Sada mi recite, Muze, stanarke olimpskih dvora
Jer božanske ste i svuda, i sveznajuće ste o svem’
A mi glasine čujemo samo i ništa ne znamo.
Pogon za proizvodnju stavova
U svojoj knjizi “Kako smo reklamirali Ameriku” Creel navodi da je “stotinu pedeset hiljada muškaraca i žena posvetilo svoje visoko specijalizirane sposobnosti radu Komiteta, sa vjernošću i odanošću toj službi istoj kao da su nosili uniforme”. Sa izuzetkom nekoliko stotina zaposlenika, svi saradnici CPI bili su volonteri: publicisti, književnici, umjetnici, govornici, prevodioci, socijalni radnici, uredsko osoblje, i sl.
U najopštijem organizacionom smislu, postojale su dvije sekcije koje su imale različita područje djelovanja: “domaća sekcija” unutar granica SAD i “inostrana sekcija” izvan njih. Ova potonja je bila razgranatija i imala je svoje urede u preko 30 prekomorskih zemalja. Kroz njih se predstavljala ne samo ratna politika SAD i njen doprinos naporima savezničkih sila, već su se promovirale i Wilsonove reformističke ideje, njegovo viđenje demokratije i razvoja međunarodnih odnosa. Rezultati te kampanje pokazali su se po završetku rata, kada je njegovim dolaskom u Evropu, u okviru mirovnog procesa, Wilson dočekan sa nezapamćenim javnim ushićenjem.
Inostrana sekcija CPI je “na terenu” okupila izrazito sposobne ljude, od kojih su se mnogi u poslijeratnom periodu aktivno uključili u američku politiku, poput Fiorella LaGuardije koji je bio dio italijanske ekipe CPI da bi kasnije u SAD postao poslanik New Yorka u Predstavničkom domu Kongresa i od 1934. do kraja narednog svjetskog rata bio gradonačelnik New Yorka.
Creel se nije ustručavao da iskoristi svoja mnogobrojna poznanstva kako bi angažirao ljude za koje je smatrao da imaju izraženu nadarenost za poslove kojima se bavio CPI. Tokom svoje predratne karijere, bio je član njujorškog ogranka “Muške lige za pravo glasa žena” (Men's League for Women's Suffrage), gdje se starao, kako bismo i očekivali, o njenom publicitetu. Liga je okupila mnoga istaknuta imena iz svijeta kulture i umjetnosti, znanosti, prava, politike, finansija; od filozofa Johna Deweya do Johna Reeda, novinara i književnika komunističkih uvjerenja (proslavljenog knjigom “Deset dana koji su potresli svijet”, a još više Oskarima nagrađivanim filmom “Reds” kojeg je 1981. godine snimio Warren Beatty). Blagajnik Lige i jedan od njenih osnivača bio je njujorški stockbroker James Norman de Rapelye Whitehouse, suprug Vire B. Whitehouse, jedne od najznačajnijih aktivistkinja sufražetskog pokreta u New Yorku. Creel je bio fasciniran sposobnošću Vire Whitehouse da na najinventivnije načine održava pokret za prava žena u središtu javne pažnje. Uz pomoć njenog supruga uspijeva je uvjeriti da preuzme švicarski ured CPI gdje će, kako je objasnio svoju odluku o njenom imenovanju, “…predstaviti Ameriku Švicarskoj onako kako je predstavljala pravo glasa žena u New Yorku”.
Neke od akcija Creelove komisije više nalikuju na obavještajne operacije, poput onih vezanih za Zimmermannov telegram, nego na djelatnost nekog “ureda za informiranje”. To posebno vrijedi za aktivnosti CPI na “neprijateljskoj teritoriji”, za koju je, prema Lasswellu, “Wilson zakuhao suptilni otrov kojeg su prilježni ljudi ubrizgavali u vene ošamućenog naroda, sve dok ih nije pokorila razorna sila savezničke vojske.” Jedna od poznatijih akcija ubacivanja propagandnog materijala u samu Njemačku izvedena je iz neutralne Danske. Tu je operativac CPI, dansko-američki novinar George Edward Riis, uspio dostaviti pakete propagandnih pamfleta na niz adresa političkih organizacija i novinskih kuća u Hamburgu i to tako što je iskoristio, ni manje ni više, kurirsku službu njemačke ambasade u Copenhagenu obmanuvši ih da je riječ o pošiljci “po zahtjevu njemačkog ministarstva”.
Da bi unaprijedio distribuciju vijesti, Creel je čak oformio i novinsku agenciju Compub koja je prenosila širom svijeta ne samo relevantne vijesti već i integralne verzije predsjedničkih govora, čime je umanjena mogućnost njemačkih propagandista da manipulacijom odabranih fragmenata stvaraju pogrešnu sliku o njihovom sadržaju.
Uz sve uspjehe inostrane sekcije Creelove komisije, njena snaga je ipak bila najuočljivija “na domaćem terenu”. U formiranju niza odjeljenja kroz koja je funkcionirao CPI, Creel se nije puno obazirao na pravila taksonomije; odjeljenja su osnivana, ukidana, ili međusobno spajana prema potrebi i imenovana bez puno uvažavanja kriterija sistemske kategorizacije. Pritom, nijedan komunikacijski kanal nije izostavljen, nijedan segment populacije zanemaren – sve tehničke, logističke i izvedbene komponente propagande bile su povjerene odgovarajućim specijaliziranim odjeljenjima CPI, osiguravajući njegovo stalno prisustvo u domenu pisane ili izgovorene riječi, kao i svih oblika vizuelnih komunikacija.
Među književnicima i publicistima koji su se priključili radu Creelove komisije nalazimo imena poput Bootha Tarkingtona, budućeg višestrukog laureata Pulitzerove nagrade, ili Ide Tarbell, jedne od prvih novinara-istražitelja, tada nazivanih muckrakers, čija se knjiga The History of the Standard Oil Company i danas smatra “najuticajnijom knjigom o businessu ikada objavljenom u Sjedinjenim Državama” (Daniel Yergin).
Odzivu “ljudi od pera” u velikoj mjeri je doprinijelo i opšte raspoloženje značajnog dijela kulturne scene u kojem je prethodnih godina raslo uvjerenje da će neizbježno doći trenutak kada će SAD morati stupiti u rat i da će nacija biti potpuno nespremna za to, zahvaljujući Wilsonovoj politici “zatvaranja očiju pred stvarnošću”. U takvom okruženju formirane su razne grupe i udruženja riješena da podstiču i ubjeđuju američku javnost u nužnost pristupa silama Antante, informiraju o dešavanjima u Evropi i artikuliraju izraze javnog ogorčenja postojećim stanjem. Među njima je posebno mjesto zauzimala organizacija Vigilantes, koja je sebe nazivala “nestranačkom patriotskom organizacijom pisaca, umjetnika i ostalih”. Organizacija je isprva mahom okupljala “ljude od riječi” – novinare, romanopisce, pjesnike, dramatičare, esejiste – da bi se vremenom njeno članstvo proširilo i djelatnicima iz drugih područja kulture, posebno likovnih umjetnosti. Za Creelovu komisiju organizacije poput Vigilantesa bile su dobrodošao resurs već organiziranih, kvalificiranih i visoko motiviranih kadrova.
No, vrsta pisane riječi koja ima odlučujuću ulogu u rukama propagandista nisu povremeni tekstovi uglednih autora, kakvi su se mogli naći među perjanicama izdavačke djelatnosti CPI, ma kako visoka bila njihova književna razina. Pokretačka snaga tekstualnog materijala za masovnu upotrebu daleko više leži u domenu njegove informativne moći, prividne ili ne, negoli u sposobnosti stvaranja estetičkog zadovoljstva. Stoga je jedno od prvih odjeljenja koje je CPI pokrenuo bilo “Odjeljenje za vijesti” (News Division), sa zadatkom da stavlja u promet sva obavještenja vlade i vijesti vezane za rat. Odjeljenje za vijesti je bilo prva služba te vrste koja je uvela praksu da novinari i njihove agencije primaju od vlade pismena saopštenja za štampu (tzv. handouts). Uz redovan dnevni “Službeni bilten” (Official Bulletin) i “Pregled ratnih vijesti” (War News Digest), Odjeljenje za vijesti Creelove komisije iniciralo je, prema potrebi, i druga izdanja. Tako je krajem 1918. godine, kada su se pojavile glasine o nepouzdanosti vladinih saopštenja, pokrenut bilten “Dnevna njemačka laž” (The Daily German Lie) koji je imao svoju kolumnu u više novinskih izdanja. Urednik biltena, žurnalista Harvey O’Higgins, sakupljao je i komentirao najraznorodnije vijesti pa čak i glasine koje su kružile zemljom i za koje je procijenjeno da služe njemačkoj propagandi. Tu su eksponirani tekstovi vrlo širokog tematskog raspona: od članaka koji su izražavali sumnju u pouzdanost Bryceovog izvještaja do vijesti o tome da prehrambeni nadomjesci za žito izazivaju kod djevojaka prišteve i upale na koži lica.
Official Bulletin, čiji je urednik bio Edward S. Rochester, izvršni direktor Washington Posta, bio je prvi vladin dnevni list koji je objavljivao zvanična obavještenja i službene akte od neposrednog interesa za građane. Obično je imao osam stranica, i distribuirao se besplatno novinskim kućama, vladinim i poštanskim uredima, vojnim bazama, i sl. U augustu 1918. dosegao je svoj najveći tiraž od 118.000 primjeraka.
Uprkos tome da CPI nije imao direktnog učešća u mjerama cenzure, njegov War News Digest, koji je sedmično dostavljan u 16.000 novinskih redakcija, predstavljao je bitan dio aktivnosti vlade na suzbijanju širenja nepoželjnih informacija. Ovaj bilten je donosio sažetke vijesti sa ratišta, prethodno podvrgnute pažljivoj kontroli kako bi se eliminirala svaka mogućnost “curenja podataka” od potencijalnog značaja za neprijatelja. Nije beznačajno da je u to vrijeme Creelov vojni ataše bio major Douglas MacArthur, kasnije šef generalštaba američke vojske i jedan od najčuvenijih američkih generala u Drugom svjetskom ratu.
“Odjeljenje za vijesti” CPI radilo je u tijesnoj vezi sa “Odjeljenjem za štampu na stranom jeziku” (Foreign Language Newspaper Division), kojim je rukovodio novinar i pisac Ernest Poole, nekadašnji student predsjednika Wilsona, dok je ovaj predavao političke nauke na Princetonu, i dobitnik prve Pulitzerove nagrade koja mu je 1918. godine dodijeljena za roman “Njegova porodica” (His Family). “Odjeljenje za štampu na stranom jeziku” pratilo je 800-900 inostranih listova distribuiranih u SAD pod zakonskom obavezom da dostavljaju engleske prevode svih tekstova koji se odnose na Sjedinjene Države ili zemlje Centralnih sila. U više od 700 tih listova CPI je objavljivao i vlastite vijesti. Sa svoje strane, ovo je odjeljenje bilo povezano sa “Odjeljenjem za strane jezike” (Division of foreign language) koje je okupljalo jezikoslovce, prevodioce i komunikatore, nerijetko potomke migranata iz raznih zemalja svijeta koji su se i dalje služili jezikom svojih roditelja.
U toku rata, News Division je objavio 6.000 vijesti, a materijal koji je sedmično isporučivan štampi bio je dovoljan da ispuni 20.000 novinskih stubaca. Novinski urednici su sve autorske tekstove svojih novinara i saradnika podvrgavali tzv. “dobrovoljnoj autocenzuri” (Voluntary self-censorship) koja je, uz štampu, obuhvatala svaki oblik pisane riječi. Zabilježena je izjava direktora jedne biblioteke u Iowi da su “tokom prošlog ljeta i jeseni biblioteci poklonjene brojne knjige pronjemačkog sadržaja koje sam spalio čim su pristigle”.
Da bi onaj dio javnosti koji nije redovno pratio dnevnu štampu bio podjednako upućen u ratna zbivanja CPI se postarao da sva proširena nedjeljna novinska izdanja sadrže poseban “ratni dodatak”. Taj posao povjeren je “Odjeljenju za sindikatske sadržaje” (Division of Syndicated Features). Sindikatski povezani izdavači distribuirali su novinama i magazinima vijesti, članke, kolumne, stripove i karikature dodjeljujući im dozvolu za besplatno preštampavanje i publiciranje materijala za koje posjeduju autorska prava.
U vremenu prije postojanja komercijalnog radija, sa stanovišta masovne propagande kakvoj je težio CPI, najveći problem je predstavljao ograničeni domet pisane ili izgovorene riječi. Značajan dio populacije bio je polupismen ili uopšte nije čitao štampu. “Odjeljenje za govore” (Speakers Division) CPI ulagalo je velike napore kako bi okupilo eminentne govornike i javne ličnosti koji su u stanju da pokrenu i motiviraju slušaoce, organiziralo njihove turneje i javne skupove po cijeloj zemlji, no takva vrsta aktivnosti mogla je imati značajniji uticaj u velikim gradovima ali ne i na ogromnom prostoru cijele države.
Za Creelove namjere da živa riječ dopre do svakog građanina, bio je neophodan radio, no kako on nije postojao učinio je jedino što je pod takvim okolnostima moglo proizvesti barem približan rezultat – stvorio je odjeljenje “Ljudstvo za 4 minuta” (Four Minute Men).
Naziv Four Minute Men je imao izraženu patriotsku konotaciju, aludirajući na posebne jedinice milicije, oformljene u toku Američke revolucije (rata za nezavisnost), koje su se nalazile u stalnom stanju pripravnosti, spremne da za jedan minut preuzmu vojne dužnosti. Iz tog razloga bile su prozvane Minutemen, tj. “ljudstvo za jedan minut”, a po njima su, šezdesetih godina prošlog stoljeća, nazvane prve američke interkontinentalne balističke rakete sposobne za trenutnu upotrebu. U tom smislu moglo bi se reći da su Creelovi Four Minute Men bili ljudi “spremni za upotrebu u trajanju od četiri minuta”. Kakvu upotrebu i zašto baš četiri minuta?
Riječ je o ideji koje su se dosjetili Donald M. Ryerson i nekolicina čikaških biznismena i čiju je vrijednost Creel smjesta prepoznao: da se u bioskopskim dvoranama u toku svake pauze publici održi kratki informativni i motivirajući govor. A prosječno vrijeme pauze, kada se na kino-projektoru mijenjala rola filma, iznosilo je oko četiri minute. Pritom se strogo pazilo da predavanja ne prekorače tu vremensku granicu, kako bi se osigurala saradnja sa vlasnicima bioskopskih dvorana, ali i poštovalo iskustvo prema kojem pažnja slušalaca nakon četiri minute počinje rapidno slabiti.
U ovaj projekat bilo je uključeno 75.000 dobrovoljaca, ljudi spremnih da održe četiri minuta dug govor, isprva samo u bioskopskim dvoranama, a kasnije i u crkvama, klubovima, javnim dvoranama, sindikatima, univerzitetima i školama. U ta četiri minuta hrabrili su i podsticali svoje sugrađane da podržavaju ratne napore vlade kupovinom ratnih obveznica (“Obveznice slobode”, Liberty bonds), racioniranjem hrane, sađenjem povrća u svojim baštama i vrtovima (“Vrtovi pobjede”, Victory gardens), darivanjem krvi, prijavljivanjem u vojsku, zapošljavanjem nekvalificiranih radnika u proizvodnji municije, učešćem u programima Crvenog krsta itd.
Procjenjuje se da je kroz projekat Four Minute Men u 18 mjeseci trajanja održano 755.000 govora koje je čulo oko 315 miliona ljudi. U naciji od stotinu miliona ljudi, to znači da je svaki građanin SAD prosječno čuo barem tri takva govora.
U redove Four Minute Men nisu naprosto regrutirani nasumični dobrovoljci. Za nevjerovatni uspjeh tog projekta uveliko je zaslužna njegova brižljivo provedena priprema. Svaki od potencijalnih učesnika bio je odabran iz lokalne zajednice, gdje je morao biti ne samo dobar govornik već i osoba od ugleda i povjerenja. Iako su bili ohrabrivani da se obrate publici vlastitim riječima, govornicima su dostavljani bilteni sa sugestijama tema o kojima bi bilo poželjno u tom trenutku govoriti ali i uputstvima na šta treba obratiti pažnju u pripremi govora. Tako bilten od 22. maja 1917. savjetuje sljedeće:
Govor ne smije biti duži od četiri minuta, što znači da nema vremena ni za jednu izgubljenu riječ.
Pažljivo podijelite svoj govor na sekcije, recimo 15 sekundi za uvodne riječi; 45 sekundi za izlaganje teme; 15 sekundi za konačni apel, itd.
Natjerajte svoje prijatelje da vas neumoljivo kritiziraju. Svi mi želimo dati sve od sebe i naravno volimo da nas hvale, ali… dajte im do znanja da želite nemilosrdnu kritiku.
Nemojte se prepustiti nadahnuću trenutka i odstupiti od okvira planiranog govora. To ne znači da ne smijete dodati riječ ili dvije, ali zapamtite da se može izgovoriti samo 130, ili 140, ili 150 riječi u minutu. Ako je vaš govor pažljivo pripremljen za četiri minuta, ne možete ništa dodati a da time ne oduzmete nešto što je zbilja važno.
Izbacite fraze kao što su “dati svoj doprinos”, “business as usual” i “vaša zemlja vas treba”. One su istrošene i nemaju više nikakvu snagu ni značenje.
Ako naiđete na novu ideju za govor nemojte propustiti da je pošaljete Komisiji. Trebamo vašu pomoć da Four Minute Men učinimo najmoćnijom silom za pobuđivanje domoljublja u Sjedinjenim Državama.
Creelova komisija je štampala čak 46 takvih biltena koji su obezbjeđivali koordinirane nastupe širom zemlje i tematsku prilagođenost potrebama države na datom području. U sredinama gdje je bilo dominantno prisustvo etničkih manjina, govornici su se koristili njihovim jezikom. U skladu sa propagandnom strategijom CPI, govornicima je savjetovano da uvijek budu pozitivni i da izbjegavaju “govor mržnje”. Sasvim opravdano, kasniji istraživači tog perioda smatrali su Four Minute Men za “udarne jedinice” američke propagande u Prvom svjetskom ratu, koje su omogućile da riječ Washingtona, kroz svojevrsne surogate predsjednika Wilsona, uđe u američke domove godinama prije nego što će to preći u nadležnost radio programa.
U društvu u kojem je sveprisutna komercijalna propaganda već izgradila ne samo visoko razvijenu infrastrukturu već i kulturu vizuelnih komunikacija, CPI je u potpunosti iskoristio neodoljivu moć slike, sposobne da, prema Creelovim riječima, “privuče pažnju čak i najnezainteresiranijeg oka”. Da bi angažirao i one koji ne čitaju štampu, ne posjećuju javne skupove i filmske projekcije, Creel pokreće “Odjeljenje za vizuelni publicitet” (The Division of Pictorial Publicity) čije rukovođenje preuzima Charles Dana Gibson.
Gibson je bio grafičar i ilustrator koji je obilježio eru američkih magazina sa početka 20. stoljeća, ponajviše njegovom kreacijom “Gibsonovih djevojaka”, ilustracija koje su prikazivale prizore iz života “idealne mlade američke žene”. Više od 30 godina njegovi radovi bili su prepoznatljivo obilježje najprestižnijih američkih časopisa, na prvom mjestu magazina Life gdje će Gibson postati urednik 1918. godine a nedugo potom i vlasnik. Dolaskom na čelo “Odjeljenja za vizuelno oglašavanje” CPI, Gibson je okupio više od tri stotine američkih umjetnika koji su kreirali preko 1.400 različitih slika, postera, stripova i karikatura, izlaganih na spektakularnim izložbama i prisutnih na stranicama časopisa, razglednicama, lecima, bedževima, u izlozima prodavnica, na zidovima i panoima gradova širom SAD, promovirajući vladin program ratnih mjera, vizuelno komentirajući dešavanja na evropskom ratištu i učvršćujući patriotsko nadahnuće građana jezikom već postojećih stereotipa. Tome treba priključiti i više od 20.000 slajdova (lantern pictures) korištenih na javnim predavanjima ili govorima koje su u kino dvoranama držali Four Minute Men. Za vrijeme rata u SAD je odštampano više od 20 miliona ratnih postera, što prevazilazi ukupni tiraž svih drugih zemalja zajedno.
Sâm Gibson, veliki pobornik američkog priključenja savezničkim silama, je svoje znamenite djevojke pretvorio u alegorijske likove Demokracije, Slobode, Pobjede itd. koji su zauzimali centralno mjesto u njegovim antigermanskim ilustracijama. Gibsonov politički aktivizam nastavio se i nakon rata i vrijedi naglasiti da je kao prononsirani protivnik rasne segregacije bio jedan od prvih koji su upozoravali na dramatičan porast rasizma u SAD, gdje je dvadesetih godina članstvo Ku Klux Klana premašilo četiri miliona ljudi.
Gibsonov autoritet privukao je brojne američke slikare i ilustratore tog vremena, ljude vrlo različitih karaktera, estetičkih (pa i ideoloških) opredjeljenja, ali podjednako sposobnih da iskažu svoje viđenje ratne zbilje na način koji će njihovim djelima osigurati trajnu umjetničku vrijednost. U nekim slučajevima, njihova prepoznatljivost nije proistekla iz okruženja renomiranih umjetničkih galerija već je nastala u području popularne kulture, u kojem neka djela stvorena kroz “Odjeljenje za vizuelni publicitet” borave već čitavo stoljeće. Najistaknutija među njima je, bez premca, ilustracija poziva na regrutaciju koju je uradio James Montgomery Flagg, poznata po sloganu “Ujka Sam te treba!” (Uncle Sam Wants You!).
Flagg je bio izuzetno nadareni umjetnik, koji je u svojoj četrnaestoj godini već objavljivao ilustracije u renomiranom Life magazinu. Za vrijeme rata uradio je 46 postera, a u vrhuncu svoje karijere bio je najbolje plaćeni američki ilustrator.
Lik “Ujka Sama” na Flaggovom planetarno poznatom posteru prvi put se pojavio na naslovnici sedmičnog magazina “Leslie's Weekly” 16. jula 1916. uz pitanje “Šta ti činiš za ratne pripreme?” (What Are You Doing for Preparedness?). Godinu dana prije američkog ulaska u rat, ovo pitanje je bilo centralnom temom magazina, odražavajući sve prisutnije vjerovanje da je krajnji trenutak da se SAD počnu pripremati za takvu mogućnost, kako su sve glasnije zagovarale i grupe poput Vigilantesa. Kada se to konačno i dogodilo, CPI je iskoristio Flaggovu ilustraciju u nacionalnoj kampanji vojne regrutacije, zamijenivši prošlogodišnje pitanje otvorenim pozivom “Trebam te za Američku armiju” (I want you for U.S. Army). Do kraja rata, sa povremenim izmjenama teksta, poster sa Flaggovim Ujka Samom odštampan je u nevjerovatnih četiri miliona primjeraka, a fenomen ove ilustracije sve do danas je predmet raznorodnih kulturoloških studija.
Prema Flaggovim sjećanjima, znameniti lik nastao je pod okolnostima poznatim svakom autoru koji se našao na granici roka do kojeg mora isporučiti svoj naručeni uradak, u stanju desperatne rezignacije koju je Douglas Adams iskazao riječima: “Volim rokove. Volim taj šištavi zvuk kojeg proizvode dok prolijeću”.
Bez ikakve ideje kako ilustrirati zadatu temu ratnih priprema, Flagg je posegao za onim što je uvijek posljednja nada svake žrtve stvaralačke krize – tuđim radovima koji bi mogli razbuditi vlastitu uspavanu imaginaciju. Među njima je naišao na regrutacijski poster grafičara Alfreda Leetea, objavljen dvije godine ranije u Velikoj Britaniji. Poster je prikazivao državnog sekretara za rat, feldmaršala lorda Kitchenera koji se, kažiprsta uperenog u posmatrača, obraća autoritativnim riječima “Tvoja zemlja treba TEBE”. Ilustracija se pojavila na naslovnoj stranici londonskog magazina London Opinion u septembru 1914. i pored sveprisutnog vjerovanja da je ona potom masovno korištena širom zemlje i postala neviđeno popularna u formi postera koji poziva Britance da se prijave u regrutacione centre, čini se da je to, prema istraživanju britanskog istoričara Jamesa Taylora, još jedna od urbanih legendi (koje tako često čine armaturu popularnih vizija istorijske zbilje).
Moguće je da je ilustracija postala slavnom tek nakon rata, mada je nedvojbeno da je Kitchenerov lik na naslovnici magazina privukao značajnu pažnju. Lord Kitchener je bio do te mjere poznat u britanskoj javnosti da se njegovo ime i ne spominje na Leetejevoj slici. Njegov lik muževnih brkova predstavljao je oličenje proverbijalne uštogljenosti engleskih oficira, čovjeka koji je dosljednim provođenjem strategije “spaljene zemlje” svoju vojnu slavu stekao u kolonijalnim ratovima u Africi i Aziji. Uprkos neslavnoj reputaciji koju je dobio svojom brutalnošću (koncentracioni logori, strijeljanje ranjenika, razaranje kulturnih spomenika, i sl.) lord Kitchener je epitomizirao strogu i discipliniranu armiju, sposobnu da se suprotstavi germanskim “Hunima”. Na ilustraciji Alfreda Leeteja feldmaršal ne budi rodoljubna osjećanja već zahtijeva bespogovornu poslušnost, što možda i nije najsretnije rješenje za propagandnu svrhu ilustracije ali je barem vjeran odraz karaktera ličnosti stavljene u tu funkciju.
Nije poznato kakav je bio Flaggov doživljaj djela njegovog britanskog kolege, ali je izvjesno da su bitni elementi koje je u njemu našao pokrenuli željeni stvaralački proces: prepoznatljiv lik koji simbolizira naciju, odlučna gesta i jasna poruka na najdirektniji način upućena posmatraču.
Flagg je odlučio da Sjedinjene Države ne predstavi nekom istorijskom ličnošću već da posegne za antropomorfnom personifikacijom nacije, čime bi izbjegao sve moguće interpretacijske nesporazume i političke pristrasnosti sublimirajući ideju Amerike u jednom fiktivnom liku univerzalnog značenja. Na nevolju, simboličke predodžbe “Majke domovine” po prirodi stvari su uvijek žene, heroine koje utjelovljuju čistotu i čast nacije ili pozivaju na zaštitu njenih vrlina, ali su znatno manje upotrebljive kao materijal za oličenje vlade koja izdaje muževni poziv na opštu mobilizaciju. Stoga se Flagg morao odreći likova Lady Columbije (koja je simbolizirala američku naciju sve dok je nije 1924. godine “prisvojio” holivudski filmski studio Columbia Pictures), ili Lady Liberty (koja je od postavljanja Kipa slobode 1886. godine postala “zaštitnim znakom” Sjedinjenih Država), i potražiti njihovu “mušku alternativu”. Jedina iole prepoznatljiva figura koja bi mogla personificirati duh američke administracije bio je “Uncle Sam”.
Urbana legenda kaže da ime Ujka Sam dolazi iz vremena rata između SAD i Velike Britanije, 1812. godine, kada je veletrgovac mesom Samuel Wilson iz Troya snabdijevao američke jedinice govedinom pakovanom u burad sa natpisom “U.S.”, čime se označavalo vlasništvo američke vlade. Navodno su vojnici ove pošiljke počeli nazivati paketima “Ujaka Sama”, što je brzo postalo nadimkom za samu vladu. Iako su istraživanja vjerodostojnosti ove priče (poput onog istoričara Donalda R. Hickeya) pokazala da ona nema baš puno osnove, tj. da su se imenom “Uncle Sam” Sjedinjene Države označavale i prije 1812. godine, ovaj je faktoid dobio svoj državni certifikat. Zapravo, čitavu seriju njih: od rezolucije njujorških zakonodavaca iz 1959. kojom se Samuel Wilson proglašava za “originalnog Ujka Sama”, preko odluke Kongresa donesene 15. septembra 1961. kojom se potvrđuje da je veletrgovac iz Troya “progenitor američkog nacionalnog simbola”, do rezolucije iz 1989. kojom se 13. septembar, rođendan Samuela Wilsona, proglašava za “Dan Ujka Sama”. Tako je, okolišno, američko zakonodavstvo odalo priznanje i Giordanu Brunu i njegovoj znamenitoj izreci da ukoliko neka priča i nije istinita, za njeno sveopšte prihvatanje dovoljno je da je dobro smišljena (“Se non è vero, è ben trovato“). Na kraju krajeva, nije li prednost dobre priče nad njenom istinitošću upravo ono na šta računa svaki propagandni poduhvat?
Popularna priča o Ujka Samu preselila se u drugoj polovini 19. stoljeća na stranice američkih listova, u karikaturama i ilustracijama Thomasa Nasta koji mu je dao i njegov prepoznatljivi lik: suvonjavog i agilnog čovjeka poznije dobi, bijele bradice, visokog šešira i odjeće kojom dominiraju zvijezde i pruge američke zastave. Nast je bio vrlo produktivan ilustrator i njegova verzija Ujka Sama ostavila je podjednako dubok trag u popularnoj kulturi kao i njegova kreacija najranije verzije Djeda Mraza (prije nego što je njegov današnji izgled, u sklopu božićne kampanje Coca-Cole 1931. godine, definitivno kanonizirao Haddon Sundblom). Kao dizajner Nast je bio i kreator simbola dvaju najmoćnijih američkih političkih partija – magarca i slona – koji i danas predstavljaju Demokratsku i Republikansku stranku.
U Nastovom dizajnu Ujka Sama Flagg je našao adekvatnu, američku zamjenu za figuru lorda Kitchenera. Nemajući vremena da traži model po kojem će nacrtati njegov lik, Flagg je odlučio da “pozajmi svoje vlastito lice”, nadodavši mu bradu i bore, i rezultat je bio naprosto senzacionalan. Flaggov Ujka Sam, desnog kažiprsta uperenog u posmatrača, u gotovo karnevalskoj odjeći sa prepoznatljivim elementima američke zastave, lako se mogao zamisliti kao prisni, dobroćudni član porodice koji učestvuje, okružen djecom, u nekoj igri na obiteljskoj vrtnoj zabavi, što se ni najvećim naporom mašte ne bi moglo asocirati uz lorda Kitchenera. Za razliku od njega, koji je emanirao prijetnju i duh kasarne, Ujka Sam je pozivao na lojalnost nečemu što volimo. Njegovom pozivu se odazivalo ne iz straha od moguće kazne, već iz želje da se ne bude predmetom razočaranja.
Premda engleski jezik ne poznaje razliku između ujaka i strica – oba su naprosto uncle – izvjesno je da je Sam upravo ujak, majčin brat. Etnografija pokazuje da u mnogim kulturama majčin brat i očeva sestra imaju posebno mjesto u rodbinskom stablu. U nizu evropskih jezika ujak (uncle, onkle, oncle, oom) dolazi iz latinske riječi Avunculus (što bi doslovno značilo “djedica”, čiji trag nalazimo i u ruskom “дядя”), dok latinska riječ za strica, Patruus, nije ostavila potomke u drugim jezicima. Ujak je, otuda, “muški aspekt” majke, onaj koji ima atribute očinske muškosti umekšane osjećajnošću i emotivnošću majke. Flaggov Ujak Sam je otuda doživljen kao brat Majke Domovine i već dvadesetih godina ta je veza “osviještena” u kolektivnoj američkoj imaginaciji: Ujka Sam postaje simbolom američke vanjske politike i državnog jedinstva, dok Kip slobode (Lady Liberty), njegova “sestra”, personificira američke vrijednosti i obećanja sadržana u ideji Američkog sna (American Dream).
Od trenutka kada se prvi put “obratio” građanima pozivajući ih na izvršenje patriotske dužnosti, klonovi Ujka Sama su u najrazličitijim varijantama ovladali javnom scenom kadgod je bilo potrebno mobilizirati ili apelirati na kakvu moralnu obavezu pojedinca prema državi. Da efikasna propagandna poruka ne mari za politička opredjeljenja ubjedljivo pokazuje i činjenica da je sovjetska vlast koristila isti koncept već 1920. godine pozivajući na borbu protiv američkih jedinica koje su podržavale Bijelu armiju tokom revolucije, s tom razlikom da je tada boljševički avatar Ujka Sama predstavljen kao naoružani, mladi i odlučni crvenogardejac podjednako autoritarnog pogleda i ispruženog kažiprsta. Ni Bijela armija nije propustila da isti motiv iskoristi na svojim mobilizacijskim posterima, pa se može s pravom reći da je kroz svoje metamorfe Ujka Sam postao neprikosnoveni agitator diljem svijeta.
Inačice Flaggovog postera osvanuće na plakatima zemalja sa svih kontinenata, još decenijama nakon njegovog prvog pojavljivanja, pozivajući na raznim jezicima građane na ovo ili ono, u ime reda, odgovornosti, solidarnosti, ili rodoljublja.
U Drugom svjetskom ratu, Flaggov Ujka Sam se ponovo našao u istoj funkciji, ni dan stariji nego što je bio četvrt stoljeća ranije, da bi potom, rađanjem kontrakultura i pokreta političke emancipacije, postao neizbježnim protagonistom satirički, ironijski, ili oporo sarkastički intoniranih komentara američke političke svakodnevnice, ali i kao korporacijska persiflaža komandnog poziva na konzumaciju nekog potrošačkog dobra. U svakom slučaju – slogan I want you (to)… postaje neodoljivim početkom obraćanja vrhunaravnog (državnog) autoriteta svojim podanicima, slogan koji naprosto vapi za rječitom nadopunom (npr. I want you to shut up and mind your own business).
“Odjeljenje za vizuelni publicitet” bilo je povezano sa “Odjeljenjem za oglašavanje“ (Division of Advertising) koje se staralo za reklamnu prezentaciju vladinih oglasa objavljivanih na novinskom prostoru koje su izdavači donirali u tu svrhu. Jedan od značajnih Creelovih poteza bilo je povezivanje CPI, kao vladine institucije, sa privatnim reklamnim agencijama koje su zapošljavale eksperte najrazličitijih profila. Na taj način, CPI je preko „Odjeljenja za oglašavanje“ pružao usluge i u kampanjama drugih organizacija, u rasponu od Crvenog krsta, Hrišćanske zajednice mladih (YMCA, Young Men’s Christian Association), Ratne bibliotečke službe, preko dobrotvornih organizacija poput Armije spasa ili Kolumbovih vitezova, do Uprave za hranu, gorivo, poljoprivredu, finansije i sl.
Nakon što je CPI, odlukom Ministarstva rata, postao jedina agencija ovlaštena za distribuciju fotografija i filmova iz rata, “Odjeljenje za vizuelni publicitet” vrlo brzo je iznjedrilo dva nova, specijalizirana odjeljenja: jedno posvećeno filmu (Division of Films) i drugo fotografiji (Division of Pictures).
Milioni posjetilaca širom zemlje vidjeli su brojne izložbe u organizaciji “Odjeljenja za fotografije”, koje su građanstvu približile potresne prizore sa bojišta, ruševine gradova, savezničke vojnike u trenucima odmora i zarobljeno njemačko naoružanje. Pa ipak, upravo je “Odjeljenje za filmove” predstavljalo jedan od najvećih uspjeha CPI, u smislu Creelovog shvatanja propagande kao komercijalnog poduhvata i vještine u “prodaji ideja”. O tome rječito govori podatak da je dio troškova Creelove komisije bio finansiran kroz njene vlastite aktivnosti, a tu se upravo filmsko odjeljenje pokazalo najprofitabilnijim. Završni račun pokazao je da je ovom odjeljenju iz Predsjedničkog fonda i Kongresa dodijeljeno 6,8 miliona dolara, a ostvarena je komercijalna zarada od 2,9 miliona koja je vraćena u državni trezor.
Creel je bio veliki ljubitelj filma, fasciniran holivudskom industrijom i savršeno svjestan mobilizirajuće moći “pokretnih slika”. Povrh toga i sam je bio dijelom tog svijeta: 1909. godine igrao je jednu od glavnih uloga, konjokradicu i prevaranta, u vesternu Gilberta M. Andersona (poznatijeg kao ‘Broncho Billy’) “Srce kauboja” (The Heart of a Cowboy), a četiri godine kasnije napisao je scenarij za film Otisa Thayera “Spašen na sudu za maloljetnike” (Saved by Juvenile Court).
Ispočetka je “Odjeljenje za filmove” svake sedmice proizvodilo “Službeni pregled ratnih događaja” (Official War Review), no vremenom se produkcija proširila i na dugometražne dokumentarne filmove. U toku 1918. godine snimljeni su “Pershingovi krstaši” (Pershing’s Crusaders), “Američki odgovor” (America’s Answer) i “Ispod četiri zastave” (Under Four Flags), zasluženo zaboravljeni u istoriji kinematografije.
Njihov skroman propagandni domašaj nije posebno zabrinjavao Creela. Filmovi su, na kraju krajeva, bili masovno prikazivani u američkim bioskopskim dvoranama, nudeći jedinstvenu priliku gledaocima da u njima vide pokoji autentični kadar sa ratišta, a CPI je registriran kao respektabilna producentska kuća. Za značajnije propagandne filmske poduhvate, koji neće biti ograničeni opredjeljenjem CPI da ne “propovijeda evanđelje mržnje”, Creel se pobrinuo obrativši se profesionalcima – privatnim filmskim studijima u Hollywoodu. Njegov poziv da pomognu američkim ratnim naporima u tim je krugovima bio dočekan sa entuzijazmom iz kojeg su nastali filmovi za koje američki istoričar filma Thomas Patrick Doherty kaže da su “…doprinijeli diskreditaciji ne samo prikaza rata na filmskom platnu nego i cjelokupnog poduhvata kinematografske propagande.” Ponešto o karakteru tih filmova, snimljenih 1917. i 1918. godine, govore i njihovi naslovi: “Bijeg od Huna” (Escaping the Hun), “Kandže Huna” (Claws of the Hun), “Priroda Huna” (The Hun Within), “Pruski nitkov” (The Prussian Cur), “Dovraga sa Kaiserom!” (To Hell with the Kaiser!), “Kaiser, zvijer iz Berlina” (The Kaiser, the Beast of Berlin), i sl.
Tržišna logika kooperativnosti tada cvjetajućih holivudskih studija pokazaće se trajnom karakteristikom filmske industrije. Kada se skine pozlata sa “patriotski motivirane produkcije” i stvari ukažu u svjetlu Creelovog “komercijalnog poduzetništva”, postaje malo jasnija kasnija saradnja tih istih studija sa nacističkom Njemačkom u periodu 1933-1940. Taj Zusammenarbeit sastojao se u aranžmanu po kojem je niz velikih filmskih studija iz Hollywooda plasirao na njemačko tržište oko 250 svojih filmova a zauzvrat se obavezao da u svojoj produkciji ni na koji način neće napadati ili kritizirati nacistički režim. Ulaskom SAD u Drugi svjetski rat taj se sporazum raspao i filmska industrija se stavila u državni pogon, tematizirajući nebrojena nacistička zvjerstva. Mada… ne baš sva! Tema genocida nad Jevrejima nekako se “zaturila” u hrpama scenarija po kojima je milionima gledalaca širom svijeta Hollywood predočavao sve druge oblike ratnog užasa i bezdušnu prirodu nacizma.
Ovu vrstu političke trgovine, u čijem se središtu nalazi ponuda filmskih proizvoda kao sigurnog izvora značajne zarade, ali i bitnog elementa u vanjskoj politici, prvi puta je primijenila upravo Creelova komisija. U nizu neutralnih zemalja CPI je uslovio pristup filmovima iz holivudske produkcije time što će distributeri odustati od prikazivanja njemačkih filmova, i tako za njemačku kinematografiju (a time i propagandu) potpuno zatvorio vrlo lukrativno sjevernoevropsko tržište.
Odjeljenja preko kojih je funkcionirala Creelova komisija nisu bila formirana samo prema tipu ili mediju propagandnih poruka, već i prema ciljnoj populaciji kojoj su te poruke bile namijenjene. Posebno odjeljenje bavilo se isključivo ženama uključenim u djelatnosti od interesa za ratne ciljeve (Division of Women’s War Work), drugo se staralo o propagandnim operacijama usmjerenim na imigrante (Division of Work with the Foreign Born), treće je pokrivalo odnose sa industrijom i radnicima (Division of Industrial Relations), itd. Od posebnog značaja među tom vrstom odjeljenja bilo je ono zaduženo za “obrazovanje građana” (Division of Civic and Educational Cooperation), što je zgodan i uvijek rado korišten eufemizam za indoktrinaciju. Ovo odjeljenje je imalo nekoliko stotina akademskih autora, naučnika i istraživača, koji su pisali knjige, brošure i raznorodne druge publikacije sa jednim osnovnim ciljem: opravdati američki ratni angažman. Odjeljenje je takođe produciralo serije pamfleta pod imenom “Crveno, bijelo i plavo” (Red, White and Blue) i “Ratni informativni bilten” (War Information Series), koji su štampani u milionskim tiražima, bili prisutni u svakom kutku Sjedinjenih Država i slani diljem svijeta. Da djeca ne bi odrastala lišena ispravnog stava o prirodi svjetskog rata, dva puta mjesečno je štampan bilten “Nacionalna školska služba” (National School Service) namijenjen upravnicima državnih škola. Bilten je sadržao tematske smjernice i uputstva za učitelje koji su trebali biti od pomoći u obrazovnom naporu da “svaki učenik postane glasonoša Ujka Sama”, kako je to lijepo sročio J.W. Searson, glavni urednik biltena. Slična pažnja poklonjena je i dječijim časopisima čiji su urednici bili instruirani o tome kako djeci na najbolji način objasniti zašto je rat koristan i poželjan i na koji način i ona mogu doprinijeti njegovoj blagotvornosti.
Krajolik pod maglom
Ovaj pregled ustrojstva i aktivnosti američkog Komiteta za javne informacije ubjedljivo podržava zaključak Harolda Lasswella da je Prvi svjetski rat doveo do otkrića propagande kako kod običnih ljudi na ulici tako i onih u uredima i znanstvenim kabinetima. Američka propagandna mašinerija, čijim je radom upravljao njen veliki inžinjer George Creel, dovedena je do nivoa industrijske produkcije, usmjerivši sve raspoložive medije javnih komunikacija na sve socijalne grupe čija su distinktna obilježja zahtijevala poseban, znalački uobličen tretman: žene, djeca, radnici, farmeri, etničke grupacije, imigranti… U nekoliko mjeseci, Creelova komisija je uspjela da američku javnost dovede u stanje potpune amnezije o dojučerašnjim propovijedima o neutralnosti i moralno uzvišenoj poziciji izolacionizma, pretvorivši je u “do usijanja napaljenu masu” povezanu uzajamnim “bratstvom, odanošću, hrabrošću i nepokolebljivom odlučnošću”, kako je sa neskrivenim ponosom rezultate svoga rada okvalificirao Creel. Znatno trezveniju i sumorniju sliku iskazao je publicista Robert A. Wells: “Jednom kada se razišla ratna magla koju je proizvela propaganda, sve što je preostalo bio je prizor klanice.”
Uz sve formalne ograde službenog propagandnog aparata u pogledu razlikovanja njemačkog naroda od Kaisera i njegovih generala, uz sva ograđivanja od prakse “propovijedanja mržnje”, konačni bilans pokazao je da su prljave rabote propagande zapravo samo prepuštene u nadležnost izvršilaca koji se nisu mogli direktno povezati sa mehanizmima državne kontrole. Jednom kada je data osnovna intonacija, sve njene varijacije postale su ne samo moguće već i poželjne. Bez obzira da li je riječ o moćnim privatnim filmskim studijima, anonimnoj masi, opskurnim lokalnim grupama ili nacionalnim udrugama (koje bismo danas zvali “nevladinim organizacijama”) – Hun je bio Hun, nosio on uniformu ili ne!
U zanosu “de-hunizacije” otpuštani su ljudi njemačkog porijekla, sa repertoara skidani koncerti gdje se izvodila muzika njemačkih kompozitora, ukidalo podučavanje njemačkog jezika u školama, uklanjale knjige njemačkih pisaca… Kao što su njemački jezički puristi prionuli na germanizaciju nepoćudnih stranih riječi, tako su se i tankoćutni američki “jezikoslovci” prihvatili čišćenja svih riječi i izraza koji su asocirali na Njemačku. Receptura za tu leksikološku metamorfozu bila je patetično jednostavna: problematična riječ zamijenila bi se kombinacijom imenice “sloboda” (liberty), u funkciji pridjeva, sa opštijim pojmom koji obuhvata proskribiranu riječ. Tako je “hamburger” postao “slobodarski odrezak” (Liberty Steak), čuveni njemački kiseli kupus sauerkraut osvanuo je kao “slobodarski kupus” (Liberty Cabbage, alternativno i kao “pobjednički kupus”, Victory Cabbage), a danas globalno prepoznati “hot dog”, koji se u Americi tog vremena nazivao frankfurter (od njemačkog Frankfurter Würstchen odakle dolazi i naša riječ “viršla”), preimenovan je u “slobodarsku kobasicu” (Liberty Sausage). Jednom kada koktel patriotizma i paranoje uzme maha u nacionalnom krvotoku, teško je predvidjeti granicu njegovog širenja. Tako je i svaki pas rase jazavičara (Dachshund) postao “slobodarsko štene” (Liberty Pup), ali je njemački ovčar (German Shepherd) nekako izbjegao slobodarsku atribuciju i postao naprosto “alzaški vučjak” (Alsatian Wolf Dog). Konačno, kada je zarazna bolest rubella promijenila svoj tadašnji naziv “njemačke ospice” (German measles) u “slobodarske ospice” (Liberty Measles), praksa je poprimila obilježja prvorazredne lakrdije i talas “politički osviještenih” jezičkih intervencija je popustio. Da ta navada nije baš potpuno iščezla pokazalo se 2003. godine, kada se Francuska odbila pridružiti američkoj invaziji na Irak i time izazvala promptno preimenovanje “francuskog pomfrita” (French Fries) u “pomfrit slobode” (Freedom fries), “francuskog tosta” (French toast) u “tost slobode”, itd.
Nažalost, izrazi animoziteta prema svemu što nije slijedilo protokol “patriotskog ponašanja” nisu se završili u nasilju nad jezikom. Istraživanja američke istoričarke Patricie O'Toole pokazuju da su hiljade samoprozvanih “čuvara patriotizma” zlostavljale pacifiste, socijaliste i njemačke imigrante koji su čekali na američko državljanstvo, da je čak i najdiskretniji izraz sumnje u opravdanost rata mogao izazvati premlaćivanje ili kažnjavanje ponižavajućim ritualom javnog ljubljenja zastave. Državne i lokalne vlasti, podjednako kao i nebrojene privatne institucije, počele su u širokim potezima čišćenje svega što je imalo veze sa Njemačkom, ili premalo veze sa očekivanim ekspresijama amerikanizma.
Zabilježeno je više slučajeva da su kuće Amerikanaca koji nisu kupili ratne obveznice bile bojene žutom bojom (bojom kukavica), da su paljene crkve pacifistički orijentiranih sekti, da su desetine muškaraca osumnjičenih za nelojalnost uvaljani u katran i perje, a nekolicina čak i linčovana. Žrtve su bile otimane noću i odvožene izvan grada, gdje je prestajala nadležnost lokalne policije. Počinitelje se nije baš pretjerano revnosno tražilo, onima koji su ipak privedeni rijetko se sudilo, a suđeni gotovo nikada nisu proglašavani krivim jer su se i porotnici pribojavali da bi mogli biti okrivljeni za nelojalnost i pretučeni.
Pišući o uticaju Prvog svjetskog rata na formiranje “modernog američkog građanina”, politolog Christopher Capozzola primjećuje da je taj rat naveo Amerikance da iz osnova redefiniraju svoj odnos prema državi i da su tokom njega “izgrađene temeljne strukture državne moći za provođenje nadzora i prinude sa kojima i danas živimo”.
Puna svijest o tome na koji je način i u kolikoj mjeri propaganda oblikovala svijet u vremenu Prvog svjetskog rata bila je prisutna već po njegovom okončanju. Sama riječ “propaganda”, u javnom diskursu zemalja članica Antante, poprimila je samo jedno značenje koje najsažetije iskazuje savremeni njemački kulturolog Bernd Hüppauf kao “apsolutnu suprotnost istini”.
U narednim decenijama uloženo je dosta napora da se ista praksa označi nekim drugim imenom i tako prepakira u respektabilnu djelatnost, lišenu stigme stečene tokom ratnih godina. S druge strane, režimi zemalja u kojima se pristupilo “izgrađivanju nekog novog svijeta” prepoznali su u propagandi nezamjenjivi instrument realizacije takvog projekta, od hiljadugodišnjeg Reicha do svjetske revolucije koja vodi rođenju besklasnog društva. Tu je propaganda prigrljena sa roditeljskom ljubavlju i povjerenjem, bez ikakvih pokušaja da joj se u rodnom listu promijeni ime.
Pod ovim ili onim imenom, propaganda impregnira svaku poru društvene zbilje. Na zapadu će raspaliti histeriju “crvene opasnosti” u kojoj su razarani radnički sindikati, a sloboda štampe i političkog izjašnjavanja zaštićeni samo u njihovoj “propisno patriotskoj” formi. Na istoku će propaganda raspaliti histeriju “klasnog neprijatelja” u kojoj su razarane tekovine tzv. buržoaske kulture, a sloboda štampe i političkog izjašnjavanja prisutni samo u njihovoj apologetskoj formi.
Po svemu sudeći i Wilson je slutio da je rođenjem moderne propagande u formi industrijskog pogona, posebno tokom ratnih godina u Sjedinjenim Državama, otvorena proverbijalna Pandorina kutija. Tokom putovanja na Parišku mirovnu konferenciju Wilson je, navodno, u jednom trenutku rekao Creelu: “Obavili ste sjajan posao, ali pitam se niste li mi nesvjesno ispleli mrežu iz koje mi nema bijega.”
Na koncu, usprkos njegovoj bojazni, pokazalo se da je istorija zapamtila Wilsona kao velikog državnika sa idejama koje su predstavljale značajan iskorak u odnosu na dominantne političke svjetonazore njegovog vremena. Među njima istaknuto mjesto zauzima Wilsonov neumorni rad na uspostavljanju Lige naroda, preteče Ujedinjenih nacija, za šta je 1919. godine nagrađen Nobelovom nagradom za mir, kao i činjenica da je u njegovom drugom predsjedničkom mandatu usvojen 19. amandman Ustava Sjedinjenih Država kojim su žene dobile pravo glasa. Tamne sjene njegove administracije, ta neizbježna zaostavština svakog državnika, vremenom su zaboravljene: popustljivost prema zagovornicima državnih mjera rasne segregacije, američka intervencionistička politika koja je rezultirala okupacijom Haitija i Dominikanske republike i dugotrajnim sukobima sa Meksikom. Konačno, toj listi valja pridodati, u ratnom i pogotovo poratnom periodu, toleriranje brutalnog obračunavanja sa radikalnim grupama, disidentima i strancima “sumnjivog porijekla” koje je provodio Wilsonov državni odvjetnik A. Mitchell Palmer, na talasu masovne histerije izazvane “crvenim baukom” (Red Scare). Istorija je sklona selektivnom pamćenju, i možda tu leži objašnjenje zaborava činjenice da su svim tim potezima podršku javnog mnijenja “obezbjeđivale” službe poput Creelove komisije. Razumno je, međutim, dopustiti i mogućnost da krivnja nije do zaboravnosti istorije nego su upravo neke novonastale službe, izrasle po uzoru na CPI, uspješno obavile posao kolektivnog zaboravljanja.
Teško da bi se u krvavoj istoriji čovječanstva mogao naći rat koji bi ubjedljivije potvrdio riječi koje izgovara Nasty u Sartrovoj drami “Đavo i Gospod Bog”: “Kada bogataši ratuju, siromasi umiru” (Quand les riches se font la guerre, ce sont les pauvres qui meurent). O piscima u Prvom svjetskom ratu, onima koji su bili bogati duhom ako već ne bankovnim računom, Hemingway je u antologiji ratnih priča “Muškarci u ratu”, čiji je bio priređivač, napisao: “Prvi svjetski rat bio je najkolosalniji, najubistveniji, i najgore vođeni pokolj koji se ikada dogodio na zemlji. Svaki pisac koji je rekao drugačije lagao je. Dakle, pisci su ili pisali propagandu, ili su umuknuli, ili su se borili.”
Mnogi od onih koji su pisali propagandu, posebno u Velikoj Britaniji, lako su posegnuli za “evanđeljem mržnje” kojeg se Creelova služba u Sjedinjenim Državama, barem formalno, odricala. Rudyard Kipling nije vidio ništa sporno u tome da napiše kako od svih mogućih podjela u svijetu tog vremena postoji samo jedna bitna: podjela na ljudska bića i Nijemce (Morning Post, 22. jun 1915). Jedan od čestih motiva ratne propagande, ne samo tog vremena, koristio je romantičku predodžbu rata kao avanture kroz koju mladići stasavaju u muškarce. Među piscima koji su ostali zapamćeni po svojim ratnohuškačim (tj. “patriotskim i motivacionim”) tekstovima kojima se slavilo buđenje muškosti kroz ritual ratovanja bila je i pjesnikinja Jessie Pope. U poemi “Ko je za igru?” (Who's for the game?) pozivala je mladiće na učešće u ratu onako kako se ide na utakmicu ragbija, odakle će se pravi momci “radije vratiti sa štakom negoli propustiti zabavu.”
Na taj se razigrani poziv odazvao Wilfred Owen, jedan od najznačajnijih engleskih pjesnika “Velikog rata”, koji je iskusio tu vrstu “zabave” iz prve ruke. Svoju potresnu pjesmu o umiranju vojnika ugušenih bojnim otrovom u rovovima evropskih bojišta, 1917. godine posvetio je upravo Jessie Pope. Pjesmu je naslovio prema već spominjanim stihovima Horacija (Dulce et decorum est pro patria mori), koji su 1913. godine urezani na zid kapele Kraljevskog vojnog koledža u Sandhurstu, a koje Owen sa gorčinom prepoznaje kao “staru laž”. Sa dubokim prezirom prema adorantima rata koji nikada nisu vidjeli posljedice svojih vatrenih poziva na krvoproliće, Owen završava svoju poemu obraćajući se Jessie Pope, koja ne zna ništa o užasima rovovskog rata, jer da zna:
Dobra moja, ne bi tako gorljivo dizala pest
Što sluđenoj djeci željnoj slave zbori
Tu staru Laž: Dulce et decorum est
Pro patria mori.
Nekoliko dana prije proglašenja primirja, u novembru 1918. godine, Owen je u svojoj 25. godini poginuo na francuskom ratištu, u blizini Orsa.
Tako je okončan rat kojim je trebalo, prema Wilsonovim riječima, “okončati sve ratove”, i otpočeti neki trajni mir. Nešto mračniju i, pokazaće se, realniju procjenu tog mira iskazao je vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, francuski general Ferdinand Foch: “Ovo nije mir. To je primirje koje će potrajati dvadesetak godina.”
Već naredna generacija ponovo će vidjeti svijet onako kako ga je u Velikom ratu, noseći uniformu regrutiranog “Huna”, opisao Erich Maria Remarque. Svijet u kojem se “…narodi podižu jedni protiv drugih, i u tišini, neznanju, besmisleno, poslušno, nedužno uzajamno ubijaju.”
Sa Prvim svjetskim ratom ispunjeni su preduslovi koje istoričari propagande smatraju ključnim za njen globalni razvoj.
Na prvom mjestu, usponom nacionalnih država postaje sve izraženija potreba da se “osvoje srca i duše” građana. Na ruševinama imperija Habsburga, Otomana, i Romanova podižu se nova društveno-politička ustrojstva koja sa sobom donose nove oblike državne autoritarnosti i računaju na masovnu potvrdu svoga legitimiteta. Ta vrsta potpore, još u većoj mjeri, sadržana je u ideji izgradnje demokratskog društva koja je obilježila cjelokupno dvadeseto stoljeće. Skupa sa njom, jačao je i uvid političkih elita da je “propaganda za demokraciju ono što je batina za totalitarnu državu” (Chomsky), a da je njihova kombinacija pragmatski najefikasnija.
Da bi ikakva “kardio-cerebralna invazija” bila moguća, neophodna su komunikacijska sredstva preko kojih će propagandni sadržaj biti unesen u mentalni prostor svakog građana. Silovita ekspanzija “Tesline galaksije” otpočela je 2. novembra 1920. godine sa programom prve komercijalne radio stanice KDKA. Nju je u Pittsburgu postavio Frank Conrad, radio entuzijasta i inžinjer u Westinghouse Electric Company, jednom od najvećih proizvođača radio primopredajnika koji su do tada služili za individualnu, dvosmjernu komunikaciju. Conrad je za svoje prijatelje radio amatere (ham operators) često emitirao muziku, kao vlastiti “radio program” (i tako postao prvi radijski DJ), a Westinghouse je prepoznao ogromni potencijal ideje da neograničeni broj radio prijemnika sluša ono šta emitira jedan, dovoljno snažan, odašiljač. Tako je rođen prvi javni broadcasting, kako ga je nazvao sam Conrad pozajmivši riječ iz agrikulture gdje je dotada korištena u smislu “rasijavanja”, tj. pokrivanja velikih površina sjemenom. Za datum prvog emitiranja izabran je dan predsjedničkih izbora i po prvi put su ljudi (oni sa Westinghouseovim radio prijemnikom i priključenim slušalicama) mogli čuti rezultat izbora prije nego što bude objavljen u štampi. Tri godine kasnije postojalo je već 556 komercijalnih radio stanica, a prodato je pola miliona radio prijemnika. Već 1926. godine ustanovljena je i prva nacionalna radio mreža, i danas aktivni NBC (National Broadcasting Company).
“Teslina galaksija” nije značila samo dramatičnu promjenu u protoku informacija već i nove oblike povezivanja državnih, znanstveno-tehnoloških i poslovnih institucija. Tako je 1927. ustoličena Savezna uprava za radio (Federal Radio Commission) koja je dodjeljivala frekvencije za nove, sve brojnije radio stanice. Ove su, sa svoje strane, morale stalno poboljšavati kvalitet svoje opreme, plaćati žive izvođače u studiju, održavanje instalacija, i sl. Stoga se novonastale radio kompanije obraćaju oglašivačima i 1922. godine, nepune dvije godine nakon prvog javnog radio prenosa, u New Yorku je emitovan prvi komercijalni radio oglas jedne građevinske kompanije. Manje radio stanice se počinju povezivati u mreže koje smanjuju produkcijske troškove tako što zajednički kreiraju i emitiraju program, i nakon nekog vremena prerastaju u velike i izrazito moćne korporacije. U isto vrijeme proizvođači zamjenjuju slušalice zvučnicima što smješta radio prijemnik u centar američkog obiteljskog života, nepovratno mijenjajući njegovu dinamiku. Na globalnom planu, pojava komercijalnog radija označava rođenje masovne kulture: vijesti su “trenutno prisutne” širom zemlje, isti zabavljači i ista muzika sluša se od istočne do zapadne obale Sjedinjenih Država i celebrity kultura postaje sastavnim dijelom svakodnevnice.
U isto vrijeme, s druge strane Atlantika, odvija se po svemu sličan proces. U Njemačkoj je u decembru 1923. godine bilo ukupno 467 slušalaca komercijalnog radija. Godinu dana kasnije, na cjelokupnoj teritoriji Reicha bilo ih je već milion. 1932. godine, kada je njemački predsjednik Hindenburg otpočeo pregovore sa Hitlerom u pogledu formiranja nove vlade, bilo je više od četiri miliona pretplatnika radio programa, a procjenjuje se da je postojalo barem još toliko neregistriranih. Dok je 1923. dnevni radio program trajao oko jedan sat, 1932. on je obuhvatao već 15 sati.
Jednom kada je inženjering društvenog ponašanja postao nasušnom potrebom političkih elita, a instrumenti za njegovo provođenje dostupni, preostalo je još jedino da se raspoloživa tehnička sredstva na najdjelotvorniji način stave u funkciju. Za to je bio potreban know-how, znanje o tehnikama i metodama efikasnog uticaja koje će proisteći iz razumijevanja psihologije propagande.
U narednim decenijama, daleko od rovova, logora, stratišta i plitkih grobova, izučavanje ljudskog ponašanja, metoda upravljanja i kontrole pojedinaca i grupa, postaće jedna od najpropulzivnijih istraživačkih oblasti savremenog doba. Parcijalna empirijska saznanja do kojih se došlo u vrijeme Prvog svjetskog rata dobiće svoje obuhvatno teorijsko uobličenje i biti podvrgnuta najraznovrsnijim i strogo kontroliranim testovima. Njihovi će rezultati biti prilagođeni i ugrađeni u svaki komunikacijski medij, bez obzira da li se on služi riječju, slikom, zvukom, ili njihovom kombinacijom. Od štampanog teksta, vizuelnih poruka ili javnih govora, do radija, televizije ili interneta – svaki oblik komunikacije sadrži potencijal da uz “suhu informaciju” sugerira i način kako ona treba biti shvaćena i time modificira naš odnos prema nekom aspektu realnosti. Propaganda, kao umijeće i skup tehnika kojima se postiže taj cilj, po završetku Prvog svjetskog rata dospjela je ne samo u istraživačke projekte znanstvenih institucija, već i u središte javne pažnje. Zasluga za to u najvećoj mjeri pripada čovjeku koji je, uz Carla R. Byoira, stvorio unosnu industriju službi za “odnose sa javnošću” (PR, Public Relations), kako i danas glasi najrasprostranjenija inačica Creelu omrznute riječi “propaganda”. Riječ je o kontroverznom veteranu Creelove komisije, Edwardu Bernaysu. Sa njim je otvoreno novo poglavlje u istoriji propagande, pa nema posebnog razloga zašto i mi ne bismo to učinili u ovom tekstu.