foto: Dženat Dreković/NOMAD

Fišer: Prepoznaj me ako možeš!

Između svijetlocrnog i tamnobijelog, četvrti nastavak

Ako želite hepiend, on ovisi samo o tome na kojem ćete mjestu zaklopiti knjigu.”

Orson Welles

Označitelj za svakodnevnu upotrebu
Potraga za propagandom “po mjeri čovjeka”
Sjećanja jedne reklame

Usluge vještačkih inteligencija, u kreativnom a ne samo izvedbenom smislu, sa zahvalnošću je prigrlila tehnologija političke propagande. Već u proljeće 2023. godine pojavio se prvi propagandni video spot u produkciji Nacionalnog odbora američke Republikanske stranke, u cijelosti autorsko djelo vještačke inteligencije. Propagandni uradak nije posebno inovativan: zasnovan je na distopijskoj slici američke budućnosti u kojoj je naredne izbore (ponovo) dobio Joe Biden. Katastrofičke deepfake prizore povezuje serija “Šta ako…” upozorenja (“šta ako najslabiji predsjednik kojeg smo ikada imali bude ponovo izabran?”, “šta ako narastu međunarodne tenzije?”, “šta ako se uruši finansijski sistem?”, “šta ako naše granice iščeznu?”, “šta ako kriminal poraste?”), a sve uz zvučne simulacije alarmantnih televizijskih vijesti, zajednički upakovanih pod sloganom “Pobijedimo Bidena”.

Ne naročito impresivni scenaristički poduhvat ovog propagandnog prvjenca ukazuje na porijeklo znanja o svijetu kojim raspolaže generativna vještačka inteligencija. Ono je stečeno procesom tzv. dubokog učenja, obučavanjem (u kojem asistiraju “prirodne inteligencije” ljudi) na kolosalnoj količini elektronski dostupnih tekstova i informacija. Jedna od posljedica učenja na osnovu pisanja o iskustvu a ne iskustva samog, ponekad dovodi do toga da – kako upozorava OpenAI – konačni rezultat “zvuči plauzibilno ali je netačan ili besmislen”.

Propagandni video “Pobijedimo Bidena” nije ni jedno ni drugo, ali jeste “isuviše predvidiv” tj. ostavlja dojam već toliko puta viđenog reklamnog stereotipa. No, propagandne poruke se svakako ne rade kako bi osvojile priznanja žirija na nekom natječaju i bile krunisane nagradom za originalnost. Njihova je ambicija da dojme prosječnog recipijenta populacije kojoj je poruka upućena. Imajući na umu kakve je sve poruke, u dugoj istoriji političke propagandne, osmislila “prirodna inteligencija” i kakve je sve propagandne poruke ta ista inteligencija bila spremna sa oduševljenjem prihvatiti, ova je sasvim solidno urađena. A što se tiče kreativnosti i originalnosti: kada vještačka inteligencija bude u stanju generirati izvrstan vic, biće u stanju stvoriti i inovativnu propagandnu poruku. Bilo kako bilo, inovativnost nije uslov efektivnosti propagande. Kada je propagandna poruka izvodiva na izrazito jeftiniji način, u očima njenog naručioca proizvod vještačke inteligencije predstavljaće uspjeh čak i ako je osrednje kvalitete. Na propagandnom bojištu sutrašnjice odlučujuća će biti masa poruka, a ne kvalitet njihove pojedinačne realizacije.

Pojava prvih deepfake videa bila je relativno kratkotrajna senzacija, a uznemirenost koju su izazvali može se uporediti sa onom koja je uslijedila nakon prvih demonstracija alatki za editiranje digitalnih fotografija, poput Photoshopa. Bojazan da u svojoj neupućenosti više nećemo biti u stanju razlikovati fotografski dokument od krivotvorine pokazala se ishitrenom. Kada su u pitanju fotografska svjedočanstva, potvrdilo se da ljudi imaju sklonost da prihvataju dokaznu snagu onoga što govori u prilog njihovim ubjeđenjima, i da je poriču ukoliko ih sporni materijal dovodi u pitanje. Sa sviješću da je video dokument moguće krivotvoriti na isti način kao i fotografiju, recipijent će deepfake tumačiti u skladu sa svojim vjerovanjima vezanim za prikazani događaj ili njegove aktere: vjerovati da je autentično video-svjedočanstvo zapravo digitalni artefakt, ili prihvatiti fabriciran video kao vjerodostojan.

Ta perspektiva ponešto se mijenja kada prosuditelj nije medijski konzument već sama medijska kuća ili institucija koja drži do svoga kredibiliteta. Ako je vjerovati izreci da je za hvatanje lopova najuputnije konsultirati drugog lopova (kako nas podučava slučaj Franka Abagnalea o kojem je Spielberg 2002. godine snimio film “Uhvati me ako možeš”), onda se nameće kao spasonosno rješenje u razlikovanju AI proizvoda od autentičnog dokumenta da se u pomoć pozove sama vještačka inteligencija.

Do sada, rezultati postignuti AI alatkama koje bi trebalo da prepoznaju deepfake (tj. proizvod drugih vještačkih inteligencija) dosta su… diskutabilni. Čini se da su bolji kada je u pitanju vizuelni medij nego tekstualni, ali u oba slučaja dominiraju podaci o njihovoj efikasnosti koje navode sami proizvođači. To ne znači da su oni netačni, ali sa već postojećim iskustvom u oglašavanju kvaliteta nečijeg vlastitog proizvoda, određena doza rezerve je uvijek dobrodošla. Tim prije što je konkurencija žestoka: Microsoft nudi svoj Video Authenticator, Intelov trofejni “lovac na lažnjake” je FakeCatcher, UB Media Forensic Lab na raspolaganje korisnicima stavlja DeepFake-O-Meter, estonski Sentinel ističe najviše ocjene koje mu dodjeljuju stručnjaci i lista vrlo ozbiljnih klijenata, a ne zaostaje ni turska kompanija Deepware sa svojim Deepware Scannerom, itd. Forenzički metodi koji se primjenjuju u analizi video materijala ne zadržavaju se samo na devijacijama piksela i njihovim statistički suspektnim karakteristikama nego pokrivaju raspon od fotopletizmografije (a to bi bile mikro-promjene u boji lica prikazane osobe nastale protokom krvi) do detekcije neusklađenosti fonema (proizvedenih glasova) i vizema (mišićne aktivnosti vilice i usta u njihovom izricanju). Načelno, svi komercijalni programi za detekciju video krivotvorina imaju nivo pouzdanosti veći od 90%, sa izraženijom tendencijom ka “lažnim pozitivima”, tj. nalazima koji bi pogrešno tvrdili da ispitivani video nije autentičan (mada, zapravo, jeste). Nezgoda je u tome da ovakve opšte procjene izostavljaju podatke od značaja za realističniji uvid u sposobnosti i ograničenja reklamiranog proizvoda, kao što je to, naprimjer, rezolucija videa na kojem su testovi rađeni, trajanje analiziranog snimka, i sl.

Podjednako visoku procjenu pouzdanosti svojih alatki reklamiraju i proizvođači programa za detekciju umiješanosti AI, kao što je to ChatGPT, u autorstvo teksta. U ovom trenutku za svoje mjesto na komercijalnom tržištu bore se Smodinov AI content detection (koji ističe tačnost od 95%), GPTZero (koji sebe naziva “zlatnim standardom u detekciji AI”) i njegov skoro pa imenjak ZeroGPT (oba sa deklariranom tačnošću od 98%), a tu je i CopyLeaksov AI Content detector (koji tvrdi da je tačan – nećeš ti majci! – u čak 99,1% slučajeva).

Kao i kod programa za analizu autentičnosti video materijala, i ovdje nedostaju reklamno neprijatne sitnice vezane za proceduru testiranja tačnosti, te ćemo umjesto komentara navesti nalaze proizvođača programa AI Text Classifier, još jednog iz porodice AI detektora za tekstualne dokumente. Razlog zašto ćemo njegovo mišljenje uzeti sa nešto većom ozbiljnošću je sasvim jednostavan – riječ je o proizvodu kojeg je zadnjeg januarskog dana 2023. godine obznanio upravo OpenAI, ista kompanija koja nam je podarila sada već legendarni ChatGPT. Za pretpostaviti je da su njegovi tvorci ujedno i najkompetentniji da kreiraju alatku koja će “prepoznati” njihov vlastiti proizvod. Manje od šest mjeseci nakon što je takvu alatku ponudio korisnicima, OpenAI je odlučio da je povuče iz upotrebe sa sljedećim obrazloženjem: “Naš klasifikator nije u potpunosti pouzdan. U našim provjerama izvedenim na testnom skupu engleskih tekstova naš klasifikator je ispravno prepoznao 26% od svih tekstova koje je kreirala vještačka inteligencija označivši ih kao ‘vjerovatno napisane pomoću AI’, dok je u 9% slučajeva neispravno identificirao autentične tekstove kao proizvod vještačke inteligencije… Od 20. jula 2023. AI classifier više nije na raspolaganju zbog niske razine tačnosti.”

Oni koji imaju potrebu da u svemu traže skrivene motive i namjere ovo priznanje bi mogli protumačiti i kao dovitljiv propagandni manevar kako bi se korisnicima sugeriralo da su tekstovi koje generira ChatGPT do te mjere uvjerljivi da ih ni sama vještačka inteligencija koja ih je kreirala ne može razlikovati od tekstova koje je napisao čovjek. Oni skloniji jednostavnijim objašnjenjima poslovnih poteza velikih kompanija zadovoljiće se pragmatičkim odgovorom da se OpenAI želi koncentrirati na proizvod kojim prednjači u odnosu na konkurente, umjesto da ulazi u područje detekcije u kojem drugi već imaju značajnu prednost. To još uvijek ne znači da se u dogledno vrijeme neće pojaviti nova verzija njihovog AI classifiera, no za sada je časno povlačenje sa bojišta razumljiv i svrsishodan potez. Sa stanovišta posmatrača, na kojem se i sami nalazimo, obrazloženje koje je ponudio OpenAI upozorava da blistave uspjehe koje svojim AI detektorima pripisuju drugi proizvođači treba uzeti sa mjerom zdrave skepse.

Kakav se ishod utrke između generativnih AI programa i AI detektora može očekivati?

Čini se izvjesnim da će AI detektori postati relikt prošlosti, računarski proizvod koji će možda ostati zapamćen po par istorijski zanimljivih pobjeda u jednom neizbježno izgubljenom ratu. Razlog takvom predviđanju leži u tome da je broj parametara koji odaju “stvaralačku ruku vještačke inteligencije” ograničen. Zasada, produkti AI su rađeni sa ambicijom da obmanu naše opažanje, a to i nije odviše težak zadatak. Naša čula nisu u stanju da analiziraju konture objekata na videu, opažaju varijacije tonalnih parametara piksela koji tvore digitalnu sliku, kompariraju elemente desetina hiljada frejmova nekog video kadra, i sl. Onog trenutka kada kriteriji AI kreacija budu podignuti na razinu zahtjeva da proizvod mora obmanuti ne samo posmatrača, gledatelja, slušatelja ili čitatelja već i forenzičke analitičare u adekvatno opremljenoj laboratoriji, djela generativnih vještačkih inteligencija biće nemoguće razlikovati od ljudskih.

Već u ovom trenutku postoje alatke koje služe, barem kada je tekst u pitanju, otežavanju detekcije učešća generativne AI u kreiranju teksta, što su pozdravili brojni studenti koji su u ChatGPT i sličnim AI servisima pronašli način da bez napora ispunjavaju svoje seminarske zadatke. Neki generativni AI servisi, kao što je Jasper AI, raspolažu jezičkim modelima sa raznovrsnijim sintaktičkim i semantičkim izborom, što čini njihove tekstove kompleksnijim i teže prepoznatljivim kao djelo vještačke inteligencije. Drugi servisi, kakvi su npr. Undetectable AI ili Quillbot, ne zamaraju se stvaranjem teksta, nego preuzimaju već gotov korisnikov tekst (koji je sročio neki drugi AI servis) i refraziraju ga tako da uklone sumnju u njegovu autentičnost. Kako se vrši takvo maskiranje?

Riječ je o postupku kojim se utiče na vrijednosti dva ključna parametra koji razotkrivaju mogućnost autorove ispomoći vještačkom inteligencijom.

Prvi od njih odnosi se na monotonost teksta, no kako je pojam “monotonosti” već prisutan u mnogim granama nauke ovdje je on dobio atraktivniji naziv: “praskavost” ili “iskričavost” (burstiness). Ovaj parametar numerički izražava stepen homogenosti tj. predvidljivosti dužine i ritma u rečeničnoj strukturi. Pisanje “stvarnih ljudi” (!) odlikuju naleti i zatišja jezičkog nadahnuća, smjene turbulentnih i jednoličnih pasaža u kojima dominiraju rečenice različite dužine i složenosti. Tekstovi koje producira vještačka inteligencija pokazuju veći stepen uniformnosti i regularnosti. Dok autentični tekstovi pokazuju kreativnu spontanost, iskričavost, autorsku sklonost digresiji i improvizaciji, AI je usredsređena i pragmatski posvećena zadatku. Kada bismo na osnovu stila prosuđivali o ličnosti pisca, persona koju odražava AI bi bila naš izbor za savjetnika u stvarima koje zahtijevaju “hladnu glavu” i sabranost, ali nikako neko sa kim bismo rado dočekali Novu godinu.

Drugi parametar od značaja u karakterizaciji teksta odnosi se na njegovu zamršenost, sposobnost da zbuni čitaoca (perplexity), tačnije – na nepredvidivost, originalnost i inovativnost u izboru riječi. Ono što je “iskričavost” na nivou fraza to je “zbunjivost” na nivou riječi. O kakvoj se “zbunjivosti” ovdje govori?

Tekstovi koje kreira AI su “proceduralno generirani” tj. stvarani nizanjem riječi jedne za drugom. Svaka naredna riječ birana je na osnovu vjerovatnoće njenog pojavljivanja, a uvid u tu vjerovatnoću AI ima na osnovu ogromne količine tekstova na kojima je bila obučavana. Rečenica koja već ima sekvencu “Okupili su se da proslave njenu…” može biti okončana riječjima “maturu”, “diplomu”, “promociju”, “pobjedu” i sl. i to su riječi niske razine zbunjivosti, tj. one su na tom mjestu predvidive. Završetak rečenice riječima “sahranu”, “ženstvenost” ili “druželjubivost” bio bi neočekivan ali ne i besmislen, barem ne koliko “vjevericu”, “veš mašinu” ili “kratkovidost”. Faktor (ne)predvidljivosti ukazuje da ovaj parametar na svoj način mjeri stepen entropije tj. slučajnosti (haosa) u jednom složenijem sistemu – u našem slučaju u rečenici. Ono što nekog pisca čini nadprosječnim jeste njegova sposobnost da pronađe dobru riječ na mjestu gdje bi očekivano figurirala neka druga, tj. da poveća nivo “zbunjivosti” (uneobičavanja) zadržavši pritom smislenost iskaza.

Kao što su se pojavile alatke sposobne da detektiraju tragove koje AI za sobom ostavlja u pogledu “iskričavosti” i “zbunjivosti” teksta, tako su uslijedile i modifikacije generativne AI koja takvu vrstu signature uspješnije izbjegava u svojim literarnim proizvodima. Time utrka u naoružanju nipošto nije završena, pojaviće se detektori sposobni da uoče takve manevre, sve dok AI tekstopisci ne razviju način da ih učine neprepoznatljivim, itd. itd. Razvojne putanje tog nadmetanja, međutim, konvergiraju u tačku u kojoj više neće biti moguće pouzdano utvrditi da li nešto jeste ili nije produkt generativne AI.

Sveopšte uzbuđenje nadolazećim krajem svijeta, kojeg je nagovijestila upotreba AI u procesiranju prirodnog jezika, dovelo je do toga da se o vještačkim inteligencijama počne govoriti iz perspektive paranoje decenijama pothranjivane u literarnom, filmskom i strip žanru znanstvene fantastike. Kada je prije šezdesetak godina Theodore Maiman demonstrirao rad prvog lasera, smjesta su prepoznati “zraci smrti” koji su u tim formama zabave već suvereno vladali interplanetarnim bojištima. Neko vrijeme činilo se da je jedina funkcija lasera u tome da nas njim maltretiraju vanzemaljci ili da Mr. Goldfingeru posluži kako bi uzdužno prepolovio Jamesa Bonda. Par decenija kasnije, termin “laser” je neuporedivo više asociran za “ovozemaljske” aspekte života: nosače zvuka, štampače, operativne zahvate i mikrohirurgiju, precizno mjerenje, optičke kablove, visokorazvijenu tehnologiju proizvodnje, skenere barkoda na blagajnama tržnih centara, nišanske sprave ili pokazivače kojima se služe predavači dok svoje riječi ilustriraju kakvom grafičkom prezentacijom. Svijest o mnoštvu oblika njegove upotrebe potisnula je prvobitnu predodžbu o laseru kao omiljenoj pregovaračkoj alatki vanzemaljskih kolonizatora ili ovozemaljskih psihopata zainteresiranih za fenomen podijeljene ličnosti.

Do trenutka kada u imaginaciju javnosti ne prodre svijest o svim oblicima upotrebe tzv. vještačke inteligencije, ona će biti tematizirana u duhu “inherentno opasne tehnologije”. Takva konceptualizacija problema AI u modernom svijetu svodi se na stanovište po kojem je “čovjek takav kakav jeste i tu se ne može puno učiniti, ali mu se može ograničiti pristup sredstvima kojima bi mogao počiniti kakvo golemo zlo”. Na nevolju, ovdje prisutnost tih sredstava nije “prirodno ograničena” na način kako je to bilo sa sirovinama za proizvodnju nuklearnog oružja. U svijetu koji je potpuno ovisan o informatičkoj infrastrukturi i preplavljen računarima, vještačke inteligencije se mogu razvijati svugdje gdje postoje obrazovani i nadareni istraživači, spremni da odu koji korak dalje od drugih, i kapital zainteresiran da investira u njihova dostignuća. A i jednih i drugih ima u relativnom izobilju.

Nervozna reakcija javnosti na pojavu generativne vještačke inteligencije u sagovorničkoj formi, fokusirala se na niz pitanja o budućnosti AI u našim životima (a i naših suživota sa njom) koja svakako traže odgovor, ali se ta pitanja uglavnom odnose na scenarije čije bi se pretpostavke tek mogle ostvariti, no za sada su potpuno spekulativne prirode. ChatGPT i njegovi srodnici nisu reprezenti “opšte vještačke inteligencije” (General artificial intelligence) čije se dominacije pribojavaju mnogi komentatori. Oni su tek impresivna implementacija AI namijenjene procesiranju prirodnog jezika, još uvijek daleko od vještačke inteligencije kakvu nam je predstavila Clarkeova i Kubrickova “Odiseja u svemiru” u liku samosvjesnog računara HAL 9000. Negdje u vrijeme rasplamsalih diskusija pokrenutih pojavom javno dostupnog ChatGPT servisa, potpuno je neprimjećeno prošla vijest da je jedan drugi AI proizvod bio instrumentalan u otkriću abaucina, antibiotika koji se može suprotstaviti jednoj od superbug bakterija (melodičnog imena Acinetobacter baumannii), otpornih na sve prethodno poznate antibiotike, koje godišnje usmrćuju oko milion ljudi. Ista forma dubinskog učenja kojom je OpenAI educirao svoj ChatGPT bila je primijenjena na Klinici za mašinsko učenje u zdravstvu “Abdul Latif Jameel”, pri Massachusettskom institutu za tehnologiju (MIT). Dok su u prvom slučaju izučavana semantička i sintaktička svojstva jezika, veze između riječi i konstrukcija rečenica, u drugom su istraživane veze hemijskih molekula i njihove interakcije sa zloćudnom bakterijom. Ukratko: ono što su jedni poduzimali sa lingvističkim materijalom drugi su radili sa biohemijskim. Međutim, sa stanovišta medijske atraktivnosti, razgovorljiva AI bila je pun pogodak: svako ima šta reći i ima šta čuti od elokventne vještačke inteligencije dok je posao njene ćutljive posestrime, koja žonglira 7.500 molekula tragajući za strukturalno novim oblikom željenih svojstava, zanimljiv samo vrlo uskom krugu eksperata. Psihološki, razlika u karakteru završnog proizvoda ima duboki uticaj na našu predodžbu o tome “šta se tu zapravo dešava”. Izlaganje o uticaju prehrambenih karakteristika peruanskog zamorca na kolaps civilizacije Inka, iskazano u formi elegijskog distiha i argumentirano u maniri Sørena Kierkegaarda, koje ChatGPT može sa lakoćom sročiti ukoliko to od njega zatražimo, neuporedivo više “ukazuje” na prisustvo duha negoli težački posao rekombiniranja i analiziranja svojstava miliona molekularnih veza ne bi li se in silico došlo do spasonosnog rješenja. Sa stanovišta svijesti, obje su AI podjednako beslovesne, u istom smislu u kojem je to i termostat koji upravlja radom klima-uređaja i “zna” kako i kada treba uključiti ili isključiti hlađenje. Kao što možemo prosuđivati o revolucionarnim promjenama u životu modernog čovjeka do kojih je doveo pronalazak frižidera (u čijem razvoju značajno mjesto zauzimaju i genijalni Albert Einstein i Leo Szilard, čovjek čija je ideja o lančanoj reakciji dovela do konstrukcije prve atomske bombe), tako možemo, i bez pretpostavki o (ne)postojanju svjesnosti u današnjim tekstualno orijentiranim generativnim AI, razmotriti način na koji njihovo prisustvo, takvih kakve sada jesu, već u ovom trenutku uzrokuje promjene čiji će efekti svakim danom postajati sve vidljiviji. Neki od njih su na značajan način vezani za budućnost propagande i već sada se pojavljuju kao tema javnih rasprava.

Za očekivati je da će primjena generativne AI naći svoje mjesto u prvom redu u medijima, različitim formama umjetničke prakse i industriji zabave.

Pri tome ne mislimo na uvjerljivost vizuelnih efekata, digitalnu obradu slike, kreiranje avatara (virtuelnih likova) i slične aspekte primjene računarskih tehnologija u mediju filma, video igara ili virtualne stvarnosti. Filmska produkcija je rodno mjesto visoko naprednih tehnika računarske manipulacije digitalne slike. Ono u čemu će biti čitljiv ulazak AI u tu industriju biće dramatična promjena cjenovnika usluga neophodnih u tom poslu. Vrijednost i potražnja za znanjima i umijećima kojima su ranije raspolagali nadareni profesionalci i veliki studiji, a koje je sada u stanju obavljati vještačka inteligencija, vidno će opasti. Neka zanimanja će ili iščezavati ili biti transformirana tako da opslužuju generativnu AI.

Iz perspektive kapitala, vještačka inteligencija na prvom mjestu predstavlja novi faktor u strukturi troškova nekog investicijskog poduhvata. Svako radno mjesto koje može biti predato u nadležnost AI u velikoj mjeri obara finansijske troškove ulagača. Kapitalni trošak u primjeni AI leži u procesu njenog podučavanja i “odgoja”. Jednom kada se ona instalira u proizvodni ciklus ti će troškovi biti nadoknađeni i AI će se pretvoriti u generator profita. Takav je razvojni put imala i filmska upotreba visoko sofisticirane CGI tehnologije, posebno u produkciji hiperrealističke animacije. Kao paradigmatski primjer može nam poslužiti blockbuster “Shrek” i njegovi nastavci, proizvod studija Pacific Data Images / DreamWorks i DreamWorks Animation. Najveći trošak u realizaciji prvog od filmova bio je u kreaciji “vektorske biblioteke” koja definira svaki lik u filmu: njegove facijalne i posturalne ekspresije, teksture i sl. Biblioteka koja je definirala samog Shreka sadržala je 180 animacijskih kontrola lica, 585 parametara koji kontroliraju tijelo, i 836 kontrola za fizikalne deformacije. Svaki od glavnih likova definiran je aktivnošću 90 različitih mišića. Faza razvoja animacijskih alatki najskuplja je komponenta procesa, ali kada je jednom dovršena, svaki nastavak filmskog serijala imaće tehničku bazu već spremnu za eksploataciju. Prirodno, ona će biti nadograđivana novim alatkama, revidirana i usavršavana, ali će njena noseća struktura ostati očuvana. Svakog narednog Shreka odlikovala su sve naprednija animacijska rješenja – cjelokupan kostur Shreka je redefiniran kako bi ekspresivnije i uvjerljivije odražavao biomehanička svojstva kretanja, uvedene su ranije nepostojeće kontrole (npr. njegovih trubastih ušiju), uvedena globalna iluminacija, revolucionarno obogaćene teksture i sl. – ali u odnosu na već zatečeni izbor kontrola te inovacije (a otuda i investicije) su predstavljale tek manji dio, a i one su se smanjivale iz nastavka u nastavak. U desetgodišnjem periodu proizvedena su četiri nastavka, kroz koje se došlo do toga da tek zadnji od njih dosegne dvostruko veći broj kontrola animiranih karaktera nego što ih je imao prvi.

Inicijalni budžet od 60 miliona dolara, kojim je snimljeno 1.288 scena filma, višestruko se isplatio producentu i “Shrek” je postao jedan od najprofitabilnijih proizvoda u holivudskoj istoriji. Ukratko: sredstva uložena u razvoj i primjenu visokih tehnologija garantiraju da će uslijediti njihova eksploatacija u što je moguće većem rasponu proizvoda, sve dok je ne istisne nova, za ulagača profitabilnija i za konzumenta atraktivnija tehnologija. U filmskoj industriji to se manifestira produkcijom nastavaka kojima se unovčavaju inicijalno visoka ulaganja.

Tranzicija posjednika znanja i umijeća u rang specijaliziranih “operatera” znači prelazak u zanimanje “edukatora”, onih koji se staraju da AI uči na materijalu optimalnom za njen zadatak, da vrše superviziju proizvoda i koriguju propuste.

Priroda vještačke inteligencije taj posao neminovno čini autodestruktivnim: svaka korekcija, svaka intervencija “ljudskog kontrolora”, biće zapamćena, analizirana i prevedena u skup heuristika, instrukcija njihovog izvođenja. Pritom, formiraće se nove veze sa svim ostalim stanovnicima “kognitivnog svemira” kojim AI raspolaže, novo znanje će se konsolidirati. Za tom vrstom edukatorovog znanja više neće biti potrebe. Otuda, što AI sistemi budu više učili to će potreba za učiteljima biti manja.

Na isti način i istom brzinom kojom je industrija posegnula za uslugama AI (koje se ne organiziraju u sindikate), tako su i ugrožena zanimanja podigla svoj glas. U tome su prednjačili scenaristi, pisci i novinari, djelatnici čiji je posao dovela u pitanje blagorječiva generativna AI. Već su početkom 2023. godine udruženja američkih i britanskih pisaca (WGA, Writers Guild of America i WGGB, Writers Guild of Great Britain) istupila sa zahtjevom da se onemogući upotreba AI kako bi se modificirao i preuredio književni materijal kojeg je napisao čovjek a da to ne bude popraćeno odgovarajućom kompenzacijom za izvornog autora. Implikacije tog zahtjeva sežu znatno dalje od namjere da se osujeti praksa kojom bi se već postojeći tekstovi prepuštali AI na “obradu”, čime bi se promijenilo autorstvo završnog proizvoda i izbjegle finansijske obaveze prema stvarnim autorima. Taj širi plan odnosi se na činjenicu da se generativne vještačke inteligencije obučavaju na tekstualnom materijalu bez saglasnosti njegovog autora, koji za to neće dobiti nikakvo priznanje ili naknadu. Taj zahtjev iskazan je u pismu koje je potpisalo preko 8.000 pisaca i publicista i uputilo čelnim ljudima u vodećim kompanijama koje razvijaju AI sisteme: OpenAI (Sam Altman), Alphabet (Sundar Pichai), Meta (Mark Zuckerberg), Stability AI (Emad Mostaque), IBM (Arvind Krishna) i Microsoft (Satya Nadella).

Novinarska profesija reagirala je na poziv Googlea da veliki izdavači poput New York Timesa i Washington Posta uzmu učešće u kreiranju vještačke inteligencije koja bi bila u stanju generirati “prvu ruku” (draft) novinskih vijesti. Sasvim je opravdana bojazan da bi ta AI asistencija novinarima i ušteda na njihovom vremenu vrlo brzo dovela do posljedica koje smo već označili kao “autodestrukciju edukatora”. Poređenjem vlastitog proizvoda sa finalnom verzijom (koju je revidirao čovjek) vještačka inteligencija će učiti kako pisati bolje i usavršavati svoj proizvod sve dok izdavač ne zaključi da mu ljudski posrednik u tom poslu više nije neophodan.

Sa reakcijama profesionalaca iz ugroženih područja, uslijedilo je i pismo upozorenja koje su javnosti i odgovornim institucijama uputili čelnici kompanija, znanstvenici i istraživači vještačkih inteligencija, kao i intelektualci sa razumijevanjem dugoročnih posljedica trendova u toj oblasti. U martu 2023. godine pismo je publicirala neprofitna organizacija Institut za budućnost života (Future of Life Institute), pozivajući na privremenu obustavu razvoja AI sistema jačih od GPT-4 (kojeg koristi komercijalna verzija ChatGPT servisa). Kako se u pismu navodi, nalazimo se u vremenu u kojem su se “AI laboratorije upustile u ničim kontroliranu utrku u razvoju i instaliranju sve jačih digitalnih umova koje niko – čak ni sami kreatori – ne može razumjeti, predvidjeti ili pouzdano kontrolirati.” Stoga potpisnici apeliraju na institucije i vlade da se smjesta uvede svojevrstan moratorij na takve aktivnosti. On bi trajao u periodu od najmanje pola godine, u toku kojeg bi se osmislila neka početna forma regulative, sigurnosnih protokola koji bi upravljali tom, po budućnost kritičnom, fazom tehnološkog razvoja savremene civilizacije. Prvotnim potpisnicima pridružilo se više desetina hiljada istomišljenika, no za neke od onih znamenitijih pojavila se i sumnja u autentičnost njihovog priklanjanja ovoj inicijativi. Nedugo potom, slična izjava sažeta je u jednu jedinu rečenicu koju je publicirao “Centar za sigurnost AI” (Center for AI Safety), a kojom se bez puno okolišanja saopštava da bi “smanjenje rizika od izumiranja ljudske vrste do kojeg bi dovela umjetna inteligencija trebao bi biti globalni prioritet, uz druge rizike na razini društva, kao što su pandemije i nuklearni rat.” Ovo upozorenje potpisale su ključne ličnosti u području vještačkih inteligencija: od Demisa Hassabisa (koji rukovodi Googleovim projektom DeepMind), Sama Altmana (čelnog čovjeka kompanije OpenAI koja je razvila ChatGPT), do Geoffreya Hintona i Yoshue Bengioa, koji su 2018. godine bili dobitnici Turingove nagrade, najvišeg svjetskog priznanja u računarskim znanostima, itd. Neka bude primijećeno da se treći dobitnik Turingove nagrade te godine, Yann LeCun, šef razvoja vještačkih inteligencija u korporaciji Meta koja drži Facebook, tom prigodom nije pridružio kolegama, a u narednim mjesecima je diskusije oko opasnosti koju donosi AI proglasio “bezobrazno smiješnom drekom”.

Uz dužno poštovanje autorima i potpisnicima ovih javnih upozorenja i inicijativa, iskustvo uči da je njihova moć da proizvedu praktične posljedice u rangu pisama Djedu Mrazu. Sa neponovljivom ironijom Prabha Kannan, saradnica The New Yorkera i negdašnja glavna urednica Appleovog AI projekta Siri, i sama se obraća javnosti (“bližnjim ljudskim bićima”) persiflažom prethodnih pisama koju završava riječima: “Na koncu, mi snažno vjerujemo da bi smanjenje rizika od izumiranja ljudske vrste do kojeg bi dovela umjetna inteligencija trebao biti globalni prioritet, i predani smo tome da učinimo sve što je u našoj moći pisanja pisama kako bismo napisali odlučno intonirano pismo.”

Ponovićemo detalj u apelu koji je objavio “Institut za budućnost života”, a koji je u njegovom mobilizirajućem narativu uglavnom ostao pogrešno shvaćen kao stilska figura. Tvrdnju da vještačke inteligencije “…niko – čak ni sami kreatori – ne može razumjeti, predvidjeti ili pouzdano kontrolirati” treba uzeti doslovno. Iza nje stoji kolizija dvaju pristupa daljem razvoju AI, kojeg na drugom mjestu autori pisma nazivaju “opasnom trkom izgradnje sve većih nepredvidivih modela ‘crne kutije’ koji imaju svoje emergentne sposobnosti.”

“Crna kutija” je metafora za svaki sistem gdje nam je poznato šta ulazi u njega (input) i šta on isporučuje (output), ali ne znamo ništa o onome što se u sistemu, tokom obrade podataka, događa. Kada je u pitanju “duboko učenje” pojam “dubine” odnosi se upravo na te kompjutacijske slojeve vještačke neuralne mreže. Dešavanja u njima skrivena su od vanjskog posmatrača i zbivaju se u “neuronima” ili “čvorovima” mreže u kojima se obavlja neka specifična kompjutacija. Svaki od njih prima ulazne podatke od brojnih povezanih neurona i saopštava rezultate obavljene kompjutacije mnoštvu drugih. Takvu ne-hijerarhijsku arhitekturu Gilles Deleuze i Félix Guattari nazivaju “rizomatskom” (od starogrčkog rhízōma, “umrežena masa korijenja”). Za razliku od tipično hijerarhijske ili “arborescentne strukture” (koja nalikuje stablu), čija su grananja mahom determinirana binarnim izborom, ovdje su veze nesputane u pogledu nivoa i načina povezivanja elemenata mreže. Snaga svake od veza između tih elemenata procesiranja data je preko tzv. parametara čija vrijednost nam govori o stepenu izraženosti (“težini” ili ponderu) uspostavljene veze. Kada, vrlo metaforički, govorimo o “učenju” vještačke neuralne mreže, zapravo govorimo o algoritamskom procesu kojim se te vrijednosti izračunavaju. Njihov broj u najvećoj mjeri odražava složenost neuralne mreže. Model GPT-3, kojeg koristi javnosti slobodno dostupna verzija ChatGPT (već relativno zastario u odnosu na druge, komercijalne ili eksperimentalne, modele obrade prirodnog jezika), sadrži 96 slojeva “neurona” koji obuhvataju 175 hiljada miliona parametara – čitav svemir varijabli čije se vrijednosti mijenjaju u procesu učenja i o kojima ne znamo ništa.

Moguće je, međutim, imati i vještačku inteligenciju kod koje bismo bili u stanju rekonstruirati na koji je način od ulaznih podataka pristigla do završnih rezultata. Svakodnevnim rječnikom: znali bismo kako misli i kojim je putem došla do svojih zaključaka. Ta vrsta vještačke inteligencije obično se naziva “objašnjivom vještačkom inteligencijom” i obilježava skraćenicom XAI (od Explainable artificial intelligence). Problem je u tome da je XAI inferiornija u odnosu na “neobjašnjivu” AI, i to je cijena njene “objašnjivosti”. Korisnička dilema je u sljedećem: da li se opredijeliti za sistem koji češće nudi ispravna rješenja za koja ne znamo njihovo porijeklo, ili za manje uspješan sistem čija rješenja, međutim, uvijek možemo prekontrolirati. Ista dilema formulirana sa stanovišta greške a ne ispravnog rješenja glasila bi: da li dati svoje povjerenje sistemu koji rjeđe griješi ali kada se to dogodi to ne možemo znati, ili za sistem koji češće griješi ali te greške uvijek možemo utvrditi ukoliko posumnjamo da nešto nije u redu. Odgovor, značajnim dijelom, ovisi o visini uloga: greške AI u službi procjene tržišnih trendova, medicinske dijagnostike, pregovora od geostrateškog značaja, ili optimalnog dizajna nekog proizvoda opšte potrošnje sasvim izvjesno neće imati istu težinu.

Pojam “vještačke inteligencije” ušao je u javnu upotrebu kada su se 1956. godine, na inicijativu koju su pokrenuli John McCarthy, Marvin Minsky, Nathaniel Rochester i Claude E. Shannon, tokom ljeta na američkom koledžu Dartmouth u Hanoveru (New Hampshire) okupili vodeći teoretičari kako bi razmotrili pretpostavku da “svaki aspekt učenja ili bilo koje drugo obilježje inteligencije mogu u načelu biti tako precizno opisani da ih je moguće mašinski simulirati.” Takav program uključivao je razvoj metoda kojima bi računari mogli “koristiti (prirodni) jezik, oblikovati apstrakcije i koncepte, rješavati one vrste problema sa kojima se za sada suočavaju samo ljudi, i sami učiti.” Čak i sedam decenija kasnije ova formulacija vrlo precizno obilježava područje istraživanja vještačkih inteligencija. U vrijeme priprema za brainstorming u Dartmouthu, gdje je radio kao dvadesetosmogodišnji asistent matematike, John McCarthy je smislio termin “vještačka inteligencija” kako bi izbjegao već etablirane pojmove kao što su “teorija automata” ili “kibernetika”, koji su već sugerirali specifičnu vrstu pristupa i imali svoje afirmirane rodonačelnike. Njegov izbor pokazao se vrlo sretnim: u kulturi u kojoj je računar već bio poznat kao “elektronski mozak” ideja da u njemu može prebivati “elektronska inteligencija” bila je svima lako razumljiva. Analogija ljudske i mašinske kognicije, dobrodošla sa stanovišta medijske prijemčivosti, imala je i neželjene posljedice u njenom popularnom tumačenju proizašle iz preslobodnog, te otuda nekorektnog, razumijevanja analogije.

Pojam analogije savremeni jezici su preuzeli od grčkog ἀνά-λόγος, koji odgovara latinskom pro-portione, u značenju “prema/shodno relaciji”. Analogija, otuda, obilježava komparativnu relaciju, korespondenciju ili odnos. Za razliku od pojmova kao što su “sličnost” ili “nalikovanje”, “analogija” naglasak stavlja na uporedivost relacija a ne pojavnosti ili kvaliteta. Budući da riječ koristi “logos”, jedan od najzaposlenijih grčkih pojmova, njegova upotreba u značenju govora, jezika, razuma, smisla, razloga, mišljenja, mjerenja, objašnjenja, argumenta, tvrdnje, pravila, zakonitosti, pripovijedanja, diskusije, pričanja, itd. zasjenila je njegovu matematičku upotrebu (kod Pitagore, Euklida, Platona, Aristotela, i dr.) kojom se obilježavala relacija, odnos, srazmjera. Takva značenjska preklapanja čest su izvor nesporazuma: i danas neupućeni vjeruju da se nazivom “racionalni brojevi”, tj. brojevi koji se mogu predstaviti kao odnos dva cijela broja (kao što npr. jednu polovinu, ili 0,5 možemo predstaviti razlomkom ½) nazivaju brojevi koji imaju neke veze sa razumom (kao npr. “razumski predočivi brojevi”) dok bi oni “iracionalni” (koji se ne mogu predstaviti kao količnici cijelih brojeva) bili na neki način onkraj razuma.

Analogija između vještačke i prirodne inteligencije polazi od uporedbe načina njihove implementacije: mreži uzajamno povezanih neurona našeg centralnog nervnog sistema (mozga) odgovara mreža povezanih jedinica ili elemenata procesiranja njenog digitalnog pandana, jačina nervnih sinapsi korespondira sa vrijednostima parametara koji definiraju veze između tih elemenata, itd. Transpoziciju terminologije iz jednog domena u drugi prati i preuzimanje opisa funkcija, te u oba slučaja govorimo o tome kako se iz obilja podataka i opažanja stvaraju uvidi, izvode zaključci, formuliraju pravila koja ih tumače, konstruiraju generalizacije, kako svaki novi iskustveni slučaj ta znanja podvrgava svojevrsnom testiranju kojim će ona biti potvrđena ili modificirana kroz proces učenja, i sl.

Istovjetnost funkcionalnih opisa lako zamagljuje neke fundamentalne razlike između dva analogna domena. Te su razlike u načinu na koji se obavlja jedna te ista funkcija, i one postaju od odlučujućeg značaja u uspostavljanju granice do koje zaključivanje po analogiji ima ikakvog smisla.

Uvid da mi formuliramo naše iskaze kako bismo saopštili svoje misli pretpostavlja proces mišljenja kao onaj koji prethodi njegovom verbalnom uobličavanju. Stoga smo skloni da iskaze vještačke inteligencije, kao što je to ChatGPT, posmatramo kao verbalizaciju ideja, koncepata i njihovih veza, prethodno formiranih u kognitivnom prostoru našeg digitalnog sagovornika. Činjenica da su ti iskazi nastali “u hodu”, nizanjem jezičkih elemenata kojima nije prethodila ikakva predpojmovno formirana misao, u tolikoj je mjeri strana našem iskustvu da smo “prisiljeni” pretpostaviti intencionalnost vještačke inteligencije, sa svim posljedicama koje ta pretpostavka proizvodi.

Na sadašnjoj razini razvoja generativne AI, ona je i dalje neuporedivo bliža “Kineskoj sobi” nego li ikakvom samosvjesnom entitetu u kojem se odvijaju spoznajni procesi uporedivi sa ljudskim. “Kineska soba” je naziv misaonog eksperimenta kojeg je prije pola stoljeća koncipirao američki filozof John Searle, suprotstavljajući se teoretičarima vještačkih inteligencija koji su zastupali viđenje po kojem se svijest može posmatrati kao kompjutacijski sistem (tj. procesiranje formalnih simbola). Takav funkcionalistički pristup određenju svijesti uklanja razliku između simuliranog objekta i same simulacije: ako je AI sposobna da simulira mentalna stanja onda možemo reći da su ta mentalna stanja prisutna u njoj. U skladu sa popularnom američkom izrekom “ako izgleda kao patka, pliva kao patka, oglašava se kao patka, onda je to vjerovatno patka” (nastalom četrdesetih godina prošlog stoljeća i rado korištenom u vremenu antikomunističkih kampanja kao argument u nedostatku čvršćih dokaza o nečijoj političkoj opredijeljenosti), slijedi da ukoliko prirodna inteligencija nije u stanju prepoznati da njen sagovornik nije drugi čovjek nego računarski sistem (tzv. Turingov test), onda možemo zaključiti da je taj artefakt, u svakom praktičkom smislu, na isti način inteligentan kao što je to i ljudsko biće. Takvom zaključku usprotivio se Searl primjerom “Kineske sobe”, čiju je prvu verziju izložio 1980. godine u svome radu “Umovi, mozgovi i programi” (Minds, Brains, and Programs). U najkraćem, njegov ogled prezentira sobu, izoliranu od vanjskog okruženja (“crna kutija”), u koju pristižu ulazni podaci u formi niza kineskih znakova, “logograma” ili “ideograma”. Operator u sobi slijedi skup kompleksnih pravila koja propisuju kako postupiti sa svakim od njih i shodno tim pravilima sastavlja novi niz znakova koje proslijeđuje u “vanjski svijet”. Tamo, te znakove interpretira i razumijeva poznavalac kineskog jezika. Searle pokazuje da je moguće imati skup pravila koja će obezbijediti da novoproizvedeni niz znakova bude za konačniog recipijenta gramatički korektan i kontekstualno smislen, mada sâm operator u “Kineskoj sobi”, koji manipulira simbolima, ne razumije niti jednog od njih, niti zna šta čini slijedeći zadata pravila. Opis takvog ustrojstva neuporedivo je bliži načinu na koji radi ChatGPT nego bilo koja druga predodžba o njegovom funkcioniranju. Za sada.

Učenjem na ogromnoj količini “obrazovnog materijala” (model GPT-4 je treniran na par stotina miliona stranica teksta) vještačka inteligencija formira svoj korpus znanja. Bez obzira na količinu informacija korištenih u takvom postupku, dio ukupnog znanja, formiranog tako da su veze između uočenih fenomena interpretirane kao pravilnosti koje su potom integrirane u heurističke procedure, može biti pogrešan. Vještačka inteligencija nije izložena totalitetu empirijske zbilje, ona uči na osnovu odabranih predložaka (tekstualnih, piktoralnih, i sl.) i oni predstavljaju njenu jedinu “realnost”. Prirodna inteligencija čovjeka je ta koja upravlja izborom učila i vodi proces edukacije ocjenjujući u kojoj je mjeri AI (ne)ispravno razumjela gradivo. Na osnovu tih ocjena biće rekalibrirane vrijednosti parametara neuralne mreže i proces podučavanja na skupu testnih podataka će se ponoviti.

Propusti u podučavanju mogu imati nesagledive posljedice. Tokom njega nastoje se uočiti svi pogrešni “rezoni” koje je do tada AI usvojila, ali kod “neobjašnjivih” arhitektura vještačke inteligencije to je moguće postići jedino analizom krajnjeg rezultata, ali ne i direktnim uvidom u kompjutacijski proces koji je doveo do njega. Primjena vještačkih inteligencija u medicini (dragocjena u svakom pogledu!) omogućila je da se na vrijeme ukaže na ozbiljnost problema vezanih za upotrebu “crne kutije”. U pogledu pogrešnih, neprimijećenih i nekorigiranih “saznanja” formiranih tokom obuke AI, jedan od stručnjaka u toj oblasti, Rich Caruana iz Microsoftovog istraživačkog centra u Richmondu, neskriveno izražava potrebu za izuzetnim oprezom. Govoreći o otkrivanju i ispravljanju pogrešnih saznanja do kojih je AI došla tretirajući koincidencije kao legitimne pravilnosti, on ističe: “Strah od neuralnih mreža je u potpunosti opravdan. Ono što me zaista plaši je šta je još neuralna mreža naučila a što je podjednako pogrešno?”

Da li će AI sistemi početi sami da se međusobno podučavaju? Umreženost vještačkih inteligencija, do koje će neminovno doći, za posljedicu će imati “informacijsku sinergiju” između različitih AI protagonista. Svaka nova “spoznaja” neke od umreženih vještačkih inteligencija trenutno će postati dio “zajedničkog iskustva” i desetina hiljada drugih. To, međutim, ne znači da će sve one doći do “istih zaključaka”, niti da će imati sposobnost da se uzajamno modificiraju tj. da “zdravo za gotovo” razmjenjuju stečene heuristike.

Sve su to, međutim, dileme koje vještačku inteligenciju posmatraju iz perspektive onoga što bi ona tek mogla postati. Ono što ona već jeste daleko je bliže domenu promjena na tržištu radne snage, npr. mogućnosti uvođenja virtualnih televizijskih voditelja i novinara na koju su, kako smo vidjeli, smjesta reagirali pripadnici ugroženih profesija. Nije neophodno biti pripadnikom nekog od tih zanimanja da bismo osjetili efekte postojanja vještačkih inteligencija na naš život, čak i neovisno o domenu ili karakteru njihove upotrebe.

Sadašnja ekspanzija AI alatki lako može dovesti do silovitih promjena na tržištu kapitala, kakve su se već desile krajem devedesetih godina prošlog stoljeća zahvaljujući investicijskoj histeriji koja je zahvatila berze pojavom internetskog poslovanja. Taj “mjehur od finansijske sapunice”, poznat kao dot-com bubble, počeo se naduvavati već sredinom devedesetih godina da bi krajem decenije poprimio nezapamćene razmjere. Tome je pogodovalo više faktora: velika količina slobodnog investicijskog kapitala (venture capital investments), masovno prodiranje internetskog poslovanja u svijet potrošača, medijski raspaljivana mašta javnosti o nevjerovatnim dobitima do jučer nepoznatih, malih internetskih kompanija čiji su se dioničari preko noći neviđeno obogatili, te konačno – pod uticajem rastuće investicijske groznice – uveliko precijenjene vrijednosti internetskih kompanija koje su proliferirali “finansijski stručnjaci” razne vrste. U konačnici – svi su bezumno kupovali dionice dot-com kompanija bez suvišnih pitanja. Između 1995. i marta 2000. godine kompozitni berzovni indeks NASDAQ, koji odražava interes investitora za ulaganja u high-tech kompanije, porastao je 800%. Kada je mjehur na kraju prsnuo, iza njega je ostala pustoš podsjećajući na riječi Warrena Buffetta, jednog od najbogatijih ljudi na svijetu: “Cijena je ono što ste platili, a vrijednost je ono što ste dobili.” Do oktobra 2002. godine NASDAQ se strmoglavio za 740%, tržišna kapitalizacija zabilježila je gubitak od 5 miliona miliona dolara, a brojne kompanije zauvijek su pometene sa dioničkog tržišta.

Fenomen investicijskog mjehura po pravilu prati svaku tehnološku revoluciju koja obećava goleme dobiti za one koji na vrijeme prepoznaju dolazak jedne nove ere. “Veliki prasak” kojim nastaje taj novi svijet redovno prati i ne manje gromoglasan prasak mjehura finansijskih spekulacija. Ni investitorima koje je uništio kolaps dot-com tržišta to nije bilo nepoznato – cjelokupna istorija dioničkih ulaganja prepuna je upozoravajućih primjera. Sredinom 19. stoljeća pojava željeznice dovela je do takvih posljedica, da bi se potom isti scenario ponavljao svakih par decenija: od razvoja automobilske industrije, radija i televizije, tranzistorske tehnologije, personalnih računara, biotehnologije itd. Vještačke inteligencije su naredni tehnološki hype, a utrka ulagača da što prije sebi obezbijede mjesto u raspodjeli očekivane dobiti alarmantno podsjeća na rane simptome dot-com ludila sa konca prošlog stoljeća. Sličan potres na svjetskom tržištu dionica imao bi razorne posljedice po finansijske tokove širom svijeta, neovisno o tome da li je on vezan za AI kompanije ili bilo koju drugu metu spekulativnih ulaganja.

Dot-com kolaps iskazan NASDAQ indeksom ulaganja rizičnog kapitala u periodu 1995-2003. (lijevo) i usporedba sa današnjim trendom ulaganja u kompanije koje razvijaju AI (desno)

Konačno, bliže realnosti medija i propagande, vještačke inteligencije još više će ojačati ranije opisani trend da medijske kuće konzumentima prodaju svoju reputaciju, tj. kompetenciju u komentarskom poslu koji obavljaju. Ne treba sumnjati da će se neke ispomagati uslugama AI, ali originalnost u pristupu tekućim raspravama biće, barem za neko vrijeme, prerogativ “organske inteligencije”, pogotovo kada se spor odvija u direktnom dijalogu među pobornicima suprotnih stavova.

Apriorno pripisivanje vrijednosnih obilježja vještačkoj inteligenciji, baš kao i propagandi, neovisno o ciljevima njihove upotrebe, nerazumno je u istom smislu u kojem je to bilo u 19. stoljeću vjerovanje sljedbenika mitskog Neda Ludda da su mašine “po sebi” zle te će se njihovim uništenjem iskorijeniti sve društvene nedaće. Razumljiva je potreba da se posebna pažnja posveti svim oblicima moguće zloupotrebe, a svoj vrlo značajan doprinos razmatranju vještačke inteligencije kao sredstva za provođenje masovnog uticaja na javnost dali su sami AI eksperti nedugo nakon što je ChatGPT dospio u središte medijske pažnje. Već u januaru 2023. godine Josh A. Goldstein je sa svojim saradnicima iz Centra za bezbjednost i nove tehnologije pri univerzitetu u Georgetownu (Georgetown University’s Center for Security and Emerging Technology), Stanfordske osmatračnice Interneta (Stanford Internet Observatory) kao i same istraživačke laboratorije OpenAI (rodnog mjesta ChatGPT) objavio studiju “Generativni jezički modeli i automatizirane operacije uticaja: Nove prijetnje i potencijalne mjere ublažavanja” (Generative Language Models and Automated Influence Operations: Emerging Threats and Potential Mitigations) koja detaljno analizira kritične elemente vezane za upotrebu AI u izvođenju propagandnih operacija masovnih razmjera. Obim biblioteke studija o toj temi, nastalih u međuvremenu, jasno govori da je prijetnja shvaćena vrlo ozbiljno. To ujedno znači da su među praktikantima takvih operacija, nesputanim ikakvim moralnim skrupulima, podjednako ozbiljno shvaćene i dragocjene nove mogućnosti koje ni po koju cijenu neće biti propuštene.

Budući da AI uči na već postojećim obrascima nerealistično je očekivati da će njeno prisustvo na propagandnom ratištu donijeti neke inovativne postupke. To vrijedi utoliko više imamo li na umu da uspješna propaganda, u izboru forme i sadržaja, reagira na skup postojećih okolnosti u realnom vremenu, a iskustvo minulog (ljudskog) rada propagandista na čijim je materijalima AI, hipotetički, bila podučavana u tome neće biti od pretjerane koristi. Ono u čemu će vještačka inteligencija u ulozi propagandiste značajno promijeniti pravila igre sadržano je u volumenu propagandističkih aktivnosti – masovnoj i tehnički besprijekornoj produkciji poruka i njihovoj proliferaciji kroz sve dostupne medije i komunikacijske kanale. Tu se ne radi samo o nasumičnoj masovnosti već o preciznom ciljanju kojim se propagandna poruka upućuje specifičnom recipijentu, prilagođena njegovim specifičnim okolnostima, baš kao što su u klasičnom ratovanju “pametni projektili” zamijenili indiskriminativno “tepih bombardiranje”.

Korisnici Interneta danas su već navikli na to da će nakon bilo kakve njihove online kupovine mjesecima biti zasipani oglasima i ponudama sličnog artikla. Tome u najvećoj mjeri treba da zahvale Google Ads platformi za oglašavanje koja registrira interese svakog korisnika (npr. na osnovu potraga na Googleu) i potom prema njemu usmjerava reklame srodnog sadržaja. Tu “srodnost” prepoznaće algoritam (kojeg, zapravo, možemo smatrati oblikom vještačke inteligencije) koji upravlja sistemom prikupljanja i obrade podataka o korisničkim navikama. Ukoliko koristite Google da bi potražili podatke o najnovijem modelu nekog automobila, u oglasnim prostorima na svim društvenim mrežama i portalima koji koriste usluge Google Ads (tj. gotovo svim!) bićete zasuti reklamama njegovog proizvođača kao i oglasima drugih koji nude vozila iste ili slične kategorije. Ako vas interesira neki egzotični otok uslijediće ponude za turističke aranžmane u tropskim krajevima svijeta, a pristup lokalnoj društvenoj mreži iz neke od manje razvijenih azijskih zemalja će vašoj pažnji, na primjer, staviti na uvid servise za sklapanje prijateljstava i sretnu bračnu budućnost. Samo u 2022. godini, Google Ads je svojoj matičnoj kući (multinacionalnom tehno-konglomeratu Alphabet Inc. formiranom 2015. godine restrukturiranjem Googlea) priskrbio 225.000 miliona dolara dobiti. Sitnica je, ali čovjeka veseli! Svoju saglasnost da naši personalni interesi budu upotrijebljeni u unosnoj industriji komercijalnog oglašavanja dajemo vlastitim pristankom na uslove korištenja nekog od internetskih servisa (Terms and conditions), predočenom u dugačkom tekstu ispisanom pravnim žargonom, kojeg pročita manje od 10% korisnika. Kako bi pokazali do koje mjere korisnici pristaju na sve uslove sadržane u tom pravno obavezujućem dokumentu, bez ikakvog uvida u njegov sadržaj, istraživači kompanije F-Secure su 2014. godine otvorili besplatni WiFi servis (hotspot) u srcu poslovnog dijela Londona. Kako je to uvijek slučaj, korisnik je morao prvo dati svoj pristanak na listu uslova upotrebe servisa, u kojoj je između ostalog stajalo da se “korisnik slaže da nam zauvijek preda svoje prvorođeno dijete” što nije dovelo do pada interesa za ovom besplatnom uslugom.

Tehnologija preciznog usmjeravanja propagandnih poruka već je visoko razvijena i jedino zakonsko ograničenje njenog prodiranja u privatnost korisnika jeste da on odbije dati svoju saglasnosti sa uslovima korištenja usluga koje neki internetski servis nudi u zamjenu za pravo korištenja podataka o preferencijama i interesima svojih klijenata. Treba se još jednom prisjetiti skandala međunarodnih razmjera koji je prije desetak godina izazvala Cambridge Analytica koristeći podatke sa desetina miliona Facebook profila za potrebe preciznog usmjeravanja političkih propagandnih kampanja (Brexit i američki predsjednički izbori). “Žetva podataka” obavljana je uz punu svijest Facebooka o toj operaciji. Mark Zuckerberg je saopštio svoje žaljenje zbog incidenta, naglasivši da je Cambridge Analytica “izigrala povjerenje Facebooka”, dionice Facebooka su nakon objavljivanja skandala pale za 24% ali su se već nakon dva mjeseca oporavile i svi pretrpljeni gubici bili nadoknađeni.

Stanovište po kojem propaganda ulazi u jednu novu eru svog razvoja nalazi svoje uporište u prisutnosti svih faktora neophodnih za takav iskorak. Oni uključuju postojanje računarskih alatki za masovno prikupljanje i obradu javno dostupnih personalnih podataka, vještačke inteligencije za neograničenu proizvodnju propagandnih poruka i prilagođavanje socio-psihološkom profilu recipijenta, društvenih mreža za njihovu masovnu distribuciju i proliferaciju, i sl. Još indikativnija je tendencija da se ti elementi povezuju unutar istog institucijskog okvira. Kada je krajem 2015. godine formiran OpenAI, među njegovim osnivačima, uz računarske eksperte u oblasti vještačkih inteligencija (Ilya Sutskever, Wojciech Zaremba i dr.) istaknuto mjesto je zauzimao i nezaobilazni Elon Musk, sadašnji vlasnik društvene mreže X, poznate pod ranijim imenom Twitter, koja je među svjetski najznačajnijim poligonima propagandnih okršaja.

Trenutačno (što treba shvatiti vrlo doslovno) jedan od glavnih razloga zašto profesionalni propagandisti još uvijek nisu uposlili vlastite implementacije vještačkih inteligencija, specijaliziranih za tu vrstu posla, leži u investicijskim troškovima. Samo jedan obrazovni ciklus GPT-3 modela koštao je oko 12 miliona dolara, a dnevni troškovi eksploatacije ChatGPT, koji funkcionira na serverskoj infrastrukturi Azure Cloud, iznose oko 100.000 američkih dolara. Za OpenAI, čija je vrijednost prema sadašnjim procjenama oko 30.000 miliona dolara a očekivana zarada u 2024. godini oko 1.000 miliona, to su sasvim prihvatljivi troškovi.

S druge strane, neka agencija koja se bavi odnosima sa javnošću, lobiranjem ili kakvim drugim propagandističkim umijećem, neće svog AI mudraca ponuditi na javnu upotrebu kao što je to učinio OpenAI čiji je ChatGPT imao 57 miliona aktivnih korisnika već u prvom mjesecu svoga postojanja. Stoga joj neće biti potrebna računarska podrška koja može izdržati promet takvih razmjera. Ni sam razvoj vještačke neuralne mreže neće biti posebno zahtjevan jer već postoji javno dostupan bazični programski kôd na osnovu kojeg je moguće izgraditi vlastiti sistem, okupiti ekspertni tim edukatora i podučiti AI njenom budućem zanatu.

Quo vadimus?

Za očekivati je da će hiperprodukcija propagandnih poruka proizvesti i odgovarajuću reakciju javnosti. Postojanje deepfake “dokumenata” biće usvojeno na isti način na koji je nekoć bilo prihvaćeno postojanje fotomontaža. U eri digitalne fotografije alatka za njihovu obradu Photoshop proslavila je braću Thomasa i Johna Knolla, Adobe Inc. učinila jednom od najznačajnijih svjetskih kompanija u domenu grafičkog softvera, a riječ “fotošopirati” uvela u vernakular savremenog svijeta. Svijest o mogućnostima digitalne manipulacije A/V snimcima (fotografijom, videom i zvukom) dovešće do naglašenijeg prisustva skepse u pogledu autentičnosti predočenih dokumenata. Da li će to značajnije promijeniti raspored snaga na terenu postupaka i sredstava uticaja na javno mnijenje? Najvjerovatnije neće; autentičnost će biti pripisivana onome što govori u prilog stvarima u koje već vjerujemo, a ono što ta vjerovanja dovodi u pitanje biće okvalificirano kao fake. Kao i u svim stvarima vezanim za efekte propagande, znatno je relevantnije pitanje kako će se proizvodnja činjenica odraziti na one koji još uvijek nemaju formiran stav o nečemu, recipijente iz “zone neodlučnosti”? Problem vjerodostojnosti nije ograničen samo na opasnost da povjerujemo dezinformacijama, nego je podjednako prisutan i u našoj nespremnosti da prihvatimo informacije koje su tačne, podučeni iskustvom da sve može biti krivotvoreno.

U košmaru veridičkog relativizma zlonamjerni propagandista uvijek ima prednost jer stavovi recipijenta bivaju u sve većoj mjeri formirani ne-racionalnim dijelom njegove ličnosti, njegovim doživljajem onoga što se nudi kao objektivna slika stanja stvari. Ako tu sliku predočimo kao “otvorenu knjigu”, a našu namjeru i sposobnost da je pročitamo kao “otvorene oči”, lako ćemo se uvjeriti da postoji samo jedan način da steknemo uvid u sadržaj zbilje koji traži otvorenu knjigu i otvorene oči. U preostala tri slučaja to se neće dogoditi: čitati zatvorenu knjigu otvorenih očiju podjednako je teško kao i čitati otvorenu knjigu zatvorenih očiju, a pogotovo ukoliko su i jedno i drugo “širom zaklopljeni”.

Ovakva situacija pokreće spiralu beskonačne regresije: od koga očekujemo pomoć u arbitriranju o (ne)vjerodostojnosti prezentiranih fakata ili faktoida, ko verificira pouzdanost tih arbitara, ko garantira valjanost verifikatora…? Paradoksalno, ali u dobu kojim vladaju informacije o zbivanjima koja su izvan domašaja našeg ličnog iskustva, to lično iskustvo sve više postaje jedinim pouzdanim mjerilom zbilje, a ograničenost svakog ličnog iskustva jamči sve ograničeniju sliku svijeta i sve uži horizont njegovog razumijevanja. Stoga je kritički izbor izvora informacija kojima poklanjamo povjerenje uporedan sa izborom liječnika kojem smo spremni povjeriti svoje zdravlje, s tim da je u ovom drugom slučaju naš izbor neuporedivo jednostavniji.

Vještačke inteligencije (kao i propaganda) ne predstavljaju po “svojoj prirodi” zlo, kritičnu prijetnju po ljudsko dobro, kako je i ranije sugerirano. Takva tvrdnja imala bi smisla jedino ukoliko taj entitet u svim svojim funkcijama kao posljedicu proizvodi zlo, i ukoliko su njegove akcije autonomne. U kojem bi to pogledu vještačke inteligencije mogle u domenu propagande proizvesti pozitivne rezultate?

Uvođenje vještačkih inteligencija u tehnologiju produkcije propagande ukinuće, barem u jednom području, globalnu dominaciju finansijski najmoćnijih klijenata i njihovih propagandnih agencija. Riječ je o procesu kojim nova, svima dostupna tehnologija, ukida dojučerašnji monopol onih čija je platežna moć jedino njima takvu tehnologiju stavljala na raspolaganje. Uporediv proces dogodio se u svijetu audio produkcije kada je hamburška kompanija Steinberg Media Technologies GmbH prije tri decenije ponudila na tržište audio platformu Cubase, digitalnu konzolu za editiranje zvuka. Rezultat je bila revolucionarna promjena u strukturi muzičke produkcije dostupne širokoj publici. Sada je svakome nadohvat ruke bio studio o kojem je ranije mogao/mogla samo maštati. Naglasak na “svakome” traži da riječ bude shvaćena u njenom punom opsegu, barem na skali muzičke kreativnosti.

Analogna mogućnost otvara se i u pogledu primjene vještačkih inteligencija u kreiranju uticaja na javno mnijenje. Ogroman broj aktivnosti fokusiranih na humanitarne ciljeve koji računaju na ljudsku solidarnost i osjećaj odgovornosti, aktivnosti organizacija koje su u značajnije propagandne svrhe ranije mogle izdvojiti tek beznačajna sredstva, sada će moći višestruko povećati razinu svoje javne vidljivosti, a svoje ciljeve saopštiti na tehnički besprijekoran način. Uspjeh u tome najvećim dijelom ovisi samo od njihovih kreativnih kapaciteta (u koje ne treba sumnjati), kojima će vještačka inteligencija omogućiti optimalnu audio-vizuelnu ili tekstualnu realizaciju i usmjeriti je internetskim stazama maksimalne eksponiranosti. Propagandni sukobi među suprotstavljenim stranama time neće biti ublaženi, ali će postati ravnopravniji.

Veza vještačkih inteligencija sa propagandom niti je jednoznačna niti jednosmjerna. AI je istovremeno potencijalna alatka u kreiranju i provođenju propagandnih kampanja, ali i sredstvo njihovog blagovremenog prepoznavanja. Primjena vještačke inteligencije u stanju je dramatično proširiti domet i efektivnost propagandnih uticaja na javno mnijenje, ali i javno mnijenje ima moć podjednako uticati na opseg i uslove primjene vještačkih inteligencija.

Revolucionarne tehnologije po definiciji korjenito mijenjaju socijalnu realnost. Pod tehnologijama ovdje ne posmatramo samo inovacije materijalne prirode, artefakte koji postaju nerazdvojnim dijelom empirijske zbilje, već i idejna rješenja utjelovljena u njima – kao što je to, na primjer, kriptografska zaštita komunikacija. Nadzornicima granica individualne slobode neuporedivo je značajnije imati kontrolu nad primjenom kriptografskih algoritama negoli nad snagom računara kojim neko raspolaže, u šta nas uvjerava potres koji je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća izazvao Philip Zimmermann publicirajući PGP (“Prilično Dobra Privatnost”, Pretty Good Privacy) algoritam za kriptozaštitu digitalnih informacija. Daleko od toga da se radilo o nekom neprobojnom sistemu zaštite koji bi doveo kriptoanalitičare obavještajnih službi do očajanja, ali je svejedno dojučerašnje operacije rutinskog praćenje nezaštićenih komunikacija učinilo resursno zahtjevnijim a njihovo indiskriminativno masovno izvođenje neuporedivo skupljim. Primjena vještačkih inteligencija u području kriptozaštite biće od relativno malog uticaja u poređenju sa nekim značajnijim iskorakom u kvantnom računarstvu, sposobnom da promijeni sliku svijeta dramatičnije od svih dosadašnjih tehnoloških revolucija.

Postojanje i način upotrebe vještačkih inteligencija ili propagande možemo, kao i mnoge druge fenomene javnog života, posmatrati u dijagnostičkom ključu – kao znake preko kojih jasnije iščitavamo obilježja nekog vremena. Pokatkada je korisno promijeniti tačku gledišta, posebno ukoliko nas zanimaju odgovori na pitanja zašto neka tvorevina ili proces tako uspješno funkcioniraju na socijalnom planu, koja je priroda potreba koje oni zadovoljavaju, i sl. Holistička perspektiva je na prvom mjestu dobrodošla u diskusijama o korektivima koji bi trebalo da “stvari dovedu u red” (ma šta taj “red” podrazumijevao), naročito kada ponuđena rješenja treba sagledati u svjetlu kratkotrajnih efekata i dugoročnih posljedica, odnosno – razlikovanja simptoma od uzroka. Sa stanovišta analitičkog postupka od bitnog su značaja širina okvira u koji smještamo posmatrani fenomen i stepen rezolucije tako formirane slike. Preusko postavljen okvir promašuje bitne karike lanca uzroka i posljedica i emergentne fenomene koji se u tom lancu formiraju, dok njegova nerazumna širina vodi u močvaru opštosti i trivijalnih zaključaka. U svjetlu ekonomskih kategorija svaki fenomen uočen u ravni društvenih odnosa može biti prokazan kao posljedica kapitalističkog načina proizvodnje i iz njega proisteklih formativnih mehanizama. Podjednako, sa stanovišta gdje je pojedinac u centru posmatranja, objašnjenja će ležati u domenu njegove psihologije, kulturnog okruženja i antropoloških zadatosti. Sužena perspektiva problem će predstaviti tako da je on reduciran na otklonjivu devijaciju, neželjenu posljedicu poput nedovoljno razvijene tehnologije. U jednom slučaju izlaz je u političkoj revoluciji, u drugom u magiji prosvjetiteljstva, u trećem u tehnološkoj inovaciji, itd.

Vještačke inteligencije, ma u kakvoj se ulozi one nalazile, nisu provalile u zbilju preko noći, ali jesu, zahvaljujući ChatGPT servisu, u područje naglašene javne pažnje. To po sebi nije ništa problematično, sve dok postoji koliko-toliko jasna svijest o realnim parametrima njenog prisustva. Diskusija o vještačkim inteligencijama ne oskudijeva vanredno zanimljivim temama: da li će AI razviti sposobnost introspekcije, da li će biti u stanju kritički analizirati i sama modificirati svoje ponašanje i principe koji ga određuju, da li je i u kojem smislu vještačka inteligencija ujedno i vještačka svijest sa vlastitom intencionalnošću, da li će svaka implementacija takve AI imati svoje idiosinkrazije, da li je realno očekivati da i ona bude podložna nekoj vrsti neuroza ili čak i psihoza… Sve su to pitanja za koja nikada nije prerano da budu postavljena, ukoliko to ne znači zanemarivanje onoga što već postoji na račun onoga što bi, spekulativno govoreći, tek moglo biti. U razmatranju već postojećeg bilo bi pogrešno zanemariti bilo koji od aspekata aktuelne upotrebe, pogotovo kada oni obuhvataju široki raspon naših vrijednosnih prosudbi: isti mehanizam na djelu je u primjeni AI za potrebe nadzora i kontrole stanovništva (npr. prepoznavanje lica i identifikacija pojedinaca) kao i u medicinskoj dijagnostici (npr. unaprjeđenje i analiza MRI snimaka).

Mogućnost zloupotrebe neke tehnologije nikada neće biti uklonjena, a ideja o spasonosnom rješenju koje zahtijeva eliminaciju cjelokupne tehnologije (ili na njenoj osnovi kreiranih artefakata) istorijski se pokazala nerealističnom, kako nam potvrđuje i povijest letalnih tehnologija. Slaganje sa proklamiranim principom nerijetko prati insistiranje na vlastitoj izuzetosti od obaveze njegove primjene, što nije samo simptom modernog doba i napora u provođenju nuklearnog razoružanja. Još u 12. stoljeću Papa je na Drugom lateranskom koncilu zabranio, pod prijetnjom anateme, oružje koje odapinje projektile, tu “…ubilačku vještinu onih koji se služe strijelama i samostrelima”. Naglasak je, dakako, bio na samostrelima, koji su tada predstavljali high-tech inovaciju zastrašujućih mogućnosti. Istina, zabrana upotrebe tog oružja “tako mrskog Bogu” odnosila se samo na njegovu primjenu protiv “hrišćana i katolika” (sic!), čime je ono i dalje smatrano dobrodošlim ako je usmjereno protiv nevjernika, kako se pokazalo tokom Krstaških ratova. A što se tiče sukoba među pripadnicima hrišćanske vjeroispovijesti, uz par kratkotrajnih izuzetaka papinska enciklika nije ostavila vidljivijeg traga u pogledu suzdržavanja od Bogu mrske prakse ubijanja sa distance. U bitki kod Crécyja 1346. godine, mit o strašnoj moći samostrela razbili su engleski i velški strijelci koji su zahvaljujući dugim lukovima (longbow) potukli dvadesetak hiljada francuskih plaćenika opremljenih samostrelima. U istom okršaju pojavilo se i novo čedo ubilačke tehnologije – vatreno oružje. Nije zabilježeno da je ostvarilo ikakav učinak vrijedan pomena, ali jeste najavilo dolazak baruta na evropska bojišta. U narednih par stoljeća sve je glasnije grmilo, treštalo i praštalo od njegove upotrebe, a oblaci dima postali su sastavnim dijelom prizora velikih bitaka. O vatrenom oružju i njegovim efektima čuveni francuski hirurg Ambroise Paré (službeni hirurg čak četvorice kraljeva) u 16. stoljeću u očajanju piše: “…s pravom proklinjemo stvaraoca tako pogubne naprave i hvalimo do neba one koji nastoje riječima i smjernim nagovaranjem odvratiti kraljeve od njene upotrebe.” Kakvi su bili rezultati tog nagovaranja dovoljno nam kazuje istorija razvoja “vatrenih mašina”, od arkebuza iz Paréovog vremena, preko mušketa pa sve do njihovih savremenih potomaka.

Očekivanja da će se vještačke inteligencije ili sama propaganda “pripitomiti” provođenjem regulatornih mjera osnovani su koliko i izgledi da će se takva promjena dogoditi na razini individualnog ponašanja čovjeka ili kolektiviteta kojem pripada. Takav stav se doima kao izraz radikalne skepse samo ukoliko je naše razmišljanje o socijalnoj zbilji ukliješteno izborom između dva uzajamno isključiva ekstrema. “Ili-ili” pristup funkcionira sa stanovišta retoričke ubjedljivosti, on ima izraženo mjesto u narativu preskriptivne prirode ili u diskusiji o principima, ali je neproduktivan u dijagnostici nekog stanja u kojoj je od suštinskog značaja sagledavanje svih mogućnosti smještenih između ekstrema. Posljedično, svako razglabanje o svijetu u kojem je sve propaganda ili onom gdje ona ne postoji, ima smisla samo ukoliko nam hiperbolička pretpostavka takvih stvarnosti služi kako bismo jasnije predočili temeljne razlike u ustrojstvu. Drugim riječima, to su idealtipski modeli, koncepti koji predstavljaju samo repere u određivanju vlastite pozicije.

Negdje između ta dva fiktivna svijeta smještena je i stvarnost ovog realnog. U njemu tzv. propaganda nije tek tranzitorni fenomen, nego predstavlja organski dio društvenog bića. Aktivnosti koje nazivamo u najširem smislu propagandnim pokretane su istim antropološkim zadatostima koje su dovele do formiranja civilizacije uopšte. Sklonost ljudi da se povezuju u skupine, njihov gregarni instinkt koji je čovjeka učinio socijalnim bićem, objašnjava potrebu identifikacije sa grupom. Povezivanje u više grupa formiranih po različitim kriterijima ojačava socijalnu poziciju individue. Tek manji dio determinanti koje određuju pripadnost grupi je prirodno zadat, kao što su to npr. spol, pripadnost istom narodu, porodici unutar njega, i sl. Najveći dio odrednica grupne pripadnosti kreiran je na osnovu zajedničkih ideja i stavova (“uzajamnog prepoznavanja intencionalnosti”). Broj mogućih grupa (skupova koji imaju više od jednog člana) koje se teorijski mogu formirati unutar jednog kolektiviteta nesamjerljivo je veći od broja članova koji taj kolektivitet čine. To je za očekivati budući da svaki od pripadnika kolektiva može biti istovremeno članom više različitih grupa (npr. navijača nekog sportskog kluba, ljubitelja neke domaće životinje, pripadnika nekom profesionalnom udruženju, sljedbenika neke političke platforme, aktivista nekog pokreta, pretplatnika nekog medija, itd). Broj različitih grupa koje je teorijski moguće formirati unutar zajednice od svega stotinu članova bio bi iskazan jedinicom koju prati nepristojno dugačak niz od nekoliko desetina nula.

Potreba asociranja u grupe istomišljenika pretpostavlja proces u kojem jedinka ima ili prihvata gledišta i stavove grupe. Proces individualne identifikacije sa grupom podrazumijeva transakciju kojom pojedinac pristupanjem grupi ojačava svoj položaj snagom grupe koja po nekom pitanju “stoji iza njega”, dok sama grupa povećavanjem svoje brojnosti dobiva na snazi i stepenu uticaja na kolektivitet unutar kojeg je formirana. Snaga unutarnjih grupnih veza je promjenjiva – neke se grupe vremenom raspadaju, neke rastu, i to je proces uporedan sa metaforom dinamike morske površine. Privlačenje istomišljenika i jačanje koherencije među njima egzistencijalna je pretpostavka postojanja grupe.

Sve civilizacije imaju niz zajedničkih karakteristika. Neke od njih dio su tradicijskog naslijeđa, poput zajedničkih komunikacijskih strategija (jezika, pisma, numeričkog sistema, znakova, simbola i ideja), specifičnog umjetničkog stila, i sl. Druge su manifestna odlika samog procesa nastajanja civilizacije, kao što je to formiranje velikih centara populacije. Među obilježjima svake civilizacije, međutim, nalaze se i ona u kojima značajno mjesto zauzima individualna volja svakog člana zajednice i generativna moć koju koordinacija zajedničkih interesa proizvodi. Najuočljiviji su sistem kontrole i upravljanja teritorijom, te složena podjela rada i stratifikacija ljudi u matricu društvenih i ekonomskih klasa. Sve one podrazumijevaju hijerarhiju, a ova počiva na koheziji interesa i stavova pripadnika svakog sloja. Mehanizmi prisile obavljaju svoju regulatornu funkciju samo do određene razine socijalne tenzije, te su stoga uvijek prisutne oprečne tendencije: da se prisutne tenzije pojačavaju do tačke pucanja postojeće strukture moći, ili da se one smanjuju i socijalno ustrojstvo perpetuira. Sposobnost uticaja na stavove i mišljenja, a otuda i ponašanje drugih od centralnog je značaja u dinamici svake društvene zajednice. Istorija civiliziranog čovječanstva je istorija razvoja tehnika i metoda okupljanja i povezivanja istomišljenika, stvaranja internih i međugrupnih odnosa prema stepenu idejnih bliskosti i zajedničkih interesa, ukratko: ono što nazivamo propagandnom djelatnošću jeste conditio sine qua non takvog ambijenta. Iščezavanje propagande značilo bi iščezavanje potrebe da nekog drugog uvjerimo u naša sopstvena gledišta, a to je moguće samo ukoliko taj drugi već dijeli naša ubjeđenja u svakom pogledu i po svakom pitanju. Takva hipotetička stvarnost teško je zamisliva čak i u svijetu kojeg bi naseljavale isključivo vještačke inteligencije, od kojih očekujemo stanovitu kognitivnu uniformnost.

U realnom svijetu empirijska zbilja je satkana od uzajamno suprotstavljenih, dijalektičkih procesa, i čini se da skokovite promjene nisu njihov modus operandi – barem ne na vremenskoj skali individualnog ljudskog života. One se dešavaju u vremenskom kontinuumu gdje svaka instanca predstavlja potencijalni izvor novih kauzalnih grananja. Kada bismo dali mašti na volju, mogli bismo zamisliti “stanje svijeta” u obličju nepregledne oceanske pučine čija je površina u stalnom kretanju pod djelovanjem brojnih sila koje formiraju deformacije na njoj. Pokatkada, te sile proizvode ekstraordinarne efekte koji korjenito promijene dotadašnje procese, geometriju zamišljene morske površine. Ideju da se kompleksno ponašanje nekog sistema prikazuje geometrijom površine koju oblikuje nekoliko varijabilnih sila, promovirao je šezdesetih godina prošlog stoljeća francuski matematičar René Thom, dobitnik Fieldsove medalje (u matematskim znanostima ekvivalent Nobelove nagrade) 1958. godine za svoje radove u oblasti topologije. Deceniju kasnije, takav način modeliranja stvarnosti promovirao je Thomov britanski kolega Christopher Zeeman i pojam “teorija katastrofa” postala je dijelom jezika svakodnevnice. Nije riječ ni o kakvoj teoriji koja govori o neizbježnosti planetarne kataklizme ili kakvoj sličnoj nevolji, nego o ponašanju dinamičkih sistema i uslovima pod kojima dolazi do iznenadnih i dramatičnih promjena u njima, do kojih dovode sasvim male promjene u koreografiji prisutnih sila. U isto vrijeme procvat doživljavaju znanstvena istraživanja tzv. nelinearnih procesa – onih procesa gdje se rezultati ne mijenjaju proporcionalno promjenama vrijednosti parametara koji ih određuju, gdje se dešavaju neočekivani skokovi i promjene pravca razvoja. Tekstovi i knjige o “teoriji haosa” i “efektu leptira” postaju uzbudljivim štivom koje, za zainteresiranu javnost, otkriva da priroda fizikalnih procesa u sebi nosi neke elemente koji su bliski našem iskustvu na razini psihologije i interpersonalnih odnosa. Kompleksni sistemi, baš kao i “komplicirane ličnosti”, skloni su da pod određenim okolnostima manifestiraju nepredvidivo ponašanje, a sasvim male razlike u stanjima koja se na prvi pogled čine potpuno jednakim mogu tokom svog razvoja dovesti do radikalno različitih ishoda.

Ideja da je “sve isto do određene granice”, do kritične tačke u kojoj se dešava skok u kvalitativno novo područje, prisutna je već u konceptu “kritične mase” koji se iz nuklearne fizike preselio i udomio i u društvenim i bihevioralnim znanostima. U istom smjeru upućuje i učenje o emergentnim svojstvima koja nastaju drastičnim porastom broja posmatranih entiteta i njihovih interakcija, a postaju uočljiva promjenom širine analitičkog okvira unutar kojeg situiramo izučavani segment zbilje.

Može se učiniti da takve nagle, saltatorne promjene – kada se na sceni pojavi novi akter ili dolazi do eksplozivne transformacije prethodnog stanja stvari – protivrječe ranije iskazanom opažanju o razvojnoj prirodi procesa, o kontinuumu stanjâ smještenih između “ili-ili” ekstrema. Kako bismo preciznije naznačili o čemu je riječ možemo se poslužiti nekim od fizikalnih fenomena do kojih dolazi tako što je jedan složeni sistem, čije stanje određuje niz različitih sila, postepeno iz stabilnog prešao u nestabilno stanje sa katastrofičnim posljedicama. Sniježne lavine, klizišta terena i sl. upravo su pojave za čije se bolje razumijevanje često koriste modeli koje pruža teorija katastrofa. Određena kombinacija različitih sila (opterećenja, stresa, frikcije, viskoznosti i sl.) dovešće cjelokupan sistem do kritične tačke stabilnosti, nakon koje se on restrukturira sa dramatičnim posljedicama. Za nas je od značaja to da približavanje kritičnoj tački u pravilu ostaje nevidljivo “golom oku”, u mnogo većoj mjeri nego proces koji vodi katastrofalnom kolapsu neke građevine zbog stalnog povećavanja opterećenja njene noseće konstrukcije.

Kako stoji stvar sa stabilnošću društvenog ustrojstva u okolnostima eskalacije maligne propagande, u svijetu gdje koegzistira neograničen broj fiktivnih stvarnosti i “alternativnih činjenica” o njima, kreiranih konglomeratom dezinformacija i stavljenih na raspolaganje “subjektu političkog odlučivanja”? Vodi li kriza vjerodostojnosti ciničkom odnosu prema svijetu i vlastitoj odgovornosti u njemu? Napokon, da li se krećemo prema kritičnoj tački, rječnikom teorije katastrofa, nakon koje će se iskazati razorni domino efekat posljedica tako donesenih odluka. Kriza demokratskog procesa nikada nije u razilaženju stavova o rješenjima postojećih problema, ali svakako jeste u razilaženju o činjenicama koje ih definiraju. Kada konfrontacija ideologija poprimi takve razmjere da sučeljene strane imaju različite, uzajamno isključive ali podjednako fiktivne prezentacije zbilje, postaje irelevantno da li će mehanizam demokratskog izjašnjavanja njihovih sljedbenika rezultirati ovom ili onom preferencijom.

Kako diskusija o kredibilitetu javnosti prezentiranih činjenica ili faktoida ne bi prerasla u raspravu o apstraktnoj prirodi istine, uočimo da ovdje ne govorimo o nekom hipotetskom procesu kojim činjenicama potkrijepljena istina iščezava iz društvene zbilje. Ona biva potisnuta ideološki poželjnim fikcijama srazmjerno poziciji konzumenata tog narativa u hijerarhijskoj distribuciji moći. Na dnu piramide, gdje je efektivno koncentracija moći najmanja, u najizraženijoj mjeri je među njenim žiteljima prisutna supstitucija spoznaje o zbilji nekom varijantom indoktrinacije o alternativnoj stvarnosti koja njihovu realnu nemoć u upravljanju svojom sudbinom čini prihvatljivijom.

Nasuprot njima, oni koji su pozicionirani pri vrhu – koji imaju moć odlučivanja u stvarima od strateškog značaja – ne mogu si dopustiti komoditet samozavaravanja, ukoliko žele zadržati svoju poziciju u postojećoj socijalnoj stratifikaciji. Za njih je poznavanje činjenica od egzistencijalnog značaja. Oni koji su pod pritiskom vlastitog ega podlegli gubitku “kontakta sa stvarnošću” i povjerovali u realnost neke fiktivne predodžbe o njoj, u pravilu završavaju na isti način: u poglavljima istorije kroz koja defiliraju autokrati ubijeđeni u bezrezervnu ljubav svojih podanika, nepobjedivost armija kojima komandiraju, jedinstvenu i neponovljivu superiornost kolektiviteta na čijem se čelu nalaze, ili bilo koji drugi mit koji su marljivo izgrađivali u periodu svoga uspona. Precizan i sveobuhvatan uvid u istinsko stanje stvari pretpostavkom je održanja svakog sistema kontrole i administracije. Onog trenutka kada provjerljive činjenice ustupe svoje mjesto poželjnim fikcijama na djelo stupaju mehanizmi autoregulacije koji nemilosrdno sankcioniraju takve uzlete imaginacije. Populacija ljudi koji vjeruju da mogu letjeti poput ptica brzo bi iščeznula ma koliko čvrsto bilo to njihovo ubjeđenje. Osim ukoliko svoje vjerovanje nikada ne podvrgnu empirijskom testu sa vrha kakve litice ili građevine.

Upravo u toj vrsti apstinencije leži tajna proliferacije svjetonazora koji su, u krajnjem ishodu, autodestruktivni. Najvokalniji zagovornici nisu ujedno i praktikanti vlastitog učenja, ono je namijenjeno drugima, na isti način kao što se i profesionalni propagandisti ne osjećaju obavezanim da vjeruju u istinitost poruka koje upućuju javnosti. Potvrdu takve konstatacije ćemo pronaći u primjerima kultova gdje lideri oslobađaju svoje sljedbenike tegoba bogatstva preuzimajući izvor njihove muke na sebe, bjelosvjetskih skandala u kojima su propovjednici ćudorednosti uhvaćeni u nepočinstvima najgore vrste, zagovornici beskompromisne borbe protiv korupcije zatečeni in flagrante delicto, ili uzbunitelja javnosti koji u privatnim iskazima jasno daju na znanje da ne vjeruju niti u jednu riječ o mračnim zavjerama koje “razotkrivanju” svojoj publici. Kada je u pitanju neka forma “samoukidanja”, paradoks inkonzistencije postaje još izraženiji: od komunističkih država realnog socijalizma koje su neumorno jačale funkcije države čiji je programatski cilj bilo vlastito ukidanje, do filozofskih učenja čiji su eksponenti zagovarali nužnost odricanja od života. Tradicija ovih potonjih nije mala: još u trećem stoljeću p.n.e. grčki mislilac Hegezija iz Kirene tako je ubjedljivo podučavao o besmislenosti življenja da je stekao nadimak Peisithanatos (zagovornik samoubojstva), a njegova su predavanja, naredbom Ptolomeja II Filadelfusa, u Aleksandriji bila zabranjena zbog zabrinjavajućeg porasta samoubojstava među njegovim učenicima. Nije, međutim, zabilježeno da je i sâm skončao slijedeći vlastiti nauk.

Ukorijenjenost propagande u život društvene zajednice moguće je posmatrati i sa stanovišta kolektivne potrebe za onim što ona pruža, neovisno o stepenu iskrivljenja slike stvarnosti kojom se služi. Za Marcela Prousta prava propaganda je “ono što govorimo sami sebi jer imamo nadu”, a nada je izraz instinkta samoodržanja nacije. Rezonanca između onoga što sami sebi govorimo i onoga što nam je rečeno predstavlja jednu od temeljnih pokretačkih sila socijalne dinamike. Istovremeno, ona generira osjećanje izvjesnosti, sigurnosti i vlastitog značaja u zbivanjima u kojima bi se pojedinac, prepušten samom sebi, morao suočiti sa vlastitom bespomoćnošću. Čak i tradicionalistički orijentirani autori poput Daniela Schwindta, zagovornika tzv. Katoličkog društvenog nauka, uviđaju taj aspekt transakcije koja se kroz propagandu ostvaruje između Države i njenih građana:

Propaganda, kao i ideologije koje ona razvija i potiče da bi ostvarila svoje ciljeve, predstavlja krvotok demokratskih procesa. Ti se elementi kombiniraju kako bi destilirali napitak koji prosječan čovjek može konzumirati, a koji će ga opiti tako da plješće postupcima koje ne razumije i ispunjava glasačke listiće prekrivene imenima ljudi koje ne poznaje. Plodove te destilacije prepoznajemo u raznim oblicima: političkim sloganima, krilaticama, stranačkim platformama, a ponajviše ideologijama koje su po definiciji prepojednostavljivanja stvarnosti. Svi oni predstavljaju unaprijed zapakirane komplete mišljenja, od kojih je većina besmislena ili barem isuviše nejasna da bi mogla imati ikakvu konkretnu i upotrebljivu vrijednost, koji služe za utjehu potrošaču govoreći mu da on shvata postupke Države i slaže se s njima – dapače, da su to upravo njegovi postupci. Ponuđeni program je program koji je on sâm želio. Ova funkcija – stvaranje izvjesnosti za pojedinca – jedna je od primarnih funkcija propagande. Pojedinac žudi za tim; a vlada ne može bez toga. Obje su strane zadovoljene, pa otuda obje sarađuju kako bi toksični napitak i dalje tekao.

Potrebu za izvjesnošću možemo posmatrati kao manifestni oblik duboke ljudske čežnje za smislom, za uređenošću svijeta određenog pravilnostima, svijeta u kojem iza svake slučajnosti i haotičnog lica zbilje prebiva neki – nazovimo ga tako – “smislotvorni princip”. Mi smo bića koja tragaju za zakonomjernostima, pronalaze smislene obrasce i analogije. Ta potreba nije samo posljedica neke urođene, ljudske radoznalosti nego seže u psihološke dubine straha od praznine (horror vacui), od neizvjesnosti i onog nepoznatog koje upravlja našim životima. Užas pred mogućnošću da svijet nema “smisla po sebi”, na poetski način J. L. Borges vidi u lavirintu u čijem se središtu ne nalazi Minotaur, jer tek to mitsko čudovište cijelom lavirintu daje smisao. Za nas smrtnike bez herojskih kvalifikacija, takvo otkriće moglo bi biti samo razlogom golemog olakšanja. Ono što nam, međutim, jeste izvor duboke strepnje leži u strahu da taj smisao postoji ali ga mi ne razumijemo, te smo spremni posegnuti i za iracionalnim ukoliko ono obećava neku njegovu sveobuhvatnu, pozadinsku prisutnost, pa makar i fiktivnu.

Jonathan Cainer, britanski astrolog koji po prirodi svoga poziva tu relaciju odlično poznaje, daje vrlo precizno objašnjenje na primjeru vjekovne popularnosti raznoraznih teorija zavjere: “Zašto nas očarava ideja da neki ljudi možda zajednički potajno rade kako bi kontrolirali i organizirali svijet? Jer se ne želimo suočiti sa činjenicom da naš svijet počiva na kombinaciji haosa, nekompetentnosti i konfuzije.”

U vrlo apstraktnom smislu, svaki oblik propagande nastupa sa stanovišta izvjesnosti. Ona se predstavlja kao apodiktička tvrdnja o činjeničnom stanju, nudeći jednu vrstu izvjesnosti u zamjenu za neku drugu. Mi možemo problematizirati njen sadržaj, prihvatati ga ili odbijati, potvrđivati ili poricati, ali svaka od tih mogućnosti računa na pretpostavku smislenosti na kojoj počiva svako naše “zato što…”, ona je u formalnom smislu načelno prihvatljiv izbor.

Teško je izbjeći dojam neke vrste autorske nadmenosti koji se često javlja kada čitamo opservacije o “prosječnom čovjeku”, pogotovo kada mu se pripisuje neka rasprostranjena slabost ili manjkavost. Granice smislene upotrebe tog statističkog konstrukta Desmond MacHale, irski matematičar i emeritus univerziteta u Corku, duhovito je naznačio opažanjem da “prosječan čovjek ima jednu dojku i jedan testis”. Stoga ćemo Schwindtovu dijagnozu ideološke propagande kao kooperativnog odnosa države i prosječnog građana, nadopuniti uvidom Uptona Sinclaira koji taj odnos razumijeva u perspektivi konkretne egzistencijalne situacije “običnog čovjeka” lišenog blagodati izbora.

Ovaj se čuveni američki publicista, književnik i politički aktivist socijalističkog opredjeljenja, bez ozbiljnih ambicija 1934. godine kandidirao za guvernera Kalifornije i na vlastito iznenađenje otkrio da je njegov gotovo utopijski plan oporavka od teških posljedica ekonomske depresije (preuzimanje neiskorištenog zemljišta i tvornica i njihovo pretvaranje u kooperativne zadruge za nezaposlene) dobio toliku podršku da ga je doveo na čelo liste kandidata Demokratske stranke. U opštim izborima porazio ga je konzervativni republikanski kandidat Frank Merriam, ponajviše zahvaljujući beskrupuloznoj propagandnoj kampanji koja je prethodila javnom izjašnjavanju, u kojoj su odlučujuću ulogu odigrali ultrakonzervativni holivudski producenti (Louis B. Mayer iz MGM studija i Joseph M. Schenck iz United Artista) i defamatorni filmovi Irvinga G. Thalberga. Svoja iskustva Sinclair je godinu kasnije opisao u knjizi “Ja, kandidat za guvernera: i kako sam bio potučen”, gdje između ostalog kaže: Teško je čovjeka navesti da nešto razumije kada mu plata ovisi o tome da to ne razumije.”

Rezignirana Sinclairova konstatacija o nemoći “navođenja na razumijevanje” ne posmatra razumijevanje kao puki spoznajni događaj, nego uključuje i formiranje stava proisteklog iz takvog kognitivnog čina, stava koji – još bitnije – proizvodi adekvatno ponašanje. Nasuprot tome, stoji egzistencijalna uslovljenost koja postavlja granice takvom ponašanju, osiguravajući status quo postojeće distribucije moći. Stoga bi se Sinclairova opaska mogla preformulirati u tvrdnju da je teško čovjeka navesti da promijeni svoje djelovanje ukoliko njegova egzistencija ovisi o tome da to ne čini. U njegovom konkretnom slučaju, Sinclair je na umu ponajviše imao ponašanje brojnih javnih i slavnih ličnosti filmske industrije koji su se, suočeni sa prijetnjom bojkota, opredijelili u korist Sinclairovih konzervativnih protivnika.

Direktnim sredstvima prisile može se, do određene granice, neželjeno ponašanje držati pod kontrolom. Tu granicu određuje kritična tačka nakon koje dolazi do kvalitativne promjene stanja, na snagu stupaju “nova pravila igre” i zbivanja se više ne mogu regulirati ranije djelotvornim postupcima.

Iz tog razloga je, sa stanovišta kontrolora, od egzistencijalnog značaja ne dopustiti da se formiraju i pokrenu mehanizmi koji proizvode nove oblike društvenog ponašanja sposobne da ugroze utvrđeni poredak stvari.

Područje djelovanja takvih preventivnih metoda smješteno je u domenu kontrole nad elementima koji vode formiranju stavova i akcionoj motivaciji koja ih prati, a njihova efikasnost ovisi o sposobnosti kreiranja imaginarne stvarnosti. Ubjedljivost njenog obećanja obezbijediće tehnike propagande. Iste tehnike, međutim, poslužiće i u kreiranju stavova i motivacije za aktivnosti koje oponent želi inhibirati. Prostor javnih komunikacija time postaje poprištem na kojem se sadržaji jedne propagande konfrontiraju sa drugim, gdje se klin klinom izbija dok po oba udara isti propagandni čekić. Našu svijest naseljavaju podsticaji, nagovori, insinuacije, apeli, pozivi, zahtjevi… nepregledno mnoštvo sugestija isporučenih porukama čija se čitljivost nalazi u rasponu od nedvosmislenih i transparentnih do onih koje tvore složene steganograme koji tek trebaju biti “razriješeni” u procesu podsvjesne fermentacije. U svemu tome mi nismo tek konzumenti, pasivni objekti propagandnog dejstva. Mi smo i njegovi aktivni, svakodnevni praktikanti koji drugima prenose svoja ubjeđenja i preporuke, zagovaraju ovu interpretaciju nasuprot one, argumentiraju svoja oduševljenja ili ogorčenja zbivanjima od kolektivnog značaja težeći za saglasnošću sagovornika. Već samim označavanjem takve aktivnosti drugih pojmom “propagande”, dajemo na znanje naše fundamentalno neslaganje sa njihovim namjerama i opredjeljenjima, suprotstavljajući im svoja vlastita, čime suštinski i sami poduzimamo propagandni poduhvat. On neće postati nešto drugo time što uključuje samo mali krug naših prijatelja, srodnika ili poznanika, tj. relativno zanemariv odsječak javnosti. Njoj bismo podjednako spremno dali na uvid naša gledišta samo kada bismo imali na raspolaganju medij neuporedivo većeg domašaja. A po mogućnosti i garanciju da zbog toga nećemo pretrpjeti neželjene posljedice.

O ubjedljivosti nečijeg stanovišta će odlučiti kolektivna moć prosuđivanja u kojoj će svoju ulogu imati, u različitoj mjeri, i racionalni i afektivni faktori, baš kao i karizmatski efekat govornika i iskustva svakog od slušalaca koja su od uticaja na razumijevanje i (ne)prihvatanje saopštene poruke. Razmjena i procjena različitih gledišta jedna je od ključnih komponenti razvoja ljudske zajednice, a individualna spremnost na takav čin ugrađena je u psihološko ustrojstvo čovjeka. Socijalna gratifikacija onih čije viđenje prevagne dodatno ojačava savjetodavne sklonosti svakog pojedinca. S druge strane, zagovornici postupaka koji su rezultirali negativnim posljedicama biće navedeni da, ukoliko im se ikada više ukaže prilika da iznose svoje mišljenje i uvjeravaju zajednicu u njegovu ispravnost, to čine znatno opreznije.

Uticaj kolektivnog prihvatanja nekog individualnog mišljenja na socijalni prestiž i status njegovog proponenta, a otuda i liderska uloga koju obezbjeđuje povoljan ishod njegovih stavova i viđenja, mogu se manifestirati na vrlo različite načine. U patološkim razmjerama znaju poprimiti obilježja Mesijanskog sindroma, kada eksponirana ličnost počinje vjerovati u svoju spasiteljsku ulogu, svoje intuicije doživljava kao nepogrešivo tačne, neobuzdane fantazmagorije kao izraze proviđenja, te na određen način postaje žrtvom vlastitog propagandnog narativa. Istorija ne oskudijeva u likovima koji su povjerovali u mit o vlastitoj grandioznosti, okruživali se sikofantima, nemilosrdno kažnjavali one koji nisu iskazivali očekivano oduševljenje i gotovo bez izuzetka svi su ostali zapamćeni ponajviše kao otjelovljenje zla jednog vremena i podneblja.

Činjenica je da karizmatični vođa, koji se ukazuje kao neko ko jasno i nepokolebljivo zna šta valja činiti, u vremenu rasula i nesigurnosti budi nadu, ulijeva povjerenje i stiče sljedbenike koji ga prate sa fanatičnom odanošću očajnika. Pod takvim okolnostima nebitno je da li on, u kliničkom smislu, doista “boluje” od Mesijanskog sindroma i vjeruje u svoju ulogu spasitelja kolektiviteta koji ga slijedi. Dovoljno je da ga oni bezrezervno doživljavaju na takav način i da se tim doživljajem može manipulirati kako bi održavao osvojenu poziciju moći. Sve dok je ona djelotvorna moguće je iza zalaganja za “opštu stvar” realizirati vrlo konkretan pojedinačni interes. To podrazumijeva da ne postoji institut provjere dosljednosti javno proklamiranim stavovima koji se zagovaraju kao normativi društvenog ponašanja. Jedan od najmoćnijih instrumenata te ortopraktičke provjere predstavljaju mediji, i njihova kontrola preduslov je izgradnje kulta ličnosti koja je, po definiciji, izuzeta od svake javne odgovornosti. Štaviše, tom kontrolom mediji postaju središnjim sredstvom kojim se u javnosti učvršćuje i nadograđuje takva recepcija zbilje.

Svijest o institucionaliziranoj hipokriziji precizno je iskazana ironičkom maksimom “Ne gledaj me šta radim, nego slušaj šta ti govorim”. U njoj je, međutim, pretpostavljen uvid u rascjep između riječi i djela, no istorijsko iskustvo pokazuje da zakulisno djelo očima javnosti najčešće postaje vidljivim tek kada kulise padnu i cjelokupan sistem kolabira, prekasno da bi takav uvid poslužio kao pokretač korektivne akcije. O moralnoj dužnosti da se druge upozori na neprihvatljivost onoga što čine govori se još u starozavjetnoj Knjizi o Ezekijelu (3:19-21), gdje Gospod upozorava Ezekijela da će, ne opomene li griješnika da griješi, i sam izgubiti dušu. Vremenom je u rimokatoličkoj vjerskoj praksi takav čin transponiran u ispovijed vlastitog grijeha kojom se on iskupljuje a duša pokajnika spašava. Izreku “Rekoh i spasih dušu svoju” (Dixi et salvavi animam meam), međutim, nije opštepoznatom učinio neki teolog niti crkveni velikodostojnik nego Karl Marx, završavajući tim riječima svoju “Kritiku Gotskog programa” iz 1875. godine, žestoku kritiku političkih ideja socijaliste (i bivšeg prijatelja) Ferdinanda Lassallea. Uz latinsku izreku nadodao je i pojašnjenje o smislu u kojem je ona upotrijebljena: “izvršio sam svoju dužnost”, tj. rekao sam ono što sebi nisam mogao dopustiti da prešutim.

Demagog koji se obraća masi, pozivajući sa na moralne imperative kojih se sam ne pridržava, ne govori po nalogu nekakvog unutarnjeg glasa savjesti. Njega ne motivira potreba da beskompromisnim izricanjem onoga što smatra ispravnim i istinitim “sačuva dušu svoju” i svoj moralni integritet čak i po cijenu da njegove riječi ne budu dobrodošle. Njegov je cilj u stvaranju dojma o vlastitoj neporočnosti, o svome pozvanju da bude glas vrline, čudotvorni spasitelj kojeg treba da slijede drugi – “Rekoh i spasih duše vaše” (Dixi et salvavi animas vestras). Na mjestu gdje se u biblijskom štivu pojavljuje skeptik koji uzvikuje “Liječniče, izliječi prvo sebe sama!” (Medice, cura te ipsum; Luka 4:23) u savremenom medijskom okruženju (trebalo bi da) funkcionira kritičko novinarstvo koje, između ostalog, stavlja na javni uvid korespondenciju riječi i djela pretendenata na ulogu spasitelja.

“Sindrom žrtve” u psihološkom smislu predstavlja pandan Mesijanskom sindromu. Na individualnoj razini on obilježava poremećaj u kojem jedinka doživljava sebe kao vječitu žrtvu drugih i predstavlja odbrambeni mehanizam razvijen iz osjećaja nemoći i nedostatka tuđe podrške i razumijevanja. Posluživši se tom simetrijom ekstrema mogli bismo govoriti o njihovoj komplementarnosti na društvenom planu, gdje je uloga spasitelja najefektivnija u okruženju kojeg prožima kolektivni osjećaj nepravde koju nanosi neko drugi. “Spasitelj” prema svome određenju mora nekoga izbaviti od nekog zla; što je to zlo veće i prisutnije to su značaj i herojska dimenzija izbavitelja značajniji. Kultivacija osjećanja ugroženosti i nepravde koju nanose maliciozni moćnici ima dvojaku ulogu. Sa jedne strane oslobađa nas tereta vlastite odgovornosti za svaki udes koji nas snađe, dok sa druge ojačava uvjerenje u vlastitu egzemplarnu moralnu superiornost. Društvena klima koju obilježava osjećaj nesigurnosti i uskraćenosti, u kojoj se pojavljuje pokret predvođen karizmatičnom ličnošću koja sa mesijanskim uvjerenjem identificira uzročnika čijim se uklanjanjem stupa na put oslobođenja i blagostanja, uz postojanje medija putem kojih će takve poruke dosegnuti najšire mase, pretpostavke su procesa kojim u neočekivano kratkom vremenu nevinom jagnjetu izrastu očnjaci.

Komunikacijske aktivnosti kroz koje se utiče na javno mnijenje, na stavove i mišljenje drugoga, a koje smo ovdje nazivali propagandom bez obzira na njihov vrijednosni predznak i namjere komunikatora, neodvojiv su dio procesa evolucije društvene zajednice. Poziciju difuzne granice koja odvaja “informiranje” od “propagande” određuju naša subjektivna uvjerenja, a ona su i sama formirana sadržajima koje smo prihvatili kao informacije, propustivši ih kao takve kroz trenutno aktivan filter kojim razlikujemo jedno od drugog. Uspješno održavanje tog filtera uveliko ovisi o našoj upućenosti u njegovu konstrukciju, prirodu materijala koji kroz njega prolazi, te naših vlastitih ograničenja u tom poslu.

Svaki odgovor na pitanje o karakteru budućnosti u kojoj ćemo se u sve većoj mjeri nositi sa propagandom, boriti se sa njom ili se njom služiti, njegovati je dok je u našim rukama i denuncirati kada je u tuđim, neizbježno bi i sam imao svoju propagandnu dimenziju. Stoga se čini najsigurnijim na pitanje “Quo Vadimus?” odgovoriti sa samopouzdanjem kojeg pruža istorijsko iskustvo sa pitanjima i odgovorima te vrste: idemo u svijetlu budućnost koja će postati siva sadašnjica da bi jednom bila mračna prošlost. Bude li je bilo.

kraj

Nenad Fišer

Fišer: Propaganda, prvi dio
Fišer: Propaganda, drugi dio
Fišer: Propaganda, treći dio
Fišer: Propaganda, peti dio
Fišer: Propaganda, šesti dio
Fišer: Pogrdni nazivi
Fišer: Svjedočanstvo
Fišer: Sjećanja jedne reklame

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti