Iz skladišta pripovjedačkog materijala
Ideja putovanja, kao metafore za neki proces koji zahtijeva vrijeme i podrazumijeva promjenu, za proces nepredvidivih pratećih efekata i neizvjesnog ishoda, rado se koristi jer stvara dojam mudroslovlja dok je istovremeno lišena svakog specifičnog i informativnog sadržaja.
Već u doslovnom smislu, putovanje ukazuje na kretanje sa jednog mjesta na drugo. Ono se dešava u vremenu, a između polazišta i odredišta nalazi se neodređeni broj tačaka gdje svaka, po definiciji, ima različita svojstva. Metaforički, to kretanje ne mora podrazumijevati promjenu položaja u prostoru, nego nam podjednako može usmjeriti pozornost na “unutarnju”promjenu stanja (poput razvoja neke jedinke). Svaku od faza takve pretvorbe lako ćemo razumjeti u terminima analogije sa prostornim pozicijama, gdje se jedan stadij napušta i pristiže u drugi. Odrastamo, ulazimo u pubertet, dospijevamo u period adolescencije, nađemo se u zrelom dobu. U tom kretanju dešavaju se različite stvari, formiraju nova iskustva, ili pjesnički govoreći – “život je jedno putovanje.”
U njegovom toku spoznajemo stvari koje ranije nismo razumijevali, naša saznanja i interesi obuhvataju sve više elemenata zbilje, pa nam je čak i to učenje i samo predočivo kao (još jedno!) putovanje. Baš kao što je to i svaka sentimentalna veza, podizanje djece, izgradnja karijere – sve što je podložno nekoj vrsti promjene savršeno se uklapa u istu metaforu putovanja. Ne samo jedinke već i kolektiva: porodice, grupe, naroda, nacije, civilizacije. Gdje je putovanje tu su i put, staza, trag, smjer, tu su i saputnici, prtljag, zamor, odmorišta, lutanja, raskršća, slijepe ulice… čak i kada se to putovanje odvija u mediju apstrakcije ova metafora je uvijek pri ruci da dočara prirodu i iskušenja svakog kretanja (“umjetnik nas poziva na putovanje kroz prostor njegove imaginacije”).
Na ovom mjestu ćemo se zaputiti tragom jedne izreke koju često imamo priliku čuti, po pravilu u kontekstu vehementne kritike nečije sklonosti da ponavlja uvijek istu grešku, demonstrirajući time svoj nedostatak inteligencije i nesposobnost da prethodno iskustvo iskoristi kako bi se „dozvao pameti“ i stečene spoznaje trajno „utuvio u glavu“.
Glava je, dakako, sjedište umnosti, pa će njoj suprotan kraj naše anatomije postati mjestom gdje prebiva nerazboritost. Taj će predio u svim jezicima poprimiti impresivan broj imena. U nama bliskom okruženju neki od uobičajenih naziva nastali su prema orijentaciji našeg tijela (stražnjica, zadnjica), a neki prema obliku i karakterističnom reljefu (guzica, izvedeno od protoindoevropskog *gonǵ–, *gouǵ-, te praslavenskog *gǫzъ i *guzъ, u značenju izrasline, grbe ili kvrge). Potonjoj grupi pripada i riječ dupe (od staroslavenskog *dupa-, *dupę-, u značenju jame, udubine) koju ćemo ovdje koristiti, blisku riječima koje se bez snebivanja mogu izreći u svakom društvu, kao što su dupsti/dubiti, dub, dubina i sl.
Putovanje nagoviješteno ovim uvodom, kako se čitalac sigurno i sam dosjetio, odnosi se na promet koji se odvija magistralnim putem između krajnjih tačaka ljudskog trupa: dupeta i glave.
Ekspresivni somatski frazem koji nam govori da nešto dolazi/stiže „iz dupeta u glavu“ zahtijeva barem osnovno objašnjenje o kakvoj se vrsti putovanja tu radi i zbog čega se ono gotovo uvijek odvija jednosmjernom saobraćajnicom. Na nevolju, rijetko provjeravamo naše tumačenje metafora, pa se čak i one pogrešno shvaćene doimaju samorazumljivim.
Povezivanje ovih anatomski suprotnih krajeva našeg tijela nije jezička rijetkost. U pravilu, fraze ili riječi u kojima ti antipodi figuriraju računaju na našu sposobnost da ih dovedemo u kontekst (dez)orijentacije. Fraza „ne zna gdje mu je dupe a gdje glava“ (tj. šta je naprijed a šta nazad, ili šta je gore a šta dolje) označava osobu koja je smušena, zbunjena i nesposobna za obavljanje čak i najjednostavnijih zadataka. U svojoj sažetoj formi pojavljuje se kao dupe-glava, da bi u obliku dupeglavac ukazivala na nekoga ko bi svoju glavu mogao zamijeniti vlastitim dupetom bez posebno uočljive razlike u sposobnosti obavljanja misaonih funkcija.
Filologinja sa zagrebačkog univerziteta, Branka Barčot, u svome radu „Orijentacijska metafora u Hrvatskome frazeološkom rječniku“ pokazuje kako i sama pozicija u koordinatnom sistemu koji određuje našu prostornu orijentaciju (gore-dolje, naprijed-natrag, lijevo-desno), konotira specifičan vrijednosni sadržaj. Ono što je gore asocirano je uz pozitivne vrijednosti (sreća, dobro, vrlina, svjesnost, racionalnost, zdravlje i život, moć kontrole i hijerarhijska nadređenost, obilje), rječnikom mitologije – upravljano je principima nebeskih (uranskih) sila. Nasuprot njima, ono što je dolje ukazuje na mračne, često negativne vrijednosti (tuga, zlo, porok, nesvjesnost, emotivnost, bolest i smrt, bespomoćnost i podređenost, uskraćenost), te bismo ih mogli pripisatii domenu zemnih (htonskih) sila. Otuda, frazem o kretanju iz dupeta u glavu govori o pravcu napretka, o transformaciji kojom se realizira jedan novi kvalitet.
Ali… putovanje misterioznog nečega iz dupeta u glavu nije baš sasvim jasno. Ukoliko dupe ukazuje na sadržaj uspješno obavljene probave, a glava na njen cerebralni sadržaj (kao što srce ukazuje na emotivni), onda put od jednog do drugog, naseljavanje domena duhovnosti otpadnim sadržajem metabolizma, ne predstavlja baš događaj vrijedan priželjkivanja, ali svakako ukazuje na slučaj konstipacije spektakularnih razmjera.
S druge strane, shvatimo li i samo kretanje u nedoslovnom, metaforičkom smislu, za pretpostaviti je da je ovdje riječ o zbivanju koje zahtijeva prethodno ispunjenje određenih uvjeta, kao što loženje peći traži da prethodno iscijepamo drva što nikako ne znači da se obje radnje odvijaju na istom mjestu.
Za početak, potrebno je nešto preciznije odrediti mjesta radnje, granične tačke putovanja na koje referira predmetni frazem.
Čini se očiglednim da po pitanju osnovne funkcije glave ne bi trebalo biti nesporazuma. Glavom se misli, i to vrijedi neovisno o činjenici da se tu nalaze i čulni organi poput očiju, ušiju i nosa, kao i početak našeg probavnog trakta. Vjerujem da nikada niste čuli savjet, uputstvo ili nalog “gledaj svojom glavom”ili “jedi svojom glavom” ali odlučno upozorenje “misli svojom glavom” zacijelo predstavlja dio uspomena na proces odgoja i obrazovanja kroz koji smo u mladosti prošli. Pritom nam nisu bila potrebna nikakva dodatna objašnjenja da se tu misli na “unutrašnjost glave”, preciznije – na koštanu strukturu (cranium) u kojoj je smješten mozak, locus in quo svih naših duhovnih i duševnih zbivanja.
S dupetom, međutim, stvari stoje drugačije. Metaforička upotreba ovog prominentnog dijela tijela ne upućuje na njegovu unutrašnjost (ili otvor koji vodi ka njoj, za šta koristimo široj javnosti poznatu riječ izvedenu od praslavenskog *šuplь, u značenju šupljine) nego upravo na njegovu vanjsku, vizuelnoj inspekciji dostupnu pojavnost. Gluteusni mišići zadnjice (gr. gloutos, lat. nates) najimpozantniji su mišići ljudskog tijela, zahvaljujući kojima održavamo uspravan položaj i hodamo, a kroz istoriju razvoja čovječanstva predstavljali su nezaobilazno mjesto u procesu vaspitanja mladih naraštaja – u mjeri koja dopušta pretpostavku da je “opamećivanje” koje počinje s dupetom a okončava glavom moguće razumijevati i u tom smislu.
Odredivši tako mjesta od centralnog značaja za razumijevanje izraza o sprezi dupeta i glave, pokušaćemo nešto određenije rekonstruirati njegov smisao. U tom poslu će nam poslužiti njemačka riječ Sitzfleisch, koja se uz niz drugih izraza iz tog govornog područja (npr. Wunderkind, Realpolitik, Kindergarten, Weltschmertz, Zeitgeist, itd.) udomaćila i u brojnim drugim jezicima.
Das Sitzfleisch je, doslovno prevedeno, „meso za sjedenje“ – najbliže našem izrazu debelo meso – izraz koji svoju međunarodnu rasprostranjenost dobrim dijelom duguje obliku zitsfleysh kakav nalazimo u jidišu. U oba slučaja, riječ ima preneseno značenje i ne obilježava samo određeni dio tijela, kao što to čine riječi Gesäß ili Arsch, već ukazuju na jednu drugu radnju u kojoj on ima ključnu ulogu, nevezanu za probavu ili kretanje. Štaviše, radnju koja je upravo suprotna kretanju: sposobnost da se duže vrijeme provede u sjedećem položaju, odnosno, demonstrira izdržljivost, istrajnost i upornost. Ukratko: da bi se zagrijala stolica treba imati Sitzfleisch.
Za razliku od „grijanja fotelje“, koje se može uspješno obavljati prostim činom sjedenja i ušuškavanjem dupeta u meki tapecir, „zagrijavanje stolice“ ukazuje na dugovremeno provođenje aktivnosti koja se obavlja upravo u sjedećem, po pravilu neudobnom položaju – tj. aktivnosti marljivog i strpljivog učenja.
Put kojim taj napor rezultira procesom reformiranja ideja, vrijednosti i ponašanja, jeste put učenja i spoznaje. Ovisno o intelektualnim predispozicijama putnika, nakon nekog vremena trud uložen u zagrijavanje stolice i egzerciranje debelog mesa urodiće željenim rezultatom – učenje će rezultirati novostečenim znanjem. Problem, očigledno, leži u gotovo uzgredno izrečenoj odredbi „nakon nekog vremena“. Kada to vrijeme postane nerazumno dugo, a iskustvo učenja ne daje nikakve rezultate nego okončava ponavljanjem uvijek istih grešaka ili željeni efekat proizvede isuviše kasno, komentatori su skloni prizvati metaforu o vezi zagrijane stolice i zamrznutog mozga, o neprohodnosti puta koji od dupeta vodi do glave. Čak i kada se iskustvo uobliči u spoznaju (sporu ali dostižnu!), ostaje otvoreno pitanje da li je sve vrijeme uloženo u njegovo sticanje vrijedno konačnog rezultata. Drugačije rečeno: mada je svako novostečeno znanje dragocjeno to još uvijek ne znači da je ono proporcionalno naporu i utrošenoj energiji koji su mu prethodili.
Tako jedan njemački publicista, pišući o postojećem trendu beskrajno dugačkih pozorišnih predstava, svoj članak naslovljava „Ne radi se o glavi nego o dupetu“ (Auf das Sitzfleisch, nicht auf den Kopf kommt es an) ukazujući da današnji ljubitelj pozorišta ne zazire od toga da će mu predstava biti nerazumljiva, odviše složena ili neprihvatljivo provokativna, nego od toga da će potrajati neizdrživo dugo.
U opoziciji umnog i tjelesnog razumljiva je naša pristranost u korist prvog. Ono što definira nečiju ličnost, na kraju krajeva, smješteno je u glavi, uključujući i interes za morfologiju tuđeg dupeta. To nikako ne znači da bi se trebalo s uzvišenim prezirom odnositi prema tijelu kojem naša ličnost ima da zahvali za vlastito postojanje, pogotovo ne prema onom njegovom dijelu zahvaljujući kojem se kroz čitav život uspješno nosimo sa tegobama gravitacije.
Izraz o „pristizanju iz dupeta u glavu“ najčešće koristimo govoreći o nekom drugom (iako ga u formi samokritike možemo uputiti i sami sebi) kao ekvivalent tvrdnje da se neko „konačno prizvao pameti“ ili da je taj proces, za koji se ne zna kako će okončati, još uvijek u toku. „Prizivanje pameti“, sa svoje strane, sugerira napuštanje nekog pređašnjeg oblika ponašanja koje je redovito proizvodilo nepoželjne posljedice i usvajanje drugačije prakse koja rezultira pozitivnim ishodom. Ta promjena protokola ponašanja rezultat je uvida o vezi uzrokâ i posljedicâ nastalog kroz proces učenja i neposrednog iskustva. Pritom je nebitno da li je subjekat učenja pojedinac koji „otkriva“ da manje arogantan stav prema drugim ljudima rezultira njihovom spremnošću da mu budu od pomoći ili se radi o kolektivitetu tradicionalno vezanom uz neku ideologiju, koji odluči (u statističkom smislu) da uskrati povjerenje toj političkoj opciji zbog dugogodišnjeg lošeg iskustva s rezultatima njenog djelovanja.
Šta pripada jednom a šta drugom kraju vertikale kojom se iskustvo uspinje do djelotvorne spoznaje nije jednoznačno određeno. Što je za jednog čovjeka ispravno ili razumno za drugog je pogrešno i suludo, te je otuda zaludno očekivati opštu saglasnost oko pitanja da li su nečiji postupci posljedica mišljenja glavom ili dupetom. U očima korumpiranih činovnika njihovom kolegi koji je nakon godina čestitog rada odlučio da primi mito, stvar je konačno dospjela „iz dupeta u glavu“. Prema njihovom viđenju on je osvijestio spoznaju da je poštenje utjeha budala, odnosno – postao je „realan“ prilagodivši svoj svjetonazor i svoje ponašanje zbilji i praksi koja ga okružuje. Otuda, u vrijednosnom smislu, orijentacija dupeta i glave je u očima posmatrača, a u izokrenutoj perspektivi svako dolje postaće gore i obratno. Iz tog razloga nisu rijetki slučajevi da naknadni istorijski uvid pokaže kako je ono što se nekome u jednom trenutku činilo „prizivanjem pameti“ zapravo predstavljalo sunovrat ideja iz domena glave u ambijent dupeta i njegove unutrašnjosti. Kako nemamo adekvatnu metaforu koja bi dočarala taj smjer kretanja, zadovoljićemo se tek konstatacijom da smo u tom pogledu ostali uskraćeni.
Veza onoga što je gore i onoga što je dolje tematizirana je još od davnina, mada na drugačiji način u odnosu na metaforu čijim smo se tumačenjem prethodno pozabavili. Uvid u prirodu relacije makrokosmosa i mikrokosmosa izložen je još u temeljima filozofije hermetizma. Na samom početku znamenite „Smaragdne ploče“ (Tabula Smaragdina) mitski Hermes Trismegistos, kojem legenda pripisuje autorstvo, iskazuje istovjetnost logosa koji upravlja sveukupnom stvarnošću: „Ono što je gore nalik je onom što je dolje, a ono što je dolje nalik je onom što je gore, čime se održava čudo jedinstva svijeta“. Ne samo da ta dva simbolička domena uzajamno nalikuju jedan na drugoga, kako kaže latinska verzija ove izreke (quod est superius est sicut quod inferius, et quod inferius est sicut quod est superius, ad perpetranda miracula rei unius), oni su, prema starijem arapskom izvorniku, upravo jedno te isto, supstancijalno pripadni istoj cjelini kao što su to krošnja i korijen stabla: “Ono što je gore od onog je što je dolje, a ono što je dolje od onog što je gore.”
Ova filozofska opservacija o ustrojstvu “jedinstva svijeta”, primijenjena na njegov mali segment između glave i stražnjice, postavlja nas u pomalo neprijatnu situaciju. Jer ako je ono što je gore iste prirode kao i ono što je dolje i obratno, onda… razumijete u čemu je problem. Tu je od male utjehe zazivanje alhemijskog principa transmutacije. Ma koliko se trudili da sebi objasnimo kako neki postupak duhovnog pročišćavanja vodi do pretvaranja tipičnog sadržaja “onog donjeg” u “ono gornje”, i dalje ostaje uznemirujuća veza između nebeske čistote svijeta ideja i kloake organskog otpada.
Vođeni svakodnevnim iskustvom teško bismo se mogli odlučiti da li je učestaliji fenomen dolaženja pameti, blagovremen ili ne, ili “silaženja s uma”. Kada je u pitanju ponašanje kolektiviteta, međutim, ostaje nam malo prostora za dilemu. Uspon od gluteusnog do cerebralnog traži individualni napor i brižljive, kritičke rekonstrukcije u arhitekturi ideja. U suprotnom smjeru nikakav poseban napor nije potreban, dovoljno je koristiti umijeće imitacije i dati atavizmima prostora da preuzmu kontrolu nad odlučivanjem i djelanjem. Za održavanje svakog uređenog stanja (kosmosa) potrebna je energija, za nastanak haosa gotovo nikakva. Napor uložen u to da se u jednoj prostoriji stvori nered neuporedivo je manji od onog potrebnog da se taj isti prostor ponovo dovede u red. Ta empirijska činjenica nepoznata je samo onima naviklim da njihov životni prostor posprema neko drugi.
Nije sve u naporu i spremnosti da se on uloži u neku radnju. To je tek preduvjet za postizanje uspjeha koji ovisi o prirodi aktivnosti koju obavljamo i njenoj svrsishodnosti. Sama količina truda djelatnika ne govori nam ništa o konačnom ishodu– impresivan je broj pogrešnih stvari postignutih uz veliki napor. Budući da je ljudski griješiti, što će reći da je mogućnost greške sadržana u svakom procesu učenja, ne treba biti nerazumno kritičan prema onima koji se nađu u takvoj situaciji. Priliku za uspjeh imaće u narednom pokušaju, jer će im jasniji uvid u mrežu uzroka i posljedica pružiti priliku da uoče mjesto na kojem su ranije pogriješili i to ne ponove. Teorijski, međutim, uvijek je zamislivo da je neki sasvim slučajan i nama nepoznat faktor doveo do neželjenog ishoda, uprkos tome što smo učinili “sve kako treba” (“Treći put režem i opet kratko!”). Taj prikriveni uzrok neuspjeha, nad kojim u svome neznanju nemamo nikakvu kontrolu, ostavlja nam mogućnost da ponovimo isti slijed postupaka nadajući se da će uticaj misteriozne varijable tom prilikom izostati. Ideja da su “viša sila” ili nepredvidiva slučajnost intervenirale u inače besprijekorno izvedenom činu prisutna je u širokom rasponu raznovrsnih aktivnosti kao objašnjenje i racionalizacija njihovih katastrofalnih posljedica: od prometnih udesa i višekratno nesretnih sentimentalnih veza, do samoubilačkih poslovnih poteza ili glasačkih opredjeljenja na političkim izborima.
Kada ponavljanje istog postupka, koji uvijek nepogrešivo vodi poražavajućim rezultatima, preraste u kompulzivnu navadu i poprimi obilježja iracionalnog rituala, imamo osnove za sumnju da je na djelu dublji psihološki poremećaj. On je iskazan na milionima majica, postera i keramičkih čaša u formi pouke: “Bezumlje je iznova činiti jednu te istu stvar očekujući da će ona dovesti do drugačijeg ishoda”, redovno potpisane imenom Alberta Einsteina (koji je umro nekih četvrt stoljeća prije nego što se ova njemu pripisana misao proširila javnim prostorom i postala dio pop-kulture).
Dalo bi se pomisliti da je put od dupeta do glave najkraći ukoliko se glava smjesti što je moguće bliže vlastitoj zadnjici. Uprkos toj geometrijskoj očiglednosti, fraza o držanju “glave u dupetu” ne ukazuje na visprenost praktikanta takvog gimnastičkog stava, nego na njegovo posvemašnje odsustvo interesa za stvari od opšteg značaja, čak i kada je to na vlastitu štetu.
Ukoliko glava i dupe, međutim, ne pripadaju istoj osobi, na djelu je mehanizam socijalne interakcije star koliko i preci ljudske vrste od kojih se razvio homo sycophantus.
Kada bi postojala neka enciklopedijska jedinica posvećena ovoj sveprisutnoj, antropološki vanredno zanimljivoj vrsti, ona bi ukazivala da se radi o migratornom simbiontu iz roda laskavaca (adulator vulgaris). Njegov tipični predstavnik je “umilni uvlakač” (reptus suavis), obdaren sposobnošću nepogrešivog pronalaženja najizdašnijeg domaćina i blagovremene promjene prebivališta čim se ukažu prvi znaci njegove slabosti. Tu selidbu uvijek prati temeljito uklanjanje svih tragova boravka u toploj nutrini prethodnog domaćina, čime istraživanje metabolizma ovog parazita i njegovog kretanja kroz životni okoliš predstavlja izrazito izazovan poduhvat.
Ako je vjerovati sveprisutnoj dijalektičkoj vezi suprotnosti koja upravlja dinamikom zbilje, čovjek je od pamtivijeka pokretan interakcijom dviju protivrječnih sila: sa jedne strane potrebom za promjenom i otkrićem nepoznatog, a s druge potrebom za stabilnošću i izvjesnošću. Na individualnom planu one upravljaju našom imaginacijom, ambicijama i aktivnostima. Slobodnije govoreći, u svakom ljudskom biću istovremeno prebivaju i Odisej i Hobit. Djelima epskih heroja i avanturista inspirirana je književnost još od začetaka pismenosti. Trebalo je da se dogodi prva svjetska ratna klanica kako bi odličje heroja bilo prepoznato u „običnom“, radišnom i mirnom čovjeku koji svim bićem čezne za životnim spokojstvom ispunjenim sitnim radostima, ali biva bačen u košmarna zbivanja nad kojima nema nikakvu kontrolu. Tu preobrazbu ideja herojstva i avanture veličanstveno je izveo 1937. godine J.R.R. Tolkien svojim romanom „Hobit, ili tamo i natrag“, iz kojeg progovaraju mnoga piščeva uvjerenja stečena iskustvom Prvog svjetskog rata. „U rupi u zemlji, živio je hobit”, otpočinje svoje pripovijedanje Tolkien, da bi nakon svih silnih peripetija roman okončao povratkom u pitomi ambijent tog istog hobitskog sela, vizuelno ovjekovječen filmskom trilogijom Petera Jacksona. Tu će na komentar čarobnjaka Gandalfa, upućen hobitu Bilbu Bagginsu, glavnom junaku romana, da je on ipak “na kraju krajeva tek jedan mali hobit u jako velikom svijetu” ovaj sa olakšanjem uzvratiti: “I hvala Bogu što je tako!”
Vrijeme idiličnog konzervativizma hobita, kada je savršeni život predstavljala ideja uređenog svijeta tek povremeno uznemirenog nekakvom neželjenom i nikome potrebnom avanturom, zamijenila je epoha ljudi u kojima je spokojstvo svakodnevnice tek incident, rijetki trenutak predaha između dviju apokaliptičnih oluja. “Tamo i natrag” tako postaje ”tamo i još dalje” jer “natrag” je izgubilo značenje povratka u poželjno stanje. Svako “ovdje” tek je dio Tolkienovog Mordora kojim upravlja neka od Sauronovih inkarnacija. Tako je zakrivljenost povijesnog vremena nalik zakrivljenosti fizikalnog prostora, i svako bezumno kretanje pukog kretanja radi, dovodi putnika do mjesta gdje je već boravio i iz kojeg je već nebrojeno puta bezglavo pobjegao “negdje tamo”.
U duhu kritičke teorije, bajkoviti svijet hobita lako se može denuncirati kao glorifikacija parohijalnog svjetonazora i tradicionalizma, samonametnute neslobode. Takav uvid, međutim, samo će izoštriti pitanje o uzrocima psihološke potrebe za svijetom u kojem se tačno zna gdje se šta nalazi i gdje je čemu mjesto. Pozivanje na eskapizam neće biti od velike koristi u razumijevanju stanja anomije iz kojeg se rađa takva potreba.
U svijetu hobita ništa se ne kreće iz “dupeta u glavu”, sve je tamo gdje već treba da bude. No, odsustvo nereda znači odsustvo potrebe za sticanjem i primjenom bilo kakvog novog iskustva. Realna zbilja, međutim, u znaku je svojevrsne spoznajne petlje: stanja u kojem se u kritičnim trenucima očekuje da iz dupeta u glavu pristigne svijest da je glava u dupetu.
To putovanje, kazuje nam velika učiteljica života, može potrajati generacijama.