Fišer: Američki san i “Lude dvadesete”

Propaganda, sedmi dio

Sada mi recite, Muze, stanarke olimpskih dvora
Jer božanske ste i svuda, i sveznajuće ste o svem’
A mi glasine čujemo samo i ništa ne znamo.

prvi dio
drugi dio
treći dio
četvrti dio
peti dio
šesti dio

Okončanjem Velikog rata otpočela je jedna nova epoha, sasvim primjereno izvornom značenju te riječi (gr. epokhḗ) koja iskazuje zastoj, okončanje ili prestanak jednog povijesnog toka i početak novog.

Kao što je sam početak Prvog svjetskog rata označio kraj kulturnog i umjetničkog procvata u Evropi, četiri prethodne decenije koje će biti zapamćene kao Belle Époque, završetak tog rata otvorio je jedno novo poglavlje. Ono što je uslijedilo bila je u svakom pogledu jedna “nova stvarnost”, od onih koje se rađaju kada Thanatos prepusti svoje mjesto Erosu, a njegova eruptivna životna energija preplavi svijet. Da bismo ipak situirali mjesto propagande u takvom svijetu moraćemo se donekle odreći poetičke vizure zbilje koju oblikuju mitološke sile i osloniti se na nešto opipljivije podatke.

Decenija nakon Prvog svjetskog rata poznata je kao “Lude dvadesete” (u SAD poznata kao Roaring Twenties, u Francuskoj kao Années folles), čiji se osnovni motivi i likovi već čitavo stoljeće recikliraju u filmskoj industriji i tvore građu faktoida na koju se oslanja popularno znanje o tom periodu.

Milioni ljudi nisu doživjeli taj poratni svijet: njih dvadeset miliona nestali su kao žrtve rata (otprilike podjednak broj vojnika i civila), u Ruskoj revoluciji stradalo je između 7 i 12 miliona ljudi, dok je pandemija španske gripe odnijela između 50 i 100 miliona života… Spram tih brojeva, smrt koju su prouzrokovali tifus i glad, mada mjerena u stotinama hiljada žrtava, tek je mali dio bilansa nesreće tog mračnog vremena. Sa takvim demografskim gubicima i svim posljedicama koje oni donose, bilo bi pravo čudo da je svijet ostao fundamentalno neizmijenjen. Kulturne promjene koje su uslijedile zauvijek će transformirati životne okolnosti u obrasce koje i danas sa lakoćom prepoznajemo kao dio vlastitog iskustva. Mada su se slični procesi odvijali u svim svjetskim metropolama, od Londona, Pariza i Berlina, do New Yorka, Los Angelesa i Sydneya, mi ćemo se u razmatranju nekih fenomena posvetiti, u prvom redu, podneblju koje se smatra kolijevkom moderne propagande – Sjedinjenim Državama.

Prvi svjetski rat nije završio samo nestankom nekih velikih monarhija već i posvemašnjom erozijom institucija koje su donedavno predstavljale oličenje autoriteta i na kojim su počivale norme socijalno poželjnog ponašanja. Predratno vrijeme, taj “stari svijet”, postao je simbolom stagnacije, socio-kulturne nepokretnosti tradicionalnog patrijarhalnog društva i odsustva svih relevantnih oblika prosperiteta. Nasuprot tome, novo doba obećavalo je preporod, puni zamah moderne, jedan “vrli novi svijet” kakav je zamišljan prije nego što će ga deceniju kasnije, svojom gorkom distopijom, raskrinkati Aldous Huxley.

Sjedinjene Države ulaze u dvadesete godine na talasu industrijske ekspanzije i kulturnih promjena pokrenutih u ratnom periodu. Poziv Paula Mazura po kojem “želje čovjeka moraju nadrasti njegove puke potrebe” obilježava početak ere konzumerizma, društva kojeg nije oblikovala samo ideja da je potrebno stalno proizvoditi nova potrošačka dobra već i svijest o tome da je podjednako potrebno proizvoditi nove potrošače. Taj “sektor proizvodnje” naselili su adepti propagande koji su ispekli svoj zanat u “majstorskim radionicama” tokom ratnog perioda. On je pokrivao sve oblasti u kojima se vršila prodaja, doslovna ili metaforička, dobara za javnu upotrebu: od reklamne industrije koja je procvjetala u svijetu munjevito rastuće američke ekonomije, do političke propagande koja je još za Georgea Creela i njegov “Komitet za javne informacije” (CPI) predstavljala tek oblik “prodaje” ideja.

Gotovo po pravilu, procesi dramatičnih društvenih transformacija podrazumijevaju izražen protok novih ideja koji se ostvaruje posredstvom medija masovnih komunikacija ili kao posljedica kretanja ljudi koji prenose nova iskustva iz jednog okruženja u drugo. U Sjedinjenim Državama oba ova faktora su dvadesetih godina silovito preoblikovala kulturni prostor.

Sa jedne strane, pojavom komercijalnog radija formira se masovna kultura, koja i sama “fermentira” u raznorodne supkulturne segmente. Krajem decenije 12 miliona domaćinstava posjedovalo je radio prijemnik. Ljudi su slušali istu muziku, plesali iste plesove, koristili isti sleng i kupovali iste proizvode zahvaljujući sveprisutnim reklamama i nastanku velikih trgovinskih lanaca, kao što su Woolworth's, American Stores, A&P, United Cigar Stores, i dr. Industrija zabave prilagodila se masovnoj potrošnji – od gramofonskih ploča do “pokretnih slika”. U sprezi sa finansijski moćnom reklamnom industrijom štampa doživljava nezapamćen procvat, filmske i sportske zvijezde postaju centralnom temom časopisa i magazina što dodatno puni sve veći broj sportskih stadiona i bioskopskih dvorana. Koncem dvadesetih čak 75% američkog stanovništva odlazilo je u bioskop barem jednom sedmično.

S druge strane, kriza agrikulture koja je zahvatila američku privredu po završetku rata, dovela je do migracije radne snage sa seoskih farmi i poljoprivrednih imanja u pravcu rastućih industrijskih centara. Popis stanovništva 1920. godine pokazao je da po prvi put u američkoj istoriji više ljudi živi u gradovima nego izvan njih. Život u gradu je u svakodnevnicu novopristiglih žitelja uveo još jedno, ranije nepoznato iskustvo – iskustvo anonimnosti u depersonaliziranoj masi. U periodu između 1920. i 1929. godine 13 miliona ljudi napustilo je farme i preselilo u gradove. Još u toku Prvog svjetskog rata, kada su kompanije na sjeveru počele masovno zapošljavati crnačku radnu snagu sa juga, kako bi nadomjestili nedostatak mobiliziranih radnika, otpočeo je talas “Velike migracije” (Great Migration) koji se nastavio i dvadesetih godina. U tom periodu udvostručila se crnačka populacija u gradovima kao što su New York, Chicago i Detroit, a počinju se formirati i prva geta poput njujorškog Harlema. Prema statistikama, 1920. godine svaki deseti stanovnik SAD je živio u New Yorku, Chicagu ili Philadelphiji.

Ubrzani razvoj industrije i otvaranje novih područja proizvodnje rezultirali su ne samo kretanjem stanovništva iz ruralnih područja prema urbanim, već i iz jednih gradova u druge, putanjama koje su slijedile rastuću potražnju za radnom snagom. Dinamiku tih demografskih promjena pratilo je profiliranje jednog novog razumijevanja individualne slobode, sadržano u ideji mobilnosti.

Sposobnost kretanja postaje visoko cijenjena vrijednost, bitno obilježje kvaliteta života, a automobil najtraženija potrošačka roba tog vremena. Niske cijene čuvenog Fordovog Modela T, koji je 1924. godine koštao oko 260 USD (što bi odgovaralo iznosu od današnjih 4.200 USD) učinile su automobil pristupačnim velikom dijelu američke populacije. Početkom dvadesetih godina automobil je bio luksuz, da bi ga već krajem decenije posjedovao svaki peti Amerikanac. Mladi su zahvaljujući kolima mogli doživjeti osjećaj slobode koji je nudilo ogromno američko prostranstvo… ili barem ono lokalnog okruženja. Automobili postaju “spavaće sobe na točkovima” (bedrooms on wheels), sredstvo za kretanje i noćenje između dvije destinacije.

Rađa se jedna cijela ekonomija centrirana na automobile i potrebe vozača – od servisnih stanica do motela. Vjerovatno najznačajniju i najtrajniju promjenu u životnom stilu prosječnog građanina, u kojoj je veliku ulogu odigrala ekspanzija automobilskog tržišta, predstavljalo je masovno uvođenje kredita za kupovinu potrošačkih dobara. Ekonomija zasnovana na načelu “kupi sada, plati kasnije” (Buy now, pay later) dovela je do toga da je potrošački dug između 1920. i 1930. godine udvostručen, ali je u istom periodu i više nego udvostručeno bogatstvo nacije.

Rapidna elektrifikacija gradova je Edisonovo predskazanje, izrečeno četvrt stoljeća ranije, pokazala kao sasvim ostvarivo: “Tehnologija će učiniti da se manje pažnje posvećuje domu, jer će dom zahtijevati manje: domaćica će prije biti kućni inženjer negoli kućni radnik i imaće na usluzi najbolju od svih sluškinja – električnu struju”. Američke domove, uz električnu rasvjetu, počeli su naseljavati električni kućanski aparati: radio prijemnici, pegle, tosteri, usisivači, štednjaci, ventilatori, veš mašine, hladnjaci, sve do aparata za kafu ili pravljenje kokica.

U svakom pogledu dvadesete godine su bile period naglašene tenzije između postojećih sila utemeljenih na ideologiji nekog već minulog doba, i novih socijalnih kretanja koje sa sobom donosi vrijeme korjenitih promjena. Možda je to najuočljivije u procesima koji su vodili redefiniciji uloge žene u američkom društvu.

U kontekstu demografskih gubitaka koje su sa sobom donijele prethodne godine ratovanja i pandemije, visoko mjesto među državnim prioritetima, kako u Americi tako i Evropi, zauzela je potreba za demografskom obnovom, shodno klasičnoj ideji da broj stanovnika izražava snagu jedne države i garantira njenu vitalnost. Predsjedničke izbore 1920. godine dobio je republikanski kandidat Warren Harding, urednik lista Marion Star i senator iz savezne države Ohio, ubjedljivo pobijedivši (sa 60,3% narodnih glasova) svoje rivale, demokratu Jamesa Coxa (za kojeg se opredijelilo 34,1% birača) i socijalistu Eugenea Debsa (3,4% glasova). Hardingova politička platforma bila je sadržana u njegovom izbornom sloganu “Povratak normalnosti” (Return to Normalcy). Većinsko opredjeljenje američkog glasačkog tijela za “normalnost”, nasuprot aktivizma koji je zagovarao Theodore Roosevelt ili idealizma prethodnog predsjednika Woodrowa Wilsona, dobra je ilustracija za stanje duha u američkom društvu tog vremena. Čini se da je ideja “normalnosti” podrazumijevala različite stvari za glasača i za politički establishment koji ju je zagovarao. Za one prve, to je značilo povratak životu koji neće biti rastrzan neurozama ratnog vremena, vanrednim mjerama i pritiskom egzistencijalne neizvjesnosti. Za potonje, normalnost je prije svega značila business as usual, parametre života mjerene prema kriterijima predratnih vremena i realizirane kroz matrice negdašnjeg društvenog ponašanja. Imperativ demografske revitalizacije računao je na reafirmaciju ranijeg ustrojstva porodice i podjele uloga u njoj (privremeno poremećene ratom), a posljedično i reafirmaciju države kao izvora moralnog autoriteta, kao “surogata roditelja”. Pokazalo se da su obje ambicije potcijenile dubinu promjena koje je ratno iskustvo proizvelo u američkom društvu, posebno u ženskom dijelu populacije.

U periodu nacionalne mobilizacije i prelaskom na režim ratne privrede žene su postale značajnim dijelom radne snage o kojoj je ovisila američka ekonomija, preuzevši brojne obaveze i odgovornosti koje su im ranije bile nedostupne ili uskraćene. Finansijska neovisnost, koju je pružala zaposlenost, za žene je značila priliku da svoj život oblikuju shodno vlastitim ambicijama i preferencijama, umjesto da ga prilagođavaju tradicionalnim obrascima prošlih vremena. Usvajanjem 19. ustavnog amandmana, kojim je 1920. godine ženama garantirano pravo glasa, one postaju punopravni i osviješteni politički subjekat. Po prvi put u američkoj istoriji, dvadesetih godina je ženama dozvoljeno i da na sudu budu imenovane za članove porote. Primjena tih zakonskih odredbi nije se dogodila “preko noći”, budući da je ona ovisila o spremnosti saveznih država da ih usvoje – proći će još decenije prije nego što žene postanu porotnice na sudu u svim saveznim državama (u Mississippiju se to dogodilo tek 1968. godine) ili da crnkinje u južnim državama SAD budu u stanju da koriste pravo glasa – ali je već samo postojanje takvih zakona dalo ženama pravnu platformu u borbi za svoju ravnopravnost.

“Novo vrijeme” je za žene otvorilo ranije nepostojeći prostor za razmatranje mogućnosti daljnjeg obrazovanja i profesionalne karijere kao nekim od svojih životnih prioriteta.

Sve veća raspoloživost kontraceptivnih sredstava omogućila je ženama da imaju znatno veću kontrolu nad “brojčanim stanjem” svoje obitelji kao i vremenom kada će postati majke. Dok je početkom 20. stoljeća prosječna američka porodica imala petoro djece, krajem dvadesetih taj broj se smanjio na tri djeteta. Sve liberalniji zakoni koji su regulirali status bračne zajednice odražavali su rastuće nepovjerenje u tradicionalnu sakrosanktnost braka: dok je 1920. godine od hiljadu brakova njih 125 završavalo razvodom, krajem decenije taj broj je narastao na 286. Mogućnost žena da pohađaju visokoškolske institucije dovela je do toga da se formiranje bračne zajednice odloži za neko vrijeme, što je sa demografskog stanovišta imalo za posljedicu da one sve kasnije postaju majke. Krajem dvadesetih godina po prvi put studentska populacija američkih fakulteta ima više žena nego muškaraca. Sve više žena biva zaposleno izvan svoga doma što doprinosi njihovom opredjeljenju da odlože majčinstvo: u rasponu između 1920. i 1929. godine broj zaposlenih žena porastao je sa 8 na 11 miliona. Krajem decenije više od četvrtine žena bilo je zaposleno, a među neudatim ženama čak je više od polovine njih imalo stalni posao. Velikim dijelom to su bila zanimanja koja će biti prozvana “ženskim profesijama”: žene postaju prodavačice, učiteljice, bolničarke, kućne pomoćnice, ali i nerazdvojni dio činovničkih ureda gdje obavljaju daktilografske ili sekretarske poslove. Objektivnosti radi, treba ukazati da su prestižnije poslove muškarci zaposjeli u još izraženijoj mjeri (npr. u istom periodu broj žena liječnika se prepolovio), a još će proći decenije prije nego što žene i muškarci koji obavljaju isti posao budu podjednako plaćeni – dvadesetih godina žene su primale tek polovinu “muške plate”.

U takvom kontekstu, poziv države na “povratak normalnosti” za žene je značio povratak na socijalno ustrojstvo konzervativne prošlosti i odricanje od tek stečenih sloboda i probuđenih aspiracija. Istovremeno, sa iskustvom prethodnog rata, svaka agitacija u kojoj se država pozivala na “opšte dobro” u mladoj generaciji je bila dočekana sa dubokim nepovjerenjem. Unatoč tome što je pobačaj bio zakonski zabranjen i tretiran kao zločin prema državi, baš kao i upotreba kontraceptivnih sredstava, njihovo rašireno prisustvo rječito govori o odbijanju mladih da služe državi kao pogon za proizvodnju “topovskog mesa” i jačanja “biološke mase” kojom raspolaže država. U vrijeme drevnog Rima upravo to je bila funkcija najnižeg sloja rimskih građana gdje je prōlētārius bio onaj od kojeg se nije očekivalo ništa više nego da obezbijedi potomstvo (prōlēs) za potrebe države. No, dvadesete godine bile su vrijeme koje je, barem za dio mladih, obećavalo obilje mogućnosti, a pregalaštvo u području poboljšanja demografskog stanja nacije nije bilo među njima. Raznovrsne forme kreditiranja dovele su do bržeg osamostaljenja mladih porodica za koje početak zajedničkog života nikako nije podrazumijevao i čari roditeljskih odgovornosti.

Bolja zdravstvena zaštita i poboljšanje kvalitete života (bolja ishrana, formiranje prvih staračkih domova, smanjen intenzitet fizičkog rada i sl.) u toku dvadesetih su povećali prosječnu životnu dob sa 54 (1920) na 60 godina (1930). U ekonomskoj sferi to je rezultiralo većim pritiskom na penzione fondove saveznih država i kompanija, a u sociološkom pogledu dovelo do promjena u strukturi stanovništva pojedinih saveznih država, nastalih trendom starijih osoba da se sa sjevera sele ka prijatnijim i toplijim krajevima kao što su Florida i California. U sprezi sa smanjenim “dotokom mlade krvi”, Sjedinjene Države postaju zemlja starijih, a generacijski jaz sve izraženiji. Pritom, u gradovima sve više mladih pohađa srednje škole (u periodu između 1917. i 1930. godine broj srednjoškolaca se učetverostručio), a čak trećina njih nastavlja školovanje na visokoškolskim institucijama. Posljedično, to je značilo da adolescenti provode većinu dana u društvu svojih vršnjaka i profiliraju svoj identitet u interakciji sa njima. Time individualni izbori u sve većoj mjeri počinju da slijede dinamiku grupe, mladi dijele isti stil, afinitete, žargon, svjetonazore, gravitirajući prema distinktnim supkulturama.

Očekivanja države da će politika “povratka normalnosti” rezultirati pronatalitetnim entuzijazmom pokazala su se potpuno neutemeljenim. Umjesto masovne “proizvodnje djece”, normalnost je za ljude značila povratak nečemu čega su bili lišeni u ratnim godinama ispunjenim odricanjem – bezbrižnosti kakvu je podrazumijevala francuska fraza joie de vivre i koju je Zolin roman tog naslova učinio znamenitom širom svijeta.

Upravo je ta “radost življena” ono po čemu će u kolektivnoj predodžbi ostati zapamćene “Lude dvadesete”. Znamenite ličnosti i fenomeni tog vremena izrasli su u stereotipske prezentacije jedne ere, i njeno evociranje bilo bi nepotpuno kada ne bismo pomenuli barem neke od njih. Među najpoznatijim ličnostima nalazimo imena čija se slava vezuje za početke velikih holivudskih studija, poput Glorije Swanson, Grete Garbo, Douglasa Fairbanksa, Mary Pickford, ili Rudolpha Valentina. U svijetu sporta njihov pandan su bile zvijezde poput boksera Jacka Dempseyja ili bezbol igrača Babe Rutha. I konačno, tu su bili i oni koji su označili ne samo to doba nego i cjelokupnu istoriju umjetnosti kojom su se bavili: Charlie Chaplin, Pablo Picasso, Louis Armstrong, Bessie Smith, Josephine Baker…

Najznačajnije naslijeđe i neprolazan trag tog vremena ostao je u muzici koja je u velike sjeverne gradove SAD prispjela na talasu migracije crnačke radne snage sa ruralnog juga. Njujorški Harlem postaje središtem kako muzičke tako i književne crnačke kulturne scene, koja je isprva nazivana “Novi crnački pokret” (New Negro Movement) da bi kasnije postala poznata kao “Harlemska renesansa” (Harlem Renaissance). Amerika je “otkrila” jazz i blues, koji se pojavljuju kao moćna reakcija na napore države da iznova fortificira tradicionalne “bastione normalnosti”, potvrđujući još jednom opažanje Victora Hugoa izrečeno u “Istoriji jednog zločina”, prema kojem je “moguće oduprijeti se invaziji armija, ali nije moguće oduprijeti se invaziji ideja” (On résiste à l'invasion des armées ; on ne résiste pas à l'invasion des idées). Nezadrživa “ideja čije je vrijeme došlo” bila je ideja slobode individualne ekspresije koja je svoj prostor tražila izvan etabliranih normi, onkraj onoga što su propisivali zakoni prihvatljivog i poželjnog ponašanja, bonae mōrēs prošlog (i kompromitiranog) vremena. Jazz je predstavljao njen vrhunski umjetnički izraz, odu improvizaciji kao izrazu nepatvorenog trenutka nadahnuća, spontanosti i originalnosti. Za publiku ta se sloboda mogla iskazati kroz nove plesne stilove – plesnim podijima, dvoranama i klubovima, zavladali su charleston, cake walk, black bottom, flea hop i vjerovatno još niz drugih plesova čijih se bizarnih imena danas malo ko sjeća. Ono što nije zaboravljeno su nazivi još uvijek postojećih plesnih dvorana i klubova koji su poprimili legendaran status u istoriji razvoja jazza, kao što su Cotton Club i Savoy u njujorškom Harlemu i Aragonu u Chicagu. Mada je njihov rad i dalje bio reguliran u duhu segregacijske politike, koja je strogo zabranjivala miješanje bjelačke i crnačke publike (Savoy je bio prvi koji je odbacio to ograničenje), nastupi crnačkih muzičara u all-white dvoranama učinili su da jazz postane ne samo prihvatljiva nego i izrazito popularna muzička forma i za bijelu elitu tog vremena. Jazz je zavladao programima radio stanica i fonografskih izdavača – samo u 1927. godini zabilježena je prodaja od 100 miliona ploča sa muzikom tog “doba ludosti”.

Dinamika svih tih socio-ekonomskih i kulturnih promjena dovela je do toga da se već moglo govoriti o nastajanju urbane kontrakulture u čijem središtu se nalazila žena u procesu formiranja svog novog identiteta. Pripadnice tog pokreta, poznate kao flappers, slijedile su neortodoksan životni stil i odgovarajući izgled čiji su svi elementi brižljivo odabrani tako da skandaliziraju pobornike normi viktorijanskog morala i edvardijanskog odijevanja (koje je podrazumijevalo korzete, duge suknje, velike šešire, rukavice i, ovisno o vremenskim prilikama, kišobrančić ili suncobrančić), kanone koje su bespogovorno slijedile sve gospođice i dame od ugleda. Mada je tačno porijeklo ovog naziva sporno, svaka od postojećih teorija odražava neki od bitnih aspekata flapperke. Neki se pozivaju na to da se u Engleskoj riječ nekoć koristila za mlade djevojke, šiparice, koje još uvijek nisu “podigle kosu” (kako priliči odraslim ženama) već su je vezivale u rep koji je slobodno “lepršao” (flap). Drugi ukazuju na još stariju upotrebu u značenju “žene lakog morala” (ili, ako hoćete, “leptira koji leti sa cvijeta na cvijet”), dok treći vjeruju da ne treba ići dalje od charlestona gdje plesačice rukama oponašaju mahanje ptičijih krila, odnosno – da je “flapper” mali ptić koji tek uči da leti. U svakom slučaju, flapperke nisu nalazile ništa uvredljivo u tom nazivu, dapače, i same su ga rado koristile. Pokret je imao i svoje glasilo, Flapper Magazine, čije izdanje iz jula 1922. donosi “Rječnik flapperki“, kulturološki dragocjeno svjedočanstvo o formiranju slenga jedne socijalne grupacije kao bitnog indikatora nastajanja supkulture. Slogan magazina, “Nije za matore fosilce” (Not for old fogies), sadržao je pojam koji je i sam pripadao specifičnom žargonu sa kraja prethodnog stoljeća, kada je riječ fogey označavala staromodnu, konzervativnu, patrijarhalnu i tradicionalistički orijentiranu osobu, po sebi dosadnu i lišenu ikakvog stila i šarma. Prema magazinu, flapperka je ona “koja ima tijelo kombi-busa (jitney) i mentalitet limuzine” – šta god to značilo.

Osim prezira prema vrijednostima “starog svijeta” i zaljubljenosti u muziku koju taj tradicionalni svijet ne razumije, njihov životni stil uključivao je prkosno korištenje svega što je bilo dopušteno i očekivano od muškaraca, ali nezamislivo za “pristojne djevojke”: pušenje cigareta na javnim mjestima, slobodnu konzumacija alkohola, vožnju automobila, kao i vrlo relaksiran odnos prema seksualnom životu. U prepoznatljiva obilježja flapperki svakako su spadali obilno korištenje šminke, provokativno kratke suknje (čiji je rub podignut čak do koljena!) i zvonasti šeširi (cloche) koje su u Francuskoj promovirali Caroline Reboux i neizbježna Coco Chanel.

U svojoj priči iz 1920. godine “Bernice se šiša na kratko” (Bernice Bobs Her Hair), F. Scott Fitzgerald govori o sudbini mlade Bernice nakon što bude nagovorena da skrati kosu. U narednoj deceniji upravo će taj izvor nevolja lakovjerne Bernice – kratka kosa, odnosno bob cut frizura (za koju vjerujem da se u našem jeziku nazivala “bubi” ili “paž”) – postati svojevrstan identifikacijski znak flapperki, a sam će Fitzgerald literarno ovjekovječiti to vrijeme u svome najpoznatijem romanu “Veliki Gatsby” (The Great Gatsby). Njegovo poznavanje ove kontrakulture nije bilo samo rezultat izoštrene moći opažanja jednog izuzetnog pisca, već i neposrednog iskustva. Fitzgeraldova supruga Zelda, koja je poslužila kao inspiracija za lik Daisy Buchanan u “Velikom Gatsbyju”, smatrana je paradigmatskom flapperkom. Svoju reputaciju je stekla ekstravagantnošću i neobuzdanošću još u rodnoj Alabami, vjerovatno posljednjoj od američkih saveznih država u kojoj bi se mogla očekivati ikakva liberalna tolerantnost, ali na njenu sreću takođe saveznoj državi u kojoj je njen otac bio sudija vrhovnog suda. Duh dvadesetih godina, koje je Fitzgerald nazvao “najskupljom orgijom u istoriji”, prilježno je sa svojim suprugom prakticirala u New Yorku i Parizu, a skandali koji su je pratili nažalost su zasjenili činjenicu da je Zelda Sayre Fitzgerald ujedno bila i nadarena umjetnica, plesačica i spisateljica. U svome eseju “Eulogija za flapperke”, iz 1922. godine, dala je jedno od najpopularnijih tumačenja pokreta čijim je simbolom postala. Suština tog gledišta iskazana je riječima jedne njene sljedbenice: “Kod flapperki se ne radi uvijek samo o zabavi i dobrom provodu – iako smo dobre u tome. Biti flapperka značilo je da vas nije briga za ono što društvo očekuje od žena. Biti flapperka značilo je učiniti bitnom svoju vlastitu i neovisnu ličnost.” Takvo određenje flapperskog pokreta slijedi i kulturolog Emily Spivack, ističući da se tu ne radi o pukom modnom trendu, nego o “zreloj feminističkoj revoluciji izrasloj iz korijena društva”.

Bob cut frizura, koja se na javnoj sceni pojavljuje još 1915. kada je Irene Castle, zvijezda plesnih dvorana, iz sasvim praktičkih razloga odlučila da drastično skrati kosu, nije predstavljala samo modni pomak u pravcu androginog izgleda već i izazov principu business as usual za brojne frizerske salone širom Amerike. Naime, ispočetka većina njih je odbijala učestvovati u takvom šokantnom i sramotnom činu saučesništva u odsijecanju kose i dugačkih loknica, tih simbola “ženstvenosti po mjeri vremena”, i pretvaranja dojučerašnjih kopija Gibsonovih djevojaka u “muškobanjaste uličarke”. Flapperke su se stoga okrenule brijačnicama, gdje osoblje nije imalo nikakvih problema da udovolji svojoj novoj i potpuno neočekivanoj klijenteli, uz ponešto negodovanja onih koji su to smatrali invazijom na “teritorij gdje ženska noga ranije nikada nije kročila”. No, čim se pokazalo da bob cut nije samo kratkotrajan i prolazan hir, nego trend u vrtoglavom porastu, frizerski saloni su širom otvorili svoja vrata, kako u SAD tako i Evropi. Bob cut je prestao biti ekskluzivnim stilom flapperki i postao je globalnim modnim hitom nezapamćenih razmjera. Tako urednik “Danskog magazina za brijače i frizere” (Danmarks Barber og Frisør Tidende), nakon informacije da 1926. godine u Kopenhagenu tri četvrtine žena mlađih od 30 godina nosi bob cut frizure, zaključuje da “ima nešto gotovo epidemijski zarazno u skraćivanju kose (bobbing) – svaka djevojka čiji uvojci padnu pod makazama trenutno dovodi još četiri ili pet drugih za sobom.” U Sjedinjenim Državama Washington Post 1925. godine, pod naslovom “Ekonomski efekti bobbinga”, donosi prikaz procvata industrije ljepote do kojeg je doveo flapperski pokret. U periodu od 1920. do 1924. godine broj frizerskih salona u Americi se učetverostručio (sa 5.000 na 21.000) ne računajući brijačnice koje su se i same prihvatile tog unosnog posla. Procjenjuje se da je samo u New Yorku obavljano oko 2.000 takvih šišanja dnevno. Onog trenutka kada su mediji ovaj globalni fenomen postavili u centar javne pažnje, pokrenula se i cijela industrija proizvoda vezanih za njega: od briljantina i ukosnica (koje su izmišljene upravo za potrebe bob cut frizura) do mrežica i uvijača za kosu.

Sjetimo li se kakve su javne reakcije popratile proces formiranja kontrakultura šezdesetih godina, sa sveprisutnim jeansom i dugokosim mladićima, lako ćemo razumjeti da duboko puritanska Amerika nije ostala ravnodušna na pandemonijum hedonizma koji je ovladao velikim gradovima.

Propovijednici su svoju pastvu upozoravali da su žene kratke kose obeščašćene, muževi su napuštali svoje supruge a robne kuće otpuštale prodavačice zbog “nemoralne frizure”, lokalni odbori za obrazovanje proglasili su učiteljice kratke kose neprihvatljivim, a velike kompanije zahtijevale od uposlenica da izgledaju “pristojno” ili… Čak se umiješala i medicinska struka – nakon što se pojavila još radikalnija verzija bob cut frizure, tzv. shingle bob cut (gdje kosa ne samo da je rezana u visini ušnih resica, već je gotovo izbrijana na potiljačnom dijelu vrata), liječnici su dijagnosticirali da žene koje se odaju tom modnom poroku obolijevaju od jednog oblika neuralgije, stručno nazvanog shingle glavobolja, do koje dolazi uslijed naglog izlaganja vrata hladnom vjetru.

U ovoj slici dvadesetih nedostaje još jedan bitan element koji treba da objasni kako je taj period u Sjedinjenim Državama mogao ostati zapamćen po ludim zabavama i pijankama, ukoliko se ima u vidu da je u podne, 16. januara 1920. godine, stupio na snagu savezni zakon o prohibiciji (poznat kao Volstead Act) kojim se zabranjuje “proizvodnja, prodaja, razmjena, prevoz, uvoz, izvoz, isporuka i snabdijevanje” alkoholnih pića koja sadrže više od 0,5% alkohola.

Narednih 14 godina ostaće zatvorena sva mjesta gdje se ranije točio alkohol, svi barovi, krčme, klubovi i salooni, kao što su se i svi restorani, gdje je prigodno piće bilo oduvijek sastavnim dijelom cjelokupnog gastronomskog ugođaja, morali prilagoditi režimu novoproglašene neporočnosti.

Period prohibicije se pokazao kao grandiozan neuspjeh ambiciozne namjere države da iskorijeni neko društveno zlo tako što će intervenirati u domenu posljedica a ne uzroka. Sa stanovišta konzumenata prohibicija je značila samo to da su cijene sada ilegalnih alkoholnih pića vrtoglavo narasle (cijena piva porasla je 700%) a trgovina se iz barova preselila u podzemlje, u mrežu ilegalnih točionica koje su dobile svoje konspirativno ime speakeasies (izvedeno iz fraze “speak easy” – o nečemu govoriti tiho, u pola glasa). Do 1925. godine samo u saveznoj državi New York postojalo je oko 100.000 speakeasy klubova. Postojanje takvih mjesta je bilo do te mjere rasprostranjeno i “tajno”, da su se u nekim gradovima ona “diskretno oglašavala” zeleno obojenim vratima, ne samo da bi klijenti znali gdje da uđu, već i da bi policajci znali na kojem mjestu treba “pogledati na suprotnu stranu”.

Ako već nije smanjila potrošnju alkohola, restaurirala nacionalnu trezvenost i disciplinirala posrnulu ćudorednost, prohibicija je imala ogroman uspjeh u području jedne značajne komponente nacionalne ekonomije – funkcioniranja organiziranog kriminala. Ne može se reći da je kriminal do tada bio “neorganiziran”, ali sa prohibicijom njegovo ustrojstvo poprima sve karakteristike rada vrlo ozbiljnih korporacija. Nabavka robe obavljala se pokretanjem vlastitih “proizvodnih kapaciteta” (od ilegalnih destilerija, do “male privrede” i “kućne radinosti”) ili uvozom (najčešće iz susjedne Kanade ili Velike Britanije), distribucija vlastitim voznim parkom, ubiranje prihoda vlastitom naplatnom mrežom, itd. U posao su bili uključeni stručnjaci za proizvodnju alkoholnih pića, pivari, brodski kapetani, kamiondžije, automehaničari, skladištari, pravnici, računovođe, finansijski savjetnici, uz armiju momaka sa slabo izraženim osjećajem za humor, popularno zvanih “torpeda”. Ovi potonji su dali svoj izuzetan doprinos tome da se stopa ubistava u periodu prohibicije povećala za respektabilnih 78%.

Prohibicijom zatvorene pivare otkupljivane su od vlasnika i ponovo stavljane u pogon, iskusna radna snaga koja je prethodno tu izgubila posao opet ga je dobila, čitave flotile brodova i brodica kao i hiljade kamiona i vozača angažirani su novim aktivnostima, ukratko – prohibicija je bila Božije davanje za “kontroverzne biznismene”. Najčuveniji među njima, čikaški gazda Alphonse “Al” Capone, upravljao je preduzećem čiji su zaposlenici uključivali nekih hiljadu revolveraša, polovicu policijskih snaga Chicaga, značajan broj sudija, kao i samog gradonačelnika Williama Thompsona.

To “udruženje ljubitelja italijanske opere”, brinulo se o svojim klijentima zadovoljavajući njihove potrebe u domenu probabilističkih finansijskih ulaganja (kocke), neformalne socijalizacije (prostitucije), poslovne sigurnosti (reketarenja) i, konačno, održavanja psiho-fizičke razdraganosti tečnostima u kojima je koncentracija alkohola bila nešto veća od pola procenta.

Krajem decenije, Capone je pod svojom kontrolom držao 6.000 speakeasija koji su donosili sedmičnu zaradu od 6 miliona dolara, što bi danas odgovaralo iznosu od stotinjak miliona – sitnica je, al’ čovjeka veseli.

Volsteadov akt podstakao je i kreativno čitanje zakona, posebno među pravnicima koji su imali poduzetničkog dara. Među njima je prednjačio poznati čikaški advokat George Remus, koji je isprva radio kao sudski branitelj optuženih krijumčara alkohola da bi se potom priključio njihovom poslu. Remus je uočio da se veliki dio posla može obaviti pod krinkom legalnosti, koristeći zakonske odredbe kojim su definirani slučajevi izuzeti od opšte zabrane proizvodnje i prodaje alkohola. Oni su uključivali alkohol korišten u medicinske svrhe (te je svako mogao legalno dobiti jedan litar vina ili pola litra viskija svakih deset dana, ukoliko ih je prepisao liječnik), sakramentalno vino korišteno u obavljanju vjerskih obreda, kao i industrijski alkohol koji po definiciji nije pogodan za konzumaciju. U prve četiri godine prohibicije, Remus je kupio 14 destilerija u Cincinnatiju gdje je upravljao armijom od 3.000 uposlenika i zaradio nekih 50 miliona dolara (današnjih 815 miliona) prodajom ljekovitih napitaka “bolesnim” preprodavcima pića i vlasnicima speakeasija.

Bilo bi pogrešno zaključiti da su se svi ljubitelji dobre kapljice ili litrice morali obratiti podzemlju da bi nastavili živjeti u skladu sa svojim navikama. Zakon o prohibiciji nije zabranjivao konzumaciju alkohola, već samo proizvodnju, distribuciju i ostale srodne radnje. Svi koji su se uspjeli snabdjeti zalihama pića prije stupanja zakona na snagu, mogli su u njemu bezbrižno uživati u sigurnom ambijentu svoje privatnosti. Za takvo lagerovanje su imali gotovo tri mjeseca vremena, još od 28. oktobra 1919, kada je Volestead Act usvojen, pa do ratifikacije 18. amandmana Ustava, 16. januara 1920, kada je zakon stupio na snagu. Pričalo se da je elitni Yale Club u New Yorku, gdje su se okupljali alumni najprestižnijeg američkog univerziteta, na vrijeme uskladištio u svojim podrumima tolike količine pića da su one potrajale sve do okončanja prohibicije.

Prisustvo organiziranog kriminala nije bilo samo epifenomen dvadesetih, on postaje elementom koji će na bitan način oblikovati ekonomiju cjelokupnog društva, a investicijski tokovi ogromnog kapitala koji je tu generiran, van domašaja države i poreskih službi, imaće značajnu ulogu i u formiranju cjelokupne kulture tog vremena. Alternativna scena, koja je prerasla u masovni kulturni pokret, izrasla je na ulaganjima koja su velikim dijelom dolazila iz podzemlja. Samo u New Yorku već spominjani Cotton Club, baš kao i Savoy Ballroom, kultna mjesta Harlemske renesanse, bili su u vlasništvu i pod kontrolom mafije. Jack Johnson, prvi crni boksački šampion, otvorio je 1920. godine Club Deluxe da bi ga dvije godine kasnije preuzeo Owen Madden, koji je upravo izašao iz Sing Singa, promijenivši mu ime u danas legendarni Cotton Club. Vlasnik još dvadesetak klubova u gradu, Madden je bio boksački promoter i čovjek od ugleda u podzemlju, poznat pod sugestivnim nadimkom “The Killer”. Klub je mogao primiti 700 gostiju (isključivo bijelih!), a radio prenosi programa iz kluba učinili su ga slavnim širom Amerike, podjednako kao i muzičare koji su svoju karijeru vezali za njega (vođa orkestra godinama je bio Duke Ellington). Madden se nije brinuo za jazz program svoga kluba (to je bilo u nadležnosti Johnsona, koji je ostao klupski manager), ali jeste vodio računa o tome da se tu prodaju ogromne količine njegovog piva. Slična je istorija i plesne dvorane Savoy, otvorene 1926. godine, i jednog od njenih nominalnih vlasnika, impresarija Moea Galea, za kojeg se vjerovalo da predstavlja paravan za čikaški kapital Ala Caponea. Popularnosti dvorane značajno je doprinijela njena reputacija sigurnog mjesta – tu nikada nije bilo neprijatnih scena ili nasilja, a za to se brinula ekipa poznata po svojim pregovaračkim talentima, usavršavanim u bokserskim ringovima širom grada.

Raspojasanost “Ludih dvadesetih”, posmatrana na razini spektakla – novonastalih urbanih supkultura i njihovog životnog stila, ikoničkih predstavnika tog vremena, medijskih senzacija i junaka – donekle zamagljuje unutarnje, dublje procese kolizije i konflikte koji iz njih nastaju. Čini se argumentiranom tvrdnja nekih istoričara koji to vrijeme nazvaju vremenom ‘kulturnog građanskog rata’ između stanovnika velikih i malih gradova, protestanata i katolika, crnaca i bijelaca, “novih žena” i zagovornika staromodnih obiteljskih vrijednosti.

Strah od “Crvene pošasti” (Red Scare) sa početka dvadesetih pokrenuo je, per extenso, anti-emigracijsku histeriju, pothranjivanu medijskim spekulacijama o tome da pridošlice opterećuju socijalne službe, bave se kriminalom, zagađuju gradove, nisu u stanju da se asimiliraju u postojeće društvo, a uz sve to su neobrazovani, bolesni i kulturno zaostali. U dobu industrijskog procvata, mehanizacija i automatizacija su znatno reducirale potrebu za fizičkom radnom snagom i industrijalisti su naprasno otkrili u sebi puno razumijevanje za nativističke interese. “Zakon o kvotama za vanredne slučajeve” i “Zakon o nacionalnom porijeklu” doneseni 1921. i 1924. godine (Emergency Quota Act i National Origins Act) osjetno su smanjili broj imigranata kojima je dozvoljen ulazak u Sjedinjene Države. Dok je samo 15 godina ranije preko milion ljudi godišnje pristizalo u SAD ne bi li tu našli sretniju budućnost, sada je njihov broj ograničen na 150.000 godišnje. Među tim sretnicima, najpoželjnije su bile pridošlice iz Sjeverne Evrope i Velike Britanije, broj dozvoljenih imigranata iz Južne i Istočne Evrope radikalno je smanjen, dok su ljudi iz Azije bili potpuno isključeni.

Uz migrante iz “zaostalih” krajeva svijeta, ksenofobija i rasizam su pokazali svoje lice i u odnosu na američke građane sa viškom melanina u koži – crnačku populaciju koja se tokom “Velike migracije” radne snage sa juga pokrenula ka sjeveru Sjedinjenih Država i naselila velike gradove. Njihovo sve prominentnije prisustvo, kao i kulturne forme pristigle sa njima, izazvale su “uznemirenje bijelih starosjedilaca” koje se očitovalo nezapamćenim porastom članstva u organizacijama kakav je bio tzv. “Drugi Ku-Klux-Klan”. Ovaj izdanak starog KKK (koji je bio formiran 1865. godine, neposredno nakon građanskog rata), osnovao je 1915. godine u Atlanti protestantski propovjednik William Joseph Simmons, nadahnut mitologiziranom slikom nastanka izvornog Klana koju je D. W. Griffith ugradio u svoj poznati film “Rođenje nacije”. Simmons je primijenio sva dostupna sredstva marketinga da bi promovirao svoju novu organizaciju kao narodnjačko bratstvo, zagovarajući bijeli suprematizam i ideje anti-komunizma, anti-katoličanstva, anti-semitizma, anti-imigracije i vjerovatno još nekoliko antija manjeg značaja, a sve pod parolom borbe za “100 procentni amerikanizam”. Ovaj KKK je vrlo brzo udružio snage sa borbenim pro-prohibicijskim pokretima, ponudivši im ne samo svoju organizacionu infrastrukturu, već i široku ideološku platformu sa koje su se mogli boriti (i) protiv zla alkohola. Zauzvrat, oni su postali vokalnim promotorima Ku-Klux-Klana, među kojima su se isticali Elizabeth Tyler i Edward Young Clarke iz Anti-Saloon lige. Ova je bila tek jedna od dobrovoljačkih falangi izrazito agresivne orijentacije, nastalih kao odgovor na poziv koji je uputio savezni povjerenik za prohibiciju Roy Haynes apelirajući na građane da unište “usahlu trulež” i zle uticaje koji se mogu iskorijeniti samo militantnom odbranom zakona. Tom se pozivu spremno odazvala i Ženska hrišćanska trezvenjačka unija (Woman’s Christian Temperance Union), poznata po svome zahtjevu da se svi koji nemaju američko državljanstvo, a osuđeni su za kršenje zakona o prohibiciji, smjesta deportiraju iz Amerike. Usprkos zvaničnim podacima da stranci rjeđe krše zakon od rođenih Amerikanaca, ova Unija je ustrajno u svojim agitacijama navodila da je među prekršiteljima zakona o prohibiciji čak 75% imigranata. Za konglomerat ovih i sličnih pokreta, koji su se zalagali za restauraciju predratne socijalne hijerarhije kao otjelovljenja “100 procentnog amerikanizma”, opis savremene Amerike mogao se svesti na sljedeće: “Katolička crkva i jevrejski kapital dovode imigrante i crnce koji se organiziraju u gangove, otvaraju ilegalne točionice pića gdje se sluša dekadentna muzika i slavi komunistički duh Sodome i Gomore, spremaju se kriminalni poduhvati i radi na podrivanju tradicionalnih vrijednosti na kojima počiva sreća i prosperitet zdravog društva.”

Konzervativna reakcija na progresistička kretanja tog vremena zaoštrila je ne samo razlikovanje “nas” i “njih”, već i odnos države prema ovim potonjim. To mračno lice dvadesetih često ostaje potpuno nevidljivim u blještavilu popularnih predodžbi o tim razuzdanim godinama. Taj glamour prikriva mnogo šta što je podjednako bilo dijelom tog istog vremena, vremena u kojem se, uzmimo za primjer, provodila sterilizacija, pa čak i legitimno ubijanje nesretnika kategoriziranih kao duševni bolesnici, “nepopravljivi delikventi”, ili naprosto osoba čije je seksualno ponašanje u bilo kojem smislu smatrano devijantnim. “Oni”, koje treba eliminirati, pokrivaju širok raspon proskribiranih ideja i praksi: od klasnih neprijatelja (“crvenih”) i protivnika rasne segregacije (“crnoljubaca”) do zagovornika teorije evolucije (bogohulnika).

Linčovanje je ostalo prisutno u istoj mjeri kao i decenijama prije, pa i poslije “Ludih dvadesetih”. Dapače, da ta praksa nije baš potpuno zamrla ni danas ukazuje istraživanje pravnice Jill Collen Jefferson, osnivačice organizacije za zaštitu ljudskih prava Juliani i jedne od respektabilnih intelektualki i speechwritera bivšeg predsjednika Obame. To je istraživanje pokazalo da je samo u saveznoj državi Mississippi, u posljednih 20 godina, izvršeno najmanje osam linčovanja crnaca, a njihova je smrt rutinski proglašavana činom samoubojstva, čak i onda kada su postojala svjedočenja o vrlo aktivnom učešću drugih lica u “izvršenju tog suicida”. Riječima Jill Collen Jefferson: “Posljednji (službeno) zabilježeni linč u Sjedinjenim Državama bio je 1981, ali stvar je u tome da linčovanje nikada nije prestalo u Sjedinjenim Državama. Linčevi u Mississippiju nikada nisu prestali. Jedino su ih ti zli kopilani jednostavno prestali snimati i naokolo dijeliti fotografije kao sportske sličice.” Sarkastičan čitalac bi mogao pomisliti, suočen sa takvim podacima, kako i čitavo stoljeće poslije tih i ludih i nesretnih dvadesetih godina u nekim dušama “još tinja isti plam”.

Većina crnih migranata koji su se doselili na sjever našli su posao u čeličanama, automobilskoj industriji, brodogradilištima ili u pogonima za preradu i pakovanje mesa i tu se suočili sa brutalnom logikom eksploatacije. Ona nije imala milosti ni prema bijelim radnicima, a pogotovo ne prema novoprispjeloj crnoj radnoj snazi. Sa rastom nacionalnog ekonomskog prosperiteta moć sindikalnog pokreta je izrazito opala. Dok je 1919. godine više od 4 miliona radnika (petina radne snage) sudjelovalo u 3.600 štrajkova, deset godina kasnije broj štrajkova se smanjio za četiri puta, okupivši svega 290.000 učesnika (1,2% radne snage). Sindikati gube kompetentne predvodnike, dok vlada i poslodavci u njima vide uvijek prisutnu “crvenu opasnost”. Ni organiziranom kriminalu nije bilo mrsko da ponudi svoju pomoć u razbijanju svih oblika radničkog organiziranja, za odgovarajuću protivuslugu i razumijevanje.

Postojeći “bijeli” radnički sindikati nisu imali neki poseban interes da se bore protiv rasne diskriminacije u politici zapošljavanja, pa 1925. godine nastaje prvi, predominantno “crni” sindikat, kojeg formira aktivista pokreta za građanska prava Asa Philip Randolph (četiri decenije kasnije, upravo on će predvoditi poznati “Marš na Washington”, gdje će Martin Luther King održati svoj istorijski I have a dream govor). Tim prvim “crnim sindikatom”, nazvanim “Bratstvo nosača u spavaćim vagonima”, Randolph okuplja nosače prtljaga i sobarice koji su opsluživali spavaća kola Pullmanove željeznice. Njihov položaj poslužio je ne samo kao primjer rasne segregacije u funkciji izrabljivačke politike velikih kompanija, već i kao ilustracija mehanizama distribucije moći koji proizvode bijedu i siromaštvo neovisno o boji kože radnika. Njihovom funkcioniranju su crni radnici bili izloženi i u svojim prebivalištima; getoizirani u neuslovnim i prenapučenim prostorima, bez elementarnih sanitarnih potrepština, izloženi samovolji stanodavaca i bez ikakvih sredstava pravne zaštite.

Ta politička i građanska obespravljenost postaće okosnicom političkog djelovanja “Nacionalnog udruženja za unaprjeđenje položaja crnačkog stanovništva” (NAACP, The National Association for the Advancement of Colored People). NAACP se posebno posvetio objelodanjivanju uzroka najvećeg rasnog sukoba u istoriji SAD, poznatog kao Rasni masakr u Tulsi (Tulsa Race Massacre), kada je 1921. godine rulja popalila 35 gradskih četvrti tada vrlo prosperitetnog, predominantno crnačkog dijela grada kojeg su nazivali “Crnim Wall Streetom”. Rezultat dvodnevnih sukoba, koji je okončan uvođenjem vanrednog stanja i intervencijom nacionalne garde, bile su stotine ubijenih i ranjenih i 10.000 crnih stanovnika bez krova nad glavom.

NAACP se takođe (bezuspješno) borio za usvajanje Dyerovog zakona 1922. godine, kojim bi se linč okvalificirao kao savezni zločin. Taj pitoreskni “izraz volje naroda” nije sankcioniran saveznim zakonom ni danas – posljednji pokušaji bili su u donošenju zakona nazvanog “Pravda za žrtve linčovanja” iz 2018. godine, koji je prošao Senat ali ne i Predstavnički dom, te Emmett Tillovog zakona koji je 2020. godine odobren na obje instance ali je njegovo stupanje na snagu stopirao republikanski senator Paul Rand smatrajući da prijedlog ne definira dovoljno jasno šta se podrazumijeva pod “ozbiljnim tjelesnim povredama.”

Vrijedi napomenuti da je Edward Barneys, mađioničar odnosa sa javnošću kojem smo posvetili značajnu pažnju ranije, bio veliki pobornik borbe NAACP za prava i jednakost crnih građana. U pismu iz jula 1920. godine, upravni odbor NAACP obraća se Barneysu iskazujući “…najiskreniju zahvalnost na izuzetnoj pomoći u vezi sa 11. godišnjom konferencijom NAACP održanoj u Atlanti od 30. maja do 2. juna. Publicitet koji je pratio ovaj događaj, najvećim dijelom zahvaljujući vašem naporu, bio je veći nego na bilo kojoj od prethodnih deset konferencija, mada su sve održane u sjevernim gradovima.”

Bilo bi nerazumno vjerovati da je očaranost blagodatima potrošačkog društva, izdašnim kreditima i razuzdanim provodima u svima umrtvila sposobnost da osjete talas potmulog beznađa kojeg je sa sobom nosio izostanak istinski katarzičkih efekata novouspostavljenog mira.

Naziv “Izgubljena generacija” možda najbolje odražava osjećanje srušenih iluzija, razočaranja i dezorijentiranosti koje je među mnogima iza sebe ostavio Veliki rat, da bi do svog najrječitijeg iskaza došlo u djelima nekih od čuvenih američkih poslijeratnih književnika. Prema svjedočenju Ernesta Hemingwaya, koji je tu frazu učinio opštepoznatom ponajviše svojim romanom “A sunce izlazi”, tim riječima je Gertrude Stein nazvala generaciju koja je odrastala u ratnim godinama, da bi se potom našla izgubljena u vremenu u kojem su svi putokazi iz prošlosti uništeni a novima još uvijek nije bilo traga. Nešto specifičnije, tim izrazom se označava upravo generacija američkih književnika koja je te putokaze i duhovno utočište potražila negdje drugdje, najčešće u Parizu, napuštajući Sjedinjene Države ispunjena ogorčenjem prema cenzuri ali i dubokim prezirom prema besmislenim ekstravagancijama “visokog društva” tog vremena.

Znamenita književna djela iz tog perioda na različite načine artikuliraju sentimente “Izgubljene generacije”, od F. Scotta Fitzgeralda (“Veliki Gatsby”), preko Hemingwaya (“A sunce izazi”, “Zbogom oružje”) i Sinclaira Lewisa (prvog američkog pisca ovjenčanog Nobelovom nagradom za književnost), do gotovo autistične naracije toka svijesti Williama Faulknera (“Buka i bijes”, “Kad ležah na samrti”).

Neki komentatori duh tog vremena prepoznaju kao reakciju na smrt “američkog sna”, za kojeg jedan duhovito primjećuje da je u istoriji “češće umirao nego što se rađao”. Mada je fraza American Dream nešto kasnijeg porijekla (postaje popularna nakon 1931. godine, kada je koristi američki pisac i istoričar James Truslow Adams u svome bestseleru Epic of America) taj anahronizam ovdje može biti toleriran jer ova kovanica sublimira sve ono što je bilo predmetom razočaranja “Izgubljene generacije”. Još indikativnije, od svoga izvornog pojavljivanja do današnjih dana, ideja “američkog sna” prošla je kroz nekoliko hermeneutičkih transformacija, da bi okončala kao slavopojka vertikalnoj socijalnoj mobilnosti američkog društva, u kojem svako ko ima upornosti i dara može sa samog dna da pristigne do vrhova socijalne ljestvice pretvorivši kapital talenta i karaktera u kapital novčane moći i, otuda, društvenog ugleda. Ta interpretacija ne samo da ne odgovara onome što je Adams mislio pod “američkim snom”, ona je potpuno suprotna smislu u kojem je ta ideja izvorno korištena. O tom snu Adams govori kao o snu “…o zemlji u kojoj bi život trebao biti bolji, bogatiji i puniji za sve, sa mogućnošću za svakoga prema njegovim sposobnostima ili postignućima. Za evropske više klase to je san koji je teško razumjeti na odgovarajući način, a i među nama samim isuviše mnogo nas ima koji smo postali iscrpljeni i nemamo više povjerenja u takvo nešto. Nije to samo san o automobilima i visokim platama, već o društvenom poretku u kojem će svaki muškarac i svaka žena biti u mogućnosti da u cijelosti ostvare status adekvatan njihovim urođenim sposobnostima i budu uvažavani od strane drugih zbog onoga što jesu, bez obzira na slučajne okolnosti njihovog porijekla ili društvenog položaja.”

Za Adamsa ideju “američkog sna” nije predstavljao Wall Street nego Kongresna biblioteka, njena glavna čitaonica u kojoj su svi Amerikanci “…stari i mladi, bogati i siromašni, crni i bijeli, direktori i radnici, generali i redovi, ugledni znanstvenici i školarci” mogli jedni uz druge stjecati nova znanja, “…čitajući u svojoj vlastitoj biblioteci koju im je obezbijedila njihova vlastita demokratija”. U tom kontekstu treba razumjeti i Adamsovo razlikovanje “sna o finansijskom prosperitetu” i “sna o duhovnoj kultivaciji” na koju se, in ultimo sensu, njegova vizija “Američkog sna” odnosi. U eseju “Biti ili Činiti: Zabilješka o američkom obrazovanju” iz 1929. godine Adams naglašava nužnost tog razlikovanja:

Posljednja godina dvadesetih nije se činila značajno različitom od prethodnih, pogotovo ne u Sjedinjenim Državama. Protekla decenija ekonomskog procvata stvorila je osjećaj samopouzdanja i povjerenja u “nevidljivu ruku tržišta” koja upravlja berzom, bankama, dionicama, zajmovima, investicijama, kamatama, i svim onim drugim trivijalnostima koje samo ometaju pažnju javnosti usredsređenu na bitne sastavnice svakodnevnog života: medijske zvijezde, mafijaške obračune, modne senzacije, tehnološke inovacije, i široki dijapazon skandala čije se protagoniste moglo osuđivati ili podržavati, već prema vlastitom i demokratski zagarantiranom pravu izbora. Naravno, prvosveštenici u hramu berze moraju biti mudri i neporočni čudotvorci u stvarima finansijskog hermetizma, ali tu nije bilo mjesta za pretjeranu javnu zabrinutost po tom pitanju. Nije li, konačno, cijela povijest nacije bila obilježena upravo takvim ljudima i vizionarima kojih nikada nije nedostajalo kada su bili potrebni? U prekomorskim zemljama, gdje je takva nadarenost bila rijetkost, diletantske berzanske augurije su neminovno izazivale povremene potrese u lokalnoj ekonomiji, baš kao što je to bio slučaj u Velikoj Britaniji, u septembru 1929, kada je moćni investitor Clarence Hatry sa svojim saradnicima uhvaćen u berzanskoj prevari i krivotvorenju vrijednosnih papira. Oni slabog srca, poslovično skloni crnim proročanstvima, u takvim incidentima uvijek vide dolazak neke nesreće, poput američkog finansijskog stručnjaka Rogera Babsona. On je upravo u to vrijeme, 5. septembra, na 16. nacionalnoj poslovnoj konferenciji (National Business Conference) zlokobno najavio svojim američkim sunarodnicima da vrtoglavi rast prometa dionica na Wall Streetu upućuje na skori kolaps: “Prije ili kasnije doći će do sloma, i on bi mogao biti strašan.”

Ali, Britanija je Britanija, domaći gavran u liku Babsona je neizbježan lik, poput proroka koji na prometnim raskrsnicama najavljuju kraj svijeta, a u Americi – golim se okom vidjelo – sve je bilo kako treba. Ne samo da je situacija bila trenutačno dobra, nego su oni najupućeniji sa velikim samopouzdanjem tvrdili da bi ona mogla i zauvijek ostati takvom, jer je u prirodi pametno reguliranih finansijskih tokova da nezadrživo vode u permanentni napredak. Tako je govorio i Irving Fisher, ekonomski pandit sa univerziteta Yale, čije je optimističko predviđanje 16. oktobra 1929. objavio New York Times: “Cijene dionica dosegle su nivo za koji se čini da predstavlja permanentno visoki plato.” Ova prognoza, koju je izrekao u svome govoru na mjesečnoj večeri Udruženja nabavljača (Purchasing Agents Association), bila je namijenjena investitorima plahe naravi koje je pomalo uznemirila Babsonova zloslutna najava nadolazeće nevolje. Svoje povjerenje u nepogrešivo funkcioniranje dioničke berze Fisher je naglasio i sedam dana kasnije, 23. oktobra 1929, obračajući se Udruženju bankara u Washingtonu.

Ne znamo da li je te noći Irving Fisher sanjao nešto ružno, ali i da jeste to se sigurno nije moglo mjeriti sa onim što ga je dočekalo naredni dan, i što će biti zapamćeno kao “Crni četvrtak”, 24. oktobar 1929 – dan pada njujorške berze.

Za njim je uslijedio i “Crni ponedjeljak” (28. oktobar) a zatim, dan poslije, i “Crni utorak”. Poslije decenije u kojoj je životni stil značajnog dijela američke populacije bio sazdan od ekscēsa, uslijedilo je otrežnjenje – šokantno, mučno, i ispunjeno sve dubljim očajem. Nastupio je period “Velike depresije” (Great Depression), koji će se protegnuti kroz gotovo cijele tridesete godine. Mada u tom nazivu pojam “depresije” figurira u ekonomskom smislu (kao period izrazitog pada ekonomskih aktivnosti kojeg prati osiromašenje stanovništva, sve veće beskućništvo i visoka stopa nezaposlenosti, masovni bankroti ljudi i kompanija, kao i zamiranje međunarodne trgovine i kretanja kapitala), on u potpunosti odgovara i “stanju svjetskog duha” tog perioda.

U našem pamćenju trebalo bi da je još svježe sjećanje na period “Velike recesije” prije petnaestak godina (koja se katkada naziva naprosto “ekonomskom krizom”). U tom periodu ukupni svjetski bruto nacionalni proizvod (GDP, Gross Domestic Product), kao mjera vitalnosti ekonomije, pao je za manje od 1%, ali je i to bilo sasvim dovoljno da unese haos i dramatične posljedice u živote ljudi širom svijeta. Pad GDP u prve tri godine “Velike depresije” bio je 15 puta veći, sa razarajućim efektima podjednako i u bogatim i u siromašnim zemljama. U tri godine dionice su izgubile preko 80% svoje vrijednosti. Hiljade banaka proglasile su bankrot. Međunarodna trgovina se prepolovila. Milioni su ostali bez imanja, bez ušteđevina, bez imovine, bez domova. U Sjedinjenim Državama ugašeno je 13 miliona poslova, nezaposlenost se povećala na 23%, a u nekim drugim zemljama i do 33%. Teška i građevinska industrija doživljavaju kolaps, a još teže prolaze industrijske grane koje su ovisile o njima – rudarstvo i drvna industrija. U agrarnom sektoru cijene žitarica padaju za 60% i farme velikih ruralnih područja više se ne mogu finansijski održati. Biće potrebno narednih 25 godina za oporavak od udara koji je u šest dana oktobra 1929. godine pretrpjelo američko tržište dionica.

Pad njujorške berze itekako se odrazio i u ostatku svijeta. Sjedinjene Države povlače svoje zajmove Njemačkoj što dovodi do kolapsa ekonomije, masovne nezaposlenosti i pauperizacije, te propasti Weimarske republike. Preko njenih ruševina će na istorijsku pozornicu stupiti Adolf Hitler, a sa njim i ideje radikalne desnice o autoritarnom državnom ustrojstvu i odgovarajućem preuređenju cjelokupnog svijeta.

U Sjedinjenim Državama, “američki san” je nakon halucinatornog perioda dvadesetih godina prerastao u tešku i nepokretnu “američku mőru”.

Arhitektura ruševina

Nenad Fišer