Fišer: Učesnici i saučesnici

Mračnija strana propagande, sedmi dio

Oni koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su i da vas navedu na nedjela.“

Digitalni mediji i postnovinarstvo
Kultura bjesnila – preobrazba medija i informativnog prostora
Ogled o modularnoj propagandi i mrzilačkoj praksi
Berba na plantaži činjenica
O jeziku, rode, da ti pojem
Medij kao generator mržnje, paradigmatski slučaj Juliusa Streichera

Drugi propagandista izveden pred Nürnberški vojni sud za ratne zločine bio je Hans Fritzsche, optužen za zločin protiv mira, ratne zločine i zločin protiv čovječnosti. Sa desetgodišnjim novinarskim iskustvom i na poziciji čelnog čovjeka Službe radio vijesti (Drahtloser Dienst) pod Franzom von Papenom, u septembru 1932. godine Fritzsche je preuzeo radio program koji ga je učinio slavnim, sedmičnu emisiju “Govori Hans Fritzsche” (Es spricht Hans Fritzsche). Slijedio je vrtoglavi uspon njegove karijere u Goebbelsovom Ministarstvu za javno prosvjećivanje i propagandu, gdje krajem 1938. godine postaje rukovodilac odjeljenja za domaću štampu (Deutsche Presse Abteilung), a 1942. godine odjeljenja za radio program Ministarstva propagande i generalni opunomoćenik Großdeutscher Rundfunk pod čijom kontrolom je bila cjelokupna radiodifuzna mreža Njemačke, a sa njom i propagandni aparat koji je u eteru opsluživao interese Reicha.

Fritzsche je po mnogo čemu bio različit od Streichera. Na prvom mjestu, imao je interes za akademsko obrazovanje i bio je student (mada nediplomirani) filologije, ekonomije, istorije i filozofije na univerzitetima u Würzburgu, Leipzigu, Greifswaldu i Berlinu. Drugim riječima – nije predstavljao primitivnog batinaša kakav je bio vlasnik i izdavač Der Stürmera, niti je bio poput njega vokalni zagovornik antisemitizma. Istog dana kada su nacisti preuzeli vlast, 30. januara 1933, Fritzschea su posjetila dvojica Goebbelsovih izaslanika, tadašnji rukovodilac odjeljenja za radio (Rundfunkreferent) u NSDAP Horst Dressler-Andress i njegov asistent Hans Heinz Sadila-Mantau, sa ponudom da u predstojećoj reorganizaciji Fritzsche zadrži rukovodni položaj u službi radio vijesti ukoliko otpusti sve Jevreje i osoblje koje nije u članstvu nacionalsocijalističke stranke i zaposli Sadila-Mantaua kao svoga sekretara. Fritzsche je pristao samo na ovaj posljednji zahtjev. Naravno, otpuštanja su svejedno obavljena, ali po naredbi “sa višeg mjesta”.

Fritzsche je predstavljao “istureni lik” Ministarstva propagande u ritualu brifiranja novinara o tome šta i kako pisati. U tom smislu, on je za 2.300 dnevnih novina koje su izlazile u Njemačkoj, predstavljao zahtjeve Reicha. No, faktički je bio tek prenosilac instrukcija koje je primao od svog neposredno nadređenog, SS-Obergruppenführera Otta Dietricha, državnog sekretara Ministarstva propagande i šefa NSDAP za štampu (Reichsleiter für die Presse), a koji je i sam slijedio upute samog Goebbelsa i želje drugih ministara. Tek pred kraj rata Fritzsche postaje samostalniji u formuliranju dnevnih zapovijesti za štampu ali i dalje pod ličnim nadzorom Josepha Goebbelsa.

Upute za dnevnu štampu (Tägliche Presseanweisungen) definirale su teme koje treba medijski obraditi, način pristupa i sl. To su mogli biti nalozi za izraženije elaboriranje nekih od fundamentalnih ideja kojima su indoktrinirane mase, poput “principa vođe” (Führerprinzip) kao temelja političkog autoriteta, ili “jevrejskog problema”, ili životnog prostora (lebensraum), ali i načina na koji treba predstavljati trenutna zbivanja i ratne operacije. U periodima neposredno pred invazione pohode, štampa je “pripremala teren” za obrazloženje onoga što će uslijediti. Tako je u februaru 1939. godine, mjesec prije invazije i aneksije Bohemije i Moravije (15. marta 1939.) štampa dobila nalog da piše o slovačkoj želji za nezavisnošću i agresivnoj antinjemačkoj politici koju vodi Prag. Slična kampanja bila je pokrenuta i pred napad na Jugoslaviju, kako pokazuje Fritzscheov affidavit koji je 23. januara 1946. godine Nürnberškom tribunalu prezentirao jedan od američkih tužilaca, kapetan Drexel A. Sprecher. Konstatirajući da je novinska kampanja slijedila standardni obrazac defamacija, laži, podsticanja, prijetnji i uobičajnih napora da se stvori razdor i slabljenje žrtve, Sprecher navodi Fritzscheove riječi:

Kraj rata Fritzsche je dočekao u berlinskom Führerbunkeru, gdje je 30. aprila 1945. godine Hitler počinio samoubojstvo, prepustivši formalnu vlast kancelara Josephu Goebbelsu. Ovaj je sročio pismo generalu Vasiliju Čuikovu koji je komandirao sovjetskim jedinicama u centralnom Berlinu, zahtijevajući privremeni prekid vatra, i poslao generala Hansa Krebsa, šefa osoblja, da uruči ponudu. Kada je saznao da je Čuikov glatko odbio prijedlog o prekidu vatre (vjerovatno je Krebsa sve do povratka u bunker pratio gromoglasni smijeh sovjetskih generala), Goebbels je doživio jedan od svojih napada bijesa, vrišteći na prisutne generale i podsjećajući ih da je Hitler zabranio predaju i da su se zakleli na lojalnost svome Führeru.

Fritzsche se povukao iz bunkera i otišao u svoj obližnji ured, prihvatio se pisaće mašine i napisao pismo o predaji, upućeno sovjetskom maršalu Georgiju Žukovu. U tom trenutku u Fritzscheov kabinet na Wilhelmplatzu upada pripiti general Wilhelm Burgdorf, šef kadrovske službe Wehrmachta, koji je – za pretpostaviti je – imao svoje sumnje u lojalnost jednog civila u trenucima kada je u pitanje dovedena čast njemačkih oficira, pa je slijedio Fritzschea i uhvatio ga in flagrante delicto. Dobivši nedvosmislen odgovor na pitanje da li on to smjera predaju, Burgdorf je razjareno ukazao da kao civilno lice Fritzsche nema ovlaštenja za takav postupak, da je to izdaja Hitlerove želje i odbijanje direktne naredbe o otporu do posljednjeg čovjeka, a potom je potegao svoj najjači argument – službeni pištolj. Metak je pogodio plafon jer je prisutni radio tehničar, nevoljan da bude posljednji čovjek koji pruža otpor, izbio oružje iz generalovih ruku. Burgdorf je izbačen iz kancelarije, nakon čega se vratio u bunker gdje je sutradan zaključio svoju vojničku karijeru samoubojstvom, na isti način kao i ostali residenti bunkera – Goebbels sa svojom porodicom, general Hans Krebs, te Hitlerov lični tjelohranitelj i posljednji komandant jedinice Hitlerovog obezbjeđenja (Führerbegleitkommando), SS-Obersturmbannführer Franz Schädle.

Fritzsche se, međutim, nije vratio da se ubije u bunkeru, nego se zaputio prema jedinicama Crvene armije sa ponudom bezuvjetne predaje Berlina. Pošto višeg njemačkog oficira ili predstavnika Reicha, koji bi to uradio, nije bilo u vidokrugu, sovjetska komanda je prihvatila kapitulaciju grada od Fritzschea. U svojstvu zarobljenika vratio se u pratnji sovjetske komisije još jednom u Führerbunker gdje je pomogao u identifikaciji tijela Josepha Goebelsa i ostalih, a potom je odveden u Moskvu, gdje je boravio u samici zloglasnog zatvora Lubjanka sve do njegovog izručenja Nürnberškom tribunalu.

Suđenje je, sasvim očekivano, pokazalo antisemitske stavove Hansa Fritzschea, ali u njegovim govorima nisu nađeni elementi pozivanja na progon i istrebljenje Jevreja, niti je utvrđeno da mu je bilo poznato da se to događa na istoku. Štaviše, predočeni dokazi pokazali su da je dva puta, bezuspješno, pokušao spriječiti štampanje Der Stürmera. U slučajevima kada su radio emisije pod njegovom kontrolom emitirale lažne vijesti pokazano je da Fritzsche nije bio u poziciji da zna kako su one neistinite. Kao primjer naveden je slučaj potapanja britanskog broda Athenia, kojeg je 3. septembra 1939. godine torpedirala njemačka podmornica U-30. Tom prilikom od 1.418 ljudi na brodu stradalo je 98 putnika i 19 članova posade. Njemački radio je energično demantirao bilo kakvu njemačku umiješanost u taj incident. Razlog tog žustrog negiranja ležao je u činjenici da je među postradalim bilo 28 američkih državljana, i njemačka diplomatija strahovala je da bi to moglo potaknuti SAD da se priključe Velikoj Britaniji i savezničkim silama. U poricanju njemačke odgovornosti za potapanje broda Fritzsche se oslonio na obavještenje koje je izdala Njemačka mornarica i nije imao razloga da vjeruje kako je ono lažno. Puna istina o napadu na SS Athenia, kojim je vodio podmornički kapetan Oberleutnant Fritz-Julius Lemp, objelodanjena je tek u Nürnbergu.

U svojim zaključnim nalazima Tribunal navodi: „Čini se da je Fritzsche ponekad u svojim emisijama davao oštre izjave propagandne prirode. Ali Tribunal ne smatra da je njihova namjera bila potaknuti njemački narod da počini zločine nad pokorenim narodima, i ne može se zaključiti da je on bio sudionik u zločinima za koje se tereti. Prije bi se moglo reći da je njegov cilj bio pobuditi raspoloženje javnosti za potporu Hitleru i njemačkim ratnim naporima.“

Shodno tako uspostavljenoj distinkciji između „patriotske propagande“ tj. govora mržnje u vremenu rata, i propagande koja ohrabruje, potiče i poziva na zločin, presuda naglašava da Fritzsche „nikada nije postigao rang dovoljan da prisustvuje konferencijama na kojima je planiran agresivni rat; dapače prema vlastitom neprotivrječnom svjedočenju nikada nije ni razgovarao s Hitlerom. Takođe nema nikakvih dokaza da je bio obaviješten o odlukama donesenim na tim konferencijama. Ne može se reći da su njegove aktivnosti bile takve da se mogu podvesti pod definiciju zajedničkog plana za vođenje agresivnog rata, kako je ona određena u ovoj presudi.“ Otuda: „Tribunal nalazi da Fritzsche nije kriv po ovoj optužnici i naređuje da ga maršal pusti na slobodu čim Tribunal okonča današnji rad.“

Mada je Fritzsche oslobođen optužbi za kapitalne zločine, procesuirane pred Međunarodnim vojnim tribunalom, druge optužbe „nižeg ranga“, u okviru procesa denacifikacije, dočekale su ga po izlasku na slobodu. Sada se našao pred porotom njemačkog suda gdje se suočio sa optužbom baziranom na činjenici da je bio „vodeći propagandista“ koji je značajno uticao na formiranje stavova njemačkog naroda. Sud je smatrao da „iako nije direktno pozivao na progon Jevreja i njihovo istrebljenje, njegova propaganda je uveliko pridonijela stvaranju takvog raspoloženja u javnosti“. Optužnici je dodano i to da je zbog vlastite karijere “skrivao zločinačku stranu nacističkog režima” i time obmanjivao njemačku javnost, a nije zaboravljeno ni to da je 1943. godine Fritzsche na radiju pročitao Goebbelsov članak koji poziva na linč oborenih savezničkih pilota. Konačno, optužnica je ukazala na njegovu direktnu odgovornost za smrt nürnberškog vatrogasca Johanna Wilda, kojeg je Fritzsche prijavio Gestapu zbog slušanja “neprijateljskog radio programa i širenja vijesti u klevetničkim govorima”. Po presudi posebnog suda, Wild je pogubljen 17. maja 1941. godine.

Sud je osudio Fritzschea na devet godina robije, uz doživotnu zabranu objavljivanja kao i bavljenja prosvjetno-odgojnim poslovima.

Proglašenjem amnestije krajem septembra 1950. godine, Fritzsche je pušten na slobodu i zaposlio se kao stručnjak za reklamu i odnose sa javnošću u industriji rajnsko-vestfalske oblasti, a potom je isti posao nastavio obavljati za potrebe jedne francuske kozmetičke firme. Da njegovi afiniteti prema nacionalsocijalizmu nisu iščeznuli u poslijeratnoj Njemačkoj pokazala je Fritzscheova povezanost sa tzv. Naumannovim krugom (Naumann-Kreis poznat i kao „Gauleiterkreis“). Riječ je o skupini bivših nacista okupljenih oko Wernera Naumanna, posljednjeg državnog sekretara ministra propagande Josepha Goebbelsa, koja se pokušala ranih pedesetih godina infiltrirati u rajnsko-vestfalski ogranak Slobodne demokratske partije (FDP, Freie Demokratische Partei) i revitalizirati ideje nacizma kroz tzv. Njemački program (Deutsches Programm) u čijoj je izradi uzeo učešće i sam Fritzsche. Britanske okupacione vlasti osujetile su 1953. godine taj pokušaj tihe restauracije mračne prošlosti i rušenja Bonnske vlade, a iste godine umro je i Fritzsche, bivši Goebbelsov direktor odjeljenja radio propagande.

Nürnberška suđenja visokim funkcionerima kao i javnim ličnostima vezanim za nacističku propagandu nisu zaključena procesom koji se vodio na Međunarodnom vojnom tribunalu već su nastavljena i pred američkim vojnim tribunalima, tačnije – suđenjem ministarstvima Reicha koje je trajalo od 6. januara 1948. do 13. aprila 1949. godine pred Tribunalom #4. Tu se, uz dvadeset drugih ministara, našao i Fritzscheov pretpostavljeni – šef propagande NSDP i državni sekretar u Ministarstvu propagande, SS-Obergruppenführer Otto Dietrich.

Dietrich se, nakon tri mjeseca skrivanja, predao u Hamburgu pripadnicima britanskih oružanih snaga 30. augusta 1945. godine. To relativno kasno hapšenje doprinijelo je tome da se Hitlerov šef štampe ne pojavi među optuženicima na glavnom procesu pred Međunarodnim vojnim tribunalom. Njegovo mjesto je, faktički, preuzeo Fritzsche, kao najbliži od dostupnih Goebbelsovih saradnika, mada je Fritzscheova pozicija u odnosu na Dietricha bila podređena.

Dietrich je studirao ekonomiju, filozofiju i politologiju na frajburškom, minhenskom i frankfurtskom univerzitetu, stekavši doktorat 1921. godine. Nalazimo ga uz bok Hitlera u svim ključnim događajima vezanim uz njegov uspon na vlast i njeno kasnije provođenje; od Bad Wiesseea i “Noći dugih noževa” (Nacht der langen Messer, 30. juli 1934. godine), kada je bio uz Hitlera dok je trajala likvidacija njihovih dojučerašnjih saboraca, SA “smeđekošuljaša” lojalnih Ernstu Röhmu, do “Vučije jazbine” u Rastenburgu i neuspjelog bombaškog atentata na Hitlera, 20. jula 1944, koji je izveo Oberst Claus von Stauffenberg. Upravo je Otto Dietrich bio taj koji je telefonom o atentatu obavijestio Josepha Goebbelsa u Berlinu.

Neosporna Dietrichova lojalnost Führeru i ideji da je Reich iznad svakog pojedinca (“Pojedinac nema niti pravo niti dužnost da postoji!”), bila je nagrađena njegovim imenovanjem za partijskog šefa štampe. Svojim dekretom od 28. februara 1934. godine Hitler svome izabraniku daje ovlasti da “u moje ime provodi temeljne uredničke principe za svu partijsku štampu. Uz to, kao moj Šef za štampu, on je najviši autoritet za sva štampana izdanja stranke i njenih službi.” Kako je u toku svoga suđenja posvjedočio i Fritzsche, Dietrich je imao ulogu “posrednika” između Hitlera i medija: sa jedne strane je za Hitlera pripremao sažetke vijesti iz štampe, a sa druge priređivao Hitlerove govore za objavljivanje. Budući da je Dietrich često imao ulogu prenosnika Hitlerovih direktiva Goebbelsu, odnos između njih dvojice nije obilježavala pretjerano srdačna atmosfera jer je svaki od njih smatrao da bi upravo on morao držati u svojim rukama dirigentsku palicu u oblikovanju štampe.

Svoj trenutak zluradosti Goebbels je dočekao koju godinu kasnije. Sa početkom “Operacije Barbarossa” i invazije na Sovjetski Savez, Dietrich je na konferenciji za štampu 9. oktobra 1941. godine objavio svoje viđenje situacije na istočnom frontu i obznanio poraz Crvene armije. Vijest je obišla svijet, a bila je objavljena i u najtiražnijem listu Völkischer Beobachter. Ispunjen zanosom dotadašnjih uspjeha Blitzkriega, Dietrich je slavodobitno izjavio: “U vojnom smislu, sovjetska Rusija je gotova. Britanski san o ratu na dva fronta je mrtav.” Goebbelsov komentar proročanskih ambicija šefa štampe bio je: “Hitler bi trebalo da se smjesta riješi Dietricha”. Kada je 15 mjeseci kasnije, u januaru 1943. godine, uslijedila predaja njemačkih jedinica pod generalom Friedrichom von Paulusom, Dietrich je doživio nervni slom i privremeno se posvetio svome oporavku.

Definitivan personalni razlaz Hitlera i Dietricha desio se kada je već bilo jasno da brod uveliko tone, a među posadom grozničavo raste potražnja za rječnicima engleskog jezika. Do sukoba je došlo 30. marta 1945. godine, nakon što se Goebbels požalio Führeru na nedjelotvornu propagandu koju vode Otto Dietrich i Robert Ley. Hitler je pozvao Dietricha na raport, optužio ga za defetizam (što je bilo korak od optužbe za izdaju) i na neodređeno vrijeme ga poslao da se “presabere”.

Pred američkim sudom u Nürnbergu Dietrich je bio optužen za zločine protiv čovječnosti i pripadnost zločinačkoj organizaciji (SS), te je 11. aprila 1949. godine osuđen na sedam godina robije. Iz zatvora Landsberg je pušten već nakon 16 mjeseci, u augustu 1950. godine, na osnovu pomilovanja koje je potpisao Visoki povjerenik za Njemačku, američki diplomata i pravnik John Jay McCloy, u talasu (sramnih) amnestija dodijeljenih u vrijeme kancelara Adenauera.

Vrijeme provedeno u zatvoru Dietrich je vrlo dobro iskoristio – napisao je knjigu „Hitler kakvog sam poznavao: Memoari šefa štampe Trećeg Reicha“ (The Hitler I Knew: Memoirs of the Third Reich's Press Chief), čiji je najveći značaj u tome da je autor prvi od vodećih nacista koji je javno iskazao svoje pokajanje i žaljenje zbog onoga u čemu je učestvovao. Po puštanju na slobodu već ga je čekalo namještenje u velikoj transportnoj kompaniji Deutschen Kraftverkehrsgesellschaft mbH (DKV). Tu isprva radi kao stručnjak za reklamu da bi uskoro postao šef podružnice u Düsseldorfu. Kao i Fritzsche, priključio se “Naumannovom krugu” i ostao članom od izlaska na slobodu pa do svoje smrti. Što je relativno kratak staž, budući da je umro 1952. godine.

Pred njemački sud, koji je provodio mjere predviđene programom denacifikacije, bio je izveden i već spominjani Max Amann, finansijski kralj štampanih medija Trećeg Reicha. U zaključku suđenja, tužilac je Amannovu biografiju sažeo u tvrdnju: “Kroz cijeli svoj život, Amann nije bio ništa drugo nego brutalni narednik.“ Osuđen je na deset godina robije, konfiskaciju cjelokupne ogromne imovine (osim 5.000 DM koje su mu dodijeljene za nastavak života, ekvivalent današnjoj vrijednosti od oko 15.000 EUR) i gubitak svih građanskih prava.

Tužiteljeva kvalifikacija Amanna kao „brutalnog narednika“ nije tek stilski ukras pravničke retorike. Amann je sudu predstavljen kroz niz slučajeva nasilnog ponašanja i incidenata koji mu nikada nisu bili ni mrski ni strani, te je atribut „brutalnog“ vrlo adekvatno odabran. Objašnjenje „Narednika“ zahtijeva kraći povratak u prošlost, budući da je čin koji je Amann posjedovao od 1936. godine, kao visoki oficir SS jedinica, bio čin Obergruppenführera. Na početku Drugog svjetskog rata bilo je samo sedamnaest SS oficira tog ranga.

„Narednik“ (Feldwebel) je aluzija na Amannov vojni status u Prvom svjetskom ratu, kada je sa tim činom služio u jedinici zvučnog naziva: „Kraljevska bavarska 16. rezervna pješadijska pukovnija“ (Königlich Bayerisches 16. Reserve-Infanterie-Regiment). Među podređenim vojnicima kojima je tu izdavao naređenja nalazio se i kaplar (Gefreiter) Adolf Hitler. Njegova će naređenja Amann kasnije slijediti kroz cijeli svoj život.

Upravo je Amann u to vrijeme preporučio Hitlera za oficirsku obuku, ali pukovnijski ađutant Fritz Wiedemann nije u njemu vidio “oficirski materijal”. U svojim memoarima “Čovjek koji je želio komandirati” (The Man who Wanted to Command, 1964) prisjeća se: “Po vojnim standardima Hitler u to vrijeme zaista nije imao potencijala za napredovanje. Ovdje zanemarujem činjenicu da on ne bi bio posebno dobar kao oficir ni u mirnodopsko vrijeme; držanje mu je bilo nemarno i kad bi mu se postavilo pitanje, njegov bi odgovor bio sve samo ne vojnički kratak. Glavu nije držao ravno – obično je bila nagnuta prema lijevom ramenu. Sve to nije važno u ratnim uvjetima, ali u konačnici čovjek mora imati liderske kvalitete ako želiš da ga promoviraš u podoficira.” Kako se kasnije pokazalo, Hitler nije bio zlopamtilo – barem ne u odnosu na čovjeka koji je odbio da ga pošalje na dodatnu obuku za istaknutiji položaj. U vrijeme kada je Wiedemann sa porodicom bio u egzistencijalnim nevoljama, 1933. godine, na molbu Amanna Führer postavlja Wiedemanna u službu Rudolfa Hessa, da bi ga već godinu kasnije imenovao za svog ličnog ađutanta pri kancelarskom uredu. U svojim sjećanjima Wiedemann priznaje grešku u negdašnjoj procjeni neuglednog kurira iz rovova Prvog svjetskog rata: “Nije to prvi put u istoriji svijeta da čovjek skromnog i opskurnog porijekla… napravi stvari za koje niko ne bi ni pomislio da bi ih bio u stanju postići”.

Neki istoričari i biografi smatraju da je Amann bio jedan od rijetkih istinskih prijatelja Adolfa Hitlera. Slučajni susret u Minhenu, dvije godine nakon Prvog svjetskog rata, rezultirao je time da je Amann napustio advokatsku kancelariju u kojoj je dotada radio i pristupio u NSDAP, da bi vrlo brzo postao business manager nacionalsocijalističke partije. Suzanne i James Pool, istraživači koji su se bavili poslovnim aspektima uspona Hitlera na vlast, u svojoj knjizi “Ko je finansirao Hitlera?” (Who Financed Hitler? Secret Funding of Hitler's Rise to Power, 1919-33) smatraju da je izbor Amanna kao ključnog čovjeka u finansijskom lavirintu Trećeg Reicha, bio izvanredan kadrovski potez: “Efikasan, štedljiv, nepotkupljiv i bez ličnih političkih ambicija, Amann je bio pravi čovjek za taj posao. U stranačke poslove uveo je pristup zdravorazumskog businessa”.

Jedno od ključnih čvorišta finansijske moći NSDAP bila je stranačka izdavačka kuća Eher-Verlag preko koje je Amann izgradio i svoj lični imperij. Uz brojna druga izdanja, Eher-Verlag je štampao i SS magazin “Crni korpus” (Das Schwarze Korps), a vrhunac finansijskog uspjeha postigao je objavljivanjem Mein Kampfa, nedostižnog bestselera ali i obligatorne literature, individualne i institucijske, tog vremena.

Kao član NSDAP Amann je 1933. postao članom Reichstaga (predstavljajući Gornju Bavariju i Švabiju), a dolaskom Hitlera na vlast postaje predsjednikom Komore za štampu i čelni čovjek Reicha za štampane medije. Uslijedilo je nemilosrdno preuzimanje kontrole nad cjelokupnom industrijom novinskih izdanja, zatvaranje i zaplijena imovine svih koji nisu bili bespogovorno odani Hitleru i nacističkom programu, čime Amann pod svoju upravu stavlja 80% njemačke štampe.

Amann je razvio pouzdan metod kako izvesti takvu operaciju koristeći, sa jedne strane, svoju političko-administrativnu poziciju, a sa druge poslovnu. Pod normalnijim okolnostima to bi bilo prepoznato kao “sukob interesa”, ali u totalitarnom društvu tu nikakvog sukoba nema, dapače, oba interesa su sjajno usklađena. Kao predsjednik Komore za medije mogao je narediti preuzimanje bilo kojeg glasila čija platforma ne konformira sa željama režima. Potom je ispred svoje izdavačke kuće, Eher-Verlaga, u bescijenje “otkupljivao” sankcionirane novine, nerijetko preko “aukcija” u kojima je bio jedini ponuđač. Činjenica je da je to i danas podjednako uspješna i djelotvorna “poslovna strategija” u političkom okruženju formiranom po mjeri takvog poduzetništva. U Amannovom slučaju takve prisilne aproprijacije su dovele do toga da Eher-Verlag postane bez premca najveći novinski izdavač u Njemačkoj i, u to vrijeme, jedan od najvećih na svijetu.

Početkom maja 1945. godine, pripadnici bezbjednosti američke 141. pješadijske brigade locirali su Amanna u njegovom ljetnikovcu na obali jezera Tegernsee u Bavariji i uhapsili ga na osnovu potjernice Vrhovnog štaba savezničkih ekspedicionih snaga (SHAEF, Supreme Headquarters Allied Expeditionary Force). Osuđen je 8. septembra 1948. godine na desetgodišnju robiju ali je amnestiran već nakon pet godina. Umro je u siromaštvu, u Minhenu 1957. godine.

Nisu samo propagandni radovi upućeni javnosti kroz štampane i radijske medije podvrgnuti pravnom procesu. Jednaka pažnja posvećena je i filmskom propagandnom stvaralaštvu, a kao egzemplarni optuženik našao se filmski režiser Fritz Hippler, zapamćen po svom „dokumentarnom“ filmu „Lutajući Jevrej“ (ili „Vječni Jevrej“, Der ewige Jude).

Ovaj notorni Hipplerov film smatra se paradigmatskim primjerom antisemitske mržnje u filmskoj formi, a koliki je značaj pridavan njegovoj realizaciji govori i podatak da je u izradi scenarija svojim savjetima aktivno učešće uzeo i sam Hitler. Film je trebalo da služi apologetici nacističke ideologije i progona Jevreja o kojem se, uz porast ogorčenja javnosti, sve više govorilo na zapadu.

Zamisao producenta bila je da se već 1938. godine dijelovi filma snimaju u jevrejskim četvrtima poljskih gradova, ali su poljske vlasti to odbile, pa se snimanje odložilo za neko vrijeme, dok Njemačka ne izvrši invaziju. Tako je Hippler mogao da snima u jevrejskim getima u Lodzu, Varšavi, Krakovu i Lublinu, kako bi ilustrirao njihov „degenerirani“ način života.

Film je premijerno prikazan 1940. godine i nije imao neki poseban uspjeh. Ocijenjen je kao sirov, banalan i prepun prizemnih metafora, za razliku od podjednako propagandističkog (i ozloglašenog) filma „Jevrej Süss” (Jud Süß) kojeg je iste godine snimio Veit Harlan, ali koji je privukao njemačku javnost svojim melodramskim ugođajem. Tako je “Lutajući Jevrej” bio uglavnom prikazivan u okviru obuke njemačkih jedinica za odlazak na Istočni front.

Hippler je imao plodotvornu nacističku mladost: član NSDAP od svoje sedamnaeste godine, aktivni pripadnik SA (smeđekošuljaš), pokretač nasilnih akcija zbog kojih je izbačen sa berlinskog univerziteta a potom vraćen amnestijom koju je dodijelio tadašnji nacistički ministar obrazovanja Bernhard Rust, organizator masovnog spaljivanja “nenjemačkih spisa” (undeutsches Schrifttum), i slično.

Hippleru je 1938. godine dodijeljen čin SS Hauptsturmführera, a već naredne godine Goebbels ga postavlja na čelo odjeljenja za film pri Ministarstvu propagande. Tu će tri godine kasnije postati direktor zadužen za cjelokupnu njemačku filmsku produkciju, za čim je slijedilo unapređenje u čin Obersturmbannführera. Zanimljiva karijera za nekoga ko je 1934. godine doktorirao pravo na Heidelbergu sa tezom “Država i društvo u djelu Johna Stuarta Milla, Karla Marxa i Paula de Lagardea: Doprinos savremenom sociološkom mišljenju”.

Nakon niza sukoba sa Goebbelsom, stvari su za Hipplera krenule nizbrdo. U junu 1943. dobio je otkaz koji je obrazložen njegovim „učestalim greškama, alkoholizmom i porodičnim problemima.“ Nedugo potom oduzeti su mu i činovi u SS „jer je prikrio jevrejsku krv u svojoj porodici“ i poslan je u pješadijsku jedinicu. Konačno, napustivši aktivnu vojnu službu, posljednje mjesece rata snimao je na frontu za filmske novosti. Maja 1945. godine uhvatile su ga britanske jedinice, i za svoj doprinos nacističkoj propagandi, a posebno za film „Lutajući Jevrej“, bio je osuđen na dvije godine zatvora. Po odsluženju kazne relativno bezbolno se reintegrirao u novu stvarnost, pod pseudonimom učestvovao u produkciji nekih dokumentarnih filmova, pisao filmsku kritiku za desničarsku štampu, a 1981. objavio memoare u kojima je pokušao temeljito oprati svoju biografiju – od toga da nije ništa znao o holokaustu do tvrdnje kako je veliki dio „Lutajućeg Jevreja“ režirao sâm Goebbels. Umro je u svojoj 92. godini, u Berchtesgadenu.

Distinkcija između „patriotske ratne propagande“ i one koja koja govorom mržnje podstiče i ohrabruje zločine, koju je svojim odlukama implicitno uspostavio Međunarodni vojni tribunal u Nürnbergu, odrazila se i na postupke i odluke sudova koji su radili u okviru programa denacifikacije i procesirali lica optužena, između ostalog, i za propagandnu djelatnost. U tom duhu zaključeno je da je “Trijumf volje” (Triumph des Willens), koji je 1935. njemačkoj javnosti prezentirala Leni Riefenstahl, nesumnjiva glorifikacija Hitlera i nacizma, ali ne sadrži elemente krivičnog djela. S druge strane, film poput Hipplerovog “Lutajućeg Jevreja” doima se kao ekranizacija Streicherovih antisemitskih fantazmi.

I u drugim zemljama sudovi su imali svoje procese protiv propagandista i „propagandista“ koji su radili u službi sila osovine. Znaci navoda kojim smo obilježili ove potonje ukazuju da je tu pojam propagandiste uzet u vrlo proširenom značenju, kakvo s razlogom nismo koristili. Pojednostavljeno rečeno: govoreći o propagandistima, podrazumijevali smo kreatore propagande (pojedince, timove, kompanije, i sl.) a ne izvođače. U tom smislu su i optuženici na Nürnberškim procesima bili odgovorni za stvaranje i provođenje propagandnih kampanja koje su zagovarale i podsticale počinjenje djela okvalificiranih kao zločin, ili su bili autori propagandnih poruka koje su tome služile. Fritz Hippler je, uz svoju formalnu poziciju u propagandnoj mašineriji Trećeg Reicha, i sineast koji je „odgovorno lice“ u kreiranju filma „Lutajući Jevrej“. Scenarista filma Eberhard Taubert, koji je potpisao i scenario za “Trijumf volje” Leni Riefenstahl, nije se našao na listi optuženih, mada je od 1939. godine rukovodio Goebbelsovim “Institutom za proučavanje jevrejskog pitanja” (Institut zum Studium der Judenfrage) i bio odgovoran za donošenje zakona po kojem su Jevreji morali nositi žutu traku sa oznakom njihovog etničkog porijekla (Judenstern). No, u kontekstu propagande, on je bio tek “tehničko lice”, izvršilac posla, neko ko je znao kako napisati scenario po zahtjevu i idejama producenta. Nakon rata Taubert je promijenio ime u Erwin Kohl, bio zaposlen u Njemačkoj demohrišćanskoj uniji gdje se posvetio antikomunističkom radu, što je produžio kao jedan od osnivača Narodne unije za mir i slobodu (VFF) sve dok njegov pravi identitet nije otkriven. To nije prekinulo njegovu daljnju karijeru: od kraja pedesetih godina radi kao savjetnik njemačkog ministra Franza Josefa Straussa, stacioniran je u Južnoj Americi, Iranu, Libanonu, Egiptu, Južnoj Africi, bavi se pitanjima psihološkog ratovanja za potrebe NATO, radi kao stručnjak za američku vojnu kontraobavještajnu službu CIC (Counter Intelligence Corps), iznajmljuje svoje usluge iranskoj tajnoj službi (SAVAK) i sličnim agencijama okolnih zemalja, pod pseudonimom Dr. Marcel Wallensdorfer vodi novinsku agenciju pod nazivom “Antikominternovska služba” (Anti-Komintern-Dienst), da bi se pred kraj života (1976) povezao sa njemačkom ekstremnom desnicom Manfreda Roedera, itd. Živopisna karijera, bez sumnje, koju možemo vrednovati na ovaj ili onaj način, ali u svim njenim elementima Taubert iznajmljuje svoje znanje i umijeće, stavlja se na uslugu shodno svojim ideološkim ubjeđenjima i predispozicijama, on je – prema logici Nürnberških vojnih tribunala – tek tehnički izvršitelj nečega iza čega stoje kreatori. Oni su ti koji definiraju “šta?”, a znalci posla daju odgovor na pitanje “kako?”.

Dakako, postoji odgovornost i za takvo stavljanje u službu realizacije inkriminirajućih projekata, ali u stvarima propagande “izvođači posla” su u pravilu moralno ali ne i krivično odgovorni. Osim ukoliko njihovo opredjeljenje nije okvalificirano kao čin nacionalne izdaje. Upravo je to osnova po kojoj su vođeni procesi “propagandistima” koji su tokom Drugog svjetskog rata ponudili svoje usluge, čak i samo “izvedbene”, silama osovine. Pretpostavka optužbe za izdaju je u tome da se počinitelj dao u službu zemlje koja je neprijateljska prema zemlji čiji je državljanin.

U gotovo svim od najpoznatijih takvih slučajeva, optuženici su bili tek spikeri na radiju, koji su čitali tekstove koncipirane i pripremljene od strane nekog drugog, sa relativno zanemarivim ličnim doprinosom, izuzmemo li njihovu performativnu nadarenost. Čuvena “Ruža Tokija” (Tokyo Rose) bila je Iva Toguri D'Aquino, američka državljanka japanskog porijekla, koja je za vrijeme rata vodila japanski propagandni program “Nulti sat” (The zero hour) upućen američkim vojnicima na Pacifiku. Paradoksalno, ali njen program je bio vrlo popularan među američkim vojnicima koji su vrlo dobro znali da on ima propagandnu funkciju, ali su voljeli njen glas i muziku koju je puštala u toku svoje emisije. Nikada nije čitala vijesti niti davala komentare zbivanja na bojištu – njena glavna uloga je bila uloga disk džokeja. Tekstove koji su čitani u informativnom dijelu emisije pisali su, prema dobivenim uputama, producent programa australijski major Charles Cousens, i njegovi asistenti američki kapetan Wallace Ince i filipinski poručnik Normando Ildefonso Reyes. Svi su oni bili ratni zarobljenici, a sličan status imala je i sama Iva Toguri.

Po okončanju rata bila je pritvorena godinu dana od strane američkih jedinica, ali je puštena jer su američko Ministarstvo pravosuđa, FBI, američka kontraobavještajna služba i general Douglas MacArthur zaključili da su njeni programi bili bezazleni. Galama se podigla kada je Toguri odlučila da se vrati u SAD, te je FBI ponovo otvorio istragu o njenim ratnim aktivnostima. Tužilaštvo je navelo osam tačaka po kojima je optužena za izdaju, ali je utvrđena krivnja po samo jednoj od njih: “Jednog dana, koji nije tačno poznat poroti, u oktobru 1944, optužena je u Tokiju, Japan, na japanskoj radio stanici, govorila na radiju o gubitku (američkih) brodova.” Na osnovu toga je 1949. godine osuđena na 10.000 dolara kazne, oduzimanje američkog državljanstva i deset godina robije, od kojih je odslužila šest. Gotovo tri decenije kasnije, njen slučaj je privukao pažnju novinara istražitelja, koji su razotkrili da je proces na kojem je Toguri osuđena bio prepun neregularnosti koje su dosezale do prisile svjedoka da daju lažne iskaze pod prijetnjom da će im i samima biti suđeno za izdaju. “Ruža Tokija” je bila u potpunosti rehabilitirana ukazom američkog predsjednika Geralda Forda 1977. godine. Toguri nije bila jedina “Ruža Tokija”. Taj naziv su dali američki vojnici svakoj voditeljici koja se oglašavala u programu, ali najpoznatija (i najduže emitirana – 340 emisija) “Tokijska ruža” je bila Toguri. U programu je sebe predstavljala kao “Siroticu Ann” (Orphan Ann, prema nazivu popularnog stripa Harolda Graya iz dvadesetih godina), ali “ime se nije primilo” među slušaocima, dok je ime “Ruža Tokija” postalo dijelom poslijeratne pop-kulture.

Još jedan par voditeljica koje su radile za sile osovine našao se po završetku rata pred sudom, sa optužbom za izdaju. Kolektivno ime „Sally Osovina“ (Axis Sally) nadjenuto je američkoj voditeljici Mildred Gillars i njenoj kolegici (talijanskog porijekla) Riti Zucca. Gillars je bila prva američka žena osuđena za izdaju i u martu 1949. godine, za njeno učešće u širenju nacističke propagande, poslana je na odsluženje zatvorske kazne u trajanju između 10 i 30 godina. Pomilovana je nakon dvanaest godina provedenih u ženskom zatvoru Alderson (West Virginia), da bi potom postala učiteljica u rimokatoličkoj samostanskoj školi u Columbusu (Ohio).

Rita Zucca je svojim glasom iz Rima pokrivala savezničke jedinice u Italiji i sjevernoj Africi. Talijanski vojni tribunal osudio ju je 1946. godine na četiri i pol godine zatvora, ali se zahvaljujući generalnoj amnestiji za kolaboracioniste, proglašenoj te iste godine, našla na slobodi već nakon devet mjeseci.

Među autentičnim propagandistima osuđenim na sudovima izvan okupirane poslijeratne Njemačke, u Francuskoj je bio najpoznatiji slučaj novinara Paula Ferdonneta. On nije bio samo “glas u eteru” radio Stuttgarta, već i rječiti propagandista nacizma i autor antisemitskih tekstova, među kojima je najpoznatija njegova knjiga “Jevrejski rat” (La guerre juive). Na poslijeratnom suđenju “Štutgardski izdajnik” (le traître de Stuttgart), kako je bio prozvan, tvrdio je da nije niti pisao niti čitao tekstove već samo prevodio. Sud mu nije povjerovao i pogubljen je već u augustu 1945. godine.

Najpoznatiji “prebjeg” među radio voditeljima u službi nacista svakako je bio William Joyce, koji se iz SAD gdje je rođen preselio u Veliku Britaniju, prvo u Irsku odakle je porijeklom njegova porodica, a potom u Englesku. Već 1932. godine priključuje se Britanskoj uniji fašista koju je predvodio Oswald Mosley i postaje njegovim zamjenikom. Tu se istrajno zalagao da stranačka platforma umjesto na zagovaranje korporativizma bude usredsređena na antisemitizam, a 1936. izborio se za promjenu imena stranke u “Britanska unija fašista i nacionalsocijalista”. Naredne godine bio je njen kandidat na izborima za Londonsko okružno vijeće.

U ljeto 1939. godine, pred sam početak rata, preselio se u Njemačku i uzeo novo državljanstvo. Dočekan je raširenih ruku u redakciji engleskog programa berlinskog radija, gdje od 6. septembra 1939. godine počinje pisati i čitati vijesti, a od decembra postaje glavni spiker novosti i vodi šest propagandnih, razgovornih emisija sedmično. Nadimak po kojem je postao poznat, “Lord Haw-Haw”, dolazi iz jednog teksta Jonaha Barringtona, radio kritičara koji je 14. septembra 1939. u Daily Expressu ironično prokomentirao nadmeni engleski akcent spikera kojeg je slušao na njemačkom radiju. Mada to najvjerovatnije nije bio Joyce, ime je u britanskoj javnosti postalo asocirano uz njega do te mjere da se godinu kasnije i sam u svojim programima počeo predstavljati riječima “Govori vam William Joyce, inače poznat kao Lord Haw-Haw”. Od ljeta 1942. Joyceov medijski značaj toliko je veliki da prestaje čitati vijesti i u svojoj autorskoj emisiji “Pogled na vijesti” daje samo vlastite komentare tekućih novosti. Prema procjenama istraživača, 1940. godine njegov program je u Velikoj Britaniji pratilo oko 6 miliona redovnih i tri puta toliko povremenih slušalaca. Razlog tolikoj slušanosti na prvom mjestu treba tražiti u ishitrenoj odluci britanske vlade da uvede potpunu cenzuru na vijesti sa ratišta. Time su milioni ljudi, čiji su najbliži bili na frontu, usmjereni da informacije o njihovoj sudbini traže negdje drugdje, da “interpretiraju” njemačke vijesti i pokušaju “pročitati između redova” propagandističkih dezinformacija šta se zapravo dešava. U to vrijeme, Njemačka je zauzimanjem odašiljača u okupiranoj Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu, Danskoj i Norveškoj imala potpunu dominaciju u eteru, a zahvaljujući i golemim radio odašiljačima (svaki snage od 100 kW) u berlinskom predgrađu Zeesen radio Reicha je emitirao 24 sata dnevno svoj program na 12 jezika.

U Njemačkoj je vokalni Joyce postao vrlo tražen saradnik: za Ministarstvo propagande je napisao knjigu “Sumrak nad Engleskom” (Twilight Over England), Glavni ured za bezbjednost Reicha (Reichssicherheitshauptamt) angažirao ga je kao predavača za pripadnike SS jedinica, pisao je propagandni materijal koji je trebalo da uvjeri zarobljene britanske vojnike da se pridruže SS jedinicama (Britisches Freikorps), itd. Za njegove doprinose Hitler ga je čak i odlikovao “Krstom za ratne zasluge”.

Svoju zadnju emisiju “Lord Haw-Haw” je, u pripitom stanju, imao 30. aprila 1945. godine, u jeku borbi za Berlin. Na kraju ga je njegov glas, dobro poznat širom Njemačke i Velike Britanije, skupo koštao. Završni čin odigrao se u blizini Flensburga, grada uz granicu Danske koji je nakon Hitlerovog samoubojstva tri sedmice bio “glavni grad Reicha” jer su u njemu stolovali admiral Dönitz kao Reichspräsident i grof Schwerin von Krosigk kao kancelar (tzv. Dönitzova vlada ili Schwerin von Krosigkov kabinet).

Dvojica pripadnika jedinice za posebne namjene (T-force) izviđačkog korpusa britanske armije, poručnik Geoffrey Perry i kapetan Bertie Lickorish, sakupljali su drva za grijanje kada su primijetili nekog lutalicu kako izgubljeno hoda šumom. Nisu obratili neku posebnu pažnju na njega jer se u to vrijeme svugdje moglo naići na ljude koji besciljno tumaraju, ali ovaj im je sam prišao ponudivši pomoć. Perry je, inače, bio Jevrej rođen u Berlinu pod imenom Horst Pinschewer koje je kasnije “anglicizirao”. Neposredno pred rat sa roditeljima je uspio prebjeći u Britaniju, odakle je pratio njemački radio program i dobro znao Joyceov “Pogled na vijesti”. Tokom razgovora prepoznao je glas šumskog lutalice i direktno ga upitao da li je on William Joyce. Joyce je zavukao ruku u džep da bi izvadio lažni pasoš (izdat na ime “Wilhelm Hansen”) ali je Perry to protumačio kao pokušaj da se maši oružja i bez razmišljanja opalio iz svoga pištolja. “Lord Haw-Haw” je bio pogođen u vrlo nelordovski dio anatomije, zbog čega neće biti u stanju sjediti još mjesecima kasnije. Pretresom je kod njega pronađen još jedan komplet isprava, ali izdatih na ime Williama Joycea. Predat je vojnoj policiji i smjesta proslijeđen u London.

Na poznatom sudu Old Bailey suđeno mu je za veleizdaju u pravno nimalo jednostavnom procesu. Naime, Joyce se dolaskom u Njemačku odrekao britanskog i primio njemačko državljanstvo, te otuda za sve što je potom počinio nije mogao biti optužen kao izdajnik. No, tužilaštvo je pronašlo Joyceove govore iz perioda dok je još bio posjednik britanskog pasoša i tu je njegova sudbina bila zapečaćena. Pogubljen je 3. januara 1946. u zatvoru Wandsworth, u 39. godini života. Bila je to posljednja egzekucija za djelo veleizdaje u britanskoj istoriji.

Manje poznat, ali značajan sa stanovišta uvida u širinu angažiranja mreže kolaboracionista za potrebe nacističke propagande, jeste slučaj bivšeg jerusalemskog velikog muftije Mohameda Emina el-Huseinija, istaknutog borca za prava palestinskog naroda u vrijeme britanske uprave nad tzv. mandatnom Palestinom (1920-1948). Tokom nemira poznatih kao “Arapski revolt” u Palestini, 1937. godine, kako bi izbjegao hapšenje El-Huseini preko “mandatnog Libanona” (pod francuskom kontrolom) i Iraka, pristiže u Mussolinijevu Italiju, a otuda u Njemačku gdje se skrasio u jesen 1941. godine i bio primljen kod Führera uz veliku medijsku pažnju. Tu je Ministarstvo propagande prepoznalo kompatibilnost političkih ciljeva za koje se zalagao El-Huseini i interesa Reicha: njegov anticionizam, antikomunizam i mržnja prema britanskoj politici sjajno su se uklapali u ideologiju NSDAP i ratne ciljeve Njemačke. Sa svoje strane El-Huseini je u silama osovine vidio snagu koja će podržati arapsku nezavisnost, omogućiti stvaranje njenog državnog okvira i priznati njegovu vodeću ulogu u tom pokretu. To se nikada neće dogoditi, ali je svejedno El-Huseini preuzeo ulogu arapskog glasa u konstelaciji njemačkih propagandnih radio programa. Zauzvrat, njemačke vlasti su ga izdašno finansirale, a njegov ured smješten je u luksuznoj vili u Berlin-Zehlendorfu.

Obraćajući se arapskim slušaocima na Bliskom istoku, njegov program je zagovarao podršku silama osovine, pozivao na arapski ustanak protiv Velike Britanije i uništavanje jevrejskih naselja u Palestini, tumačio “svjetsku jevrejsku zavjeru” koja upravlja britanskom i američkom vladom i sponzorira sovjetski komunistički režim, sa krajnjim ciljem da se porobi arapski svijet i uništi islam kao izvor moralne snage na kojoj počiva jedno društvo. U svojim programima El-Huseini je ukazivao na “prirodnu bliskost” arapskog svijeta i nacističke Njemačke činjenicom da Njemačka nikada nije kolonizirala nijednu arapsku zemlju i da dijele zajedničke neprijatelje: Jervreje, Veliku Britaniju i Sovjetski Savez. Amicus meus, inimicus inimici mei.

Sredinom 1944. godine El-Huseini se pojavljuje kao član organizacionog komiteta i najavljeni govornik na “Međunarodnom antijevrejskom kongresu” kojeg je osmislio Alfred Rosenberg, ministar za okupirane istočne teritorije i rukovodilac ureda za kulturu u NSDAP. Kongres, koji bi objelodanio kako se saveznici bore isključivo za jevrejske interese i ukazao kako međunarodna zajednica treba da se obračuna sa tim, trebalo je da se održi u Krakowu 11. jula 1944. ali je kolaps njemačkih snaga na istočnom frontu nepopravljivo poremetio planove organizatora.

El-Huseini privrženost domaćinima nije iskazao samo svojim propagandnim angažmanom, već i kroz opipljivije oblike saradnje. U ljeto 1941. godine njemačke oružane snage (Abwehr) formirale su “Odjeljenje za njemačko-arapsku obuku” (DAL, Deutsch-Arabische Lehrabteilung) kako bi uključile Arape (izbjeglice, studente, i sl.) u njemačke vojne jedinice. Po svome dolasku, nekoliko mjeseci kasnije, El-Huseini se pridružio naporima DAL regrutirajući arapske vojnike koji su se našli u talijanskim zarobljeničkim logorima. Na osnovu Himmlerovog plana kojeg je Hitler odobrio 13. februara 1943. godine, prema kojem bi SS jedinice ojačale svoje redove regrutacijom bosanskih Muslimana, šef glavnog SS ureda Gottlob Berger pozvao je 24. marta 1943. godine El-Huseinija na sastanak posvećen provođenju te kampanje. Mjesec dana kasnije (29. aprila 1943. godine), Berger izvještava o uspjehu kampanje koja je rezultirala time da je svoju spremnost priključenju SS jedinicama potpisalo između 24.000 i 27.000 mladića, napominjući da je “posjeta Velikog jerusalemskog muftije imala izrazito povoljan uticaj.” Tako je El-Huseini imao instrumentalnu ulogu u formiranju “13. oružane brdske SS divizije ‘Handžar’” (13. Waffen-Gebirgs-Division der SS ‘Handschar’), čija je idejna priprema uključivala i proučavanje njegove brošure “Islam i jevrejstvo”. O tome u kolikoj mjeri je ona bila bliska viđenjima Reichsführera-SS Heinricha Himmlera ponešto govori i rođendanska čestitka koju mu je 6. oktobra 1943. uputio El-Huseini, izražavajući nadu da će “naredna godina još više približiti našu saradnju i dovesti nas bliže našim zajedničkim ciljevima.”

Naredne godine nisu bile blagonaklone prema tim zajedničkim ciljevima. Na dan njemačke predaje, El-Huseini leti u Bern ali švicarske vlasti mu odbijaju dati azil, hapse ga i predaju Francuzima. Tamo biva smješten u kućni pritvor u vilu nedaleko od Pariza. Isprva, njegovu ekstradiciju su zatražile i Velika Britanija i Jugoslavija, ali vremenom Velika Britanija odustaje procjenjujući da bi to moglo poremetiti napore kraljevstva da ponovo uspostavi značajan uticaj u arapskom svijetu, dok Jugoslavija krajem 1945. godine prepušta El-Huseinija Francuskoj. El-Huseiniju je dosadilo čekati da se zainteresirane države dogovore pa se sa tuđim pasošem zaputio u Egipat, odakle se nastavio boriti za svoju viziju Palestine, ne mijenjajući značajnije svoja pređašnja uvjerenja. Umro je u Bejrutu 1974. godine.

Prethodni pregled karakterističnih slučajeva – aktera, inkriminiranih djela, sudskih procesa i njihovih ishoda – vezanih za propagandne aktivnosti koje su obilježile Drugi svjetski rat, pruža nam uvid u njihovu raznolikost. Ona bi bila još veća da su neki od glavnih protagonista, poput dr. Josepha Goebbelsa, doživjeli suočavanje sa pravnim posljedicama svojih aktivnosti, kako ih je tadašnje međunarodno pravo tumačilo i sankcioniralo.

Kao i svaki sistem koji “regulira zbilju”, i taj pravni sistem je bio izgrađen na prethodnim iskustvima sa kojim se pravna misao suočila. Iz tog razloga je sasvim očekivano da se on našao ponešto zatečen kada je stvarnost iznjedrila fenomene teško zamislive u vremenu u kojem je bio formuliran. Pokatkada, taj novi oblik zlodjela takvih je dimenzija da se legitimno u pitanje mogu dovesti i neka od temeljnih počela krivičnog prava, kao što je to princip da niko ne može i ne smije biti suđen za djelo koje prethodno zakonski nije bilo definirano kao kriminalni čin (Nullum crimen sine lege). Na nürnberškom međunarodnom vojnom tribunalu sa tim pitanjem se suočila optužba za planiranje, pripremu i izvođenje agresije. Neki zločini, zbog svoje težine i specifičnosti, izdvojiće se u zasebnu kategoriju koja će zauzeti mjesto ne samo u međunarodnim zakonima i rezolucijama, već i u zakonodavstvu svih civiliziranih zemalja.

Ta “još uvijek neprepoznata” zlodjela naznačio je britanski premijer Winston Churchill još u svome radijskom obraćanju međunarodnoj javnosti 24. augusta 1941. godine, saopštenjem o svome susretu sa američkim predsjednikom Rooseveltom. Govoreći o ruskom otporu njemačkoj invaziji Churchill kaže:

Ime tom zločinu dao je Raphael Lemkin, poljski pravnik koji je 1941. godine emigrirao u Sjedinjene Države. U svojoj obimnoj studiji “Vladavina Osovine u okupiranoj Evropi” (Axis Rule in Occupied Europe) objavljenoj još 1944. godine, jedno poglavlje naslovio je “Genocid — novi izraz i nova koncepcija uništenja naroda”. Lemkin je još 1933. godine, na 5. Međunarodnoj konferenciji za unifikaciju krivičnog prava, argumentirao da napade na rasne, vjerske i etničke skupine treba smatrati međunarodnim zločinom. Drugi svjetski rat je pokazao dalekovidost Lemkinovih upozorenja, a od neprocjenjivog značaja je njegova uloga u donošenju međunarodnog sporazuma o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (“Konvencija o genocidu”), kojeg su Ujedinjene nacije usvojile 9. decembra 1948.

Razmjere i posljedice njemačke agresije i holokausta bile su takve da se duhu zakona morao dati prioritet nad slovom zakona, tačnije – njegovim prethodnim nepostojanjem, pogotovo kada je u pitanju zločin genocida. I danas traju rasprave o karakteru tog precedenta.

Mada ne u toliko dramatičnoj mjeri, sličan problem pratio je i procesiranje lica odgovornih za koncipiranje, provođenje i posljedice propagande pred sudom u Nürnbergu. Propaganda kakvu je izrodio nacizam nije bila novum u iskustvu tadašnjeg svijeta, ali su njen intenzitet, funkcija i učinak bili bez presedana, a instrumentarij postojećih međunarodnih zakona tek djelimično osposobljen da se nosi sa njom. Pritom, neophodno je imati na umu da su se suđenja nacističkim propagandistima u Nürnbergu odvijala pred vojnim tribunalom, što podrazumijeva znatno “relaksiranija” očekivanja u procesu dokazivanja krivnje optuženih. Član 19. povelje tribunala, na primjer, utvrđuje: “Tribunal neće biti ograničen tehničkim pravilima dokazivanja. Usvojiće i primjenjivati u najvećoj mogućoj mjeri ekspeditivan i netehnički postupak, te će prihvatiti sve dokaze za koje smatra da imaju dokaznu vrijednost…” Taj pristup odnosi se i na interpretaciju onoga što je “opštepoznata činjenica”, u okviru člana 21. koji predviđa da “Tribunal neće zahtijevati dokaze o opštepoznatim činjenicama, nego će ih formalno primiti na znanje“. To „formalno primanje na znanje“ (judicial notice) standardno je pravilo u zakonu o dokaznom postupku koje dopušta da neka činjenica bude uvedena u dokazni materijal ukoliko je njena istinitost u toj mjeri opštepoznata ili mjerodavno potvrđena da se u nju ne može razumno sumnjati. Otuda, na isti način kao što nije potrebno dokazivati da je Pariz glavni grad Francuske, sud može zauzeti stanovište da je svrha koncentracionih logora bilo masovno uništavanje ljudi (a ne prostor za uvježbavanje operskih horova, zaštitu ugrožene populacije od lokalnih nedaća, i sl.) i smatrati to činjenicom čija je validnost „van razumne sumnje“.

Pa i sa takvim pristupom, koji jedan vojni sud sebi može dozvoliti, vidjeli smo da su neki od optuženika osuđeni na kazne koje nisu reflektirale njihovu realnu poziciju u strukturi moći odgovornoj za inkriminirana djela: bilo da su oslobođeni pravne odgovornosti (npr. Hans Fritzsche), ili dobili kazne neproporcionalne njihovom položaju i značaju (npr. Otto Dietrich).

Te razlike u pravnom tretmanu i konačnom sudskom ishodu slučajeva ljudi koji su optuženi za doprinos nacističkoj propagandi još su uočljivije ukoliko se razmotre i presude denacifikacijskih sudova. Philipp Rupprecht “Fips”, karikaturista Stürmera, osuđen je na deset godina robije, dok je šef propagande NSDP i državni sekretar u Ministarstvu propagande, SS-Obergruppenführer Otto Dietrich, za svoj doprinos nacističkoj propagandi osuđen na sedam godina.

Razlog tim diskrepancijama nije u tolikoj mjeri u različitim naklonostima različitih sudova, koliko u tome da je cjelokupnom području pravnog sankcioniranja propagande koja podstiče mržnju i poziva na ratne zločine nedostajao minimum saglasnosti u kriterijima koji bi poslužili uniformnijem utvrđivanju i evaluaciji pravne odgovornosti. Naravno, to je bio slučaj sredinom prošlog stoljeća, kada su navedena suđenja održavana, te bi se dalo pretpostaviti da su u međuvremenu odredbe međunarodnog prava postale jasnije i preciznije u definiranju bića kažnjive propagande, a utvrđivanje krivične odgovornosti njenih pokretača i počinitelja učinile gotovo rutinski izvodivom. Takva pretpostavka bi se pokazala vrlo neutemeljenom: krivično procesiranje utuživih oblika propagande i danas predstavlja izazov kojeg se u sudnicama klone i najsmjeliji pravnici. Razlozi tome su mnogi, a veliki dio njih pripada područjima o kojima pisac ovih redova zna upravo toliko koliko mu je dovoljno za uvid u vlastito neznanje i, otuda, suzdržavanje od njihovog čak i površnog razmatranja. O nekim područjima, s druge strane, vrijedi izreći barem neka opažanja koja mogu naznačiti zbog čega pravni aspekti procesiranja propagande predstavljaju neprijatnu mȍru za svako tužilaštvo koje bi takav slučaj moralo dokazati u sudskoj dvorani.

Nenad Fišer