Iz skladišta pripovjedačkog materijala
Živimo u vremenu čuda i čudesa, neizostavno nas opsjedaju čudotvorci, čudovišta i čudaci, i da nismo na njih već navikli cijeli bismo životni vijek mogli provesti čudom se čudeći i iščuđavajući. Nekoć se čovjek za svoga života mogao sresti tek sa nekoliko događaja koje bi zapamtio kao istinska čuda, bilo da su pripadala njegovom ličnom iskustvu ili mu je svjedočanstvo o njima prispjelo iz pouzdanih izvora: kakav astronomski spektakl poput pomračenja ili komete, neka novotarija kao što su kočije bez konja, prirodni eksces nalik teletu sa dvije glave ili kakvo mirakulozno ozdravljenje umirućeg nesretnika ako ne već oživljavanje pokojnika. Registar takvih zgodovina mogao je stati na list papira manji od stranice nekog današnjeg tabloida krcatog izvještajima o nepojamnim čudesima.
Prirodna odbrana od paralizirajućeg stanja hronične zabezeknutosti je zauzimanje stava da nas ništa ne može i ne smije iznenaditi. Da je takvo stanje permanentnog snebivanja postojalo u srednjevjekovlju već bismo imali kakvo heraldičko svjedočanstvo, negdje bi se našao grb neke velikaške porodice sa motom „Nihil me stupere potest”! To, međutim, nije slučaj, a danas učestalo korištena fraza “Ne čudi me” tek je novija jezička neumitnost. Njom komentiramo sve stvari čije objašnjenje izmiče našem iskustvu, poimanju svijeta ili racionalnom rasuđivanju; od saznanja o paralelnim univerzumima i slijetanju vanzemaljaca na imanje lokalnog kućedomaćina, do izvještaja o medvjedu koji recitira Hesioda na starogrčkom ili ničim objašnjivih rezultata predsjedničkih izbora.
Ta vrsta ravnodušnosti govori ne samo o zamoru kojim reagiramo na hiperprodukciju spektakla, nego i našoj spremnosti da stanje stvari konstatiramo bez suvišnih pitanja i prihvatamo svaku bizarnost kao normalnu i očekivanu.
Budući da vjerujem da se prvi znak starenja očituje gubitkom sposobnosti čuđenja, kao dio mentalne gimnastike svakodnevno odvojim značajan dio vremena da se nečemu ibretim. Preciznije govoreći, da posvetim pažnju stvarima koje po pravilu smatramo bjelodanim zadatostima i uzimamo zdravo za gotovo, mada one u sebi kriju tajnu vrijednu čuđenja. Za tako nešto nije neophodno zaputiti se u egzotične krajeve svijeta niti zaroniti u dubine knjiških mudrosti, dovoljno je osvrnuti se oko sebe u prijatnoj zavjetrini vlastitog doma.
Eto, već duže vrijeme fasciniran sam jednim objektom koji je sastavni dio svake ljudske nastambine, kuće ili stana, u čije se čudesno djelovanje svako može s lakoćom uvjeriti ukoliko u pravom trenutku obrati pažnju na njegove efekte.
Siguran sam da su mnogi primijetili šta se događa kada nakon večeri prijatno provedene u društvu bliskih prijatelja okupljenih u kući nekog od njih, dođe trenutak rastanka kojeg po dobrim običajima nikada ne inicira domaćin, čak i ako se nalazi na ivici kolapsa. Trenutak je naznačen nekom od uobičajnih fraza, poput „Sutra se radi!“, „Joj, koliko smo vas zadržali!“, „Ma zar je već toliko sati!“ ili naprosto „Hajmo ljudi, vrijeme je!“ na koje domaćin odgovara ukazivanjem da se živi samo jednom, da je sutra sutra a danas je danas, da se društvo baš rijetko tako lijepo okupi, ili nekim drugim iskazom spremnosti da se sijelo produži u nedogled, mada, kad je već tako, ukoliko vi to želite… Slijedi oblačenje kaputa i jakni, provjeravanje da neko nije zaboravio nešto svoje, te konačno zapućivanje ka izlazu uz kratke i vesele komentare provedene večeri („E, baš neka smo se…“).
Tik do izlaznih vrata, najdalje metar-dva od njih, grupa se zadržava za ritual konačnog rastajanja, riječi zahvale, grljenja, završne duhovitosti, dogovore za naredno viđenje, isprike na mogućoj smetnji, ukazivanja na sve ono oko čega nije bilo potrebno da ukućani troše vrijeme i napor… Gostoprimci će tu neizbježno uzvratiti izrazima zadovoljstva što su imali takvu priliku kao i izvinjenjima za sve što možda nije bilo na mjestu, što je hipotetički moglo biti bolje ili je nekoga unezgodilo… Taj pokajnički recital je uveliko olakšan ukoliko se prethodno konzumiralo kakvo piće, jer omogućava da se izdeklamira tradicionalna oproštajna inkantacija, u njenom sažetom ili proširenom obliku („Eto, oprostite ako je šta bilo, bilo je u piću, pa dođite opet, na cijeli vikend, sa djecom, da roštiljamo!“).
I tada se dešava fenomen vrijedan pažnje, svojevrsno čudo. Njega redovito pokreće kakav uzgredni, neobavezni komentar, iskazan u perfektu, prezentu, futuru ili kondicionalu, sasvim svejedno.
To može biti reminiscencija na neki sličan susret u prošlosti, rekapitulacija protekle večeri ili poziv da se okupljanje ponovi u što skorije vrijeme. Nerijetko se okidač čuda skriva u formi imperativa, kao nečije prisjećanje u posljednji čas da se nešto zaboravilo uraditi ili ispričati što će neizostavno morati da se učini u narednom viđenju, da je neka od uzvanica propustila priliku da drugoj donese ono što joj je prošli put obećala, da će se morati dovršiti intrigantna priča koja je ranije otpočela ali je odlutala u nekom drugom smjeru… Posebno su djelotvorni komplimenti za neki netom uočeni modni detalj, koji se ukazao u fazi oblačenja, kao što je to kroj kaputa, šeširić, ili ranije neuočena torbica.
Šta god to bilo, nastaje akutno stanje prostorno-vremenske konfuzije u kojem sudionici gube svijest o tome da su prethodno već proveli više sati u ničim sputavanoj konverzaciji. Rasplamsava se živahni razgovor i eskalira do sudbinski značajnih tema koje je potrebno najhitnije razmotriti. Nastaje pravi karneval asocijacija obilježen „rapidnim, naglašenim i slabo povezanim tokom misli“, što je klinički opis stanja koje je nekoć u psihijatriji nazivano Fuga idearum, u smislu razuzdanosti ili lepršavosti ideja.
Šta izaziva takvu burnu reakciju u neuralnim sinapsama učesnika, takvo buđenje elokvencije koja i od plahog introverta stvara gorljivog oratora?
Na mogući odgovor ukazuje opažanje da se ova aberacija u dotada predvidivom ponašanju ljudi dešava uvijek nadomak izlaznih vrata, da je na djelu do sada nedovoljno istražen efekat dovratka na psihičke procese čovjeka.
Na ovaj građevinski detalj pažnju privlači već sam broj riječi kojim označavamo drveni okvir koji okružuje i učvršćuje vrata: od onih čije značenje lako prepoznajemo (dovratak, dovratnik, dovratnica i sl.), do pozajmljenica kao što su ragastov (od mađarskog ragad: ščepati, uhvatiti, držati), pervaz (od perzijskog Perwāz: okvir, obrub, ograda) ili rasprostranjeni germanizam štok (od riječi Stock, kojom se nazivao drveni okvir za vezivanje prestupnika javno izloženih na kakvom trgu). Ipak, najčešći izraz u većini jezika je “okvir (za) vrata”: od engleskog door frame, francuskog cadre de porte, njemačkog Türrahmen, talijanskog telaio della porta, grčkog plaísio pórtas, ruskog dvernaja korobka, mađarskog ajtókeret ili turskog kapi çerçevesi, pa sve do starih jezika gdje u istom značenju nalazimo hebrejski misgeret delet, sanskrtski dvāraśakaṭī, kineski mén kuàng i sl.
Zašto bi baš dovratak bio odgovoran za apsurdnu eksploziju razgovorljivosti, a ne, recimo, sama vrata ili kućni prag za kojeg već znamo da zauzima značajno mjesto u simbologiji brojnih kultura svijeta?
Empirijski je dokazivo da se na kritičnom mjestu neobuzdana brbljivost (loquacitas effrenata) pojavljuje i tamo gdje ne postoji klasični prag. Podjednako, vrata mogu biti zatvorena, pritvorena ili širom otvorena, mogu rotirati oko šarki/baglama ili klizati na šinama, čak mogu biti i potpuno uklonjena iz dovratka – svejedno će se uočeni fenomen ispoljiti nesmanjenim intenzitetom. Jedino što je uvijek prisutno na isti način jeste pravougaoni okvir dovratka.
Ukoliko je ispravna hipoteza o uticaju dovratka na grupnu dinamiku gostiju u stadiju odlaska, onda istorija fenomena oproštajne blagoglagoljivosti seže u daleku prošlost, u vrijeme kada je čovjek počeo praviti vlastita boravišta umjesto da koristi prirodna skloništa poput pećina. Koliko bi daleko ta prošlost mogla biti?
Najstarije pronađene ljudske nastambe stare su nevjerovatnih 400.000 godina, te pripadaju tzv. donjem kamenom dobu (ranom paleolitiku), geološkom razdoblju pleistocena kada je acheuléenski čovjek, preteča neandertalaca, počeo graditi primitivne kolibe. Najstarije takvo nalazište, Terra Amata ili “Voljena zemlja”, smješteno je na obroncima Mont Borona iznad Nice. Izbor boravišne adrese već po sebi govori o inteligenciji našeg pretka, koji je na tadašnjoj mediteranskoj plaži, dok je razina mora bila dvadesetak metara viša nego što je danas, gradio ovalna skloništa koristeći borove stupce prekrivene kožom. Ove praistorijske preteče modernih B&B potomaka nudile su smještaj u građevinama dugačkim do 15 metara i širokim do 6 metara, zaštićenim od padavina i opremljenim centralnim grijanjem tj. zajedničkim ognjištem.
Ne znamo puno o svakodnevnici plemena koje se tu smjestilo, niti o aranžmanu preko kojeg su prispjeli na Azurnu obalu. Ne znamo da li su dolazili jedni drugima u posjetu, pa čak ni to u kolikoj su mjeri vladali umijećem govora. Ono što znamo, međutim, jeste da zacijelo nisu iskusili efekat dovratka jer njihove građevine nisu imale ništa nalik tome. Da bi uživali u neočekivanim blagodatima kolektivne raspričanosti biće potrebno još nekoliko stotina milenija evolucije praćene ozbiljnim preispitivanjem vlastitih navika, odustajanjem od nomadskog života i prelaskom na sjedilački životni stil.
Ta dramatična promjena, koja će odrediti cjelokupnu daljnju istoriju ljudske vrste i civilizacije, predstavlja rastanak od dizajnerskih metoda prirode i njene tehnologije naklonjene krivolinijskim i fleksibilnim formama. Počinje era rektangularnosti, carstvo pravougaonih formi u kojem i danas boravimo ni ne primjećujući njegovu sveprisutnost. Strpljivi čitalac će možda posvetiti trenutak pažnje kako bi opazio da ovaj tekst čita na pravougaonom zaslonu pametnog telefona ili računarskog ekrana, na pravougaonom stolu sa pravougaonim ladicama, sjedeći na pravougaonoj stolici ili kauču, u blizini pravougaonih polica sa pravougaonim knjigama, smješten u pravougaonoj sobi pravougaonog stana ili kuće, kroz čiji se pravougaoni prozor vide pravougaone građevine duž pravougaono aranžiranih ulica kojima se kreću pravougaona vozila… Prve tragove takvih urbanističkih rješenja nalazimo u najstarijem gradu na svijetu – palestinskom Jerihonu. Mada je međunarodnu slavu stekao zahvaljujući duvačkom performansu koji se desio u drugom mileniju p.n.e., kako nam govori šesta starozavjetna knjiga (Jošua, 6:1–27), ovaj grad ljudi kontinuirano naseljavaju već 11.000 godina, još od predgrnčarskog neolita.
Najranije jerihonske nastambe bile su kružnog oblika, građene u nomadskom stilu koji su prve pridošlice donijele sa sobom. Porastom njihovog broja, nastajanjem grada i njegovom fortifikacijom kao i prilagođavanjem ljudi na uslove stalnog boravka na istom mjestu, jednostavna gradnja kružnih, kupolastih ili kupastih nastambi gubi na značaju, a pravougaone građevine postaju prepoznatljivim znakom ljudskog obitovališta. One su se mogle lako proširivati, prislanjati jedna uz drugu dijeleći zajednički zid, njihova unutrašnjost mogla se lako podijeliti na odvojene pravougaone prostorije, a na vanjskim zidovima pojavljuju se prozori – taj daleki predak savremenog elektronskog „prozora u svijet“. Isprva se u takve građevine ulazilo preko ulaznog otvora na ravnom krovu, do kojeg se valjalo popeti ljestvama, no vremenom se taj ulaz premješta u prizemlje čime se konačno pojavljuju vrata kakva i sami poznajemo. Ostaje otvoreno pitanje u kolikoj mjeri je na ovu arhitektonsku intervenciju uticala i činjenica da je baš u to vrijeme čovjek otkrio tajnu proizvodnje alkoholnog pića, čija bi konzumacija svakom veseljaku ulazak u vlastitu kuću preko krova učinila neprihvatljivo izazovnim poduhvatom.
Budući da nema vrata bez dovratka, za očekivati je da se negdje u tom periodu pojavljuju i prve manifestacije njegovog efekta na konverzacijski entuzijazam ukućana. No, da li baš svaki dovratak ima takvu moć? Ne vodi li svaki prolaz iz jedne prostorije u drugu kroz vrata, a ipak niko ne zastajkuje pred njima upuštajući se u nezaustavljivo čavrljanje? Čini se očiglednim da postoji fundamentalna razlika između raznih vrsta vrata i njima pripadajućih dovrataka. I ovdje nam na značaj te raznovrsnosti ukazuje brojnost riječi koje koristimo neovisno o tome što sva vrata funkcioniraju na isti način i imaju istu svrhu. Tu su i dveri, kapije, veže, portali i portuni, kroz vrata se može prispjeti iz vanjskog svijeta u unutrašnjost građevine, ali i u omeđeni otvoreni prostor oko kuće, poput dvorišta ili vrta. Neka su vrata grandiozna, druga sasvim skromna. Čak i u srodnim jezicima pokazuje se ambivalencija njihovih korisnika u pogledu značenja i upotrebe različitih termina. U našem govornom području izraz „vrata“ koristi se za svaki prolaz iz jednog prostora u drugi koji se može zatvoriti ili otvoriti vertikalnom rotirajućom pločom pričvršćenom za okvir, dok se izrazi „dveri“ i „kapije“ čuvaju za impresivne i monumentalne dvokrilne ulaze, poput „nebeskih dveri“, ili onih kroz koje se dospijeva u unutrašnjost gradskih zidina. U nekim drugim slavenskim jezicima (ruskom, bjeloruskom ili ukrajinskom) stvari stoje upravo obratno – u svojoj kući prolazite kroz dveri ali na kraju životnog putovanja dočekuju vas nebeska vrata. Drevni Rimljani su iz svoga doma izlazili kroz ostium, napuštajući privatnost svog posjeda i ulazeći u javni prostor kroz fŏrēs, u gradu su obavljali poslove i bogosluženje ulazeći u javne zgrade ili hramove kroz dvokrilne valvae, a ukoliko bi ih put vodio izvan gradskih zidina dočekala bi ih gradska pŏrta. Ipak, jedan izraz koji se koristio u latinskom jeziku za vrata (posebno za ona kroz koja se napušta kućno boravište) čini se primjerenim za ovaj ogled.
Riječ jānua izvedena je iz imena boga Janusa, u rimskom panteonu zaduženom za sve što ima veze sa prolazom, tranzicijom ili početkom. Otuda se u njegovoj nadležnosti nalaze i sve vrste dveri, kapija, vrata, prolaza ili hodnika kroz koje se prispijeva iz jednog prostora u drugi, ali i vremenske odrednice kojima okončava jedan period i počinje drugi. U najopštijem smislu, Janus je božanstvo dualnosti te je shodno tome predstavljen s dva lica, okrenuta na suprotne strane. Mjesec Januar, prozvan po njemu, predstavlja okončanje jedne i početak druge godine, te Janus jednim licem dočekuje novu a drugim ispraća staru.
C. G. Jung u Janusu vidi simboličku prezentaciju dualnosti koja određuje ljudsku psihu: suprotstavljene aspekte početka i kraja, svjesnog i nesvjesnog, prošlog i budućeg. Otuda, kao božanstvo tranzicije, Janus predstavlja proces individuacije kojim se različite komponente ličnosti integriraju u cjelinu objedinjavanjem prošlog iskustva sa potencijalima budućnosti. Prema Jungu, to psihološko sazrijevanje se dešava kretanjem kroz granično područje koje ima transformativnu moć. Ovo nadahnuto tumačenje Janusa ubjedljivo korespondira s uočenim efektom izlaznih vrata i njima pripadajućeg dovratka: za goste okončava faza gostovanja, za domaćine ugošćavanja, a za sve njih počinje ponovna kolotečina svakidašnjice.
Ipak, stvari nisu baš najjasnije u pogledu procesa sazrijevanja kojeg bi, prema slavnom švicarskom tumaču ljudske psihe, ta tranzicija proizvela u učesnicima. Ne znam da li je svoje goste Jung lično ispraćao kada bi napuštali njegovu kuću na obali Ciriškog jezera, ili je to činila njegova supruga Emma, ili uvijek diskretna posluga, ali ostaje činjenica da je efekat dovratka na razgovorljivost ljudi ostao neprimjećen i netematiziran u njegovim djelima. Iskustvo, međutim, govori da se efekat uvijek iznova manifestira, sa nesmanjenim intenzitetom, što sugerira da se u tom pogledu u sudionicima ne dešava nikakva primjetna transformacija. Ipak, treba dopustiti i mogućnost da su neke kulture otpornije na promjenu od drugih, a poprilično sam siguran da su prijatelji, sa kojima razmjenjujem kućne posjete, veoma drugačijih običaja od onih koji su zalazili u dom Jungovih. Otuda bi asistencija antropologa u razumijevanju uticaja Janusovog efekta na pripadnike različitih kultura bila od neprocjenjive pomoći.
Svaki nervozni naturalista radije će umjesto psihološkog objašnjenja odgovor potražiti u domenu fizikalnih zakona i neuroloških procesa. Svedemo li uočeni fenomen na termine energije, polja i zračenja, područje dovratka ukazaće nam se kao opna koja odjeljuje dva vrlo različita domena, unutrašnjost domaćinskog boravišta od prostranstva vanjskog svijeta. Jung bi sigurno ukazao kako nije slučajno da su u većini jezika vrata i kuća (ali ne dom) ženskog roda, a dovratak i svijet muškog. Sa svoje strane, poneseni fizikalnim analogijama, mogli bismo spekulirati da svaki od tih prostora ima svoj vlastiti, specifični potencijal. Energija koja cirkulira između njih tvorila bi polje nalik magnetnom, a mi sami bili bismo njen provodnik. Prolazak kroz takvo polje bio bi uporediv sa kretanjem željeznog jezgra kroz magnetnu ovojnicu čime se inducira strujni napon, a to ne može proći bez posljedica na bioelektričnu aktivnost neuronskih sinapsi mozga. I otuda rezultat: vatromet novih ideja, neočekivanih asocijacija i prisjećanja, svega onog što se na neobjašnjiv način propustilo razmotriti u prethodnim satima, sve to sada poput bujice provaljuje na pozornicu svijesti tražeći da bude izrečeno.
Djeluje li ovo bipolarno polje u istoj mjeri i na isti način na sve ljude? Iskustvo nam govori da postoji primjetna razlika u osjetljivosti osoba muškog i ženskog spola kada se nađu u domašaju dovratka, gdje ove potonje znatno izraženije demonstriraju svu komunikacijsku i pripovjedačku raskoš Janusovog efekta. Vjerovatno bi Jung to tumačio razlikom u prirodi muškog i ženskog principa, animusa i anime, koji drugačije reagiraju na energetske vrtloge formirane na granici između unutrašnjosti „ženske“ kuće i spoljašnjeg prostora „muškog“ svijeta.
Politički osviješteni posmatrač odbaciće takva alhemijsko-fizikalna mistificiranja i pitanju različitosti reakcija muškaraca i žena na djelovanje dovratka pristupiti iz sociološko-kulturološkog ugla. Iz te perspektive objašnjenje fenomena ne zahtijeva nikakvu interakciju elektromagnetskih silnica, nikakve fenomene rezonancije koji bi doveli do promjene u stanju svijesti, sve što je potrebno jeste uvid u globalnu patrijarhalnu prirodu društvene zbilje. U toku posjete komunikacija među učesnicima odražava dinamiku stereotipa koji definiraju patrijarhalno ustrojstvo svijeta. Prema njemu, u javnom okruženju muškarci govore o onome što misle, a žene o onome što osjećaju, žene će izložiti neki problem, muškarci će formulirati zaključak. Ta podjela nadležnosti posebno je izražena kada su u pitanju parovi, svejedno da li bračni ili vanbračni. Fizikalnim objašnjenjima sklon sagovornik primjetiće da je navedena situacija podložna onome što se u kvantnoj fizici naziva „efektom posmatrača“: već sāmo prisustvo posmatrača mijenja stanje sistema, utiče na njegovo ponašanje i konačni ishod. Drugim riječima, onog trenutka kada se ostvari prelaz iz oblasti grupnog druženja u oblast molekularne izoliranosti parova, situacija se drastično mijenja. Na djelo stupa drugačiji skup zakonitosti prema kojem muški princip ima punu slobodu da saosjeća sa onim što ženski misli.
U međuprostoru tih dvaju stanja, lociranom u području kućnog izlaza, njihovi vektori se uzajamno poništavaju i tradicionalna pravila konverzacije bivaju privremeno suspendirana. Iz žena progovara konvencijama nesputani animus, iz muškaraca anima, i na očigled svih – a ipak gotovo nezapaženo – zbiva se Janusovo tranzicijsko čudo.
Nažalost, ne možemo provjeriti kako taj scenarij funkcionira u matrijarhalnim kulturama. Razlog tome je da se malobrojni pripadnici naroda i plemena koji u svojim malim enklavama tvore matrijarhalne zajednice (npr. etnije Mosuo u Kini, Akani u Gani, indonežanski Minangkabau, ili plemena kao što su Bribri u Kostariki), uzajamno ne posjećuju na način uporediv sa nama bliskom praksom „kućnih posjeta“ i „odlazaka u goste“, niti žive u građevinama u toj mjeri nalik našim da bismo uopšte mogli govoriti o prisustvu izlaznog dovratka.
Iznenađujuće je da Janusov efekat nisu do sada primijetili oni od kojih bi se očekivalo da prvi reagiraju na svaku ljudsku navadu takve vrste, nudeći sredstva njenog zadovoljavanja – proizvođači namještaja i arhitekti. Svaki prostor uz izlazna vrata trebalo bi da je adekvatno opremljen barem rasklopnim stolicama i rukohvatima za one koji preferiraju stajanje, kakvim priručnim frižiderčićem, stočićem, prema potrebi grijalicom ili ventilatorom, umivaonikom za onemoćale.
Tu bi svoje mjesto morao imati i svima uočljivi sat koji bi povremeno, diskretnim zvukom, podsjećao na prolaznost vremena. Ne da bi ubrzao proces rastajanja i skratio ritualne radnje koje ga prate, nego da bi prisutne učinio svjesnim da su saučesnici u zbivanju jednog dragocjenog čuda.
Jer, ako je vjerovati Janusu, i čuda imaju svoj početak i svoj kraj. Vremenom će žamor povremenih i privremenih rastanaka postajati sve rjeđi i sve tiši, godine će iscijediti i posljednju kapljicu začudnosti, nikakva tema neće više pokretati ostrašćenu razgovorljivost, a dojučeršnji sagovornici će nestajati u petrificiranim sjećanjima… Prostor dovratka ispuniće ničim uznemiravan kosmički muk. Trajan i konačan.