foto: Dženat Dreković/NOMAD

Fišer: Berba na plantaži činjenica

Mračnija strana propagande, četvrti dio

Oni koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su i da vas navedu na nedjela.“

Voltaire („Pitanja o čudima”, 1765)

Digitalni mediji i postnovinarstvo
Kultura bjesnila – preobrazba medija i informativnog prostora
Ogled o modularnoj propagandi i mrzilačkoj praksi

Poniženi, poraženi, prevareni, iskorišteni, oni čija su dobrota i plemenitost bili zloupotrebljeni, koji su držali do časti i riječi da bi bili izigrani, koji su vjerovali onima kojima nikada ne treba vjerovati, oni zloupotrijebljeni i žrtvovani u korist tuđih interesa, zavedeni u svojoj bezrezervnoj čestitosti – to je samo kratki pregled kako neki ogorčenjem ispunjeni učesnici istorijskih događaja percipiraju sudbinu kolektiviteta sa kojim se identificiraju (organizacije, pokreta, nacije) u nekom periodu njegove istorije, tražeći da se nanesena nepravda ispravi i stvari postave onako kako mora biti. Svi ključni događaji kojima se taj ressentiment opravdava, dakako, imaju i svoje učesnike sa suprotne strane, koji ta ista zbivanja proslavljaju sa osjećanjem ponosa, kao pobjedu mudrosti, dovitljivosti, sposobnosti, požrtvovanosti, kao trijumf časti i pravde, blještavu svjetlost koja je konačno zasjala u zlokobnom mraku.

Vjerovatno je ta koegzistencija nepomirljivih predodžbi o prošlosti navela američkog publicistu Williama E. Vaughana na prijedlog po kojem bi “možda bila dobra ideja da razne zemlje svijeta povremeno razmijene istorijske knjige, tek da vide šta drugi ljudi rade sa istim skupom činjenica.” Nažalost, ovaj duhoviti savjet o preispitivanju vlastite istorijske pristra(s)nosti zacijelo ne bi imao nikakav blagotvoran efekat i rezultirao bi tek gnjevnom konstatacijom o “drugima koji krivotvore bjelodane činjenice”, pridružujući i tu karakterizaciju već podugačkoj listi njihovih nepodopština.

Ne treba trošiti riječi o tome u kojoj je mjeri tematizacija istorije prisutna u svakodnevnici savremenika, niti o tome kolika je formativna moć tog narativa u oblikovanju budućnosti. Ne postoji nijedna kultura u kojoj vlastita prošlost, u bilo kojoj tački njenog istorijskog razvoja, nije bila zazivana kao najmudriji savjetnik u postupcima od sudbinskog značaja za njenu budućnost. Konačno, prošlost i jeste dom našeg cjelokupnog iskustva svijeta, a ukoliko taj svijet sebi predočimo kao metafizičku, kvalitativno nepromjenjivu, statičnu matricu oduvijek istih tipskih učesnika (čija se priroda ne mijenja) i relacija (koje definiraju uvijek ista načela), poznavanje prošlosti postaje jedini izvor spoznaja relevantnih za sadašnjicu. Skloniji dijalektičkom razumijevanju istorijskih procesa, Marx će odstupiti od predodžbe o istoriji kao kolekciji uvijek istih scenarija u kojima se mijenjaju samo akteri, upozoravajući da se “istorija ponavlja, prvo kao tragedija a potom kao farsa”.

Motiv “vječnog ponavljanja” istorijskih obrazaca još od drevnih vremena prožima ljudsko iskustvo prošlosti i projekcije budućnosti. Na to vječno ponavljanje poduke o vječnom ponavljanju istorije George Bernard Shaw je reagirao umjesnom opaskom da ono samo pokazuje koliko je čovjek nesposoban da uči iz iskustva.

Sposobni ili ne, učestalo smo podsjećani da “oni koji zanemaruju istoriju nemaju ni prošlost ni budućnost” (Robert Heinlein), ili da su “oni koji ne pamte prošlost osuđeni da je ponove” (George Santayana). Ta prisutnost istorijskih tema i ozbiljnost sa kojom pristupamo podukama koje one nude, čine “istorijski modul” izuzetno bitnim i istaknutim dijelom propagandnih kampanja, posebno kada su one nacionalnih razmjera.

Ovdje smo prisiljeni naznačiti u kojem smislu koristimo pojam istorije, no iscrpnija elaboracija tog eminentno filozofijskog pojma uveliko bi prevazišla potrebe ovog teksta. Otuda ćemo, uz punu svijest o manjkavostima takvog postupka, ponuditi nekoliko vrlo pojednostavljenih odrednica čije razumijevanje se uveliko oslanja na način kako taj termin koristimo u svakodnevnoj komunikaciji. Takav pristup opravdava uvažavanje činjenice da i propagandist koji priziva istoriju u svojim porukama računa upravo na kolokvijalno razumijevanje tog pojma.

Sama riječ nam dolazi od grčkog Ιστορία, kako je zabilježena prije dva i pol milenija kod Herodota i bila korištena u značenju ispitivanja, znanja, opisivanja, izvještavanja (obavijesti o nečemu), svjedočanstva, pa i pripovijedanja uopšte (“storija”).

Ovdje ćemo iskoristiti mogućnost jezika kojim se služimo kako bismo pripisali različita značenja riječima koje se kolokvijalno tretiraju kao sinonimi: povijest i istorija.

“Povijest” bi se, u takvom tehničkom značenju, odnosila na sveukupnost činjenica o prošlim zbivanjima, o stvarnosti koja se dogodila i za koju se u latinskom jeziku koristila sintagma res gestae: počinjene stvari/djela, ono što se desilo. Sama riječ gestus dolazi od glagola gerere u značenju “učiniti”, “napraviti”, “djelovati”, te su gestae “djela” ili “počinjene stvari”. Ta su značenja u korijenu i “naših” riječi “gest/gesta”, “gestikulacija” i sl. (“takva gestikulacija je ocijenjena kao vrlo nepristojan gest”).

Pojmom “istorija”, s druge strane, bi se označavala nauka o povijesti, koja koristi istoriografske metode i tehnike kako bi se što cjelovitije i tačnije prezentirala i interpretirala zbivanja od istraživačkog interesa. Otuda bi “istorija” odgovarala latinskom historia rerum gestarum tj. znanju o onome što se desilo.

Svaka istorija je rezultat intelektualnog napora da se povijesna cjelina pojmi ili rekonstruira na osnovu postojećih materijalnih svjedočanstava o vremenu i domenu koji se istražuje. Drugačije govoreći – njena je ambicija, u idealnom slučaju, da korespondira sa onim što je bila povijest u njenom objektivnom smislu, da njeni iskazi izriču istinu, samo istinu i ništa osim istine (kako bi to sudski službenik iskazao), tj. da daju odgovore na pitanja Ko?, Šta?, Kada?, Gdje?, Zašto? i Kako? (što bi bila novinarski intonirana formulacija).

Na nesreću ozbiljnih istoričara i radost propagandista, povijest iza sebe ostavlja tek fragmentarne materijalne tragove, a prazni prostor između njih istraživač popunjava plauzibilnim hipotezama. Poštovanja vrijedni istoričari oslanjaju se na vjerodostojnu građu i na njoj testiraju svoje hipoteze, postepeno gradeći cjelovitiju sliku prošlosti koju izučavaju. U tom procesu novoprispjeli elementi su sposobni srušiti veliki dio dotadašnje konstrukcije, ali spremnost na temeljitu reviziju prethodnih radova predstavlja sastavni i neizbježni dio vokacije istoričara.

Propagandista se ne suočava sa takvim problemima, jer on ne pokušava posložiti mozaik od svih nađenih djelića, već polazi od već zadate slike koju želi predočiti odabirući samo pogodnu građu koja se u nju može uklopiti. Ukoliko se ustanovi nestašica potrebnih dijelova, oni se uvijek mogu iskonstruirati. Sve te elemente povezaće hipoteze čija je osnovna funkcija da se dobro uklope u građevinski nacrt. U onoj istoj mjeri u kojoj poziv istinskog istoričara odgovara etimološkom značenju istorije kao “ispitivanja”, toliko kod propagandiste istorija opravdava njeno alternativno značenje “pripovijedanja”, te se tako uobličena pojavljuje kao oblik narativne propagande, ovog puta kao poželjna fikcija predstavljena u dokumentarističkom ruhu. Možda je upravo takvu vrstu “istoriografije” imao na umu Philip D. Jordan, istoričar sa univerziteta u Minnesoti, kada je jednom prilikom, sa dozom osjetnog beznađa, primijetio da je znanost kojom se i sâm bavi “…nakupina poluistina, kvaziistina, bajki, mitova, glasina, predrasuda, osobnih priča, tračeva i službenih izvrdavanja”.

Činjenica da o jednoj te istoj povijesti postoje paralelne, često uzajamno isključive istorije, nikako ne znači da su na djelu zle namjere njihovih autora. Razlozi raznolikosti u rekonstrukciji i interpretaciji prošlosti naprosto su posljedica prirode posla kojim se istoričar bavi, pogotovo kada razumijevanje uzročno-posljedičnih veza zahtijeva odgovore na pitanja o motivaciji i namjerama. Ne manje odlučujući uticaj na konačnu interpretaciju nekog događaja ili procesa imaće i određen stepen arbitrarnosti u izboru ključnih zbivanja i njihovih učesnika, kao nosećih stubova u logičkoj kompoziciji cjeline. Na to je upozoravao i britanski istoričar Edward Hallett Carr ukazujući na razliku “činjenica o prošlosti” i “istorijskih činjenica” (Facts of the past vs. Historical facts), što je blisko duhu distinkcije “istorijskog” i “povijesnog” na kojoj je insistirao Milan Kangrga, jedan od najznačajnijih mislilaca filozofije prakse. Konačno, i sami istoričari su proizvod istorije, kako naglašavaju Paul K. Conkin, profesor emeritus sa univerziteta Vanderbilt, i njegov kolega Roland N. Stromberg sa univerziteta Wisconsin. Kao takvi oni su i sami podložni raznoraznim oblicima miopije koju svaka istorijska epoha u sebi nosi, ili je njihova optika u značajnoj mjeri oblikovana vlastitom pozicijom u društvu u kojem stvaraju. “Proučite istoričara prije nego što počnete proučavati činjenice”, savjetovao je već spomenuti Edward H. Carr.

Očekivanje da istorija daje čvrstu, trajnu i pouzdanu “sliku negdašnjeg stanja stvari”, koja će se promijeniti jedino u slučaju nekog novog, spektakularnog, revolucionarnog i neospornog otkrića, počiva na pogrešnim predodžbama o prirodi te znanosti, zabludama koje postaju još dublje ukoliko se kao uporedni model uzme bilo koja od tzv. “egzaktnih nauka”. Bilo kako bilo, taj nesklad između očekivanja i realnosti, kao i “prevrtljivost” istorijskih nalaza, proizveo je niz duhovitih komentara ne samo istoričara nego i povijesnih ličnosti kojima se istorija bavi (među njima je, vjerovatno, najznamenitija Napoleonova opaska da je “istorija skup laži oko kojih se svi slažu”). Najčešće, u pitanju su opažanja kojima ne manjka ironije, zajedljivosti, a nerijetko i cinizma, ali koja sadrže upozorenje koje ima svoje realno uporište. Tako Franklin P. Jones, ukazuje na moć istoričara da utiču na našu recepciju prošlosti, a na osnovu toga i naše stavove od značaja za budućnost. „Možda niko nije promijenio tok istorije u onoj mjeri u kojoj su to učinili istoričari“, rekao je ovaj filadelfijski publicista koji je, prije svoje izuzetne karijere novinskog kolumniste, duže od decenije bio jedan od direktora kompanije “Gray and Rogers Advertising Agency” na poslovima kreiranja odnosa sa javnošću. Istine radi, postoji i druga verzija njegovog opažanja koja ukazuje da se u istoriji ništa nije promijenilo toliko koliko sami istoričari, no ona ne dovodi u pitanje prethodnu tvrdnju.

Klizavost istorijskog terena za propagandistu predstavlja svojstvo savršene podloge za izvođenje figura koje će impresionirati barem onaj dio javnosti kojoj nedostaje uvjerljiva argumentacija za razrješenje kognitivne disonance u svome političkom aktivizmu.

Kao segment obuhvatne, masovne mobilizacije, tematiziranje istorije bilo je neizbježan pratilac ratnohuškačke propagande koja je prethodila svim najstrašnijim krvoprolićima proteklog stoljeća. Pod krinkom „ispravljanja istorijskih nepravdi“ počinjeni su zločini koje će istorija sačuvati u sjećanju za neku nesretnu budućnost kada, nažalost, i sami mogu poslužiti kao povod za neke nove, uzvratne korekcije. Čak i ako među sukobljenim stranama ne postoje nikakvi raniji „računi koje treba poravnati“, uvijek postoji „istorijska misija“ u ime koje paljevina može otpočeti. U to nas uvjerava i duga istorija kolonijalnih osvajanja i osvajačkih pohoda kojima je redovno prethodilo zazivanje viših ciljeva na koje se ne može i ne smije oglušiti.

“Ljudi načelno žele mirnu povijest, koja je slatka kao med i teče glatko poput sirupa. Ako već ratuju, onda je to zato jer se bore za neku svetu stvar; ako razvaljuju neku kulturu, to je samo zato što spašavaju narod od bezbožničkog načina života; ako opustoše bogate prirodne resurse, to je samo zato što će to rezultirati nekim većim ‘dobrom’. Prečesto se kao simbol za pravednost, zakon i red, koristi upravo drvo za vješanje.” (Philip D. Jordan)

U imaginarnoj kampanji zagovaranja ciljeva bijelog suprematizma, kojom ilustriramo način funkcioniranja modularne propagande, glavne konzole “istorijskog modula” najčešće su postavljene evociranjem dramatičnih povijesnih događaja, sposobnih da pobude snažnu emotivnu reakciju recipijenata kojima se propagandista obraća. Za suprematiste u Sjedinjenim Državama, to je svakako motiv južnjačke Konfederacije, poražene u građanskom ratu, tog moćnog uporišta rasističkog svjetonazora i njegovih političkih konsekvenci.

U sprezi sa filmskom industrijom, recikliran je zapravo sterotip o životu robovlasničkog juga kakav je postojao sredinom 19. stoljeća, kada su ga promovirali publicisti. Bitna razlika, međutim, bila je u tome da je izvorni mit predstavljao idiličnu odu nekom zamišljenom ali postojećem jugu, dok je nakon građanskog rata (1861-1865) njegova reaktualizacija bila svojevrstan lament nad “izgubljenim rajem”. Predstava tog raja konformirala je sa vjerovanjem da su izvorno sjever i jug naselile dvije različite kulture bijelih pridošlica, svaka sa svojim ethosom i svjetonazorom. Prema tom mitu, na sjever su prispjeli potomci engleskih puritanaca iz 17. stoljeća, dok je jug pripao potomcima engleskog seoskog plemstva, na čemu je izgrađen stereotip o Yankeejima kao materijalistički orijentiranim, grabežljivim i agresivnim individualistima, nasuprot južnjaka, kavalira posvećenih tradicionalnim, duhovnim a ne materijalnim vrijednostima, izrazito osjetljivim na pitanja časti. Tako je Jug postao asociran sa legendom o plantažama koje drže dostojanstvenici aristokratskih manira okruženi vatrenim južnjačkim ljepoticama (Southern Belle, sa neizbježnim korzetom i krinolinom), o bijelim nitkovima (white trash) koji između dva nedjela čekaju da ih pravdoljubivi i uglađeni plantažer nauči manirima istinskog džentlmena, o golemim rezidencijama smještenim u očaravajućoj prirodi, gdje rade vjerni i odani kućni robovi a punačka crna nanny podiže malu bijelu dječicu, na poljima praznovjerni crni berači pamuka svojim predanim naporom iskazuju zahvalnost na sigurnosti i zaštiti koju im pruža njihov gospodar, dok krajolikom odzvanja tradicionalni “Dixie” slaveći “zemlju pamuka u kojoj se stara vremena ne zaboravljaju”. Kako je to već slučaj sa mitovima, ništa u toj idili nije odgovaralo stvarnom stanju stvari, čak je i “Dixie” 1859. godine napisao jedan Yankee, Dan D. Emmett, kako bi ga na njujorškim pozornicama izvodila pjevačka družina bijelaca nagaravljenih lica.

No, čak je i među sjevernjacima postojalo vjerovanje da je upravo Jug mjesto gdje stabilna, tradicionalna društvena hijerarhija omogućava ležeran i udoban život, za razliku od mahnitog ritma trgovačkog i sve više industrijaliziranog i urbaniziranog Sjevera.

Mnogi su razlozi doveli do izbijanja američkog Građanskog rata između Sjevera (Unije) i Juga (Konfederacije), ali među njima nije bilo razilaženje po pitanju superiornosti bijele rase. Abolicionistički pokret na Sjeveru nije bio nadahnut idejom o jednakosti rasa nego političkim programom Republikanske stranke pod Lincolnovim vodstvom, koja je zagovarala “slobodni rad, slobodnu zemlju i slobodne ljude”, polazištima na kojima će biti izgrađen “Američki san” o životu u kojem sposobnost i poduzetništvo svakome omogućuju nesmetanu vertikalnu mobilnost u socio-ekonomskoj hijerarhiji. Centralno pitanje je, otuda, bilo fokusirano na institut robovlasništva, a ne jednakosti rasa, u pogledu koje je na obje strane vladala saglasnost u duhu tog vremena. O tome najbolje govore rasprave koje su se vodile među samim abolicionistima: da li su crnci sposobni za učenje, da li su spremni da rade, i konačno – mogu li uopšte biti civilizirani? Proći će još jedno cijelo stoljeće dok se pitanje rasa ne oslobodi antropoloških predrasuda prošlosti i formulira, u pokretu za građanska prava, u terminima jednakosti i ravnopravnosti.

Za dizajnere moderne kampanje bijelog suprematizma to znači da je potrebno pokazati da ravnopravnost ne podrazumijeva jednakost – prvo je izraz političke volje kojom se prava daju ili uskraćuju, a drugo biološke zadatosti proistekle iz volje Stvoritelja ili procesa evolucije ljudske vrste. Smješteno u drugačiji konceptualni okvir: potrebno je istovremeno očuvati vrline političkog sistema, kojima se nadahnjuju nesporna patriotska osjećanja, ali i ukloniti neke od njegovih “neželjenih posljedica” koje iritiraju ukorijenjeno viđenje o fundamentalnim i nepremostivim rasnim razlikama.

Prvi korak u tome predstavlja buđenje nostalgije za vremenima kada su stvari, na zadovoljstvo svih, bile “postavljene kako treba”. Imati svoje mjesto znači živjeti u skladu sa svojom prirodom i opštim, prirodnim poretkom stvari, a američki Jug iz perioda antebelluma predstavljao je mitsko otjelovljenje takvog ambijenta. Poraz Konfederacije je otuda poraz prirodnog poretka, čime ukidanje ropstva ne predstavlja nikakav oslobodilački čin budući da su crni robovi bili najsretniji i društveno najkorisniji dok su bili pod brižnom zaštitom svojih gospodara. Jednom “bačeni u svijet”, nesnalažljivi poput djece, postali su žrtve zbilje kojom upravljaju bezbožni interesi sverastućeg kapitalizma, da bi konačno i sami postali izvor zla koje ugrožava preostale oaze plemenitosti, poput Tolkienovih divljih hordi Uruk-hai koje nasrću na Lothlórien.

Simboli Konfederacije, brojni spomenici, nazivi institucija i organizacije koje čuvaju uspomenu na generale i vojnike gubitničke strane u američkom Građanskom ratu, tek su manifestacije duha kojeg iskazuje mit o „Izgubljenoj borbi“ (Lost Cause, takođe i „izgubljena stvar“ ili „izgubljeni slučaj“, gdje cause označava ciljeve za koje se neko bori, predmet borbe). On podjednako prožima pokrete neo-konfederacionista, južnjačkih nacionalista, bijelih suprematista i dr.

Izraz je prvi upotrebio Edward A. Pollard, za vrijeme građanskog rata urednik lista Richmond Examiner, koji je 1866. godine objavio knjigu “Izgubljena bitka: Nova južnjačka istorija rata konfederativista” (The Lost Cause: A New Southern History of the War of the Confederates), apologiju južnjačkih ciljeva u netom okončanom sukobu.

Sintagma je ušla u masovniju upotrebu nakon što je iskorištena u podnaslovu novinskog članka iz juna 1891. godine, posvećenom podizanju spomenika vojnicima Konfederacije u Jacksonu (Mississippi) i od tada je postala šifrom za žal nad „izgubljenim sretnim vremenima“. Raspoloženje okupljenih, opisano u listu St. Louis Globe-Democrat, vjerno dočarava atmosferu koja je pratila i sva kasnija zbivanja gdje se čuo glas “izvornog Juga”: početkom 20. stoljeća u jeku kampanje za obilježavanje žrtava palih u borbi za ciljeve Konfederacije, kao i sredinom stoljeća kao reakcija na pokret za građanska prava i ukidanje rasne diskriminacije.

U članku naslovljenom “Veličanstveni dan za Jug”, autor opisuje:

“Bilo je to sve ono čemu se najvatreniji sljedbenik izgubljenog slučaja mogao nadati. Narod je došao – njih 25.000 – toliko da za njih nije bilo mjesta u kućama. Spavali su u šatorima i na travi; hranili se ispod štandova; izvikivali izvorne buntovničke poklike sve dok se nisu umorili; nosili zastave Konfederacije; u govoru, u pjesmi i u molitvi opravdavali su i slavili stvar za koju su se borili, koju su voljeli ali izgubili.”

Revizionistička interpretacija građanskog rata oslanja se na narativ prema kojem uzrok rata nije bilo robovlasničko društvo već želja država juga da iskoriste ustavno pravo na secesiju, da su crnci zapravo bili “odani robovi”, lojalni svojim gospodarima, predani ciljevima Konfederacije i nespremni za teret odgovornosti koje bi njihova sloboda zahtijevala, te da je vojska Konfederacije bila herojska i svetački čista, vođena najvećom ličnošću američke istorije, generalom Robertom E. Leejem, a da je rat izgubila zbog neizmjerne protivničke nadmoći u ljudstvu i resursima.

Zahvaljujući politici pomirenja koja je obilježila poslijeratni period u SAD, mit “Izgubljene bitke” prerasta u identitetsko obilježje južnjačkog folklora, dobiva svoj prostor u obrazovnim i kulturnim institucijama i postaje nepresušnom inspiracijom publicista, književnika i sineasta, ali i pogonskim gorivom političkih pokreta pa i mrzilačkih grupa. O tome u kojoj je mjeri duh konfederacijske pobune urastao u svakodnevnicu južnih država govori i činjenica da je tek prije par godina, nakon javnih nemira, pet brončanih statua generala konfederacije uklonjeno sa njihovih počasnih pijedestala u Aveniji spomenika u Richmondu (Virginia) i premješteno na manje prominentna mjesta.

Motiv Građanskog rata predstavlja široko tematsko područje za sadržaje “istorijskog modula” propagandne kampanje bijelog suprematizma. Čak i kada se obraća recipijentu koji ne zastupa striktno rasistička gledišta, ali mu je bliska ideja samostalnog Juga, istorija pruža dovoljno materijala da se formira lanac asocijacija koji će uvezati ideju o superiornosti bijele rase sa ciljevima konfederacije.

Sa tehnikama povezivanja neupitne vrijednosti sa propagiranim sadržajem (transfer i svjedočanstvo) sreli smo se već u kontekstu propagandnih postupaka kojima se uoči Drugog svjetskog rata bavio Institut za analizu propagande (IPA). Za propagandistu bijelog suprematizma izbor te bespogovorne vrijednosti mora biti takav da njen autoritet priznaju i recipijenti koji nisu politički istomišljenici onih koje propagandista opslužuje. Za nekog ko ne dijeli simpatije prema tradicijama robovlasničkog Juga i ciljevima konfederacije, mit o „Izgubljenoj borbi“ i generalu Leeju neće poslužiti kao most preko kojeg će se prispjeti do učenja o superiornoj arijskog rasi. Zato je prvi cilj propagandiste da pronađe povijesne ličnosti koje za svakog patriotu predstavljaju velikane dostojne divljenja, a koji su – uz ono što ih je učinilo predmetom opšteprihvaćenog poštovanja – imali i pokoje gledište u saglasnosti sa ideologijom koja se želi promovirati.

Među takvima je najkarakterističniji Thomas Jefferson, čovjek koji je napisao najveći dio Deklaracije o nezavisnosti iz 1776. godine, temeljnog dokumenta na kojem su nastale Sjedinjene Američke Države. Pod predsjedništvom Georgea Washingtona, bio je prvi državni sekretar, potom potpredsjednik u vrijeme Johna Adamsa, te konačno treći predsjednik SAD. Njegove riječi o ljudskim pravima, posebno pravu na mišljenje, pravu govora i vjeroispovijesti, nadahnule su ne samo Američku revoluciju već i epohu prosvjetiteljstva u Evropi. Njegova znamenita rečenica sa početka Deklaracije o nezavisnosti postala je misao vodilja slobodarskih pokreta širom svijeta: „Smatramo ove istine očiglednima: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je njihov Stvoritelj obdario određenim neotuđivim pravima, među kojima su pravo na život, slobodu i potragu za srećom.”

Kao stanovnika Virginije, koja će stoljeće kasnije u građanskom ratu biti jedna od država Konfederacije, Jefferson je dobro poznavao robovlasništvo i nazivao ga “moralnom izopačenošću” i “gnusnom mrljom”. Za njega je postojanje ropstva predstavljalo najveću prijetnju opstanku američke nacije i vjerovao je da je samo ropstvo u suprotnosti sa zakonima prirode koji nalažu da svako ima pravo na vlastitu slobodu.

Ali, kako izreka kaže: “vrag je u detaljima!”, te je za precizniju sliku stvari potrebno malo povećati rezoluciju. Jefferson jeste bio jedan od preteča ideje abolicionizma, no sâm je bio najveći od robovlasnika među američkim predsjednicima, posjedujući više od 600 robova na svojim imanjima. Od prvih 12 američkih predsjednika, jedino John Adams (slavan i po svojoj izjavi da će Američka revolucija biti okončana tek kada svi robovi budu oslobođeni) i njegov sin John Quincy Adams nisu posjedovali robove.

Za života Jefferson je samo dva puta iskoristio svoje vlasničko pravo da podari slobodu svome robu. Oporukom, naložio je oslobađanje još pet njih, od kojih su dvoje bili njegova vanbračna djeca iz veze sa robinjom Sally Hemings. Stotine drugih nastavili su svoju ropsku egzistenciju. Ukoliko još malo povećamo osjetljivost optike kojom posmatramo i prosuđujemo događaje vezane za njega, uočićemo da Jefferson nije ni mogao pokloniti slobodu svojim robovima, jer više na to nije imao pravo. Kraj života dočekao je u ogromnim dugovima, a prema zakonima Virginije tog vremena robovi su smatrani “imovinom”, te su njima raspolagali Jeffersonovi kreditori.

Mada je vjerovao u nužnost ukidanja ropstva, Jefferson nije vidio budućnost oslobođenih robova na isti način kao abolicionisti stoljeće kasnije. Smatrao je da robove treba iseliti iz Sjedinjenih Država predviđajući mogućnost sukoba sa njihovim dojučerašnjim gospodarima. Štaviše, vjerovao je da i sam čin abolicije ne može biti izveden ukazom savezne vlade. Kao beskompromisni pobornik demokratske procedure takav je čin smatrao nedemokratskim i protivnim principima Američke revolucije, zahtijevajući da emancipacija robova proizađe iz pristanka robovlasnika da se svi zajednički odreknu svoje “imovine”. Do toga vjerovatno nikada ne bi ni došlo da građanski rat nije “pojednostavio” proceduru proglašenja opšte abolicije.

Na ovom mjestu je potrebno uočiti da opravdanje robovlasništva ne mora počivati na rasističkim pretpostavkama o nižoj vrijednosti robova – dovoljno je pogledati ulogu učenih grčkih robova u odgoju i školovanju djece imućnih rimskih patricija. Mutatis mutandis, to dopušta i da protivljenje robovlasničkom poretku ne podrazumijeva odbacivanje gledišta o njihovoj rasnoj inferiornosti. U svojim “Zabilješkama o državi Virginiji” (Notes on the State of Virginia), Jefferson iznosi svoje podozrenje “…da su crnci, bilo da su izvorno posebna rasa ili su postali različiti kroz vrijeme i okolnosti, i tjelesno i umno inferiorni u svojim sposobnostima u odnosu na bijelce.” Tako bi se dalo argumentirati da naša moderna interpretacija veličanstvenog Jeffersonovog stava, po kojem su “svi ljudi stvoreni jednaki”, možda zanemaruje mogućnost da je autor pod “ljudima” mislio samo na one bijele puti, baš kao što biblijski nalog da se “ljubi bližnjeg svog” pod “bližnjim” nije podrazumijevao čovječanstvo kako ga danas poimamo.

Šta znači ta “umna inferiornost” koju konstatira Jefferson? Prema engleskom filozofu i državniku Francisu Baconu, ljudsko znanje određuju tri temeljne sposobnosti: pamćenje (čija je paradigmatska ekspresija istorija), razum (filozofija), te imaginacija (poezija). Ovu taksonomiju znanja Bacon je izložio 1605. godine u svojoj raspravi “Unapređenje učenja” (The Advancement of Learning) i ona je nesumnjivo bila dobro poznata svestrano obrazovanom Jeffersonu. U svome pismu iz 1789. godine upućenom Richardu Priceu, Jefferson sa oduševljenjem spominje Bacona, Lockea i Newtona kao “trojicu, bez premca, najvećih ljudi koji su ikada živjeli i koji su postavili temelje na kojima su podignute fizikalne i moralne znanosti.” Konačno, u Jeffersonovoj Virginiji sir Francis Bacon nikako nije bio tek neki evropski mislilac poznat samo u krugovima intelektualne elite: Bacon je bio instrumentalna ličnost u britanskoj kolonizaciji Virginije u 17. stoljeću.

Na osnovu upravo Baconovih odrednica ljudskog znanja Jefferson o crncima kaže sljedeće: “Uspoređujući ih po njihovim sposobnostima pamćenja, razuma i imaginacije, imam dojam da su u pamćenju jednaki bijelcima; u razumu mnogo inferiorniji, jer mislim da bi se teško mogao naći neko od njih sposoban da prati i razumije Euklidova istraživanja; dok su u pogledu imaginacije tupi, neukusni i anomalni.”

Za propagandistu je to istorijska činjenica koja može poslužiti da se jedan od „očeva nacije“, epitom učenosti i slobodarskog duha Američke revolucije, involvira u diskurs o supremaciji bijele rase, računajući na duboko poštovanje koje svaki američki patriota osjeća prema ovom velikanu nacionalne povijesti. Biografija i stavovi Thomasa Jeffersona često su korišteni kako bi se u njima pronašli elementi upotrebljivi u korist ili protiv nekog stava (argumentum ad verecundiam), a ukoliko ih nema – biće mu pripisani. Posljednji od takvih faktoida, proširen do te mjere da se pojavljuje nekritički navođen čak i kod ozbiljnih autora, poziva se na nepostojeću zabilješku Jeffersona gdje se on, navodno, prisjeća kako je „neke od najljepših trenutaka proveo na trijemu iza kuće, pušeći konoplju”. Ovaj “citat” isporučen je u medijski prostor na Internetu oko 2008. godine, u vrijeme porasta pokreta za dekriminalizaciju kanabisa, da bi od 2013. godine doživio svoja brojna izdanja u štampanoj formi.

Istorijska je ironija da je svoj procvat robovlasnički jug u mnogo većoj mjeri dugovao jednom “umno inferiornom crnom robu” negoli sirovoj radnoj snazi stotina hiljada njegovih sapatnika. Naime, krajem 18. stoljeća privreda juga je bila na izdisaju. Prihodi od uzgajanja duvana, riže i indiga, glavnih poljoprivrednih kultura tadašnjeg juga, nisu bili dovoljni da bi se mogla izdržavati robovska radna snaga. Tržišna cijena roblja je opadala, a plantažeri su se sve više orijentirali na uzgoj pšenice i kukuruza koji, za razliku od duhana, nisu zahtijevali intenzivan fizički rad brojnih robova. Države koje su predstavljale centre duhanskog imperija, poput Jeffersonove Virginije i Marylanda, doživljavale su duboku privrednu krizu.

U tom vremenu, na poziv Catharine Greene, udovice proslavljenog generala Američke revolucije Nathanaela Greenea, na njeno imanje u Georgiji stiže Eli Whitney, koji je upravo diplomirao na univerzitetu Yale. Tu se upoznaje sa problemima finansijske neodrživosti plantaža na jugu, koji su postajali sve teži uprkos ogromnom porastu potražnje za pamukom u tekstilnoj industriji tog vremena. Razlog njegovog nedostatka na tržištu bio je u tome da su iz pamučnih vlakana prvo morale biti odstranjene sjemenke, a to je predstavljalo dugotrajan i intenzivan manualni rad. Rješenje problema Whitneyu je ponudio crni rob sa plantaže, o kojem znamo samo da se zvao Sam. On i njegov otac su koristili češalj, na kojem su se zadržavale sjemenke upletene u vlakna pamuka. Whitney je 1794. godine patentirao cotton gin (gdje je gin skraćenica od engine, mašina), rotacioni bubanj sa češljevima, kojim je učinak u odnosu na ručno odvajanje sjemenki povećan za pedeset puta. U manje od dvije decenije izvoz pamuka iz Sjedinjenih Država porastao je za gotovo 200 puta. Zahvaljujući Whitneyevom izumu sada unosna proizvodnja pamuka dovela je do toga da u periodu između Revolucije i Građanskog rata broj robova sa 250.000 naraste do četiri miliona, a robovska radna snaga postane conditio sine qua non južnjačkog prosperiteta. Ideja crnog roba, koju je bijeli poduzetnik pretvorio u profitabilan pronalazak, na koncu je revitalizirala i učvrstila robovlasnički poredak, sve dok on nije, odlukom pobjednika u krvavom građanskom ratu, formalno ukinut. No, do tada je sudbina Sama već bila netragom izgubljena među stotinama hiljada sličnih sudbina crnih robova tog vremena.

Iskoristili smo tek jedan mali istorijski detalj da bismo predočili raznolike mogućnosti upotrebe istorijske građe u pripremnoj ili izvedbenoj fazi modularno organizirane propagandne kampanje. Primjer stavova Thomasa Jeffersona ilustrira konstrukciju kojom će se patriotska osjećanja povezati sa gledištem o rasama kakvo je zastupao jedan od očeva nacije kojoj recipijent pripada, a time otvoriti prostor da se pitanje rasa dalje elaborira u duhu bijelog suprematizma. Na taj način se sprječava potencijalna kognitivna disonanca, koja bi nastala konfliktom između suprematističkih stavova i već interioriziranih vrijednosti o kojima pjeva nacionalna himna u slavu “zemlje slobodnih i doma hrabrih”.

Stoga se u “istorijskom modulu” može naći i mjesta za prisjećanje na nastanak “Zastave ukrašene zvijezdama” (Star-Spangled Banner), američke himne poznate širom svijeta ponajviše zahvaljujući međunarodnim uspjesima američkih sportista. Riječi je, na već postojeću popularnu melodiju britanskog kompozitora Johna Stafforda Smitha, sročio advokat Francis Scott Key, za vrijeme Britansko-američkog rata 1812-1815. Tokom te “Druge američke revolucije”, kako se ovaj rat često naziva, Britanci su zauzeli čak i Washington, spalili Bijelu kuću (tada znanu kao „Predsjednička palata“), zgradu američkog Kongresa (The Capitol building), i sve slične građevine od simboličkog ili stvarnog značaja za američku vlast.

Našavši se u septembru 1814. kao zarobljeni pregovarač na britanskom brodu, Key je bio svjedokom cjelonoćnog bombardiranja baltimorske utvrde McHenry. Kada je jutrom ugledao da se na njoj i dalje vijori američka zastava (tada sa samo 15 zvijezda na njoj) u rodoljubnom nadahnuću napisao je riječi poeme koja je prvobitno bila naslovljena “Odbrana tvrđave M’Henry”. Pjesma je kasnije uparena sa omiljenom melodijom “Anakreontskog društva”, londonskog “kluba džentlmena” u kojem su se, drugom polovinom 18. stoljeća, okupljale dobrostojeće bekrije sa muzičkim predispozicijama slaveći blagodati hedonizma. Pjesma “Anakreonu na nebu”, posvećena starogrčkom pjesniku sličnih afiniteta, bila je već popularna u Sjedinjenim Državama. Sa novim tekstom munjevito se proširila pod svojim današnjim nazivom, “Zastava ukrašena zvijezdama”, da bi 1889. ušla u službenu upotrebu američke mornarice. Uprkos njenoj popularnosti, pogotovo među bivšim južnjačkim državama Konfederacije i organizacijama posvećenim očuvanju duha “izgubljene bitke” (poput “Ujedinjenih kćeri Konfederacije”), nacionalnom himnom postaće tek četiri decenije kasnije, 1931. godine ukazom tadašnjeg predsjednika Herberta Hoovera. Razlog tom oklijevanju nije ležao u literarnim ili muzičkim dvojbama, nego u činjenici da bi uzdizanje “Zastave ukrašene zvijezdama” u rang nacionalne himne neminovno apostrofiralo i “lik i djelo” njenog autora, a u tom ozračju i smisao nekih stihova u tekstu dužem od 300 riječi.

Keyeva biografija dobro ilustrira metamorfozu jednog, nazovimo to “umjerenog abolicioniste” u žestokog bijelog suprematistu. Njom se detaljno pozabavio američki publicista Jefferson Morley u svojoj knjizi “Snježna oluja u augustu: Washington City, Francis Scott Key i zaboravljeni rasni nemiri 1835“. U njoj opisuje proslavu proglašenja nove državne himne, organiziranu u Baltimoreu u čijoj se blizini odigrala dramatična bitka koja je bila izvorom Keyevog nadahnuća. Prema Morleyu, promocija nove himne „bila je politička pobjeda neokonfederacije i slavljena je u tom duhu… Kada su pobornici priredili pobjedničku paradu u Baltimoreu juna 1931, povorku je predvodila počasna garda noseći zastavu Konfederacije.“

Karijeru Francisa Scotta Keya, koji je i sam bio imućni robovlasnik iz Marylanda, obilježila je njegova radikalizacija stavova o „obojenoj rasi“ i gledišta o tome šta bi država po tom pitanju trebalo da uradi. U svome „tolerantnijem periodu“ nije mu bila strana ideja abolicije crnih robova, ali to nije podrazumijevalo da oni mogu, kao slobodni ljudi, nastaviti svoj život u Sjedinjenim Državama. Taj čin emancipacije Key je, kao član „Američkog kolonizacijskog društva“ (American Colonization Society), posmatrao kao mogućnost da se crnačkom populacijom pribavi radna snaga koja bi bila iskorištena za naseljavanje novih kolonijalnih teritorija u Africi. Kakvo je mišljenje imao o toj populaciji ostaje otvoreno pitanje. U jednom pismu iz 1838. godine, na upit velečasnog Benjamina Tappana o tome zašto pobornici „hrišćanskog kolonizacionističkog pokreta“ (Christian Colonizationists) smatraju da bi eventualno oslobođeni crni robovi morali biti poslani u Afriku umjesto da ostanu na Jugu kao slobodna, plaćena radna snaga, Key odgovara da je opšti stav, bez izuzetka, da su „Afrikanci“ „posebna i inferiorna ljudska rasa, za koju sva iskustva pokazuju da predstavlja najveće zlo koje može pogoditi neku zajednicu“. U kojoj je mjeri i njegovo viđenje bilo u saglasnosti sa tim stavom njegovih zemljaka, zagovornika hrišćanskog kolonizacionizma („nikada nisam čuo nekakav suprotan stav“), teško je decidirano utvrditi.

Keyeva politička karijera doseže svoj zenit kada postaje okružni tužilac u Washingtonu, za vrijeme Andrewa Jacksona, sedmog američkog predsjednika. Njegov su mandat popratili nezapamćeni rasni nemiri u Sjedinjenim Državama, obilježeni divljanjem rulje, kako nad robovima tako i slobodnim crncima. U tim okolnostima Key nagovara Jacksona da za glavnog sudca Sjedinjenih Država imenuje Rogera Taneya, koji je – gle slučajnosti! – bio oženjen Keyevom sestrom.

Taney je ostao zapamćen kao potpisnik odluke Vrhovnog suda kojom je 1857. godine iskazano mišljenje da crnci, svejedno da li su robovi ili slobodni, nemaju nikakva građanska prava u SAD. Američka publicistkinja Jamie Stiehm taj dokument (The Dred Scott ruling) naziva „najeksplicitnijom rasističkom odlukom u istoriji Vrhovnog suda“, a njeno donošenje i javno zgražanje koje je uslijedilo istoričari vide kao jedan od značajnih katalizatora zbivanja koja su dovela do izbijanja Građanskog rata četiri godine kasnije.

Ni Key nije zaostajao za svojim zetom. Stasavši u žestokog borca protiv pokreta abolicionista, još 1835. godine izveo je pred sud njujorškog liječnika Reubena Crandalla zbog posjedovanja pamfleta u kojima se zagovara ukidanje robovlasništva. To je bilo dovoljno da Key podigne optužbu za “poticanje robova i slobodnih crnaca na pobunu” i zatraži smrtnu kaznu. U toku suđenja, kao tužilac je iskazao svoj stav da vlasnička prava robovlasnika moraju imati veću težinu od prava slobodnog govora abolicionista – tj. onih koji žele da se “združuju i miješaju sa crncima”, kako je to lijepo iskazao. Mada je porota oslobodila Crandalla po svim tačkama optužnice, proveo je u zatvoru osam mjeseci i ubrzo po oslobađanju umro od posljedica tuberkuloze.

Stihotvorac američke himne Francis Scott Key ugradio je ponešto od svojih političkih viđenja i u tekst poeme koja ga je učinila poznatim. U njenoj trećoj strofi (manje znanoj budući da se obično izvodi samo prva od njih četiri) Key poručuje da “Nema spasa za najamnika i roba / od strahota bjegstva ili mraka groba”. Upravo ti stihovi su “odložili” za nekoliko decenija prihvatanje Keyeve pjesme kao nacionalne himne SAD.

Neki interpretatori tumače “najamnika (ili plaćenika) i roba” (hireling and slave) pozivajući se na kontekst Druge američke revolucije, tj. rata iz 1812. godine, kada su britanske kolonijalne snage regrutirale (uglavnom prisilno) američke mornare za potrebe Kraljevske mornarice, a crnačkim robovima obećale ne samo slobodu i zaštitu ukoliko pobjegnu od svojih gospodara i priključe se Britanskom kolonijalnom mornaričkom korpusu, već i imanja kada odsluže svoje vojne obaveze. Po okončanju rata, Britanci su ispunili svoje obećanje: zahtjev SAD da odbjegli robovi budu vraćeni bio je odbijen, a odbjeglim robovim i njihovim porodicama poklonjena su imanja na Trinidadu i Tobagu, gdje se njihovi potomci i danas nazivaju “Merikins” (od Americans). Procjenjuje se da je tokom rata oko 4.000 crnih robova pobjeglo sa plantaža Virginije i Marylanda i priključilo se britanskoj mornarici nadajući se slobodnom životu. Otuda, moguće je da je prijeteći zlom sudbinom “najamnicima i robovima”, Key mislio na one koji su se dali u službu neprijateljskoj kraljevskoj kolonijalnoj mornarici, bilo za novac ili za obećanu slobodu. No, frazu “najamnici i robovi” su u 19. stoljeću u svojim spisima koristili pobornici robovlasništva kako bi razlikovali one koji su radili za nadnicu od onih koji su naprosto bili robovi, čime bi Keyevi stihovi mogli biti tumačeni i izvan konteksta podjele na “rodoljube i kolaboracioniste”. William John Grayson, predstavnik Južne Karoline u američkom Zastupničkom domu, naslovio je svoju poemu iz 1855. godine “Plaćenik i rob” (spis koji bi se mogao nazvati versificiranim političkim pamfletom u odbranu robovlasništva) gdje argumentira da je ropstvo za afričkog crnca blagoslov: ono mu pruža mogućnost učenja, upoznaje ga sa dostignućima mehanike i poljoprivrede i daje bezbrižan život pod brižnom paskom gospodara, za razliku od najamnog radnika koji nema nikakve sigurnosti ni perspektive. Ta moralna superiornost “logike robovlasništva” nad onom ranog kapitalizma i najamnog rada nesumnjivo je nadimala grudi južnjačkih bijelih robovlasnika, koje je Grayson prigodno označio frazom “rasa gospodara”.

Nakon što su u augustu 2017. godine demonstracije protiv okupljanja bijelih nacionalista u Charlottesvilleu (Virginia) završile smrću jednog od učesnika i ranjavanjem 35 drugih, spomenici kojima se glorificira najmračnije naslijeđe Konfederacije i simbolizira robovlasnička prošlost Juga, uklonjeni su sa javnih površina mnogih američkih gradova. Među njima našli su se i spomenici Rogeru Taneyu kojima je do tada, duže od jednog stoljeća, bio ukrašen prostor ispred Maryland State House u Annapolisu i Mount Vernon Place u Baltimoru. Ni monumenti podignuti u slavu Francisa Scotta Keya nisu zaboravljeni u vremenu rasnih nemira: još 2020. godine, nekoliko dana poslije nacionalnog praznika kojim se proslavlja oslobođenje robova (Juneteenth), srušen je njegov spomenik u parku Golden Gate u San Franciscu, a u Baltimoru je 2017. godine Keyov monument, smješten u Eutaw Placeu, zaliven crvenom bojom. Na postolju je gnjevni recenzent Keyevog pjesništva ispisao “Rasistička himna”, a da bi se tačno znalo šta je izazvalo njegovo ogorčenje na tlu ispred spomenika su ispisani stihovi o “najamnicima i robovima”.

Sic transit gloria mundi: spomenici Rogeru Taneyu i Francisu Scottu Keyu 2017. godine

Henry Glassie, američki istoričar sa univerziteta Indiana koji se bavio istraživanjem narodnih običaja i folklora, primjećuje: “Istorija nije prošlost, već karta prošlosti, nacrtana s određene tačke gledišta, kako bi bila korisna modernom putniku.” Propagandista koji mapira prošlost kako bi je iskoristio u istorijskom modulu svoje kampanje, vjerovatno bi kraj ove misli prilagodio svome poslu te bi istorija postala kartom nacrtanom tako da koristi turističkom vodiču a ne putniku. Primjeri detalja vezanih za biografiju Thomasa Jeffersona i nastanak američke himne ilustriraju kako se na toj “karti prošlosti”, izborom prigodnih repera, trasira put koji će kroz zonu rodoljublja putnika povesti u pravcu suprematističkog krajolika.

Bogatstvo i raznovrsnost građe koju sadrži povijesna zbilja omogućava gotovo neograničen izbor istorijskih narativa – istorija je po svojoj prirodi nepregledna plantaža trešanja iz koje svaki praktikant cherry pickinga može iznijeti košaru prepunu impresivnih plodova. Zato ne iznenađuje često sarkastičan stav prema “istorijskim istinama”, kakav je neponovljivo iskazao veliki književnik Ambrose Bierce, koji je u pogledu čovječanstva imao fascinantno niska očekivanja. Za njega je istorija “…prikaz, uglavnom lažan, događaja, uglavnom nevažnih, do kojih su doveli vladari, uglavnom lupeži, i vojnici, uglavnom budale.”

Tematska područja modularno uobličene propagandne kampanje (znanost, vjeronauka, istorija…) kojima smo prethodno posvetili pažnju, tek su ilustracija onoga što je modus operandi pripremne faze u pokretanju razvijenog oblika masovne indoktrinacije. Neka bude još jednom naglašeno da smo u tu svrhu koristili fiktivni scenario kampanje koja promovira ciljeve bijelih suprematista. Udomljenje takvih ideja u svijesti dijela američke javnosti događalo se kroz stoljetno duge povijesne procese a ne kroz njeno kratkotrajnije, organizirano preoblikovanje koordiniranim uticajima kakve propagandna aktivnost podrazumijeva. Razlog iz kojeg smo odabrali američko podneblje sasvim je oportunističke prirode – riječ je o dostupnosti obimne dokumentarne građe. Istovremeno, riječ je o medijski najrazvijenijem području svijeta, a modularna propaganda o kojoj govorimo zahtijeva upravo takav prostor javnih komunikacija. Cilj ovog ogleda isključivo je u tome da ukaže na višedimenzionalnost pripreme javnog mnijenja na ofanzivno propagandno dejstvo koje slijedi. Ta priprema polazi od mogućih izvora kognitivne disonance koji bi u ciljnoj populaciji mogli dovesti do kolebljivosti ili čak otvorenog odbijanja ključnih poruka propagandiste. U tom smo smislu govorili o “konduktivnosti idejnog prostora”, sposobnosti da se neki novi stavovi smjeste u već postojeću konfiguraciju vrijednosti i vjerovanja, odnosno – da umjesto u “zonu odbijanja” budu smješteni, po svome prispijeću, ako ne u “zonu prihvatanja” a onda barem u “zonu neodlučnosti”, kako to opisuje teorija društvenog rasuđivanja. Uspješno izvedeni pripremni radovi najčešće se prepoznaju po tome da individualni stav o nekom spornom, ili kontroverznom pitanju poprima formu: “ja nisam <ideološka kvalifikacija koju pojedinac doživljava kao negativnu> ali ima nešto u tome da <podatak koji propagandista navodi kao argument u korist svoga stava>”. Klauzule “ima nešto u tome da…”, “nije bez vraga što…”, “činjenica je da…”, “treba se zamisliti nad…” pokazuju da je već na djelu efikasno rastvaranje tenzije uzrokovane kognitivnom disonancom. “Ja nisam nikakav antisemita ali nije bez vraga što na čelu velikih korporacija uvijek sjede Jevreji”, “Nisam rasista ali je činjenica da crnci imaju manju zapreminu mozga”, “Ne vjerujem u teorije zavjere no treba se zamisliti nad odsustvom javne rasprave o njima”.

„Uštimavanje“ (tune in) javnog mnijenja u partituru propagandne kampanje je najprisutnije u tzv. „lakim sadržajima“ zabavnog karaktera. Ukrštenica gdje se traži ime ličnosti na osnovu kratkog navođenja njenog istorijskog značaja (npr. „znameniti sudac i borac za prosperitet Juga“), pitanje na televizijskom kvizu („Koji je vrhovni sudac sredinom 19. stoljeća, u slučaju Dred Scott, definirao identitet legitimnih građana SAD?“) i slične doskočice, u svijesti neupućenog dokoličara smjestiće ime Rogera Taneya u kontekst velikana a kada pristigne i detaljnija elaboracija njegovih stavova oni će biti iščitani u takvom svjetlu. Na analogan način funkcionira i svijet igračaka i sredstava za razonodu, od tehnički najjednostavnijih (poput lutki, slagalica, slikovnica, igraćih karata, i sl.), do onih najsloženijih (npr. video-igara). Sam propagandista se ne mora isuviše naprezati u smišljanju uvijek novih dosjetki koje bi poslužile kao sredstvo za transmisiju zadatog skupa ideja. Dovoljno je da kreira tematski hype, privid neutažive potražnje za proizvodima takvog sadržaja, a mehanika funkcioniranja slobodnog tržišta će dovesti do toga da se nezavisni poduzetnici prihvate posla, „odgonetnu“ šta se traži i angažiraju vlastitu kreativnost u zadovoljavanju tržišnih potreba. Prividni hype lako prerasta u istinski, barem za neko vrijeme, a efekti „paradne povorke“ pretvaraju ga u trend. Da bi mu se obezbijedila trajnost potrebno je kreirati odgovarajuću supkulturu. Njen identitet će predstavljati skup simbola deriviranih iz prepoznatljivih sadržaja i elemenata uspostavljenog trenda. Tu se priključuje industrija proizvoda koji „identificiraju korisnika“ – od modnih i kozmetičkih (odjeće, obuće, pratećih accessories, frizure, šminke, i sl.) do onih koji u širem smislu određuju kulturne komponente njegovog životnog stila (muzike, filmova, idola iz sfere javnog života, i sl).

Nenad Fišer

Fišer: Propaganda, prvi dio
Fišer: Propaganda, drugi dio
Fišer: Propaganda, treći dio
Fišer: Propaganda, peti dio
Fišer: Propaganda, šesti dio
Fišer: Pogrdni nazivi
Fišer: Svjedočanstvo
Fišer: Sjećanja jedne reklame

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti