Fišer: Kognitivna disonanca – rascjep mišljenja i djelanja

Od prakse do teorije propagande, četvrti dio

Na početku ničega nije bilo. I Bog reče: ‘Neka bude svjetlost.’ I bi svjetlost. I dalje ničega nije bilo, ali se to moglo sada puno bolje vidjeti.”

Od istine i neistine do laži i nelaži
Od vrtnje do izluđivanja 
Sokrat u kabinetu ministra odbrane

Savremeni američki filozof Daniel Dennett, jedan od najznačajnijih mislilaca u oblasti kognitivne filozofije, promovirao je gledište po kojem se naše razumijevanje zbilje odvija kroz neprekidni proces stvaranja, transformiranja i ažuriranja svjetonazora, kroz seriju konceptualnih nacrta ili skica stvarnosti (Reality drafts) čiju strukturu provjeravamo vodeći se zahtjevima pouzdanosti, koherencije i konzistentnosti. Aktuelna verzija takve skice predstavlja naše trenutno razumijevanje ustrojstva svijeta koje koristimo “kao dedukcijske skele u njegovoj interpretaciji”. Kako bismo očuvali koherenciju tog spoznajnog artefakta prinuđeni smo na stalne modifikacije kojima prilagođavamo odnos između onoga što smo prihvatili kao empirijske datosti i onoga što predstavlja naše objašnjenje tih datosti: nekada interveniramo na činjenicama kako bi ih prilagodili već usvojenim objašnjenjima, ili pak prilagođavamo objašnjenje tako da može obuhvatiti i nove “objektivne činjenice”. Ta vrsta uzajamne razmjene činjenica i obrazloženja nalazi se u fokusu jedne od najplodotvornijih teorija o mehanizmima psihološkog uticaja – Teoriji kognitivne disonance (Cognitive Dissonance Theory), kojom se u istoimenoj studiji 1957. godine bavio socijalni psiholog Leon Festinger.

Njegov interes za fenomen spoznajnog nesklada i uticaja koji on ima na donošenje odluka i percepciju vlastitih postupaka otpočeo je još sredinom pedesetih godina, u vrijeme njegovog boravka na univerzitetu u Minnesoti. Tu je, sa grupom saradnika (Henry Riecken i Stanley Schachter), istraživao ponašanje pripadnika kulta “Tragači“ (Seekers), sljedbenika proročanstva stanovite čikaške kućanice Dorothy Martin, a rezultate je objavio u studiji čiji naslov jasno govori o čemu je riječ: “Neispunjeno proročanstvo: socijalna i psihološka studija moderne grupe koja je predskazala uništenje svijeta” (When Prophecy Fails: A Social and Psychological Study of a Modern Group That Predicted the Destruction of the World).

Gospođa Martin, kojoj je u knjizi Festingera i njegovih saradnika dat pseudonim Marian Keech, živjela je mirnim životom čikaške kućanice, dok jednog dana 1954. godine nije primila poruku koja je promijenila život nje i njenih sljedbenika, a kognitivnu psihologiju obogatila razvojem vrlo značajnih teorijskih uvida i njihovom empirijskom provjerom.

Poruka je pristigla iz astralno-kosmičkih sfera, sa planeta Klarion i Cerus, a javio se izvjesni Sananda (latinsko, grčko i sanskrtsko porijeklo ovih vanzemaljskih imena ostavićemo bez komentara), jedno od spiritualnih bića koja se nazivaju “Čuvari“ (Guardians) i koji su odabrali gđu Martin da joj jave da će se smak svijeta desiti pred zoru 21. decembra, kada će kataklizmička poplava opustošiti planetu. Dobra vijest u toj neprijatnoj objavi bila je da će malo prije toga, 17. decembra u četiri sata izjutra, pristići svemirski brod da odvede koga treba gdje treba, te bi bilo dobro da se zainteresirani iseljenici već počnu okupljati i pripremati za putovanje.

Pretpostavljam da je ovaj scenario, kao raison d'etre brojnih drugih kultova, pokreta i vjerovanja koje kroz povijest srećemo sve do savremenog doba, čitaocu dobro poznat te nema potrebe ulaziti u njegove detalje. Ono što ga je učinilo primamljivim za istraživače bila je činjenica da se ostvarenje zlokobnog predviđanja nije očekivalo u nekoj nedefiniranoj budućnosti već, takorekuć, za koji dan. Nepopravljivo skeptični psiholozi vjerovali su da će doživjeti i 22. decembar, te će moći analizirati ponašanje par stotina dobrovoljaca koji su se odazvali pozivu na interplanetarnu migraciju kada se ispostavi da je kataklizma izostala a Sananda i njegovi “Čuvari“ otkazali veliko preseljenje.

Ono što se dogodilo potvrdilo je postojanje fenomena već zabilježenog u istoriji, kada se iskustvo nađe u koliziji sa vjerovanjem: značajan broj “Tragača“ ne samo da nije reterirao, priznao sebi pogrešnu kosmostratešku procjenu i pokušao popraviti šta se još popraviti može (jer bilo je tu rasprodatih imanja, razorenih porodica, i sl.), već se još srčanije posvetio prozelitskoj agitaciji. Sama Dorothy Martin je do svoje smrti 1992. godine ostala u srdačnim odnosima sa svojim astralnim korespondentima, osnovala “Red Sanande i Sanat Kumara” (dvojice Čuvara zaduženih za dobrobit naše planete) i pod imenom “Sestra Thedra” prenosila njihove savjete zainteresiranoj ovozemaljskoj klijenteli.

Festingera i njegove saradnike zanimalo je koji su psihološki mehanizmi na djelu kada se u čovjeku naruši konzistencija mišljenja, osjećanja i ponašanja, kada neposredno iskustvo protivrječi vjerovanju ili usvojenim stavovima. U knjizi kojom je izložio osnove teorije kognitivne disonance, Festinger je okarakterizirao to problemsko područje na sljedeći način: “Čovjeka dubokih ubjeđenja teško je promijeniti. Recite mu da se ne slažete sa njim i on će se naprosto okrenuti od vas. Pokažite mu činjenice ili podatke i on će dovesti u pitanje njihov izvor. Pozovite se na logiku i on neće vidjeti u čemu je vaša poanta.“ A tu poantu je iskazao još Sofokle u “Antigoni“, gdje slijepi mudrac Teiresias podučava: “Zajedničko je svim ljudima da griješe. Ali kada se to desi, oni neće biti žrtve svoje ludosti ili loše sreće ukoliko to priznaju i pokušaju ispraviti grešku koju su počinili. Ljudi koji istrajavaju u svojoj tvrdoglavosti sami traže da budu smatrani glupanima.“

Centralna pretpostavka teorije o kognitivnoj disonanci kreće od toga da ljudi psihološki teže koherenciji – da svaka aktivnost ima svoje obrazloženje i da je ono konzistentno sa empirijskom zbiljom (čime se posebno bavi teorija konzistencije stavova i ponašanja). Disonanca nastaje kada naši postupci nisu u skladu sa našim stavovima, vjerovanjima ili željama i doživljavamo je kao tenziju, oblik duševne uznemirenosti i frustracije. Neki autori disonancu formuliraju samo u terminima inkompatibilnosti stavova, podrazumijevajući da se postupci (ponašanje) mogu posmatrati kao djelatne manifestacije stavova.

Kada gromoglasno navijamo za tim kojeg podržava društvo u kojem gledamo neki sportski događaj, mada prema vlastitim afinitetima priželjkujemo da pobijedi protivnička strana, naša odluka da se pridružimo ponašanju ostalih motivirana je nekim stavom vezanim za “pripadnost grupi”, koji stoji u koliziji sa drugim, u nama podjednako prisutnim, stavom o slobodi iskazivanja vlastitih preferencija. Da li će to izazvati karakteristične efekte disonance ovisi o tome koliko značaja pridajemo suprotstavljenim stavovima i ponašanju koje bi oni podrazumijevali. Moguće je da sličan interni konflikt, u kojem su ulozi znatno veći, rezultira izraženom disonancom. Zamislimo da se nalazimo u komisiji koja treba da odluči o prijemu za neki posao, gdje je jedan od kandidata, prema našem viđenju, kvalificiraniji i bolji od ostalih, ali drugi kandidat je naš blizak prijatelj kojem je taj posao od životnog značaja. Ovdje naša situacija ne predstavlja samo “konflikt interesa“ u pravnom smislu, već i u psihološkom. Odlučimo li se za objektivno boljeg kandidata naći ćemo se u konfliktu sa našim stavovima o pomoći prijatelju u nevolji, dok će naš glas u korist prijatelja izazvati disonancu u pogledu naših (pretpostavljenih) vjerovanja o moralno obavezujućoj objektivnosti. Činjenica da smo u ovom primjeru koristili stavove koji, svaki za sebe, odražavaju etički opšteprihvaćene vrline ne bi smjela stvoriti utisak da se disonanca pojavljuje samo kao psihološka kazna kojom naša savjest sankcionira djela za koja znamo da su “grješna“. Neugodnost disonance podjednako može doživjeti i džeparoš koji, iz sentimentalnih razloga, propusti da “odradi“ nemoćnog starčića, i time se nađe u koliziji sa vlastitim vjerovanjem po kojem su svi ljudi “ovce za šišanje“.

Razrješenje disonance i ponovnu uravnoteženost (konsonancu) moguće je postići ili promjenom ponašanja ili mentalnim prilagođavanjem postojećoj situaciji. Teorija kognitivne disonance razmatra upravo te transformacije, načine njihovog izvođenja i proistekle posljedice. Tipično, disonanca nastaje kao posljedica odluke koju naknadno, ex post facto, doživljavamo kao problematičnu, ali podjednako je prisutna i u svim slučajevima neispunjenih (značajnih) očekivanja. Stoga ona nedvojbeno, u većoj ili manjoj mjeri, pripada personalnom iskustvu svakog čovjeka: od propuštenih poslovnih prilika do neuzvraćenih osjećanja i neostvarenih sentimentalnih veza. Kako će biti razriješen rezultat sudara zbilje sa prethodnim priželjkivanjima ovisi o psihološkom profilu čovjeka. Unutarnji konflikt nastao saznanjem da je, usprkos svim ranijim nagovještajima, umjesto nas na nama važan položaj unaprijeđen neko drugi, može biti apsolviran na različite načine. Ima ljudi koji su u stanju sebe uvjeriti da zapravo nikada nisu ni očekivali takvu promociju, čime se uklanja ključni sastojak disonance. Oni koji su svjesni da su takve nade ipak postojale, mogu se ubijediti da su njihova očekivanja zapravo bila mnogo manja (“ustvari sam samo želio da budem u tom odjeljenju, što i nije baš neka velika stvar”) i tako ublažiti efekte razočaranja. Treći će nastalu frustraciju prigušiti prizivajući u pamćenje pozitivne protivprimjere kada je ishod u sličnim situacijama bio povoljan po njih ili će predmet svojih iznevjerenih priželjkivanja obezvrijediti, poput lisice u Ezopovoj basni koja, osujećena u pokušaju da se dokopa grožđa, zaključi da je ono ionako kiselo. Pravi majstori autosugestije će sebe dovesti u stanje da povjeruju kako je takav ishod za njih zapravo jako dobar (“barem se neću nervirati što sam odgovoran za gluposti nekompetentnih saradnika”). Svaki oblik racionalizacije koji uklanja ili reducira disonancu predstavlja psihološki dobrodošlo rješenje. Pušači svjesni svih aspekata štetnosti takve ovisnosti mogu smanjiti postojeći nesklad između svoga ponašanja i znanja o njegovim posljedicama “uravnotežujući” svoju škodljivu naviku vjerovanjem da im ona proširuje krug ljudi sa kojima se mogu družiti, i sl.

Trag koji ostavlja proces racionalizacije odluke koja nije u skladu sa našim uvjerenjima, znatno je trajniji od epizodnog. Takvo opravdanje vodi promjeni stava, a stavovi upravljaju ponašanjem. Jednom kada je uspostavljeno i racionalizacijom prihvaćeno “novo viđenje stvari”, stvoren je presedan koji će smanjiti naše nedoumice u sljedećem sličnom slučaju. Time se može pokrenuti serija iteracija kroz koje se odvija sve dublja promjena prethodnih gledišta, a pravac tih metamorfoza odrediće na koji ćemo ih način vrjednosno kvalificirati. Ocjena o tome da li promjena predstavlja “izlazak na pravi put” ili “skretanje sa njega” ovisi o idejnom kompasu samog ocjenjivača.

Za razliku od postupaka kojim se stavovi prilagođavaju ponašanju, najefikasniji, najracionalniji, ali i najzahtjevniji način razrješenja disonance svakako leži u promjeni ponašanja njegovim usklađivanjem sa vlastitim vjerovanjima, upravo onako kako ljudi koji imaju snažna ubjeđenja u pogledu odnosa prema životinjama prelaze na vegetarijanski režim ishrane. No, navika – ta “druga priroda čovjeka” – izrazito je otporna na glas razuma i čini se da i tu vrijedi omiljena izreka izraelskog diplomate Abbe Ebana, sa konca šezdesetih godina, po kojoj “ljudi i nacije počinju da se ponašaju mudro tek kada iscrpe sve druge mogućnosti.”

U duhu izreke da je “bolje spriječiti nego liječiti”, uvida koji srećemo u različitim formulacijama još od pravnih spisa iz 13. stoljeća (‘De Legibus’ engleskog juriste Henryja de Bractona, koji upozorava da je “bolje na vrijeme se suprotstaviti nego tražiti lijeka nakon što je šteta već počinjena“) do savremene verzije Hipokratove zakletve, razvoj vještine izbjegavanja disonance nerazdvojni je dio procesa sazrijevanja ličnosti, razumljiv sa stanovišta individualne psihologije ali često poguban kada preraste u dominantno obilježje socijalnog ponašanja. Ma koliko bila neprijatna ili izazovna, disonanca rezultira promjenom, a izbjegavanje promjene, koja traži preispitivanje prethodnih vjerovanja, stavova i ponašanja, siguran je put u stagnaciju i urušavanje. Riječima Winstona Churchilla: “Oni koji ne mijenjaju mišljenje nikada ništa ne promijene”.

Sve metode izbjegavanja disonance uključuju neku vrstu selekcije: selektivnost u izlaganju informacijama (izboru izvora naših saznanja), selektivnost pažnje (obraćanje pažnje samo na one informacije koje potvrđuju ili govore u korist naših već usvojenih ubjeđenja), selektivnost pamćenja (sklonost da se spoznaja koja protivrječi ranije usvojenim shematima naprosto obezvrijedi i odbaci, a razmatra samo ona koja takve obrasce potvrđuje), selektivnost interpretacije ili “konfirmacijska pristranost” (sklonost da se nova saznanja tumače kao potvrde već postojećih vjerovanja i teorija), i sl. Upravo na ovu potonju velikim dijelom računa strategija spinovanja, o kojoj je već bilo riječi, gdje se konstruira način da informacija bude interpretirana tako da bude konzistentna sa idejama propagandiste.

Suočeni sa prijetnjom disonance možemo fortificirati svoja gledišta razgovorom sa istomišljenicima ili uvesti “informacijski karantin”, izbjegavajući bilo kakav dodir sa izvorima informacija koje dovode u pitanje naša gledišta. Ovaj potonji postupak nam objašnjava često neshvatljivo istrajavanje nekih ljudi na ubjeđenjima protiv kojih govori obilje argumenata i dokaza – oni nisu neinformirani, oni naprosto ne žele biti informirani, barem ne saznanjima koja dovode u pitanje njihova već prisutna ubjeđenja. Izvori takvih saznanja sumarno će biti kvalificirani kao lažni ili pristrani. Ono što je u očima jednog čovjeka dokumentarna građa, u očima drugog je fikcija ili propaganda, o čemu rječito svjedoči fenomenologija raznolikih teorija zavjere.

Prethodne opaske o načinima na koje ljudi izbjegavanju stanje kognitivne disonance treba razumjeti imajući na umu činjenicu da nam život ne pruža prostor za neograničenu i neprekidnu arbitražu, čime selektivnost biva neizbježna, pa često i poželjna. Ona, međutim, postaje upitna kada njeno prakticiranje nije rezultat našeg odnosa prema ekonomiji procesa spoznaje nego osjećanja personalne ugroženosti mogućnošću da su neka naša gledišta neutemeljena. U tom smislu, kultivacija kritičkog mišljenja predstavlja napor da se u stvarima mišljenja zakorači preko granice “zone udobnosti”.

Teorija kognitivne disonance dragocjena je za razumijevanje psiholoških procesa na individualnom nivou, ali njena eksplikatorna moć ne može adekvatno obuhvatiti ponašanje na razini grupne dinamike, postupke koji karakteriziraju ponašanje “mase”.

Grupa i iščeznuće individue

Još od kada je Gustave LeBon, prije jednog stoljeća, uveo ideju “grupne svijesti”, u socijalnoj psihologiji traju debate o epistemološkoj utemeljenosti tog koncepta, pa i o suštinskim obilježjima grupe, u smislu entiteta koji se nikako ne može posmatrati kao prosti agregat pojedinaca, na čemu je kasnije podignuto zdanje Gestalt psihologije. Pojednostavljeno govoreći, pod pojmom “grupe” u socijalnoj psihologiji obično podrazumijevamo dvoje ili više pojedinaca koji utiču jedni na druge kroz široki raspon socijalnih interakcija. One uključuju uzajamno prihvaćene društvene uloge, norme, interese, vrijednosti, očekivanja, obaveze, i sl. u tolikom stepenu da možemo govoriti o entitetu formiranog kohezionim silama koje stvara uzajamna međuovisnost i kojeg karakterizira neki oblik “zajedničkog identiteta”. Kada govorimo o interesnim, etničkim, socijalnim i drugim grupama, podrazumijevamo upravo takav specifičan identitet koji pripada svakom pojedinom članu grupe. Ono što razlikuje “grupu” kao prosti agregat diskretnih elemenata (npr. grupa ljudi u liftu) od grupe u sociološkom smislu jeste upravo priroda njihove interakcije. Njena složenost i trajnost dovode do nastanka novih obilježja (tzv. “emergentnih svojstava”) koja ne možemo razumjeti posmatrajući izolirane sastavne dijelove nego samo kroz cjelokupnu strukturu odnosa među njima, kao što ne možemo razumjeti funkcioniranje nekog organa analizom ćelija njegovog tkiva, funkcioniranje kolonije mrava detaljnim izučavanjem nekog od njenih članova ili ponašanje tornada na osnovu svojstava molekula gasova koje nalazimo u atmosferi. Kompleksne sisteme ne karakterizira samo brojnost konstitutivnih elemenata već i priroda interakcija među njima koja dovodi do pojave novih svojstava, a njihovo zanemarivanje nužno rezultira time da “od stabala ne vidimo šumu”.

Ljudi nemaju ekskluzivnu pripadnost grupi: isti čovjek može istovremeno pripadati i grupi akademskih građana i sportskih navijača nekog kluba, može biti član pokreta vegetarijanaca, udruženja nudista, motorističke družine, vatrogasne jedinice, organizacije alpinista, iste školske generacije ili odjeljenja, a pritom je i član određenog roda ili porodice, stanovnik svoga grada, jedan od stanara zgrade u kojoj živi, aktivista kućnog savjeta, ukratko – sve što može biti zajednički označitelj u procesu okupljanja pojedinaca može biti kriterij formiranja grupe. Istovremeno pripadanje jedne te iste osobe mnogim različitim grupama ukazuje da je broj grupa koje se mogu formirati unutar neke populacije neuporedivo veći od broja članova te populacije. Zanemarujući raznolikost kriterija na osnovu kojih se formira grupa, u populaciji od samo 10 ljudi moguće je, matematički gledano, formirati 1.012 podgrupa sa različitim članstvom, gdje svaka od njih broji dvoje ili više ljudi. Broj takvih teorijski mogućih podgrupa u gradiću od 1.000 stanovnika protegao bi se na tristotinjak cifara.

Pojedinačna identifikacija sa grupom, međutim, nije podjednako izražena i doživljena. Značaj koji pridajemo obilježjima na osnovu kojih se osjećamo dijelom grupe varira kako o dominantnom sistemu vrijednosti u datoj kulturi, tako i našoj specifičnoj skali vrijednosti, personalnom integritetu kao i brojnim drugim okolnostima. Kada one dovedu do potencijalnog “konflikta lojalnosti”, značajan uticaj na naše individualno opredjeljenje ispoljava i “pritisak grupe”. Taj pritisak nipošto ne smije biti podcijenjen.

Još prije sedamdesetak godina poljsko-američki psiholog Solomon Asch proveo je niz eksperimenata u kojima je više od trećine učesnika bilo spremno da se prikloni mišljenju grupe mada im je bilo sasvim jasno da je ono pogrešno. Tu ne govorimo o slaganju ili neslaganju sa nekim kompleksnim idejama ili stanovištima oko kojih bi se mogla povesti rasprava. Ovaj znameniti ogled, kojeg smatraju jednim od desetak najznačajnijih u istoriji psihologije, zaslužuje kraće podsjećanje na njegovu izvedbu i rezultate.

Eksperiment je organiziran pod egidom testa vizuelnog opažanja kojem je podvrgnuto pedeset studenata. Svaki od njih nalazio se u grupi sa još sedam “kolega” kojima je prikazana jedna vertikalna linija. Njihov zadatak se sastojao u tome da procijene koja je od tri ponuđene linije iste dužine kao zadati predložak.

Ono što ispitanik nije znao jeste da su ostalih sedam “kolega” u njegovoj grupi zapravo saradnici na eksperimentu, instruirani da “odaberu” liniju čija dužina evidentno ne odgovara zadatoj. Šta se dešava kada većina drugih “vidi” ono što mi ne vidimo? Ovdje je na najdoslovniji način potražen odgovor na već spominjano pitanje Chica Marxa iz filmske komedije “Pačija supa”: “Vjerujete li više meni ili svojim očima?”

Nakon niza ponovljenih testova, pokazalo se da je jedna trećina sudionika spremna da se složi sa očigledno netačnim mišljenjem većine. U 12 provedenih ispitivanja čak 75% učesnika saglasilo se barem jednom sa (netačnim) mišljenjem ostalih, odnosno – svega 25% njih je odoljelo iskušenju da barem jednom konformiraju sa mišljenjem grupe i ostalo pri svome viđenju. U paralelnom, kontrolnom eksperimentu, u kojem ispitanik nije bio upoznat sa mišljenjem ostalih učesnika, broj pogrešnih procjena bio je manji od 1%.

Ovdje nećemo ulaziti u razloge iz kojih su ispitanici bili spremni da svoje mišljenje podrede mišljenju grupe, mada je Asch svoje istraživanje posvetio i tom aspektu “logike konformiranja”. Zadržimo se na tome da su ovi iznenađujući rezultati, kasnije potvrđivani brojnim sličnim eksperimentima, pokazali koliko je personalni integritet osjetljiv na pritisak grupe, odnosno – u kojoj smo mjeri spremni prepustiti naše individualno prosuđivanje autoritetu većinske grupe. S druge strane, uticaj grupe ne svodi se samo na aktivni “pritisak” na pojedinca. Naše ponašanje u značajnoj mjeri može promijeniti i sâma svijest o postojanju grupe.

Do kojeg stepena se proteže spremnost na povinovanje zahtjevima autoriteta pokazao je deceniju kasnije, nadahnut Aschovim radovima, Stanley Milgram istražujući fenomen poslušnosti. Inspiriran upornim ponavljanjem Adolfa Eichmanna, tokom suđenja u Jerusalemu, da je on svojim prilježnim radom u koncentracionim logorima “samo izvršavao naređenja”, Milgram je osmislio i proveo eksperiment nakon kojeg više ništa nije ostalo isto u našim shvatanjima odnosa individue i autoriteta, bilo da ga predstavlja većinska grupa, institucija, ili čak neka simbolička ekspresija takvog autoriteta (bijela liječnička odora, vojna uniforma, i sl).

Svoj ogled Milgram je koncipirao na način sličan onom koji je koristio Solomon Asch – simulirajući test “uticaja kažnjavanja u procesu učenja”. Angažirano je 40 učesnika koji bi asistirali u provođenju eksperimenta za skromnu dnevnicu u vrijednosti od današnjih 40 USD. Učesnici su bili obučeni da koriste generator elektro-šokova, čiji se intenzitet mogao mijenjati u rasponu od 15 do 450 volti. Serija prekidača bila je smještena u zone obilježene kao “blagi šok”, “umjereni šok”, “snažan šok”, “vrlo snažan šok”, “intenzivan šok”, “ekstremno intenzivan šok”, “opasnost: ozbiljan šok”, dok je posljednji raspon, od 435V do 450V, bio označen zloslutnim “XXX”.

Volonteri u ovom eksperimentu (“učitelji”) su instruirani da za svaki pogrešni odgovor “ispitaniku” daju elektro-šok. Svaki naredni pogrešni odgovor biće kažnjen još jačim šokom. “Učenici” su se nalazili u odvojenoj prostoriji, ali je “učitelj” mogao da čuje njihove reakcije. Ovi “ispitanici” bili su zapravo laboratorijski saradnici u eksperimentu i, naravno, nisu primali nikakve elektro-šokove ali su uvjerljivo simulirali reakcije na njih. Uz te tobožnje ispitanike opit je uključivao i nekolicinu “supervizora”, takođe članova istraživačkog tima, koji su “nadgledali” tok učenja i bili na raspolaganju “učiteljima” ukoliko im “zatreba kakva asistencija”.

Sa porastom primijenjenog napona, kao posljedice pogrešnih odgovora, “učenici” bi počeli da negoduju, traže da ih se pusti, ili da se žale na zdravstvene probleme. Približavanjem naponu od 300V počeli bi da vrište, udaraju o zidove i preklinju da se “tortura” smjesta prekine. Nakon 300V nastupila bi tišina i “učenici” više nisu davali nikakve odgovore. Supervizori bi tada uputili “učitelje” da se odsustvo odgovora tretira kao netačan odgovor i da nastave sa povećavanjem intenziteta elektro-šoka. Ukoliko bi “učitelji” prosvjedovali bilo bi im rečeno da protokol “testa učenja” bezuslovno zahtijeva nastavak, da je odgovornost u potpunosti na organizatoru testa, da nemaju izbora jer su pristali na učešće i bili plaćeni za to, itd. U konačnom ishodu, pokazalo se da je čak 65% učesnika bilo spremno dati maksimalni elektro-šok od 450V, uprkos svih naznaka da bi on mogao biti smrtonosan.

U svojim kasnijim eksperimentima, Milgram je pokazao da se spremnost na bespogovornu poslušnost, kojom se zahtijeva aktivnost protivna našim individualnim ubjeđenjima, bitno mijenja kada u tom odbijanju nismo usamljeni, tj. ukoliko se formira grupa onih koji ne pristaju na zahtijevano ponašanje. Već samim uvidom u postojanje i “onih drugih”, koji ne žele slijediti za njih neprihvatljive naloge, nivo poslušnosti kod ispitanika smanjen je na svega 10%. Moć grupe i ovdje pokazuje svoje efekte, mada u ovom slučaju ona ne ostvaruje nikakav “pritisak” (jer ponašanje grupe koja odbija saradnju ne zahtijeva konformiranje pojedinca) već djeluje kao potvrda da naš lični stav dijele i (barem neki) drugi, čime se povećava individualna spremnost na konfrontaciju sa instancom autoriteta.

O Nama i Njima

Postoji nekoliko bitnih svojstava grupne dinamike na koja računaju propagandne kampanje masovnih razmjera. Teorija razmatra determinante odnosa između dva kolektiviteta, gdje jedan čine pripadnici određene grupe, koje bismo mogli nazvati insajderima (ingroup), a drugog predstavljaju svi koji to nisu, tj. autsajderi (outgroup). Nazive protagonista možemo udomaćiti tako što bismo ih označili kao “naše” i “njihove”, no potrebno je imati na umu da u toj binarnoj slici svijeta “oni” nisu specificirani ni na koji način osim tim da nisu “naši” – što i nije neka posebno informativna odrednica.

Svijet posmatran u grupnoj perspektivi definiran je nizom pristranosti. Među njima je na prvom mjestu, kako joj i ime govori, “krajnja pogreška atribucije“ (ultimate attribution error) ili “pristranost u korist svoje grupe“ (Ingroup-Outgroup Bias) koja se sastoji u nekritičkom preferiranju svega vezanog za vlastitu grupu – njenih ideja, vrijednosti, članova i aktivnosti – i odbacivanja svega što pripada svijetu izvan nje. Takav stav podrazumijeva i drugu predrasudu (Outgroup Homogeneity Bias), koja taj “ostali svijet“ naseljen autsajderima posmatra kao homogen, lišen ikakvih relevantnih varijacija, u kojem svi njegovi pripadnici imaju suštinski slične, ako ne već identične karakteristike (“Svi su oni isti!“). Analogno toj pristranosti je vjerovanje da je “naša grupa“ sastavljena od članova koji posjeduju jedinstvene kvalitete koje ih na fundamentalan način čine različitim od svih ostalih (Ingroup Differentiation Bias). U smislu superiornosti i vrline, dakako.

Takva vizura socijalne stvarnosti u sebi sadrži sklonost da se “njihove“ karakteristike radikaliziraju, tj. identificiraju prema predlošku kojeg pružaju ekstremni slučajevi (Extremity Bias). U sprezi sa predrasudom o homogenosti autsajdera, ovakvo gledište rezultira vjerovanjem da su svi “oni“ ne samo isti, nego su isti na najgori način.

Ovdje je na djelu kognitivna pristranost poznata i kao “zakon malih brojeva“: neformalna greška generalizacije izvedene na osnovu nedovoljno obuhvatnog uzorka pojedinačnih slučajeva. Kada par puta ljetujemo u nekom gradu i dogodi se da nam svaki put kiša pokvari ugođaj, skloni smo tvrdnji da “tamo ljeti uvijek pada kiša“. Na društvenom planu, takve olake generalizacije imaju daleko pogubnije efekte: ukoliko nam prodavač u kineskoj radnji podvali neispravnu robu generalizacija da su “svi Kinezi varalice“ postaće kandidat da se u ponovljenom slučaju učvrsti u trajan stav, pokatkada uprkos tome što smo u međuvremenu imali i pozitivnih iskustava. U takvom slučaju kognitivnu disonancu će ublažiti, ako ne i potpuno spriječiti, već komentirana maksima o “izuzecima koji potvrđuju pravilo“, prema kojoj predusretljivi i čestiti kineski prodavac postaje potvrdom ispravnosti stava da su svi Kinezi varalice.

Generalno negativan stav prema onima koji ne pripadaju našoj grupi rezultira izbjegavanjem kontakata sa “njima“, čime se uklanja svaka mogućnost da tako formirana predrasuda bude empirijski dovedena u pitanje. Kako se često pokazuje, najradikalnija mišljenja o “drugima“ imaju oni koji sa njima nikakvog značajnijeg kontakta nisu imali. Praznina njihovog neposrednog iskustva idealna je podloga za razvoj predrasuda.

Slično prethodnom slučaju, gdje se iz oskudnog iskustva izvlače generalni zaključci, funkcionira i simetrična greška atribucije svakog pojedinačnog autsajdera svojstvima pripisanim njegovoj grupi (Group Attribution Error). Kako već znamo da su “oni” svi isti, svaka individualna osobina nekog od “njih” mora biti objašnjiva svojstvima pripisanim grupi kojoj pripada. Na ovakvom rasuđivanju izgrađena je kompaktna, cirkularna logika koja se oslanja na stereotipe, društveno proširene generalizacije o ljudima koji su članovi neke određene grupe ili socijalne kategorije.

Pojam stereotipa je u sociološko-psihološku terminologiju uveo čuveni američki publicista Walter Lippmann 1922. godine, svojom seminalnom knjigom “Javno mnijenje”, gdje je ovaj koncept predstavljen u početnom poglavlju naslovljenom “Vanjski svijet i slike u našim glavama”. Prema Lippmannu, stereotipi su “prepojednostavljene, netačne, nelogično izvedene i rigidne generalizacije o kategorijama ljudi” i takvo viđenje stereotipa, kao spoznajne aberacije, i danas predstavlja njegovu dominantnu interpretaciju. Za Donalda Campbella stereotipi karakteriziraju “inferiorne procese rasuđivanja koji mogu iskriviti stvarnu sliku ponašanja onih koji su kategorizirani kao outgroup i prenaglasiti međugrupne razlike”, dok ih Dennis Ogawa posmatra kao relativno jednostavne, generalno rigidne predodžbe o socijalnim grupama koje čine pojedinca slijepim na nepristrane i informirane prosudbe o pripadnicima outgroup populacije, definiranim rasom, etničkim porijeklom, životnom dobi, polom ili klasnim položajem.

Područje u kojem stereotipi vladaju u svojoj najmalignijoj formi predstavlja poprište međurasnih i međuetničkih tenzija. Još 1933. godine Daniel Katz i Kenneth Braly proveli su prvo značajno istraživanje rasnih prejudicija među američkim studentima na univerzitetu u Princetonu. U svojoj analizi Katz i Braly su definirali stereotip kao “skup atributa konsensualno usvojen kao tipičan za grupu, ali niskog stepena saglasnosti sa stvarnim ponašanjem ili činjenicama.” Njihova studija nije samo pokazala koji su dominantni stereotipi o različitim narodima i koliki je stepen saglasnosti oko njih, nego i u čemu se razlikuju viđenja ispitanika s obzirom na njihovo vlastito porijeklo, tj. kako 10 odabranih kulturnih grupa vide ispitanici evropskog a kako oni ne-evropskog porijekla. U ponovljenim istraživanjima, provedenim narednih decenija, pokazalo se u kojoj mjeri su stereotipi ukorijenjeni, odnosno, u kojem se pravcu mijenjaju ovisno o kulturno-istorijskim okolnostima. Rezultati do kojih su došli Katz i Braly potvrdili su sve teorijske pretpostavke grupne dinamike (npr. visoku saglasnost u negativnim kvalifikacijama onih koji ne pripadaju našoj grupi), a empirijska istraživanja stereotipa postala su predmetom interesa propagandista i stručnjaka za oblikovanje javnog mnijenja.

Vremenom, znanstvenici su počeli izučavati ovaj fenomen pokušavajući se osloboditi “stereotipnog mišljenja o stereotipu“, tj. vrjednosnih sudova sadržanih u njegovoj “tradicionalnoj definiciji“, na prvom mjestu zainteresirani za objašnjenja postojanja i uloge koju stereotipi imaju u našoj spoznaji. Tako Galen von Bodenhausen i Robert Wyer (1985) postojanje stereotipa tumače kao dio standardne strategije funkcioniranja ljudskog kognitivnog sistema, razvijen iz “potrebe za koherentnošću, jednostavnošću i predvidivošću u inherentno kompleksnom društvenom okruženju”. Paweł Boski (1988) stvaranje stereotipa vidi kao prvi korak u procesu spoznajne ili vrjednosne diferencijacije, koji se potom razvija u različitim pravcima, shodno rastu našeg iskustva i interakcija sa grupom atribuiranom nekim stereotipom. Peter Smith i Michael Bond (1993), u svojoj studiji socijalnih interakcija između pripadnika različitih kultura, prihvataju da stereotipi mogu poslužiti i kao efikasna sredstva u razvoju međugrupne komunikacije jer “dopuštaju korisnicima da smanje neizvjesnost u pogledu toga šta članovi drugih grupa vjerovatno žele, vjeruju ili čine.”

Stoga možemo prihvatiti da po sebi stereotip ne predstavlja nužno “nešto loše”. O njemu možemo misliti kao o “kognitivnoj skici”, u duhu Dennettove ideje o konceptualnom “nacrtu stvarnosti”, nalik krokiju kojim slikar počinje svoj rad na portretu, obilježavajući osnovne, generalne karakteristike lica. Ta “opšta obilježja”, kada je riječ o stereotipima vezanim za društvene grupe, možemo formirati vlastitim, ma koliko ograničenim i defektnim iskustvom (zakon malih brojeva), naslijediti kao informaciju koja dolazi od drugih, koju perpetuiraju mediji, i sl. U nedostatku pouzdanijih i detaljnijih saznanja stereotip nam pruža minimum informacija koje smatramo dovoljno vjerodostojnim da bismo svoja očekivanja i ponašanje uskladili sa njima. Stoga možemo posmatrati stereotipe kao privremena pomagala koja pojednostavljuju razumijevanje našeg socijalnog okruženja i doprinose ekonomiji procesa spoznaje pružajući neku plauzibilnu osnovu sa koje naša interakcija sa “drugim i nepoznatim” može otpočeti. Stereotip po kojem su svi Nijemci ili Irci pivopije, Francuzi zaljubljenici dobrog vina, a Rusi svega od 40 ili više gradi, može biti koristan da bi se sa novostečenim poznanikom provelo prijatno veče ponudivši mu piće pripisano njegovoj kulturi, čak i ukoliko on, kao antialkoholičar, tu ponudu ljubazno odbije.

Stereotipi mogu sadržati i pozitivne i negativne predrasude, bilo da se radi o ljudima uopšte (punački ljudi su veseli i dobroćudni, žene emotivne, muškarci racionalni, itd), zanimanjima (advokati su gulikože, pjesnici su boemi, i sl.), a pogotovo o cjelokupnim kulturama i narodima. U potonjem slučaju susrećemo široki raspon predrasuda, od onih koje mogu izražavati respekt ili neki oblik blagonaklonosti (npr. Nijemci su pedantni, Italijani brbljivi, Francuzi romantični, Japanci disciplinirani, Indijci spiritualni, crnci muzikalni…) do onih koje imaju derogatorni karakter ili su neskriveno antagonističke ili rasističke (Škoti su škrti, Irci eksplozivni, Romi varalice, Arapi zaostali, Jevreji su prepredeni, i slično).

Razlog zašto stereotipi mnogo češće tematiziraju negativna nego pozitivna svojstva grupe na koju se odnose dolazio bi iz istog izvora odakle i izreka da je mudrije biti spreman na najgore negoli kasnije zažaliti zbog nedostatka opreza (better safe than sorry!). Krupni momak izbrijane glave, odjeven u kožnu jaknu, konformira sa stereotipom o izgledu pripadnika nekog motorističkog ganga čija reputacija preporučuje stanoviti oprez u manifestacijama naše sklonosti vrckavim pošalicama. Bolje poznavanje te supkulture će vrlo vjerovatno razgraditi naš stereotip o poklonicima takvog životnog stila, unoseći ranije nepoznate detalje u uopšteni i simplificirani “portret” njegovog tipičnog predstavnika.

Stvari postaju složenije kada se stereotipima pokriju cjelokupne kulture. Budući da je stereotip kulturna tvorevina, njegov sadržaj nam ne govori samo o objektu na koji se odnosi, nego i kulturi u kojoj je nastao. Svaka kultura (ali baš svaka!) ima svoje stereotipe o “drugima”, koji govore o tome kako opažamo te druge. Sve što odudara od naših (ingroup) mjerila normalnosti postaje bizarnost iz koje će se projicirati prejudicija na cjelokupnu kulturu u kojoj je “uočena”. U našim je krajevima istorijsko iskustvo (vjerovatno kroz prisustvo italijanskih otkupljivača žaba) dovelo do toga da se Italijani nazivaju “žabarima” mada se u drugim kulturama Evrope taj naziv primjenjuje na Francuze, zbog specifičnosti njihove gastronomske ponude (a zna se da Talijani, zapravo, jedu mačke!).

Stereotip je najpouzdanije gorivo za pokretanje predrasuda o kolektivitetima, na prvom mjestu onim o rasama. Prema jednoj definiciji, koju je dao nizozemski politikolog Meindert Fennema, rasizam je „diskurs koji diferencira ljude prema njihovim fizičkim karakteristikama, kombinira ih sa društvenim obilježjima, obje komponente smatra nasljednim i tako razlikovanim rasnim ili kulturnim grupama dodjeljuje različite socijalne pozicije.” Ovakvo određenje zahvalno je i zato što izbjegava vrjednosno pozicioniranje rasističkog mišljenja kao eksplicitno negativnog po neku grupaciju. Rasistički modus mišljenja podjednako će biti prisutan i u rasno utemeljenom hvalospjevu, lišenom ikakvog prizivanja “onih drugih”, sve dok se podrazumijeva da slavljena grupacija svoju izvrsnost “nosi u krvi”, “nasljeđuje s majčinim mlijekom”, “ima zapisanu u genima”, i sl. Ma koliko takvo vjerovanje bilo nadahnjujuće za pripadnike hvaljene grupacije, ono legitimira rasuđivanje po kojem, mutatis mutandis, postoje grupacije koje su na isti način, “po prirodi stvari”, osuđene na svoj usud, svoju pokoru, svoju zloćudnost, i sl. Po pitanju viševjekovnih rasprava o stepenu uticaja naslijeđenih i stečenih karakteristika na karakter i ponašanje čovjeka, o udjelu prirode i odgoja u njihovom formiranju, rasističko mišljenje tu nema nikakve dileme.

Dugačko putovanje malim koracima

Jedna od teorija funkcioniranja propagande na masovnom nivou, koja izbjegava nedostatke teorije kognitivne disonance uvažavajući saznanja o specifičnostima grupne dinamike, jeste Teorija društvenog prosuđivanja (Social Judgement Theory). Nju je razvio izvanredno plodotvorni tursko-američki socijalni psiholog Muzafer Sherif kojom je, uz svoju Realističku teoriju grupnih konflikta, dao značajan doprinos razumijevanju ponašanja mase i formiranja stavova koji upravljaju njenim postupcima.

U svojim empirijskim istraživanjima, od kojih je najpoznatiji eksperiment koji je sa svojom suprugom, takođe socijalnim psihologom Carolyn Wood Sherif, proveo 1954. godine u ljetnom dječijem kampu Robbers Cave u Oklahomi, Sherif je u saradnji sa psihologom Carlom Hovlandom i Rogerom Nebergallom došao do dragocjenih saznanja koja je ugradio u svoju Teoriju društvenog prosuđivanja. Centralno mjesto teorije zauzima uvid da ideje i stavove modificiramo poredeći ih sa našim već postojećim vjerovanjima i ubjeđenjima. To “samjeravanje” dovodi do njihove postepene promjene i ne postoji jasna demarkaciona linija koja razdvaja stavove o stvarima čija je priroda kompleksna. Pored toga, formulacije stavova o složenim stvarima i same su u toj mjeri složene da se nikako ne mogu posmatrati kao nedvosmislene. Umjesto ekstremnih pozicija po kojima se pojedinac ili slaže ili ne slaže sa nekim stavom, Sherif uvodi kontinuum pozicija između dva ekstrema. U prostoru između njih moguće je smjestiti različite stepene (ne)slaganja, sve one kondicionale kao što su “da, ali…”, “ovisno o…”, “u principu…”, “ne, osim ako…” i slične ograde koje često koristimo kada se od nas očekuje da iskažemo neki generalni stav. Možemo lako provjeriti ograničenja izbora kojim vam se nudi da svoj stav iskažete ili odobravanjem (podržavanjem) ili neodobravanjem (protivljenjem). Dakle, kakav je vaš stav u pogledu ubijanja drugih ljudi? A u pogledu pobačaja? Uvođenja fiksnih otkupnih cijena u agraru? Smrtne kazne? Kloniranja ljudskih bića? Vojne intervencije u drugoj zemlji? Kakvo je vaše stanovište u pogledu laganja? Homoseksualnih brakova? Zamjene hlorofluorougljenika hidrofluoroalkanom kao pogonskog gasa u sprejevima? Upotrebe životinja u medicinskim eksperimentima? Predbračnog seksa? Obaveznog vjeronauka u školama? Uvođenja zlatne podloge u regulaciji vrijednosti nacionalne valute?

U nekim slučajevima možda imamo vrlo precizan i bezuslovan odgovor, u nekim moramo odmjeriti naše razloge za i protiv ponuđenih opcija da bismo (možda!) došli do neke “rezultante”, u nekim nemamo nikakav stav jer nas izloženi problem ne zanima, o njemu ne znamo baš ništa, ili nikada o njemu nismo razmišljali niti to sada namjeravamo nadoknaditi.

Kako bi naše stavove učinila mjerljivim, Teorija društvenog prosuđivanja postulira postojanje zona prihvatanja, neopredijeljenosti i odbijanja, koje možemo posmatrati kao dijelove kontinuuma skale čije granične vrijednosti predstavljaju bezuslovno prihvatanje i bezuslovno odbijanje. Naš stav o nekom pitanju pozicioniran je u jednoj od tih zona. Kako dolazimo do njih?

Pretpostavimo da želimo istraživati stavove o nekom problemu – možemo izabrati bilo koje od ranije navedenih pitanja – i želimo kreirati skalu koja bi sadržavala puni raspon svih plauzibilnih stavova o tome. U pripremnoj fazi izgradnje naše mjerne skale napravićemo svojevrsnu “inventuru“ svih postojećih stavova koje ćemo registrirati u medijima, na socijalnim mrežama, utvrditi anketnim istraživanjem i sl. Ti stavovi mogu se sortirati prema stepenu u kojem izražavaju podršku ili odbijanje propozicije sadržane (ili podrazumijevane) u postavljenom pitanju. Za potrebe ilustracije, formuliraćemo sedam „generičkih stavova“ i sortirati ih u niz koji se od ekstremnog odbijanja postepeno mijenja do ekstremnog prihvatanja. Na taj način formirali smo skalu čije gradacije tipično obuhvataju konkretiziranu ekspresiju nekog od sljedećih opštih stavova:

1. Generalno prihvatljivo ili bi tako trebalo biti
2. Po sebi prihvatljivo jer se uobičajeno tolerira kao postojeća praksa
3. Prihvatljivo ukoliko nema drugačijeg načina
4. Prihvatanje ili izbjegavanje ovise o specifičnim okolnostima
5. Trebalo bi izbjegavati kadgod je to moguće
6. Načelno neprihvatljivo osim pod rijetkim i izuzetnim okolnostima
7. Neprihvatljivo pod svim okolnostima

Ukoliko pokušamo primijeniti ovako formulirane odgovore na prethodna pitanja, primijetićemo da nam oni omogućavaju da iskažemo naš stav na znatno vjerniji način nego što bi to bio slučaj izborom između “podržavam” i “protivim se”, ili nekom sličnom dihotomnom formulacijom. Na njoj možemo opaziti da rubni stavovi iskazuju vrlo odlučnu podršku (stavovi 1 i 2) ili protivljenje (6 i 7), dok tri centralna stava (3-5) pokazuju veći stepen neodređenosti i nesigurnosti. Time su definirane tri zone na našoj skali: zona prihvatanja u koju spadaju svi odgovori bliski formulaciji 1 ili 2, zona odbijanja koja obuhvata odgovore date u duhu formulacija 6 i 7, dok se između njih nalazi zona neopredijeljenosti (3-5), odnosno odgovora koji ukazuju da stav ispitanika nije u toj mjeri učvršćen da bi se na osnovu njega moglo predvidjeti konkretno ponašanje u situaciji gdje je taj stav relevantan.

Ova uopštena ilustracija može stvoriti pogrešan dojam da su zone na kontinuumu vrjednosnih opredjeljenja jednakog raspona, tj. da su širina prihvatanja i širina odbijanja (latitude of acceptance i latitude of rejection) jednake, da su simetrične i sl. U pravilu mnogo češći su slučajevi gdje je jedna zona šira od druge jer u njoj nalazimo veći broj različitih konkretiziranih stavova koji ipak dijele isto vrjednosno opredjeljenje. Skala karakterističnih stavova u jednom američkom istraživanju o odnosu prema pobačaju, sadržavala je sljedeće formulacije:

Ukoliko bismo ispitaniku ponudili devet kartica koje sadrže svaki od navedenih stavova, sa zadatkom da ih vrjednosno grupira (tako što će u jednu skupinu staviti one koje podržava uprkos mogućim razlikama u odnosu na preciznu formulaciju njegovog vlastitog gledišta, u drugu one sa kojima se nikako ne slaže, dok bi se u trećoj našli svi preostali stavovi) dobili bismo njegovu individualnu definiciju zona. Relevantno veliki uzorak takvih osobnih interpretacija rezultiraće generalnom skalom koja sa zadovoljavajućom statističkom pouzdanošću odražava gledišta šire populacije.

Među ponuđenim opcijama ispitanik bi posebno označio onu koja je najbliža njegovom ličnom stanovištu. Taj vlastiti stav definira poziciju ispitanika koju teorija naziva “sidrišnom“ (anchor), ukazujući da se radi o preferencijalnom izboru u odnosu na koji posmatramo sve ostale moguće stavove. Teorija kreće od toga da je u svakoj ličnosti prisutan neki „rezidentni stav“ o svakom pitanju za koje postoji vjerovanje pojedinca da ga ispravno razumije.

U odnosu na vlastiti stav prepoznajemo druge stavove prema njihovoj “relativnoj udaljenosti“ od našeg, te ih percipiramo kao srodne i bliske, ili ne baš naročito bliske, ili kao suprotne. Ukoliko vjerujete da bi svako svoje starije roditelje, koji žive u istom gradu, trebalo da posjećuje barem jednom sedmično, biće vam blizak stav onih koji vjeruju da bi to trebalo činiti svaki drugi-treći dan, ili jednom u deset dana, no vjerovatno nećete bezuslovno “potpisati mišljenje“ da to treba činiti svaki dan ili svake dvije-tri sedmice, dok ćete stavove da je to dovoljno činiti jednom u par mjeseci ili čak rjeđe doživjeti kao neprihvatljive.

Svaki stav sa kojim se susrećemo, naglašava teorija društvenog prosuđivanja, u nama pokreće odmjeravanje njegove udaljenosti ili bliskosti u odnosu na naš stav. Koliko su raznovrsni stavovi po nekim pitanjima i kakve se nedoumice javljaju u klasifikaciji stavova u graničnim oblastima između zone neodlučnosti i susjedne zone čvrstog pozitivnog ili negativnog vrjednosnog opredjeljenja (prihvatanja ili odbijanja) možemo se uvjeriti ukoliko pokušamo napraviti neki improvizirani inventar prisutnih stavova o nekom od kontraverznijih pitanja, kao što je, na primjer, pitanje kažnjavanja za određeni prekršaj ili kriminalno djelo. Tamnije strane istorije sadrže registar najnevjerovatnijih oblika kažnjavanja, koji u kombinaciji sa savremenim mogućnostima daje obiman materijal o izdašnosti penološke imaginacije, u rasponu od smrtne kazne primjenom torture do usmenog ukora. U ovom zamišljenom eksperimentu mogli bismo napraviti listu tipičnih prekršaja i nedjela, te ponuditi učesnicima da za svako od njih daju svoje mišljenje koliko je (ne)prihvatljiva svaka od kazni sadržanih u registru poznatih oblika kažnjavanja. Pokazaće se da su kaznene mjere koje je jedan ispitanik označio kao primjerene i prihvatljive za određeno djelo, u očima drugog sasvim neprihvatljive, bilo zato što su isuviše blage ili stoga što su pretjerano drastične u odnosu na procijenjenu težinu počinjenog prekršaja/zločina.

Za nekog ispitanika postojaće oblici kažnjavanja koji su u svakom pogledu nedopustivi ili neprimjereni, za drugog će oni biti prihvatljivi i poželjni, a značajan dio predloženih mjera vjerovatno će završiti u zoni nesigurnosti, neopredijeljenosti, neutralnosti, ili svjesnog odbijanja da se zauzme definitivna pozicija (npr. stavovi o (ne)prihvatljivosti neke kazne formulirani u duhu “ovisnosti o okolnostima“, i sl.).

Zanemarićemo druge tehničke detalje vezane za konstrukciju instrumenata kojim se služi Teorija društvenog prosuđivanja i zadržati pažnju na onome po čemu je ovakav pristup od izuzetnog značaja u rukama dizajnera i izvođača masovne propagandne kampanje.

Ova teorija postavlja svaki individualni “sidrišni” stav u kontekst svih drugih prisutnih stavova o istom pitanju. Ta dimenzija relativnosti pruža nam mogućnost da poziciju stava (a otuda, per extenso, i subjekta koji ga zastupa) sagledamo u odnosu na sve ostale stavove (i njihove zastupnike). Kako smo već napomenuli, naše stanovište pripada jednoj od tri porodice stavova: skupu stavova koji podržavaju/prihvataju propoziciju sadržanu u postavljenom pitanju, skupu stavova koji tu propoziciju odbacuju/odbijaju, ili grupaciji u kojoj nalazimo stavove za koje Sherif kaže da ih “ne možemo vrjednovati ni kao prihvatljive niti kao neprihvatljive”, stavova koji se umjereno razilaze od našeg, ali nisu u tolikoj mjeri diskrepantni da bismo ih bez razmišljanja odbili.

Kao i kod svih drugih oblika kategorizacije, i ovdje se pokazuje da je nužan stanoviti oprez u prosuđivanju karaktera deklariranog stava. Na primjer, stav koji se u društvenom okruženju smatra “politički korektnim”, biće usvojen od strane subjekta i repliciran čak i kada ispitanik uopšte nije zainteresiran za problematiku na koju se taj stav odnosi. Posljedično, njegov iskazani “angažirani stav” pozicioniraće ga u regiju prihvatljivog ili neprihvatljivog, mada bi njegova sidrišna pozicija objektivno pripadala zoni neopredijeljenosti.

Središnji interes Teorije društvenog prosuđivanja usmjeren je na efekte koje nečije opažanje svih tih drugih stavova ima u procesu promjene vlastitog, već postojećeg stava. Teorija nudi odgovore na niz pitanja: pod kojim uslovima dolazi do te promjene naših gledišta, u kojem pravcu i u kolikom stepenu će ona biti izražena, kakav je nivo tolerancije prema stavovima drugih, koliko je sidrišni stav čvrsto “zabetoniran”, i sl.

Kada se fenomen propagande počne posmatrati u perspektivi društvenih grupa i psihologije mase, mogu se bolje razumjeti strateške transformacije koje prate masovne kampanje. Te se promjene dešavaju kako na razini sadržaja poruka tako i njihovog “plasmana” u javni prostor i prilagođenosti specifičnim ciljnim grupama. Karakter propagandnog djelovanja mijenjaće se sa porastom broja istomišljenika, koji podržavaju zagovarane stavove, i pratećom diferencijacijom na “naše” i “njihove”. Ono što može početi kao agitacija, fokusirana na pojedinca i ideju pripadanja “odabranim“, “onima koji razumiju šta se dešava“, koji su “svjetlost u sveprisutnom mraku“, porastom pobornika u sve većoj mjeri će akcentirati snagu grupe čak i kada je njena realna brojnost objektivno nepoznata (“tiha većina“), kako bi u pravom trenutku mogao proraditi i efekat “paradne povorke“. U tom stadiju propagandista računa na tendenciju ljudi da promijene svoje mišljenje, osjećanja ili ponašanje kako bi bili u skladu sa percipiranim normama grupe – što je klasično određenje procesa konformiranja (lat. Con-formare, sa-oblikovati, učiniti nešto slično nečem drugom, saobraziti, naličiti, usaglasiti, prilagoditi, uskladiti). U oblasti marketinga kulturnih ili političkih ideja novozačeti pokreti najčešće se javljaju kao reakcija na postojeće jednoglasje po nekom ključnom pitanju, kao odbijanje da se “konformira“ sa nekim socijetalnim normama ili vrijednostima, da bi rastom broja pobornika te alternative ona postala dominantna i, pomalo paradoksalno, rezultirala novim oblikom konformizma. Razvoj jeans kulture je možda najrječitiji primjer takvog procesa.

Šta nam teorija društvenog prosuđivanja može reći o uticaju koji vodi promjeni stavova i koji su od njenih empirijski verificiranih nalaza značajni za izvođače radova u području preoblikovanja javnog mnijenja?

Svaku poruku propagandiste, kako je već ranije napomenuto, u kognitivnom prostoru odmjeravamo u odnosu na naš već postojeći stav o datom pitanju. Time je određen stepen njenog slaganja ili diskrepancije u odnosu na “zatečeno stanje”, distanca stava kojeg poruka zagovara u odnosu na naš sidrišni stav, našu poziciju sa koje primamo i interpretiramo poruku. Pokazuje se da je to razumijevanje zagovarane poruke pod značajnim uticajem faktora koji određuju u kojem je pravcu i do koje mjere primljena poruka u stanju da proizvede promjenu u našem već postojećem stanovištu.

U tom smislu je od odlučujućeg značaja unutar koje zone ćemo locirati stav propagandiste, a širina tih zona (prihvatanja, neopredijeljenosti i odbijanja) ovisi o stepenu naše personalne involviranosti u problematiku na koju se ponuđeni stav odnosi. Što smo više lično zainteresirani za dato pitanje naše viđenje onoga što je prihvatljivo postaje specifičnije i naglašenije. Taj ego-involvement čini da raspon nama prihvatljivih alternativa postaje sve uži baš kao i zona stavova koje smo spremni označiti kao neutralne ili neopredijeljene, dok zona stanovišta koje odbijamo postaje šira i obuhvata sve više stavova na koje ne pristajemo. Suprotno, kada je riječ o stvarima koje ne prepoznajemo kao značajne za našu sopstvenu situaciju ili smo manje zainteresirani za njih, postajemo fleksibilniji u pogledu klasificiranja stepena prihvatljivosti ponuđenih stavova: naše zone prihvatljivih i neutralnih stavova postaju znatno šire. Istraživanja su pokazala da je upravo širina zone odbijanja značajan prediktor mjere u kojoj je subjekat podložan uvjeravanju. Veliki broj njemu neprihvatljivih stavova, koji čine njegovu zonu odbijanja, ukazuje na visoki stepen lične angažiranosti u onome što je predmet stava, a to sa svoje strane indicira povećanu otpornost na promjenu.

Roditelji sa malom djecom (ili posvećeni sindikalni aktivisti) imaće znatno uži raspon za njih prihvatljivih stavova o dječijem doplatku u odnosu na ljude koji nisu u njihovoj situaciji, mladi će pokazati sličnu tendenciju u hipotetskoj raspravi u pogledu starosnog praga za posjedovanje vozačke dozvole, stanovnici četvrti sa visokim stepenom nasilja u pogledu posjedovanja oružja, i sl.

Karakter našeg viđenja odrediće i način na koji doživljavamo druge stavove. To “iskrivljenje u perspektivi”, ovisno o tački gledišta, pripisuje se efektima asimilacije i kontrasta. U prvom slučaju, stavove koje prepoznajemo kao srodne našem sidrišnom stavu (pripadne istoj zoni) doživjećemo kao bliže vlastitom stanovištu nego što to oni u stvari jesu, minimizirajući distancu između njih. Kada je u pitanju stav koji smiještamo u zonu suprotnu našoj vlastitoj, tj. onih stavova koji zagovaraju nešto čemu se mi protivimo ili odbijaju ono za šta se zalažemo, imaćemo tendenciju da njihovu udaljenost od našeg sidrišnog stava doživljavamo kao znatno veću nego što to ona jeste.

Izražena lična zainteresiranost snažan je katalizator u manifestiranju asimilacije i kontrasta. Čak i najblaže primjedbe razrednog starješine na rad ili ponašanje učenika mogu izazvati iracionalne i eksplozivne reakcije roditelja. Efekat kontrasta će u razumijevanju roditelja, u odnosu na njegov/njen sidrišni stav o nadprosječnim vrlinama svoga djeteta, dovesti do toga da izrečene opaske budu doživljene kao atak čija je žrtva neshvaćeni wunderkind čija darovitost ostaje neprimijećena od strane nekompetentnog i malicioznog nastavnika.

Na efekat asimilacije upozoravao je još Francis Bacon, govoreći o prisustvu “plemenskih idola” (idola tribus) u ljudskom mišljenju. U 46. aforizmu svog kapitalnog filozofskog djela “Novi Organon” (1620), Bacon upozorava da će ljudsko razumijevanje, kada jednom usvoji neko mišljenje (bilo da ga preuzme od nekoga ili da do njega samo dođe), u svemu vidjeti potvrdu svoga stava. Jedno istraživanje, provedeno u Sjedinjenim Državama, ispitivalo je kako tadašnjeg predsjednika Georga Busha percipiraju njegovih glasači, članovi Republikanske partije. Uprkos stereotipu po kojem pripadnost toj političkoj stranci generalno podrazumijeva sklonost konzervativnoj ideologiji, jasno je da članstvo čine pojedinci čija personalna gledišta pokrivaju kontinuum varijacija u rasponu od izrazito konzervativnih do liberalnih. Istraživanjem je za svakog ispitanika određena njegova pozicija u dimenziji liberalnih-konzervativnih opredjeljenja, a potom je zatraženo da na istoj skali kvalificira predsjednika Busha. Efekat asimilacije doveo je do toga da liberalnije orijentirani ispitanici predsjednika prepoznaju kao liberalnijeg, dok su konzervativnije orijentirani republikanci u njemu vidjeli predsjednika konzervativnih stavova. U oba slučaja, jedan te isti subjekat je opažan na način koji konformira sa ličnim stavovima ispitanika.

Da bi bio djelotvoran, propagirani stav mora biti evidentno različit od našeg kako ga ne bismo podveli pod vlastito, već postojeće mišljenje. A kada je on već takav, značajno suprotan našem, efekat kontrasta može učiniti da ga doživimo kao nepomirljivo različitog, još ekstremnije udaljenijim od našeg nego što to doista jeste, te ga u našoj percepciji pozicionirati kao (pre)naglašeno suprotnog našem vlastitom opredjeljenju.

Sada možemo prokomentirati nalaze teorije društvenog prosuđivanja koji su od značaja u procesu propagandističkog uvjeravanja.

Do maksimalnog efekta u promjeni stava doći će ukoliko primljena poruka zadovoljava nekoliko preduslova. Na prvom mjestu, stav koji poruka sadrži mora da pada u zonu prihvatanja recipijenta, odnosno – mi moramo u nekom smislu (i stepenu) u njoj prepoznati bliskost našem vlastitom gledištu. Istovremeno, ona ne smije biti “isuviše bliska” našem sidrišnom stavu jer će time postati asimilirana. U takvom slučaju, poruka će biti naprosto primljena kao “stilska varijacija” našeg vlastitog viđenja, sidrišni stav će ostati nepromjenjen, a novoprimljeni stav, sadržan u poruci, podveden pod njega.

Ovaj caveat ima dalekosežne implikacije. Promjena stava recipijenta najefikasnije se izvodi “etapno”, sa ciljem da se njegovo sidrišno vjerovanje samo pomjeri u susjednu poziciju, ali u željenom pravcu.

Ukoliko subjekat vjeruje da je nešto neprihvatljivo pod svim okolnostima, cilj propagandiste u prvom koraku jeste da svojim djelovanjem uvjeri konzumenta poruke da mogu postojati izuzeci pod kojim to principjelno odbijanje ne mora da vrijedi. Ta “ublažena” varijanta odbijanja postaće nova sidrišna pozicija subjekta. Modificirani stav će biti interioriziran i učvršćen racionalizacijom (opravdavanjem) takve promjene prethodnog, znatno isključivijeg, stava. Racionalizacija će osigurati da nastala promjena u subjektu ne proizvede neugodnosti kognitivne disonance.

Cilj propagandiste nije u tome da recipijent “preuzme” stav sadržan u specifičnoj poruci datog iterativnog ciklusa, već da poruka izvede pomak postojećeg stava u njenom pravcu.

To pomjeranje najčešće će okončati stavom (3) koji je smješten negdje između prethodnog sidrišta (1) i stava sadržanog u poruci (2).

Sada je subjekat “zreo” za naredni korak propagandiste: poruku koja će zagovarati još tolerantniji pristup centralnom problemu, izraženu stavom pozicioniranom u blizini novoformiranog sidrišnog stava ali, ponovo, smještenom u istom pravcu promjene prema zoni prihvatljivosti .

Pravac promjene ne mora nužno biti usmjeren iz jedne zone ka kvalitativno suprotnoj, od odbijanja ka prihvatanju ili obratno. On može voditi i u pravcu još izraženije radikalizacije unutar jedne te iste zone (prihvatanja ili odbijanja). Recipijent kojem ideja suprematizma nije strana, može imati stav da je optimalno rješenje stabilnog društvenog života u tome da se “oni” odvoje od “nas”. Propagandistička akcija može pokrenuti promjenu tog stava u bilo kojem pravcu kroz seriju postepenih pomaka. Takve modifikacije mogu voditi u pravcu prihvatanja ideje o kohabitaciji, ali i u pravcu stava po kojem je segregacija samo polovično rješenje, a da njegova puna realizacija neizbježno zahtijeva potpunu, ako ne i radikalnu eliminaciju.

Istraživanja pokazuju da do efektne promjene stavova dolazi ukoliko je razlika između našeg sidrišnog stava i onog kojeg zagovara propagandista mala ili umjerena. Visoki stepen diskrepancije između njih neće ostvariti nikakav učinak. Niz manjih pomaka izvedenih u istom smjeru kroz duži vremenski period, u idealnom će slučaju okončati na stavu kojem propagandista teži.

Štaviše, subjekat tih promjena često nije ni svjestan dramatične razlike između stavova koje je imao prije početka kampanje i onih koje zastupa po njenom završetku. U svojoj knjizi “Vještina obmane u ratovanju” (The Art of Deception in Warfare, 1989) pukovnik Michael Dewar, veteran britanske obavještajne službe, ukazuje na bitnu osobinu ljudske svijesti, na koju računaju sve masovne kampanje usmjerene na preoblikovanje javnog mnijenja:

O nevidljivosti takvih promjena govori fenomen tzv. “kineske ulične radnje“. Navodno je širenjem kineske četvrti u Los Angelesu uvedena uredba kojom se regulirala ulična prodaja. Ona je dozvoljavala samo privremene “štandove“ koji su se morali zatvarati i uklanjati sa ulice po isteku radnog vremena, a policijski nadzornici starali su se o njenom provođenju. Tipično prodajno mjesto podrazumijevalo je mali stočić, sanduk ili kartonsku kutiju na kojoj je bila izložena roba i strpljivog prodavača koji je stajao uz nju. Vremenom, prodavač bi po okončanju posla pokupio samo neprodatu robu, ali bi “inventar“ njegove radnje ostao na ulici. Moguće je da su isprva gradske službe uklanjale napuštene sanduke i kutije, no ubrzo se to pokazalo besmislenim troškom jer bi na njihovom mjestu već sutradan osvanule nove. Kada se taj običaj ustalio “vlasnici“ su počeli ostavljati i male stolice na kojima bi se odmarali tokom radnog dana, tako da su se policijske patrole privikle i na njihovo cjelodnevno prisustvo. Nakon nekoliko mjeseci, uz stol i stolicu ostajala je i kutija za “priručni pribor“, a nakon dovoljno dugog perioda “privikavanja nadzornih organa“ prodajno mjesto bi bilo ograđeno primitivnom strukturom od štapova bambusa sa izvješenim malim paravanom ili pokrovom umjesto suncobrana. Potom bi slijedili i sitni ukrasi, mala tabla sa imenom radnje ili prodavača, nakon nekoliko mjeseci platneni paravan bi bio zamijenjen panelom a noseća konstrukcija malo ojačana… Konačno, nakon nekoliko godina, na tom mjestu nalazila se potpuno opremljena prodavnica, a svakodnevnim prolaznicima, uključujući i policijske nadzornike, činilo se da je ona tu oduvijek i bila.

Za propagandiste postepene promjene znače suočavanje sa nemalim izazovima. Dugotrajnost kampanje, koja bi rezultirala značajnim i trajnijim promjenama javnog mnijenja, zahtijeva vrijeme – a to je dragocjeni resurs koji propagandistima ne stoji uvijek na raspolaganju, pogotovo kada je potrebno dobiti potporu za poteze koji zahtijevaju promptno djelovanje. Ključ uspješne masovne kampanje svodi se na precizan proračun vremena (timing): kojom brzinom se provode “mali koraci u željenom smjeru” i prelazi na sljedeću etapu pomjeranja sidrišnog stava. Suviše brze promjene neće dopustiti da se novostečeni stav dovoljno interiorizira kako bi se od njega moglo pomjeriti ka narednom. Prespore promjene mogu proizvesti “bumerang-efekt”, kojeg karakterizira rastuća iritacija ponavljanjem već usvojenog mišljenja, što može dovesti upravo do neželjenog, suprotnog rezultata – udaljavanja subjekta od propagiranog stava (tzv. reaktancija).

Konačno – koji je najpoželjniji profil subjekta na kojeg cilja propagandna kampanja i u koju je zonu najpovoljnije smjestiti zagovarani stav? Ukoliko je naš centralni stav po nekom pitanju smješten u zonu prihvatanja, nikakva poruka koja zagovara odbijanje neće poljuljati tu poziciju (i obratno) i ni do kakve promjene stava neće doći. Do promjene neće doći ni ukoliko poruka zagovara stav sa kojim se već slažemo. Stoga je optimalna strategija propagandiste da svoje napore usmjeri na populaciju onih koji još nisu čvrsto formirali svoje opredjeljenje i da u prvom koraku pozicionira poruke u onom dijelu zone neopredjeljenosti koja je bliska zoni u koju se, na kraju, želi dovesti recipijenta. Iz te granične oblasti narednim korakom se prelazi u zonu blagog opredjeljenja i kroz nekoliko narednih iteracija pristiže do ciljne, jasno definirane pozicije.

Etape pomjeranja dominantnog stava, od “umjerenijeg” do radikalnog, obilježavaju putanju eskalacije najstrašnijih progona i zločina koje pamti istorija i koje je iznjedrila tehnika upravljanja ponašanjem mase. U nekoliko koraka, jednom kada je formirano vjerovanje o razlici “nas” i “njih” u terminima egzistencijalne ugroženosti, otvoren je put kojim se od stava “ne možete živjeti uz nas kao takvi” (prisilna asimilacija), prelazi na “ne možete živjeti uz nas” (progon), da bi se okončalo sa “ne možete živjeti” (istrebljenje).

Nenad Fišer