Mračnija strana propagande, šesti dio
Oni koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su i da vas navedu na nedjela.“
Digitalni mediji i postnovinarstvo
Kultura bjesnila – preobrazba medija i informativnog prostora
Ogled o modularnoj propagandi i mrzilačkoj praksi
Berba na plantaži činjenica
O jeziku, rode, da ti pojem
Svoje najstrašnije i najružnije lice propaganda pokazuje u predratnim pripremama za agresiju i u ratnom periodu. Jednom kada je razvoj medija dosegao razinu neizbježne prisutnosti u svakodnevnom životu ljudi, pokazalo se kakve pogubne posljedice ratnohuškačka, rasistička i mrzilačka propaganda može proizvesti kada je stavljena pod totalitarnu političku kontrolu, u službu njenih osvajačkih ciljeva.
Okončanjem Drugog svjetskog rata, najpogubnije ratne klanice u istoriji čovječanstva koja je za šest godina odnijela između 70 i 85 miliona ljudskih života, Međunarodni vojni tribunal u Nürnbergu (IMT, u čijem su osnivanju i radu učestvovali predstavnici savezničkih zemalja: Sjedinjenih Država, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske) izveo je pred lice pravde 21 osobu, najviše funkcionere nacističke Njemačke koji su imali odlučujući uticaj u političkoj, vojnoj i ekonomskoj realizaciji programa koji je rezultirao uništenjem gotovo 4% svjetske populacije tog vremena, od čega su dvije trećine predstavljale civilne žrtve. Sudski proces, koji je trajao gotovo godinu dana (od 20. novembra 1945. do 1. oktobra 1946. godine), za sobom je ostavio ne samo istorijsko svjedočanstvo o genezi, razvoju i posljedicama zla dotada nepojamnih razmjera, nego je i postavio temelje međunarodnog krivičnog prava koje pojedinačno sankcionira počinitelje odgovorne za zločin protiv čovječnosti i genocid. Za ovim procesom uslijedilo je još 12, manje poznatih ali ne manje važnih suđenja pred američkim Nürnberškim vojnim tribunalima (NMT). U periodu od 9. decembra 1946. do 13. aprila 1949. godine pred NMT su izvedeni visoki vojni zapovjednici, juristi, liječnici, industrijski moćnici, ministri i birokrati koji su imali ključnu ulogu u provođenju ideja o arijskoj „rasnoj čistoći“ (rassische Reinheit) i sudbini onih čiji “životi nisu vrijedni življenja” (lebensunwertes Leben). U isto vrijeme, sve do 1951. godine, u sklopu programa denacifikacije održana su brojna suđenja pred njemačkim sudovima, na osnovu odredbi „Zakona #10“ Savezničkog kontrolnog vijeća koje je upravljalo okupacionim zonama u poslijeratnoj Njemačkoj. Član 2. tog zakona definira kao zločin protiv mira: “Započinjanje invazije na drugu zemlju i agresorskog rata kojim se krše međunarodni zakoni i ugovori, uključujući, ali ne ograničavajući se samo na planiranje, pripremu, započinjanje ili vođenje agresorskog rata, ili rata kojim se krše međunarodni ugovori, sporazumi ili jamstava, ili sudjelovanje u zajedničkom planu ili zavjeri za postizanje bilo čega od prethodno navedenog.” Nadalje, isti zakon predviđa individualnu odgovornost ukoliko je u tom zločinu optuženi bio: čelnik, saučesnik, dobrovoljno sudjelovao u tome, bio povezan s planovima i pothvatima počinjenja kaznenog djela, ili bio član organizacije ili skupine povezane s počinjenjem kaznenog djela. Konačno, u pogledu zločina protiv mira, zakon određuje da se osobe koje su u Njemačkoj bile na visokim političkim pozicijama, civilnim ili vojnim, ili imale visoki položaj u financijskom, industrijskom ili privrednom životu Njemačke, smatraju odgovornim.
Američke jedinice su, u skladu sa tim zakonom, uhapsile gotovo 100.000 Nijemaca pod sumnjom da su ratni zločinci. Ured glavnog vijeća za ratne zločine identificirao je 2.500 osoba koje su spadale u kategoriju “teških ratnih zločinaca”, od kojih je, zbog “logističkih ili finansijskih razloga” tek 177 izvedeno pred sud.
Istinu govoreći, sama činjenica da je oko 8 miliona Nijemaca bilo učlanjeno u nacističku stranku (NSDAP, Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei), od kojih je svaki potencijalno mogao biti optužen za svoj, skroman ili izdašan, doprinos usponu Trećeg Rajha, dovela je do toga da tužilaštva nisu sa pretjeranim entuzijazmom pristupala svome poslu. Još u većoj mjeri tome je doprinosila rastuća hladnoratovska napetost koja je uveliko preoblikovala političke prioritete i interese Zapada.
Na ovom mjestu, međutim, najviše nas zanima glavni Nürnberški proces, gdje je suđeno eliti (još uvijek živih) moćnika nacističke mašinerije zla. Među njima, uz vojnu (Dönitz, Göring, Jodl, Kaltenbrunner, Keitel, Raeder) i administrativno-političku oligarhiju (Frank, Frick, Funk, Hess, Von Neurath, Von Papen, Von Ribbentrop, Rosenberg, Sauckel, Schacht, Von Schirach, Seyss-Inquart, Speer) našla su se i dvojica propagandista: Julius Streicher i Hans Fritzsche. Njihov proces i izrečene presude označile su istorijsku prekretnicu u razumijevanju uloge i značaja propagande, a otuda u kontekstu međunarodnog prava i njenom tretmanu kada je stavljena u funkciju postizanja zločinačkih ciljeva.
Ličnost Juliusa Streichera sjajno potvrđuje da su karakteri i individualna obilježja saučesnika u istom zločinu često smješteni između ekstrema vrlo širokog raspona, tj. da ne postoji obrazac prema kojem bismo prepoznali “tipičnog” naredbodavca ili počinitelja zlodjela koje sankcionira međunarodno pravo. Jedne kraj drugih nalazimo aristokrate uglađenih manira i klasičnog obrazovanja uz sirove i arogantne kabadahije i ignorante, bezlične i prilježne činovnike uz nakićene i vehementne vedete… Kao propagandista, Streicher je bio po mnogo čemu, osim političkih ubjeđenja, potpuna suprotnost ministru propagande i javnog prosvjećivanja Josephu Goebbelsu, koji je dan nakon Hitlera izvršio samoubojstvo, prethodno posluživši cijanidom svoju suprugu i šestoro male djece. Goebbels je imao hajdelberški doktorat o njemačkom piscu iz vremena romantizma, Wilhelmu von Schützu (s razlogom zaboravljenom), i 14 knjiga u kojim obrazlaže svoja politička stanovišta, Führerovu misiju, ili daje dnevnička svjedočanstva o događajima u kojima je učestvovao. Američki publicista John Gunther o Goebbelsu govori kao o “Demostenu u smeđoj košulji”, aludirajući na miliciju partijskih batinaša (SA, Sturmabteilung), zahvaljujući kojima je Hitler dospio na vlast.
Streicher je bio druga vrsta fanatičnog sociopate. Njegov opis svog prvog susreta sa Hitlerom zabilježio je John Dolibois, američki obavještajni oficir koji je isljeđivao nürnberške optuženike dok su bili internirani u luksemburškom hotelu pretvorenom u zatvor u Mondorf-Les-Bainsu, hotelu koji će postati poznat pod nazivom Ashcan (“kanta za pepeo”).
Dolibois, poslijeratni američki ambasador u Luksemburgu, u svojim sjećanjima objavljenim u knjizi “Ponavljanje krugova: Priča jednog ambasadora” (Pattern of Circles: An Ambassador's Story) daje fascinantan izvadak iz transkripta Streicherovog svjedočanstva o svome prvom susretu sa Hitlerom.
Bilo je to jednog zimskog dana 1922. godine. Sjedio sam nepoznat na javnom skupu u velikoj dvorani “Bürgerbräuhaus” na Rosenheimer Strasse u Münchenu. Neizvjesnost je bila u zraku. Svi su izgledali napeti od uzbuđenja, od iščekivanja.
Onda odjednom vika. “Hitler dolazi!” Hiljade muškaraca i žena skočilo je na noge kao da ih pokreće neka tajanstvena sila. Desne su im ruke bile podignute kao u blagoslovu, neprekidno izvikujući: “Heil Hitler! Heil Hitler!” Pratnja Herr Hitlera sa mukom ga je provela kroz oduševljenu masu ljudi.
A onda je stao na postolje. Lice mu je bilo obliveno radošću. Tada sam shvatio da je taj Adolf Hitler neko izvanredan. Zavladala je tišina. Sada je on bio taj koji govori. Isprva polako, gotovo nečujno, a potom sve jače, odvažnije, da bi na kraju dosegao crescendo. Bio je to glas poput Božjeg. Tu je bio neko ko je iz njemačkog duha i srca Njemačke mogao izvući snagu da slomi lance ropstva.
Da! Da! Taj čovjek je govorio kao glasnik s neba u vrijeme kada su se vrata pakla otvarala da sve progutaju. I kad je konačno završio, dok se sve orilo od pjesme “Deutschland”, pojurio sam ka bini.
“Herr Hitler! Ja sam Julius Streicher! Sada znam da mogu biti samo pomagač. Ali vi ste Führer. Nudim vam svoju cjelokupnu organizaciju u Frankenu.”
Isprva me oklijevajući pogledao kroz duboko plavetnilo svojih očiju. Činilo se kao vječnost. Zatim me uhvatio za ruku s najvećom toplinom. “Streicher, zahvaljujem ti” (Streicher, ich danke Dir).
Tako me sudbina pozvala na najveći zadatak mog života.
U prilog tome u kojoj mjeri je ovo Streicherovo sjećanje autentično govori i njegovo obraćanje Njemačkoj akademiji za obrazovanje, u Minhenu 1935. godine, gdje zaneseno publici poručuje: “Hrist i Hitler mogu se upoređivati samo u jednoj ili dvije iznimne stvari, jer Hitler je prevelik čovjek da bi se poredio sa nekim tako sitnim.”
Ovaj opis ne svjedoči samo o ekstatičkom efektu Hitlerovog govora, o osjećanju gotovo vjerskog zanosa, preobraćenja i proviđenja koje je taj susret proizveo u Streicheru. On nas podsjeća da propagandisti, između ostalog, proizvode druge propagandiste. Streicher će postati jedan od njih, ne kao čovjek sa znanjem, umijećem i talentom da utiče na druge ljude (poput, npr. Josepha Goebbelsa), već kao ostrašćeni fanatik sa osjećanjem „misije“ i „sudbinskog zadatka“. Posmatrajući stvari sa „tehničkog stanovišta“, propagandna efikasnost takvih misionara, njihova sposobnost da navedu javnost na usvajanje novih stavova, vrlo je ograničena, ali kada u toj javnosti već postoje sentimenti koji u neartikuliranoj formi korespondiraju sa ciljevima propagandiste, njihova moć postaje razorna. Ako i nisu u stanju da u duševnost recipijenta unesu neki novi, ranije nepostojeći plamen, sposobni su da i najmanje, tek tinjajuće ugarke pretvore u vatrenu stihiju.
Svoju bezrezervnu podršku Hitleru Streicher je pokazao već novembra 1923. u Hitlerovom prvom (i neuspješnom) pokušaju da se domogne vlasti državnim udarom koji je otpočeo u minhenskoj pivnici Bürgerbräu Keller. Streicher je bio uz bok Führera, u prvim redovima pučista. Od tada bio je čovjek neograničenog Hitlerovog povjerenja i u svakom pogledu uživao njegovu zaštitu. Činjenicu da je Streicher, prelaskom iz članstva u Njemačkoj socijalističkoj partiji u Nacionalsocijalističku stranku doveo i veliki broj svojih istomišljenika Hitler je smatrao ključnim elementom u njegovom usponu na vlast. Julius Streicher je uz Rudolfa Hessa, Emila Mauricea i Dietricha Eckarta jedini od Hitlerovih saboraca koje Führer imenom spominje u svome “Mein Kampfu”.
Mada je po zvanju bio učitelj u osnovnoj školi, Streicher je smatrao da je njegov istinski poziv bio “da služi Hitleru”, na svaki mogući način. Priključio se “smeđekošuljašima” još 1934. godine da bi tri godine kasnije već imao čin SA-Obergruppenführera. Brutalni jezik terora kojim su se pripadnici SA elokventno služili, savršeno je odgovarao Streicherovom izraženom antiintelektualizmu. “Kada bi se mozgovi svih univerzitetskih profesora stavili na jedan tas vage, a Führerov na drugi, šta mislite koji bi prevagnuo?”, upitao se jednom prilikom. Taj nipodaštavajući stav prema akademiji nije ga, dakako, spriječio da ponosno prihvati članstvo u Akademiji za njemačko pravo, za koje ga je 6. septembra 1935. godine imenovao sam Hitler. U političkoj hijerarhiji Streicher se uspeo do pozicije člana Reichstaga, a bio je i Gauleiter (regionalni vođa) Franconije, bavarske oblasti čiji je glavni grad upravo Nürnberg. Ipak, za njegov istaknuti položaj najzaslužniji je bio nedjeljnik Der Stürmer (“Jurišnik”), kojeg je osnovao još 1923. godine.
Reći za Der Stürmer da je bio antisemitsko i rasističko glasilo predstavljalo bi grandiozno “poliranje” njegovog karaktera. Na kraju krajeva – koji od tadašnjih njemačkih listova nije bio antisemitski??? Tvrdnja da je Streicherovo medijsko čedo, čiji je moto glasio “njemački nedjeljnik za borbu za istinu”, u svojoj antisemitskoj harangi bilo rasadnik mržnje bez presedana u Njemačkoj tog vremena nešto je preciznija. Da ne bi bilo zabune na šta “Jurišnik” juriša, od 1927. godine svaki broj lista nosio je pri dnu prednje strane prominentnu parolu “Jevreji su naša nesreća” (Die Juden sind unser Unglück), citat Heinricha von Treitschkea, njemačkog istoričara iz 19. stoljeća.
Njemački izraz za tu vrstu štampe je “Hetzblatt”, čime se aludira na njenu osnovnu funkciju – da nekoga (pro)goni (hetzen), blati, napada, koristeći postupke tipične za senzacionalističke listove, tabloide, skandal-štampu, i sl. Urednička koncepcija lista bila je vrlo jednostavna – dovesti čitaoca u stanje “proključale krvi”, i to stanje vrenja održavati od jednog do drugog izdanja, što je potrajalo sve do 2. februara 1945. godine kada je izašao posljednji broj “Jurišnika”.
Već su izdanja iz dvadesetih godina jasno ukazala na stilska obilježja i idejnu orijentaciju lista. Tipični naslovi glasili su “Izgladnjele njemačke djevojke u kandžama napaljenih jevrejskih jaraca”; “Ritualno ubojstvo? Ko je koljač djece iz Breslaua?”; “Razotkriven marksističko-jevrejski svinjac”; “Strašna krvava djela jevrejskih ubilačkih organizacija. Zaklana Poljakinja”; “Štala Jevreja”, itd.
Njemački istoričar Siegfried Zelnhefer, koji se posebno bavio nacizmom u Nürnbergu, ovako opisuje Der Stürmer:
Streicherov “Stürmer” širio je svoj antisemitizam sa fanatičnim bijesom i istodobno brutalnom primitivnošću. Izmišljene priče i denuncijacije o navodnim silovanjima, ritualnim ubojstvima, izvještaji o “zavjeri međunarodnog finansijskog jevrejstva” i “jevrejsko-boljševičkoj zavjeri”, kao i o “rasnom oskvrnjivanju” raspirivale su mržnju. Osim toga, bilo je manipuliranih izvještaja o navodnim uvjetima u sinagogama i židovskim staračkim domovima. Predrasude i zloba prožimali su sve priloge. Jevreji su smatrani zlima par excellence, samim đavolom…
Agresivnim klevetama pridodane su seksualne opsesije i pornografski prikazi. Novine su bile namijenjene ljudima s niskim obrazovanjem, uključujući jednostavno napisane članke o navodnom rasnom oskrvnjavanju između (starih) Jevreja i (mladih) “arijevskih” žena. Od čitalaca je redovno traženo da pišu optužujuća pisma. Klevetnički prilozi iz cijelog njemačkog Reicha objavljivani su pod naslovom “Dragi Jurišniče”.
Urednička “receptura” koju je osmislio Streicher bila je nevjerovatno efikasna a njena formula ponavljana i decenijama kasnije u medijima srodnog profila, sa prilagođenim “identitetom glavnih likova”: mobiliziranje javnosti u funkciji “urednika” (pisma redakciji, autentična ili krivotvorena), fokusiranje na priloge koji izazivaju zgražavanje (smjesa pornografsko-nekrofilskih sadržaja sa detaljnim opisima žrtvenih rituala, poput obrednog korištenja krvi hrišćanske djece, ili seksualnih orgija i zlostavljanja kojima su izlagane nevine arijske djevojke), tekstovi pisani za čitaoce minimalnog obrazovanja i nikakvih literarnih kriterija, stalno podgrijavanje osjećanja ugroženosti i bjelosvjetske zavjere (kondenzirane u frazu o “plutokratsko-boljševičkom svjetskom jevrejstvu”) i predstavljanje zemalja koje su se priključile Savezničkim snagama kao “judaiziranih država” u kojima žive “jevrejski robovi”, i sl. Stürmer se nešto rjeđe ali sa istim žarom obrušavao i na druge, stereotipne neprijatelje njemačkog Reicha: “boljševike”, “jezuite” i crkvu “pod uticajem jevrejskih ideja”, “masone”, “crnce”…
Grafičko uređenje lista slijedilo je iste smjernice – od “vrištećih naslovnih strana” do ilustracija koje su pratile tekstualne priloge i koje su imale izuzetno veliki uticaj na formiranje čitalačke imaginacije. Za taj dio posla bio je zadužen karikaturista Philipp Rupprecht koji je svoje radove potpisivao nadimkom “Fips”. Zahvaljujući njemu nastala je ikonička predodžba zadriglog lihvara, pohlepnog, neobrijanog, krivonogog, i nosatog “Jevreja po mjeri Stürmera”.
O medijskom uspjehu Stürmera govori podatak da je prosječni tiraž iznosio preko 300.000 primjeraka, dok je u periodu 1936-1937. dosegao čak 486.000. Po procjeni Nürnberškog tribunala, tiraž je zapravo bio znatno veći od onog deklariranog u impresumu lista i iznosio je, u periodu od 1935. do 1939. godine oko 700.000 primjeraka. Posebna tematska izdanja, najčešće posvećena značajnim partijskim skupovima, bila su štampana u nevjerovatna 2 miliona primjeraka. Razlog nepodudaranja aktuelnog i deklariranog tiraža sasvim je prozaičan. Der Stürmer nikada nije bio partijski list već je u cijelosti pripadao Streicheru. Posljedično, on nije smio koristiti simbole NSDAP, što Streicheru i nije naročito smetalo – i bez znamenite svastike njegov je list vladao njemačkim tržištem štampanih medija. Istovremeno, to je značilo da je tačan uvid u poslovanje pripadao samo vlasniku, a gotovo dvostruko veći tiraž u odnosu na deklarirani (koji će biti oporezovan) značio je pozamašnu zaradu. Svojom izdavačkom kućom, izgrađenom na virulentnom antisemitizmu, Julius Streicher je postao multimilioner.
Kao i svaki ambiciozni privatni poduzetnik, Streicher je pokazao zavidan stepen dosjetljivosti u ovladavanju informativnim prostorom i privlačenju čitalaca. U svakom njemačkom gradu, pa čak i manjim mjestima, postavljene su tzv. Stürmerove kutije (Stürmerkasten), zidne novine koje su javnosti pružale uvid u zadnje izdanje lista. Istovremeno, noseća konstrukcija je služila za isticanje slogana koji su podsjećali prolaznike na maksime ispravnog življenja (“Ko poznaje Jevreja, poznaje i đavola”, “Ko kupuje od Jevreja, izdajica je naroda” i sl.)
Streicher se nije zadržao samo na svome nedjeljniku. Njegova izdavačka kuća Stürmer-Verlag objavila je i tri prigodne, obrazovne i odgojne edicije “za djecu i odrasle”, u kojima se uglavnom upućuje kako prepoznati Jevreja, kakvim se trikovima, smicalicama i nepodopštinama služe i šta sa njima treba uraditi. Razloge svoje brige za mlade naraštaje Streicher je iskazao u svojoj publikaciji “Jevrejsko pitanje u nastavi” (Die Judenfrage im Unterricht) iz 1937. godine, gdje ističe: “Nacionalsocijalistička država zahtijeva da u njemačkoj učionici učitelji predaju o rasnoj teoriji, a za njemački narod rasna teorija znači Jevrejski problem.” Vrijedi zadržati se za trenutak na ovom segmentu nacističke propagande u Trećem Reichu, budući da se radi o indoktrinaciji specifične populacije izrazito osjetljive na propagandni uticaj. Jezikom savremenih propagandnih kampanja njenu bismo realizaciju mogli smjestiti u „modul odgojno/zabavnih sadržaja“ (prema svojoj formi) ili „modul za dječiji naraštaj“ (prema životnoj dobi ciljne demografske grupacije).
Prva od Streicherovih knjiga za djecu bila je objavljena 1936. godine pod informativnim naslovom “Ne vjerujte nijednoj lisici na njenim zelenim poljima i nijednom Jevreju na njegovoj zakletvi! Slikovnica za velike i male” (Trau keinem Fuchs auf grüner Heid und keinem Jud auf seinem Eid! ein Bilderbuch für Gross und Klein). Naziv knjige parafrazira stihove Martina Luthera u njegovom antisemitskom pamfletu iz 1543. godine “O Jevrejima i njihovim lažima” (Von den Juden und ihren Lügen): “Ne vjeruj vuku u divljini, niti Jevreju na zakletvi, ne vjeruj savjesti Pape, inače će vas sva trojica sjebati.” Vođena takvom krilaticom posla se prihvatila mlada Elvira Bauer, 18-godišnja autorica, ilustratorka, i vatrena hitlerovka, inače odgojiteljica u dječijem vrtiću. Svoj literarni prvijenac podijelila je na deset stihom i slikom uobličenih tematskih poglavlja: “Otac Jevreja je Đavo”, “Vječni Jevrej”, “Jevrejska imena”, “Jednom Jevrej, uvijek Jevrej”, “Stočni Jevrej”, “Šabat”, “Jevrejski advokat”, “Služavka”, “Jevrejski doktor”, i konačno “Führerova omladina”, kao dramatsko razrješenje. Knjiga je doživjela sedam izdanja prodanih u više od 70.000 primjeraka. Na međunarodno zgražanje sadržajem ovakve literature “za djecu i odrasle” Streicher je odgovorio marta 1937. godine u svome nedjeljniku: “Ukoliko želite znati da li je nešto dobro ili loše, samo treba da slušate šta će reći Jevreji. Kada se Jevreji svijeta bune protiv te slikovnice, to je samo dokaz njene izuzetne vrijednosti.”
Uspjeh knjige na domaćem tržištu doveo je dvije godine kasnije do novog izdanja, ovog puta pod naslovom “Otrovna pečurka” (Der Giftpilz). U njegovoj pripremi Streicher se oslonio na svoje redakcijske saradnike: pera se prihvatio Ernst Hiemer, bivši učitelj koji je za Stürmer pisao priloge o suđenjima Jevrejima, a ilustracije je uradio Philipp Rupprecht “Fips”. Zbirka 17 kratkih priča prati metaforu otrovnih gljiva koje izgledaju poput jestivih ali su smrtonosne za neukog i lakovjernog čovjeka: “Baš kao što je često teško razlikovati otrovnu od jestive gljive, tako je i podjednako često vrlo teško prepoznati Jevreja kao varalicu i zločinca”. Nakon tog upozorenja mladom čitaocu se daju neophodna objašnjenja (“Kako prepoznati Jevreja?”, “Otkud Jevreji među nama?”, “Šta je Talmud?”, “Zašto Jevreji dopuštaju da budu pokršteni?”, “Šta je Isus rekao o Jevrejima?”, “Ima li dobrih Jevreja?”) ali i poučne priče (o tome “Kako je njemački seljak istjeran iz kuće i sa svoje farme”, “Kako varaju jevrejski trgovci”, “Kako Jevreji tretiraju kućnu poslugu”, “Kako su jevrejski advokati prevarili dvije žene”, “Kako Jevreji muče životinje”) kao i “svjedočanstva iz prve ruke” (“Iskustvo Hansa i Else sa nepoznatim čovjekom”, “Inge u posjeti jevrejskom liječniku”, “Novac je jevrejski Bog”). Knjiga završava zgodom o tome “Kako je radnik Hartmann postao nacionalsocijalista” i zaključnom podukom da “Bez rješenja jevrejskog pitanja nema spasa čovječanstva”.
Najrječitiju recenziju ovog Streicherovog uratka dao je sam ministar propagande Joseph Goebbels, koji je u svome dnevniku 29. maja 1938. zabilježio: “Streicher je objavio novu knjigu za djecu. Užas. Zašto Führer to trpi?”
Posljednji put, 1940. godine, izdavačka kuća Stürmer-Verlag obratila se njemačkim mališanima knjigom priča koje je, ponovo, sročio Ernst Hiemer i nadahnuto naslovio “Pudlica-Mops-Jazavčar-Pinč i druge priče za razmišljanje” (Der Pudelmopsdackelpinscher und andere besinnliche Erzahlungen). Prevodioci manje skloni Hiemerovim kovanicama njegovu invenciju Pudelmopsdackelpinscher naprosto pojednostavljuju u “Mješanac”, no to podvođenje pod kolektivnu oznaku zamagljuje detalj koji je itekako bio od značaja i izdavaču i njegovim čitaocima. Prema tadašnjem vjerovanju u Njemačkoj pudlica, mops, jazavčar i pinč bile su rase pasa potomaka mesopotamijskog šakala a ne vuka, poput njemačkog ovčara, ponosa germanske mitologije i kinologije. Sitna ali bitna implikatura.
I u ovoj knjizi pisac se za nadahnuće obratio svijetu prirode, odabravši predstavnike faune koji mladim umovima mogu poslužiti za bolje razumijevanje društva. Između dvadesetak njih našlo se tu mjesta za trutove, zmije otrovnice, pantljičare i slične parazite, stjenice, skakavce, hijene, kameleone, pse mješance, čak i bakterije. Taj Bestiarium Judaicum, kako je jednu od svojih knjiga nazvao istoričar Jay Geller, slijedi istu narativnu matricu: nakon pripovijesti koja karakterizira odabrano stvorenje slijedi upozorenje da takva bića ne postoje samo u životinjskom svijetu nego i u ljudskom obliku, a to su – ko bi samo pomislio? – Jevreji. Potom slijedi obrazloženje analogije, slikovite ilustracije “iz života”, pa naredna životinja i tako do kraja gdje, kako je to slučaj i u ostalim knjigama, čitaoca očekuje sažeto naravoučenije. Ono se dalo naslutiti već u priči o pantljičari u kojoj se sirota gđa Müller savjetuje sa liječnikom kako da pomogne svome sinu Hansu kojeg muči crijevni parazit. Uz svoja uputstva dobri doktor naglašava: “Ako glava nije usmrćena, pantljičara će nastaviti da raste. Zato budite sigurni da je taj bijedni parazit potpuno uništen.” U elaboraciji priče, autor je još precizniji: “Baš kao što pantljičara zahtijeva radikalan lijek, tako isto zahtijeva i Jevrej. Svjetska istorija dokazuje da su se milenijima nejevrejski narodi opirali jevrejskim parazitima. Milione židovskih nitkova otjerali su izrabljivani narodi. Stotine hiljada tih bijednih zločinaca obješeni su ili živi spaljeni. Tako su se ti narodi nadali da će se konačno osloboditi jevrejske pantljičare. Ali bili su u krivu! Jevreji su se vratili u još većem broju. Kao što se čovjek može izliječiti od pantljičare tek kad je potpuno uništi, tako se i narodi mogu osloboditi jevrejske kuge tek kad se tome u potpunosti posvete. Nije dovoljno učiniti neškodljivim samo dio jevrejstva, jer jevrejska pantljičara uvijek ponovno izraste! Tada je još opasnija nego ranije! Uzalud je bio sav trud! Pantljičara i Jevrej su paraziti najgore vrste. Ako ih se želimo osloboditi, ako želimo ponovno biti zdravi i jaki, postoji samo jedan lijek: da budu istrijebljeni (Ausrottung).”
“A ne bi li se njihova zloćudna priroda mogla promijeniti?” možda bi se zapitalo kakvo dijete. U priči o zmiji naći će odgovor: “Samo prosvjetiteljstvo ne može riješiti jevrejsko pitanje. Narod koji poznaje Jevreje mora imati i snage da bude nemilosrdan prema tom neprijatelju svijeta. Baš kao što je zmijska prijetnja potpuno uklonjena samo onda kada su otrovnice potpuno istrijebljene, tako je i jevrejsko pitanje riješeno samo onda kada je jevrejstvo uništeno. Čovječanstvo mora znati da po jevrejskom pitanju postoji samo nepokolebljivo ‘ili-ili’; jer ako ne ubijemo jevrejsku zmiju otrovnicu, onda će ona ubiti nas!”
U epilogu knjige, autor upućuje poziv omladini svijeta: “Sve dok jevrejska svjetska kuga zaražuje narode, nastojanja omladine biće uzaludna. Jevrej je od početka bio utjelovljenje prljavštine i gadosti, izopačenosti i propadanja. Jevrejstvo je odlučno u tome da osujeti hrišćansko čovječanstvo u njegovoj težnji za ljepotom, plemenitošću i uzvišenim vrijednostima. Oni žele odvući čovječanstvo u močvaru. Sve dok je jevrejski svjetski neprijatelj na djelu, svijet ne može mirovati. Stoga, pozivamo omladinu svijeta! Pozivamo je na borbu za slobodu čovječanstva. Kraj jevrejskog parazita među narodima zauvijek će osloboditi svijet od ‘trutova’, ‘skakavaca’, ‘stjenica’, ‘hijena’, ‘otrovnih zmija’, ‘bakterija’ i ‘mješanaca’ u ljudskom obliku!”
Po završetku rata realizatori ovih dječijih izdanja čuli su i mišljenje juridičke kritike o njihovim djelima. Philipp Rupprecht “Fips”, karikaturista kojem je Stürmer dugovao dobar dio svoje javne prepoznatljivosti, ujedno i ilustrator “Otrovne pečurke”, na osnovu nalaza Ebersbergove arbitražne komisije, osuđen i poslan na izdržavanje desetogodišnje kazne u radni logor Eichstätt, da bi krajem 1950. bio pušten i nastavio svoju karijeru kao dekorater i slikar u Starnbergu i Münchenu. Ernst Hiemer, koji je tako rječito biljnim i životinjskim metaforama njemačkoj djeci u dva svoja literarna rada (“Otrovne pečurke” i “Mješanac”) objasnio probleme modernog svijeta i put njegovog izbavljenja, bio je poslan na tri i pol godine robije u Stalag XIII-D, zatvor gdje su u ratno vrijeme bili zatočeni saveznički ratni zarobljenici, a poslije rata 15.000 pohvatanih pripadnika SS jedinica. Hiemeru je doživotno zabranjeno da se bavi učiteljskim poslom. Nije poznato, međutim, da li se mlada spisateljica i ilustratorka Elvira Bauer, autorica “Slikovnice za velike i male” (čiji je puni naslov predugačak da bismo ga ponovo navodili), ikada ponovo posvetila radu sa djecom u kakvom poslijeratnom vrtiću. Zna se da je još tokom rata u Berlinu upisala umjetničku školu pod nadzorom Komore za likovne umjetnosti Reicha (Reichskammer der bildenden Künste), jednog od sedam odjeljenja Kulturne komore potčinjene Ministarstvu propagande, odnosno, Josephu Goebbelsu. I tu joj se gubi svaki trag.
Mada bi se dalo pomisliti da je Streicher, Hitlerov štićenik, vatreni antisemita i fanatični sljedbenik nacizma, uživao nepodijeljen i visoki ugled u nacističkom rukovodstvu, ta bi pretpostavka bila potpuno pogrešna. Iako je istina da je u tim krugovima praktično svako spletkario protiv svakoga, i među njima je ipak postojala većinska saglasnost oko nekih stvari, a jedna od njih bio je prezir prema Streicheru. Kod nekih čak i žestoka mržnja.
Siegfried Zelnhefer ovako objašnjava status Streichera i njegovog glasila među pripadnicima partijske vrhuške:
Od kasnih dvadesetih, sam NSDAP se sve više sramio “Der Stürmera” jer se stranka pokušavala riješiti svog bukačkog imidža. Streicherovi vulgarni ispadi više se ne uklapaju u koncept “intelektualnog” antisemitizma zaodjenutog u naučne pojmove. Stoga je 1936., tokom Olimpijskih igara, prodaja “Stürmera” u Berlinu bila ograničena. Sa iznimkom kratkotrajne zabrane 1938. godine koju je naredio ministar propagande Reicha Joseph Goebbels, svi pokušaji da se zaustavi izdavanje “Stürmera” bili su bezuspješni. Sporna mjesta, međutim, nisu bili antisemitski sadržaji, već isključivo vulgarni stil i bezobziran pristup lista.
Povremeno, u svome propagandnom zanosu i Stürmer je znao počiniti kakav neoprezni faux pas koji je u očima cenzora predstavljao prekršaj propisane etikecije. U maju 1934. godine pojavio se tekst koji je obnovio srednjevjekovni antisemitski mit, tzv. “krvnu klevetu”, po kojem su Jevreji koristili ljudsku krv u pripremi tradicionalnog matzosa (bezkvasnog kruha) za praznik Pashe, te su otimali i ubijali hrišćansku djecu za potrebe tog rituala. Tekst je bio povod zabrane tog izdanja ali ne zbog morbidne fikcije koju je koristio – ona je bila dobrodošla u arsenalu nacističke antisemitske propagande – već zato što je ritual upoređen sa hrišćanskom pričesti.
Među onima koji su bespogovorno podržavali Streichera po prirodi stvari najznačajniji je bio sam Führer. Prema Hermannu Rauschningu, bliskom Hitlerovom saradniku tridesetih godina, Führer je jedva čekao svaki naredni broj Stürmera ne propuštajući priliku da ga sa neskrivenim zadovoljstvom pročita od prve do posljednje stranice. Za njega Streicher je našao pravi način i jezik kojim će se obratiti “običnom čovjeku”, a jedina moguća primjedba koju je imao na uređivačku politiku svoga štićenika i konfidenta bila je u tome da su Jevreji “još podliji, opasniji i đavolskiji nego što ih Streicher opisuje”. Upravo zahvaljujući Hitleru, kada je tokom rata zavladala nestašica papira, Der Stürmer je nesmetano nastavio sa štampom. Podjednako oduševljenje Streicherovim pregalaštvom pokazivali su i Reichsführer-SS Heinrich Himmler, predsjednik Njemačke fronte rada Robert Ley, kao i Max Amann, visoki funkcioner SS, nacistički Reichsleiter i medijski mogul, izdavač Hitlerovog Mein Kampfa (čiji je naslov smislio upravo sam Amann) i najprestižnijih glasila tog vremena, kao što su Völkischer Beobachter, Illustrierter Beobachter i Nationalsozialistische Monatshefte.
Na čelu onih koji su sa prezirom gledali na Streichera i sve vezano uz njegovo ime, bio je Reichsmarschall Hermann Göring, koji je na krilima slave vazdušnog asa iz Prvog svjetskog rata sebe doživljavao kao “viteza neba”, spram neotesane prostačine poput Streichera. Njegov animozitet prema Streicheru dosegao je svoj vrhunac kada je, u tipično tabloidnom maniru, Der Stürmer objavio da je Göringova ćerka Edda bila vještački začeta, insinuirajući da je Göring impotentan. Razjareni Göring je čak zabranio svojim oficirima da čitaju Der Stürmer. Slično je postupio i Baldur von Schirach zabranivši članovima “Hitlerove omladine” (Hitlerjugend) čitanje ovog glasila u kampovima, hostelima i obrazovnim institucijama koje je sponzorirala ta organizacija nacističke mladeži.
Streicher se redovno pojavljivao u središtu različitih skandala: izrazito sklon javnim ispadima, neskriveni ženskaroš, čovjek koji je razjareno blatio druge Gauleitere koji su mu se zamjerili i šetao ulicama Nürnberga vitlajući bičem, a nakon “Kristalne noći” (Kristallnacht) novembra 1938. godine, kojom je lično rukovodio, bio optužen da je prisvojio opljačkanu jevrejsku imovinu. Glasine, neke potvrđene a neke neprovjerene, povezivale su Streichera sa nizom nerazjašnjenih smrti u Nürnbergu, neviđenom korupcijom, pronevjerama, silovanjima, organizacijom prostitucije, premlaćivanjima i neplaćanju računa na mjestima gdje je pijančio. Po nekim tvrdnjama, bio je i redovan posjetilac zatvora gdje je bičevao zatvorenike, uglavnom dječake i mladiće privedene pod sumnjom da su homoseksualci.
Činilo se neizbježnim da će se o Streicheru morati, prije ili kasnije, izjasniti i rukovodstvo NSDAP. To se, konačno, i dogodilo: vrhovni partijski tribunal (USCHLA, Untersuchung und Schlichtungs-Ausschuss) 16. februara 1940. godine lišava Streichera svih njegovih stranačkih zvanja, ali mu ostavlja titulu Gauleitera Franconije i kontrolu nad Der Stürmerom i njegovom izdavačkom kućom. Streichera to nije odviše pogodilo – već je bio među najbogatijim moćnicima tadašnje Njemačke, upravljao je medijem od ogromnog uticaja na javnost koja je, godinama konzumirajući otrov sa stranica Stürmera, u njemu vidjela ličnost herojskih proporcija. Kada se pet godina kasnije san o hiljadugodišnjem Reichu rasuo u prah i pepeo, Streicher se dao u bjekstvo. Stigao je do svoga imanja u Waidringu u Austriji, gdje su ga 23. maja 1945. godine zarobili pripadnici američke 101. padobranske divizije, pod komandom majora Henryja Plitta. Velikog majstora huškačke nacističke i antisemitske propagande, Skandalmeistera koji je uživao u svojoj javnoj eksponiranosti, uhapsio je ratni heroj, višestruki nosilac američkih, francuskih i nizozemskih ratnih odlikovanja, čovjek koji je priveo pravdi i Roberta Leya i učestvovao u oslobađanju koncentracionog logora Dachau.
Američka patrola, nakon primljene dojave o neidentificiranom visokom nacističkom funkcioneru koji se skriva u planinskoj kolibi, zaputila se prema naznačenom mjestu ne znajući koga zapravo traže. U svojim kasnijim sjećanjima Plitt je priznao kako se nadao da bi to mogao biti Himmler. U kući su zatekli čovjeka koji sjedeći za štafelajem slika tirolski pejsaž. Predstavio se kao pejsažista “Joseph Sailer”, umjetnik posvećen samo slikarstvu koji nikada nije imao nikakvih dodira sa politikom i ovozemaljskim zbivanjima. Samo zahvaljujući tome što je Plitt uočio da su inicijali Josepha Sailera i Juliusa Streichera isti, ali i nevjerovatnoj slučajnosti proistekloj iz jedne nespretne prevodilačke greške, utvrđen je pravi identitet “slikara”. U toku razgovora Plitt je uzgredno komentirao da ga “slikar” pomalo podsjeća na Juliusa Streichera, što je bio “nasumičan hitac” budući da je Streicher u međuvremenu pustio bijelu bradu izgubivši svaku sličnost sa dobro poznatim likom sa brojnih fotografija kojima su raspolagali saveznički lovci na odbjegle naciste. Plittov komentar bio je preveden Saileru kao konstatacija i ovaj je, pogrešno razumijevši da je razotkriven, vrlo arogantno uzvratio: “Da, to sam ja, pa šta!?”
Sproveden je u američku komandu u Berchtesgadenu gdje su pristizali uhvaćeni bjegunci i boravili brojni reporteri čekajući na naredni “ulov”. Glas o tome da je uhvaćen onaj kojeg će kasnije Nürnberški tribunal označiti kao “najvećeg mrzitelja Jevreja” u njemačkom Reichu (Jodenhater nr. 1) već se proširio među novinarima koji su pred zgradom komande dočekali vojni džip sa Plittom i njegovim zarobljenikom. U toku izvođenja Streichera iz vozila, jedan od novinara se obratio Plittu riječima: “Znate li da ste upropastili možda najveću priču rata. Možete li zamisliti kakva bi to veličanstvena priča bila da je ovog arhiantisemitu uhvatio neko sa imenom Cohen, Goldberg ili Levy?!” Na Plittovo pitanje zbog čega bi to bila veličanstvena priča reporter je dao očigledno objašnjenje: “Jer bi to uradio jedan Jevrej!”
U svojim sjećanjima, Plitt opisuje šta se potom dogodilo. “Odgovorio sam mu: ‘Pa i ja sam Jevrej!’ U tom trenutku svi mikrofoni su se okrenuli prema meni, kamere su počele škljocati i počele su se događati stvari koje su potpuno promijenile moj život.”
Još više se promijenio život Juliusa Streichera. Iz Berchtesgadena prebačen je u zatvor Ashcan, u Mondorf-Les-Bains u Luksemburgu.
Poznati ekonomista John Kenneth Galbraith posjetio je taj zatvor i zapamtio Streichera po njegovom običaju da svakog pridošlicu pozdravlja agilnim vojničkim ustajanjem i salutiranjem odrješitim “Heil Hitler”.
Konačno, dojučerašnji neprikosnoveni gospodar Nürnberga, završio je u svome gradu kao jedan od optuženika na najpoznatijem procesu u istoriji. Zatvorski psihijatar Leon Goldensohn ostavio je dragocjena svjedočanstva o strukturi ličnosti ljudi koji su počinili najveća zlodjela sa kojima se čovječanstvo do tada susrelo, objavljena 2004. godine u knjizi “Nürnberški intervjui: Razgovori američkog psihijatra sa optuženima i svjedocima” (“The Nuremberg Interviews: An American Psychiatrist's Conversations With the Defendants and Witnesses). Streichera je nazvao karikaturom napaljenog čovjeka koji se pretvara da je mudar, sa kojim nije moguće logično raspravljati: “Ostavlja dojam normalne inteligencije. Generalno, neznalica sa manijakalnom antisemitskom opsesijom, koja služi kao odušak za njegove seksualne frustracije, na šta ukazuje njegova preokupiranost pornografijom.” (Streicher je bio poznat po velikoj kolekciji pornografskih slika). U tim razgovorima Göring nije propustio priliku da sa zatvorskim psihijatrom podijeli svoj animozitet prema Streicheru. Prema riječima Reichsmarschalla izdavač Der Stürmera je bio nenormalan, poluludi moron.
Sličan dojam saopštila je i britanska književnica Rebecca West, koja je prisustvovala Nürnberškom procesu izvještavajući za Daily Telegraph. U svome tekstu “Neobično progonstvo” (Extraordinary Exile) objavljenom 30. augusta 1946. u časopisu The New Yorker, Streichera je opisala riječima: “Matori jarac (Dirty old man). Od one vrste ljudi koji prave probleme u parkovima i kojeg bi normalna Njemačka odavno poslala u ludnicu.” Bolje mišljenje o njemu nisu imali ni njegovi dojučerašnji kameraden sa kojima je tokom suđenja dijelio zatvorski prostor: Karl Dönitz je podnio formalni zahtjev zatvorskoj upravi da Streicher bude isključen iz zajedničkih obroka, a kada je zatvorski psiholog Gustave Gilbert dodijelio Streicheru mjesto za stolom sa Hessom, Raederom i Von Ribbentropom potonja dvojica su uputila službeni protest protiv takve odluke.
Tokom suđenja Streicher je izdašno potvrdio Goldensohnova opažanja o njegovoj ličnosti, ali i navode optužbe o razmjerama njegovog antisemitizma. Tužilaštvo je u dokazni materijal o njegovoj ulozi u podsticanju ratnih zločina priložilo 49 članaka objavljenih u Stürmeru između 1938. i 1945. godine u kojima se poziva na iskorjenjivanje Jevreja. Veliki broj njih napisao je sam Streicher.
U tekstu iz septembra 1938. godine, Jevrej je obilježen kao kuga, ne ljudsko biće nego “parazit, neprijatelj, zlotvor, rasadnik bolesti koji se u interesu čovječanstva mora uništiti”. Na drugom mjestu Streicher predviđa da će za 50 godina jevrejski grobovi “obznaniti da je ovaj narod ubojica i zločinaca konačno doživio zasluženu sudbinu.” I sâm je dao svoj doprinos takvom podsjećanju: na svome imanju Pleikershof dao je ugraditi kao kućni prag oskrnavljeni jevrejski nadgrobni spomenik.
U maju 1939. uvodni tekst “Jurišnika” jasno poziva: “Protiv Jevreja u Rusiji mora se uputiti kaznena ekspedicija. Kaznena ekspedicija koja će im dodijeliti istu sudbinu kakva očekuje svakog ubojicu i zločinca. Smrtna kazna i pogubljenje. Jevreji u Rusiji moraju biti pobijeni. Moraju biti iz temelja iskorijenjeni.” Sa širenjem rata i prvim uspjesima Blitzkriega, Streicher je postajao još žešći zagovornik nemilosrdnog istrebljenja.
Tužilaštvo Tribunala je smatralo da su njegovi tekstovi i govori bili toliko zapaljivi i podstrekački da se njihov autor može smatrati saučesnikom u zločinu, odgovornim u istoj mjeri kao i oni koji su direktno naredili masovno uništenje Jevreja. Tom gledištu uveliko je doprinijela i činjenica da se Streicherova antisemitska propaganda nastavila i u vrijeme kada je vrlo dobro znao da se širom Evrope sistemski provodi genocid nad Jevrejima.
Tokom suđenja Streicher je svjedočio u svoju odbranu energično odbacujući tvrdnje o tome da je išta znao o masovnim egzekucijama Jevreja. Dapače, tvrdio je da je o tome čuo tek nakon što je bio zarobljen, a njegovi govori i članci, prema interpretaciji koju je izložio na sudu, nisu imali za cilj da potiču antisemitsko raspoloženje Nijemca nego samo da ih “informiraju” i “prosvijetle” u pogledu pitanja koja je smatrao bitnim za budućnost nacije. U toku svog svjedočenja Streicher je na prepoznatljivo vehementan i nadmen način okvalificirao Tribunal kao instrument jevrejske odmazde, a u više slučajeva sud je morao intervenirati kako bi prekinuo njegove pokušaje da podijum iskoristi za političke govore.
Tužilaštvo je lako opovrglo Streicherove tvrdnje kojim je insistirao na svojoj neupućenosti u ono što se dešavalo. Štaviše, pokazalo se da je sa velikim interesom pratio kako se razvija realizacija “konačnog rješenja” (Endlösung): u proljeće 1943. poslao je svog fotoreportera da posjeti jevrejska geta na istoku (upravo u vrijeme uništenja Varšavskog geta), a bio je i pretplaćen na švicarski “Izraelitski nedjeljnik” (Israelitisches Wochenblatt) koji je redovno donosio izvještaje o počinjenim zvjerstvima, uključujući i broj deportiranih i ubijenih Jevreja u zemljama Evrope. Upravo te podatke Streicher je sa radošću objavljivao u Stürmeru uz napomenu da “ovaj put Jevreji ne lažu”.
Za svoju kolekciju pornografije, uzgred, pojasnio je da je nastala tako što je otkupljivao materijal od Jevreja kako bi pokazao kakvo smeće oni čitaju. Konačno, osudio je nasilje počinjeno nad Jevrejima, ali na svoj “Streicherovski način” – ne zbog masovnog uništenja nevinih ljudi već zbog toga što je tim činom njemački režim “od Jevreja napravio mučenike” čime je “antisemitizam unazađen za niz godina”.
Streicher je bio optužen za zločin protiv mira i zločin protiv čovječnosti. Po prvoj tački optužnice sud je utvrdio da ne postoje dokazi da je Streicher bio pripadnik uskog kruga Hitlerovih savjetnika, niti je bio povezan sa formiranjem politike koja je dovela do rata. Isto tako, pokazalo se da nikada nije prisustvovao niti jednoj sjednici na kojoj je Hitler upoznavao svoje rukovodeće ljude sa svojim odlukama. Na osnovu tih elemenata, prema mišljenju suda, optužba nije dokazala njegovu povezanost sa zavjerom ili zajedničkim planom, kako ih definira sud, da se vodi agresivni rat.
U pogledu zločina protiv čovječnosti, nakon navoda izloženih dokaza Sud zaključuje presudu riječima:
Za svojih 25 godina govorenja, pisanja i propovijedanja mržnje prema Jevrejima, Streicher je bio nadaleko poznat kao ’najistaknutiji ujedač Jevreja’ (Jew-Baiter Number One). Svojim govorima i člancima, sedmicu za sedmicom, mjesec za mjesecom, zarazio je njemački um virusom antisemitizma i poticao njemački narod na aktivni progon. … Streicherovo poticanje na ubojstva i istrebljenje u vrijeme kada su Jevreji na Istoku ubijani pod najstrašnijim uvjetima jasno predstavlja progon na političkoj i rasnoj osnovi povezan sa ratnim zločinima, kako je definirano Poveljom, i predstavlja zločin protiv čovječanstva.
Za svoju predratnu i ratnu aktivnost, Julius Streicher je 1. oktobra 1946. godine osuđen na smrt. Tokom dvije sedmice čekanja na izvršenje kazne, prema sjećanjima zatvorskog kapelana Henryja F. Gereckea, uz Alfreda Jodla bio je jedini koji je odbio bilo kakvu spiritualnu asistenciju, posljednju pričest i sl.
Prilazeći vješalima još jednom je izviknuo pozdrav svome Führeru, da bi potom podrugljivo dobacio prisutnima “Praznik Purima!” (Purimfest), aludirajući na jevrejski praznik kojim se obilježava sjećanje na spas jevrejskog naroda od uništenja u vrijeme perzijskog Ahamenidskog carstva, kako ga opisuje biblijska Knjiga o Esteri. Konačno, nakon što je salutiranje i aludiranje okončano, Streicher je uzviknuo i svoje posljednje proročanstvo: “Sve će vas jednog dana boljševici povješati”. Njegovo daljne izlaganje prekinuo je narednik John C. Woods, službeni dželat američkih oružanih snaga, 16. oktobra 1946. godine, u 2:12 iza ponoći.