Fišer: Propaganda očima pravosuđa

Mračnija strana propagande, osmi dio

Oni koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su i da vas navedu na nedjela.“

Digitalni mediji i postnovinarstvo
Kultura bjesnila – preobrazba medija i informativnog prostora
Ogled o modularnoj propagandi i mrzilačkoj praksi
Berba na plantaži činjenica
O jeziku, rode, da ti pojem
Medij kao generator mržnje, paradigmatski slučaj Juliusa Streichera
Učesnici i saučesnici

Uloga propagande u pokretanju i održavanju procesa koji se obično nazivaju najmračnijim epizodama povijesti, jedno je od onih rijetkih mjesta o kojima postoji neki oblik opšte saglasnosti. To je lako razumljivo – u dešavanjima kojih se zakašnjela pamet sa gnušanjem i nevjericom sjeća, aktivno učešće uzima ogroman broj ljudi koje u homogenu i mobiliziranu masu može povezati samo skup zajedničkih, motivirajućih stavova. Njihovu distribuciju i implementaciju u mentalnom prostoru svakog učesnika (lat. implere – ispuniti) obezbijediće propaganda. Bili smo nagovoreni, manipulirani, obmanjeni, uvjereni, zavedeni… propaganda nije samo nezaobilazna stanica u donošenju zaključaka o uzrocima pogubnih socijalnih zbivanja (a Martin H. Fischer, ne bez razloga, zaključak naziva “mjestom gdje smo se umorili od razmišljanja”), nego je na socijalnom nivou često i djelotvoran način da se rastereti osjećanje individualne odgovornosti za vlastito učešće. Istovremeno, nemoguće je prenebreći osjećaj da ima nešto duboko neispravno i nepravedno u tome da odgovornost, moralnu ili krivičnu, snose samo počinitelji djela ali ne i oni koji su ih u tom pravcu, svjesno i proračunato, pokrenuli. Ne samo da propagandisti, zaslužni za psihološku kontaminaciju mase, mahom ostaju pošteđeni u konačnom polaganju računa za počinjena zlodjela, nego njihov uspjeh u induciranju masovne psihoze čak postaje preporukom, dokazom kvalificiranosti u zanatu kojim se bave, kako pokazuju i biografije nekih od ranije pomenutih nürnberških optuženika (Fritzsche, Dietrich). Nije problem to što na optuženičkim klupama sjede (samo) ljudi okrvavljenih ruku i njihovi naredbodavci – problem je kada su u isto vrijeme oni koji su ih stvorili zauzeti u društvu uglednika gdje, sa uzajamnim uvažavanjem, razmatraju budućnost svijeta. Njihovo mjesto u pogledu odgovornosti, iskazao je u svome protivljenju oslobađajućoj presudi Fritzscheu, sovjetski predstavnik u Međunarodnom vojnom tribunalu, general Iona Timofejevič Nikitčenko:

Jednom kada je pravna nauka prepoznala poziciju propagande u kauzalnom lancu nastanka najmonstruoznijih zločina, preostalo je samo da se Iustitia, dama povezanih očiju sa vagom pravednosti u jednoj i mačem zakona u drugoj ruci, prihvati posla. Ta alegorijska predstava Pravde, koja od rimskih vremena okupira laičku predodžbu nepristranog i beskompromisnog sudstva kraseći ulaze u velelepna zdanja palata pravde širom svijeta, pokazala se pomalo zatečenom u suočavanju sa očekivanjima njenih poklonika. Ono što će postati posebno uočljivo kada je u pitanju propaganda, u opštem smislu sjajno je rekapitulirao jedan od najpoznatijih advokata odbrane, harvardski emeritus, profesor prava Alan Dershowitz. Njegove otrežnjujuće riječi izrečene su u vrijeme suđenja proslavljenoj američkoj sportskoj zvijezdi O.J. Simpsonu, optuženom 1994. godine za ubojstvo svoje supruge Nicole Brown Simpson i njenog prijatelja Ronalda Goldmana. Proces je predstavljao prvorazrednu medijsku senzaciju, ponajviše zato što je “svima bilo jasno” da je optuženi kriv. U toku suđenja, Alan Dershowitz, jedan od članova pravnog tima odbrane (vjerovatno najjače skupine pravnih eksperata ikada okupljenih u jednom kriminalnom slučaju), u razgovoru za CNN 5. jula 2011. godine, pojednostavljeno je objasnio široj javnosti odnos istine, pravde i prava:

Ukoliko je ovakvo viđenje zapanjilo čak i voditelja programa, Piersa Morgana, sigurno je da će za pravne laike njegovi efekti biti još i veći. Stoga ćemo ukratko predstaviti i Dershowitzevu argumentaciju izrečene konstatacije, uz punu svijest o tome da će pravno educirani čitalac možda pronaći opravdane zamjerke na način kako je to urađeno.

Ključno mjesto u Dershowitzevom iskazu je u sintagmi “naš pravni sistem”, gdje se ova prisvojna zamjenica ne odnosi na apstraktno shvaćeno čovječanstvo i pravni sistem koji mu “pripada”, već vrlo specifično – na pravni sistem u Sjedinjenim Državama. Time je ukazano da postoje vrlo različiti nacionalni pravni sistemi izgrađeni na različitim razumijevanjima i tumačenjima bitnih odrednica filozofije prava. Jedna od njih odnosi se na koncept “efikasnosti prava” i slijedeći Dershowitza ilustriraćemo ga predočivši dva pravna sistema izgrađena na vrlo različitim očekivanjima postavljenim pred njih. Sa jedne strane nalazimo sistem koji odražava stanovište da je bolje da deset nevinih bude osuđeno nego da jedan krivac bude oslobođen. Nasuprot njemu je sistem koji zagovara da je bolje da deset krivaca bude oslobođeno nego da jedan nevini bude osuđen. Sada možemo zamisliti da su u rasponu između ova dva ekstrema smještene preferencije realnih pravnih sistema. Neki od njih će biti bliži jednom ekstremu, neki drugom. “Mi imamo sistem”, kaže Dershowitz, “koji smatra da je bolje da deset krivih bude oslobođeno nego da jedan nevini bude nepravedno zatvoren… Mi oslobađamo puno krivaca, i to je ono što je ispravno. Kada osudimo nevinu osobu, to je ono što je pogrešno. Takav je naš pravosudni sistem… Ukoliko vam se ne dopada takav sistem, postoji mnoštvo drugih sistema koji su ‘nepogrešiviji’: kineski sistem, sistem vojnog pravosuđa, ruski sistem, mnogi evropski sistemi. No, američki sistem radije griješi tako što će osloboditi krivca umjesto da osudi nedužnog.”

“Pa šta je sa istinom, sa pravdom!?”, pomisliće čitalac zgrožen u istoj mjeri kao i mnogi koji su te večeri slušali harvardskog emeritusa. Njegov odgovor, na pitanje voditelja zabezeknutog na sličan način, bio je: “Pa, ako želite istinu, obratite se znanstvenicima. Ako hoćete pravdu, nađite filozofe. Jednom se pravni službenik kod Olivera Wendella Holmesa (jednog od najčuvenijih sudaca američkog Vrhovnog suda, op.a.) na donesenu sudsku odluku požalio ‘Ali takva je odluka nepravedna!’ Veliki sudac Holmes mu je odgovorio: ‘Mladiću, mi se ne bavimo pravdom. Mi se bavimo zakonom.’ To je veoma, veoma važna distinkcija.”

Touché!

Svaki od elemenata koje navodi Dershowitz, u slučaju procesuiranja propagande ima poseban značaj. Prije nego što razmotrimo neke od njih valja ukazati na ustrojstvo suda pred kojim se takvi procesi tipično odvijaju.

Kada je riječ o međunarodnim sudovima najvišeg ranga, u njihovom formiranju i definiranju pravila rada postoji svijest da svaki od tradicionalnih zakonskih sistema, anglosaksonski i kontinentalni, ima svoje prednosti i manjkavosti u odnosu na složenost i značaj nedjela o kojem se presuđuje. Mada su neka formalna obilježja rada nürnberškog Međunarodnog vojnog tribunala bliža anglosaksonskoj nego kontinentalnoj sudskoj praksi, još tada je uočena potreba izgradnje nekog oblika “hibridnog sistema”. Ona je možda najprimjetnija u tome da se sud, formiran na osnovu Londonskog sporazuma od 8. augusta 1945. godine, sastojao od četvoro sudija (kao predstavnika savezničkih zemalja: SAD, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Francuske), koje možemo nazvati “sudijskim vijećem”. Slični sudovi, koji su formirani kasnije kao ad hoc ili stalne institucije međunarodnog prava, slijedili su takav pristup utemeljen na uvidu da u izrazito kompleksnim krivičnim slučajevima kakvi dospijevaju pred takve institucije, visoki standardi procesa ne mogu biti zadovoljeni postojanjem tradicionalne porote građana-laika (prepoznatljivo obilježje anglosaksonskih sudova) niti time da konačnu odluku o krivnji donosi samo jedan sudac (karakteristično za kontinentalnu sudsku praksu) čije mišljenje ne bi bilo podložno preispitivanju drugih, podjednako kompetentnih sudaca. Sudijsko vijeće, sastavljeno od više renomiranih sudaca i pravnih eksperata, otuda predstavlja neku vrstu “visoko kompetentne porote”, čime se pokušava obezbijediti najviši mogući nivo pravne deliberacije u procesu prosuđivanja individualne odgovornosti optuženih. Ono objedinjava i funkciju kontrole regularnosti procesa, i donošenja odluke o krivici, kao i izricanja konačne presude.

Nemoguće je izbjeći navođenje barem nekih razloga zbog kojih su određeni oblici propagande tako kontroverzan predmet u pogledu njihovog pravnog tretmana. Činjenica da se čin propagandnog uticaja odvija u prostoru javnih komunikacija involvira pitanje slobode govora – vrijednosti koju sva demokratska društva štite kao najdragocjeniju tekovinu slobodnog društva. Svaka naznaka da bi se određene forme te slobode mogle ograničiti ili čak pravno sankcionirati neizbježno pokreće preispitivanje mogućnosti povrede individualne slobode mišljenja i javnog izjašnjavanja. Opasnost da bi se neprecizna definicija karaktera kažnjivih javnih komunikacija mogla zloupotrijebiti tako da se primijeni i na područja koja naprosto „nisu po volji“ vladajućoj političkoj garnituri rezultira sklonošću da se radije prihvata rizik toleriranja pogubnog uticaja na javno mnijenje, negoli rizik da se preventivne restrikcije preliju i u domen legitimne slobode govore i mišljenja. Takva vrsta zabrinutosti, rezerviranosti, pa i straha od legitimiziranja neželjenog precedenta, pratila je i diskusije sudaca koji su u okviru nürnberških procesa presuđivali osobama optuženim za propagandu.

To nas viđenje vraća na teškoće u definiranju propagande per se, a posljedično i onoga što bi bio njen kažnjivi oblik ili sadržaj. Nekon decenija intenzivnog istraživanja fenomena propagande, imamo solidno znanje o načinu na koji ona funkcionira, ali ne i konsenzus o tome što propaganda zapravo jest. Nije se pojavila definicija propagande koja bi obuhvatila i njen modus operandi i njenu manipulatornu svrhu. Neke definicije čine se na tragu određenja propagande od kojeg bi se moglo krenuti pravcem pravne elaboracije. Jedna od često navođenih je ona koja naziva propagandističkim oblike uvjeravanja u stavove ili ponašanje koji su od koristi propagandisti ali nisu u interesu recipijenta tj. subjekta propagandnog uticaja. Nažalost, ne postoji objektivna tehnika kojom bi se utvrđivalo šta je „u interesu“ ili „u korist“ entiteta uključenih u propagandnu aktivnost – samog propagandiste ili recipijenta njegovih poruka – te je diskriminatorna moć ovakve definicije, u kvalificiranju karaktera uvjeravanja u javnim komunikacijama, sasvim slaba. Neki istraživači, suočeni sa teškoćama u formuliranju analitički prihvatljivog razlikovanja propagandnih i nepropagandnih poruka, rezignirano priznaju da „ukoliko se ne slažemo sa nekom porukom smatramo je za propagandu, a kada to nije slučaj nazivamo je obrazovanjem“. Time ostaje neobjašnjena priroda našeg pristizanja u tačku slaganja ili neslaganja sa porukom, te ovakva vrsta „određenja“ može poslužiti tek kao zgodna doskočica kojom se u neobaveznom razgovoru sa terena potencijalnog spora može preći na neku drugu, manje problematičnu temu.

U tu grupaciju fatalistički intoniranih pogleda na propagandu pripada i tvrdnja da je „sve propaganda“, tj. da smo potpuno prepušteni na milost i nemilost javnih obraćanja koja nas pokušavaju uvjeriti u nešto. Ta namjera je u većini slučajeva neosporna, jer opravdano se može reći da svaka komunikacija kojom se želi uticati na naše stavove i vjerovanja ima u određenoj mjeri izražen propagandistički aspekt. Ono što jeste sporno odnosi se na naš izbor da svaku javnu komunikaciju nazovemo propagandom. Takva generalizacija indirektno iskazuje duboko nepovjerenje prema motivima i namjerama onih koji imaju moć da svoj glas nametnu ili barem učine dostupnim javnosti. Podjednako, ona je lišena relevantnog sadržaja i svodi se na zamjenu izraza „javne komunikacije“ pojmom propagande. Ukoliko je sve propaganda, onda je to ekvivalentno tvrdnji da propaganda (kao skup specifičnih karakteristika sadržanih u javnim komunikacijama) uopšte ne postoji budući da ne postoji nikakva distinkcija koja bi javne komunikacije koje su propagandne razlikovala od onih koje to nisu.

Ipak, nije neophodno imati nespornu definiciju propagande da bismo mogli razmatrati njene učinke, u onom smislu u kojem ne raspolažemo uvidom u prirodu svijesti ali možemo govoriti o njenim manifestacijama poput motiva, predumišljaja, namjere i sl. Imajući jasno pravno određenje o kriminalnom karakteru nekih djela slijedi da i sâmo izazivanje, navođenje, podstrekivanje, poticanje ili ohrabrivanje takvih djela, npr. kroz sredstva javnih komunikacija, predstavlja kriminalni čin. Da bi se na pravno zadovoljavajući način utvrdila nečija odgovornost za takav oblik propagandističkog djelovanja, potrebno je dokazati (van razumne sumnje!) nekoliko elemenata koji pobliže određuju prirodu nedjela. Zadaci koji se postavljaju pred tužilaštvo imaju karakter “objektivnih” i “subjektivnih” zahtjeva.

U kontekstu poticanja na zločin glavne aktere ćemo obilježiti kao “Nagovarača” (propagandista) i “Nagovorenog” (neposredni počinitelj zlodjela). Krenućemo od trivijalne konstatacije da utuživi oblik propagande podrazumijeva da su Nagovoreni i Nagovarač dva različita entiteta, odnosno – prvi je počinio djelo koje zakon kvalificira kao zločin (actus reus) naveden propagandističkom djelatnošću drugoga. Nadalje, potrebno je pokazati da je optuženi (propagandista tj. Nagovarač) direktno i nedvosmisleno izazvao ili potakao Nagovorenog na ponašanje koje je rezultiralo zlodjelom. Formalnije iskazano, aktivnost optuženog je bila “doprinoseći faktor” u ponašanju počinitelja nedjela.

Grupacija zahtjeva subjektivne prirode dovodi nas bliže razlozima odsustva tužilačkog entuzijazma u stvarima vezanim za procesuiranje kažnjivih oblika propagande. U prvom redu, potrebno je dokazati da je namjera optuženog Nagovarača bila da izazove ili potakne počinjenje zločina, ili da je optuženi bio svjestan značajne vjerovatnoće da će njegovo djelovanje posljedično dovesti do zločina. Pravnim jezikom, potrebno je pokazati da je na djelu bila mens rea (“zla svijest”), namjera da se neko potakne i ohrabri u izvršenju krivičnog djela, sa punom sviješću da to djelo ima kriminalni karakter. Postoji više elemenata čije prisustvo utvrđuje ovu kvalifikaciju. Uz samu intenciju okrivljenog od značaja je i njegovo znanje o činjenicama i okolnostima relevantnim za počinjeno nedjelo (otuda napor nürnberških optuženika da poreknu svoje znanje o koncentracionim logorima i masovnim egzekucijama), što uključuje i svjesno izbjegavanje suočavanja sa tim činjenicama („okretanje glave na drugu stranu“) kao i bezobzirnost. Ova potonja kategorija odnosi se na slučajeve kada je optuženi u potpunosti svjestan da bi njegova aktivnost mogla dovesti do zločina ali svejedno nastavlja sa njom uprkos takvoj opasnosti.

Kako se svi ti elementi uklapaju u pravno sankcioniranje kreatora propagande čiji su učinci proizveli najstrašnije vrste zločina i doveli do „orgije nečovječnosti“ u kojoj su učestvovali ne samo priprosti i lakovjerni fanatični sljedbenici moćnih demagoga nego i predstavnici tzv. „društvenih elita“? O njima je zanimljivo viđenje izrekao Otto Pannenbecker, koji je na nürnberškom procesu bio glavni branilac Wilhelma Fricka. Frick je bio Hitlerov ministar unutrašnjih poslova od 1933. godine, kojeg je deset godina kasnije naslijedio Heinrich Himmler. Kao jedan od ključnih ljudi u kreaciji i provođenju zloglasnih Nürnberških zakona, Frick je od strane suda osuđen na najtežu kaznu. U svojstvu advokata odbrane, Pannenbecker je sa posebnom pažnjom proučio sve raspoložive dokumente koji bi mogli poslužiti u pobijanju tvrdnji tužilaštva. Svoje viđenje perioda nacističke vladavine u Njemačkoj iskazao je u analizi rada Nürnberškog vojnog tribunala na sljedeći način:

Stratezi i kreatori ratnohuškačkih i rasističkih propagandnih kampanja po pravilu pripadaju društvenim elitama (kao što je to u nacističkoj Njemačkoj bio Joseph Goebbels), a ne razgoropađenim uličnim razbijačima (kakav je bio Julius Streicher). Pa ipak, prisutnost i jednih i drugih na optuženičkim klupama je rijetka. Nakon Nürnberških procesa, propaganda se pred institucijama međunarodnog pravosuđa pojavila tek u nekim procesima pred haškim Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Ruandu (ICTR). Mada pravni aspekti tih procesa samo dijelom zalaze u pitanja juridičkog tretmana savremenih oblika propagande, oni jesu pokrenuli proces sistematskog preispitivanja konceptualnih pretpostavki na kojima počiva razumijevanje utuživih oblika propagande.

U slučaju Ruande propaganda, koja je ne samo dovela do nezapamćenih zločina već i najneposrednije upravljala njima, je bila uglavnom zasnovana na metodama i tehnikama koje su korištene u postrevolucionarnom periodu u Sovjetskom Savezu i u nacističkoj Njemačkoj. U informatički i medijski nerazvijenoj zemlji, poput Ruande, to je bilo sasvim adekvatno za potrebe propagandista, ali sam način i sredstva provođenja propagandne kampanje po sebi su bili relikt jedne minule epohe i otuda nisu predstavljali poseban izazov sa pravnog stanovišta. O karakteru te propagande govori i kopija geštetnerom (!) umnožene brošure pronađene u prefekturi Butare, naslovljene „Napomene u vezi sa propagandom za širenje pokreta i regrutaciju“. Dokument sadrži analizu i razradu knjige francuskog psihologa Rogera Mucchiellija „Psihologija oglašavanja i propagande“ (Psychologie de la publicité et de la propagande), objavljene još 1970. godine, koja se značajnim dijelom bavila upravo oblicima sovjetske i njemačke propagande.

Propaganda prije i u vrijeme rata na području u nadležnosti ICTY bila je neuporedivo bliža njenim savremenim formama po sveobuhvatnoj upotrebi svih raspoloživih sredstava javnih komunikacija. Sa jednim značajnim izuzetkom. U njoj nije bio prisutan Internet, koji je devedesetih godina još uvijek bio u povoju, budući da je Tim Berners-Lee postavio prvi website (pod nazivom World Wide Web) tek 6. augusta 1991. godine.

Mada je značaj propagande u eskalaciji sukoba na Balkanu bio neupitan, propaganda se gotovo uzgredno pojavljuje u optužnicama protiv lica koja su bila u poziciji da je kontroliraju, ostajući u potpunosti u sjenci daleko ozbiljnijih tačaka optužnice (genocida, zločina protiv čovječanstva, ratnih zločina i sl.). Dakako, niko od kreatora i realizatora propagandnih kampanja koje su postavljale temelje masovne psihoze neophodne za mobilizaciju javnosti, a potom je održavale tokom rata, nije se našao među političkim ili vojnim izvođačima inkriminiranih djela kojima je suđeno pred Tribunalom. Niti negdje drugdje.

Institucije međunarodnog ili nekog partikularnog nacionalnog prava nisu se, još uvijek, suočile sa najtežim oblicima utužive propagande u njenoj modernoj izvedbi. Oni koji vjeruju da se to još zadugo neće dogoditi mogli bi argumentirati svoje ubjeđenje stavom da bi u današnje vrijeme takva suđenja podrazumijevala prethodni rat gotovo svjetskih razmjera, koji bi bio okončan tako da postoji pobjednička strana na način uporediv sa onim u kojem se svijet zatekao nakon Drugog svjetskog rata – što je dosta teško zamisliva mogućnost. Deziluzionizirani poznavaoci recentnijih ratova, onih koji su za posmatrački dio ostatka svijeta završili manje katastrofalnim posljedicama, vjerovatno bi svojoj rezigniranosti u pogledu dosega međunarodne pravde nadodali opažanje kako činjenica da u poraću presuđuju pobjednici ne znači da ni oni sami nisu počinili djela za koja bi im se po istoj osnovi moglo suditi. Konačno, za one umorne od obrazlaganja svoje skepse, uvijek stoji na raspolaganju neka od izreka poput tvrdnje da “vrana vrani oči ne vadi”, mada je Macrobius u 5. stoljeću, u svojoj “Saturnaliji”, tvrdio upravo suprotno (cornix cornici oculos effodiat). No, njegovi junaci su na gozbi, u vremenu prazničke raspojasanosti, raspravljali o primjerenoj ishrani a ne u sudnici o ratnohuškačkoj propagandi.

Za one čija su očekivanja manje apokaliptički ili nihilistički intonirana, krivično procesiranje utuživih oblika propagande pred nekim hipotetičkim sudom predstavlja izuzetno značajno pitanje. Svaki korak koji bi tužilaštvo moralo preći na tom putu sadrži izazove različite vrste – od onih tehničke prirode do onih koji zadiru u tumačenje zakona prema kojem se sudi, tj. zalaze u bezdan koji dijeli duh od slova zakona.

Već na nivou prikupljanja dokaznog materijala pokazuje se da je doba u kojem se moglo očekivati postojanje “nepobitnog inkriminirajućeg dokaza” (smoking gun) davno prošlo. U vrijeme uspona nacističke Njemačke samopouzdanje u pogledu podizanja hiljadugodišnjeg Trećeg carstva bilo je takvih razmjera da su svi ključni akteri pedantno dokumentirali svaki korak na tom putu prema “veličanstvenoj budućnosti”, ostavivši iza sebe obilje dragocjenih dokaza o svojim namjerama i njihovoj izvedbi. Kasnije, svijest o tome da je rota fortunae nepouzdan saučesnik u svakom poduhvatu, a pogotovo onom koji smjera ka trajnijem ako ne već vječnom ishodu, rezultirala je vrlo selektivnim i opreznim ostavljanjem pisanih tragova, kultiviranjem “plauzibilno opovrgljivih” komunikacija, upotrebom kriptičnih formulacija u stvarima “osjetljive prirode”, pa i uništavanjem dokumentarnih tragova koji bi mogli biti inkriminirajući za naredbodavce ili izvršitelje, ideologe ili sljedbenike. Taj napor da se ne ostavi trag koji bi, jednog dana, mogao poslužiti kao dokaz o postojanju mens rea u planiranju i izvedbi zločinačkog poduhvata, jasno indicira postojanje nečega što je trebalo prikriti ukoliko stvari krenu neželjenim putem, ali – indicija nije dokaz, barem ne na sudu zasnovanom na najvišim standardima pravnog postupka.

Prikupljanje dokaznog materijala za neki hipotetski proces vezan za propagandu suočava se i sa tim da se moderne propagandne kampanje ogromnim dijelom odvijaju u mediju elektronskih komunikacija, a njihovo bilježenje, arhiviranje i pretraživanje neuporedivo su zahtjevniji nego što je to bio slučaj dok su javnim prostorom dominirali štampani mediji. Službe koje su danas u stanju da sistematski prate sve transmisije u eteru ili na Internetu na prvom mjestu opslužuju potrebe nacionalne bezbjednosti zemalja u kojima se nalaze. To znači da je isključeno (ili barem izrazito otežano) bilo kakvo javno demonstriranje njihovih obavještajnih sposobnosti, a otuda i stavljanje dokazno relevantnih podataka na raspolaganje nekoj pravnoj instituciji ma koliko značajnog ranga ona bila. Iz tog razloga se prikupljanje dokaznog materijala mora fokusirati samo na javno dostupne izvore (open sources) ili komercijalne dobavljače podataka (kao što su Lexis/Nexis, Factiva i slični), a za internetske stranice kojih više nema još uvijek postoji mogućnost da budu pronađene preko arhivskih servisa (poput Wayback machine, na kojem je od 1996. godine do sada pohranjena prošlost od oko 800.000 miliona web stranica).

Jednom kada je prikupljena dokazna građa potrebno je utvrditi da li ona opravdava podizanje optužnice. Ukoliko to jeste slučaj, tužilaštvo mora provesti dokazni postupak kojim će se, “van razumne sumnje”, utvrditi da je cilj propagandne kampanje bilo poticanje na djela koje zakon kvalificira kao zločin, a po mogućnosti (ali ne i nužno) da je takve efekte doista i imala. Na koji način je propaganda uticala na stavove i ponašanje počinilaca krivičnih djela? Koji mehanizmi su proizveli takve efekte? Koji teorijski okvir to može najpreciznije objasniti i predočiti sudijskom vijeću?

Neke od potencijalnih stupica u takvoj vrsti dokazivanja nisu uočljive na prvi pogled. Ukoliko je namjera tužilaštva da pokaže da je propaganda dovela do promjena u stavovima i ponašanju onih koji su tako potaknuti postali počiniteljima krivičnih djela, onda to podrazumijeva da je djelovanjem propagande nastalo supstancijalno različito stanje u odnosu na ono koje je prethodno postojalo. O promjeni se može govoriti jedino ukoliko imamo referentnu tačku u odnosu na koju utvrđujemo tu promjenu. Uvažavajući činjenicu da psihometrijska istraživanja javnosti ni u jednoj zemlji nisu dio “rutinske naučne prakse”, ovo pitanje nije nimalo bezazleno. Ukoliko se tvrdi da je propaganda bila “doprinoseći faktor” u eskalaciji antagonizma jedne socijalne grupacije prema drugoj, potrebno je pokazati da takav antagonizam nije naprosto dio “tradicionalne uzajamne mržnje” koja odvajkada balansira na rubu nasilja, nego je generiran i odnjegovan kroz propagandna dejstva inducirana u okruženje u kojem takvo raspoloženje prethodno nije postojalo u statistički značajnom smislu.

Govoreći o “visokim standardima” čije zadovoljenje se očekuje od jednog savremenog suda u skladu sa vrijednostima demokratskog društva u kojem funkcionira, imamo na umu napomenu Dershowitza o poštivanju svih prava optuženika, počevši sa presumpcijom nevinosti koja podrazumijeva da je teret dokazivanja krivnje u cjelosti na tužitelju. Okrivljeni nije obavezan dokazivati svoju nedužnost, ona je već pretpostavljena i prestaje važiti jedino ako se konačnom sudskom odlukom utvrdi drugačije. Da bi optuženi bio proglašen krivim, potrebno je da ta krivnja bude dokazana “van svake razumne sumnje”.

Šta to praktično znači Dershowitz predočava na sljedeći način: “Ako procjenjujete da je vjerojatnoća 60% da je optuženik počinio inkriminirano djelo, morate ga osloboditi. Ako mislite da je vrlo vjerojatno da je to njegovo djelo, morate ga osloboditi. Ako mislite da je on to gotovo sigurno učinio, morate ga osloboditi.” To je vrlo slikovit prikaz uslova koji moraju biti ispunjeni da bi se neka osoba proglasila krivom, ali se on naprosto svodi na konstataciju neophodnosti odsustva bilo kakve sumnje, čak i ukoliko je ona u sudačkoj svijesti prisutna u homeopatski maloj koncentraciji. “Razumna sumnja” u krivnju optuženog svakako ne podrazumijeva da bi sudac morao uzimati u obzir i hipotezu da bi pravi počinitelj zapravo moglo biti neko vanzemaljsko biće sposobno da po volji mijenja svoje obličje (shape shifter, kako ljubitelji naučne fantastike dobro znaju), ili proverbijalni blizanac o čijem se postojanju ništa nije znalo, i sl. Teorijski, sve je to moguće ali nije vjerovatno. Tako pristižemo do tačke gdje je vjerovatnoća da griješimo u našoj procjeni krivnje optuženog toliko mala da stepen naše sigurnosti možemo nazvati “izvjesnošću van svake razumne sumnje”. Ima li ona neko egzaktnije mjerilo nego što je to stepen personalnog sudačkog uvjerenja? Da li bi Dershowitz svoju konstataciju o nužnosti oslobađajuće presude u slučaju postojanja ikakve sumnje u krivnju optuženog produžio i tvrdnjom “Ako procjenjujete da je vjerovatnoća da optuženik nije počinio inkriminirano djelo 1 naspram 250 biliona, morate ga osloboditi”? Odričući se (s pravom!) ambicije da se u empirijskom svijetu može pronaći apsolutna izvjesnost “matematičke vrste”, ostaje nam otvoreno pitanje: koji je stepen naše sigurnosti o nečemu dovoljan da bismo to tretirali kao da je “apsolutno izvjesno”, “van svake razumne sumnje”? Oblast ljudske spoznaje koja se bavi traganjem za izvjesnošću, barem kada su u pitanju empirijske, provjerljive činjenice, jeste sama nauka. U popularnoj kulturi njeno mjesto u sudnicama je u tolikoj mjeri uraslo u predodžbu kriminalnih istraga i sudskih procesa, da je lik znanstvenika postao neodvojivim dijelom kriminalističkih serija, filmova i sudskih drama. On se pojavljuje u odlučujućem trenutku sa ključnim laboratorijskim dokazom, ili služi kako bi oštroumni (najčešće vaninstitucionalni) istražitelj, kao istinski aficionado dedukcije, pokazao kako je naučnog fah-idiota prepredeni zločinac zaveo na krivi trag.

Nekim od problema prisutnih u pravnom procesiranju utuživih oblika propagande (bilo da su formulirani kao “ratnohuškačka propaganda”, “govor mržnje i diskriminacije”, “zagovaranje genocida”, “poticanje na zločine” i sl.) možda je najsvrsishodnije pristupiti upravo iz perspektive doprinosa koji takvom postupku može pružiti nauka – ili razloga odsustva takvog doprinosa.

Scientia ancilla iustitiae

U istražnim radnjama i sudskim procesima u ime nauke govori ekspert koji ima status forenzičkog stručnjaka. Kolokvijalno, podučeni industrijom zabave, mnogi pod tim pojmom podrazumijevaju one koji na mjestu zločina prikupljaju tragove koji mogu voditi identificiranju počinioca: „skidaju“ otiske prstiju, pronalaze vlas kose čija će analiza identificirati njenog vlasnika, uzimaju sa poda uzorke pijeska sa cipela nepoznatog posjetioca, određuju putanju smrtonosnog zrna i zaključuju o mjestu njegovog ispaljenja, i sl. Za neke, ti sakupljači tragova su tek policijski tehničari, a forenzičarem će radije nazivati onog starijeg gospodina sa pomalo bizarnim osjećajem za humor, koji pregleda tijelo nesretne žrtve i na licu mjesta istražiteljima saopštava svoja zapažanja. Šta je prva laička asocijacija sa zvanjem forenzičara ovisi u velikoj mjeri o našoj omiljenoj televizijskoj seriji koja nas je informirala o tome čime se ljudi tog zvanja bave. Oni malo pažljiviji primijetili su da tu ne postoji uočljiva saglasnost, izuzev da su uvijek u pitanju zanimljivi i vrlo pametni ljudi. Pogledamo li neke od svjetski najpopularnijih televizijskih serija onog žanra u kojem forenzički stručnjak ima stalno i istaknuto mjesto, uočićemo da je u seriji „Bones“ glavna junakinja Temperance Brennan predstavljena kao „forenzička antropologinja“, u različitim sezonama serije „CSI“ (Criminal Scene Investigation) pojavljuju se čak dvojica forenzičara, Gil Grissom koji je forenzički entomolog (ekspert za insekte) i D.B. Russell kao forenzički botaničar, u kultnoj seriji „The X-files“ Dana Scully je forenzička patologinja, Dexter Morgan iz serije “Dexter” je forenzički stručnjak za analizu tragova krvi, dok je Sherlock Holmes u seriji “Sherlock” (i ne samo u njoj!) forenzički ekspert za… za sve. Kad smo već kod nabrajanja, nećemo zaboraviti ni nezaboravni lik Abigail Beethoven Sciuto poznate kao “Abby” u seriji “NCIS” (Naval Criminal Investigative Service), darkerice gotičkog opredjeljenja koja je ujedno forenzički ekspert za balistiku, analizu digitalnih podataka, DNA i možda još nešto što smo propustili. Tom fiktivnom liku dali smo izdvojeno mjesto samo zbog toga što je glumica Pauley Perrette, prije nego što se odlučila da stane pred kamere, studirala na školi kriminalističkih znanosti John Jay u New Yorku pripremajući se za karijeru forenzičara. Na koncu je, uz svoje kolege glumce i glumice koji su se proslavili sličnim ulogama, postala jedan od globalno prepoznatljivih likova koji epitomiziraju forenzičke stručnjake. U toj istoj javnosti, prema prirodi stvari, praktično je nepoznato ime Henry Chung-Yu Leeja, pravog forenzičara čija ekspertiza u preko 6.000 kriminalnih slučajeva ga čini, prema mišljenju poznavalaca, jednim od najuglednijih među njegovim savremenim kolegama.

Činjenica da se pridjev „forenzički“ pojavljuje uz prepoznatljivo ime neke nauke (entomologija, botanika, patologija, itd.) ukazuje da „forenzika“ ne označava, u uobičajenom smislu, neku posebnu nauku i „forenzičare“ kao njene praktikante, nego specifičan oblik primjene nauke i njenih metoda za potrebe pravosuđa. Tako bi se dalo zaključiti da bitna razlika između „normalnog“ naučnika i onog koji je osposobljen da obavlja funkciju forenzičkog eksperta (u nekoj naučnoj oblasti od interesa za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica) leži, uz ostalo, i u sposobnosti ovog potonjeg da svoje nalaze saopšti na način koji će biti jasan i razumljiv i onima koji nisu specijalisti u tom području, bilo da je riječ o istražiteljima, građanskoj poroti, sudiji, ili sudskom vijeću. Praktično, bilo koja nauka može biti atribuirana kao „forenzička“ ukoliko postoji potreba za znanjem koje ona nudi u cilju rješavanja kriminalnih slučajeva. Takvo viđenje naglašava svaka popularna definicija forenzičkih nauka, ukazujući da unutar korpusa naučnih disciplina postoji podskup onih koje imaju svoju kriminalističku primjenu.

Promjene u članstvu porodice forenzičkih nauka dešavaju se u skladu sa promjenama u svijetu oko nas – podjednako kako se mijenjaju društvena zbilja i tehnologija koja je prati, mijenja se i karakter kriminalnih djela a otuda i potreba za specijaliziranim naukama koje mogu dati svoj doprinos u utvrđivanju pravno relevantnih činjenica vezanih za takve delikte. Nove naučne discipline dobivaju na značaju dok neke od starih prepuštaju svoje mjesto drugim jer ne zadovoljavaju rigorozne kriterije savremene nauke. Za neke naučne oblasti danas je teško i zamisliti okolnosti pod kojima bi se pojavila potreba za njihovim forenzičkim doprinosom (npr. forenzička astrofizika), ali je uputno prisjetiti se da je prije svega nekoliko decenija pomisao da će postojati digitalna ili računarska forenzika mogla zvučati bajkovito, kao što bi to bila i ideja o digitalnom novcu, kriptovalutama i nebankarskim finansijskim sistemom. Danas je to izrazito prisutna forenzička disciplina od neprocjenjivog značaja u rješavanju najzamršenijih kriminalnih slučajeva.

S druge strane, čak i površna inspekcija dugačke liste forenzičkih disciplina pokazaće da ideja o skupu nauka među kojima su neke i „forenzičke“ usmjerava naše razumijevanje u donekle pogrešnom pravcu. Naime, čini se da bi bilo tačnije reći da među „forenzičkim disciplinama“ postoje i one koje pripadaju etabliranim naukama. Ovdje ćemo pod tim pojmom, vrlo lapidarno, odrediti nauku na način kako je to učinio Kenneth B. Clark, kao “metod kontroliranih opservacija i verifikacija čiji je cilj smanjenje grešaka koje čovjek može počiniti u posmatranju, prosuđivanju ili logici. Nauka počinje opažanjem i završava empirijskim testiranjem svojih pretpostavki”. Sva naučna znanja su stručna, ali nisu sva stručna znanja formirana u cjelovite naučne discipline. Kada je to slučaj, obično govorimo o specijaliziranim “vještinama i umijećima” ili naprosto “znanju i iskustvu”. Nemali dio forenzičkih disciplina ima upravo takav karakter.

U nekim slučajevima to znanje i iskustvo mogu imati presudniji značaj čak i kada formalno postoje nauke koje se bave nekim od aspekata relevantnim za sporni događaj. U procjeni sklonosti nekog psa da neprovociran napadne čovjeka moguće je zatražiti svjedočenje zoologa, ali mišljenje odgajivača ili trenera pasa (kinologa) biće neuporedivo značajnije. Čak i kada su u pitanju događaji “iz nadležnosti” tzv. egzaktnih nauka, u ekspertnoj procjeni vjerovatnoće da je sa neke značajne udaljenosti, pod datim meteorološkim okolnostima, puščani hitac pogodio svoj cilj mišljenje balističara biće dragocjeno ali će još informativnije biti svjedočenje profesionalnog snajperiste.

Razliku znanja koje je derivirano iz kontroliranih eksperimenata, kao karakteristično naučnog metoda, i onog stečenog akumuliranim iskustvom, u svojoj odluci jedan američki sud (u slučaju Berry v. City of Detroit iz 1994. godine) je obrazložio sljedećom analogijom:

U ovakvim slučajevima bitno je uočiti da empirijsko znanje stručnjaka ne protivrječi postojećim spoznajama formiranim unutar relevantnih naučnih disciplina. Aeronautički ekspert ne može svjedočiti da bumbari zaista uzlijeću u smjeru suprotnom od pravca vjetra, ali može sa aeronautičkog stanovišta obrazložiti da je to najefikasniji način stvaranja uzgona na krilima, što u domenu njegove struke upražnjavaju svi piloti koji uzlijeću sa nosača aviona. Kada nauka protivrječi nenaučnom znanju postoji teorijska mogućnost da je potrebno izvršiti reviziju neke naučne oblasti, ili da dato znanje pripada oblasti koja u principu nije podložna protokolu naučne verifikacije, ili da se radi o tvrdnjama koje se predstavljaju kao naučne ali nemaju nikakvo realno utemeljenje. Ova potonja „znanja“ danas se nazivaju „naučnim otpadom“, junk science (ili trash science), kako ih je 1991. godine nazvao Peter Huber (jedan od osnivača superelitne njujorške advokatske kancelarije impresivnog naziva Kellogg, Huber, Hansen, Todd, Evans & Figel) u svojoj knjizi „Galilejeva osveta: Naučni otpad u sudnici“ (Galileo's Revenge: Junk Science in the Courtroom).

U svjetlu ovih distinkcija korpus forenzičkih znanja zahtijeva njegovo nešto pomnije razmatranje jer će to biti od izrazitog značaja za naše razumijevanje problema vezanih za bitne aspekte pravnog sankcioniranja utuživih oblika propagande. Ukoliko je na ovom mjestu strpljivi čitalac predosjetio da nam predstoji (još jedna!) neizbježna digresija pokazaće se da je njegova slutnja potpuno na mjestu. Konačno, razgovor koji ne vodi u digresiju nije bio vrijedan ni započinjanja.

Za početak, da utvrdimo šta sve podrazumijevamo pod pojmom „forenzika“. Porijeklo same riječi i ovdje treba potražiti kod prvoosumnjičenog – u latinskom jeziku. Forensis označava ono što pripada forumu, otvorenom prostoru (forīs) gdje su nekoć zasijedali rimski sudovi, dakle – ono što pripada javnosti. Sredinom 17. stoljeća, pridjevom „forenzički“ obilježavano je ono što se odnosi, koristi ili je prihvatljivo u javnoj raspravi ili na sudu. U novije vrijeme, izraz se sredinom osamdesetih godina počeo učestalo koristiti u publicistici i medijima, a televizijske serije i filmovi još više su ga približili jeziku svakodnevnice.

Ne čini se svrsishodnim nabrajati stotinjak specijaliziranih forenzičkih disciplina, koje Američka akademija forenzičkih nauka (AAFS) organizira u 12 širokih grupacija. Radije ukažimo na tri generalne funkcije forenzičkih znanja: identifikaciju ili kategorizaciju, individualizaciju, i rekonstrukciju. Prve dvije funkcije Craig M. Cooley, pravni ekspert specijaliziran za slučajeve (zlo)upotrebe forenzičkih nalaza, objašnjava na sljedeći način:

Individualizacija, u forenzičkom smislu, nastoji pokazati da je određeni identificirani uzorak specifičan ili jedinstven čak i među ostalim pripadnicima iste klase (npr. određivanje mjesta porijekla uzorka tla, prethodno identificiranog kao kvarcni pjesak, na osnovu njegovih fizikalnih i hemijskih karakteristika), ili da fizički dokaz i sličan poznati uzorak imaju zajedničko porijeklo (npr. individualizacija otisaka prstiju, tragovi abrazije na zrnu ispaljenom iz nekog oružja, i sl). Postupak individualizacije polazi od pretpostavki: (1) da izvjesni fizički i biološki entiteti postoje u jedinstvenom obliku, (2) da oni za sobom ostavljaju podjednako jedinstvene tragove, te (3) da su tehnike inspekcije, mjerenja i zaključivanja koje koriste forenzički stručnjaci dovoljne da jednoznačno povežu tragove sa objektima koji su ih proizveli.

Uvažavajući činjenicu da se termin “identifikacija” kolokvijalno koristi u onom smislu u kojem forenzičari koriste “individualizacija” (utvrđivanje kome ili čemu pripada neki materijalni trag) u nastavku ćemo i sami, pojednostavljenja radi, povremeno slijediti taj običaj.

Pretpostavka o neponovljivosti specifičnih fizičkih karakteristika čovjeka (ili njihove kombinacije) ima dugu tradiciju i kulturno prisustvo. To vjerovanje je ostavilo trag i u naporima da se ta jedinstvenost iskoristi i u kriminalističke svrhe, kao sredstvo biometrijske identifikacije/ individualizacije (npr. bertillonage, kao antropometrijski metod koji je koristila francuska policija koncem 19. stoljeća, ili nešto mlađa pseudonaučna Lombrosijeva tehnika i sl.). Kada se pojavila hipoteza da su otisci prstiju (trajni, neizmjenjivi i jedinstveni za svakog čovjeka) samo jedan od iskaza beskonačne varijabilnosti u prirodi, ona se sjajno uklopila u već postojeću sliku svijeta i sa lakoćom je pronašla svoju praktičnu primjenu u kriminalistici.

Konačno, forenzički stručnjaci mogu imati značajnu ulogu u rekonstrukciji događaja, bilo u slučaju kada se iskazi očevidaca ne podudaraju (što se dešava češće nego što bi se dalo pretpostaviti) ili kada nema direktnih svjedoka.

Za naše potrebe pokušaćemo predstaviti, vrlo slobodno, tri tipa naučnih/stručnih oblasti i problema koje oni nose u svojoj forenzičkoj funkciji. Ti problemi su posebno naglašeni imajući u vidu da je svrha stručnog svjedočenja u tome da argumenti i težina predočenog dokaza (u korist neke tvrdnje ili protivno njoj) budu ispravno shvaćeni od strane porote ili sudije, dakle – laika u datoj naučnoj oblasti. Stvari postaju malo kompliciranije uzmemo li u obzir da svjedočenju jednog forenzičkog eksperta može biti suprotstavljeno svjedočenje drugog stručnjaka iz iste oblasti, kojeg će kao svog svjedoka pozvati pravni tim suprotne strane. Kako je u prirodi nauke to da su njeni postupci i nalazi uvijek otvoreni kritičkom preispitivanju, takva “kontra-ekspertiza” ne samo da je moguća nego je gotovo redovno prisutna kadgod nauka treba da saopšti svoje viđenje o tome šta jesu ili nisu validno utvrđene činjenice. Nerijetko, suprotstavljena ekspertna mišljenja rezultiraju tzv. “supervještačenjem”, gdje sud poziva trećeg stručnjaka da arbitrira u pogledu spornih nalaza.

Kako se sudnica ne bi pretvorila u debatni klub među pristalicama uzajamno suprotstavljenih naučnih hipoteza, juridičko viđenje pitanja istinitosti odlično je predstavljeno u dokumentu sa kojim ćemo se još sretati. Riječ je o odluci američkog Vrhovnog suda iz 1993. godine, u sporu poznatom pod nazivom Daubert vs. Merrell Dow Pharmaceuticals, Inc., gdje je u pravnom kontekstu izloženo gledište sadržano u Hipokratovoj maksimi „Spoznavanje je dugovjeko, život je kratak“ (Ars longa, vita brevis):

U sučeljavanju dva naučna mišljenja, u procesnom smislu prednost je uvijek na strani eksperta odbrane. Ne zato što bi on bio kvalificiraniji od svoga kolege u službi tužilaštva, već zato što on ne mora dokazati ništa – dovoljno je da unese sumnju u validnost tvrdnji svoga oponenta da bi to svjedočenje izgubilo dokaznu moć “van razumne sumnje”. Neke naučne oblasti podložnije su takvoj vrsti nesigurnosti, neke druge su znatno otpornije.

U određenom smislu, značajnu ulogu u tome ima “epistemološki kredibilitet” čiju će procjenu sud izvesti na osnovu sposobnosti forenzičkog stručnjaka da bude razumljiv i nedvosmislen, ne praveći pritom kompromise u pogledu preciznosti i utemeljenosti svojih iskaza.

Neke nauke imaju već dugotrajnu reputaciju prominentnih alatki u kompletu forenzičke opreme. Gotovo sve su potomci ili bliski rođaci takozvanih “prirodnih” ili “egzaktnih” znanosti (kao što su fizika ili hemija) i koje možemo, prema nezgrapnom prevodu sa engleskog jezika, nazvati “čvrstim naukama” (hard sciences). Ukratko, to su znanosti koje mogu podnijeti rigoroznu provjeru svojih nalaza na osnovu utvrđenih načela naučnog istraživanja. One se doživljavaju kao “čvrste” ili “tvrde” (“solidne”!) i zbog raširene ideje da nam znanost “otkriva prirodne zakone”, drugim riječima – nalazi takvih nauka proishode iz “zakona” koji “upravljaju ponašanjem svijeta” te su nepobitno istiniti, barem u onoj mjeri izvjesnosti koja se očekuje u sudnici. Malo su “mekše” nauke čiji je predmet izrazito kompleksni živi svijet, određen mrežom uzroka i posljedica o kojoj posjedujemo tek fragmentarno znanje. Te “meke“ ili “vlažne” nauke (soft sciences, wet sciences), kako se pokatkada nazivaju, karakteristične su po odsustvu mehaničke determiniranosti koja obećava onaj stepen izvjesnosti kakav imamo na umu govoreći o “egzaktnim naukama”. Područje još veće nesigurnosti predstavljaju nauke koje se bave emergentnim fenomenima “izraslim” iz biološkog supstrata, kakav je npr. svijet psihologije.

Čak i povijest uvođenja raznih “čvrstih znanosti” u forenzičku funkciju uči da taj proces nije tako jednostavan kako bi se očekivalo na temelju njihovih već postojećih rezultata i kredibiliteta stečenog unutar relevantne znanstvene zajednice. Kako ćemo vidjeti, značajnu ulogu u prihvatanju kvalificiranog i kompetentnog mišljenja u nekoj oblasti igra i vjerodostojnost koja mu je pripisana i u vanznanstvenom – dakle, popularnom i laičkom – mnijenju.

Da bismo to ilustrirali pođimo od konstatacije da je neuporedivo lakše razumjeti i prihvatiti nalaze onih naučnih disciplina koje se bave fenomenima bliskim našem neposrednom iskustvu, nego onih koje istražuju aspekte zbilje koji takvom iskustvu ne pripadaju. Kada balistički ekspert svjedoči da su urezi na metku pronađenom u tijelu žrtve identični urezima na metku ispaljenom iz oružja osumnjičenog, možemo lako razumjeti da taj nalaz značajno osnažuje hipotezu (da ne kažemo “dokazuje”) da je zrno ispaljeno upravo iz tog oružja. Podudarnost otiska prsta nađenog na mjestu zločina sa otiskom prsta osumnjičenog ima isti efekat. Iskustvo zaključivanja na osnovu podudarnosti specifičnih tragova seže u daleku prošlost ljudske vrste. Naš pećinski predak vrlo je dobro znao da otisci šapa koji vode u obližnju pećinu, a kakve je već vidio da za sobom ostavlja sabljasti tigar, znače da ne treba očekivati kako će u pećini zateći zeku ili tapira. Ako se oko netom provaljene kuće u svježem snijegu nalaze tragovi cipela na kojima nedostaje dio desne potpetice, a lokalni dokoličar ima upravo takve cipele… Drevno lovačko iskustvo u prepoznavanju istovjetnih obrazaca (pattern matching) upravlja našom intuicijom kadgod treba dovesti u vezu fizički trag sa njegovim porijeklom. Sličnu vrstu sigurnosti imamo i u pogledu mehaničkih fenomena, kretanja objekata, pa i fizičkih karakteristika materijala, čak i kada ta vrsta analize zahtijeva najsloženije instrumente. Mi ne moramo znati kako funkcionira optički ili elektronski mikroskop da bismo, prema analogiji sa jednostavnim pomagalima poput povećala, razumjeli da je moguće detaljno ispitivati gotovo nevidljive objekte, upravo kao što je moguće doći do istog saznanja o njima neovisno o tome da li nam na raspolaganju stoji tek djelić grama ili čitava tona materijala. Pomagala koja omogućuju da vidimo hiljadama puta bolje nego golim okom znače da je moguće vidjeti hiljadama puta više detalja: ne samo istovjetnost otiska oštećene potpetice sa otiskom cipele osumnjičenog, nego i položaja i oblika postolarskih čavala na njoj ili mikroskopskih pukotina na njenim đonovima. Podudarnost u svakom novom detalju drastično povećava dokaznu moć nalaza, tj. njegovu probativnu vrijednost.

Naš odnos prema pouzdanosti spoznaje mijenja se proporcionalno tome u kojoj su mjeri prezentirani nalazi udaljeni od neposrednog opažanja, tj. u kojoj su mjeri nedostupni svakodnevnom iskustvu ili nekom njemu bliskom analoškom predlošku.

Svakodnevno se susrećemo sa objektima koji se kreću kroz prostor i predvidivost njihovih putanja jedna je od najranijih spoznaja koju stičemo o svijetu. Nije neophodno nikakvo specijalističko znanje da bismo shvatili utemeljenost argumentacije balističara koji na osnovu pozicije rupe na staklu prozora i mjesta udara metka u zid prostorije određuje putanju kretanja zrna i zaključuje sa kojeg je mjesta ono ispaljeno. Problem nije ni ukoliko se na svome putu projektil odbio o tvrdu površinu, ostavivši na njoj trag, i završio let na nekom drugom mjestu, jer svi imamo iskustvo sa takvom vrstom kretanja bačenih objekata – oni se zaustavljaju na cilju, prodiru kroz njega ili bivaju skrenuti. Čak i u slučaju složenije putanje, poput parabole ispaljene artiljerijske granate, znamo da njeno kretanje nije nasumično, da će svako zrno ispaljeno iz istog oruđa pod istim meteorološkim uslovima imati praktično istu putanju te stoga postoji metod da se njegovo nepravolinijsko kretanje precizno izračuna. To što mi ne znamo kako se taj proračun matematički izvodi ne umanjuje našu sigurnost da će oni koji to znaju doći do nesumnjivo ispravnog rezultata.

Ono što se čini zajedničkom karakteristikom svih “tvrdih nauka” jeste jezik matematike kojim se služe. Upravo je njegova formalna preciznost ono što u našoj predodžbi te nauke čini “egzaktnim” (od exactus, “precizan”). Nevolja je u tome što empirijska zbilja, kako je još davno primijetio Platon, samo aproksimira ideal savršenog i egzaktnog. U njenom jeziku modifikatori kao što su “približno”, “uglavnom” ili “slično” neuporedivo su primjereniji nego apodiktički “tačno”, “uvijek” ili “identično”. Što se više približavamo temeljnim “građevinskim blokovima” od kojih je sazdana fizikalna zbilja, ili zalazimo u kompleksni svijet njenih organskih manifestacija (tj. “mekih nauka”), to matematskim jezikom znanosti sve više prevladava njegov “statistički dijalekt”. Paradoksalno, ali njegova upotreba rezultat je upravo potrebe da se bude precizniji i tačniji, tj. da matematski iskaz nekog stanja bude kredibilniji, što je u skladu sa određenjem statistike kao znanosti o zaključivanju na osnovu nepotpunih ili varijabilnih podataka. Kažu da je Bertrand Russell svojevremeno primijetio da objašnjenja mogu biti “ili jasna ili precizna”. Jasnoća zahtijeva pojednostavljenje, a takav komoditet znanstvena egzaktnost nastoji izbjeći po svaku cijenu, dok preciznost podrazumijeva prisutnost mnoštva detalja koji uvid u cjelinu čine znatno zamršenijim i zahtjevnijim.

Potraga za optimalnom pozicijom između razumljivosti i preciznosti problem je sa kojim se, po prirodi svoga posla, uvijek suočavaju forenzički eksperti u funkciji svjedoka. Promjene u postojećim pravnim standardima sudske prihvatljivosti naučnog vještačenja u sve većoj mjeri potiskuju dojučerašnje lako razumljive metode i tehnike, a primjena novih postavlja sve složenije zahtjeve u pogledu razumijevanja i procjene njihove pouzdanosti. U tom smislu sudovi koji se danas suočavaju sa svjedočenjima znanstvenih stručnjaka nalaze se u poziciji u kojoj se u 4. stoljeću p.n.e. našao Ptolomej I Soter (“Spasitelj”), veliki vojskovođa, egipatski kralj i začetnik znamenite dinastije Ptolomejevića. Legenda kaže da je, u susretu sa Euklidom, upitao da li ima kakav brži i kraći put da se savladaju osnove geometrije, kako bi bio pošteđen napora iščitavanja 13 Euklidovih knjiga “Elemenata” (Στοιχεῖα), jednog od najznačajnijih djela u istoriji zapadne znanosti. Autor mu je uzvratio da, nažalost, “nema kraljevskog puta u geometriju”. Da se takav razgovor doista vodio tvrdi Proclus Lycius, komentator Euklidovog djela, mada činjenica da to svjedočanstvo dolazi osam stoljeća nakon opisanog događaja unosi izvjesne sumnje u njegovu pouzdanost.

Nešto veći stepen izvjesnosti imamo u pogledu načina na koji su moderni juristi otvorili put naučnoj spoznaji u sudskim procesima, isprva pokušavajući da nađu neki, ako ne “kraljevski” a ono “sudski” put u prihvatanju forenzičkih nalaza, da bi konačno i sami preuzeli odgovornost za razumijevanje onoga što znanost ima reći o činjenicama relevantnim u pravnom postupku i konačnom donošenju presude. U slučaju pravnog sankcioniranja utuživih oblika propagande, u skladu sa najvišim pravnim standardima koje savremena juridička praksa zahtijeva, jasno je da se od znanosti očekuje da ima presudnu riječ u utvrđivanju njene prisutnosti i efekata u javnom prostoru.

Kako bismo imali bolji uvid u probleme vezane za taj nimalo jednostavan zadatak razmotrićemo kako stvari stoje kada su u pitanju forenzička svjedočenja o činjenicama iz domena fizikalne realnosti, neuporedivo “opipljivije” od fluidnog svijeta psiholoških fenomena u kojima se manifestiraju efekti propagande.

Otisci i utisci

Svečano otvaranje magistrale kojom je znanost ušla u sudsku praksu obilježila je pojava daktiloskopije – kriminalističke tehnike identifikacije pomoću otisaka prsta. Ideja da su papilarne linije na jagodicama prstiju jedinstvene za svakog čovjeka i da otuda predstavljaju svojevrstan “tjelesni potpis”, pojavila se još prije 17 stoljeća u Kini. Kultura koja je otkrila način proizvodnje papira nije samo pronašla savršen medij za pisanje, nego i za njegovo “ukrašavanje” neželjenim mrljama tinte, prije svega tragovima prstiju neopreznog pisara. Vrlo brzo uočeno je da su ti otisci kod svakog čovjeka različiti te je razvijen običaj ovjeravanja dokumenata namjernim otiskom prsta. Takva signatura svjedočila je o ličnom prisustvu potpisnika dokumenta. Tu praksu je zapadu predstavio William James Herschel, unuk velikog astronoma Fredericka Williama Herschela (graditelja teleskopa, čovjeka koji je otkrio Uran i infracrveno zračenje i postao prvi predsjednik britanskog Kraljevskog astronomskog društva) i sin podjednako poznatog astronoma, matematičara, botaničara i pronalazača (najpoznatijeg po otkriću fotografije) Johna Herschela. Uz nevjerovatan raspon talenata Johnu Herschelu nije nedostajao i osjećaj za praktične aspekte života, te je svome sinu savjetovao da se u pogledu svoga zanimanja, birajući između glave u zvijezdama i nogu čvrsto oslonjenih na tlo, opredijeli za ovo drugo. Tako se William James Herschel, potomak velikih britanskih astronoma, našao kao kolonijalni predstavnik East India Company u Bengalu. Vođen lošim iskustvom u poslovanju sa lokalnim poduzetnicima, kojima nije bilo strano da poreknu autentičnost vlastitog potpisa na ugovorima sklopljenim sa kolonijalnim vlastima, uveo je u julu 1858. godine praksu da takvi dokumenti dodatno budu ovjereni otiskom prsta potpisnika. Za istoriju je sačuvano i ime gospodina Konaija, dobavljača građevinskog materijala u čije poslovno poštenje britanski namjesnik nije imao pretjerano povjerenje.

Dvije decenije kasnije, Herschel je postao glavni sudac okruga Hooghly u Jungipuru gdje je svoj metod identifikacije otiskom prsta počeo primjenjivati kod isporuke penzija, kako novac ne bi preuzeo neko drugi, ali i kod prestupnika osuđenih na zatvorske kazne kako bi se osiguralo da je upravo počinitelj odslužio svoju kaznu, a ne neki nedužni siromah spreman da za odgovarajuću naknadu odleži kaznu za nekog drugog. Po povratku u Veliku Britaniju, Herschel je u prestižnom naučnom časopisu Nature 1880. godine objavio pismo o svojim iskustvima sa metodom upotrebe otisaka prstiju. Metod koji je u administrativne svrhe koristio Herschel privukao je pažnju i onih koji su u njemu vidjeli dragocjenu kriminalističku primjenu. I danas su prisutne rasprave da li za to zasluge treba pripisati škotskom liječniku Henryju Fauldsu ili engleskom polimatu Francisu Galtonu, utemeljitelju eugenike (i gorljivom zagovorniku rasizma), psihometrije, diferencijalne psihologije, naučne meteorologije, itd. Faulds je prvi objavio znanstveni rad o otiscima prstiju u časopisu Nature 1880. godine, i obratio se Charlesu Darwinu nudeći saradnju u razvoju sistema klasifikacije otisaka. Darwin je zbog zdravstvenih problema ljubazno odbio ponudu i obećao da će Fauldsova istraživanja proslijediti svome rođaku Francisu Galtonu. Ovaj nije ni pročitao rukopis priložen u Darwinovom pismu već ga je proslijedio Kraljevskom antropološkom društvu koje je pokazalo podjednako odsustvo interesa. Mada nikada nije stupio u kontakt sa Fauldsom Galton je prvi razvio sistem klasifikacije otisaka prstiju, koji objavljuje 1892. godine u svojoj knjizi “Otisci prstiju” (Fingerprints). Obično se na ovakvom mjestu kaže kako je “sve ostalo istorija”, no u ovom slučaju to bi trebalo proširiti sa “…i serija sudskih sporova o pravu prvenstva”, pa i žučnih prepiski, ponajviše između Herschela i Fauldsa.

Značaj klasifikacije otisaka prstiju leži u razlici između njihove administrativne i kriminalističke upotrebe. U prvom slučaju vrši se uparivanje postojećeg otiska sa otiskom određene osobe, kojim se utvrđuje da li oni jesu ili nisu identični. U kriminalističkoj upotrebi, na osnovu postojećeg otiska traga se za identičnim arhiviranim otiskom poznatog “vlasnika”. Među hiljadama (ili milionima) otisaka, ta vrsta uparivanja moguća je jedino ako postoje opšta obilježja koja će poslužiti kao klasifikacijski filteri. Takav sistem usavršio je Edward Richard Henry, policijski komesar i čelni čovjek londonske policije. Sa mogućnostima kriminalističke upotrebe otisaka prstiju suočio se dok je obavljao funkciju šefa policije u Bengalu i tu se upoznao sa Herschelovim metodom ovjeravanja službenih dokumenata. Uz pomoć svog zamjenika, matematičara Azizula Haquea, utemeljio je metod prepoznavanja karakterističnih obilježja otisaka koji je 1897. godine objavljen u monografiji “Klasifikacija i upotreba otisaka prstiju”, da bi vrlo brzo postao poznat kao “Henryjev klasifikacijski sistem” i proširio se svijetom. Jedan od prvih slučajeva u kojima su otisci prstiju poslužili u identifikaciji ubojice vezan je za ime argentinskog policajca hrvatskog porijekla, Juana Vuceticha (Ivan Vučetić). U Buenos Airesu je 1892. godine došao u priliku da uspješno primijeni tehniku sa kojom se sreo čitajući Galtonovu knjigu, a kasnije i da razvije vlastiti sistem klasifikacije otisaka prstiju i “komparativne daktiloskopije”, koji se i danas koristi u nekim latinoameričkim državama. Pred sam kraj 19. stoljeća Francuska akademija nauka oglašava da otisci prstiju predstavljaju “do danas najefikasniji metod identifikacije pojedinaca.” Oduševljenje otkrićem da je svako jedinstveno obilježen svojim otiskom prsta negdje u to vrijeme iskazao je i Mark Twain u svojoj noveli “Tragedija Pudd’nheada Wilsona” govoreći o “‘Božjem jeziku otiska prsta’, tom bezglasnom govoru i neizbrisivom zapisu” koji nam u svim slučajevima pruža “neupitni dokaz identiteta”.

Tako je daktiloskopija postala gotovo magična forenzička disciplina, a otisci prstiju neizbježan dio zapleta i raspleta kriminalističkih romana, stripova, filmova, televizijskih serija i onih kućnih prepirki u čijem su središtu najčešće uglačana ogledala, prozori i porodični pribor za jelo. Od svoga prvog pojavljivanja u američkim sudnicama 1911. godine, u slučaju People v. Jennings, daktiloskopski nalazi su garantirali da licu čiji otisci prstiju odgovaraju otiscima nađenim na mjestu zločina predstoji dug i iscrpan razgovor sa istražnim organima. Otisci prstiju uživali su reputaciju nepobitnog dokaza (“smoking gun”) i bili instrumentalni u rješavanju nebrojenih kriminalnih slučajeva širom svijeta. A onda je došao Daubert, najavivši kraj idile između kriminalista i “najefikasnijeg poznatog metoda identifikacije pojedinaca.”

Nenad Fišer