo. Sa Nevinsonom takav ishod je bio nemoguć. Na slici “Put iz Arrasa u Bapaume” Lee je zatražio da se izmijeni pravac kretanja kolona vozila i vojnika, u skladu sa “pravilom desne strane” koje vrijedi u evropskom cestovnom prometu, što je Nevinson korigirao. Slika “Grupa vojnika” bila je cenzurirana jer, po mišljenju Leeja, “ljudi predstavljeni na njoj nisu dostojni Britanske armije”. Na vojnicima sa Nevinsonove slike doista nema traga oduševljenja “radostima ratovanja”, koje očekuju štapski propagandisti. Umjesto toga, oni emaniraju iscrpljenost i otupjelost kakvu samo mjeseci provedeni u blatnim rovovima mogu proizvesti, da bi bili uhvaćeni i sačuvani okom i rukom umjetnika. Na mišljenje Arthura Leeja o neprikladnosti Nevinsonove slike, umjetnik je u svome pismu Mastermanu odgovorio: “Neću da slikam ‘kastrirane lancelote’ iako znam da se Tomiji obično tako predstavljaju u ilustriranim časopisima, itd. – kao otmeni eunusi blagog pogleda, koji mrava ne bi zgazili, mentalno i fizički nesposobni da ubiju Nijemca. Odbijam vrijeđati britansku vojsku takvim sentimentalnim smećem.” S druge strane, mora se reći da je vojni cenzor postupio u skladu sa prirodom svoga posla, sprečavajući da njemački propagandisti iskoriste Nevinsonovu sliku kao ilustraciju palog morala i posrnule motivacije savezničke armije.

Sukob umjetnika i cenzora kulminirao je zabranom izlaganja Nevinsonove slike “Putevi slave” u londonskoj Leicester galeriji 1918. godine. Nakon otrovnih komentara kojima je umjetnik popratio tu odluku, on odlučuje da sliku unatoč zabrani ipak izloži, ali omotanu trakom smeđeg pak-papira na kojoj piše “cenzurirano”. Ovakvo (ne)izlaganje umjetničkog djela javnosti postalo je ne samo središnjom temom diskusija u kulturnim krugovima tog vremena, već je rezultiralo i službenim ukorom Nevinsona zbog izlaganja slike (čak i sa prekrivenim spornim prizorom koji prikazuje tijela dvojice palih britanskih vojnika, u polju blata i bodljikave žice) kao i zbog neovlaštenog korištenja riječi “cenzurirano”!

Naziv slike postaje do te mjere opštepoznatim da neki smatraju kako ga je od Nevinsona preuzeo i američko-kanadski pisac i scenarista Humphrey Cobb, koji je 1934. godine tako naslovio svoj roman, Paths of Glory, čija se radnja dešava u Prvom svjetskom ratu. Roman će poslužiti kao predložak Stanleyju Kubricku po kojem je 1957. godine snimio jedan od svojih najpoznatijih filmova. Ipak, čini se vjerovatnijim da su i Cobb i Nevinson posegnuli za stihom iz poeme Thomasa Graya “Elegija napisana na seoskom groblju” (1751), a koji glasi “Putevi slave vode jedino u grob”. Sasvim u skladu sa Nevinsonovim pogledima na realnost Velikog rata.

Christopher Nevinson i njegova kontroverzna slika “Paths of Glory”

Fotografi i ratni umjetnici koji su radili za Mastermanov Biro morali su strogo poštovati bespogovorne restrikcije koje je propisala vojna cenzura. Njihova djela nisu smjela prikazivati ništa što bi imalo strateški značaj, nikakve nove tehnologije, niti su smjela ukazivati na operativne procedure koje bi bile od taktičkog interesa za neprijatelja. U nekim slučajevima, sporne situacije nisu mogle biti predviđene nikakvim već postojećim pravilom, već su rješavane diskrecionim ovlaštenjima cenzora. Najčešće se radilo o prosuđivanju “dojma” koji neka fotografija ili slika stvara i, posljedično, propagandističkih (kontra)efekata koje može proizvesti. Grafičar Martin Hardie je to iskusio kada je cenzura uklonila nekoliko njegovih radova za koje je procijenjeno da nisu na doličan način prikazivali britanske ratne saveznike. Tako je nađeno da “Kutak za kupanje u Boulogneu” prikazuje francuske vojnike kako se zabavljaju na neprimjeren način, dok je slika iskrcavanja crnačkih trupa u Boulogneu kritizirana zbog “nepotrebnog naglašavanja kafirskih obilježja” vojnika, čime je još jednom potvrđena duboka ukorijenjenost kolonijalnog refleksa, otpornog na sva socijalna previranja.

Posebno osjetljivo područje za propagandiste i cenzore bilo je pitanje ratnih žrtava. Sa jedne strane ideja herojstva neodvojiva je od čina spremnosti na žrtvu, no s druge – prekomjerne žrtve pretvaraju područje herojske slave u bezumnu klanicu, čemu su Nevinsonovi “Putevi slave” dali svoj gorki komentar. Rješenje ove dileme dato je krajem 1917. godine, uvođenjem zabrane prikazivanja leševa savezničkih vojnika u svim službenim filmovima, fotografijama i umjetničkim djelima. Oni su mogli biti ranjeni, ali uvijek uredno zbrinuti čistim zavojima, ili smješteni na nosila i propisno pokriveni dekama. Ta pravila “estetiziranja ratišta” nisu se odnosila na neprijateljske žrtve, premda je nakon bitke kod Passchendaelea donesena generalna preporuka da se izbjegava prikazivanje mrtvih tijela vojnika, bilo kojoj strani pripadali. Na slikama Gilberta Rogersa, Williama Orpena i Christophera Nevinsona nikako ne nedostaje prizora mrtvih njemačkih vojnika, rastrganih udova i u stanju raspadanja.

Nije lako, iz današnje perspektive, razumjeti posvemašnju osjetljivost tog doba na vizuelno predočavanje scena ratne brutalnosti. Nije riječ samo o propagandističkim efektima, gdje bi istinska slika rata bila ekstremno kontraproduktivna za svaki pokušaj vojne mobilizacije masa. U vizuelnoj formi, smrt nedostojna svakog ljudskog bića, u ma kakvu uniformu zaodjevenog, razotkriva ono što “hiljadu riječi” nikada ne mogu predočiti imaginaciji čitaoca. Današnja kondicioniranost na prizore sadističkog nasilja i sastavne dijelove ljudske anatomije u slobodnom letu, njegovana u formi filma ili stripa, početkom prošlog stoljeća bila je doslovno nezamisliva. Čak i pornografija smrti zahtijevaće adekvatne medije realizacije i, još bitnije, kulturni supstrat iz kojeg će izrasti. Put do njih vodiće kroz dva svjetska i stotinjak lokalnijih ratova, ali u vremenu Velikog rata bilo kakvo vizuelno svjedočanstvo o postojanju divljačkog nasilja posmatrano je sa neodobravanjem, poput prljavih porodičnih tajni za koje se zna ali se o njima ne govori.

Samouki, izrazito svestrani i produktivni umjetnik Frank Brangwyn, porijeklom Belgijanac, za vrijeme rata radio je na britanskim posterima za regrutaciju od kojih su mnogi bili odbijeni sa obrazloženjem da su suviše eksplicitni u svome predočavanju nasilja, odnosno, drugačije rečeno, da su suviše realistični. Na iznenađenje britanskog Ratnog ureda, upravo su Brangwynovi posteri privukli ogromnu pažnju mladih regruta i moglo bi se reći da su oni nagovijestili dolazak jednog novog doba u popularnoj kulturi. Najproblematičniji među njegovim radovima bio je propagandni poster “Dajte snagu završnom udarcu” (Put Strength in the Final Blow), kojeg je koncem rata naručio Nacionalni odbor za ratnu štednju kako bi pospješio prodaju ratnih obveznica. Poster prikazuje britanskog vojnika kako bajonetom zadaje smrtni udarac njemačkom protivniku, sugerirajući kako će kupovinom ratnih obveznica svaki Britanac doprinijeti pobjedničkom okončanju rata. Nisu samo naručioci bili šokirani Brangwynovom ilustracijom; navodno je i sam Kaiser Wilhelm II bio toliko zgrožen da je raspisao, kao i u slučaju Raemaekersa, nagradu za umjetnikovu glavu.

Frank Brangwyn: “Dajte snagu završnom udarcu”, poster odbijen zbog prikaza neprihvatljive brutalnosti

Inače, polemike izazvane slikama i ilustracijama umjetnika nisu nimalo naudile njihovoj karijeri; Christophera Nevinsona angažirali su Kanađani, a Franka Brangwyna Amerikanci za koje je nastavio raditi postere za kampanje masovne regrutacije.

Jedan od glavnih ciljeva Mastermanovog Biroa za ratnu propagandu bio je propagandni pritisak na SAD kako bi se priklonile silama Antante i stupile u rat. O radu Kuće Wellington u svojoj knjizi “Vodič kroz ratne publikacije” Arthur Ward piše: “U SAD organizirane su izložbe slika i predavačke ture koje su uspostavile jedinstvene veze između esteta, pisaca i drugih utjecajnih kreativnih duhova s obje strane Atlantika. Oslanjajući sa na široku mrežu najznačajnijih ličnosti londonske umjetničke scene, Masterman je osmislio najobuhvatniji sistem umjetničkog pokroviteljstva koji je ikada ostvaren u toj zemlji.”

Do objelodanjivanja Zimmermannovog telegrama i ulaska SAD u rat, Njemačka je na američkom tlu imala solidnu mrežu za distribuciju propagandnog materijala. Njemački informacioni biro (DeutscheInformationsstelle) je publicirao knjige i pamflete čija je osnovna namjena bila da opravdavaju poteze države, ukazuju na istorijske nepravde kojoj je Njemačka bila izložena, dokazuju odbrambenu prirodu rata, razotkrivaju podle namjere i klevetničke metode sila Antante, ali prije svega – na svaki način uvjere američku javnost i političku elitu da u evropskom konfliktu SAD treba zadržati neutralnu poziciju.

Štampani materijal pristizao je u SAD preko Italije sve do proljeća 1915, kada sa ona priključuje silama Antante, nakon čega se preusmjerava na Nizozemsku i Skandinaviju. Pošiljke pristigle iz Njemačke preuzimalo je više različitih, uzajamno povezanih grupa, među kojima je najznačajnija bila Njemačko-američka alijansa (The National German-American Alliance) koja je formirana već početkom 20. stoljeća. Ova “najveća etnička organizacija takve vrste u američkoj istoriji”, kako su njeni čelnici ponosno isticali, sa početkom Prvog svjetskog rata je imala svoje ogranke u preko 40 saveznih država, okupljajući oko 2 miliona članova. Ne manje značajno bilo je postojanje preko 6.000 luteranskih kongregacija koje su takođe distribuirale njemačke propagandne publikacije.

Povrh toga, Njemačka je osigurala prisustvo svojih interesa na stranicama uglednog lista New York Evening Mail, čime je ostvarila pristup veoma značajnom čitateljstvu velikih urbanih centara. Ta akvizicija ostvarena je 1915. godine kada je germanofilski raspoloženi liječnik i poduzetnik Edward Rumely, ogorčen zbog probritanskih simpatija iskazivanih u najvećem dijelu američke štampe, odlučio da uravnoteži stavove prisutne u prostoru javnog informiranja i time doprinese održavanju američke neutralnosti. Rumely je, nakon boravka na univerzitetima u Oxfordu i Heidelbergu, diplomirao medicinu na univerzitetu u Freiburgu i ta vezanost za Njemačku nesumnjivo je ostavila trag u njegovim opredjeljenjima. Kupovinom New York Evening Maila Rumely postaje i njegov glavni urednik i uspjeva okupiti niz uglednih saradnika, među njima i jednog od najznamenitijih američkih publicista H. L. Menckena. Nevolje za Rumelyja nastale su time što je prilikom registracije lista prešutio da je njegovu kupovinu, investicijom od preko milion dolara, omogućio njemački kapital čime je faktička kontrola lista bila u rukama njemačke vlade. Rumely je 1918. bio uhapšen zbog krivokletstva i optužen na osnovu zakona koji zabranjuje trgovinu sa neprijateljskim silama (Trading with the Enemy Act), da bi konačno bio pomilovan ukazom predsjednika Coolidgea 1925. godine.

Usprkos postojanju takve impresivne infrastrukture učinci njemačke propagande u SAD bili su mali. Čini se da je jedan od bitnih razloga ležao u fiksaciji njemačkih propagandista idejom da je u američkoj kulturi najsnažnije izraženo osjećanje za fair play i da je to ona tačka nacionalnog sentimenta na koju treba usredsrediti sve propagandne napore. To je zahtijevalo da se identificiraju svi segmenti vrlo heterogene američke populacije koji su, istorijski, imali loše iskustvo ili razloge za nepovjerenje prema Britanskoj imperiji. Podsjećanje na mračne ili nečasne epizode britanske kolonijalne politike (kojih nije nedostajalo) trebalo je da “prilagodi optiku” kroz koju bi se sagledavala zbivanja u Evropi, što bi rezultiralo spremnošću da se prihvati njemački narativ o odbrambenom ratu.

Nisu baš svi njemački propagandisti vjerovali da će takav pristup, prepun moralističkog dociranja, uroditi željenim rezultatima. Među skepticima bio je čak i njemački ambasador u Washingtonu, grof Von Bernstorff, koji je upozoravao da berlinski propagandisti zapravo ne razumiju dobro američki karakter. Po njemu, prosječan Amerikanac “…nije zainteresiran da čuje ‘istinu’ koju mu pokušavaju saopštiti njemačka štampa i pisana saopštenja. Amerikanac želi da dođe do vlastitih zaključaka i stoga traži samo činjenice.” Generalno govoreći, prema Von Bernstorffu, njemački materijali su “…pisani na pravno precizan način, propagandistički, ali usmjereni u potpuno krivom pravcu.”

Ulaskom SAD u rat oblikuje se nova “škola propagande”, koja će vremenom postati dominantnom formom inženjeringa socijalnog ponašanja. Da bi se adekvatno procijenila njena moć treba se prisjetiti da je sve do aprila 1917. administracija predsjednika Wilsona ulagala ogromne napore kako bi opravdala američku neutralnost i širila uvjerenje da je apstinencija od rata izraz superiorne civiliziranosti. Njegova izborna pobjeda godinu dana ranije dobrim je dijelom počivala na sloganu “On nas je sačuvao od ulaska u rat!”, a onda je trebalo poništiti efekte višegodišnjeg uvjeravanja javnosti u nužnost neutralnosti i neopravdanost svake ratne avanture, i okrenuti to isto mnijenje u korist podrške priključenju silama Antante u tom istom, neciviliziranom ratu, sačuvavši pritom barem privid političke dosljednosti.

Kako to postići Wilson je prepustio stručnjacima i oformio Komitet za javne informacije (CPI, Committee on Public Information) sa jednim zadatkom: da promovira američko učešće u ratu.

George Creel i rođenje masovne propagande

Na čelo CPI predsjednik Wilson je postavio Georgea Creela, čovjeka koji će propagandu pretvoriti u sveobuhvatnu industriju “odnosa sa javnošću” i biti do te mjere poistovjećen sa službom kojom je rukovodio da se ona uskoro počela nazivati Creelovom komisijom.

Formiranjem CPI, sedam dana poslije američkog ulaska u rat, Creel je dobio ogromna ovlaštenja, koja su obuhvatala ne samo sve oblike provođenja propagandnih aktivnosti već i cenzuru svega što bi takvoj djelatnosti moglo naškoditi. Za razliku od njemačkog aparata državne propagande, u kojem je cenzura poimana kao najmoćnije sredstvo kontrole, Creel je dobro razumio da je njena uloga u osnovi defanzivna i da nikako ne može biti oslonac u sistemu proaktivnog i izrazito ofanzivnog oblikovanja javnog mnijenja. Stoga je vrlo brzo poslove cenzure prepustio Albertu Burlesonu, ministru poštanske službe koja je svakako imala ovlaštenja da tarifama sankcionira ili potpuno zabranjuje poštansku distribuciju nepoželjnih publikacija.

Creel je stekao povjerenje predsjednika Wilsona kroz dvije izborne kampanje u kojima je odigrao veoma značajnu ulogu; bio je veliki pobornik Wilsonovih političkih reformi, sposoban da efikasno organizuje veliki broj ljudi, impulsivna i karizmatična ličnost kojoj nije bilo mrsko ulaziti u žestoke konflikte bez ikakvog zazora od ugleda ili autoriteta oponenata. Uz neosporan talenat i neiscrpnu energiju, Creel je imao i višegodišnje iskustvo u istraživačkom novinarstvu stečeno u listovima Denver Post i Rocky Mountain News.

George Creel

U izvještaju američkog Savjeta za odnose sa inostranstvom (Council on Foreign Relations) iz 1940. godine CPI je okvalificiran kao “najefikasniji pogon ratne propagande koji je svijet ikada vidio”, čiji je rad doveo do revolucionarnih promjena u odnosu javnosti prema američkom učešću u Prvom svjetskom ratu. U nešto manje laudatornom duhu, Chomsky za Creelovu komisiju kaže da je uspjela “…za šest mjeseci okrenuti pacifistički raspoloženu populaciju u histeričnu, ratnohuškačku masu željnu da uništi sve što je njemačko.”

Creel je uspostavio centralu CPI u Washingtonu kao kombinaciju vladinog ureda za komunikacije i medijskog konglomerata, organiziranu u čak 37 specijaliziranih odjeljenja preko kojih se unutar vrlo ograničenog budžeta maksimizirao učinak cjelokupne službe. Područje njene djelatnosti bilo je veoma široko: od publikovanja vladinih saopštenja i aktivnosti na podizanju morala u zemlji, do nadzora nad provođenjem mjera autocenzure u štampi (voluntary press censorship) i izvođenja složenih propagandnih aktivnosti u inostranstvu.

Za sve vrijeme svoga postojanja, Creelova komisija je svakodnevno proizvodila i distribuirala bezbrojna saopštenja za štampu, pamflete, brošure, govore, postere, reklame u časopisima, filmove, organizirala javna predavanja, školske kampanje, publicirala Službeni bilten (Official Bulletin), itd.

Svoj zadatak u CPI Creel je shvatio kao neku vrstu poslanja i istrajno je izbjegavao da se pojam “propaganda” vezuje za njegovu službu. U njegovim očima, “propaganda” je predstavljala ono što su radili Nijemci – sistemski provođenu kampanju dezinformacija. Stoga se u komunikacijama sa predsjednikom Wilsonom, u pripremnom periodu stvaranja CPI, zalagao za to da se stvori vladina agencija koja bi koordinirala “ne propagandu u onom smislu kako je Nijemci definiraju, već propagandu u izvornom smislu te riječi, kao službu za širenje vjere“, aludirajući na Svetu kongregaciju za širenje vjere (Sacra Congregatio de Propaganda Fide) koju je tri stoljeća ranije uspostavio papa Grgur XV. Ta vrsta mesijanskog zanosa vidljiva je i u samom naslovu memoara koje je Creel objavio 1920. godine. Svojim sjećanjima, objavljenim pod naslovom “Kako smo reklamirali Ameriku”, autor je priključio poduži ali indikativan podnaslov “Prvi put objelodanjena nevjerovatna priča o Komitetu za javne informacije koji je pronio evanđelje amerikanizma u svaki kutak svijeta” (How we advertised America; the first telling of the amazing story of the Committee on public information that carried the gospel of Americanism to every corner of the globe). Tu se nalazi i pobliže objašnjenje šta je, po Creelu, priroda djelatnost njegove komisije zapravo bila:

“U svemu, od prve do posljednje stvari, bez prekida ili promjena, to je bila naprosto ofanziva publiciteta, golemi poduhvat u prodaji, najveća svjetska avantura u reklamnom oglašavanju… Nismo to nazivali propagandom, jer je taj pojam, načinom na koji su ga koristili Nijemci, postao asociran sa obmanjivanjem i iskvarenošću. Sve vrijeme naš je napor bio u tome da informiramo i podučimo, jer smo imali toliko povjerenje u ispravnost naših ciljeva da smo smatrali kako nam osim jednostavnog i jasnog iznošenja činjenica nikakvi drugi argumenti nisu potrebni.”

Mada je propagandna strategija Creelove komisije jednim dijelom bila formirana na iskustvima britanske propagande i Mastermanove Kuće Wellington, postojala je vrlo bitna razlika u pristupu. Za Creela je vođenje propagandnog rata, na prvom mjestu, značilo efikasnu komercijalnu operaciju “prodaje ideja”. U knjizi “Propaganda i izgradnja nacije”, Kevin Hora primjećuje da su “…za Amerikance, gdje se propaganda tretirala kao poduzeće a ne naprosto aktivnost, aristokratske sklonosti britanske propagandističke elite bile iritantne”. Stoga ne začuđuje da je nakon susreta sa sir Frederickom Smithom, koji je početkom rata bio zadužen za cenzuru u Velikoj Britaniji, Creel opisao tog budućeg britanskog Lorda Kancelara kao “brilijantnog čovjeka sa autentičnim britanskim darom da bude uvredljiv”.

Drugo bitno mjesto u kojem su se britanski i američki pristup propagandi bitno razlikovali ticalo se Creelovog izbjegavanja da na direktan način “propovijeda evanđelje mržnje”. U SAD su postojale organizacije koje su na najeksplicitniji način prihvatile recepturu demonizacije neprijatelja kao svoj provjereni modus operandi.

Među njima su se posebno isticale “Liga nacionalne sigurnosti” (NSL, National Security League) i iz nje nastala frakcija, predominantno republikanska, pod nazivom “Američko odbrambeno društvo” (ADS, American Defense Society). Obje organizacije kultivirale su ideologiju militantnog nacionalizma i radikalnu germanofobiju. U okviru NSL djelovao je “Komitet za patriotizam kroz obrazovanje” kojim je rukovodio Robert McNutt McElroy, profesor istorije sa univerziteta u Princetonu i pobornik potpunog uklanjanja njemačkog jezika iz američke kulture. Kao dio programa “ispravne amerikanizacije” NSL je zagovarao iskorjenjivanje vjerskih i političkih neistomišljenika, seksualnih ‘devijanata’, pa čak i bivših zatvorenika. ADS se dodatno zalagao za interniranje svih stranaca iz neprijateljskih zemalja, zabranu učešća socijalista u američkom političkom životu, i sl.

Iako je Creel volio isticati da je CPI pažljivo filtrirao lažne i nedokumentirane izvještaje, pogotovo vijesti o navodnim zvjerstvima koje su nekritički prihvatane i širene kroz “patriotske organizacije” poput NSL i ADS, opravdana je rezerva prema ideji da je uzrok tome ležao u konfliktu između takve prakse i etičkih načela koja bi promovirao CPI. Vjerovatnijim se čini da je Creel prepustio potencijalno kompromitirajuće područje objavljivanja neistinitih i fabriciranih vijesti “sirovim propagandistima” militantnih grupa, njegujući time reputaciju CPI kao službe od povjerenja, koja ne podilazi senzacionalističkim prohtjevima mase. Sa svoje strane, Creel je smatrao da svaki proizvod CPI mora biti “baziran na činjenicama i širiti optimizam”. Opravdano je pitanje u kojoj se mjeri može vjerovati tvrdnjama profesionalnog propagandiste kojem kroz cjelokupnu karijeru nimalo nije bila mrska ideja samopromocije. Kada je riječ o nekome ko je, prema vlastitim riječima, u radu svoje službe izbjegavao etničke kvalifikative ali je sâm za Nijemce redovno koristio izraz “Huni”, preuzevši taj stereotip od manje suptilne britanske propagande, preporučljiva je razumna doza opreza. Na nju navode i sjećanja Willa Irwina, književnika, novinara i šefa Odjeljenja za inostranstvo Creelove komisije, koji je svoja iskustva u vremenu Velikog rata nazvao “dobom laži”.

Na sličan način treba posmatrati i Creelov omiljeni moto u pogledu cenzure – “Iskazivanje a ne potiskivanje” (Expression, not repression) – koji je sugerirao da odbrana od laži nije u zabranama već publikovanju nepristrasne, na činjenicama zasnovane istine. Ono što jeste bila vještina CPI sastojalo se u tome da se svaka istinita vijest, pogotovo loša, prezentira na takav način da govori u prilog američkim ratnim naporima i ojačava samouvjerenost javnosti. Ovaj postupak, koji će kasnije biti nazvan “spinovanje”, kroz učinke Creelove komisije je dokazao svoje nezamjenjivo mjesto među alatkama propagandnog zanata.

Prvih par mjeseci ni Wilson ni CPI nisu imali platformu koja je mogla zaokupiti imaginaciju javnosti u toj mjeri da probudi masovno oduševljenje američkim učešćem u “evropskom ratu”. Govor koji je Wilson održao pozivajući na objavu rata Njemačkoj apelirajući na američku moralnu obavezu da učini svijet sigurnim mjestom za demokraciju izazvao je odobravanje ali nije imao motivacionu snagu koja bi uzburkala strasti, to neophodno gorivo koje pokreće svaku ratnu mobilizaciju. Stoga je Wilson odabrao pogodan trenutak da uz apstraktno istorijsko obrazloženje iz svoga kongresnog govora prisloni i za javnost “opipljiviji” razlog američkog ratnog angažmana. Taj trenutak ukazao se 14. juna, na nacionalni Praznik zastave (Flag day) kojim se obilježava dan kada je 1777. godine usvojen njen prvi dizajn. Mada su se inicijative da se 14. juni proslavlja kao “rođendan američke zastave” pojavile još u drugoj polovici 19. stoljeća, upravo je Wilson 1916. godine taj dan i službeno uveo u kalendar patriotskih praznika. Godinu dana kasnije, sa Amerikom već dva mjeseca u ratu i sa Američkim ekspedicionim snagama spremnim za put u Evropu, Wilson je iskoristio Dan zastave za obraćanje javnosti kojim će slikovito predočiti razloge i ciljeve američkog pridruživanja dotada najvećem oružanom sukobu u svijetu. Kao što je to učinio i Bryce u svome izvještaju nekoliko godina ranije, tako je i Wilson vrlo jasno “apsolvirao njemački narod” od bilo kakve odgovornosti za zlodjela Kaisera i njegovih generala:

“Mi nismo neprijatelji njemačkog naroda i oni nisu naši neprijatelji. Nisu oni pokrenuli ili priželjkivali ovaj podli rat, niti su željeli da mi budemo uvučeni u njega; i osjećamo da se ovim borimo ne samo za naše vlastito dobro već i njihovo, kao što će i oni to uvidjeti jednog dana. I oni sami su zarobljenici iste zlokobne sile koja je sada konačno izvukla svoje ružne kandže i pustila nam krv. Cijeli je svijet u ratu jer je cijeli svijet uhvaćen stiskom te sile i ulazi u veliku bitku koja će odlučiti da li će joj se pokoriti ili se osloboditi.”

Ne ostavljajući prostora ikakvim nedoumicama, Wilson je američkoj javnosti izložio podrivačke djelatnosti Njemačke u SAD, iste one djelatnosti za koje je godinama znao ali izbjegavao, zarad iluzije o vlastitoj mirotvornoj sposobnosti, da ih na odgovarajući način sankcionira. Listu nepočinstava nedvosmisleno je vezao za djelovanje njemačke ambasade u Washingtonu i agenture koju je ona razvila po nalogu Berlina.

U odnosu na izazov njemačkog militarizma, koji je raširio svoje mreže “od Hamburga do Perzijskog zaljeva” i nezadrživo prodire na Daleki istok težeći da pokori slobodarski svijet, SAD su “odgovorne pred sudom istorije i moraju se potpuno otvoreno izjasniti o tome koji su to ciljevi kojima žele služiti.” Pred postojećim činjenicama koje su “jasne cijelom svijetu i nigdje se ne vide tako dobro kao u Sjedinjenim Državama, gdje smo navikli baviti se činjenicama, a ne sofisterijama…”, SAD i saveznici imaju samo jedan cilj – osloboditi svijet od prijetnje koja se njemačkim ekspanzionizmom nadvila nad njim.

U govoru punom samopouzdanja koje donosi raspolaganje činjenicama (shodno Creelovom imperativu “faktualnosti”) i vjere u konačnu pobjedu (shodno Creelovom imperativu “optimizma”), Wilson je zaokružio svoj poziv na sveopštu mobilizaciju prizivajući arhetipsku sliku mučeništva i samoodricanja iz kojih izrasta istinski heroizam:

“Spremamo se ponuditi hiljade, stotine hiljada, možda milione naših ljudi, mladih, snažnih, sposobnih ljudi našeg naroda, da istupe i umru pod našom zastavom na dalekim i krvavim bojištima. Za šta? Za neku nama stranu stvar? Za ono zbog čega se nikada prije nije kročilo u vatru? Američke armije se nikada prije nisu slale preko mora. Zašto se upućuju sada? Iz nekih novih razloga, iz kojih se ova veličanstvena zastava nikada ranije nije nosila, ili u ime starog, svima znanog, herojskog cilja zarad kojeg su pod njom ginuli njeni vlastiti ljudi, na svakom ratištu na kojem su Amerikanci nosili oružje još od vremena Revolucije?”

Prizivanje moguće smrti miliona Amerikanaca, ljudi spremnih da polože svoj život “na dalekim i krvavim bojištima”, ni u kojem slučaju nije predstavljalo retoričku omašku sa stanovišta namjere da se probude snažna patriotska osjećanja i optimistički duh nesalomivog zajedništva. Herojstvo se ne slika ružičastim bojama, a na mračnoj pozadini njegova kontura se uvijek jasnije ističe. U tom duhu bili su intonirani brojni znameniti govori državnika i vojskovođa, od kojih je možda najpoznatije Churchillovo prvo obraćanje naciji u svojstvu premijera, 13. maja 1940. godine: “Ništa drugo ne mogu ponuditi osim krvi, muke, suza i znoja.”

Wilsonov govor imao je gotovo hipnotički učinak. Ne bez razloga istoričari smatraju da je Wilson bio jedan od najsposobnijih komunikatora u dugom nizu američkih predsjednika, a pionir komunikoloških studija Harold Lasswell za njega kaže: “Takvu neusporedivu vještinu propagande, kakvu je Wilson imao, nikada niko nije dosegao u svjetskoj povijesti. Obraćao se srcu naroda kao što nijedan državnik dotada nije učinio… U kojoj je mjeri ovaj wilsonizam bio tek retorički egzibicionizam, a u kojoj plod razboritog razmišljanja, raspravljat će se sve dok traje sjećanje na Svjetski rat.”

Snažan odjek Wilsonovog govora u javnosti pružio je tematsku okosnicu Creelovoj komisiji: uništenje njemačkog državnog aparata koji želi zavladati svijetom. Jednom kada su se točkovi mnogobrojnih odjeljenja CPI pokrenuli efekti nisu izostali. U poslijeratnom periodu njihovu mehaniku će emulirati svaka nacionalna propagandna služba vrijedna pomena, pa se čini korisnim barem površno osmotriti neke od njenih sastavnih dijelova.

četvrti dio

Nenad Fišer

Fišer: Propaganda, prvi dio
Fišer: Propaganda, drugi dio
Fišer: Propaganda, peti dio
Fišer: Propaganda, šesti dio
Fišer: Pogrdni nazivi
Fišer: Svjedočanstvo
Fišer: Sjećanja jedne reklame

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti