Patina vremena na sjećanjima neizbježno ostavlja svoj trag, pretvarajući zbilju u pripovijesti. One su način prebivanja iskustva, tuđeg ili vlastitog, u našem biću. Kroz taj svijet neke priče prolaze ne ostavljajući traga, neke ga koriste tek kao privremeno odmorište iz kojeg ćemo ih zaputiti ka nekom drugom odredištu ili pak bivaju trajno smještene u našoj mašti, postajući dijelom njene građe. Tu zbiljski likovi i okolnosti izrastaju iz svoje nemušte činjeničnosti i u nama na čudesan način postaju istinitijim i tačnijim od stvarnosti koja ih je iznjedrila.
Dešava se, međutim, da pripovijest ne uđe u naš život nego naprosto sami ukoračimo u nju i tu se nađemo zatečeni, poput slučajnog prolaznika koji neočekivano postaje njenim, makar i nepouzdanim, svjedokom. Pokatkada i saučesnikom.
Bilo je ljetno poslijepodne, vrijeme kratkih sjenki u kojem je svijet uljuljkan u naručje letargije.
Sa mladalački bezrazložnom odlučnošću peli smo se prastarom kamenom stazom ka vrhu. Već podobro zadihani, zastadosmo u hladu rogača opijeni prizorom elafitskog raja rasprostrtog uz morsku obalu, posmatrajući kako sunce, riječima pjesnika, “poput meda lije na Gospu od luke”, odakle bi tek povremeno dopirao jedva čujni zvon razjeden neumornim glasanjem cikada.
Iz besadržajnog sanjarenja trgao me iznenadan zvuk. Neprirodan i zastrašujući vrisak disonancije koja je kao sječivo proparala nježno tkivo malopređašnjeg spokojstva i zarila se u naša čula.
Pogledah zapanjeno u svoga saputnika, otočkog mještanina i moga vršnjaka sa kojim sam prijateljevao od dječačkih vremena.
– Eee, biće da su dvije ure, to ti je Mare Mozarka sa svojon harmocijom – objasni mi smijući se i pokazujući prema usamljenoj, ruševnoj kućici povrh nas, uglavljenoj u padinu i zaklonjenoj stablima masline. Nisam ni pomišljao da ikoga ima tako visoko u brdu, daleko od obale i mjesnog života. Davno su prošla vremena kada su otočka naselja bivala u unutrašnjosti, na sigurnoj udaljenosti od svake nevolje koja je mogla prispjeti morem. Još u većoj mjeri me je začudilo neobično ime – nikada ga nisam ranije čuo a tu sam provodio ljeta cijelog života i čvrsto vjerovao da poznajem ponaosob svakog od stotinjak mještana. Ispostavilo se da nadimak aludira na Mocarta, što je objasnilo i porijeklo čudovišnog zvuka. Dolazio je iz harmonike koju je sitna, pogrbljena figura starice, koju sam jedva nazirao na trijemu ispred kuće, držala u krilu i nasumično razvlačila tvoreći mješavinu višeglasja impregniranog pištanjem, šištanjem i škripom kakve samo takav instrument u poluraspadnutom stanju može proizvesti.
Nakon nekog vremena nastavismo svojim putem. Sablasni zvuci su postajali sve tiši i konačno sasvim iščezli, progutani prostorom ili, naprosto, privedeni svome kraju. U mojim ušima, međutim, pratili su me još dugo, vraćajući se poput podsjetnika na neku zamršenu tajnu, na zagonetku čije će se rješenje, godinama kasnije, sklapati u cjelinu sačinjenu od priča dokonih ljudi, njihovih jetkih ili dobronamjernih komentara i uzgrednih opaski. Praznine između tih uzajamno nepovezanih elemenata ispunjavala je moja imaginacija, sjedinjujući pouzdano sa fiktivnim i stvarajući amalgam pripovijesti koju nikakva unutarnja sumnja više nije mogla dovesti u pitanje.
Marino vrijeme djevojaštva bližilo se kraju; iza sebe je već imala dvadeset ljeta, dovoljno da se pojave prvi znaci zabrinutosti na majčinom licu, a u konobi koji put padnu teške riječi između oca i onih koji znaju bolje. Sve se to promijenilo dolaskom Stipana.
Protekli svjetski rat proveo je kao marinjer, na nekom beznačajnom talijanskom brodu, da bi se potom skrasio na otoku okopavajući tuđe đardine. Ljubav između njega i Mare bila je obostrana: isprva u potaji uzajamno zagledani, potom jedno drugome obećani, i sve bi se već tada okončalo pred oltarom da se Stipan za svojeg navigavanja nije naslušao priča o basnoslovnim novcima koji se mogu zaraditi na trgovačkim brodovima atlantske plovidbe. Potpisao je ugovor na dvije godine kako bi po povratku svojoj izabranici na prst mogao staviti “vêru sa draguljem većim od masline”.
Dvije godine su minule brzo. Po jednom povratniku, koji je sa Stipanom neko vrijeme služio na istom brodu, stigao je glas da će se odmah, po isteku novog ugovora, vratiti tamo otkuda se zaputio u daleki svijet. Prošlo je tako više ugovora, a taj daleki svijet nije postao nimalo bliži. Mare je polako tonula u apatiju koju donosi duboko beznađe, ali je i dalje pažljivo polagala stručke lavande u škrinju sa odavno pripremljenom vjenčanicom koju joj je mater blagoslovila koju godinu prije no što je partila za ocem.
A onda je, po dobrom čovjeku koji se odvažio na ono za šta Stipan još uvijek nije imao snage, iz daleke Argentine stigao paket sa bandoneonom. Od plemenitog, poliranog, tamnog drveta, sa sedefnim cvijetnim intarzijama, instrument koji je u svakom pogledu izazivao divljenje, čak i strahopoštovanje. Takvu harmoniku niko nikada nije ni vidio ni čuo. A imalo se šta za gledati, mada ne i za slušati, sve do dolaska novog župnika, koji je umijeće sviranja na “harmociji” stekao za svoga školovanja u Padovi. Dotada, Stipanov dar služio je Mari kao božansko ohrabrenje da će se on vratiti kako bi oboje kročili u novi, zajednički život – ”u dobru i zlu, u bolesti i zdravlju, u siromaštvu i bogatstvu, sada i zauvijek”. Mladi župnik je to obećanje pretvorio u opčinjavajući zvuk kojim je Mare, po njegovim uputama, počela sve više ovladavati kako bi, govorila je, muzikom dočekala Stipana kada se bude vratio.
Počela je redovito izlaziti pred kuću u vrijeme dolaska broda. Sjedala bi u hlad odrine a sa njenih prstiju, iz njenog krila, glas bandoneona slivao se u luku. Nekim danima bio bi prepun teške melankolije; umorni zov očekivanja, uvijek smješten između očaja i rezignacije. A opet, postojali su i trenuci kada bi prsnuo u bujicu nepojamne radosti. Ništa od toga nije prispijevalo do rive. Tek negdje u dubini kamene uličice pažljivo uho bi počelo razabirati glas Marine duše, a on je uvijek bio tu, od trenutka kada bi se “vapor iz grada” pojavio iza rta pa sve dok zvonik sa crkve sv. Marije nije odbio naredni puni sat.
U mjesnu konobu znale su zalutati priče o Stipanu, posebno za zimskih večeri kada je dobrodošla svaka riječ koja bi razbila tegoban muk. Prvih godina pristizale su i do Mare, koja je žedno upijala svaku od njih, svaki detalj o tome kako je neko, negdje, od nekog drugog doznao da je neki treći poznavao jednog koji je pouzdano čuo… Oplakala je svog Stipana nebrojeno puta; i kada su ga u Buenos Airesu nožem zboli pijani portugezi, i kada je puklo uže a na njega se srušio golemi teret, i kada ga je pred lice Gospodnje izvela neka tropska boleština. Odavno je prestala brojati potonule brodove i trabakule koji su, prema svjedočenju upućenih, uz duše drugih mornara na dno mora povukli i onu njenog Stipana. Nakon nekog vremena prestala je obraćati pažnju na riječi glasnika nesreće. Tek bi ponekad pažljivije oslušnula, sa mješavinom bola i ushićenja, o tome kako se, živ i zdrav, skrasio na nekoj kubanskoj hacijendi, oženjen ćerkom bogataša, ili da je prispio do Manile gdje drži konobu navlas nalik ovoj domaćoj, još uvijek se nadajući povratku.
Novi veliki rat promijenio je ne samo otočku svakodnevnicu, nego i priče koje ona sa sobom nosi. Jedna od njih bila je da će sve kompanije, čije je brodovlje trgovalo bjelosvjetskim morima, otpustiti strance i vratiti ih u zemlje njihova porijekla. Stipana više niko nije spominjao. Na svoj način, Mari je to bilo veliko olakšanje. Ne jednom snovidjelo joj se kako brkati admiral u kitnjastoj uniformi uručuje Stipanu papir sa naređenjem da se ima smjesta vratiti kući. Njen se bandoneon u kasna popodneva sve rjeđe oglašavao zvucima dobrodošlice, a sve češće melodijama nedaća i iskušenja za koje je zamišljala da prate Stipana na povratku u njen zagrljaj.
Ne čekajući da se taj trenutak i dogodi, veliki svijet je proglasio okončanje rata, a Marina šutnja postala je još dublja u vrevi sveopšteg slavlja. Međutim, u njoj je istovremeno jačala izvjesnost da se njeno čekanje primiče kraju, da je Stipan živ i da će njihovim ponovnim susretom sav svijet i sve vrijeme smješteno u njemu, sa svim svojim bespućima i jadima, zadobiti svoj konačni smisao. Jer muzika postoji da bi je čule nečije uši, a njena je postojala samo za njegove. Otuda je, logikom neizmjerne čežnje, već sâmo njeno postojanje dokazivalo da još uvijek ima i Stipana.
Sa godinama sitna čeljad djece njenih vršnjaka stasavala su u kršne momke i šesne djevojke, mahom odlazeći za svojom sudbinom. Tek kasnije, nakon što je glas o ljepoti njihovog zavičaja uputio bezbrojne furešte u tom pravcu, počeli bi se vraćati u ljetnim mjesecima, donoseći sa sobom kratke trenutke roditeljske sreće.
Neuznemirena žagorom sa obale, sjedeći na drvenoj katrigi koju je još none kupio od gradskog maranguna, rastežući svoju harmociju Mare bi zazivala već bezbroj puta odsanjani prizor. U njemu je Stipan, tek pristigao vaporom iz grada, preplanuo i nasmijan, sa kaputom nehajno prebačenim preko ramena i koferom u ruci, kretao sa rive skalinama ka njenom dvoru. Odjekivali su pozdravi, pa i uzvici kojim su mještani zazivali Gospu gledajući ga očima punim nevjerice. A on bi putem čuo sve glasniji zvuk bandoneona, zvuk što je pamtio iz milongi u kojima je godinama ostavljao bezbrojne noći i teško zarađene novce. Ovdje, znao je, on je mogao dopirati samo sa jednog mjesta, iz jedne duše. Njegov bi hod postajao sve brži, da bi konačno iz ruku ispustio i kofer i kaput, projurivši kroz kapije đardina ka balaturi Marine kuće.
Sutradan bi, u nekom njenom novom snoviđenju, ušao spokojnim korakom, sa licem obasjanim mangupskim osmijehom. Neki drugi dan, tek bi bez riječi zastao raširivši ruke, bandoneon bi zamuknuo, a ona bi potrčala u naručje svoje mladosti.
Kao začaran slušao sam tog popodneva vapaje harmocije Mare Mozarke, dok me prijatelj uzaludno zazivao uzmičući uz strminu. Slutio sam da se taj prizor u mome životu nikada više neće ponoviti. I mada je sitna prilika bila predaleko da bih je jasno vidio, tačno sam znao kako izgleda: njena maramom povezana kosa, lice izrezbareno minulim godinama, mutne, mrenom zastrte staračke oči.
Podjednako sam znao da do nje uopšte ne dopiru zvuci koje na dirkama proizvode koščati prsti čvornatih zglobova prevučenih suhim pergamentom. Ni dahtanje probijenog mijeha, ni šištanje napuklih klapni, ni škripa kojom se oglašavao onemoćali skelet tog zapuštenog, vremenom nagriženog instrumenta. Sve je to pripadalo svijetu u kojem Mare više nije boravila, gdje je njeno tjelesno prisustvo bilo tek izblijedjeli znak na mapi samo njoj znane prošlosti.
I mada sluhu neprijatni i uznemirujući, ti su košmarni zvuci na mene imali neobjašnjivo djelovanje: preko suvih parcela drače proširio se miris nepostojećih leandri, grozdovi se spustili sa vitica osušene loze, taraca prepuna razbijenih glinenih lončanica rascvjetala se bojama raskošne radosti, a jek bandoneona pretopio u melodiju lučkih taverni ispunjenih babilonskim žamorom. Sred te fantazmagorije, mistral je sa Marinog lica izbrisao rukopis vremena, rastvorio nataložene sedimente njene šutnje i ona je poletjela niz perivoj minulih godina – raspletene kose, ozarena bjelinom mirisne vjenčanice, noseći u prsima svoj najdragocjeniji imetak: ustreptalo srce i u njemu dragulj veći od masline.
Moja se vizija okončala iznenadno, kako je i počela. Stoličica pred ruševnom kućom bila je prazna, a jek bandoneona zamukao. Tek se kroz neumorni refren cikada čulo iz luke kako zvonik odbija treću uru. Nikada više tuda nisam prošao. Znam da tamo još uvijek lebdi šapat upleten u granje rogača, podjednako kao što znam da ga treba ostaviti neuznemirenog. “U tuzi i radosti, u nadi i kajanju, u zaboravu i sjećanju, sada i zauvijek”.