Iz skladišta pripovjedačkog materijala
Uprkos istorijskom iskustvu i paleontološkim saznanjima ljudsku praksu prožima uvjerenje da je homo sapiens vrhunac evolucionog procesa, tačka u kojoj je Priroda dostigla svojevrsnu perfekciju dizajna. Ideja da je pojava inteligentnog života “zadata” u samom ustrojstvu svemira ima svoje utemeljenje u tzv. “antropičkom principu”. Uzimajući u obzir da postoji više desetina njegovih različitih formulacija, ovdje ćemo ga svesti na konstataciju da su fizikalne karakteristike univerzuma takve da vode njegov razvoj u smjeru nastanka inteligentnog života – ne nužno onog nalik nama niti zasnovanog na istom “građevinskom materijalu” (što zagovara tzv. “ugljenički šovinizam”).
Čak i pretpostavka antropičkog principa ni na koji način ne uključuje ideju ikakvog „kretanja ka savršenstvu“. U tom se smislu pojam „savršenstva“ može razumijevati jedino kao terminološka proizvoljnost kojom jedna inteligentna vrsta hrani svoju samoljubivost.
„Kakvo je remek-djelo čovjek!“, kliče genij Williama Shakespearea u „Hamletu“. „Plemenit umom“, „neograničenih sposobnosti“, besprijekornog obličja, kretnji, djelovanja i poimanja – „ukras svijeta i uzor svemu živome“. Kakav bi drugačiji mogao biti, uobličen činom savršenog Stvoritelja po uzoru na njega samog?
Za razliku od besmrtnog Barda i nas nadahnutih njegovim stihovima, znanstvena saznanja o razvoju života ukazuju da evolucija ne teži nikakvom „savršenstvu po sebi“. Principi prema kojima ona obavlja svoj posao nemaju ništa zajedničko s principima estetičkog prosuđivanja koji upravljaju stvaranjem nekog umjetničkog djela, niti sa procesom inženjerskog planiranja koji prethodi činu praktičke konstrukcije i realizacije. Tehnologija čovjeka i tehnologija prirode imaju ograničen broj dodirnih tačaka i svoja specifična rješenja, mada se obje suočavaju sa istim fizikalnim determinantama. O tome sjajno piše američki biolog Steven Vogel (npr. u svojoj knjizi „Mačija šapa i katapult“), kojeg uz Stephena Wainwrighta i Roberta McNeilla Alexandera smatraju utemeljiteljem biomehanike – grane biofizike koja proučava mehaničke aspekte bioloških sistema, njihovu strukturu, funkciju i dinamiku.
Metaforički posmatrajući prirodu kao kompaniju koja se bavi razvojem tehnologija uočili bismo nekoliko karakterističnih obilježja u njenom poslovanju. Probleme koji nastaju usljed odsustva bilo kakvog dugoročnijeg planiranja, Natura Co. rješava ad hoc prilagođavanjem. Njene proizvodne inovacije svode se na improvizacije čiji će se efekti pokazati tek naknadno. U tom smislu, slijedeći metod pokušaja i pogreške, tj. kreacije kojoj ne prethodi nikakvo utemeljenije očekivanje njenog ishoda, rad prirode podsjeća na proceduru stvaranja svijeta opisanu u Knjizi postanja, gdje Stvoritelj prvo djeluje a potom, a posteriori, procjenjuje rezultat tog čina („I vidje Bog da je to dobro!“). U oba slučaja takav kreativni postupak je održiv samo ukoliko ne postoji nikakav alternativni metod. Narativ mitologije ne govori nam o poduhvatima koji nisu zadovoljili očekivanja ili kriterije Stvoritelja (te niti jedan kosmogonijski mit ne sadrži išta ekvivalentno konstataciji „I vidje Bog da to ne valja pa se iznova prihvati posla!“), ali paleontologija nam pokazuje da ponekad evolucija neke vrste može okončati u bezizlaznoj situaciji, nakon čega se gasi cjelokupna proizvodna linija.
Evolucija napreduje sporo i inkrementalno, kroz nekoliko osnovnih mehanizama (principa) kao što su: genetska varijacija i nasljeđivanje, selekcija koja se manifestira kroz višu stopu preživljavanja jedinke i njenu uspješniju reprodukciju, te adaptacija kroz sukcesivne, optimalnije prilagođene generacije potomaka. Jedini „interes“ koji upravlja tim razvojem jeste „ukupna dobit“ (net benefit) koju određena promjena donosi. U ekonomskim terminima, ona se izražava kao razlika između dobiti i ulaganja (benefit – cost) i ukoliko je ishod pozitivan ta će se genetska varijacija („model poslovanja“) proširiti kroz naredne generacije jer će svaka od onih koje je posjeduju biti uspješnija u svojoj proliferaciji.
Uz odsustvo bilo kakve ambicije usmjerene ka savršenstvu, evolucija je i izrazito štedljiv poduzetnik koji iz svojih kreacija nikada ne odbacuje prethodne tvorevine, čak i kada one vremenom postanu suvišne ili se pokažu problematičnim. Svaka rekonstrukcija, bilo da je riječ o uklanjanju nečeg postojećeg ili izgradnji novog, predstavlja utrošak energije. S takvog ekonomskog polazišta najcjelishodnija je izgradnja prilagođavanjem već prisutnog, a ukoliko se ono ne može iskoristiti u nove svrhe ne treba se iscrpljivati procesom demontiranja – nikad se ne zna čemu bi moglo poslužiti drugi put. Ukratko: ako ne proizvodi direktnu štetu, ne gubi vrijeme i energiju i ne diraj! Kada postoji evolucioni pritisak u smjeru neke promjene, priroda je nepokolebivi zagovornik principa parsimonije, tj. pribjegavanja najjednostavnijem načinu da se postigne željeni rezultat.
Svijet prirode predstavlja bogatu riznicu konstrukcijskih rješenja koja su komplicirana samo zbog toga što su razvijena na osnovu „zatečenog stanja“ i realizirana preinakama izvedenim na njemu. U engleskom jeziku postoji izraz za takva rješenja koji ćemo i ovdje koristiti u nedostatku adekvatnog prevoda. Riječ kluge (/kluːdʒ/, prisutnu i u formi kludge /klʌdʒ/) uveo je početkom šezdesetih godina jednim duhovitim tekstom u računarski sleng Jackson W. Granholm, da bi se vrlo brzo proširila kroz mnoge tehničke discipline. Prema njegovom određenju riječ je o “kolekciji zbrda-zdola sakupljenih i uzajamno loše prilagođenih dijelova koji tvore sklepanu cjelinu”. U svijetu informacionih tehnologija riječ kluge je postala nezamjenjivim terminom čiju je vrijednost mogao lako prepoznati svako ko se bavio razvojem i implementacijom softvera, oblašću u kojoj mjerilo vještine i kompetencije autora programskog koda nije ograničeno samo na puku funkcionalnost programa, nego i njegovu eleganciju, transparentnost i efikasnost u upotrebi raspoloživih računarskih resursa. Kao što je znalcu likovne umjetnosti dovoljan jedan pogled na neku sliku da bi odredio kojem rangu umjetničke produkcije ona pripada, tako je i iskusnom programskom inženjeru dovoljan uvid u strukturu programskog koda i način njegove realizacije kako bi pouzdano znao da li je on rezultat promišljenog pristupa ili je u pitanju kluge – nevješta, sprtljana improvizacija koja će poslužiti tek do naredne, često neminovne nevolje.
U vremenu kada je poznavanje metoda “tehnologije prirode” bilo u povojima, rezultati njenih tvorevina bili su u toj mjeri fascinantni da je način kako “priroda rješava” probleme sa kojima se suočava smatran superiornim u odnosu na svako rješenje do kojeg bi čovjek mogao doći “na svoju ruku”. U tom je duhu i Aristotel savjetovao da u svakom pogledu treba učiti od prirode: “Ako je jedan način bolji od drugog, onda budi siguran da je to prirodni način.” Koliko god taj savjet imao smisla, njega ipak treba prihvatiti s određenim rezervama, pogotovo kada je u pitanju odnos prema dijelovima nekih cjelina, elementima koji su nekoć imali svrhu i smisao ali su vremenom postali suvišni ili čak kontraproduktivni (ali ne u tolikoj mjeri da onesposobe funkcioniranje cjeline kojoj pripadaju).
Posmatrajući stvari sa vedrije strane, ti relikti prošlosti dragocjeni su za naše današnje razumijevanje mehanizama evolucije, upravo zbog toga što se priroda ne trudi da prikrije tragove svojih graditeljskih eksperimenata. Odsustvo bilo kakve bezrazložne ambicije u njenom radu je najuočljivije u minimalističkim zahtjevima koje sebi postavlja. Dovoljno je razmotriti karakteristike nekog čula, kao što je npr. čulo vida, i postaviti pitanje koje su životinjske vrste u tom pogledu superiornije u odnosu na druge. Sa stanovišta evolucije to je pitanje potpuno besmisleno: svaka vrsta posjeduje čulo vida razvijeno upravo onoliko koliko joj je potrebno za uspješno preživljavanje. Sve više od toga predstavljalo bi nepotrebno trošenje resursa na usavršavanje organa čija “poboljšana” verzija neće imati nikakve dodatne blagotvorne efekte po prosperitet organizma koji ga posjeduje. Činjenicu da bjeloglavi orao može vidjeti zeca sa udaljenosti od 3 kilometra treba razumijevati u kontekstu njegove sposobnosti da gotovo nečujno ponire brzinom od 160 km/h i dograbi udaljeni plijen. Čemu bi koristio tako razvijen vid za našeg prapretka u prostoru afričke savane? Da trkom stigne na mjesto gdje je prije pola sata opazio moguću lovinu?
Oko našeg praistorijskog pretka, sa pet puta manje fotoreceptora u odnosu na orla, posjedovalo je oštrinu vida sasvim primjerenu dimenzijama lovine od koje je njegov opstanak ovisio, kao i predatora čije izbjegavanje je bilo preduvjet njegovog preživljavanja.
“Rezolucija” oka nikako nije jedini parametar koji karakterizira visoko razvijeno čulo vida. Mi smo u stanju da uživamo u bogatstvu boja svijeta oko nas zahvaljujući mrežnjači opremljenoj receptorima osjetljivim na crvenu, zelenu i plavu boju, tj. različite energije (talasne dužine) svjetlosti. Naši četvoronožni kućni ljubimci lišeni su receptora za crvenu boju i šarenilo njihovog svijeta neuporedivo je manje od našeg. S druge strane, ne čini se posebno opravdanim ni naše vlastito ushićenje kolorističkim bogatstvom koje nam pružaju tri vrste ćelija specijaliziranih za detekciju svjetlosti u tri regije spektra tzv. “vidljivog područja”. Jedna vrsta škampa (stomatopoda) ima čak 16 različitih vrsta takvih receptora koji pokrivaju i značajan dio za nas nevidljivog dijela spektra (infracrvenog i ultraljubičastog), i omogućavaju razlikovanje različitih oblika polarizacije svjetlosti. Prizor koji bismo iz naše perspektive nazvali praznikom svjetlosti i boja bio bi za “Škampa bogomoljca” vizuelno uzbudljivo koliko i površina sivo obojenog zida za nas.
Od jedne vrste do druge, osjetljivost na boje ovisi i o intenzitetu svjetlosti. Geko, taj simpatični gušter najpoznatiji po svojoj sposobnosti prijanjanja na podlogu po kojoj se kreće, ima oči 350 puta osjetljivije na boju pri niskom intenzitetu svjetlosti nego što su to naše, što je sasvim očekivano za noćnu životinju. Životinje koje nikada ne vide sunčevu svjetlost, poput onih koje žive u morskim dubinama, nemaju nikakvu potrebu za razlikovanjem boja, ali moraju imati izrazito razvijeno čulo vida kako bi uočile i najslabiji trag bioluminiscencije stvorenja kojima se hrane. Oko Gigantocyprisa, vrste morskog ljuskara iz roda sićušnih račića ostrakoda koji žive kilometrima ispod površine okeana, ne posjeduje nikakvo sočivo ali je u stanju da registrira prisustvo fotona svjetlosti zahvaljujući tome što je građeno poput paraboličnog ogledala koje sabire upadnu svjetlost i usmjerava je na fotoreceptor. Ono što je priroda uštedila na ostrakodama izdašno je dodijelila nekim vrstama vilinskih konjica (Anisoptera) čije složene oči posjeduju po par desetina hiljada sočiva koja pokrivaju vizuelno polje od gotovo 360 stepeni. Alternativno rješenje za takav vidokrug priroda je našla i za bića u čijem oku prebiva samo jedno sočivo, povećavajući pokretljivost oka. Kameleon ne samo da može usmjeriti svoje oči u bilo kojem pravcu, nego može to činiti tako da je smjer svakog oka neovisan o onom drugom.
Ljudsko oko je najosjetljivije na svjetlost talasne dužine oko 555 nm, tj. u zoni žućkasto-zelene boje, dominantne u okruženju koje su nastanjivali naši evolucioni preci. Danas, zacijelo, nemamo velike koristi od takve prilagođenosti, ali budući da priroda ne mijenja ništa ukoliko nema prijeke, egzistencijalno bitne potrebe za takvom intervencijom, ta naša specifičnost je dio paketa naslijeđa koje nosimo iz pradavne prošlosti.
Taj paket ni za jednu vrstu života, pa ni našu, nije mali. On nam ukazuje na planetarne promjene životnih okolnosti koje su se dešavale u protoku eona, otkriva način na koji se evolucija svake vrste nosila s njima i, konačno, svjedoči o tome da ne treba podcjenjivati traljava, improvizirana rješenja (kluge) ukoliko se vrijeme za njihovo dotjerivanje mjeri kosmičkim časovnikom.
Nije nam neophodno da za ilustraciju konzerviranih ostataka prošlosti (i evoluciono naslijeđe šeprtljavih rješenja “slijepog časovničara”) zalazimo u svijet egzotičnih oblika života. Dovoljno je uočiti neke karakteristike naše vlastite anatomije i funkcioniranja jednog tako kompleksnog organizma kakvo je ljudsko biće.
Da bismo stvari postavili u odgovarajući kontekst uočimo da modernom čovjeku vrijeme relativne zdravstvene bezbrižnosti okončava u njegovim tridesetim godinama, nakon čega počinje period upoznavanja sa finesama funkcioniranja medicinskih službi koji će potrajati do kraja života. Prema mišljenju stručnjaka, “garantni rok” čovjeka je oko 35 godina, a za sve preko toga valja zahvaliti zdravstvenim intervencijama, razvoju farmakologije, higijenskim mjerama i kultivaciji životnog stila koji minimizira rizike s letalnim posljedicama. Uvažavajući činjenicu da smo relevantna saznanja iz tih područja stekli tek u proteklih nekoliko stoljeća, život čovjeka je tek odnedavno produžen u odnosu na ono što mu je dodijelila priroda vođena svojim jedinim ciljem – produženjem vrste. Njen interes, otuda, ne doseže dalje od maksimiziranja izgleda da jedinka dosegne period reproduktivne zrelosti i bude uz svoje potomke do doba kada su oni u stanju da se sami staraju o sebi. Nakon toga priroda je potpuno indiferentna prema sudbini pripadnika generacije koja je “obavila svoj posao”, prepuštajući ih neminovnom propadanju – mehanizam poslovanja čiju je efikasnost ljudski rod dobro shvatio i ugradio u temelje kapitalističke produkcije.
Otuda, treba imati na umu da je Shakespearova oda čovjeku, kao remek-djelu živog svijeta, pisana u vremenu kada je prosječna životna dob iznosila upravo tridesetak godina, koliko priroda jamči „ispravno funkcioniranje svih njegovih sastavnih dijelova“. Nije naodmet prisjetiti se toga kada se agitira za bezuvjetni povratak prirodi, obilježen odricanjem od svih „neprirodnih“ tekovina modernog svijeta.
Kratki dodatak Hamletovoj recenziji remek-djela
Negdje prije 4 miliona godina naš daleki predak, Australopithecus, razvio je sposobnost dvonožnog (bipedalnog) kretanja, trajno se uspravivši na zadnje udove. Prema jednoj teoriji, takva tjelesna postura pružila mu je izuzetno značajnu prednost – višu tačku gledišta koja je u prostoru savane (u kojoj se sticajem klimatoloških promjena našao), gdje su predatori vrebali skriveni u niskom rastinju, značila neprocjenjivu dobit. Mnogi paleoantropolozi taj događaj smatraju najznačajnijim u razvoju ljudske vrste, budući da će proći još dva miliona godina dok mozak pračovjeka ne počne bivati primjetno većim nego što je to slučaj kod njegovih najbližih rođaka koji su nastavili živjeti u krošnjama prašuma.
Posljedice prelaska sa četvoronožnog na dvonožno kretanje dramatično su odredile sudbinu ljudske vrste, no taj evolutivni skok imao je i svoju cijenu koju plaćamo i danas.
U knjizi žalbi upućenoj “slijepom časovničaru” nećemo sitničariti oko svojstava koje smo mogli imati ali nemamo, uvažavajući da je razlog njihovog odsustva u tome da nisu bila odlučujuća za preživljavanje i prosperitet vrste. Među njima bismo mogli navesti našu nesposobnost da nanjušimo vodu, kao što to mogu mnogi sisari, mada imamo potrebu za njenom velikom dnevnom konzumacijom. Tu bismo mogli pridodati i primjedbu da je naš probavni sistem izuzetno osjetljiv na patogene, za razliku od ptica, reptila i brojnih sisara čiji jelovnik uključuje znatno raznolikiji izbor hrane. Nadalje, vitamin C (askorbinska kiselina) nam je životno važan, ali za razliku od raznih drugih životinja (poput koza) nismo u stanju da ga sami proizvodimo, pa je naša ishrana usmjerena na njegove prirodne izvore. Ako nam to može poslužiti za utjehu – tako nešto nisu u stanju ni majmuni koji su, poput nas, evolucijom izgubili enzim (GLO) od ključnog značaja u sintezi ovog vitamina.
Nećemo praviti pitanje ni oko elemenata naše građe koji su nekoć imali funkciju ali sada su uglavnom izvor problema i prihoda specijalističkih zdravstvenih službi: slijepo crijevo, umnjaci u vilici, trtica, nokti na stopalima… Podjednako ćemo zanemariti i anatomske šlamperaje analogne situaciji sa kojom se sreće svaki korisnik modernih uređaja – oni su rađeni tako da traju onoliko dugo koliko im je predviđeno vrijeme upotrebe. Poznata je priča o Henryju Fordu koji je, navodno, slao svoje inženjere u obilazak otpadnih skladišta rabljenih automobila kako bi utvrdili u kakvom su stanju pojedini dijelovi njihove konstrukcije. Njegova namjera nije bila da ustanovi koji su od njih razlog nepopravljivih kvarova, nego da utvrdi koji su u manje-više besprijekornom stanju kako bi snizio zahtijevani nivo kvalitete njihove proizvodnje i time ga učinio jeftinijim. Ako će jedan mehanizam nakon nekog vremena svakako otkazati, onda nema smisla da ga ijedan njegov funkcionalni dio „nadživi“. Slična je logika na djelu i u građi našeg tijela – ono treba da služi tridesetak godina i svaki napor da se neki od njegovih dijelova učini dugotrajnijim je, sa stanovišta proizvođača, nerazuman. Arterije su podložne začepljenju, aorta nakon izlaska iz srca pravi zaokret i na tom prevoju vremenom dolazi do aneurizma, na nekoliko mjesta tetive prolaze kroz otvore gdje svaka upala može imati kritične posljedice (tendinitis, sindrom karpalnog tunela i sl.), koža – taj najveći organ ljudskog tijela – izrazito je osjetljiva na ultraljubičasto zračenje, itd. Povrh svega, naš skelet je „stvoren za nevolju“ i gotovo je nemoguće sresti nekoga ko nije imao neku vrstu trajne ozljede skeletalnog sistema (koljena, zgloba, gležnja, vrata, ramena, leđa, kuka, i sl.).
Nisu svi ostaci naše evolucione prošlosti potencijalni izvor nevolja. Oni naprosto više ničemu ne služe tj. niti štete niti koriste, te su još uvijek s nama jer ne postoji nikakav podsticaj za njihovo uklanjanje. Kada se danas, iz nekog razloga, naježimo ili nam se „digne kosa na glavi“, na djelu je reakcija koja nema svoju izvornu funkciju još od vremena kada su se naši preci osovili na noge i iz hladovine šumskih krošnji preselili u vrele ravnice afričke savane. Taj proces pratilo je prilagođavanje novim zahtjevima termoregulacije: gubitak krzna, povećanje pigmentacije kože i razvoj znojnih žlijezda. Mada su od negdašnje tjelesne kosmatosti ostali tek jedva vidljivi tragovi, u korijenu svake od dlačica našeg tijela i dalje se nalazi mišić (arrector pili) zadužen da nas „nakostriješi“ shodno komandama centralnog nervnog sistema i stepena njegove uznemirenosti. Za modernog čovjeka ta reakcija neće polučiti nikakve praktične efekte. Naša je današnja kosmatost isuviše prorijeđena da bi time pružila dodatnu toplotnu zaštitu, učinila nas većim i opasnijim u očima potencijalnog neprijatelja, ili podigla samopouzdanje kakvog muzičara tako što bi njegova publika, zasukavši rukave, naježenošću demonstrirala svoje uzbuđenje njegovom izvedbom.
Neki dijelovi naše anatomske građe jasno pokazuju da mnoge uskraćenosti, na koje bi mogao ukazati kakav mrzovoljni inženjer, nisu rezultat neumješnosti prirode nego njenog tvrdoglavog pridržavanja minimalističkog pristupa u dizajnu, tj. načelu da se ne upušta u egzibicionističke poduhvate ako to već nije neophodno. Naša ramena i kukovi imaju izraženu slobodu kretanja zahvaljujući kuglastim zglobovima, ali koljena rotiraju samo u jednoj ravni, naprijed-nazad, i svaki snažniji bočni udarac dovešće do teških posljedica o kojima najčešće čitamo na sportskim stranicama.
Umjesto tih sitnijih smetnji, nedostataka i primjedbi kako je nešto moglo biti riješeno i na bolji način, naše pritužbe će se usredsrediti na dizajnerske poduhvate prirode koji bi, da su rezultat planirane i promišljene umne aktivnosti, ozbiljno dovele u pitanje lucidnost projektanta.
Krenimo od primjera štedljivosti prirode koja se manifestira njenom sklonošću da se dijelovi konstrukcije stavljaju u višenamjensku funkciju čak i kada to proizvodi ozbiljne probleme. Mi jedemo, pijemo, dišemo i govorimo koristeći jedan te isti otvor – gornji dio probavnog (gastrointestinalnog) trakta. Usmjeravanjem prometa u tom prostoru upravlja nepčana resica (epiglottis), mali poklopčić smješten iznad grkljana, o kojem ovisi da li će nešto pristići u jednjak (oesophagus) ili u dušnik (trachea). Greške do kojih tu dolazi razlog su postojanja glagola “zagrcnuti se”, udaranja po leđima i Heimlichovog zahvata kojim se iz dušnika istjeruje greškom prispjela hrana, kao i desetka hiljada smrtnih slučajeva godišnje gdje je takva intervencija izostala. Ostaće misterija zašto je kod mnogih drugih životinja, od konja do kitova, priroda obezbijedila odvojene kanale za disanje i ishranu dok je kod čovjeka odlučila da to nije vrijedno napora.
Čak i kada su magistralni vodovi odvojeni, njihovo trasiranje je, najblaže rečeno, pokatkada začuđujuće. Isti organi koji služe za prokreaciju koriste se i za odvod tečnog otpada, a pritom su smješteni u neposrednoj blizini organa zaduženih za evakuaciju probavnog trakta. Takav aranžman predstavlja idealnu situaciju za širenje infekcija i prenos bolesti, a poslužio je i pošalici o inženjerima koji diskutiraju o građi ljudskog tijela. U toj priči inženjer elektrotehnike tvrdi da je sasvim očigledno čovjeka dizajnirao elektrotehničar, pozivajući se na kompleksnu mrežu neurona koji provode električne impulse. Inženjer hidraulike prepoznao je djelo svoje struke ukazujući na veličanstvenu srčanu pumpu i sistem vodova koji čini krvožilni sistem čovjeka. Konačno, treći učesnik je ponudio svoje viđenje: „Obojica griješite. Ljudsko tijelo je osmislio građevinski inženjer. Ko bi drugi smjestio cijev za odvod toksičnog otpada usred zone za rekreaciju?“
Muški dio čitateljstva dobro će razumjeti problematičnost rješenja po kojem se testisi ne nalaze u unutrašnjosti tijela nego su izloženi opasnosti od raznih fizičkih povrijeda. Razlog njihovoj eksponiranosti leži u tome da sjemene stanice gube svoju pokretljivost i vitalnost ukoliko se „skladište“ na tjelesnoj temperaturi, te im je za očuvanje upotrebljivosti potrebno hlađenje. Rješenje do kojeg je priroda došla u slučaju čovjeka jeste najjeftinije, ali ostaje nejasno zašto je u slučaju nekih drugih vrsta (npr. slonova) taj problem ipak elegantnije riješen.
Da je sa reproduktivnim sistemom čovjeka na djelu ozbiljan fušeraj nagovještava već i Knjiga postanja u kojoj Stvoritelj sankcionira Evin pragrijeh: „Tebi ću mnoge muke zadati kad zatrudniš, s mukama ćeš djecu rađati“ (3.16). Već sam menstrualni ciklus čovječice, kojeg su drugi sisari oslobođeni, ukazuje da će prije zaprijećenih muka trudnoće i porođaja njen život biti ispunjen nepotrebnim nelagodnostima popraćenim opasnošću od infekcije i anemije. Da bi se začeće uopšte dogodilo, priroda se postarala da proces učini primjereno kompliciranim: jajašca se proizvode na jednom mjestu a potom transportiraju na drugo kako bi bila oplođena. Ukoliko budu oplođena prije nego što stignu na propisano odredište (uterus) dolazi do ektopične ili vanmaternične trudnoće što, statistički govoreći, doživi svaka četrdeseta trudnica.
Po okončanju perioda trudnoće do punog izražaja dolazi zloslutna biblijska najava porođajnih komplikacija koje su, u drevna vremena, nerijetko imale tragičan ishod. Razlog tome leži u građi karlice (pelvis) koja je, u poređenju sa drugim sisarima, izrazito uska. Stručnjaci vjeruju da je to rezultat razvojnog kompromisa između uspravnog hoda i rađanja bebe koja posjeduje veliki mozak, a otuda i glavu u kojoj je smješten. Ta hipoteza ukazuje da se rast ljudskog mozga, u terminima dinamike procesa evolucije, desio relativno brzo i da ga nije stiglo slijediti proporcionalno širenje karlice. Da je postojao izraženiji evolucioni pritisak u korist njihove usklađenosti, tj. da takva situacija prijeti održanju vrste, prirodna selekcija bi preferirala ili povećanje karlice ili smanjenje dimenzija glave a otuda i zapremine mozga. U prvom slučaju naš hod bi bio neuporedivo manje elegantan nego što jeste (u istoj mjeri u kojoj bi i balet poprimio modernom čovjeku neprepoznatljiva obilježja), dok u potonjem slučaju diskusije o ovom ili bilo kojem drugom problemu vjerovatno ne bi ni bilo. Postojeće stanje, međutim, u statističkom pogledu (jedinom o kojem evolucija mari!) za prirodu ne predstavlja problem: procenat uspješnih porođaja osigurava prosperitet vrste, te nema potrebe za rasipničkim dotjerivanjem onoga što već funkcionira. Nama preostaje jedino da prihvatimo pojedinačne nesretne slučajeve i traumatske patnje koje prate svaki porođaj. Jedan komentator porođajnih rješenja koje je priroda namijenila ljudskoj vrsti iskazao je svoju ozlojeđenost riječima: „Majke među nama mogu posvjedočiti da je cijeli proces rađanja djeteta osmislio idiot koji uči za debila i pritom pada na ispitima”.
Za razliku od cijene uspravnog hoda koju snosi samo ženska polovina čovječanstva, priroda je svoju inkluzivnost, barem kada je raspodjela nevolja u pitanju, uvjerljivo pokazala na primjeru kičme, jednog od najosjetljivijih dijelova čovjekove građe. Bolovi u leđima i hernija nezaobilazan su dio procesa starenja, a čak i relativno bezazlen pad može prouzročiti povredu koja će dovesti do doživotne paralize.
Naša kičma nije prilagođena za uspravno kretanje nego predstavlja modifikaciju rješenja “dizajniranog” za četvoronošce. Njihova kičma je u srednjem dijelu blago zakrivljena nagore, na isti način kao što su i mostovi, kako bi se povećala izdržljivost horizontalne strukture oslonjene na svojim krajevima. Naši su se preci osovili na noge relativno brzo, mjerimo li vrijeme časovnikom evolucije, i adaptacija kičme toj novoj tjelesnoj posturi obavljena je navrat-nanos. Kako bi se prilagodila dvonožnom kretanju kičma je u svome donjem dijelu savijena prema naprijed, dok je u gornjem zakrivljena unazad da bi se održavala ravnoteža glave. Ta geometrijska akrobatika rezultira izraženim pritiskom na donje pršljenove i bolovima koji omogućavaju da 80% ljudi uvijek može s lakoćom naći zajedničku temu za razgovor.
Ne proizvode sve nezgrapne adaptacije probleme, niti se sve mogu objasniti kao “ono najbolje što se moglo postići sa već postojećim materijalom”. Neke od njih, mada nemaju neželjene prateće posljedice, posmatrane okom razumnog projektanta predstavljaju primjer neracionalne konstrukcije.
Evolucijom definirani program fetalnog razvoja odvija se kroz niz uzajamno usklađenih sekvenci čiji redoslijed osigurava da se sve odvija prema “građevinskom planu”. U nekim segmentima, međutim, taj program pokazuje znake neažuriranosti, slijedeći proceduru koja je u nekom davnom dobu bila svrsishodna, ali je kroz protekle eone postala besmislena.
Kao i u poduhvatima čovjeka, uz funkcionalnost i kvalitet neophodno je da svi radovi budu okončani u najkraćem mogućem vremenu, a to je najlakše ostvarivo ako se više različitih, uzajamno neovisnih operacija izvodi istovremeno. Osim ukoliko se u međuvremenu arhitektonski plan ne izmijeni u tolikoj mjeri da bi bilo daleko cjelishodnije sačekati da se jedna etapa dovrši prije nego što se krene sa realizacijom naredne. Kada takvo prilagođavanje novonastalim okolnostima izostane dešava se ono što srećemo ne samo u ljudskom rodu nego i kod ostalih sisara u “instalaciji” tzv. povratnog grkljanskog nerva. Taj živac (laryngeus recurrens) se obično označava skraćenicom RLN (“rekurentni laringealni nerv”), i zadužen je da prenosi signale iz mozga u grkljan. Udaljenost između mozga i grkljana je dvadesetak centimetara i ta bi komunikacija trebalo da se glatko odvija najkraćim putem, ali… U formiranju fetusa grkljanski živac razvija se u mreži tkiva u vratu koje će postati krvnim žilama spuštajući se prema prsima, u okruženje srca. Kada se to razmještanje okonča trasa grkljanskog nerva je sve samo ne optimalna, budući da se tokom svoga formiranja on našao upetljan u džunglu budućeg krvožilnog sistema. Tako njegov put od mozga vodi do grudnog koša gdje se savija oko srčane aorte i vraća natrag u vratno područje, do grkljana. Time put postaje nepotrebno dugačak i opravdano dovodi u pitanje znamenitu Leonardovu izreku po kojoj priroda “ima svoju logiku, svoje zakone, ne čini stvari bez razloga niti izmišlja bez potrebe.” U ovom slučaju ljudska vrsta je još i dobro prošla. Kod žirafe je grkljanski nerv nepotrebno dugačak čak 5 metara, kako bi se od mozga spustio kroz dugački vrat do srca, izveo svoju petlju i ponovo se zaputio uz vrat natrag do grkljana.
Najrasprostranjeniji anatomski kluge koji nas krasi nalazimo u građi oka, oportunističkoj modifikaciji pradavne, već postojeće strukture, koju baštinimo sa drugim kičmenjacima. Šta je problem s okom?
U dnu očne jabučice nalazi se mrežnjača (retina) opremljena stanicama osjetljivim na svjetlost, na koju pristiže slika prispjela kroz sočivo oka. Fotoreceptori mrežnjače šalju neuralne signale u mozak, gdje oni bivaju “dekodirani” i tvore vizuelnu impresiju svijeta kojeg posmatramo. Ta će slika biti precizna i informacijski bogata u onoj mjeri u kojoj je svjetlost, prispjela do mrežnjače, lišena “šuma” i neželjenih smetnji. Analogno, teleskop smješten u orbitu imaće, u odnosu na isti takav instrument instaliran na Zemljinoj površini, neuporedivo kvalitetniju sliku svemirskih objekata jer njihova svjetlost stiže do fotoreceptora putujući kroz vakuum, te ne podliježe distorzijama koje uzrokuje Zemljina gasovita atmosfera. Unutrašnjost oka, međutim, ispunjava tzv. staklasto tijelo čija svojstva značajno utiču na kvalitet vizuelnih podražaja. Na svome putu od očnog sočiva do retine svjetlost ne samo da prolazi kroz taj želatinozni fluid (Corpus vitreum), nego se suočava i sa brojnim mehaničkim preprekama koje su proizvod evolucionog razvoja oka.
Da bismo ih predočili poslužićemo se analogijom sa digitalnom kamerom. I tu svjetlost prolazi kroz sočivo i pada na površinu prekrivenu svjetlosnim senzorima (pikselima) na osnovu čijih signala digitalni procesor kreira sliku. Prednja strana senzorā usmjerena je prema upadnoj svjetlosti (sočivu), a vodovi za prenos signala smješteni su sa njihove zadnje strane i vode do procesora. Nećemo pogriješiti ukoliko površinu ispunjenu fotoreceptorima kamere uporedimo sa mrežnjačom, procesor za obradu slike sa mozgom, a provodnike elektronskih signala sa nervima koji povezuju fotoreceptore oka sa mozgom.
Dramatična razlika između racionalno dizajniranog artefakta poput digitalne kamere i evolucijski razvijenog organa poput oka, leži u tome da vlakna očnog živca koja provode signale nisu smještena sa zadnje strane zaslona prekrivenog foto-osjetljivim stanicama, nego ispred njega, na putu upadne svjetlosti. I ne samo nervna vlakna, nego i retinalni krvni sudovi, ali ćemo njih ovdje zanemariti.
Da su savremeni digitalni televizijski prijemnici rađeni po uzoru na oko, kablovi svakog od piksela koji tvore sliku na ekranu bili bi smješteni ispred ekrana, a ne iza njega. Štaviše, da bi prispjeli do unutrašnjosti našeg prijemnika, gdje se kreira elektronska slika čiji su dio, nasred ekrana imali bismo rupu kroz koju bi svi ti kablovi prolazili u prostor iza ekrana gdje je smještena elektronika. Takva “rupa” u našem oku zove se “slijepa mrlja” (punctum caecum) i zauzima oko 6% ukupne površine mrežnjače. Budući da u toj oblasti ne postoje nikakvi svjetlosni detektori, priroda se postarala da ipak u vizuelnom polju imamo dojam cjelovite slike tako što nedostajuće informacije iz tog područja mozak popunjava (“fotošopira”) na osnovu informacija prispjelih iz okolnih senzora. To je izrazito zahtjevan proces kojim se amortizira “dizajnerski propust” nastao u pradavno doba formiranjem primitivnog oka u prabićima čiji smo daleki evolucijski potomci. Razlog takvom faličnom rješenju leži u tome da je primitivno oko kičmenjaka evoluiralo iz moždanih stanica, kod kojih se mreža neuralnih veza prostire po njihovoj površini. Sasvim drugačiji razvojni put oka imali su glavonošci poput hobotnice ili lignje, kod kojih dizajn organa vida nalikuje primjeru digitalne kamere – svi potrebni neuralni vodovi smješteni su iza fotoreceptora, a ne ispred njih. Sudbonosni prvi korak u tom smjeru predstavljala je činjenica da su se za funkcije detekcije svjetlosti kod mekušaca specijalizirale ćelije kože (a ne mozga!) čije je umreženje smješteno ispod površine, a ne na njoj.
Naše dijetalne navike vrlo rječito govore o efektima evolucijske zaostavštine kojom nekoć korisne karakteristike vremenom postaju opterećenje, pa i izraženi faktor zdravstvenog rizika. Naša današnja nezasitna potreba za masnoćama i šećerom genetski je kodirana u vremenu kada je hrana visokog energetskog potencijala, dragocjena za preživljavanje, bila teško dostupna. U posljednjih nekoliko hiljada godina prehrambene mogućnosti čovjeka korjenito su se promijenile, ali je potreba za šećerom i masnoćama ostala ista. U moderno doba ona je glavni uzrok pretilosti, a otuda i njenih fatalnih posljedica poput srčanog ili moždanog udara, i sl. Zašto nas evolucija ne “izvede na pravi put” i ukloni tu neželjenu žudnju za nezdravom hranom, kad je već njen osnovni pokretač dobrobit organizma i njegova sposobnost produženja vrste? Na prvom mjestu, životna opasnost od takve ishrane javlja se u starosnoj dobi u kojoj nas je evolucija već “otpisala” tj. nakon treće decenije života. Do tada smo obavili sve zadatke u pogledu reprodukcije i ne postoji nikakav evolucioni pritisak koji bi prirodnom selekcijom gena osigurao dugovječniji život. Da li ćemo to postići u potpunosti je u našim rukama. Čak i kada bi iz nekog razloga priroda intervenirala u našu korist, par milenija je u evolucionom smislu isuviše kratak period (svega 80 generacija od početka nove ere) da bi efekti takve selekcije došli do većeg izražaja.
Mogli bismo ispisivati knjigu žalbi na neka rješenja “inteligentnog dizajna” do u nedogled, pogotovo imamo li u vidu da ovdje nismo ni spomenuli sasvim opravdanu bojazan da je sličan šlamperaj prisutan i u ustrojstvu naše slavljene umnosti i duševnosti.
Ipak, moramo prihvatiti da se, sa svim falinkama i spetljanim razvojnim rješenjima, čovječija vrsta našla na posebnom mjestu u živom svijetu. Uvid u tu poziciju, relaciju našeg duhovnog bića (mikrouniverzuma) i svijeta u kojem smo smješteni (makrouniverzuma) na prosvjetiteljski nadahnut način iskazao je veliki filozof Immanuel Kant: “Dvije me stvari ispunjavaju uvijek novim i sve većim divljenjem i strahopoštovanjem, što se više i istrajnije moje razmišljanje bavi njima: Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.” Nažalost, u nekoliko stoljeća proteklih od tada, postalo je bjelodano da smo mi jedina vrsta sposobna da ukloni sebe samu iz evolucione jednačine. Ne samo sposobna, nego i spremna da to učini u tren oka ili kroz nešto dugotrajniji proces autodestrukcije. U svakom slučaju, izvjesno je da priroda neće liti suze nad našim mogućim iščeznućem nego će se posvetiti preostalim živim vrstama i u novostvorenim evolucijskim nišama pokrenuti proces njihove adaptacije i proliferacije.
Da se ne bismo prepuštali crnim slutnjama i fatalizmu više nego što je to neophodno sa stanovišta istorijskog iskustva, istaknimo pozitivno naslijeđe koje nam je kroz milione godina podarila priroda, ono čemu imamo zahvaliti što smo tu gdje jesmo – mozak i um. Tako obdareni i “plemeniti umom“, stojimo kao „ukras svijeta i uzor svemu živome“, prema riječima Hamleta.
Ostaje da se vidi da li će ta bjelosvjetska dekoracija sazrijeti do razine umnosti koju Kant prepoznaje kao praksu življenja u saglasnosti sa kategoričkim imperativom („Postupaj tako da maksima tvoje volje uvijek može da važi kao princip opšteg zakonodavstva”), u kojoj bismo sazrijevali zaneseni zvjezdanim nebom nad sobom i moralnim zakonom u sebi, ili će posljednje stranice istorije našeg prisustva biti označene zvjezdanim nebom nad smogom i moralnim zakonom pod nogama.
U svakom slučaju, prirodi se ne može poreći njen edukativni potencijal, barem u pogledu mehanizama održavanja ravnoteže i strategije unapređenja ukupne dobiti. Svaki segment živog svijeta nudi brojne primjere adaptacija i transformacija koje, iskazane jezikom metafore, sadrže naznake dragocjene po naše razumijevanje vlastitog mjesta u složenom ustrojstvu života. Možemo, s razlogom, biti skeptični prema vjerovanju da ti uvidi imaju transformativnu moć, ali barem u nekoj mjeri mogu biti upotrebljivi u obuzdavanju podivljalog narcizma koji krasi savremene izdanke naše vrste.
Shvaćena kao metaforički predložak evolucija nam govori o uzrocima i porijeklu karakterističnih obilježja neke vrste: njihovom obitovalištu, predatorima, odnosu prema pripadnicima vlastite vrste i sl. Dovoljno je da poznajemo najupečatljivije svojstvo (makar ono bilo i netačno pripisano), svejedno da li njegov posjednik pripada carstvu flore ili faune, i ono može biti projicirano na drugu osobu, o čemu je na drugom mjestu već bilo više riječi (v. Budućnost tunikata i perspektive jedne metafore). Čak i bića čija je karakteristika upravo nepostojanost nekog bitnog obilježja imaju vrlo precizno preneseno značenje – prisjetimo se ljudi čiji karakter odražava kameleonske osobine.
Uočljiva svojstva, međutim, često odvlače pažnju sa metaforički daleko interesantnijih specifičnosti jer „Priroda voli da se prikriva“, kako je govorio Heraklit. Razmotrimo slučaj zečeva, koji prominentno figuriraju u iskazima o nečijoj brzini, plašljivosti ili seksualnom pregalaštvu. Svi ti atributi, nesumnjivo, dobro opisuju posmatraču uočljive sposobnosti, životni stil i ćud zeca. Manje je vidljiva jedna daleko interesantnija karakteristika ove ljupke i plahe životinje, koja bi imala itekakvog razloga da negoduje zbog rješenjâ za kojima evolucija povremeno posegne. O čemu je riječ i kakav se metaforički potencijal tu krije?
Zečevi su, kao što znamo, biljožderi što znači da konzumiraju veliku količinu celuloze. Da bi ona imala ikakvu hranljivu vrijednost neophodan je enzim za njeno razlaganje (celulaza), kojeg inače proizvodi gušterača. Ne i kod zeca! Tu se evolucija opredijelila za alternativno rješenje i nastanila njegov probavni trakt bakterijama koje proizvode taj neophodni enzim. Takva vrsta „kohabitacije“ organizma i bakterija u njemu često je i prošireno rješenje koje evolucija rabi u izvođenju kompleksnih probavnih poslova diljem životinjskog carstva. Ovdje je, međutim, iz nekog razloga ona malo modificirala već oprobana i funkcionalna rješenja i bakterije smjestila u zekino debelo crijevo. One tu i dalje uspješno obavljaju svoj posao razlaganja celuloze, ali su, sa stanovišta ishrane domaćina, rezultati te biohemijske aktivnosti zakašnjeli. Hranljive tvari u debelom crijevu ne bivaju apsorbirane nego izbačene iz organizma zajedno sa svim ostalim otpadnim čvrstim materijalom. Iz tog razloga, uobičajne scene zečeva koji grickaju mrkvu, kakav sočni list ili travku, zapravo ne predstavljaju čin konzumacije obroka nego, preciznije govoreći, njegove pripreme. U svom prolasku kroz probavni trakt on će biti prerađen u hranljive tvari koje će, kao sastavni dio fekalija, biti eliminirane iz tijela. Tek sada one postaju upotrebljivom hranom pa će ih zeko pojesti i time, „u drugom pokušaju“, uspješno zaokružiti svoj prehrambeni ritual.
Konzumiranje izmeta (koprofagija) srećemo i kod nekih domaćih životinja, kućnih ljubimaca, glodara, ptica i insekata, mada najčešće tek kao povremenu aktivnost. Zanemarimo li slučajeve težih psihičkih poremećaja, u ljudskoj zajednici se ovaj fenomen javlja samo u formi fraza kojima se neko upućuje na koprofagičku praksu ili se ona naprosto metaforički konstatira. Takve se opservacije najčešće odnose na nekoga ko je izveo dramatičan zaokret u svojim proklamiranim stavovima (najčešće računajući da će takav manevar ostati neprimijećen) ili je svojim djelovanjem demonstrirao njihovu ispraznost, a nerijetko i na osobu kojoj su se vlastite riječi ili postupci „obili o glavu“.
U doslovnom smislu koprofagija može biti prirodom zadat usud ili incidentna neizbježnost, dok se metaforički koristi kako bi se označila nečija strategija preživljavanja ili preferirana tehnika socijalne promocije. I tu nas „zekin poučak“ podsjeća na pragmatičku prirodu evolucije koja svoje dosjetke procjenjuje isključivo mjerilima njihove efektivnosti: raširena praksa konzumiranja vlastitog tjelesnog otpada ukazuje da ona, u datom okruženju i pod postojećim okolnostima, proizvodi po korisnika željene rezultate. Posmatrajući stvari sa antropocentričkom pristranošću, u evolucionom gambitu naša je vrsta prošla jako dobro, što nije nikakva garancija da završnica neće biti, na zekinu radost, temeljito zasrana.