foto: Dženat Dreković/NOMAD

Fišer: Ogled o modularnoj propagandi i mrzilačkoj praksi

Mračnija strana propagande, treći dio

Oni koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su i da vas navedu na nedjela.“

Voltaire („Pitanja o čudima”, 1765)

Digitalni mediji i postnovinarstvo
Kultura bjesnila – preobrazba medija i informativnog prostora 

Uvid u “govor mržnje” razjarenih aktivista kakvog mrzilačkog pokreta koji znaju kako se stavlja “ljuta trava na ljutu ranu” a sve moralne dileme razrješavaju kulinarsko-makijavelijanskom maksimom da “nema kajgane bez razbijenih jaja”, navodi na pomisao da njihovu publiku čine oni koji dijele neke bitne karakterne sličnosti iz kojih posljedično proizlazi zajedničko (sociopatsko) razumijevanje zbilje. Nije sporno da sklonost fanatičkom pristajanju uz neku ponuđenu ideološku platformu može biti objašnjiva specifičnom strukturom ličnosti, sve dok tu strukturu posmatramo kao formativni proces a ne kao urođenu predispoziciju (osim ukoliko već i sami nismo skloni nekom obliku rasizma). Kada bi svjetonazor bio genetski kodiran, “usvojen sa majčinim mlijekom” ili stečen na bilo kakav ireverzibilan i deterministički zadat način (“šta mačka okoti miševe lovi”), bilo bi neobjašnjivo kako određene ideologije i njima pripadni stavovi doživljavaju istorijske uspone i padove u broju svojih sljedbenika i sposobnosti da presudno utiču na svijet oko sebe.

Za ilustraciju modularno uobličene propagandne kampanje zamislićemo ogledni scenario promoviranja ideja ekstremne desnice. Smjestićemo ga u savremeno američko podneblje, ne zbog toga što ideje te vrste drugdje nisu prisutne (itekako jesu – teško je pronaći zemlju u kojoj nedostaje takve ideološke građe) već zato što je tu postojanje mrzilačkih grupa iscrpno dokumentirano kroz duži istorijski period.

Klasifikacija koju koristi The Southern Poverty Law Center (SPLC), jedna od najznačajnijih američkih organizacija u području borbe za građanska prava koju su 1971. godine osnovali pravnici Morris Dees i Joseph Levin, prepoznaje veliki broj ideoloških orijentacija koje karakteriziraju “porodice” mrzilačkih grupa. Registar objekata njihove mržnje uključuje grupe u rasponu od antiimigrantskih, anti-LGBTQ, antimuslimanskih, antisemitskih, preko onih koje zagovaraju neonacizam, bijeli nacionalizam, crnački nacionalizam ili separatizam, hrišćanski identitet, radikalni tradicionalni katolicizam, neokonfederativizam, muški suprematizam, ili pripadaju pokretima kao što su Ku-Klux-Klan (KKK) i rasistički skinheadsi, pa sve do grupa koje su – zbog obilja svih ostalih tipova animoziteta – označene naprosto kao “mrzitelji uopšte”.

Posljednjih godina, prema evidenciji SPLC, gotovo hiljadu takvih grupa svake godine djeluje u SAD. Među najprisutnijim u javnom životu su “Nacionalistički društveni klub” (Nationalist Social Club), KKK grana “Lojalni bijeli vitezovi” (Loyal White Knights), neonacističke grupe poput “14 Prvih” (14 First), “Narodni front” (Folks Front, kasnije preimenovan u “Narodni pokret otpora” – Folkish Resistance Movement), “Nacionalna alijansa” (National Alliance), te suprematističke organizacije “Stotinu prenosilaca” (Hundred Handers), “Pokret američkog identiteta” (American Identity Movement), itd.

Njihova brojnost se mijenja od godine do godine: neke grupe nestaju (ili naprosto bivaju preimenovane), pojavljuju se nove, a sve to u ovisnosti o akutnim društvenim zbivanjima i trenutnoj spremnosti državne administracije da njihov narativ i aktivnosti tretira kao ostvarivanje prava na slobodu govora i javnog okupljanja. Sudska praksa tumači Prvi amandman Američkog ustava, koji štiti te vrijednosti, na takav način da je kriminaliziranje govora mržnje moguće samo ukoliko on direktno potiče na neposrednu kriminalnu aktivnost ili sadrži specifične prijetnje nasiljem nad nekom osobom ili grupom. To omogućuje da grupe i pokreti posvećeni rasplamsavanju mržnje prema nekom odabranom “drugom” zakonski djeluju neometano sve dok izbjegavaju pretjeranu specifičnost u imenovanju svojih meta ili mjesta, vremena i načina obračuna sa njima. Shodno “fleksibilnosti” Bijele kuće u pogledu kvalificiranja različitih oblika javnog demonstriranja mržnje prema drugima, za vrijeme Trumpove administracije broj grupa koje promoviraju ideje bijelog suprematizma porastao je za čak 55% a ukupni broj mrzilačkih organizacija dosegao rekordnih 1.020.

Mrzilačke grupe najaktivnije su tamo gdje je koncentrirana politička i finansijska moć: uglavnom na istočnoj obali SAD (New York, North Carolina, Massachusetts, Virginia, Pennsylvania, Maryland) koju prate Washington i California, ali i države juga gdje ispred svih prednjači Texas, tradicionalna kolijevka žala za dobrim, starim vremenima kada se znalo gdje je kome mjesto.

Distribucija mrzilačkih grupa u SAD u 2021. godini (podaci SPLC)

Pokazuje se da je dinamika mržnje znatno složenija nego što bi se to na prvi pogled dalo pomisliti. Manja prisutnost mrzilačkih pokreta u nekim područjima ne mora značiti da tu njihovi stavovi imaju manjeg odjeka i ne nailaze na odgovarajuće odobravanje, nego upravo suprotno – da je javno mnijenje već dovoljno impregnirano sadržajem njihovih poruka što propagandnu mobilizaciju čini izlišnom. Mutatis mutandis, njihova visoka koncentracija u nekim državama ne ukazuje nužno da je tu plodno tlo za širenje ideja koje takve grupe propagiraju, već da su u pitanju oblasti gdje prevladavaju drugačija gledišta te je potrebno uticati na njihovu promjenu.

Na bojnom polju uzajamnih mržnji ni aritmetika odnosa među mrzilačkim grupama ne odražava logiku koja je stoljećima upravljala geopolitičkim mišljenjem. Načelo “Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”, kojeg je još u 4. stoljeću p.n.e u svojoj raspravi o državničkim poslovima (Arthashastra) izložio indijski polimat Chanakya (poznat i kao Kauṭilya ili Vishnugupta), istorijski je pokazalo svoju osnovanost kada su strane u sukobu ili savezništvu definirane geografskim granicama državnih teritorija, ali ne i u fluidnom ambijentu užarenih i isprepletenih šovinističkih emocija. Činjenica da različite grupe dijele isti animozitet prema nekome (npr. grupe koje, između ostalog, promoviraju ideologiju antisemitizma) nikako ne znači da su međusobno bliske jer ih u uzajamno antagonistički odnos postavljaju njihova druga vjerska ili rasna suprematistička opredjeljenja (te otuda iste antisemitske sentimente dijele i crni i bijeli, i hrišćanski i islamski šovinisti, itd).

Prethodno navedeni šturi podaci o tradiciji mrzilačkih grupa u SAD trebalo bi da ukažu na raznovrsnost i prisustvo sentimenata vezanih za ekstremističke ideologije (mahom ultradesničarske), ali i razlog zašto ćemo modularnost savremenih propagandnih kampanja ilustrirati zamišljenim a ne realnim scenarijem njihovog izvođenja. Mrzilačke grupe izrasle su iz ideja prisutnih, ponekad stoljećima, u različitim segmentima američke kulture. Njihovi temeljni stavovi rezultat su istorijski tradiranih svjetonazora, a ne neke organizirane kampanje, pogotovo ne pod državnim pokroviteljstvom.

No, kada bi se to dogodilo, nekim stjecajem okolnosti kakvim obiluju distopijske fikcije, koje bi aktivnosti bile uključene u propagandističku operaciju takvih razmjera? Sa čim bi propagandisti morali računati i kakve bismo postupke mogli predvidjeti u hipotetskoj masovnoj kampanji pomjeranja javnog mnijenja u pravcu neke ekstremne ideološke pozicije, recimo “bijelog suprematizma” (neovisno o tome da li iza nje oficijelno stoji državni aparat sposoban za kontrolu medija i filtriranje stavova koji dospijevaju u javni prostor)?

Na prvom mjestu definirajmo u grubim crtama politički program ovog pokreta kao zahtjev za institucionaliziranjem kulturne, socijalne, ekonomske i političke dominacije pripadnika bijele (“arijske”) rase. Taj zahtjev proizlazi iz vjerovanja u superiornost bijele rase nad svim ostalim “nižim rasama” ljudi, i ta antropološka hipoteza predstavlja temeljni credo “bijelog suprematizma”. Njegov politički izraz može imati formu “bijelog nacionalizma” ili “bijelog separatizma” (“bijele etno-države”), neonacizma, “hrišćanskog identiteta” (koje promovira vjerovanje da su samo pripadnici arijske rase “istinski potomci” drevnih Izraelćana, nasljednici Abrahama, Isaka i Jakova), i sl.

Američka “Protivklevetnička liga” (Anti-Defamation League, ADL), najstarija organizacija posvećena borbi protiv antisemitizma i promicanju građanskih prava u SAD, definira bijeli suprematizam kao sistem vjerovanja u kojem je prisutno barem jedno od načela prema kojem bijelci:

  1. trebaju imati dominaciju nad pripadnicima drugih rasa, posebno tamo gdje koegzistiraju na istom prostoru,
  2. trebaju živjeti sami u društvu kojeg čine samo bijelci,
  3. imaju svoju vlastitu “kulturu” koja je superiorna u odnosu na druge kulture,
  4. predstavljaju genetski superiorniju vrstu ljudi.

Savremena verzija tog učenja u pravilu zagovara ideju opasnosti nestanka bijele rase zbog rastuće ’poplave’ ne-bijelih ljudi (kojom, po pravilu, upravljaju Jevreji!), te potrebe za neodložnom akcijom kako bi se bijela rasa spasila od konačnog iščeznuća.

Moć ideologije bijelog suprematizma leži velikim dijelom u njenoj sposobnosti da tvori čvrst amalgam sa srodnim formama isključivosti. Najčešće, ona je sastavni dio diskursa usmjerenog na raspaljivanje ksenofobije i sentimenata koji će osigurati podršku javnog mnijenja provođenju anti-imigracijske politike. Čini se nepotrebnim posebno ukazivati da u nekoj drugoj aplikaciji modela mrzilačkog mišljenja (ovdje ilustriranog bijelim suprematizmom), svojstvo pripadnosti bijeloj rasi može biti zamijenjeno bilo kojim drugim obilježjem koje funkcionira kao kriterij diskriminacije među socijalnim grupama, podjele na “naše” i “njihove” sa kojom smo se već sreli u kontekstu grupne dinamike.

Sredinom 19. stoljeća u SAD je bila aktivna Nativistička američka stranka, čiji su istomišljenici činili pokret “Ništa ne znam” (Know Nothing), prema uputstvu šta treba reći bilo kojem autsajderu koji se raspituje o njima. Njihova meta nisu bili tamnoputi doseljenici nego podjednako bijeli imigranti koji su u to vrijeme pristizali u SAD iz Irske i Njemačke, ali su bili katolici. Prema viđenju pripadnika pokreta, svi oni su bili papski agenti koje je Pije IX poslao kako bi širili mrak i borili se protiv slobode, demokratije, republikanizma i materijalnog prosperiteta, upravljani irskim sveštenicima koje je papa lično odabrao za takvu misiju. Prema govoru koji je 1851. godine održao bostonski propovjednik Thomas King, katolicizam je “saveznik tiranije, oponent materijalnog prosperiteta, protivnik štednje, neprijatelj željeznice, instituta demokratije i škole”. Po prirodi ksenofobije, antikatolicizam pokreta je vrlo brzo prerastao u generalno antiimigrantsku političku platformu čijom su metom ubrzo postali i Kinezi. Dvadesetih godina narednog stoljeća antiazijatsko raspoloženje dovelo je do rasističke Uredbe o imigraciji kojom se zabranilo naseljavanje imigrantima “problematičnog porijekla” (Jevreji, Talijani, azijati, i sl.). Zakon je ostao na snazi sve do Uredbe o useljavanju i državljanstvu donesene 1965. godine, za mandata predsjednika Lyndona Johnsona.

Modernije verzije antiimigracijske politike trude se da opravdanje svoga programa drže na distanci od argumentacije koja bi prizivala asocijacije na rasizam, kao opšteprihvaćeno diskreditirane ideologije, barem u komunikacijama koje se odvijaju u javnom prostoru. Umjesto “kvalitativne” karakterizacije imigranata (opasnosti od “miješanja krvi” pridošlica sa domaćinskom ili barbarskog uticaja inferiorne kulture na “starosjedilačku”) sada je preferiran “kvantitativni” aspekt njihovog prisustva, iskazan u politički korektnijim terminima demografskih promjena. Dobitnu formulaciju u takvom pristupu smislio je francuski publicista i ultradesničarski aktivista Renaud Camus uvođenjem fraze “Velika zamjena” (le grand remplacement) u svojoj istoimenoj knjizi iz 2011. godine. “Velika zamjena” o kojoj Camus govori predstavlja konspiraciju “globalne elite” koja treba da rezultira istiskivanjem starosjedilačke bijele evropske populacije (na prvom mjestu francuske) masovnim naseljavanjem imigranata iz muslimanskih zemalja, tj. nekom vrstom demografski izvedenog genocida. Ideju o “okupaciji” ili “kolonizaciji” staništa više rase (“došli divlji i otjerali pitome”) Camus je preuzeo od američkih eugeničara Madisona Granta (pravnika, zoologa, antropologa i jednog od najviđenijih autoriteta zaslužnih za legislaciju “Uredbe o imigraciji” 1924. godine) i Lothropa Stoddarda (istoričara i publiciste), koji su u tom duhu dvadesetih godina prošlog stoljeća tumačili zlu sudbinu “nordijske rase”. Jedan od oduševljenih čitalaca Grantove knjige “Izumiranje velike rase” (The Passing of the Great Race), koji je ideju o pogubnoj najezdi inferiornih rasa pretvorio u vrlo djelotvoran politički program, bio je i Adolf Hitler. Po dolasku na vlast pobrinuo se da Grantovo djelo bude promptno predstavljeno njemačkoj javnosti, a kako navodi Stefan Kühl, njemački istoričar i sociolog sa univerziteta Bielefeld, Führer se i lično zahvalio autoru govoreći o knjizi kao “svojoj Bibliji”. Grantov kolega Stoddard je svojim djelom “Rastuća plima obojenih protiv bijele svjetske nadmoći” (The Rising Tide of Color Against White World-Supremacy), za koju je Grant napisao uvod, postao jedna od perjanica među politički angažiranim eugeničarima: stručni savjetnik Klu-Klux-Klana, žestoki aktivista u borbi za uvođenje zakona o rasnoj segregaciji i kriminalizaciji brakova između pripadnika različitih rasa (miscegenacije). Knjigom “Pobuna protiv civilizacije: Prijetnja podčovjeka” (The Revolt Against Civilization: The Menace of the Under-man), koja se u njemačkom prevodu pojavila tri godine nakon američkog izdanja iz 1922. godine, svojim njemačkim istomišljenicima ponudio je pojam “Podčovjeka” (Untermensch) kojeg je prigrlio Hitlerov vodeći teoretičar za rasna pitanja Alfred Rosenberg.

Daleko od toga da je njemačkim suprematistima bio potreban transatlantski uvoz ideja, imali su obilje i vlastitih kao, uostalom, i druge evropske države tog vremena. U Njemačkoj je istaknuti zoolog, darvinista, umjetnik i ubjeđeni eugeničar Ernst Haeckel 1867. godine uveo pojam “ekologije” u značenju u kojem ga koristimo i danas – kao znanstvenu disciplinu koja izučava interakcije između organizma i njegovog okruženja. Kako je to često bio slučaj u to vrijeme, teorija evolucije vrsta predstavljala je neodoljiv model za razvoj ideja koje će kasnije biti ugrađene u tzv. “socijal-darvinizam”. U Haeckelovom slučaju riječ je o učenju koje je on prozvao “monizam” i formirao “Njemačku monističku ligu” (Deutscher Monistenbund), postavši vodećim ideologom učenja o “krvi i tlu”. Kao zagovornik rasizma, nacionalizma i imperijalizma, pred kraj života priključio se “Društvu Thule” (Thule-Gesellschaft), tajnoj ultradesničarskoj organizaciji čiji je doprinos u ideološkom profiliranju i nastanku nacizma nesumnjiv. Koncept “životnog prostora” (Lebensraum), koji je Njemačka koristila kao opravdanje za satiranje “inferiornog stanovništva” istočne Evrope, predstavlja jednu od Haeckelovih zaostavština praktikantima njegovih ideja.

Jasno je da ranije izloženi skup suprematističkih ideja računa na indoktrinaciju u redovima “bijele populacije”, ali je podjednako bjelodano da rasna pripadnost recipijenta nije dovoljan razlog da takvu ideologiju bespogovorno prihvati. Nasuprot njoj najčešće stoji niz drugih, već usvojenih i učvršćenih vjerovanja izgrađenih kroz odgoj i obrazovanje u procesu individualnog sazrijevanja, vjerovanja izvedenih iz domena znanosti, vjerskog ili filozofijskog opredjeljenja, postojećih kulturnih normi, uvida u istorijsku građu i sl. Upravo to su područja gdje modularna propaganda “priprema teren” za konačnu sjetvu.

Misliti o savremenom bijelom suprematizmu kroz optiku stereotipa o Ku-Klux-Klanu, bijelim kukuljicama i plamenim krstovima, znači fokusirati se na relativno mali segment jedne znatno šire ali manje eksponirane populacije koja “generalno prihvata ideju ali ne i način njenog provođenja”.

Korisno je obratiti pažnju da jedan te isti skup ideja ne podrazumijeva i jedinstveno viđenje njihove realizacije. Radikalna ideološka pozicija poput „bijelog suprematizma“ čini se neodvojivom od mrzilačke prakse usmjerene protiv „nearijskih rasa“, ali čak i površan uvid u raznolikost njegovih svjetonazorskih korijena pokazaće da ta veza nikako nije nužna.

Učenje o superiornosti bijele rase u Sjedinjene Države nije prispjelo sa robovlasničkog konfederativnog juga, nego ga je u 19. stoljeću donio kanadski imigrant, liječnik John H. Van Evrie, objavivši 1853. godine vatreni antiabolicijski pamflet naslovljen „Crnci i crnačko ‘ropstvo'“ (Negroes and Negro “Slavery”). Već u samom podnaslovu ukazano je da su Crnci inferiorna rasa, a crnačko ropstvo njeno “normalno stanje” (The First an Inferior Race; the Latter Its Normal Condition). Pamflet, koji je štampala njegova vlastita izdavačka kuća, je nakon osam godina prerastao u monografiju objavljenu uoči samog građanskog rata. Tu Van Evrie detaljno argumentira da bi ukidanje robovlasništva rezultiralo „sveopštom degradacijom i uništenjem bijele krvi Amerike, a posljedično rušenjem republikanskih institucija kao i civilizacije i hrišćanstva Novog svijeta.” Ni ratni poraz sistema kojeg je tako zdušno zagovarao nije zaustavio Van Evrieja u njegovim naporima da ukaže na nepremostive hijerarhijske razlike između rasa, pa je 1867. objavljena „Bjelačka nadređenost i crnačka podređenost: Crnci kao podređena rasa i (takozvano) ropstvo kao njeno normalno stanje“. Kao argumente u korist svojih tvrdnji, u svojim knjigama i novinama Weekly Day Book čiji je bio izdavač, Van Evrie se oslanja na tada prisutne kvazinaučne „nalaze“ o fundamentalnim razlikama među rasama, koje interpretira u duhu teorije poligeneze Josiaha C. Notta. Učenje da ljudske rase ne dijele zajedničko porijeklo Van Evrie je prilagodio kreacionističkom razumijevanju postanka čovjeka tvrdnjom da biblijsko predanje o Adamu i Evi govori o porijeklu bijele rase, dok su ostale rase nastale odvojeno, kroz kasniji „natprirodni čin Stvoritelja“. Time su njegova gledišta postala dobrodošlim i u vjerskim krugovima političkih istomišljenika.

Opravdanje robovlasničkog društva Van Evrie potkrjepljuje pozivajući se ne samo na veličinu drevne Grčke i Rima, nego i na savremena iskustva 19. stoljeća. Njegova argumentacija temelji se na tvrdnji da bi klasne podjele tadašnje Evrope uzele maha i na američkom kolonijalnom tlu da nije bilo crnih robova. Zahvaljujući njima potomci bijelih Evropejaca mogli su izgraditi vlastiti, bijeli identitet uvidom da su njihove uzajamne razlike zanemarive u poređenju sa afričkim robljem dovezenim na novi kontinent. Upravo iz tog uvida, tvrdio je Van Evrie, izrasle su sve slobodarske tekovine američke demokracije. Afrička rasa je stoga „po prirodi i Božjom voljom“ predodređena da „radi posao bijelog čovjeka“.

Istoričar Donald Yacovone, iz Hutchinsovog centra za afričke i afroameričke studije Harvardskog univerziteta, s pravom ukazuje: “Pomislilo bi se da su bijeli suprematisti bili uglavnom vođeni mržnjom, ali u osnovi njih su pokretale ideje o rasnoj superiornosti… Bijeli suprematizam se nije razvio kako bi branio robovlasnički poredak, nego kao reakcija na njega.” Svjetonazor u kojem je rasna hijerarhija “prirodno stanje stvari”, ne zahtijeva nikakav emotivni angažman, poput mržnje, u odnosu na one koji su “po svojoj datosti” na podređenim nivoima socijalne stratifikacije. Isto vrijedi i za kastinsku hijerarhiju (lat. Castus, neporočan ili čist) u hinduizmu, i sl. U tom smislu potvrđuje se Mirova ranije navedena opaska da je fenomen “govora mržnje” karakterističan za demokratska društva koja podrazumijevaju mogućnost alternative. Tamo gdje se socijalna zbilja konsenzualno posmatra kao “prirodna zadatost”, ne samo da nije posebno izražena ta emotivna dimenzija odnosa prema drugom biću, nego je i njegovo opažanje “ispod radara” povlaštenih.

Noah Webster, čijom zaslugom danas postoji najmjerodavniji rječnik engleskog jezika, napisao je 1832. godine “Istoriju Sjedinjenih Država” u kojoj gotovo da nema ni pomena o postojanju robovlasništva mada je to bila središnja institucija američkog društva u njegovo vrijeme, niti se u njoj pojavljuju crnci na čijim plećima je taj sistem počivao. Ta vrsta, ako ne indolencije a onda nadmenog odnosa prema crnačkoj populaciji u Americi, postojala je i među najistaknutijim intelektualcima koji su se zalagali za ukidanje robovlasništva. Samuel Sewall, čuveni sudac iz Massachusettsa (ponajviše zapamćen po svojoj ulozi u suđenju „Vješticama iz Salema“, zbog čega je kasnije iskazao duboko žaljenje) još 1700. godine napisao je esej „Prodaja Josepha“ (The Selling of Joseph) podigavši svoj glas protiv robovlasničke prakse. Ipak, i za njega su robovi iz Afrike bili izdanak „odlivene krvi“ (extravasate blood) potomci zaostalog ogranka ljudske vrste, strano tijelo u ambijentu bogomdane bijele rase.

Rasno motivirana mržnja, kao aktivni pokretač u areni društvenih zbivanja, pojavljuje se u Sjedinjenim Državama u ekstremnom obliku tek nakon građanskog rata (1861-1865) i abolicije robovlasništva, kada su dojučerašnji crni robovi dobili prava ranije ekskluzivno rezervirana za njihove bijele gospodare.

George M. Fredrickson, istoričar sa univerziteta Stanford, u svojoj knjizi “Rasizam: kratka istorija” (Racism: A Short History) bilježi da je upravo ideja jednakosti među ljudima nužan preduslov za pojavu rasizma. Taj zaključak objašnjava William H. Tucker, profesor psihologije sa univerziteta Rutgers, sljedećim riječima: “Ako je društvo utemeljeno na pretpostavci nejednakosti, stvarajući opšteprihvaćenu hijerarhiju – koju ne dovode u pitanje čak ni oni koji su potisnuti na najnižu razinu – tada nema potrebe da se uzrok položaja podređenih traži u nekoj njihovoj specifičnoj karakteristici koja ih čini manje vrijednima od drugih.”

Rasna segregacija, koja je nakon građanskog rata intenzivno provođena na jugu SAD, bila je popraćena neumornom indoktrinacijom kojom se inspiriralo „ispravno gledište o mjestu crnaca u bijelom društvu“. Isti oni koji su nedjeljom slušali propovijedi o postanku, o Svevišnjem koji stvori čovjeka i čovječicu, koji se potom množiše i naseliše zemlju, radnim danom nisu imali nikakav problem da uz baklje, pokriveni bijelim kukuljicama, „čudnim voćem“ okite topole, kako je to pjevala Billie Holiday.

Ovdje nas zanima, na prvom mjestu, kako u nekom kulturnom okruženju dolazi do “prihvatanja stavova” čak i kada oni direktno protivrječe nekim drugim, podjednako prihvaćenim idejama – što je situacija tipična za nastanak kognitivne disonance. Priprema idejnog terena za takav poduhvat nekoć se odvijala kroz generacije, sistematskom indoktrinacijom kojom se racionalizirao svaki problematični aspekt “kohabitacije” uzajamno isključivih ideja. Razvojem medija i propagandnih tehnika u 20. stoljeću taj proces je značajno ubrzan i njegova realizacija već se mogla mjeriti godinama, da bi danas za tako nešto bili dovoljni i mjeseci. Na koji način postaje moguće prihvatanje ideje o porobljavanju ljudi u ime slobode, ili njihovom istrjebljenju u ime čovjekoljublja?

Da bi stavovi karakteristični za ideologiju bijelog suprematizma bili smješteni u svijesti recipijenta, potrebno je stvoriti “idejni prostor” u koji bi se oni uklopili i povezali u koherentnu cjelinu sa tu zatečenim uvjerenjima. Teorija društvenog prosuđivanja ukazuje da se do takvog prostora ne može doći razbijanjem već postojećih stavova koji ga trenutno “nastanjuju”. Umjesto miniranja kao postupka za raščišćavanje idejnog terena za planiranu novogradnju, neuporedivo je efikasnije “pomjeranje” zatečenih građevina i njihovo arhitektonsko modificiranje koje dopušta da se između njih akomodira novo zdanje.

Za nekog ko vjeruje da su supstancijalno svi ljudi “po prirodi isti”, neovisno o tome da li to vjerovanje izrasta iz znanstvene ili vjerske osnove, da li je rezultat analitičkog ili poetičkog mišljenja, da li računa na teoriju evolucije, čin Stvoritelja, ili intuitivno “pobratimstvo lica u svemiru” – neprihvatljiv je bilo kakav skup ideja po kojima su neki ljudi “po prirodi stvari” nadređeni drugima na takav način da raspolažu njihovim životima. Ideja “prirodnog poretka” pripada onome što smo ranije već označili kao “suštinski sporne koncepte” (essentially contested concept) oko kojih ne postoji mogućnost kompromisa.

Međutim, propagandistu ni ne zanima da dovede recipijenta do korjenite promjene njegovog svjetonazora. On ne računa na dramatičnu konverziju Savla u Pavla ili, u ovom slučaju tačnije, Pavla u Savla. Za njega je sasvim prihvatljivo da se mržnjom ispunjeni progonitelj još uvijek osjeća, ukoliko ga to veseli, kao preobraćeni pravednik i prosvijetljeni sluga vrline sve dok obavlja posao koji se od njega očekuje.

Prvi problem koji na tom putu treba riješiti mogli bismo prepoznati u poznatom Shylockovom monologu sa početka trećeg čina “Mletačkog trgovca”: kako opravdati dehumanizaciju “inferiorne, ne-bijele rase”. Kada bismo radnju Shakespeareove drame premjestili iz renesansne talijanske Venecije u modernu Veneciju na Floridi (Venice, Sarasota County), Shylock bi bio tamnoput i njegove riječi bi reflektirale duh “Grada zalaska sunca” (Sundown Town), kako su ranije nazivana mjesta (među kojima i 22 grada na Floridi, uključujući Venice) gdje je crncima bilo zabranjeno prisustvo nakon zalaska sunca. Možda bi se u takvoj transpoziciji Shylockova pitanja odnosila na sudbinu crnaca u odnosu na bijelce (a ne jevreja u odnosu na hrišćane, kao što je to veliki bard zapisao):

Zar crnac nema oči? Zar crnac nema ruke, organe, udove, čula, naklonosti, strasti? Zar se ne hrani istim jelima i ne ranjava ga isto oružje? Zar nije podložan istim bolestima, i zar ga ne iscjeljuju isti lijekovi? Zar mu nije zimi hladno, a ljeti vrućina, kao i bijelcu? Ako nas ubodete, zar ne krvarimo? Ako nas golicate, zar se ne smijemo? Ako nas otrujete, zar ne umiremo?

Kako bi zaplet razriješio u korist svojih junaka (koji su, uzgred, imućni pripadnici vladajuće većine), Shakespeare je morao smisliti pravni trik, svojevrsni lex ex machina, koji će dramu okončati na radost pozorišne publike a odgovor na Shylockova pitanja odložiti za neko drugo vrijeme.

Njega će potražiti propagandista u našoj zamišljenoj kampanji omasovljavanja suprematističkih ideja. Jedini način da se u optiku koju zagovara propagandista uklope Shylockove ideje o univerzalnoj prirodi ljudskosti, jeste da se one uzajamno usklade. Da bi se to postiglo potrebno je suprematizam nekako učiniti „kompatibilnim“ sa idejama opšteg čovjekoljublja, što je moguće jedino uspostavljanjem hijerarhije vrjednosnih sistema.

Tamo gdje je sistem vrijednosti prevalentno izveden iz religijski inspiriranih načela otvara se pitanje da li objedinjenost npr. u hrišćanskoj vjeri (naročito izraženoj u ruralnim područjima američkog juga, posebno unutar tzv. Biblijskog pojasa) podrazumijeva jednakost svih sljedbenika neovisno o njihovim drugim obilježjima; da li tamnoputi hrišćanin može računati na podršku svog bijelog sabrata u vjeri, koji će ga voljeti kao sebe sama, kako nalaže Sveta knjiga (Matija 22:40, Marko 12:31)? Ili neka od tih obilježja ipak imaju, na mundanoj razini, odlučujući uticaj u dinamici odnosa pastira, stada, ovčarskih pasa i krvoločnih vukova?

Stvari ne stoje čvršće ni kada je naš svjetonazor, pa otuda i etički habitus, u značajnijoj mjeri oslonjen na znanstvene spoznaje a ne na imperative koje nalaže vjera. Teorija evolucije ukazuje na zajedničku istoriju ljudske vrste, ali i dopušta spekulaciju da je u nekoj tački njenog razvoja došlo do razdvajanja različitih grana i nastanka nekih fundamentalnih razlika koje se mogu hijerarhijski klasificirati i eksploatirati za potrebe suprematističke ideologije.

Stoga se početni korak propagandiste u odgovoru na Shylockovo pitanje o zajedničkim svojstvima svih ljudi sastoji u tome da se samo pitanje demontira: svako od pobrojanih svojstava možda i jeste zajedničko među svim grupama ljudi, ali sve su to samo epifenomeni koji ne određuju ono što jeste kvintesencijalna odlika ljudskosti, a ona ne mora biti u istoj mjeri svugdje prisutna. Anatomska obilježja, animalni porivi, metaboličke potrebe, tjelesna ranjivost – ništa od toga ne izdvaja Čovjeka od drugih kičmenjaka, ali ga posebnim čine njegove duhovne ili duševne sposobnosti. Da li će naglasak biti stavljen na ono prvo (tj. na teren neuroznanosti,) ili potonje (bilo u kontekstu „Božije iskre“, bilo urođenog „zova za transcendencijom“) ovisi o profilu recipijenta kojem se propagandista obraća. Taj profil će ujedno odrediti da li će se propagandista recipijentu obratiti preko sadržaja koji pripadaju „teološkom modulu“ njegove kampanje, ili će posegnuti za „znanstvenim“.

Mada kreacionističko (antidarvinističko) razumijevanje porijekla ljudske vrste, u njegovoj tradicionalnoj teološkoj formi, često predstavlja ontološki temelj ideologije bijelog suprematizma, njihova povezanost nije nužna. Dapače, kako smo već vidjeli, neki od najžešćih zagovornika suprematizma upravo inkorporiraju teoriju evolucije u svoju argumentaciju stava da je bijela rasa nadređena svim drugim.

U to se možemo uvjeriti na primjeru najprominentnijeg američkog zagovornika rasizma i antisemitizma. David Duke, “Veliki mag” (Grand Wizard) Ku-Klux-Klana koji je svoju političku karijeru otpočeo kao član Američke nacističke stranke (ANP) da bi 1989. godine čak bio izabran (tada kao član probitačnije Republikanske stranke) u Predstavnički dom u Louisiani, u svojoj mladosti je naslijedio od oca ubjeđenje da se hrišćanski fundamentalizam i učenje Charlesa Darwina ne moraju uzajamno isključivati ukoliko se prihvati da je evolucija tek sredstvo kojim je Bog stvorio život. Vremenom, Duke je postao ubijeđeni darvinista na prvom mjestu zato što je kreacionizam implicirao egalitarizam – ako je čovjek nastao činom Stvoriteljske volje, onda to zahtijeva vjerovanje po kojem je Bog stvorio sve ljude jednakim, tj. prihvatanje jednakosti svih potomaka edenskih praroditelja. Duke se nije pretjerano dvoumio u izboru između vjerske i rasističke dogme. Da je učenje o postanku vrsta putem prirodnog odabira upravo ona teorijska osnova iz koje može argumentirati svoje suprematističke stavove, Duke je našao u podnaslovu Darwinovog kapitalnog djela: “Očuvanje povlaštenih rasa u borbi za život” (The Preservation of Favoured Races in the Struggle for Life).

Uloga gena u teoriji evolucije i varijabilitetu ljudskih karakteristika za Dukea je otvorila kapije bogatog nasljeđa eugenike i socijal-darvinizma. Termin eugenika (gr. eu-genes, “od dobrog roda”) uveo je 1883. godine Darwinov rođak Francis Galton, znanstvenik izuzetno širokih interesa (između ostalog i kreator metode identifikacije pomoću otiska prsta, prvi istraživač fenomena sinestezije, itd.), kao ideju o vještačkom poboljšavanju ljudske rase putem selektivne kontrole sklapanja bračnih zajednica i rađanja djece.

Duke je imao mnogo širi izbor savremenijih autoriteta na čije se radove mogao pozivati, nego što je na raspolaganju imao njemački nacionalsocijalizam u dobu svoga nastanka (i ne samo on!). Njegov izbor uglednika, kako navodi u svojoj autobiografiji „Moje buđenje: put ka razumijevanju rasa“ (My Awakening: A Path to Racial Understanding), velikim dijelom obuhvata autore koji su svoje relevantne radove objavljivali sredinom prošlog stoljeća, u vrijeme kada su rasne teorije u SAD bile dobrodošle u tumačenju društvene zbilje.

Učenje o rasi kao odlučujućem faktoru u razvoju modernog čovjeka Duke je preuzeo od tada vodećeg eksperta u oblasti fizikalne antropologije, Carletona Coona, autora izuzetno uticajnih knjiga čiji su naslovi jasno ukazivali na njegove istraživačke interese (“Žive ljudske rase”, “Priča o čovjeku”, “Porijeklo rasa”, “Rase Evrope”). Dukeova biblioteka sadržavala je i knjige Coonovog rođaka Careltona Putnama, biznismena i najistaknutijeg zagovornika rasnog segregacionizma šezdesetih godina, za čije su djelo “Rasa i razum: gledište jednog Jenkija” svoje pohvale ispisali neki od uglednih američkih darvinista tog vremena. Na polici sa knjigama našao se i Roger J. Williams, istaknuti biohemičar koji je svoju slavu u znanstvenoj zajednici stekao otkrićem niza vitamina, a među suprematistima, koji nemaju izraženiji interes za nutricionističke probleme, svojom knjigom “Slobodni i nejednaki; biološka osnova individualne slobode”.

Takvom literaturom nadahnuti Duke tumačio je da do formiranja hijerarhije rasa dolazi otuda što su kroz dugo vremensko razdoblje geografske i klimatske razlike dovele do različitih evolucionih staza u razvoju ljudske vrste. Neke rase su se razdvojile ranije, neke kasnije. Prema toj teoriji rasne bifurkacije, bijela i crna rasa su se odvojile najmanje prije 110.000 godina, dok se taj proces između bijele i azijske rase odigrao tek prije 40.000 godina, što azijsku rasu, u odnosu na crnačku, čini bližom bijeloj. Izlišno je ukazivati koja od rasa je uzeta za definiciju optimalne razvojne putanje.

Kao i sve ideologije koje računaju na masovan odziv javnosti, Duke je u svoju ugradio njen neizostavni mobilizacijski sastojak – agens za izazivanje nesigurnosti, ugroženosti i straha, prijetnju koja će pokrenuti masu da spas potraži u ponuđenim političkim mjerama. Ta prijetnja bila je disgenika – rasna degeneracija do koje dolazi miješanjem bijele sa inferiornim rasama. O njenom “pogubnom” uticaju pisao je još u 19. stoljeću klasik rasističkih teorija o arijskoj superiornosti, francuski grof Arthur de Gobineau, izloživši svoja gledišta u četvorotomnom “Eseju o nejednakosti ljudskih rasa” (Essai sur l’inégalité des races humaines).

Očuvanje čistog genotipa bijele rase moguće je jedino drastičnim odvajanjem rasa i onemogućavanjem međurasnih brakova koje Duke izjednačava sa genocidom. Samo na taj način moguć je nastavak evolucionog procesa kojim će se arijska rasa (kako je to govorio jedan od Dukeovih ideološki preteča) uzdizati ka tronu istinskog Übermenscha. Svoje viđenje centralnog problema u razvoju civilizacije Duke je preuzeo od eugeničara Elmera Pendella, sociologa koji je u svojim knjigama “Zašto se civilizacije samouništavaju” i “Seks naspram civilizacije” zastupao gledište da sve nevolje dolaze otuda što se manje inteligentni i evoluciono slabije prilagođeni množe brže od onih najinteligentijih i najprilagođenijih. Rješenje: državna regulacija reprodukcije kroz sterilizaciju inferiornih.

Čemu ova nepotpuna inventura izvora sa kojih je svoja gledišta napajao jedan prononsirani bijeli suprematista? Na prvom mjestu, ona pokazuje da suprematizam svoje opravdanje ne nalazi samo u rasističkom tumačenju vjerskog štiva, kakvo na zapadu tipično nalazimo u takvim organizacijama i pokretima koji ističu svoju hrišćansku denominaciju. Dapače, i svjetonazori koji odbacuju kreacionističke ideje, a darvinizam je upravo takav, sposobni su da posluže u istu svrhu ukoliko se inkorporiraju u odgovarajuću interpretaciju. Koliko je tumačenje podložno ideološkom uticaju u ambijentu visoko senzitiziranom na određena pitanja, ponajbolje pokazuje sudbina jedne od najkontroverznijih studija objavljenih u periodu afirmacije američkog pokreta za građanska prava. Njen autor je utemeljivač sociobiologije Edward O. Wilson, višestruko nagrađivan Pulitzerovom nagradom, čija je knjiga “Sociobiologija; sinteza” objavljena 1971. godine pokrenula rasprave koje traju i danas. Te su debate dovele do podjele javnosti (pa i unutar akademske zajednice) na one koji u Wilsonovom radu vide značajno unapređenje naučne misli i one koji njegove nâlaze posmatraju prevashodno kao instrumente pogodne za političku zloupotrebu ili čak direktnim rezultatom Wilsonovih “ideoloških zastranjenja”.

Činjenica da se, u propagandnom smislu, istom cilju može podjednako djelotvorno pristupiti sa dvije suprotstavljene i uzajamno isključive pozicije (npr. kreacionizam vs. evolucionizam), ukazuje na širinu fronta propagandnog djelovanja. U pripremi terena za eksplicitnu promociju suprematističkih ideja, propagandista ima na raspolaganju tematske sadržaje koje može usmjeriti na medije posvećene vjerskim temama, ali i na one čija publika je sklonija naučno razmatranim pitanjima. U potonjem slučaju to zahtijeva ponovno uvođenje odabranih autora u središte javne pažnje tj. “reaktualizaciju interesa”. Najčešće se to izvodi prigodničarskim programima ili napisima: dokumentarne emisije posvećene životu i djelu datog velikana, tekstovi povodom godišnjice rođenja, smrti, ili objavljivanja nekog djela, konferencije, tematski skupovi, predavanja na visokoškolskim institucijama, i sl. Ma kakvu formu taj akcioni modul imao, u pripremnoj fazi je bitno da ono zbog čega je propagandisti stalo do tematiziranja prigodnog “lika i djela” ne bude napadno akcentirano, već samo uzgredno provučeno kroz predočeni sadržaj. Prevedeno na jezik tabloida: prvo morate biti Tom Cruise ili John Travolta da bi vaša pripadnost scijentološkoj crkvi imala ikakav propagandni učinak.

Zato će medijski plasirani prilozi o Carletonu Coonu biti posvećeni njegovim antropološkim radovima i vjerovanju u postojanje himalajskog jetija, ili pak arheološkim istraživanjima u Afganistanu i Siriji u kojima je učestvovao. Madison Grant će biti predstavljen kao zaštitnik prirode i konzervacionist zaslužan za očuvanje kalifornijske sekvoje i američkog bizona, te utemeljitelj zoološkog vrta u Bronxu, pazeći pritom da pripovijest o značaju te hvalevrijedne institucije ne bude zasjenjena navođenjem podatka da je tu 1906. godine stanoviti Ota Benga, mladić iz centralnoafričkog plemena Mbuti “ulovljen” u prašumi današnjeg Konga, nekoliko dana bio izložen javnosti u odjeljenju za majmune. Značaj Rogera J. Williamsa biće istaknut po njegovom doprinosu otkriću vitamina B9, B5, B6, ili alfa-lipoičke kiseline, dok će iz stvaralaštva Francisa Galtona biti naglašeno… praktično bilo šta, jer je riječ o najvećem polimatu viktorijanskog doba, itd.

Ovdje prepoznajemo strategiju uporedivu sa fazom izgradnje “svijesti o brendu” (brand awareness) u komercijalnoj propagandi, s tim što se u ovom slučaju ne promovira proizvod nego proizvođač. Jednom kada je njegov ugled etabliran, na osnovu postignuća oko kojih nema nikakvog spora, mogu se eksplicitnije uvesti i njegovi drugi stavovi od primarnog interesa za propagandistu, a koji su u prethodnoj, pripremnoj fazi eventualno samo pomenuti na nivou diskretne naznake (npr. “Uz najviša međunarodna priznanja koja su ga uvrstila u besmrtnike znanosti, bila su zapažena i njegova gledišta o razvoju čovječanstva“).

Javnost kojoj se obraća ideolog bijelog suprematizma ne može se obuhvatiti podjelom na one koji porijeklo čovjeka i rasa razumijevaju u ključu ili teološkog ili znanstvenog mišljenja. Veliki dio javnosti uopšte nije zainteresiran za to pitanje niti traži argumentaciju za svoje viđenje međurasnih odnosa, ma koliko neiskristalizirano ono bilo. Uticaj na njih mora doći iz drugačijeg smjera, koji umjesto racionalnog računa na afektivni angažman kakav podrazumijeva, npr. recepcija književnog djela.

I spominjani David Duke navodi, uz mislioce i naučnike koji su imali odlučujući uticaj na razvoj njegovih ideja, i književnike poput H.G. Wellsa. Ovom velikanu znanstvene fantastike (“Otok doktora Moreaua”, “Vremeplov”, “Nevidljivi čovjek”, “Rat svjetova”, itd.) ali i biologu čiji je profesor bio veliki poklonik darvinizma T. H. Huxley, i danas se često pripisuju antisemitska i rasistička gledišta. U kojoj mjeri je to opravdano ili neopravdano otvoreno je pitanje. Oni koji odbijaju optužbe da je Wells bio rasista ili antisemit (u imalo većoj mjeri nego što je to bilo “normalno” u vremenu u kojem je živio), ukazuju na brojna mjesta gdje ovaj višestruki kandidat za Nobelovu nagradu za književnost eksplicitno odbacuje ideje rasizma i učenja o urođenoj superiornosti jedne rase nad drugom. S druge strane, oni koji žele pokazati posvemašnju prisutnost takvih ideja na kraju 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća uzimaju za primjer Wellsa, kao vatrenog pristalice eugenike, i navode njegove riječi iz spisa “Očekivanja efekata mehaničkog i znanstvenog napretka na ljudski život i misao” (1902):

A šta sa svim ostalim, tim rojevima crnih, i smeđih, i prljavobijelih, i žutih ljudi, koji se ne uklapaju u nove zahtjeve efikasnosti? Pa, svijet je svijet, a ne dobrotvorna institucija, i pretpostavljam da će morati otići. Cjelokupni pravac razvoja i smisao svijeta, kako ga ja vidim, ukazuje da moraju otići. Ukoliko ne uspiju razviti osobnosti razumne, energične i profilirane za veliki svijet budućnosti, preostaje im jedino da izumru i nestanu.

Wellsovi kritičari koji su spremni da izvuku njegove iskaze iz konteksta u kojem se pojavljuju, kako bi potkrijepili svoj negativni sud o njegovoj ulozi u zapadnoj kulturi s kraja 19. stoljeća, rado navode i dio iz “Moderne utopije” (1901) gdje stoji da “postoji samo jedna razumna i logična stvar koju treba učiniti u pogledu doista inferiorne rase, a to je da se ona istrijebi.” No, ovdje nam nije namjera baviti se onim što jeste ili nije bio smisao Wellsovih opažanja, niti onim što je pisac izrekao prije i poslije prokazanog citata, nego ukazati na “upotrebnu vrijednost” takvih spornih iskaza u propagandističkom poslu. Ukoliko je David Duke u njima našao nadahnuće, onda je za pretpostaviti da će sličan efekat Wellsovo štivo imati i na brojne druge, nekritički nastrojene čitaoce. Ako nekim slučajem oni nisu u stanju zanemariti kontekst koji baca drugačije svjetlo na njegove riječi, tu je i “lijepa književnost” koja ne ostavlja mjesta nedoumicama o tome šta je autor želio reći, čijom će se promocijom pozabaviti “književni modul” propagandne kampanje.

Postoji nemala biblioteka romana koji su savršena „hrana za dušu“ potencijalnog bijelog suprematiste željnog ohrabrenja i motivacije. Prikazi takvih književnih dostignuća ili njihovih autora, u formi lauda lišenih detalja, savršena su forma preporuke koja se upućuje javnosti. Koliko su literarna djela efektivna u pogledu uticaja na čitalačko mišljenje? Da li su ona, kao proizvod fikcije, u stanju pokrenuti čitaoca u smjeru „direktne i radikalne akcije“?

Uzmimo, za primjer, roman prvijenac Andrewa Macdonalda. Ne, ne radi se ni o jednoj od desetina javnih ili istorijskih ličnosti tog imena čije će biografije Google isporučiti u djeliću sekunde. U ovom slučaju riječ je o pseudonimu iza kojeg stoji William Luther Pierce, stvarni pisac romana “Turnerovi dnevnici” (The Turner Diaries), bestselera među ultradesničarima svake vrste. Razlog iz kojeg je Pierce odlučio da svoje štivo objavi pod pseudonimom vjerovatno leži u bojazni da bi njegova politička reputacija mogla odbiti dio šire javnosti i taj oprez nikako nije bez osnove.

Pierce je doktorirao fiziku, četiri godine je radio kao asistent na državnom univerzitetu u Oregonu i istraživač u kompaniji Pratt & Whitney, a potom se preselio u Washington i postao bliski saradnik Georgea Lincolna Rockwella, osnivača Američke nacističke stranke. Nakon što je 1967. godine Rockwella ustrijelio nezadovoljni bivši član partije (izbačen iz njenih redova zbog “sklonosti boljševizmu”) Pierce se priključuje Nacionalnoj alijansi mladih (National Youth Alliance) i postaje jedan od njenih vođa. Poslije raspada te ultradesničarske organizacije 1974. godine, formirao je neonacističku Nacionalnu alijansu (National Alliance) u kojoj do svoje smrti 2002. godine predano radi na promicanju ideja bijelog suprematizma. U tom periodu registrirao je Crkvu kosmoteističke zajednice (Cosmotheist Community Church) kako bi njegova organizacija mogla koristiti poreske beneficije koje uživaju vjerske institucije, a iz središta svoga pokreta (Hillsboro, West Virginia) razgranao je medijsku mrežu glasila: od stranačkog biltena (National Alliance Bulletin), preko lista “Slobodni govor” (Free Speech), do magazina “Nacionalna avangarda” (National Vanguard, koji je naslijedio raniji Attack!). Njima treba pribrojati i sedmični radio program “Američki disidentski glasovi” (American Dissident Voices), knjišku produkciju o kojoj se starala Pierceova izdavačka kuća National Vanguard Books, Inc. kao i “white power” muzičku produkciju Resistance Records. Osnivanje ovog muzičkog izdavača (sa reklamnom porukom “Soundtrack za Bijelu revoluciju”), orijentiranog ka ljubiteljima dobre neonacističke pjesme, pratilo je i pokretanje glasila “Otpor” (Resistance), a da bi cjelokupan medijski ugođaj bio zaokružen kreirane su i prikladne video igre poput “Bjelačkog zakona” i “Etničkog čišćenja”.

„Turnerovi dnevnici“ objavljivani su u formi serijala u tadašnjem glasilu alijanse “Napad!” (Attack!), da bi 1978. godine bili integralno štampani kao knjiga i primljeni sa nepodijeljenim oduševljenjem Pierceovih ideoloških istomišljenika.

Kroz zabilješke glavnog protagoniste, Earla Turnera, roman tematizira suprematističku revoluciju u SAD koja se dešava koncem devedesetih godina i koju vodi „Organizacija“ čijim radom upravlja tajnoviti „Red“ (Order). Ustanak se razvija formiranjem urbane gerile, izvođenjem atentata i terorističkih napada, da bi prerastao u rasni sukob i rezultirao padom savezne vlade i globalnim nuklearnim ratom. Razrješenje apokalipse i njen „happy end“ nastupa masovnim istrjebljenjem Jevreja i svih pripadnika nearijskih rasa, ali i onih koji sramote bijelu rasu svojim suprotstavljanjem ciljevima revolucije, brakom sa osobom „nečiste krvi“, homoseksualnošću, i sl. Earl Turner se žrtvuje za više ciljeve ali je „… time uveliko pomogao da se osigura preživljavanje i napredovanje njegove rase, da Organizacija postigne svoje svjetske političke i vojne ciljeve, i da Red proširi svoju mudru i dobronamjernu vladavinu nad zemljom za sva vremena koja dolaze.“

Kritičari su Pierceov roman komentirali ponajmanje sa stanovišta njegovih književnih obilježja, a ponajviše obrativši pažnju na njegovu pripadnost žanru uputstava za izvođenje državnog prevrata. Takav pristup jednom literarnom djelu sugerirao je i sam izdavač (Nacionalna alijansa), što će reći sam autor, oglašavajući ga kao “priručnik za bjelačku pobjedu”. Principijelno se sa takvom kvalifikacijom složila i agencija sa dugogodišnjim iskustvom u kritičkom čitanju štiva od državnog interesa – Federalni istražni biro (FBI) – prepoznavši ovaj suprematistički triler kao “bibliju rasističke desnice”. Ipak, treba dopustiti da je u svojoj procjeni FBI možda bio ponešto pristran, budući da u inkriminiranom romanu njegov heroj, Earl Turner, raznosi zgradu FBI u Washingtonu tako što iznajmi kamionet i napuni ga smjesom amonijum-nitrata i dizela koja detonira u zgradi i usmrti 700 ljudi. Taj detaljno opisani poduhvat je ne samo nadahnuo jednog čitaoca, nego mu je pružio i neophodni know-how o izvedbi takve operacije. Tako je 27-godišnji Timothy McVeigh, koji je inače prodavao “Turnerove dnevnike” po sajmovima oružja, iznajmio kamionet, napunio ga smjesom od preko dvije tone amonijum-nitrata i dizela, i dovezao se 19. aprila 1995. do parkirališta kompleksa Alfred P. Murrah Federal Building, Oklahoma City… Eksplozija je iza sebe ostavila 168 mrtvih (od kojih su njih 19 bili djeca) i gotovo 700 ranjenih. U svome svjedočenju na sudu McVeigh je, međutim, naglasio da nije bio potaknut rasističkom porukom romana već njegovim zalaganjem u korist slobodne prodaje oružja kao preduslova postojanja slobodnog i pravednog društva. Da ne bude zabune!

Primjedba da je na ekstremu sve moguće dokazati sasvim je na mjestu. No, u slučaju veze “Turnerovih dnevnika” i nekog terorističkog čina nije riječ o izolovanom događaju. “Turnerovi dnevnici” pojavljuju se u nizu terorističkih i rasnih zločina koji se protežu kroz period od više decenija. Način na koji oni figuriraju u tom kontekstu variraju od imenovanja suprematističkog pokreta po predlošku romana (organizacija “Red” okupljena 1984. godine oko Roberta Mathewsa sa idejom da pokrene rasni rat u SAD, odgovorna za više ubistava uključujući i likvidaciju radio-voditelja Alana Berga, čiji su smrtni grijesi bili njegovo jevrejsko porijeklo i liberalni stavovi koje je zastupao), pozivanja na “Turnerove dnevnike” u toku linčovanja (“Malo ćemo ranije početi sa ‘Turnerovim dnevnicima’!”, uzvikivao je 1998. godine John King dok je sa dvojicom “saboraca” kamionom vukao crnog Jamesa Byrda, da bi nakon pet kilometara njegovo raskomadano tijelo bacili pred lokalnu crnačku crkvu), citiranje značajnih misli iz Piercovog romana kao obrazloženja terorističkog čina (kako je to učinio britanski neonacista David Copeland čiji su bombaški napadi u Londonu 1999. godine, na mjestima gdje su se okupljale “inferiorne rase” i oni koji sramote arijsku krv, iza sebe ostavili troje mrtvih), i sl. O kultnom statusu Pierceovog romana govori i činjenica da su njegovi primjerci redovno nalaženi, uz drugu neonacističku i suprematističku literaturu, u posjedu počinitelja terorističkih zločina. “Turnerovi dnevnici” bili su u posjedu i Jacoba Robida koji je izveo napad 2006. godine u New Bedfordu (Massachusetts), i Zacka Daviesa koji je 2015. godine suđen za pokušaj rasno motiviranog ubojstva u Flintshireu (Velika Britanija), kao i u kolekciji literature koju je izučavala njemačka neonacistička grupa “Nacionalsocijalističko podzemlje” (Nationalsozialistischer Untergrund), odgovorna za ubojstva čak devet imigranata u periodu između 2000. i 2007. godine.

Primjer Pierceovog romana jasno ukazuje na propagandistički potencijal književne fikcije. U našem oglednom scenariju modularne propagande on bi vjerovatno bio preporučen na stranicama časopisa za kulturna ili društvena pitanja, u kolumni književnih prikaza, riječima neopterećenim ikakvim ideološkim ili vanknjiževnim ocjenama. “Turnerovi dnevnici” mogli bi biti predstavljeni kao “napeti triler, smješten u blisku budućnost, u kojem se mala, odvažna grupa bori za opstanak ljudske vrste, čije postojanje je ugroženo najezdom bića kojima upravlja porobljivačka rasa kako bi ostvarila planetarnu dominaciju…” itd. Fraze kao što su “prepun akcije” (action-packed), “uvjerljiv”, “brutalno živopisan”, “koji ostavlja bez daha”, “intrigirajući”, “pun neočekivanih preokreta”, “koji otvara niz pitanja” i sl. dovoljno su rječite da privuku pažnju potencijalnog čitaoca i dovoljno tačne ukoliko ovaj letimično prelista nekoliko stranica romana izloženog u nekoj knjižari. Činjenica da je autor nepoznat čitalačkoj javnosti pruža priliku da se prizove “nova svjetlost na književnom obzorju”, naglasi “spisateljska odvažnost u postavljanju pravih pitanja”, njegova “erudicija” i “impresivan istraživački rad utkan u dramaturgiju djela”, “istančan osjećaj za detalj”, “sposobnost da čitaoca uvuče u tok radnje”, “hipnotički efekat” ili bilo koja druga zvučna neodređenost kojom prikazivačka patetika raspolaže a preporučuje tehnika “blistavih opštosti”.

Ipak, ukoliko želimo u našem hipotetskom slučaju propagandne kampanje zadržati mjeru realističnosti valja prihvatiti da “Turnerovi dnevnici” ne bi bili primarni izbor u pripremnoj fazi kampanje naprosto zato što su isuviše poznati. Barem u SAD gdje je, nakon medijskog tematiziranja uloge ovog romana u masakru u Oklahoma Cityju, potražnja za tom knjigom dosegla neslućene razmjere, da bi nakon zabrane njene distribucije taj interes postao još naglašeniji. Upravo zbog svoje notornosti “Turnerovi dnevnici” su manje podobni za pripremnu fazu propagandne kampanje, ali su zato vrlo dobrodošli u fazi indukcije (“zasijavanja tla”) kada se temeljna ideja kampanje eksponira u neprikrivenom obliku, te preporuka i smisao romana mogu biti mnogo eksplicitnije određeni.

To nikako ne znači da nedostaje književnog štiva koje bi moglo poslužiti pripremi recipijenta na prihvatanje ideja koje bi mu kognitivna disonanca inače učinila odbojnim. Dovoljno je odabrati autora ili njegovo djelo koji u svijesti javnosti nisu opterećeni nepoželjnim konotacijama. Sloj asocijacija koji tvori naše “predznanje” velikim dijelom je formiran iskustvom kulture u kojoj on funkcionira. Na zapadu, u kulturama koje nose iskustvo Drugog svjetskog rata, Mein Kampf nije potrebno posebno predstavljati, a pogotovo ne autora. U kulturama Dalekog istoka, koje su bile podjednako uključene u ratne strahote, ta transparentnost nije u istoj mjeri prisutna, barem ne onoliko koliko jeste sjećanje na istočni ogranak sila osovine i japansko imperijalno osvajanje.

Efekti kulturnog relativizma u tom pogledu preporučuju da se posegne za djelima i autorima koji lokalno ne prizivaju nikakve posebne asocijacije mada u javnom mnijenju nekog dovoljno udaljenog kulturnog okruženja oni mogu biti vrjednosno obilježeni na izražen i nedvosmislen način.

Iz tog razloga je u američkom podneblju, a tu se naša zamišljena kampanja odvija, mnogo uputnije umjesto „Turnerovih dnevnika“ prezentirati književno djelo sličnog ideološkog sadržaja koje lokalnom javnom mnijenju nije u toj mjeri poznato. Još ako ono dolazi sa certifikatom kvalitete, kojeg predstavlja uspjeh na kultiviranom književnom tlu Evrope, tog “starog kontinenta” i rasadnika osvjedočenih kulturnih vrijednosti, izgledi za uspjeh su nesamjerljivo veći.

Među najbolje kandidate koji zadovoljavaju tako formulirane kriterije svakako spada roman “Tabor svetaca” (Le Camp des Saints) kojeg je 1973. godine objavio renomirani francuski književnik i istraživač najzabačenijih predjela svijeta Jean Raspail. Za razliku od Piercea, ovaj književnik i ubijeđeni rojalista ovjenčan je najznačajnijim francuskim književnim priznanjima (Grand Prix du Roman i Grand Prix de littérature Académie française), a nosilac je i odlikovanja Legije časti koje mu je 2003. godine dodijeljeno za njegov doprinos francuskoj kulturi. Knjiga je prevedena na brojne jezike i njena izdanja dosegla su milionski tiraž.

“Tabor svetaca” suočava čitaoca sa distopijskom slikom zapadne civilizacije koju je zapljusnuo cunami imigranata iz zemalja Trećeg svijeta sredinom 21. stoljeća. Ta “najezda hordi” pokrenuta je inicijativom belgijskih katoličkih sveštenika u Indiji da se dopusti usvajanje indijske djece kao oblik milosrdne pomoći. Uskoro, nepregledna masa majki sa djecom u naručju nasrće na kapije belgijske ambasade. Mada Belgija promptno ukida zakon o usvajanju, duh je već pušten iz boce i nepregledne mase iz nerazvijenih krajeva svijeta zapućuju se prema zapadu. Poput prerijskog požara koji se nezadrživo širi, priključuju se i očajnici iz arapskih zemalja, Kinezi, Afrikanci, da bi nakon nekoliko godina zapadom dominirale ne-bijele rase. Nepregledna masa migranata iskrcava se na Azurnoj obali. Francuskom vlada “Pariška multirasna komuna”, Londonom upravlja “Komitet vanevropskog Commonwealtha” dok je kraljica prisiljena da sina oženi za djevojku iz Pakistana, milioni crnih Afrikanaca osvajaju Južnu Afriku a Kinezi prodiru u Sovjetski Savez i zauzimaju Sibir. Kao posljednji bastion stare civilizacije ostaje Švicarska, koja odbija otvoriti granice u skladu sa novom promigrantskom politikom međunarodnih sila. Zbog toga je proglašena “odmetničkom državom” (rogue state) a uskoro i sama biva poražena.

Za razliku od “Turnerovih dnevnika”, roman “Tabor svetaca” (čiji naslov dolazi iz biblijske Knjige otkrovenja), predstavlja istinsko literarno djelo i kritičari su u Raspailovoj prozi nalazili sličnosti sa velikim Louis-Ferdinandom Célineom, ne misleći pritom na sklonost koju je ovaj pokazivao prema idejama nacizma.

Po objavljivanju u Francuskoj apokaliptički Raspailov roman dočekan je u intelektualnim krugovima sa nepodijeljenim oduševljenjem. Kritičari su bili mahom fascinirani “proročanskom dimenzijom romana”. Riječima dramskog pisca Jeana Anouilha to je “uznemirujuća knjiga neodoljive snage i sabrane logike”.

Uslijedila su ponovljena izdanja, a nakon engleskog prevoda Normana Shapiroa 1975. godine bilo je jasno da se radi o svojevrsnoj senzaciji koju je vješto podgrijao američki izdavač reklamnom najavom „Kraj bijelog svijeta je blizu“. To je ujedno označilo i početak nešto kritičkiji intonirane recepcije romana. U svome prikazu Paul Grey, književni kritičar magazina Times, upozorava: „Prije nego što se knjiga nazove ‘hrabrom’ ili ‘provokativnom’, treba napraviti malu razliku. Portret rasnog neprijateljstva jedna je stvar. Njegovo potpaljivanje je nešto sasvim drugo.“ Ugledni časopis za recenzije knjiga Kirkus Reviews bio je još manje suzdržan: „Izdavači predstavljaju ‘Tabor svetaca’ kao veliki događaj, a on to vjerojatno i jest, otprilike u istom smislu kao što je Mein Kampf bio veliki događaj.“

U gotovo pola stoljeća proteklog od tada formirala su se dva oštro suprotstavljena „tabora kritičara“. Sa jedne strane linije razdvajanja nalaze se oni za koje je Raspailov roman kultna knjiga koja ima svoj literarni gravitas realistički predstavljajući scenario apokalipse i kulturnog kolapsa (na kojem, uzgred, svoju ideološku probitačnost traži ekstremna desnica). Sa druge strane su oni koji u ovom djelu vide literarno uobličenje distopije čija je funkcija da pokrene ksenofobiju, paranoju i rasnu mržnju. Osnovna razlika između „Tabora svetaca“ i teorije “Velike zamjene” Renauda Camusa koja cilja u istom pravcu jeste u tome da ovaj potonji prijetnju nestanka bijele rase vidi kao rezultat globalne zavjere dok Raspail konstruira plauzibilan slijed događaja kojem nikakva skrivena upravljačka ruka nije potrebna.

Činjenica da su brojna svjetska dešavanja, koja su uslijedila u godinama nakon objavljivanja Raspailovog najčuvenijeg djela, koincidirala sa zbivanjima u njegovoj fikciji objašnjava kako je ono zadobilo kultni status a autor svoju profetičku auru. “Tabor svetaca” postaje knjigom na koju se pozivaju i svesrdno je preporučuju svi jurišnici antiimigracijske politike i zaštitnici arijske rase. Tokom krize sa sirijskim izbjeglicama 2015. godine, Marine Le Pen (Raspailova poznanica još od djetinjstva) u Francuskoj poziva milione svojih pristalica da pročitaju taj roman i tako se pripreme na odbranu od imigrantskog talasa koji će preplaviti njihovu zemlju. S druge strane Atlantika Trumpov strateg i glavni ideolog Steve Bannon, ranije prvi čovjek vodećeg internetskog alt-right novinskog servisa Breitbar, redovno se pozivao na “Tabor svetaca” govoreći u prilog antiimigracijskih poteza svoga šefa, usmjerenih na prvom mjestu protiv useljenika iz islamskih zemalja. “Nije to nikakva migracija. To je invazija. Za mene je to ‘Tabor svetaca’”, “To je gotovo invazija tipa ‘Tabora svetaca’ u centralnu, a potom zapadnu i sjevernu Evropu”, “U Evropi se sve vrti oko imigracije. To je globalni problem današnjice – neka vrsta globalnog ‘Tabora svetaca'”, “Kada smo po prvi puta počeli o tome govoriti prije godinu dana, zvali smo to ‘Tabor svetaca'… Hoću reći, to jeste ‘Tabor svetaca’, zar ne?” samo su neke od njegovih izjava iz tog vremena upućene američkoj i svjetskoj javnosti.

Bannon je tek najvidljiviji među onima koji su se brinuli da politika Bijele kuće u vrijeme Trumpove administracije bude u rezonanci sa ideološkim ekspoziturama bijelog suprematističkog pokreta, kao što je to npr. Federacija za reformu američke imigracione politike (FAIR, Federation for American Immigration Reform). Ovu organizaciju, koju je SPLC uveo u listu mrzilačkih grupa u SAD, ustanovio je prononsirani bijeli suprematista John Tanton, koji je ujedno i osnivač proeugeničkog “Društva za genetičko obrazovanje” (Society for Genetic Education) kao i izdavačke kuće The Social Contract Press – trenutnog američkog posjednika prava na štampanje “Tabora svetaca”. Sa organizacijom FAIR bio je povezan niz visoko pozicioniranih službenika u Trumpovoj administraciji (Elizabeth Jacobs, Jeff Sessions, John Zadrozny, Ken Cuccinelli, Robert Law, itd) a deset godina izvršni direktor te organizacije bila je Julie Kirchner, koja je potom dobila funkciju ombudsmana pri – a gdje drugo?! – Službi za državljanstvo i useljeništvo (Citizenship and Immigration Services).

Nije zaostajao ni Steve King, republikanski kongresmen iz Iowe i političar ultradesničarskih gledišta, koji je u radio programu 2017. godine pozivao slušaoce da svakako pročitaju knjigu, sričući ime autora slovo po slovo kako ovi ne bi slučajno kupili pogrešnu literaturu.

Ako su “Turnerovi dnevnici” bili namijenjeni onima koji će prigrabiti baklje, bezbol palice i automatske puške i krenuti da razriješe probleme rasne heterogenosti, “Tabor svetaca” upućen je na prvom mjestu onima koji će ove prethodne pokrenuti u tom pravcu.

“Tabor svetaca” postaje štivo koje se “mora pročitati” ukoliko se želi voditi razgovor u elitnom društvu znalaca tekućih političkih kretanja, čak i ukoliko čitalac ne dijeli piščeve sentimente u pogledu karakterizacije nadolazeće pošasti. Još 1980. godine šef francuske obavještajne službe SDECE, grof Alexandre de Marenches, u Washingtonu poklanja svome prijatelju, predsjedniku Ronaldu Reaganu čiji je bio savjetnik, engleski prevod “Tabora svetaca” uz preporuku da ga svakako pročita. U njihovom sljedećem susretu Reagan se zahvalio na toj preporuci rekavši da je knjiga na njega ostavila duboki dojam. Sličan utisak, po svemu sudeći, ostavila je i na znamenitog politologa Samuela Huntingtona, autora “Sukoba civilizacija”, jedne od najuticajnijih knjiga u oblasti analize geostrateških procesa. U njoj pominje “zapaljivi roman” Jeana Raspaila u okviru pitanja da li Evropa i SAD mogu zaustaviti migrantsku plimu i “demografski pesimizam” koji to pitanje prati, citirajući Pierrea Lellouchea prema kojem “istorija, uzajamna blizina i siromaštvo osiguravaju da su Francuska i Evropa predodređene da budu preplavljene ljudima iz propalih društava juga. Prošlost Evrope bila je bijela i judeo-hrišćanska. Budućnost nije.”

Raspail slikovito dočarava tu evropsku budućnost, u kojoj će izbjeglice “isprazniti sve bolničke krevete kako bi se u bijele i čiste plahte smjestili kolerični i gubavi”, drugi će “najveselija zabavišta napuniti degeneričnom djecom”, treći “propovijedati neograničeni seks u ime jedinstvene rase budućnosti”… Šta je tu pripovjedačka građa a šta iskaz ličnih ubjeđenja razjasnio je sam pisac u razgovoru koji je sa njim 2016. godine vodio Sasha Polakow-Suransky, jedan od urednika New York Timesa, kao i časopisa Foreign Affairs i Foreign Policy. “Dosta nam je, dosta smo vidjeli”, reći će tom prilikom Raspail. “Stvoriće se pokret otpora, već je počeo… Ako situacija postane katastrofalna, kao što sam predvidio, otpora će sigurno biti, i to žestokog i oružanog…” Ukratko: “Bez upotrebe sile, nikada nećemo moći zaustaviti invaziju.”

Stranice bi se mogle ispisati o tome da li je “Tabor svetaca” tek zlonamjerno tumačena parabola ili manifest jednog duboko rasističkog svjetonazora uobličen u književnu fikciju ili nešto treće. Prethodno navedene kratke notacije reakcija na Raspailov roman ne bave se takvim pitanjima nego ukazuju na sposobnost naracije da ostvari prevashodno propagandne efekte, neovisno o namjeri autora. U tom smislu izložena su dva romana koja bi se, sa formalnog stanovišta, mogla posmatrati isključivo kao djela književne fikcije. U duhu čitaoca ona će pokrenuti tok ideja i impresija u pravcu koji ovisi o “konfiguraciji” njegove imaginacije. Primjer dva romana kojima smo prethodno posvetili pažnju pokazuje u kojoj mjeri naracija implementira stavove, a ovi vode promjeni ponašanja i neposrednoj aktivnosti. Za propagandistu, to je jedino što je bitno – pitanja estetike, semiotike, umjetničkog čina, višeslojnosti, dekonstrukcije narativa i sl. ne spadaju u sferu njegovog interesa. Ali on itekako jeste obuzet uticajem na stavove koji čine naš svjetonazor i njegove bihevioralne posljedice. Pripremna faza ogledne propagandne kampanje koju ovdje ocrtavamo, uključiće promociju književnih djela odabranih prema profilu onog segmenta javnosti kojem su takve preporuke upućene, u rasponu od “Turnerovih dnevnika” do “Tabora svetaca”. Od svakog od njih se očekuje isto: da adekvatno vrsti senzibilnosti duha kojem se obraćaju povećaju konduktivnost za ideje koje će obilježiti fazu indukcije, fazu u kojoj će noseće propagandne poruke biti, u eksplicitnoj formi, uvedene u prostor javnih komunikacija.

Nenad Fišer

Fišer: Propaganda, prvi dio
Fišer: Propaganda, drugi dio
Fišer: Propaganda, treći dio
Fišer: Propaganda, peti dio
Fišer: Propaganda, šesti dio
Fišer: Pogrdni nazivi
Fišer: Svjedočanstvo
Fišer: Sjećanja jedne reklame

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti