Vježbe iz topologije propagande
Najbolje mjesto da se sakrije laž je između dvije činjenice.”
Blistave opštosti
Pogrdni nazivi
Transfer (Prenos)
Svjedočanstvo
Obični ljudi i paradna povorka
Namještanje karata
Sa početkom pandemije u Sjedinjenim Državama, u proljeće 2020. godine, Fox News se stavio u službu odbrane inkompetentnih poteza Bijele kuće, zasnovanih na ubjeđenju da je COVID-19 tek prolazna, kratkotrajna i zanemariva neprijatnost. Prisutnost zaraze više se nije dala poricati, ali se mogla umanjivati pogubna dinamika njenog širenja. Sa tim ciljem, majstori zanata prihvatili su se posla i grafički predstavili situaciju američkoj javnosti. Ona nije bila ružičasta, ali ni posebno zloslutna: zaraza postoji, ali je brzina njenog širenja uporediva s onom koju pokazuje svaka sezonska gripa, kako došla tako i prošla, sa lijepim vremenom krivulja uspona će se početi poravnavati i virus će postati jučerašnja vijest…
Malo pažljiviji pogled na predočeni grafikon otkriće barem nekoliko pomenutih tehnika grafičke manipulacije podacima. Vremenska osa pokazuje šest ravnomjerno razmaknutih datumskih markacija, no periodi koje one obilježavaju variraju od 4 do 9 dana. Slično odsustvo uniformnosti skale nalazimo i na y-osi koja prikazuje broj zaraženih izražen u hiljadama, gdje prvi podiok odgovara vrijednosti od 5.000 dok svaki naredni pokazuje povećanje za 15.000.
S obzirom na postavljeni zadatak kozmetičari podataka iz Fox Newsa obavili su posao na najbolji mogući način budući da se nisu upustili u krivotvorenje podataka već samo u njihovo prigodno aranžiranje. Neuljepšan (ali korektan!) grafikon širenja pandemije u prikazanom periodu ne pokazuje ni traga blagog i gotovo linearnog porasta broja zaraženih nego upravo eksponencijalnu eksploziju zastrašujućih razmjera.
Umijeće predstavljanja zbilje prema modelu neke fikcije usavršavano je na Fox Newsu godinama; u različitim oblicima, na različitim temama, sa različitim zaključcima, ali uvijek sa čvrstim ideološkim opredjeljenjem i izrazito ofanzivnom strategijom njegove popularizacije. Na takvom bojištu pitanje tačnosti brojki i krivulja do te je mjere marginalno, da ga mogu postavljati samo oni “koji ne vide stvari šire”. Efekti medijske prisutnosti Fox Newsa po savremenu američku zbilju nikako ne mogu biti precijenjeni. Čedo medijskog mogula Ruperta Murdocha, Fox News Channel (FNC) je udarna medijska platforma američke konzervativne i radikalno desne misli i već dvadeset godina je daleko najgledaniji kanal kablovskih vijesti. Brojne ozbiljne analize pokazale su ogroman stepen uticaja ovog programa na formiranje političkih stavova javnosti. Posebno je informativna studija iz 2017. godine “Pristranost u kablovskim vijestima: Uvjeravanje i polarizacija” Gregoryja J. Martina i Alija Yurukoglua, koju autori završavaju sljedećim zaključcima:
“Naše procjene ukazuju da godinama Fox News proizvodi sve veće efekte na udio republikanskih glasova na predsjedničkim izborima, sa 0,46 bodova u 2000. na 6,34 bodova u 2008. Nadalje, naše je mišljenje da kablovske vijesti mogu povećati polarizaciju i uzrok su za oko dvije trećine njenog porasta u javnosti Sjedinjenih Država, te da to povećanje polarizacije ovisi kako o efektima uvjeravanja koje provode kablovske vijesti tako i postojanju želje za vijestima koje kreiraju istomišljenici. Konačno, smatramo da bi vlasnik kablovskih informativnih kanala, koji želi da maksimizira njihove efekte, mogao u značajnoj mjeri imati uticaj na izborne glasove, ali bi se morao odreći dijela svog gledateljstva kako bi taj uticaj maksimizirao.”
Uloga Fox News servisa (kao i kablovskih vijesti CNN i MSNBC, mada u znatno manjoj mjeri) nikako se ne može posmatrati kao da postoji ravan zbilje u kojoj se odvijaju raznorazni društveni procesi na koju je naprosto “prislonjen” svijet medija koji javnost te zbilje informira o tekućim dešavanjima. Te informacije i medijske kuće koje ih oblikuju i kontroliraju kauzalno su vezane za procese o kojima izvještavaju i koje tumače. Mreža uzroka i posljedica, povratnih sprega između njih, kao i nastajanja novih faktora u tim interakcijama dovode do toga da sadržaj i forma prezentiranih informacija o svijetu mijenja svijest učesnika u tom procesu, što mijenja njihovo razumijevanje i ponašanje, koje posljedično mijenja obilježja samog procesa, čime se mijenjaju i informacije o njemu, kojima potom medijske kuće, sa svoje strane, daju novu formu i sadržaj… i tako u krugu među-uvjetovanog nastajanja, kako bi to nazvali budisti.
Fox News je vjerovatno jedna od prvih velikih medijskih korporacija koja je u potpunosti osvijestila i prigrlila ideju da je kreator zbilje onaj ko stvara i čini opšteprihvaćenim narativ o toj zbilji, te da u tom poduzetništvu nema mjesta veridičkim nedoumicama. Kada iz postojećih saznanja o stvarnosti proizlaze tvrdnje koje ne korespondiraju sa slikom zbilje koju želimo proširiti u javnosti, onda naprosto treba plasirati neke druge tvrdnje i predstaviti ih kao činjenične iskaze. Ako se to može postići manipulacijom prezentacije tačnih podataka – utoliko bolje! Ukoliko je to moguće samo tako da se pribjegne krivotvorenju, tja – nije li i razlikovanje autentičnog i krivotvorenog samo stvar izbora između mogućih narativa, između alternativnih stvarnosti?
“Namještanje karata”, posebno u oblasti obmanjivanja brojčanim i grafičkim podacima, u uredničkoj politici najgledanijeg američkog cable news kanala poprimilo je razmjere rutinske prakse. Razlog iz kojeg ona ne proizvodi nikakve posljedice po kredibilitet programa leži u činjenici da plasirane dezinformacije na prvi pogled izgledaju sasvim vjerodostojno. A “prvi pogled” je sve što je u takvom poslu potrebno, jer “drugi pogled” uvijek dolazi prekasno da bi u javnom prostoru odigrao bilo kakvu korektivnu ulogu. Gledaoci Fox Newsa zapamtiće da su neka tvrdnja i iz nje izvedeni vrijednosni sud bili potkrijepljeni podacima i neće se dalje baviti istraživanjem izvora tih podataka niti korektnošću njihove prezentacije i interpretacije. Medije koji povremeno raskrinkavaju takve poduhvate (među kojima je na internetu posebno značajan mediamatters.org), uglavnom one koji su impozantnijih razmjera, gledaoci Fox Newsa svakako ne prate. Nekoliko primjera poslužiće da bismo vidjeli na djelu primjenu već opisanih tehnika propagandističkog zanata i razumjeli činjenicu da njihovo razobličavanje u pravilu zahtijeva više od letimičnog pogleda. A upravo je on bio sasvim dovoljan prosječnom gledaocu da prihvati ponuđene tvrdnje propagandiste.
Kada je Barack Obama naslijedio Georgea W. Busha u Bijeloj kući, zatekao je posljedice višegodišnjeg porasta nezaposlenosti koju je u svojoj predizbornoj kampanji obećao zauzdati. Za Fox News je bilo bitno pokazati da novi američki predsjednik za tako nešto nije sposoban. Televizijsku diskusiju Obamine nemoći i njegovih neispunjenih obećanja (čija se ispraznost, eto, vidi već u prvoj polovini njegovog predsjedničkog mandata) pratio je obeshrabrujući grafikon stalnog, linearnog porasta broja ljudi koji su ostali bez posla, trenda koji još od kraja 2007. godine mori američku privredu.
Prikazani dijagram, na koji su komentatori u studiju upirali prstom, predstavlja značajno dostignuće grafičkog studija Fox Newsa, u čijem su nastanku na najbezobzirniji način integrirane najefikasnije recepture numeričko-grafičke alhemije. U čemu je taj grafikon bitno različit od prethodnog, koji se odnosio na razvoj pandemije u SAD? U slučaju COVID-19, umjetnici deskriptivne statistike Fox Newsa nisu mogli pobjeći od činjenice da se zaraza širi, ali su mogli ublažiti dojam o brzini tog širenja i time kreirati tolerantan odnos javnosti prema nehajnom odnosu Bijele kuće prema nadolazećoj katastrofi. Sada, međutim, trebalo je ilustracijom kreirati potpuno novu, “alternativnu stvarnost”, koja se ne razilazi od zbilje samo u stepenu izraženosti nekih pojava, već i u pravcu njihovih promjena.
Sa već postojećim iskustvom u manipulaciji osama koordinativnog sistema, lako ćemo uočiti da nešto nije u redu sa predočenim grafikonom.
Na ilustraciji koju smo nadopunili analitički bitnim elementima, vidimo da isti podioci na y-osi predstavljaju različite veličine: u jednom slučaju podiok predstavlja 2 miliona, u drugom 4,5 miliona, a u trećem tek 1,5 miliona ljudi koji su ostali bez posla. Ne stoje bolje stvari ni na vremenskoj, horizontalnoj x-osi. Grafikon je naslovljen kao da prikazuje podatke po kvartalima tj. tromjesečnim periodima, ali se njihov izbor čini vrlo proizvoljan. Prikazani period trebalo bi da prikazuje vrijednosti registrirane u 11 kvartala, ali gotovo dvije trećine njih (7) ne nalazi se na grafikonu, što pobuđuje sumnju da je na djelu cherry picking onih podataka koji se koliko-toliko mogu uklopiti u sliku koja se želi predstaviti.
Povrh toga, tri podioka skale na vremenskoj osi u jednom slučaju odgovaraju periodu od 9 mjeseci, a u drugom od 15 mjeseci, dok su za period od svega 6 mjeseci iskorištena čak četiri podioka. Kada se konsultiraju “neprerađeni” podaci i vizuelno predoče na način koji nauka koristi još od vremena Descartesa, pokazuje se vrlo različita situacija. Tu se otkriva ono što su tvorci “alternativne zbilje” Fox Newsa pokušali zamaskirati – da je porast zaustavljen već u drugom tromjesečju Obaminog prvog mandata 2009. godine.
Godinu dana kasnije, nezaposlenost je ponovo udarna tema Fox Newsa u kritici Obamine administracije. Pozivajući se na podatke Zavoda za statistiku rada, Fox News je prikazao grafikon gdje se vidi da je nakon kratkog pada stope nezaposlenosti početkom godine, od marta uslijedio ponovo njen porast da bi se ta izrazito visoka razina održala do kraja godine.
Sada već lako uočavamo da je y-osa grafikona podrezana; njena početna vrijednost je 8% što znači da će sve razlike u vremenskoj seriji izgledati značajno veće nego što zapravo jesu. No, to je još i ponajmanji problem. Mnogo veći predstavlja pripisivanje podataka američkom Zavodu za statistiku rada (BLS, Bureau of Labor Statistics). Podaci Zavoda razlikuju se od onih predočenih na dijagramu Fox Newsa. To nije značajna razlika, ali dovodi u pitanje atribuciju izvora podataka – otkud god da je Fox News pribavio svoje informacije, one sigurno nisu nađene u nadležnoj instituciji. Da li ti podaci nepoznatog porijekla stvaraju nepovoljniju sliku od onih u čiji se kredibilitet ne može sumnjati? Za prva četiri mjeseca 2011. godine Fox News zapravo daje čak nešto nižu stopu nezaposlenosti nego što je službeno registrirana. Istina, time samo postaje izraženiji “porast” u narednih nekoliko mjeseci, koji u podacima Zavoda za statistiku rada ne postoji.
Prva uočljiva anomalija na Foxovom grafikonu odnosi se na netačno prikazanu vrijednost stope nezaposlenosti u mjesecu novembru. Mada je na krivulji obilježena vrijednost od 8.6% (jedina gdje se Fox News slaže sa službenim podacima) na dijagramu je ona predočena na podioku y-ose koji pripada vrijednosti od 9.0%. Nadalje, iz grafičke prezentacije podataka netragom je nestao mjesec decembar. Šta bi tome mogao biti razlog postaje jasnije ukoliko pogledamo kretanje stope nezaposlenosti u 2011. godini prikazano prema službenim podacima (koji se odnose na sve mjesece u godini i koji su ispravno ucrtani u dijagram).
Za razliku od grafikona kojeg je kreirao Fox News, ovdje je uočljiv primjetan pad nezaposlenosti u zadnjem kvartalu. Koliko je on doista značajan nije preporučljivo procjenjivati na grafikonu sa skraćenom y-osom, pa ćemo se poslužiti prikazom u kojem je bazna vrijednost ordinate 0% te je stepen promjena prikazan u realnijem svjetlu.
Jednom kada se ukloni čarolija Foxovih čudotvoraca pokazuje se da stopa nezaposlenosti u najvećem dijelu 2011. godine nije značajnije odstupala od 9%, da bi u zadnjem tromjesečju počelo njeno blago opadanje. Konačno, grafikon koji obuhvata raspon od 10 godina pružiće nam bolji uvid ne samo u to kolika bi bila “normalna” stopa nezaposlenosti, u odnosu na koju bismo procjenjivali značaj uočenih kretanja, nego i u uzroke tih promjena. Na takvom grafikonu možemo vidjeti da je nezaposlenost od 9% otprilike dvostruko veća nego što bi to bio slučaj pod ekonomski uobičajenim okolnostima. Razlog njenog porasta, kako pokazuju podaci, ne treba tražiti u nesposobnosti ovog ili onog predsjednika nego u posljedicama američke recesije nastale krizom hipotekarnih kredita i kolapsom bankarskog sistema u periodu od 2007. do 2010. godine. Trebaće cijelih deset godina da se stopa nezaposlenosti vrati na razinu koju je imala prije recesije. Nasuprot tvrdnjama propagandista Fox News, koji su na odgovornost za stanje nezaposlenosti 2011. godine prozivali predsjednika Obamu, oporavak tržišta radne snage realiziran je upravo u periodu njegovog boravka u Bijeloj kući (2009-2017).
Prethodni primjer nam može poslužiti kako bismo razlučili dva bitna aspekta manipulacije podacima. Do sada smo posvetili najviše pažnje prezentaciji podataka i postupcima kao što je to selekcija samo onih vrijednosti koje odgovaraju namjerama korisnika podataka. U svakom slučaju, pretpostavka je da se sve zlonamjerne kozmetičke intervencije odvijaju na skupu tačnih podataka, no u slučaju “analize” stope nezaposlenosti, kakvu je za svoje gledaoce upriličio Fox News, suočili smo se i sa pitanjem vjerodostojnosti podataka. Iako je kao izvor podataka navedena kredibilna institucija, kao što je to savezni Zavod za statistiku rada, takva atribucija ima smisla samo ako vjerujemo onome ko je navodi. Kako se pokazalo, podaci Zavoda za statistiku rada ne odgovaraju podacima za koje Fox News tvrdi da su preuzeti od njega. Napis “Izvor: Zavod za statistiku rada” neistinit je koliko i vrijednosti prikazane na grafikonu.
Nisu samo vrijednosti nekog parametra ono što može biti tačno ili netačno, istinito ili lažno. Moguće je koristiti sasvim tačne podatke kako bi se kreirala lažna slika, što se dešava kada odabrane parametre predstavljamo kao da govore o nečemu o čemu, zapravo, ne govore.
Nekoliko jednostavnih primjera može pojasniti stvar. Ako stopa nezaposlenosti predstavlja udio broja nezaposlenih u ukupnoj radno sposobnoj (aktivnoj) populaciji, onda ona može da se smanjuje tako što će se povećavati broj zaposlenih, ali i tako što će nezaposleni masovno emigrirati negdje izvan domašaja nacionalne statistike. Pretpostavimo da potencijalnu radnu snagu neke države predstavlja 1.000 radno sposobnih građana, od kojih je 100 nezaposleno. Stopa nezaposlenosti će u tom slučaju iznositi 10% (100/1.000). Ukoliko se otvore radna mjesta za njih 20, broj nezaposlenih će opasti na 80, i stopa nezaposlenosti će sada iznositi 8% (80/1.000). S druge strane, ukoliko među nezaposlenim građanima njih 21 potraži sreću negdje drugdje, ukupni broj radno sposobnih će pasti na 979 a broj nezaposlenih na 79, što će rezultirati istim smanjenjem stope nezaposlenosti na 8% (79/979). Sada je do službi za odnose sa javnošću da li će smanjenu stopu nezaposlenosti predstaviti kao uspjeh politike zapošljavanja ili politike rastjerivanja građana.
Zamjena relevantnih pokazatelja njima sličnim ali suštinski različitim parametrima, jedan je od omiljenih propagandističkih poteza kojima se korisnici navode na pogrešne zaključke. Ako broj ljudi koji su ostali bez posla raste, to još uvijek ne znači da raste stopa nezaposlenosti jer je moguće da je još veći broj ljudi u istom period dobio posao.
Takav trik prividno sličnih ali supstancijalno neuporedivih parametara koristio je Fox News u oktobru 2013. godine, u svojoj udarnoj emisiji “Fox & Friends”, kako bi ilustrirao da postojeća vladina politika socijalne pomoći ohrabruje parazitsku egzistenciju neradnika. Na tipično “podrezanom” grafikonu predočena su dva stupca od kojih jedan prikazuje broj ljudi na socijalnoj pomoći, a drugi broj ljudi sa “stalnim zaposlenjem”. Zanemarićemo ovdje da je skraćivanjem y-ose stvoren dojam da je onih prvih oko pet puta više nego potonjih.
Prema tom prikazu, u Sjedinjenim Državama je 2011. godine broj onih koji su primali socijalnu pomoć bio za gotovo 7 miliona ljudi veći od broja onih koji su radili puno radno vrijeme. Kako bi potkrijepio ovaj zabrinjavajući nalaz Fox News je uporedio podatke kojima raspolaže savezni Biro za popis stanovništa (Census Bureau), no oni predstavljaju vrlo različite stvari. Brojka od 108,6 miliona ljudi na socijalnoj pomoći uključuje svakog ko živi u domaćinstvu u kojem je jedna ili više osoba primala beneficije iz socijalne pomoći u četvrtom kvartalu 2011. godine. Podatak o onima koji rade puno radno vrijeme podrazumijeva samo individualne slučajeve zaposlenika, bez obzira na broj ljudi u domaćinstvu u kojem oni žive. Drugim riječima, šokantni broj ljudi koji, u interpretaciji Fox & Friends, iscrpljuju finansijske resurse države uključuje sve članove domaćinstva u kojem je neko u trenutku prikupljanja podataka primao socijalnu pomoć, čak i onu jednokratnu ili privremenu. Riječima jednog komentatora “…ako živite sa svojom mamom, tatom, bratom Joeom i rođakom Samom, a Sam je (nakratko) bio u nekoj vrsti programa socijalne pomoći, i vi i svi vaši ukućani bićete uključeni u taj broj”.
Na kraju, treba priznati da u nekim slučajevima nije jednostavno iskonstruirati parametar koji bi precizno i nedvosmisleno iskazivao ono što nas interesira, pogotovo kada se koristi neka mjera u formi kompozitne varijable, nekog indeksa čija interpretacija nikako ne pripada opštem znanju javnosti. U takvom slučaju, prije nego što uopšte obratimo pažnju na predočenu krivulju promjene takve varijable u funkciji vremena vrlo je korisno imati jasnu ideju o tome šta ta vrijednost zapravo predstavlja i od čega ona ovisi.
Uzmimo jednu od neprijatnijih posljedica mobilnosti savremenog čovjeka – strah od letenja. Na nivou uznemirenosti on je sasvim racionalan – avionske nesreće se događaju i redovno su medijski dobro popraćene, te o njihovoj prisutnosti znamo sasvim dovoljno da bismo postavili legitimno pitanje rizika koji preuzimamo svaki put kada kročimo u avion. Oko trećine ljudi osjeća nelagodu vezanu za takvu vrstu transporta, a za svakog dvadesetog to već graniči sa fobijom (aviofobija), koja može biti združena i sa strahom od zatvorenog prostora (klaustrofobija), strahom od gužve (enoklofobija), strahom od visine (akrofobija), ili kakvom sličnom psihološkom nevoljom.
Svi smo sigurno već čuli da je avionski transport neuporedivo sigurniji od automobilskog. Strah od vožnje u automobilu (kao oblik amaksofobije) statistički je daleko “opravdaniji”, ali činjenica da je procenat putnika koji trpe posljedice straha od vožnje automobilom otprilike jednak broju onih koji to osjećaju u odnosu na vazdušni saobraćaj pokazuje da su fobije poput romantičnih ljubavi – “to ne bira razum nego srce”. Ukoliko naša uznemirenost nije dosegla intenzitet paničnog i iracionalnog straha moguće je postići umirujuće efekte uvidom u vjerovatnoću da se i sami nađemo u avionu čiji će let okončati na naslovnim stranicama i televizijskim vijestima dana. Pa, koliki je taj životni rizik i kako ga izračunati? Mogli bismo, na primjer, uzeti broj smrtnih slučajeva prouzrokovanih avionskim nesrećama u nekom vremenskom periodu i izračunati procenat stradalih u odnosu na ukupnu populaciju. Godišnja vjerovatnoća pogibije u avionskoj nesreći za “prosječnog Amerikanca” iznosi 1 prema 11.000.000 – što je 2.000 puta povoljnije u odnosu na rizik da se taj neželjeni ishod dogodi u udesu motornog vozila. Prema Davidu Ropeiku, koji se na Harvard School of Public Health bavi analizom i procjenom rizika, ovakva vrsta statističkih pokazatelja nije ono što očekuju zabrinuti korisnici avio-prevozničkih usluga. Svaki od njih zna da ne postoji “prosječni čovjek” i da on predstavlja konstrukciju koja ima nekog smisla za osiguravajuće zavode ali nama ne pomaže u procjeni naše lične i specifične ugroženosti. Neki ljudi lete gotovo svakodnevno, neki tek povremeno, neki nikada. Nije li bolje umjesto ukupnog broja stanovnika uzeti u obzir broj onih koji lete u datom periodu, odnosno, izračunati individualni rizik po svakom letu? Nažalost, nisu ni svi letovi isti – njihovo trajanje može potrajati od pola sata do desetak sati, što ovim potonjim daje dvadesetak puta više vremena da “nešto krene nakrivo”. Možda bi realnija slika zahtijevala da svoj rizik razmotrimo s obzirom na dužinu putovanja izraženu u kilometrima leta? S druge strane, ogromna većina svih avionskih nesreća dešava se prilikom uzlijetanja ili slijetanja, pa ukupno vrijeme koje smo proveli leteći ima manji uticaj na vjerovatnoću nesretnog ishoda nego što to ima sam broj letova, tj. uzlijetanja i slijetanja, u kojima smo učestvovali u datom vremenu. Ni sa tim vremenskim periodom stvari ne stoje jasnije. Za razliku od automobilskih nesreća, avionske se ne dešavaju svakodnevno: u nekim godinama ih nema, a u nekim se dogodi po nekoliko njih. Nakon par godina bez ikakvih značajnijih udesa, može uslijediti nesretna godina gdje se broj stradalih mjeri stotinama. Ta varijabilnost zahtijeva da računamo sa nekim prosječnim godišnjim brojem nesreća, odnosno broja postradalih. Koliko godina da uzmemo u obzir? Dvije, pet, deset, dvadeset? Čini se da postoje dobri razlozi da taj broj bude veći, kako bi se bolje i lošije godine uravnotežile oko nekog prosjeka. S druge strane, avijacija se rapidno mijenja, nova tehnološka dostignuća ulaze u redovnu upotrebu, mijenjaju se sigurnosna pravila kojih se moraju pridržavati sve vazduhoplovne kompanije, veći aerodromi moraju biti snabdjeveni opremom koja je desetak godina ranije bila nezamisliva. Kao rezultat, broj avionskih nesreća prouzrokovan neispravnošću opreme ili ljudskom greškom već duži period, iz godine u godinu, značajno opada. Kada se tragični udes velikih razmjera ipak dogodi, on je sve češće vezan za namjerno obaranje aviona – kao posljedica terorističkog čina ili ishitrene reakcije neke oružane sile u odbrani nacionalnog vazdušnog prostora. Kako to uračunati u našu procjenu rizika?
Način na koji doživljavamo potencijalnu opasnost govori nam puno o faktorima koji upravljaju našim procjenama. Prema Ropeiku: “Ljudi su osjetljiviji na rizike koji su katastrofalni, koji ubijaju ljude odjednom i na istom mjestu, nego što su na rizike koji su hronični, gdje su žrtve rasute u prostoru i/ili vremenu. Avionske nesreće, stoga, privlače više medijske pozornosti od, recimo, srčanih bolesti koje u Sjedinjenim Državama svaki dan ubiju 2.200 ljudi, samo ne sve na istom mjestu i u istom trenutku.”
Tamo gdje je u igri mnoštvo različitih faktora koji mogu imati uticaj na posmatrana zbivanja, s pravom se postavlja pitanje ne postoji li još neki od njih koji smo previdjeli. Dešavaju li se avionske nesreće češće za vrijeme izražene Sunčeve aktivnosti, za punog Mjeseca, u godinama olimpijskih igara, poremećaja na tržištu kafe, učestalih pojava NLO, migracija plavih kitova…? Kada promjene u jednoj pojavi prate promjene u nekoj drugoj govorimo o korelaciji, odnosno, stanju uzajamne povezanosti. Nešto preciznije govoreći, korelacija je statistička mjera koja ukazuje na stepen u kojem se dvije ili više varijabli mijenjaju jedna u odnosu na drugu, čime se iskazuje stanje njihove uzajamne povezanosti.
Korelacije mogu biti pozitivne (kada se obje varijable kreću u istom pravcu, tj. istovremeno rastu ili opadaju), ili negativne (kada se varijable mijenjaju u suprotnim pravcima, tj. dok jedna raste druga opada). Korelaciju između varijabli često izražava neka matematska zakonitost koja se može predstaviti odgovarajućom krivuljom, a stepen povezanosti među njima iskazuje se tzv. koeficijentom korelacije. Što je on bliži jediničnoj vrijednosti (ili vrijednosti od -1, u slučaju negativnih korelacija) to je stepen povezanosti veći. Nulta vrijednost znači da razmatrane varijable ne pokazuju nikakvu međusobnu ovisnost. U realnom svijetu uvijek postoje odstupanja ponekih pojedinačnih vrijednosti od matematički “idealne slike”, ali se može reći da koeficijenti veći od 0,9 (ili manji od -0,9) ukazuju “da se tu nešto nesumnjivo značajno dešava”, tačnije – da treba analizirati prirodu veze među koreliranim varijablama.
Značajne sezonske padavine za neke će usjeve najaviti bogat prinos, te možemo govoriti o korelaciji između te dvije veličine. Poznavanje te povezanosti nam omogućuje da sa određenom vjerovatnoćom u jednom periodu godine predvidimo ne samo ono što će se dogoditi tek kasnije, već i u kojoj mjeri će to biti izraženo. Dvije korelirane pojave mogu informirati naša očekivanja, ukazati na karakteristike jednog procesa na osnovu uvida u drugi, i sl.
Jedno od najčešćih upozorenja koje statistika upućuje laičkoj interpretaciji korelacije jeste da korelacija ne podrazumijeva kauzaciju. Činjenica da su dvije pojave povezane tako da promjene u jednoj prate promjene u drugoj nikako ne znači da jedna uzrokuje drugu.
Takva vrsta zablude pripada brojnoj porodici neformalnih grešaka zaključivanja koja je već toliko dugo poznata (i stoljećima istrajno ponavljana) da njeni članovi imaju i svoje dostojanstvene latinske nazive. Njihov zajednički predak prisutan je još u Aristotelovom spisu “Opovrgavanje sofista”, gdje se razmatra pogrešno zaključivanje u kojem se polazi od onoga što nije uzrok kao da to jeste uzrok (παρὰ τὸ μὴ αἴτιον ὡς αἴτιον). Pitanje “Zašto?” zauzima centralno mjesto u prostoru ljudske spoznaje. Oko njega se formira ideosfera ne samo filozofijskog i znanstvenog mišljenja nego i svakodnevnih odluka. Upravo iz tog razloga to je ujedno i najranjivija tačka našeg razumijevanja svijeta. Aristotelova analiza sofističkog postupka da se odgovornost (αἴτιον) za neko stanje pripisuje nečemu što nije stvarni uzročnik (još od vremena skolastike kategoriziranog kao non causae ut causa ili non causa pro causa), govori nam o višemilenijskoj tradiciji navođenja sagovornika na pogrešne zaključke. Korelacije između pojava predstavljaju plodnu osnovu za takvu vrstu argumentacijskih manevara.
Kada su dvije pojave uzajamno povezane i njihove manifestacije uvijek slijede jedna drugu sa istom pravilnošću i izvjesnošću, za pretpostaviti je da između njih postoji dublja veza. To je uvid na kojem počiva znanstveno mišljenje i predstavlja osnovu tzv. retroduktivnog ili abduktivnog zaključivanja. Riječ je o “informiranoj pretpostavci” (educated guess) vjerovatnog objašnjenja nekog zapažanja koje se potom može testirati. Postupak je posebno omiljen u žanru detektivskih romana, u kojima promućurni istražitelj, poput Sherlocka Holmesa, jednim pogledom na prizor rekonstruira šta se tu dogodilo. Cigareta koja u praznoj sobi još uvijek gori na pepeljari upućuje na zaključak da je pušač nedavno napustio prostoriju. Tragovi crvenog ruža na njenom filteru govore da je u pitanju bila žena. Vatrogasci oko kuće ukazuju da Holmes nije na vrijeme ušao u sobu…
Ukoliko zanemarimo zahtjev da hipotetsko objašnjenje mora biti testirano naši zaključci o prirodi veze između opaženih pojava mogu nas odvesti u potpuno pogrešnom pravcu. To može biti posljedica nepažnje ili previda, ali i ishod uspješne i svjesne manipulacije.
Kada je riječ o odnosu korelacije i kauzacije, uočimo da su sve uzročno-posljedične veze uvijek korelirane, ali nisu sve korelirane veze ujedno i uzročno-posljedične. Bez poznavanja prirode koreliranih pojava ili procesa, samo na osnovu uvida da postoji povezanost među njima, teško bismo mogli zaključiti da li, recimo, kardiovaskularni problemi rezultiraju povišenom potrebom za unosom šećera ili povećani unos šećera uzrokuje kardiovaskularne probleme. Podjednako je moguće da jedno sa drugim nemaju nikakve veze, ali da obje pojave nastaju kao posljedica neke treće, prikrivene varijable, baš kao što je moguće da je uočeno postojanje korelacije jednostavno proizvod slučajnosti. Ilustriraćemo te mogućnosti vremenskim serijama čiji dijagrami pokazuju izrazito visoki stepen korelacije između analiziranih pojava.
Prvi grafikon predstavlja uobičajen oblik prezentacije koreliranih pojava sa nedvosmislenom uzročno-posljedičnom vezom. Ovdje je u pitanju promjena godišnje potrošnje energije u funkciji veličine svjetske populacije, u periodu od 1800. do 2010. godine. Sa globalnim porastom stanovništva raste i ukupna potrošnja energije. Sve dok se ne pojave nalazi koji bi ukazali da povećana potrošnja energije dovodi do porasta broja stanovnika možemo smatrati da je broj stanovnika nezavisna varijabla a utrošak energije zavisna, odnosno, da je on posljedica rasta svjetske populacije.
Naredni dijagram pokazuje periodičku povezanost prodaje sladoleda i učestalosti napada ajkula, po mjesecima u godini. Objašnjenje korelacije ne leži ni u kakvom dosluhu između prodavača sladoleda i ajkula, već u činjenici da u ljetno doba više ljudi ima potrebu da se osvježi sladoledom, što nije posebno riskantan poduhvat, ili plivanjem u moru, što u nekim krajevima svijeta može imati stanovite neželjene posljedice.
Promjena u količini prodatog sladoleda neće dovesti do promjene u broju napada ajkula, niti će promjene u broju napada uticati na tu privrednu granu: između njih ne postoji kauzalna veza. U ovom slučaju ambijentalna temperatura predstavlja prikrivenu varijablu koja “intervenira” u oba slučaja, te se oni čine direktno povezanim. Na isti način mogli bismo pokazati visoku korelaciju između prodaje sladoleda i šumskih požara i sl.
Konačno, treba ukazati i na korelacije u kojima nema nikakve uzročne povezanosti. One su, jednostavno, slučajne. Ono što nas navodi da povjerujemo kako tu mora biti nešto više od slučajnosti jeste “prirodna sklonost” greški u zaključivanju poznatoj pod nazivom cum hoc ergo propter hoc (što, u nedostatku boljeg rješenja, možemo prevesti doslovno kao “sa tim, dakle, zbog toga”). Ta pogreška počiva na pretpostavci da stvari koje se uvijek istovremeno dešavaju moraju biti kauzalno povezane. U porodici ovakvih grešaka nešto je poznatija post hoc ergo propter hoc (“nakon toga, dakle, zbog toga”), gdje se zaključuje da od dvije pojave koje uvijek slijede jedna drugu, prva mora biti uzrok a druga posljedica. Mada je nesumnjivo da logički uzrok prethodi posljedici, nije temporalna sekvenca jedino što određuje kauzalnu vezu. Da se poslužimo prastarim primjerom: kada bi samo vremenski redoslijed pojava određivao njihovu uzročno-posljedičnu vezu, onda bi kukurikanje pijetla bilo uzrokom izlaska sunca.
Učestalost slučajnih korelacija je tolika da je Tyler Vigen, vojni obavještajni analitičar, objavio vrlo duhovitu knjigu “Sumnjive korelacije” (Spurious Correlations, 2015) u kojoj su sabrani grafikoni vremenskih serija koje prikazuju promjene kauzalno potpuno nepovezanih pojava. Među njima je, recimo, i dijagram kretanja američkih ulaganja u nauku, svemirska istraživanja i tehnologiju koji pokazuje izrazito visoku korelaciju (0,998) sa brojem samoubojstava vješanjem, gušenjem ili davljenjem u periodu od 1999. do 2009. godine.
U domenu znanstvene fantastike mogli bismo zamisliti distopiju u kojoj ovakav grafikon ne bi predstavljao tek koincidenciju nego rezultat djelovanja neke skrivene varijable. To bi bila, da pustimo mašti na volju, budućnost u kojoj je zrak do te mjere zagađen smrtonosnim gasovima da njegovo udisanje bez zaštitne opreme neizbježno ima letalan ishod. Budućnost u kojoj država pokušava pronaći način da evakuira platežno sposobne primjerke ljudske rase iselivši ih sa devastirane planete na neki drugi, gostoljubiviji svijet, prepuštajući ostalima da u trenucima beznađa i očaja udahnu punim plućima i tako napuste svoju rodnu ‘dolinu suza’ na njima jedini dostupan način. U toj i takvoj zbilji, skrivena varijabla bi bila koncentracija smrtonosnih gasova u atmosferi. Srećom, za sada ne živimo u takvom svijetu i prikazani grafikon još uvijek predstavlja slučajnu podudarnost.
Konstatacija o slučajnoj podudarnosti nizova veličina kod nekih ljudi izaziva otpor, ako ne i konsternaciju. Razlog tome nije u njihovom vjerovanju u determinističko ustrojstvo zbilje, već prije u dubokom nepovjerenju prema “slučajnosti kao takvoj” u svijetu o kojem svakodnevno slušamo da je kontroliran nevidljivim silama kojima se upravlja iz skrivenih centara moći, ukratko – svijetu koji je moguće shvatiti samo kroz ontologiju konspiracije.
Svaka uočena pravilnost otuda mora imati svoje uzročno-posljedično objašnjenje, a iza svakog uzroka moraju stajati njegovi pokretači sa svojim skrivenim namjerama.
Mnogi se vjerovatno sjećaju debata vezanih za teoriju o uzročnoj vezi između vakcine protiv ospica-zaušnjaka-rubeole (MMR, measles-mumps-rubella) i autizma kod djece, koje je pokrenula studija objavljena 1998. godine u engleskom medicinskom časopisu The Lancet. Kontroverza je dovela do lavine znanstvenih istraživanja koja su rezultirala diskreditacijom publiciranog rada i njenog glavnog autora, doktora Andrewa Wakefielda, kojem je čak oduzeto liječničko zvanje zbog krivotvorenja nalaza. Treba li posebno isticati da se, neovisno o takvom ishodu, kod zabrinjavajuće velikog broja ljudi zadržalo vjerovanje u pogubnost ne samo MMR vakcine, već i svake druge vrste cijepljenja?
Da je moguće sugerirati i potpuno besmislene uzroke na osnovu puke korelacije, dobro ilustrira grafikon koji prikazuje visoku korelaciju (0,997) između broja ljudi sa dijagnosticiranim autizmom i stepena prodaje tzv. “organske hrane”. Iz njega bi se moglo zaključiti, pod pretpostavkom da prikazana korelacija podrazumijeva i kauzalnu vezu, da povećana konzumacija organske hrane uzrokuje porast u incidenciji autizma. Ili da osobe sa dijagnosticiranim autizmom imaju sklonost ka organskoj hrani? Ili da MMR vakcinacija dovodi do blagotvornih efekata na tržištu takve hrane?
Živimo u svijetu bezbrojnih pojava i procesa koji se mogu kvantificirati i međusobno porediti. Ljudsku inteligenciju odlikuje stalna i neumorna potraga za pravilnostima i obrascima. Oni nam omogućavaju da stvaramo analogije, formiramo heuristike, formuliramo hipoteze i provizorne zakonitosti na osnovu kojih anticipiramo zbivanja koja bi se mogla dogoditi.
Prema neuroznanstvenicima Irvingu Biedermanu i Edwardu Vesselu, čovjek je izraziti infovor, biće koje se “hrani informacijama”, ovisnik o stalnom prilivu opažanja i njihovoj obradi. Naša potreba da tragamo za pravilnostima neizbježno će imati za posljedicu i to da “pronalazimo” pravilnosti i tamo gdje ih nema, a postojeće obilje podataka o svijetu u kojem živimo predstavlja neiscrpan izvor sirovina za takvu vrstu konstrukcija. Kolekcija korelata Tylera Vigena izvrsno ilustrira tu činjenicu. Među instruktivnim primjerima tu ćemo naći i grafikone koji prikazuju visoke korelacije (≥ 0,9) u periodu od deset godina između sljedećih pojava:
Ovakve korelacije, pročitane u kauzalnom ključu, sjajan su izvor argumenata za maštovite teorije zavjere o japanskim automobilima koji navode vozače da se kolima zabijaju u zidove, o pogubnom uticaju pametnih Appleovih telefona na ravnotežu ili o uticaju konzumacije margarina na stabilnost braka…
Kada naša potreba za smislenim povezivanjem raznolikih aspekata stvarnosti preraste “razmjere normalnosti” govorimo o apofeniji, kao sklonosti da se pronalaze veze čak i između nepovezanih stvari. U slučaju da ne bolujemo od takvog poremećaja nego smo tek zainteresirani za svako objašnjenje uzajamnih veza među fenomenima koji pripadaju našoj empiriji, tu će znatiželju iskoristiti propagandisti posloživši korelacijske karte kako treba.
Već smo vidjeli kako se na jednostavnim grafikonima diskretnim prilagođavanjem y-ose mogu kreirati vrlo različiti dojmovi. Korelacijski grafikoni imaju dvije y-ose, na svakoj strani po jednu. Svaka od njih zadužena je za prikaz metrijskih vrijednosti jedne od prikazanih krivulja i po pravilu svaka od njih koristi drugo mjerilo. Mogućnosti koje takva situacija pruža više se ne mogu nazvati “kozmetičkim intervencijama”, tu se radi o temeljitim “plastičnim operacijama”. Primjer koji je 2015. godine dao Harvard Business Review pokazuje kako je prilagođavanjem metrijskog raspona jedne y-ose u prikazu mjesečnih prihoda kompanije RetailCo stvoren lažni dojam o proporcionalnoj participaciji dvije dobne skupine klijenta.
Kada se vrijednosti za obje grupacije prikažu na istoj osi, tako što će se ukloniti “prilagođena” y-osa namijenjena klijentima starijim od 40 godina (koja prikazuje vrijednosti u rasponu od 10 do 35 hiljada dolara) i obje krivulje vezati za jedinstvenu osu (u rasponu od 0 do 500 hiljada) fascinantna podudarnost se fascinantno gubi, a sve što ostaje jeste ilustracija pokušaja obmane nekorektnom grafičkom prezentacijom podataka.
U ovom slučaju obje y-ose barem koriste istu mjeru (hiljade dolara). Znatno je zavodljivija (i rasprostranjena) upotreba različitih mjera iskazanih na y-osama.
Kada je Barack Obama 2009. godine postao predsjednik SAD njegov tim za odnose sa javnošću intenzivno se dao na kreiranje javne podrške programu zdravstvene zaštite koji će postati poznat kao Obamacare. U tu svrhu bilo je potrebno predočiti katastrofičke dimenzije postojećeg stanja: porast nezaposlenosti koja se povećavala još od početka recesije 2007. godine i porast broja onih koji si više ne mogu priuštiti zdravstveno osiguranje. U opticaj je pušten grafikon koji jedan parametar pokazuje u apsolutnim brojevima (u milionima ljudi bez osiguranja) a drugi u procentima nezaposlenih.
Na ovaj način prikrivena je činjenica da dvije prikazane varijable nikako ne rastu istom brzinom. Da se broj ljudi bez osiguranja izrazio takođe procentualno, u odnosu na ukupnu populaciju od 300 miliona Amerikanaca, pokazalo bi se da se u prikazanom periodu on povećao veoma malo, za približno 1% (u apsolutnim brojevima sa 45,8 na 49,3 miliona, što je porast sa 15% na 16% populacije). U istom vremenskom razdoblju stopa nezaposlenosti je porasla približno tri puta više (kako procentualna skala grafikona pokazuje: sa 4,5% na 7,6%). Ukratko, ljudi gube posao tri puta više nego što ostaju bez osiguranja.
Kombinacija dvije y-ose, od kojih jedna pokazuje vrijednosti u apsolutnim brojevima a druga u procentima, omogućava da se stvori dojam da oba trenda rastu u približno jednakoj mjeri.
Izbor između apsolutnih i relativnih veličina (procenata) često predstavlja pouzdan način da se “oboji” situacija koja se želi predočiti. U statistikama o nasilju i mali porast u broju ubojstava predstavljaće značajan skok u odnosu na broj stanovnika ako se radi o malom gradu, ali će isto povećanje u velikom gradu biti beznačajno. Poginulima je sasvim svejedno da li će njihova tragična sudbina biti statistički iskazana u apsolutnim ili relativnim veličinama, ali izbor načina prikazivanja stvarnosti, u kojoj žive potencijalne žrtve sutrašnjeg zločina, presudan je za kompetentno donošenje odluka koje tu budućnost mogu promijeniti nabolje.
Ovo je posljednji dio poglavlja Vježbe iz topologije propagande.
Slijedi poglavlje Od prakse do teorije propagande – Od istine i neistine do laži i nelaži