Od prakse do teorije propagande, prvi dio
Namještanje karata u lisičijoj jazbini
Na početku ničega nije bilo. I Bog reče: ‘Neka bude svjetlost.’ I bi svjetlost. I dalje ničega nije bilo, ali se to moglo sada puno bolje vidjeti.”
U prethodnim poglavljima prelistali smo neku vrstu praktikuma osnovnih propagandnih tehnika koje su imenovali istraživači Instituta za analizu propagande još krajem tridesetih godina prošlog stoljeća. Uzimajući u obzir središnji predmet tih ogleda – propagandu – može se učiniti ponešto čudnim da se u njima pojmovi kao što su “istina” ili “laž” pojavljuju relativno rijetko. To je odsustvo tim uočljivije ukoliko se prihvati činjenica da se u diskursivnom univerzumu modernog doba pojam propagande tijesno povezuje sa pojmom neistine. Njemački filozof i kulturhistoriker Bernd Hüppauf, pišući o književnosti u Prvom svjetskom ratu, izražava svoje viđenje propagande kao “apsolutne suprotnosti istini”. Iz kulturološke perspektive njenog uticaja na društvenu svijest koja oblikuje neku epohu, ta je deskripcija sasvim primjerena. Nešto manje sa analitičkog stanovišta, jer podrazumijeva nekakvu vrstu teorijske saglasnosti oko određenja istine… a znamo da se u nekoliko proteklih milenija u tom pravcu nije baš daleko odmaklo.
Ovdje ćemo ukratko razmotriti neke odrednice istinitosti u onom smislu u kojem su one od značaja za pitanja propagande. To znači da se nećemo baviti filozofijsko-logičkim teorijama istine (korespondencijskom, semantičkom, deflacijskom, pragmatičkom, koherencijskom, itd.) nego ćemo pitanju istinitosti pristupiti na način bliži svakodnevnoj upotrebi tog pojma, onako kako on figurira u prostoru ljudske psihologije. Takav postupak “prizemljenja” ima svoje opravdanje u prostoj činjenici da je propagandno djelovanje usmjereno uvijek na empirijski subjekat “čovjeka svakodnevnice”, a ne na visoko educiranog akademskog teoretičara sklonog spekulativnom mišljenju. Tu iskustvenu komponentu odnosa prema stvarnosti i njeno nedvojbeno prisustvo u individualnoj praksi kako “običnih” tako i filozofijski visoko educiranih ljudi rado je isticao mađarski filozof György Lukács, pa ćemo se poslužiti njegovim omiljenim primjerom čovjeka koji na prometnom mjestu prelazi ulicu:
“U svojoj epistemologiji on bi mogao biti najtvrdokorniji neopozitivist, koji poriče cjelokupnu stvarnost, ali će ipak na pješačkom prelazu biti uvjeren da će ga, ako ne ostane tu gdje jeste, stvarno pregaziti stvarni auto, a ne da će neka vrsta matematičke formulacije njegovog postojanja biti pregažena matematičkom funkcijom automobila, ili njegova ideja idejom automobila.”
Moguću primjedbu da je ovdje na djelu trivijalizacija jednog ozbiljnog, eminentno filozofijskog pitanja, na jednom drugom mjestu, u razgovoru sa Georgom Urbanom 1971. godine, Lukács odbacuje riječima:
“Zdravorazumsko iskustvo nam govori da jezik nije zamjena za stvarnost. Jeste li ikada vidjeli logičkog pozitivistu kako skače da spasi život dok automobil juri ka njemu na uglu ulice? On sa apsolutnom sigurnošću zna da je gvožđurija koja ide na njega automobil, a ne pojam ‘automobil’, i da se usmjerila na njega, Rudolfa Carnapa ili koga već hoćete, a ne na ime ‘Carnap’. Dakle, vrlo mudro, on radije spašava svoju kožu nego svoju filozofiju. Ovo je sirov način da se to izrazi, ali ovdje imamo posla sa vrlo sirovim načinom razmišljanja…”
Nadajući se da je ovim donekle objašnjen način na koji ćemo, u kontekstu propagande, koristiti ideju stvarnosti i istinitosti tvrdnji o njoj i sami ćemo se načas preseliti u područje koje nije pretjerano strano našem iskustvu, barem preko filmova i televizijskih serija koje pripadaju žanru “sudske drame.” Teško da postoji ijedna u kojoj nismo prisustvovali činu polaganja zakletve svjedoka kojom je prisegnuo da će govoriti “istinu, cijelu istinu i ništa osim istine”. Ovisno o zemlji u kojoj se proces odvija (a koja slijedi anglosaksonsku sudsku praksu), kao i svjetonazoru svjedoka, ta zakletva okončava prizivanjem onoga što bi svjedoku trebalo predstavljati najvišu vrijednost. Za američke filmske producente, kojima dugujemo najveći dio takve naobrazbe, ta najviša vrijednost je najčešće sažeta u formulaciju “Tako mi Bog pomogao!” (So help me God!). U stvarnosti, ovisno o okolnostima, cjelokupan tekst se može prilagoditi svjetonazoru svjedoka, bio on vjernik, ateista, pripadnik denominacije koja se suzdržava od prizivanja Božjeg imena ili bilo kakvih zakletvi (kako to stoji u Evanđelju po Mateju 5:34-36 i kako svojom poslanicom nalaže Jakov, 5:12), i sl. Sve što je potrebno jeste da ono čime se svjedok zaklinje ili na šta se poziva, kao i način na koji će to biti iskazano, ukazuju na njegovo “jasno moralno ili etičko poimanje razlike između ispravnog i pogrešnog”. Neke formulacije prisege na sudu, da bi stvar bila potpuno jasna, nedvosmisleno ukazuju i na sankcioniranje krivokletstva, kako bi svjedok shvatio da u takvom slučaju neće biti prepušten tek vlastitoj savjesti već će se zakon pobrinuti za to da mu demonstrira u kojoj mjeri zakletvu tretira ozbiljno.
U nekim američkim saveznim državama zakonodavac je spreman modificirati čak i dio koji se odnosi na “govorenje istine”. Tako je 1992. godine, na suđenju Wallaceu Wardu, izdavaču i publicisti iz Las Vegasa optuženom za utaju poreza, dopušteno da se na njegov izričit zahtjev u tekstu zakletve umjesto “istina, cijela istina i ništa osim istine” koristi izraz “cjelovito integrirana iskrenost” (fully integrated honesty). Upućenijim će možda biti od značaja da je Ward bio sljedbenik objektivizma američke filozofkinje Ayn Rand.
Fraza “istina, cijela istina i ništa osim istine” (the truth, the whole truth and nothing but the truth), pojavljuje se još u 13. stoljeću u engleskom običajnom pravu. To dosta uvjerljivo ukazuje da se za njenu interpretaciju nisu očekivala nikakva filozofska cjepidlačenja, kakva bi moglo, na primjer, izazvati prizivanje koncepta “cijele istine”.
Kriteriji procjene da li je izrečena cijela istina ili su bitne stvari izostavljene vrlo su pragmatske prirode. Ukoliko su neke tvrdnje istinite samo pod određenim uslovima, onda “potpuna istinitost” uključuje i navođenje tih ograničenja, i slično.
Britanska Laburistička stranka je 2017. godine producirala video u sklopu kampanje da se granična dob za stjecanje prava glasa spusti na 16 godina. Ideja je bila da se ukaže na brojne druge, životno važne stvari koje šesnaestogodišnjak može legalno poduzeti: “Imaš 16 godina. Sada možeš stupiti u brak, priključiti se armiji, imati stalni posao!” Svaka tvrdnja je istinita, ali nije bezuslovno istinita, odnosno – izrečena je istina ali ne cijela. Stupiti u vojsku sa 16 ili 17 godina moguće je samo uz pristanak roditelja, kao što je to potrebno i za sklapanje braka (osim u Škotskoj), a od 2013. godine u Engleskoj se u toj životnoj dobi još uvijek ne može dobiti stalni posao (ali može, uz neka ograničenja, u ostale tri sastavne države Ujedinjenog Kraljevstva: Škotskoj, Velsu i Sjevernoj Irskoj).
Trodijelno normativno određenje karaktera istinitog svjedočenja – “istina, cijela istina i ništa osim istine” – podrazumijeva da deponent u svome iskazu govori o onome što pripada njegovom vlastitom iskustvu (npr. o onome čemu je lično prisustvovao), te da nije izostavio, nadodao, ili izmijenio išta u odnosu na zbivanja o kojima svjedoči. Za razliku od striktno logičkog poimanja “iskaza” kao propozicije, ovdje se pod iskazom podrazumijeva cjelokupan narativ, što dopušta izvjesnu mjeru fleksibilnosti s obzirom na formulaciju i konzistenciju izrečenih tvrdnji, mada pravnici s razlogom obeshrabruju svjedoka da provjerava do koje mjere ta tolerancija seže.
Već smo vidjeli u prethodnom pregledu njenih tipičnih tehnika da propaganda ne korespondira sa standardom istinitosti kakav zahtijeva sudska praksa – niti se iskazuje cjelokupna istina, niti se poštuje zahtjev da se ona ne nadopunjava i da se slika stvarnosti ne ukrašava pripisivanjem elemenata koji joj ne pripadaju. Optimalna receptura propagandne smjese iskaza o zbilji upravo računa na jezgro istine iz kojeg će biti izostavljene nepoželjne činjenice i dodate poželjne fikcije. Ono što može biti jednostavno pokazano na primjerima reklame, prisutno je i u drugim pojavnim oblicima propagande, ali u složenijoj i manje uočljivoj formi. Tehnika “probiranja trešanja”, o kojoj je već bilo riječi, pokazuje da se propaganda može zasnivati na potpuno istinitim tvrdnjama, ali je to ne čini nimalo bezazlenijom ili nevinijom u odnosu na tehnike koje će bez zazora posegnuti za krivotvorenjem činjenica i drugim sredstvima obmane. Uvid da propagandni diskurs može biti sazdan od istinitih tvrdnji otvara nam prostor da postavimo pitanje da li postoji slična simetrija i u odnosu na diskurs koji ne bismo okvalificirali kao propagandni, a koji bi se oslanjao na neistinite tvrdnje?
Ovako preformulirano pitanje zahtijeva da se ponešto kaže o našem razumijevanju pojma “neistinitog” ili “lažnog”, jer izgleda da su naše intuicije o tome ponešto određenije nego u slučaju propitivanja ideje “istinitog”. Ako i nisu, još uvijek možemo razmotriti hipotetske situacije koje bi pomogle da jasnije sagledamo sklop ideja koje vezujemo uz te koncepte.
Sjajnu ilustraciju razlike između njihovog logičkog i psihološkog značenja dao je logičar Raymond Smullyan, koji je još u mladosti za svoj doprinos razvoju formalne logike uživao neskriveno poštovanje filozofa, matematičara i logičara kao što su Rudolf Carnap, John G. Kemeny ili Alonzo Church. Uz svoje brojne akademske pozicije na najprestižnijim američkim univerzitetima, Smullyan je bio i vješt mađioničar, koncertni pijanista i vrsan znalac i sljedbenik taoističke filozofije. Po toj raznolikosti interesa možda je jedan od rijetkih koji se može porediti sa mnogo čuvenijim genijem iz svijeta teorijske fizike, nobelovcem Richardom Feynmanom (takođe i strastvenim sviračem južnoameričkih udaraljki). Obojica su bili vrhunski edukatori koji su na neponovljiv način znali pokazati da i najkompleksnija, “najsuvlja” i najapstraktnija znanost može biti izvor neizmjerne razonode. Umjesto mrke ozbiljnosti u pristupu oblastima kojim su se bavili, i Feynman i Smullyan su kultivirali osjećaj “zabave” i podsticali gotovo djetinju znatiželju koja, na koncu, uvijek “traži još”. Uzgred, obojica su u osnovnoj školi išli u isti razred.
Smullyanova ilustracija problema vezanog za različite aspekte našeg razumijevanja istinitosti i lažnosti data je u njegovoj knjizi pod nazivom “Kako se zove ova knjiga?” (What Is the Name of This Book?) – neka mi dobronamjerni čitalac oprosti moj propagandni ispad ako tu knjigu ovdje proglasim najboljim, najinspirativnijim i najzabavnijim praktikumom cerebralne gimnastike za sve uzraste i nivoe obrazovanja.
U uvodnom dijelu knjige Smullyan argumentira svoj stav da nije moguće da neko laže a da to ne zna:
“Za mene, laganje ne podrazumijeva izricanje tvrdnje koja je neistinita nego za koju govornik vjeruje da je neistinita. Ukoliko neko izriče tvrdnju koja zapravo jeste istinita, ali ta osoba vjeruje da je neistinita, ja bih rekao da on time laže. U jednom udžbeniku o abnormalnoj psihologiji sam pročitao o sljedećem slučaju. Liječnici u nekoj mentalnoj instituciji razmatrali su mogućnost da otpuste jednog šizofrenog pacijenta. Odlučili su da ga podvrgnu testu na detektoru laži. Jedno od pitanja koje su mu postavili bilo je: ‘Jeste li vi Napoleon?’ Odgovorio je: ‘Nisam’. Mašina je pokazala da laže.”
Ova mala anegdota naznačava razliku između neistine i laži. Mada se kolokvijalno ti pojmovi koriste kao istoznačni (pa govorimo o tvrdnjama koje nisu istinite na isti način i u istom smislu kao i o tvrdnjama koje su lažne), u analitičke svrhe potrebno je uvesti distinkciju između njih. Najjednostavniji način je da neistinitost posmatramo kao svojstvo tvrdnje (tj. njenog odnosa prema “činjeničkoj zbilji”), a lažnost kao intenciju njenog izricatelja (tj. u psihološkom kontekstu). Na taj način možemo konzistentno govoriti i o istinoljupcu koji govori neistinu kao i lažovu koji govori istinu, ne ograničavajući se na trivijalnu dihotomiju po kojoj istinoljubac uvijek govori istinu a lažov neistinu.
Shvatanje po kojem je propagandista naprosto lažov zanemaruje činjenicu da je njegov cilj uvjeriti drugoga u ispravnost i istinitost izrečenih tvrdnji, neovisno o tome u kojem smislu i na koji način one jesu ili nisu istinite. Značaj istinitosti tu je podređen ubjedljivosti, upravo kao što se pitanje istinitosti ne postavlja u književnosti i umijeću pripovijedanja. Nije slučajno da je latinska riječ mendax označavala ne samo lažova (homo mendax, od mendacium – laž) nego i pripovjedača, ali u ovom drugom smislu nije nužno podrazumijevala varalicu i obmanjivača (deceptor). No, prema Kvintilijanu, bilo koji od njih, lažljivac ili pripovjedač, oslanjajući se na fikciju a ne na stvarnost, morao je imati dobro pamćenje (mendacem memorem esse oportet) kako bi očuvao koherenciju svih elemenata njegove “konstrukcije zbilje”.
Zanemarivanje razlike između dijaloškog postupka dolaženja do istine (dijalektike) i polemičke borbe za pobjedu u sporu (eristike), često ima za posljedicu da se vještina argumentacije transformira u vještinu demagogije. Propagandist nema probleme takve vrste – u tom smislu on je “profesionalno amoralan” (barem do neke granice koju uspostavlja njegov individualni ethos), a vrlo često u svome svjetonazoru – cinik.
Ta cinička dispozicija često se ilustrira citatom Decimiusa Magnusa Ausoniusa, rimskog pjesnika i retoričara (310-395), koji je navodno rekao “Propaganda je vještina da se drugi ubijede u ono u šta ni sami ne vjerujete”. Nije mi poznat izvor te misli, ali ukoliko to jeste navod njegovih riječi sigurno je da Ausonius ne bi govorio o “propagandi” (jer u današnjem smislu taj pojam u četvrtom stoljeću nije postojao) nego o govorništvu. U svakom slučaju, o istom stavu govori petnaest stoljeća kasnije, u svojim “Predavanjima o pastoralnoj službi” iz 1849. godine, velečasni William Meade, treći biskup episkopalne crkve američke savezne države Virginia. On navodi slučaj jezuite koji je dvadeset godina proveo kao misionar i povjerio se svome prijatelju da se suočio sa smrću dvadeset puta zbog vjere koju je propovijedao urođenicima iako on sam nije vjerovao u postojanje Boga. Na primjedbu prijatelja o nedosljednosti u tom njegovom pregalaštvu, prema Meadeovoj priči, jezuitski misionar je odgovorio “Ah, vi ne možete ni zamisliti zadovoljstvo koje čovjek osjeća upravljajući pažnjom 20.000 ljudi, dok ih ubjeđuje da vjeruju u ono u šta ni on sam ne vjeruje.”
Cinički odnos prema istini, inherentan propagandi, posebno dolazi do izražaja kada je ona spregnuta u proces nacionalne mobilizacije kao što je to bio slučaj u Njemačkoj neposredno pred početak Drugog svjetskog rata. Tokom 1939. godine njemački mediji i politički lideri pokrenuli su kampanju najširih razmjera optužujući Poljsku za etničko čišćenje Nijemaca na njenom teritoriju. Kako istorijski podaci govore, još sredinom te godine Breslau centrala njemačke vojne obavještajne službe (Abwehr) u tajnosti je obučavala hiljade poljskih Volksdeutschera za sabotaže koje bi dovele do anti-njemačke odmazde Poljaka, što bi bilo proglašeno za provokaciju i iskorišteno kao opravdanje za Njemačku vojnu intervenciju. Po svemu sudeći, reakcija poljskog stanovništva nije poprimila željene razmjere i Hitler je počeo gubiti strpljenje. Zabilježeno je da je 22. augusta 1939. na sastanku sa svojim generalima najavio: “Ja ću obezbijediti propagandistički casus belli (povod rata). Njegova kredibilnost nije bitna. Niko neće pitati pobjednika da li je govorio istinu.”
Casus belli o kojem je govorio Führer pripremili su Heinrich Himmler (glavnokomandujući SS jedinica), Reinhard Heydrich (šef glavnog ureda bezbjednosnih službi Reicha i glavni arhitekt Holokausta) i Heinrich Müller (šef Gestapoa). Realizacija plana povjerena je Heinrichu Himmleru, i po njemu je on nazvan “Operacija Himmler” (Unternehmen Himmler). Zamisao na čijem se ostvarenju angažirala sama vrhuška nacističkog režima bila je jednostavna – pokazati međunarodnoj javnosti da je neumorna i intenzivna propaganda, koju je orkestrirao Joseph Goebbels, samo reakcija na zločine koje provodi Poljska nad lokalnim njemačkim življem. Jednom kada se nesumnjivo objelodani poljska brutalnost, “zaštitničkoj” vojnoj intervenciji Njemačke ne bi moglo biti prigovora. “Operacija Himmler” trebalo je da proizvede dokaze njemačkih tvrdnji.
Tako su 31. augusta 1939. godine posebne jedinice SS i SD (obavještajne službe SSa), odjevene u poljske uniforme, upale na desetak njemačkih pograničnih lokacija gdje su izvedeni napadi na njemačke objekte kao što je carinska stanica u Hochlindenu, šumarski centar u Pitschenu i sl. Najpoznatiji među njima bio je napad na radio odašiljač Sender Gleiwitz (čiji toranj od 111 metara i danas predstavlja najvišu drvenu konstrukciju u Evropi), pod komandom SS oficira Alfreda Naujocksa (koji će kasnije sebe nazivati “čovjekom koji je otpočeo Drugi svjetski rat”). Napadi su izvedeni uz nasumično pucanje i paljevinu, radio stanica je zauzeta i emitirana je kratka, anti-njemačka poruka na poljskom jeziku, kako bi sve izgledalo kao napad poljskih sabotera. Naujocksova ekipa je, prema njegovom svjedočenju na Nürnberškom procesu, sa sobom dovela i stanovitog Franciszeka Honioka, poljskog aktivistu, kojeg je prethodnog dana uhapsio Gestapo. Tu je ubijen, a njegovo tijelo ostavljeno tako da izgleda kao da je poginuo tokom napada na radio stanicu. Kasnije, njemačka policija i mediji koristili su fotografije njegovog tijela kao dokaz o identitetu “napadača”. Uz nesretnog Honioka, njemački komandosi su za sobom ostavili još nekoliko tijela, zatvorenika dovedenih iz koncentracionog logora Dachau, obučenih u poljske uniforme i pobijenih za potrebe “scenske uvjerljivosti”, a isti zločin počinjen je i nad šest logoraša dovedenih iz Sachsenhausena kako bi se inscenirao napad na carinsku stanicu u Hochlindenu. U dokumentima koji sadrže planove ove akcije, dovedeni i pobijeni logoraši su zvani “Konzerve”, pa je ova operacija poznata i kao “Operation Konserve“.
U svome govoru u Reichstagu, dan nakon “poljskih napada”, Führer je dramatično saopštio da ne vidi više nikakvu spremnost poljske vlade za ozbiljne pregovore sa Njemačkom, da su se desila nova zvjerstva, i da je odlučio da “…sa Poljskom razgovara istim jezikom koji ona proteklih mjeseci koristi prema nama”. Njemačka invazija Poljske mogla je otpočeti.
Ovaj drastični primjer intervencije kojom se na stvarnost djeluje tako da lažna propagandna slika o njoj postane istinita, možda je među prvim takvim dokumentiranim slučajevima ali sigurno nije bio i zadnji. Pokušaj Njemačke da fingiranim napadima poljskih sabotera na njemačke objekte “pribavi naknadnu istinitost” svojim propagandnim tvrdnjama, a posljedično i legitimitet već pripremljene invazije na Poljsku, u međunarodnoj javnosti nije proizveo željeni učinak. Za to je najvećim dijelom bila zaslužna činjenica da su mediji već prenijeli izvještaj o masivnim vojnim pripremama njemačkih jedinica na granici sa Poljskom.
Par dana prije “Operacije Himmler”, The Daily Telegraph je objavio na naslovnoj stranici tekst svoje netom zaposlene reporterke, 26-godišnje Clare Hollingworth, izvještaj sa poljske granice koji će postati poznat kao “vijest stoljeća” (the scoop of a century). Dopisnica iz Varšave, kasnije jedan od najvećih ratnih reportera u istoriji novinarstva, naslovila je svoj tekst “1.000 tenkova nagomilano na granici sa Poljskom – Deset divizija spremno za munjeviti udar”.
Kada se dva dana kasnije desio “napad” na Sender Gleiwitz, za kojim je uslijedila njemačka “reakcija” u vidu invazije, niti je svjetska javnost povjerovala njemačkoj priči o poljskim provokacijama, niti je zbog toga Hitler bio nešto posebno zabrinut – “Niko neće pitati pobjednika da li je govorio istinu”.
Prema uobičajenom poimanju laž svakako ne spada u karakterne vrline mada nas praktični duh svakodnevnice uči da ne budemo suviše rigidni u njenoj osudi. Barem ne svih njenih manifestacija. Tako govorimo o “bijelim lažima”, tačnije – o neistinama koje svjesno izričemo u pogledu stvari za koje vjerujemo da su bezazlene i beznačajne, kako bi izbjegli da povrijedimo nečija osjećanja, konformirali sa normama pristojnosti, postigli nešto što je za dobrobit onoga kome lažemo, i slično.
“Jesi li pozdravio tetku i u moje ime?”
“Naravno, baš joj je bilo drago.”
“Bi li se pridružila meni i momcima u pivnici da gledamo prenos utakmice?”
“Već sam mislila da me nikada nećeš upitati.”
“Da li su vam se dopali moji kuhani puževi u sosu od lignji?”
“Neponovljivi, moraćeš nam dati recept.”
“Mama, da li injekcija boli?”
“Ni govora, nećeš ni osjetiti!”
Socijalno prihvatljive laži bile su predmet filozofskih rasprava još u antička vremena. Etički nedopustiv čin koji se opravdava tvrdnjom da je on kauzalno vezan za neki poželjan ishod, predstavlja jedan od najčešće zloupotrijebljenih argumentacijskih manevara još od vremena kada su zajednički sistem vrijednosti i na njemu zasnovano osjećanje morala postali bitnom odrednicom ljudske zajednice. On podrazumijeva etičku samjerljivost a otuda i postojanje jedinstvene i nedvosmislene skale dobra i zla na kojoj se svaki čin ili njegov rezultat može “kvantificirati” i uporediti sa nekim drugim. U toj etičkoj kalkulaciji završni ishod odlučuje da li će “rezultat opravdati sredstvo”.
Ideju postojanja apsolutne skale na kojoj se mjeri odnos vrline i grijeha srećemo, u nekoj formi, u svakoj religiji koja sadrži učenje o spasenju (soterologiju): od egipatskog Anubisa koji obavlja nužno mjerenje na “Vagi pravde”, preko orijentalnih učenja o karmi, do hrišćanske predstave o sv. Petru kao ključaru Rajskih vrata koji na Bisernim kapijama u svojoj knjizi kontrolira završne rezultate kandidata za ulazak u carstvo nebesko. Poetska slika svijeta po kojoj nijedan čin ili nepočinstvo ne mogu ostati skriveni svevidećem oku pravde ugrađena je u temelje mnogih kultura, kao ekstenzija vjerovanja da naš osjećaj za ispravno i pogrešno, za dobro i zlo, ima neku vrstu objektivne zadatosti. Činjenica da nam njena mjerila nisu neposredno dostupna već zahtijevaju interpretaciju upućenog tumača, stvorila je prostor u kojem su sredstvima sile ili retoričkog umijeća “znalci i tumači” demonstrirali svoj kredibilitet i uvid u metričke vrijednosti grijeha i vrline. Na taj način je i laž u korist nekog “višeg dobra” postala ne samo etički prihvatljiva već i poželjna, a neupitni autoritet tumača je u redovima sljedbenika postao djelotvoran anestetik individualne odgovornosti.
Kako bismo izbjegli da se pitanje odnosa laži i “višeg dobra” apsolvira zauzimanjem moralističkog stava, potrebno je još jednom naglasiti da su prethodne konstatacije govorile o zloupotrebi takve argumentacije. Time se implicira da podjednako postoje i situacije u kojima nije moguće stvari posmatrati tako jednoznačno i zauzeti apodiktičan stav, baš kao što nije moguće (ili barem razumno) laž bezuslovno smatrati slugom zlih namjera.
Postoji priličan broj istorijskih primjera koje bismo mogli prizvati kao argument u korist opravdanosti takvog opreza u generalizaciji etičke (dis)kvalifikacije čina svjesnog izricanja neistine koja se predstavlja za istinu. Bilo koji od njih neizbježno će zahtijevati digresiju. Stoga ćemo, zbog ekonomije prostora, iskoristiti već poznati ambijent Njemačke u Drugom svjetskom ratu i za ilustraciju izazova ambivalentnog vrjednovanja istine i laži uzeti jednu epizodu iz borbe za informacijsko prisustvo u njemačkom eteru.
Bijele laži i propagandni rat u eteru
Prostor radijskih emisija je bio od vrhunskog značaja za sve zaraćene strane u Evropi. Sa stanovišta saveznika on je bio ulaz u domove njemačkih građana i psihološko podrivanje povjerenja u njemačke vijesti o nezadrživim uspjesima Wehrmachta. Za Njemačku, radio je predstavljao sredstvo permanentne indoktrinacije kojom je rukovodio Hitlerov ministar propagande, čovjek nedvojbenog talenta i demonskog nadahnuća u tom poslu – Joseph Goebbels.
Njemačka tog vremena je, u svakom pogledu, bila svjetska naučno-tehnološka velesila, a u mnogim oblastima daleko ispred svojih takmaca. Prvi javni radio prenos desio se pedesetak dana nakon njegove svjetske premijere u SAD. Za razliku od dominantno govornog američkog programa, Njemačka je upriličila neuporedivo zahtjevniji radio prenos Božićnog koncerta iz Königs Wusterhausena, 22. decembra 1920. Nije to bio, niti je mogao biti, nikakav hi-fi kvalitet, a muzički ugođaj upriličen je samo za mali broj povlaštenih službenika Njemačke pošte budući da je, prema Versajskom sporazumu, njemačkim građanima bilo zabranjeno slušanje radio signala.
Sve će se to vrlo brzo promijeniti zahvaljujući inženjeru Hansu Bredowu, pioniru razvoja njemačke radio-difuzne mreže. Bredow je još prije Prvog svjetskog rata bio na čelu Telefunkena u Berlinu, a u Weimarskoj republici biva postavljen na mjesto direktora odjeljenja za bežičnu telegrafiju Ministarstva pošte (Reichspostministerium), da bi nedugo nakon toga postao državni sekretar za telekomunikacije. Riječ je, dakle, o vizionaru koji je bio ne samo vrhunski stručnjak u oblasti telekomunikacija, već i pozicioniran tako da je mogao pokrenuti državni aparat u pravcu ostvarenja svoga sna. Ekonomska kriza, vrtoglava inflacija i sverastuće siromaštvo i nezaposlenost doveli su do toga da, prema sjećanjima Bredowa, “radio u Njemačkoj bude dočekan poput oslobađajućeg čuda”.
U septembru 1923. godine u Berlinu počinje sa radom prva njemačka javna radio stanica, sa jednosatnim dnevnim programom, a krajem te godine ona ima 467 registriranih slušalaca. U narednih godinu dana taj će se broj popeti na milion, na cjelokupnom teritoriju Reicha, a Bredow staje na čelo Radiodifuzne korporacije Reicha (Reichs-Rundfunk-Gesellschaft, RRG).
Dolaskom Hitlera na vlast, 30. januara 1933, Bredow daje ostavku a nakon hapšenja niza nepodobnih uposlenika RRG piše protestna pisma i telegrame vodećim političarima i državnim funkcionerima: od predsjednika Von Hindenburga i vice-kancelara Von Papena do nacističkih lidera poput Hermanna Göringa, ministra bez portfelja i utemeljitelja Gestapoa, pa i samog kancelara Hitlera.
U telegramu od 9. augusta 1933. upućenom Hitleru, Bredow traži da se uhapšenim spikerima i radnicima radija, interniranim u jednom od prvih koncentracionih logora u Oranienburgu, “pruži mogućnost da se sami brane tako što će im se vratiti sloboda kretanja.” Pritom nadodaje: “Ukoliko moj zahtijev ne može biti ispunjen, ponovo tražim da mi se dozvoli da podijelim sudbinu mojih bivših zaposlenika.” Hitler mu je, dakako, izašao u susret. Ne time što je oslobodio zatvorenike već uhapsio i samog Bredowa, 25. oktobra 1933. Nakon farsičnog suđenja i kasnijeg ukidanja presude od strane Vrhovnog suda, Bredow se povukao u mirovinu i osnovao istorijski radio arhiv u Wiesbadenu. Poslije rata, uz saveznička priznanja za hrabrost iskazanu u vremenu nacističke diktature, obavljao je niz političkih i privrednih funkcija, posvetivši se takođe i rekonstrukciji njemačke radio-difuzne mreže.
U vrijeme kada Hitler postaje njemački kancelar, u Njemačkoj je već bilo preko četiri miliona radio pretplatnika, a vrlo je vjerovatno da je barem još toliko njih posjedovalo neregistrirane radio prijemnike. Dnevni radio program traje čak 15 sati i ta sveprisutnost državno kontroliranog medija pružala je neprocjenjive mogućnosti u realizaciji projekta uspostave totalitarnog režima. Na suđenju u Nürnbergu, Albert Speer, Hitlerov arhitekt i ministar naoružanja i ratne industrije, istakao je da je Hitler “…u potpunosti iskoristio tehnička sredstva kako bi ostvario dominaciju nad svojom državom. Kroz tehničke uređaje poput radija i zvučnika, populaciji od 80 miliona ljudi bila je uskraćena mogućnost nezavisnog razmišljanja. Tako je postalo moguće da oni budu podčinjeni volji jednog čovjeka.”
Ministarstvo propagande imalo je apsolutnu kontrolu nad svim sadržajima koje su emitirale njemačke radio stanice u sastavu RRG, a Goebbels je bio oduševljen mogućnostima koje je radio pružao u njegovom poslu, nazvavši propagandu “‘pozadinskom muzikom’ za politiku vlade”. Na kongresu nacionalsocijalističke partije u Nürnbergu 1934. godine, Goebbels je izrekao riječi koje pokazuju da nije bezrazložno prozvan “genijem zla”, anticipirajući još tada zlatno doba propagande dolaskom televizije:
“Pretvorili smo propagandu u istinski kreativnu umjetnost. Ona je bila naše najmoćnije oružje u osvajanju vlasti. Ona ostaje naše najmoćnije oružje u odbrani i izgradnji države… Propaganda mora biti kreativna. Ona nipošto ne smije biti prepuštena birokraciji ili službenoj administraciji, nego produktivnoj fantaziji. Autentični propagandist mora biti istinski umjetnik. Mora znati upravljati dušom naroda, koristeći je kao instrument kojim će izraziti veličanstvenost izvorne i ujedinjene političke volje… Djelotvoran propagandist mora biti majstor u primjeni vještine govora, pisanja, žurnalizma, plakata i letaka. On mora imati dar za korištenje glavnih metoda uticaja na javno mnijenje, kao što su štampa, film i radio, kako bi služile njegovim idejama i ciljevima.
To je posebno potrebno u današnje vrijeme napretka tehnologije. Radio je već pronalazak prošlosti jer će uskoro pristići televizija. S jedne strane, uspješna propaganda mora vladati tim metodama upravljanja političkim mišljenjem, ali s druge strane ne smije postati ustajala u njihovom korištenju. Da bi bila uspješna ona mora svakodnevno pronalaziti nove puteve i metode.”
Na talasu takvog oduševljenja država pokreće akciju masovne proizvodnje jeftinih radio prijemnika, koji su nazvani “Narodnim prijemnicima” (Volksempfänger) i bili finansijski dostupni svim građanima. Na zahtjev Ministarstva propagande i javnog prosvjećivanja (Reichsministerium für Volksaufklärung und Propaganda) ove prijemnike razvio je inžinjer Otto Griessing i prvi model, VE301, pušten je u prodaju već 1933. godine, da bi u narednim godinama još nekoliko sličnih modela preplavilo njemačko tržište.
Oko devet miliona takvih uređaja prodato je širom Njemačke i 1939. godine, prema nekim procjenama (a one se znaju značajno razilaziti!), više od dvije trećine domaćinstava posjeduje radio prijemnik. Sa napretkom elektrifikacije i mala sela su postajala priključena na mrežu zabave, govora i vijesti.
Komercijalni modeli radio prijemnika koji su dotada postojali na njemačkom tržištu spadali su u luksuznu robu i za prosječne građane imali nedostižne cijene. “Narodni prijemnik” koštao je svega 76 maraka (malo manje od pola prosječne mjesečne plate), a nešto kasniji model, “Mali prijemnik” (Kleinempfänger, DKE38) popularno zvan “Goebbelsova njuška” (Goebbels Schnauze), bio je još jeftiniji – koštao je svega 35 maraka, sa mogućnošću otplate na rate. U kratkom vremenu Njemačka je postala nacija radio slušalaca. Rasprostranjenost radio prijemnika u domovima Nijemaca nije bila samo preduslovom za uspjeh izvođača radova na području indoktrinacije javnosti, nego je i sama akcija njihove proizvodnje i prodaje po sebi predstavljala značajan propagandni poduhvat. Sve sa prefiksom “narodni” govorilo je o tome da je stvoreno zbog naroda, služi narodu i dostupno je narodu tj. “običnom čovjeku” zahvaljujući tome što država realne troškove pokriva izdašnim subsidijama: “Narodni radio prijemnik” (Volksempfänger), “Narodni frižider” (Volkskühlschrank), “Narodno vozilo” (Volkswagen) postali su simbolom režima posvećenog narodnoj dobrobiti. U slučaju radio prijemnika ostvarena je višestruka dobit: proizvođači su profitirali kroz enorman obim prodaje, kupci niskih primanja mogli su si priuštiti ulazak u magični svijet jednog novog medija, a režim je sebi otvorio direktan pristup nepreglednoj masi građana i oblikovanju njene svijesti.
Postoji nekoliko stereotipa vezanih za prisustvo radija u medijskom prostoru Trećeg Reicha, na čiju neutemeljenost treba ukazati.
Prvi se odnosi na činjenicu da se, zahvaljujući ratnim filmovima u kojima se prikazuje život u Njemačkoj tog vremena, često stiče utisak da se radio program sastojao uglavnom od Hitlerovih govora. Koliko je to daleko od istine pokazuje studija njemačkog muzikologa Nanny Drechsler koja je istraživala sadržaj i funkciju radio programa u periodu od dolaska Hitlera na vlast do okončanja Drugog svjetskog rata (Die Funktion der Musik im deutschen Rundfunk 1933-1945). Tu se pokazuje da su prenosi političkih govora vremenom postajali sve manje dijelom radio programa: 1933. godine 10,9% programskog vremena bilo je ispunjeno političkim govorima, da bi 1939. njihova zastupljenost iznosila svega 4,1%. Propagandistička funkcija radio programa sve više se orijentirala prema vijestima, čije je prisustvo sa 8% poraslo na 13% u posljednjoj godini rata. Sadržaj čija je prisutnost sve vrijeme rasla bio je muzički program, koji je u toku rata ispunjavao gotovo 70% programske šeme. To nikako ne znači da je 70% radio programa njemačke radio-difuzne mreže bilo lišeno propagandnog sadržaja – izbor muzike je bio itekako pažljivo koncipiran, kako pokazuje analiza Nanny Drechsler: ostrašćeni nacionalisti imali su svoju dozu Wagnera, vjernička populacija Bacha, itd. Za kreatore i urednike radio programa, sve što je emitirano u eter moralo je biti u službi Reicha i njegovih ciljeva – radio je predstavljao, ne samo u metaforičkom smislu, direktnu vezu sa Führerom, a prema propagandnim plakatima tog vremena – to je bila njegova osnovna svrha i najveća radost stanovništva.
Drugo prošireno vjerovanje, koje zahtijeva komentar, odnosi se na funkcioniranje “Narodnog radio-prijemnika” za kojeg se često tvrdi da je mogao primati samo njemački program, odnosno, bio “preprogramiran” na prijem određenih radio stanica.
Tehnički govoreći, radio je bio sasvim u stanju da prima programe na dugim talasima (150-350 KHz) i srednjim (550-1.700 KHz). Kasniji modeli su imali i skale sa označenim imenima njemačkih i austrijskih gradova, ali nisu postojala nikakva ugrađena ograničenja koja bi sprječavala slušanje drugih, inostranih stanica. Ta ograničenja su bila prirodna i poznata su svakom veteranu radijskog auditorija – tokom dana prijem slabog signala je gotovo nemoguć dok je noću situacija ipak nešto bolja. Upravo je zbog toga u ta doba BBC emitirao svoj međunarodni program, na prvom mjestu namijenjen slušaocima iz Njemačke i okupiranih zemalja zapadne Evrope. U godinama uspjeha njemačkog Blitzkriega za stanovnike zapadnoevropskih država to je bio jedini izvor informacija koji je donosio neku nadu u bolju sutrašnjicu. Da li je ona bila propagandno oblikovana? Naravno da jeste, na isti način kao i svaka riječ ohrabrenja koju upućujemo našim najbližim, teško oboljelim srodnicima i prijateljima u trenucima nemoći, proročanski govoreći o sigurnom oporavku i najavljujući neumitan trijumf medicinske znanosti i značaju volje i borbenosti u procesu ozdravljenja.
U kasnijim godinama rata, taj prekomorski glas postajao je sve prisutniji i u samoj Njemačkoj, jer je nudio objašnjenje kako je moguće da uprkos veličanstvenim pobjedama svemoćnog Wehrmachta o kojima je zaneseno govorio domaći radio, sve više mrtvih mladića pristiže sa fronta na svoje vječno odsustvo, a zvuk sirena vazdušne opasnosti postaje dijelom svakodnevnog zvučnog ugođaja njemačkih gradova.
Moć propagande da u kritičnim trenucima erodira moral nacije bila je vrlo dobro poznata i njemačkim vlastima. Sprječavanje pristupa bilo kakvim izvorima informacija koji bi bili van kontrole režima za Njemačku je postalo pitanje od strateškog značaja. Na prvom mjestu to se odnosilo na propagandni rat koji se vodio u radijskom prostoru. Pokušaji ometanja signala (jamming) na frekvencijama koje je koristio BBC bili su isuviše zahtjevni i u konačnom ishodu neefikasni. Britanci su pojačavali snagu svojih emitera, dodavali nove frekvencije na kojima je emitiran program, a gradove pod njemačkom kontrolom zasuli lecima koji su sadržali jednostavna uputstva kako napraviti usmjerene antene koje su u stanju da uhvate signal čak i kroz zavjesu šuma proizvedenog elektromagnetnim ometanjem. Stoga su se njemačke snage na okupiranim teritorijama u najvećoj mjeri oslanjale na fizičku zapljenu svih radio prijemnika i drastično kažnjavanje onih koji su uhvaćeni u ilegalnom slušanju neprijateljskog radio programa. Na samom početku rata, Goebbels je sročio zakon kojim se slušanje inostranog programa kvalificira kao “radio zločin”, kažnjiv konfiskacijom radio prijemnika i višegodišnjim prinudnim radom ili robijom. U preambuli ovog dekreta, navedeno je:
“U savremenom ratovanju protivnik ne koristi samo vojna sredstva nego i metode koje utječu na nacionalni moral i imaju za cilj da ga potkopaju. Jedna od tih metoda je radio. Svaka riječ koju protivnik emitira je, naravno, laž izrečena sa namjerom da naškodi njemačkom narodu. Vlada Reicha zna da je njemački narod svjestan ove opasnosti i stoga očekuje da će se svaki Nijemac osjećati odgovornim da suzdržavanje od slušanja inostranih radio programa smatra pitanjem dostojanstva.”
“Dekret o vanrednim radio mjerama” ne sankcionira samo “namjerno slušanje neprijateljskog radio programa”, već predviđa i mogućnost smrtne kazne za širenje vijesti dobivenih na taj način. Zakon je 7. septembra 1939. potpisao Hermann Göring, a nadležnost nad provođenjem ovog zakona predata je u ruke Gestapoa. U prvih deset mjeseci izvršeno je više od 2.200 hapšenja njemačkih građana na osnovu ovog zakona.
Često se navodi da su za slušanje neprijateljskog radio programa izricane smrtne kazne, no to je zapravo bila rijetkost. Smrtna kazna je mogla biti izrečena ukoliko je optužnica, kako je ranije navedeno, uključivala širenje vijesti, što je potpadalo pod zakon kojim se sankcionirala neprijateljska agitacija. Smrtna kazna je, međutim, bila gotovo sigurna za one koji su uhvaćeni u posjedu radio primopredajnika (tj. radio stanice). To je podrazumijevalo aktivnu, dvosmjernu komunikaciju sa neprijateljem, te su time bili tretirani kao špijuni i saboteri. Njihova pogubljenja bila su javno oglašavana i nesumnjivo su značajno doprinosila širenju straha od bilo kakve “radio veze” sa inostranim radio stanicama, makar i u svojstvu pasivnog slušaoca radio programa.
Naše vjerovanje o tome na koji su način otkrivani prekršitelji zabrane slušanja neprijateljskih radio stanica i danas je obilježeno zanemarivanjem razlike između radio prijemnika i radio stanice, kao i poslijeratnim filmovima koji su prikazivali taj aspekt ratne svakodnevnice u okupiranim zemljama. Poznata scena goniometrijskog kombija koji, sa ugašenim svjetlima, nečujno krstari noćnim ulicama pustog grada “osluškujući eter” u potrazi za radio signalom, vjerna je kada je riječ o lociranju i hvatanju operatera koji skrivenom radio stanicom komuniciraju sa svojom komandom, ali neprimjerena kao ilustracija prijetnje ilegalnim slušaocima savezničkog radio programa.
Suprotno vjerovanju da se radio prijemnik ne oglašava nego samo “prima” signal, te se stoga njegovo prisustvo ne može otkriti onako kako je to moguće kada radio stanica emitira svoju poruku, istina je da je i obični prijemnik podložan radio detekciji. Mnogi tipovi radio prijemnika i sami sadrže tzv. lokalni oscilator, mali predajnik koji emitira vrlo slab signal (u frekventnom području oko 455 kHz) kojeg je moguće “nanjušiti” vrlo osjetljivim prijemnikom prilagođenim za tu talasnu dužinu. Na okupiranim područjima gdje je posjedovanje radio prijemnika bilo zabranjeno, njihovo otkrivanje je, u principu, bilo tehnički izvodivo i goniometrijskim metodama. Ako se to i dešavalo, bilo je toliko rijetko da se može potpuno zanemariti u odnosu na ukupni broj pronađenih ilegalnih radio prijemnika. Razlog tome bio je praktične prirode – značajni resursi morali bi biti angažirani u nečemu što nema ni približno takav značaj kao što ga ima otkrivanje ilegalnih radio stanica kojim su pripadnici pokreta otpora komunicirali sa saveznicima. Tom aktivnošću bavila se posebno formirana “Radio odbrana Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta” (Funkabwehr des Oberkommandos der Wehrmacht), kontraobavještajna služba koju je 1940. godine formirao potpukovnik Hans Kopp, među čije najveće poduhvate spada razbijanje “Crvenog orkestra” (Rote Kapelle), antinacističkog pokreta otpora u Berlinu pod kontrolom sovjetske obavještajne službe.
S druge strane, u samoj Njemačkoj, preplavljenoj i skupim i jeftinim radio aparatima, gdje je i sama država svim silama podsticala građane da ih posjeduju, jedino što bi moglo zanimati Gestapo bilo je ko od tih građana nema “osjećaj odgovornosti u pogledu suzdržavanja od slušanja inostranih radio programa”. Tu nikakve metode goniometrijskog osluškivanja radio prometa ne pomažu – ne postoji način da se utvrdi da li gospodin Müller u datom trenutku sluša prenos Wagnera iz Berlinske opere, Goebbelsov govor o čistoći rase ili vijesti sa bojišta koje emitira BBC preko svog međunarodnog programa na njemačkom jeziku.
Identifikacija prekršitelja zabrane slušanja inostranog programa, u Njemačkoj ili izvan nje, najčešće je vršena mnogo starijom, jeftinijom i efikasnijom metodom – denuncijacijom. Kultura prijavljivanja susjeda, poznanika, prijatelja, čak i članova porodice, posebno je poglavlje u oblasti socijalne psihologije, a istorija je bogato opskrbljena istraživačkim materijalom u tom području. Drugi metod pronalaženja nelojalnih građana, potencijalnih neprijateljskih kolaboratora, oslanjao se na njihove vlastite greške. Najčešće je bila riječ o loše prikrivenim antenama kojim su ovi pokušavali poboljšati kvalitet prijema radio signala. Ako takve antene nisu otkrile vojne patrole, još uvijek su mogle biti prijavljene od strane oštrookog lojalnog građanina kojem pritom nije smetalo da njegova odanost bude i skromno nagrađena.
Neovisno o tome koje su objektivno bile najveće opasnosti po prekršitelje uredbe o zabrani slušanja inostranog programa, najveći strah među njima izazivalo je prisustvo radio-goniometrijskih patrola. Njihovo zlokobno prisustvo uz povremene vijesti o pogubljenim radio-operaterima, upadi u stanove i odvođenja prijavljenih susjeda, glasine o sposobnosti Gestapoa da identificira svakoga čiji je prijemnik podešen na neku od zabranjenih radio stanica, vlasti koje su u svakom pogledu ohrabrivale takve priče – sve je to stvaralo stalnu atmosferu straha i nesigurnosti. U njoj je dominiralo osjećanje da ne vrijedi rizikovati život zbog slušanja vijesti koje govore nešto što režimske vijesti prešućuju. Odmicanjem rata, međutim, bivalo je sve očiglednije da su u Großgermanisches Reich sve manje vjerovali i najzagriženiji pobornici nacizma, svakodnevno iskustvo postajalo je sve udaljenije od njegovog službenog opisa i rasla je potreba da se po svaku cijenu sazna šta se zapravo zbiva. Servis vijesti BBC nudio je takva saznanja u koja se nije moralo bespogovorno vjerovati, ali jesu predstavljala neku vrstu protivteže pričama o silovitoj kontraofanzivi Reicha koja treba da se dogodi svakog momenta, tajnom oružju koje će pretvoriti njegove neprijatelje u prah i pepeo, ili o ogromnim savezničkim gubicima na svim frontovima.
Paralelno sa savezničkim napredovanjem za propagandiste BBC bilo je sve manje nužno da „prilagođavaju“ vijesti svojim potrebama – čak i u nedotjeranom obliku one su bile, za njemačke slušaoce, u sve većoj mjeri obeshrabrujuće i demoralizirajuće. Jedini problem bio je u tome da je strah od mogućih reperkusija sprječavao da takve vijesti dopru do većeg broja Nijemaca. Englezi su znali da ne postoji način kojim bi Nijemci mogli ustanoviti da li neko sluša BBC ili ne. Informacija o tome bi se mogla brzo proširiti u njemačkoj populaciji, željnoj pouzdanijih vijesti sa ratišta, kroz kanale usmene predaje preko slušalaca koji su imali odvažnosti da još uvijek krišom prate zabranjeni program i u njemu čuju takvo obavještenje. Jedino pitanje je bilo – na koji način ih uvjeriti da su doista bezbjedni i da krstareća goniometrijska vozila love nešto drugo, a ne radio aparate koji primaju program BBC, jer to nisu u stanju postići?
U svijesti prosječnog Nijemca istinitoj tvrdnji da ne postoji način da se tehničkim uređajima ustanovi ko sluša koju radio stanicu bilo bi suprotstavljeno cjelokupno iskustvo dugotrajno inducirane paranoje o svevidećem oku i svečujećem uhu Gestapoa. Na kraju krajeva – zašto bi neko založio svoj život na riječ neprijatelja koji tvrdi da nema nikakve opasnosti. I koji su argumenti za to? Da je to tehnički nemoguće??? A cijeli svijet dobro zna da nema boljih naučnika i inžinjera od njemačkih. Kako bi inferiorni engleski umovi mogli znati za šta su njihovi njemački takmaci sposobni?!
Robert A. Heinlein, poznati pisac naučne fantastike koji se u to vrijeme proslavio svojim serijalom “Metuzalemova djeca”, napisao je: “Lakše ćete uticati na hiljadu ljudi pozivajući se na njihova predubjeđenja nego što ćete moći jednog čovjeka uvjeriti logikom.” To možemo preformulirati, ne udaljivši se nimalo od izvornog smisla, u tvrdnju da je neuporedivo lakše uticati na ljude koristeći njihova vjerovanja nego što je to moguće iznošenjem proste istine. U tom smislu, propagandisti čije je uratke emitirao BBC prihvatili su se posla i postigli svoj cilj, a da se pritom nisu upustili u poricanje rasprostranjenog vjerovanja da su njemački radio-goniometri u stanju locirati radio uređaje podešene na frekvenciju britanske radio stanice.
Njihovo rješenje predstavlja ono što bi se možda moglo nazvati “bijela laž” – laž čija je svrha dobrobit drugoga – ali bismo i tu morali argumentirati šta je to što je čini “bijelom” (čime bismo ušli u nepregledno područje politizacije svih nijansi sive), pa ćemo radije naprosto konstatirati da je iskonstruirana vrlo vješto smišljena laž.
Nažalost, nepoznat mi je dokumentarni izvor podataka o tom poduhvatu, ali priča kaže da je on izveden na sljedeći način.
U svoj program za njemačke slušaoce BBC je uključio uvodni dio posvećen upravo problemu njihove sigurnosti u pogledu goniometrijskog lociranja. U njemu nije osporavana sposobnost njemačkih radio patrola da otkrivaju slušaoce inostranih radio stanica, nego je obznanjen način kako se to može jednostavno i efikasno onemogućiti – dovoljno je na radio prijemnik staviti nekoliko metalnih kašika ili viljušaka i to će potpuno blokirati signal preko kojeg detektori otkrivaju inkriminirane radio prijemnike!
Navodno, nedugo nakon što su ove “instrukcije” postale dijelom redovnog programa, u Njemačkoj je porasla slušanost zabranjenih radio-stanica. Tome je nesumnjivo pomoglo i neposredno iskustvo slušalaca – nikome nije bio poznat slučaj da je neko ko je obiteljski pribor za jelo rasprostro po svome radio prijemniku bio priveden u Gestapo.
Jedna bezočna laž proizvela je efekat koji se, pod normalnijim okolnostima, očekuje od istine. Ili, drugim riječima, istinita tvrdnja nije imale nikakve šanse da proizvede efekat kakav je s lakoćom postigla “plauzibilna laž”.
Na ovom mjestu je najbolje prepustiti čitaocu da sâm procijeni u kojoj je mjeri jednoznačna relacija istine ili laži u odnosu na etičke kvalifikative koje im obično pripisujemo, ili barem da u ponešto drugačijem svjetlu sagleda njihovo mjesto u propagandi. Taj će uvid vjerovatno postati nešto određeniji ukoliko posvetimo trenutak pažnje propagandnim manevrima koji se u značajnoj mjeri oslanjaju na istinite iskaze a ipak služe samo manipulaciji našeg viđenja i razumijevanja zbilje.